Mjesečne arhive: August 2019.

Bojan Tončić, Danas, Beograd, 24/25.8.2019.

danas 4

Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Kosovo, odaberimo. I nastaje ta nova, specifična niskogradnja ubijene savesti, masovna grobnica poput Tomašice.

Nije kraj, masovna grobnica je kad ćute dvadeset godina i ne govore komšijama da su im žene i deca tamo pokopani. Grobnica ljudskosti onih koji su je se odrekli, kojima nije bila potrebna, još onda, poslednjeg dana maja 1992, kad su vlasti Republike Srpske u Prijedoru naredile Bošnjacima i Hrvatima da nose bele trake oko ruku.

Šta ćemo, nije rat gradonosni oblak, znalo se ko su žrtve, uniformisani Srbi partijsko-državne vojske ubijali su Muslimane/Bošnjake; ko nije ni metak ispalio ili platio, možda je i nevin.

Tomašica i mrtvi. Iz Omarske, Keraterma, Manjače. „Bosna nije bila Aušvic, ali se dogodio genocid“, kazaće te 1992. Eli Vizel, netom obišavši bosanske logore, čekajući da poleti avion koji će ga evakuisati iz Beograda. Iz blizine glavnog štaba operacije bosanskih Srba i raspadajuće, ali smrtonosne JNA.

Više od 60 masovnih grobnica pronađeno je u okolini Prijedora. U njima su bili i žitelji solitera smešteni u jedan roman.

Kad jedan grad postane bezgradan, znači da je ostao bez ljudi, onih po kojima se prepoznavao, što su činili naša detinjstva i mladosti, što smo ih znali sa trotoara i kaldrme, viđali kasnije i u dalekom svetu, razmenivši samo usputni pozdrav, kao da smo pre koji minut izašli iz istog haustora (to je bio neki urbani šmek). Onih čije smo avanture prepričavali, sve dok se nismo dokotrljali do svojih, ipak unekoliko običnih, dovoljnih tek da se domognu jednokratnog prava pominjanja u zajedničkom kafeu.

Kad prođeš takvim gradom – a Prijedoru je, posle svih zlikovaca koji su ga obezgradili, romanopisac podario ovu literarnu iznudicu – osećaš se, valjda, kao da se vraćaš sa zgarišta, na kojem se još dime krhotine uspomena.

Ni muka nije za svakoga, treba to nositi, kao da nam Darko Cvijetić ispisuje uputstvo za upotrebu svog romana (Schindlerov lift, Buybook, Sarajevo 2019), da bi nam na kraju (bez brige, ne gubite ništa) isporučio vlastitu maštariju (izmišljaj), u kojoj se lift marke Schindler spušta u Hamdijinu baštu, „da se s bašte penje u nebo“. Pa malo realizma: „I zločinci se ratni jedini vratili i sreću one koje su mlatili po logorima, koji dođu ljeti, na godišnje odmore u prošle živote“.

Nema u knjizi suvišne faktografije, čak ni broja žrtava (u Prijedoru su od 1992. do 1995. ubijena 102 deteta i 3.176 odraslih lica), ali ima zločina. Nestajanja ljudi koji su preko džehennema (arap. pakao) Omarske završili u najvećoj masovnoj grobnici Tomašica, ili su njihovi posmrtni ostaci pronalaženi diljem BiH.

A sve je počelo idilično, davne 1975, kad su u crveni soliter (konkurentski je, naravno, bio plavi) uselili prvi stanari, docnije odrednice iz svojevrsne, kišovski rečeno i zapisano, enciklopedije mrtvih, tog Cvijetićevog priručnika za običan život sa tragičnim završetkom. Iz zbirke beležaka o ljudima koji ne smeju biti zaboravljeni.

Zato što su bili obični i zato što su morali da prežive.

A nisu preživeli, ubile su ih komšije; kao da nešto uistinu nije funkcionisalo u toj građevini koju je, poput knjigovezačkog lepka, spajao lift marke Schindler. Kao da je bio istinsko i simbolično mesto zločina, baš zato što je bio mesto povezivanja. I tu će nam Cvijetić podmetnuti funkcionalnu izmišljotinu, od milošte nazvanu fikcijom: „Kiša po Prijedoru pada mrtva. Dugo se na to sumnjalo, i da najviše mrtva pada po soliteru, čak je i zagrebačka Arena pred rat pisala da sa Crvenim soliterom u Prijedoru nešto nije u redu. ‘Vertikalno selo’, ‘gromobranjeni grobovnik’, ikarovski visok, s liftovima kao Minotaurima u stepeničkom labirintu“.

Kakva posveta Majstoru.

Tu, u Crveni soliter mrtve kiše, Cvijetić smešta svoje mrtvace iz enciklopedije, precizno i maštovito im ispisujući biografije, deleći uloge u nekom manje ili više upečatljivom delu komedije, tragedije, skeča. Bili su tako živi.

Čeda Lažov, pre svih, razvedeni pijanac, hroničar kvartovskih zbivanja i hvalisavi prijatelj poznatih, sa nezaobilaznim epizodama u Valteru, heroj koji spasava pun autobus putnika kojem su pukle gume. Imao je Čeda žvaku, znao je da se pretvara u Zagora, Čika, u Batu Živojinovića, saborca Mladena Stojanovića sa Kozare.

A onda Adžin monolog, spisak stanara iz mraka pripovedačeva sećanja. Enciklopedijske odrednice defiluju Cvijetićevim romanom, ulaze i izlaze u mizanscenu minijatura: „Slušaj, buraz, Šime je bio na trećem, Tica na sedmom, Čapljo na desetom, buraz, Čvarak na jedanaestom, LJubiša i Muta na dvanaestom i Vesna i Dražena Zgonjanin, stara im se Olga zvala, mislim, buraz…“ Pa B strana, imena i sudbine, Saša Vukić, Mića Milivojević, Mića Komljenović, Igor Gorinšek, Travančići, Reuf i sinovi Elvis i Edo, Seka na trećem, DŽeniska Jasmina, Buco i Bracko Savanović, Sonja, lepa glumica koja je izgorela kod Koke gitariste… Meho, predsjednik zgrade, Mehin sin, profesor kemije Šicer, ubijen u Omarskoj, Vencelji, Slovenci sa prvog, profesori Crnčević i Borić, jedan bio u logoru, drugi vršio proračune za minobacače…

Dugokosi Šime, zapravo se zvao Mišo, bio je levo krilo Crvenog; bežao od vojske, folirao, lagao, ali su ga ipak mobilisali. Ubijen kod Drvara, nisu njemu i njegovima javili za povlačenje. Razmenjen u dogovoru mrtvi za mrtve. „Osušeni skeleti u poluraspadnutim uniformama. Otac ga, Dule, išao prepoznati. Vratio se polulud i za pola godine utonuo u sebe, od tuge, i umro“.

I lift, rekosmo li, marke Schindler, prezimena koje povezujemo sa spasenjem Jevreja, iz filma Stivena Spilberga. A spasenja za nosioce belih traka nije bilo. Postaće, simbolično, i giljotina, koja će odvojiti glavu od trupa devojčice koja se igrala u njemu kada je došla dugo očekivana struja.

Bizarna smrt. A smislene smrti nije bilo. Nisu se mnogi vratili, a hteli su da žive, i Caka Poštar, i Pjaja Sarajlić i Vili Horvat, di-džejevi, Mića Milivojević, Tomo Horvatić, Igor Gorinšek i ostala raja što je slušala Doorse i Morrison Hotel na vrhu crvenog solitera.

Sve je to, video i doživeo, dezerter u pokušaju, Mišo, nije se ustezao da kaže: „Vi, komšije, vi ljudi, ma, vi ste obične pičke… pa rođene ste komšije pobili, debilčine komunističke!“

Šindlerov lift, zabeležena imena i sudbine, sećanje na vreme u kojem se stvarno izgovarala sintagma rođene komšije. Pa su te komšije završavale u masovnim grobnicama. Neke su druge komšije imale puške, tenkove.

I rovokopače.

danas 2

danas 3

danas 1

https://www.danas.rs/nedelja/enciklopedija-mrtvih-suseda/

Darko Cvijetić – Pokušaj pjevanja u mucanju svijeta

ljubija

RAZGOVARAO – RADE RADOVANOVIĆ /Danas, Beograd, 17.8.2019.)

Prošlost je tkivo, od kojega homo poeticus oblikuje vrt, svoje knjiživljenje i svoje pjevanje. Ali je omiljeno mjesto obitavanja zla, odakle se demonizirano objavljuje. A književnost se, veli Brecht, bori protiv zla, a ne protiv dosade.

***

Za mene prošlost je toplina, svojevrsno utočište u zaštićenosti nasuprot današnjici beščašća. Ona je rodno mjesto mojeg srpskohrvatskoga jezika, koji je danas omražen i razbijen, i ponižen… On je moj sanskrit i moj jidiš, moje mjesto bitka, mjesto mojeg nomađenja i mojeg ahasverstva, potpuno neprisilnog.

***

Prvo se sjećam ba(j)ke. LJubija Rudnik je malo mjesto rudarsko, tada posve bajkovito i sretno. Moji roditelji su radnici-rudari, dječiji vrtić je u drvenoj austrougarskoj vili prvog upravitelja Rudnika, baka je riznica bajki i nevjerojatnih priča, za koje ni danas ne znam jesu li bile njezin izmišljaj.

***

LJubija u borovoj šumi, nasmijani ljudi, ljetovanja u rudarskim odmaralištima – Biograd na moru, Rogaška Slatina… Kao da sam rastao u Alisinoj Zemlji čudesa – najljepšem dobu Jugoslavije – nasmijanih radnika i vesele rudarske djece. LJubiju su pohodili i Robert Fisher i Luciano Pavarotti i DŽimi Stanić i Silvana Armenulić – mali, dakle, raj, naslijeđen od Austrougarske koja je u rudnike dovodila najbolje miteleuropske majstore i zanatlije, koji su živote nastavljali u Jugoslaviji.

***

Sjećam se nasmijanog oca koji dolazi iz rudarske treće smjene, majke u kecelji iz kemijske laboratorije, djeda mašinovođe koji maše iz parne lokomotive, mirisa bakinih nahtkasni punih knjiga, velikih snjegova… pa Tonija, Satka, Milana Ajnca, Linde, Sunčice, Adeline, Dančija… vrtićke raje i bezbrižnosti.

***

Danas, to mjesto, ta LJubija Rudnik – izgleda kao ruska provincijska kaznionica iz romana Dostojevskog. Sve je potpuno uništeno. Od borove šume do nestanka željezne rudače, i rudara i Jugoslavije i željeznice i bake i oca, i gotovo pa svih ljudi… Šahovska Fisherova ploča. Na kojoj nema više figura. Čak su i bijela polja na ploči – posve pocrnjela. Kraj igre.

***

U osnovnu školu pošao sam u Prijedoru (dvanaest kilometara od LJubije Rudnika). Čim je izgrađen čuveni „Crveni soliter“, moji su se doselili u čaršiju. „Mira Cikota“ (osnovna škola, po imenu narodne herojke) bila je odmah pored novosagrađenih solitera, tako da se igra oko solitera samo pomakla par stotina metara u barake u kojima su bile učionice.

***

Lijepo doba djetinjstva, drugari – Topa, Vili, Majkić, Munib, Olivera, Nataša, Josip, prva ljubav Aida Z, učiteljica Olga Šormaz, pitomi i dobri ljudi i nastavnici – Aco Radošević, Mesud Alajbegović, Mileva Medarević, Mufida Habibović…

***

Gitara u parku – Dinko Bešić, Saša Kragulj, Alen Stupar, Miroslav DŽaković, Riva i Mijo… prva piva s Vjekom Horvatićem, Robijem, Zlajom, pa soliterski momci – Mujo, Zikin, Gale, Subhan, Eškić, Čvari, Pjaja, Beka… Niža muzička škola…

***

Prijedor moje mladosti jesu kina „Mrakovica“ i „Radnik“, Bruce Lee, partizanski filmovi, robna kuća „Patrija“ s gramofonskim pločama na trećem katu, ljetna kupanja na Sani, Lovac, Ribar, bicikli po Kokinom gradu, nogomet u Lukovici, cirkus „Corona“ na Pećanima…

***

O, da voljeli smo se, čini se posve ludo i slijepo, i ne pamtim da sam drugove dijelio po imenu, vjeri, naciji ili bilo kako drugo… Pa i budući nacionalisti među nama, bili su tada vrijedni i odani pioniri, omladinci i komunisti, u urednim odijelima i đačkim keceljama. Nije ih bilo, ili su njihove vanjske kože sličile svima, općoj pitomosti i nasmijanosti.

***

Voljeli smo Kozaru i Sanu (Bagremik i Popovu, Ušće i Trafo), znali smo napamet narodne heroje i sekretare SKOJ-a, kozaračku epopeju i sve ofanzive, navijali za „Rudar“ i OFK „Prijedor“, navijali za „Bosnamontažu“, dočekivali štafete, odrastali s legendom o doktoru Mladenu Stojanoviću i Šoši, herojskom oslobođenju Prijedora 1942.

***

Partizani su bili posvuda – od dječaka s drvenim puškama, parkovskih bisti, imena škola i bolnica, OOUR-a i imena ulica. Nedaleki Jasenovac je lebdio nad nama kao oblak užasa, vodili su nas njemu ekskurzivno i repetativno (tamo su ubijeni i moj djed Ostoja s 35 godina, i stričevi, mali Đuro s 13 i Mile s 14 godina, i moj je otac kao novorođenče pronešen kroz logor u materinom naručju) i znali smo sve o ustašama i kamama, znali smo i da su četnici zaklali Gorana Kovačića, i da je Skender Kulenović spjevao „Stojanku“…

***

I, činilo se posve nemogućim da se takvo što ikada i ikome ponovi. Za Titom smo svi plakali i jecali, i oni nastavnici i profesori i učenici koji će kasnije postati nacionalisti, koji će ubijati komšije i ginuti po rovovima…

***

Iz JNA sam došao 1988. kao ponosni vojnik u činu desetara. Toga sam dana zapalio prvu cigaretu pred ocem i pamtim njegov skriveni i ponosni osmijeh. Odrastao sam a nisam primjetio da je ba(j)ka bila katolkinja, da su majčini jedne vjere i nacije, a očevi pravoslavni, da su druge vjere i nacije…

***

Nikada to nisam shvaćao ozbiljno, nisam to imao potrebe osvještavati, i brat i ja nismo odgajani u duhu ikakve vjere i nacije, pa ni komunističke. Sve je to bio dio porodičnog folklora i dekoracije djetinjstva – kako doček Djeda Mraza, tako i dvostruki doček Svetog Nikole.

***

Bili smo samo dječaci. Mislili samo da smo pobjednici, i da je „igra nacije“ davno završena i da pripada intimama – kao vjera, seksualnost ili ljubav prema ćevapima. A onda…. Naprosto je puklo. Svijet je eksplodirao u ne-svijet, stvarnost se obrnula u nemjerljiv užas.

***

Ništa nismo predosjećali, ništa nismo vidjeli, nikakav povjetarac nije nagovješćivao potop. Iz mladićstva smo se sunovratili u ratnu odraslost preko jedne jedine noći. Odjednom – sve je nestalo. Cijelo jedno doba kao da je Snješko Bijelić – otopilo nam se pred očima. Ostali su samo kamenčići za oči, i metla kao Don Quijotovo koplje.

***

Polovica moje porodice postala je neprijateljska sila. Pola grada napalo je pola grada, pa je pola grada pojelo cijeli grad, pa je grad pojeo zemlju, pa je zemlja pojela nas… Ništa isprva nismo razumjeli, otkuda su se pojavili četnici, ustaše, kako su nestali partizani, kuda je isparila Armija…

***

„Noćni Gorbačov“ (Beograd, „Pegaz“, 1990) prva moja knjiga, bio je predosjećaj kataklizme, tada, dakako, posve zauman i skriven u jeziku. Pjesme su vrvile predznakovima – odjednom su se punile puškama, stražama, ranjenima i prebijenima a da moja svijest nije mogla objasniti otkud, zašto pjevam o krvi i ubijanju…

***

Pa sam i dobio nagradu za najboljeg mladog jugoslavenskog književnika, na Balkanskim susretima pisaca u Boru, 1990. na valjda posljednjim jugoslavenskim susretima literata nestajuće zemlje. A bili su tu svi – od Tomaža Šalamuna, Dobrice Ćosića, Žike Pavlovića, Desanke Maksimović, Antonija Isakovića, Miodraga Bulatovića, Izeta Sarajlića… i nad svima nama je lebdio duh tek umrlog Danila Kiša, onoga koji je umro u zadnji tren prije prvog pucnja.

***

A tada je počelo. Moj je brat, mlađi od mene pet godina, početkom 1992. otišao na redovno služenje JNA u Sarajevo, ravno u srce kataklizme, gdje će biti zarobljen u kasarni „Viktor Bubanj“, a da neće znati ni zašto, ni protiv koga…

***

Otac, stričevi, braća, sam ja – svi ćemo završiti raspoređeni po rovovima. Ujake se, pak, hapsilo i mlatilo po zatvorima, razmjenjivalo po logorima. Po dolasku iz Sarajeva brat će proći gotovo sva bosanska ratišta, kao dječak. U danu završetka rata, on će imati 23 godine (kao moja kćerka Danja danas), a ja 28 godina.

***

Mene je pozorište štitilo, postojala je vojna formacija u formi glumačke čete – koja je valjda „glumila Nazora“ iz onoga rata – i mi smo igrali predstavice i predstave za umorne ljude iz rovova, pokušavajući ih nasmijati, održati živima…

***

No, pisao sam. Neprekidno. U stanu bez struje, u rovovima, na ulici, pisao sam brzo, silna događanja tražila su brzu ruku, kratke crtice. Čak sam i slao pjesme za vrijeme rata u Beograd, u „Reč“, u „Književnu reč“, i pjesme je objavljivao Saša Jelenković, veliki pjesnik i tadašnji urednik, i tako me održavao živim, i tako mi transfuziono ubrizgavao krv u grlo za pjevanje. Hvala mu, spasio me.

***

U pozorište sam došao kao dječak s nepunih 15 godina. I nisam izašao. Nikad. Bila je to prva ljubav, koja se nije prekidala ni u najgore dane i godine. A sve sam u pozorištu radio. I glumio i režirao, bio dramaturg, asistent, scenograf, kostimograf… igrao tzv. velike i tzv. male uloge – od Borisa Davidoviča ili Raskoljnikova do Alekse Žunića ili Prvog stražara, režirao i Harwooda i Becketta i Čehova i Kovačevića, Gordana Mihića, Velimira Stojanovića…

***

Radio i tzv. autorske projekte po sopstvenim tekstovima, a evo naredne sezone, ako sve bude kako je preliminarno dogovoreno – Kamerni teatar u Sarajevu, u režiji Kokana Mladenovića, igrat će predstavu po mojem romanu „Schindlerov lift“….

***

I nikada to nije bio bijeg. Bilo je to moje osluškivanje bila stvarnosti, moje oblikovanje osobne historije, moj obračun s vremenom u kojem jesam. A učio sam od nevjerojatnih – Ivana Obrenova, Radenka Bilbije, Zlate Kogelnik, Seada Blekića, Marka Pavkovića, Živka Desnice, Gradimira Gojera, Marijana Bevka, Vite Taufera…

***

I danas učim od Olivera Frljića, Marka Misirače, Kokana Mladenovića, Igora Vuka Torbice, Zlatka Pakovića… Na lokalnom radiju pokušao sam pokrenuti Dramski program – realizirao sam preko 200 radio-priča, ali nitko nije obratio pažnju, nitko nije podržao takvo nešto…

***

Priče su nestale u ratnom ludilu, presnimljene na magnetofonskim vrpcama… Ali, tome je tako – „najprolaznija umjetnost“, voli se kazati. Čitavoga života po džepovima sam nosio pjesme, pa tako i u vojnim košuljama i kazališnim kostimima… One su ostale.

***

Danas mogu jasno vidjeti da rat nikada nije završio. Nikada nisu došli pobjednici, i nikakvi poraženi nisu položili oružje. Izmiješali su se svi – oni koji traže najmilije po grobnicama, i oni koji su se vratili s robijanja, osuđeni kao ratni zločinci. Tu su, sreću se. „U pauzi moje istorije“, kako je pisao Konstantinović – sreću se i gledaju najdubljim pogledom kojim se gledati može – i šute li, šute, mili moj bože.

***

Stvarati u Bosni, Mostaru, Sarajevu, Banja Luci, Prnjavoru, Čapljini, Bijeljini ili Prijedoru, znači sabirati zvukove potpuno oprečne, i biti neomiljen i nepozvan. Biti pri tome parezist nasuprot odnjegovanoj kulturi šutnje, znači odabrati ontološku osamu i prognaništvo na marginu, i u sebe.

***

Ako je umjetnost davanje utjehe, ako je ona empatijski zagrljaj – to znači zavoljeti svoj martirij, svoj mučenički usud. Razlaganje doslovnosti u intimizaciji tragičkog – to znači u Bosni bivati umjetnikom – svojoj neravnodušnosti vjerovati srcem.

***

Sebi sam usamljenik, bezlisna breza, kunić s jednim uhom… Sebi sam dječak koji je tek naučio da govori… Sebi sam zakocenut nekim davnim smijehom iz nekog davnog doba… Sebi sam onaj koji nosi svoju prašinu na kraj šume… Sebi sam lampa od papira… Sebi sam zbir kapi netom prestale kiše – koji se cakli na paukovoj mreži… Sebi sam pokušaj pjevanja svršen u mucanju svijeta.

***

Sebi sam identitet (svakako ne nacionalan) sročen u ničijost, sebi sam neošumljen nijemi film iz kojega je otišao Chaplin… Sebi sam Jugoslaven, okoljen tamom u sumrak kao spomenik na Sutjesci, kao na Neretvi srušen most, kao preorano partizansko groblje.

O sagovorniku

Darko Cvijetić je rođen 1968. u LJubija Rudniku, BiH. Pjesnik je, prozaist, redatelj i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Pjesme su mu prepjevane na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš. Od 2013. godine uređuje književni blog Hypomnemata. Član je P.E.N. centra Bosne i Hercegovine, Društva pisaca BiH i Hrvatskog društva pisaca. Djela: Noćni Gorbačov (Beograd, Pegaz, 1990), Himenica (Beograd, Raskršća, 1996), Manifest Mlade Bosne (Novi Sad, Prometej, 2000), Passport for Sforland (Banja Luka, UK RS, 2004), Masovne razglednice iz Bosne (Banja Luka, Besjeda, 2012), Konopci s otiskom vrata (Mostar, Centar za kritičku misao, 2013.), Mali ekshumatorski eseji (Banja Luka – Beograd, Zadužbina Petar Kočić, 2015), Emotikoni u Viberu (Sarajevo, Samouprava, 2016), Paraolimpijske himne (LJubljana, Poiesis, 2017. dvojezično), Ježene kožice (Zenica, Vrijeme, 2017), Schindlerov lift (Buybook, Sarajevo – Zagreb, 2018, kratki roman), Snijeg je dobro pazio da ne padne (Zagreb, VBZ, 2019) Zbirka pjesama Ježene kožice nominirana je za nagradu Europski pjesnik slobode u Gdanjsku, 2020. i upravo je objavljena i na poljskom jeziku.

https://www.danas.rs/nedelja/pokusaj-pjevanja-u-mucanju-svijeta/

ljubija 1

ljubija 2

 

Umetnik v mreži, Milan Rakovac

Ekspress 2

“….Književnik Darko Cvijetić iz Prijedora, katerega telegrafska proza človeka pušča brez sape, tako kot nekoč Babelj, Malaparte, Mailer ali Zupan, piše vojno. Piše jo tako, kot je tod še nihče ni pisal. V poglavju o Sejfi v njegovem romanu s (pomenljivim) naslovom Schindlerjev lift, o stanovalcih Rdečega nebotičnika brez dimnika, „kajti, kdo bi si bil mislil, da bo takšni velikanski zgradbi kdajkoli potreben dimnik. Ampak takoj, prvi dan vojne, ko je pričelo zmanjkovati elektrike, bi ga še kako rabili. Šele tik pred koncem vojne so skupine delavcev, t.im. ‘izolantov’, sestavljene iz zajetih Bošnjakov in Hrvatov, sezidale štiri dimnike vzdolž celega nebotičnika… Zgradba je bila polna delavcev in učiteljev, vsi pomešani, v vsakem nadstropju osem stanovanj – po dve srbski, dve muslimansko/bošnjaški, pa dve jugoslavenski, dve hrvaški, vse zmiksano in začinjeno z vsaj dvema romskima družinama“…  Tudi Sejfa  z večerjo čaka sina Enka, bagerista v rudniku Omarska, ubitega, ampak glej, on bo vseeno prišel k materi na večerjo: „Po Rdečem nebotičniku se je razvedelo, da so Sejfinega sina našli v enem od lokalnih množičnih grobišč, da je bil identificiran v sekundarni grobnici na Jakarini kosi. ‘Nihče mi ne verjame, da je on sam sebe z bagrom našel in da bo nocoj prišel, čim bo minilo 40 dni od pogreba, spekla sem mu češnjevo pito, on in ostali bageristi imajo dva prosta dneva. Samo da se je končno za mater sam sebe odkopal’. Tako je Sejfa govorila sostanovalcem pred Rdečim nebotičnikom, zjutraj pa so jo našli mrtvo za mizo, pri večerji za dva.“

Ma fantastična je ta mreža, le potrpljenja je treba. In vztrajnosti, da se v kopici sena zasvetlika dragocena igla.

MILAN RAKOVAC, tršćanske slovenske novine – PRIMORSKI DNEVNIK, TRST, 14.8.2019.

Dijeteukop

djeteukop

 

Lepršajuća mantija, na balkonu parohijskog doma pravoslavnog popa, suši se. On lubenici jede srce, sjedeći na balkonskoj stolici. Nebo je vruće, cijelo nebo je vruće, kao zadihan zec, kao napuhan helijumom crveni zec na trgu. Od kojeg drva ti je vatra? Trbuh ptice nema pupak, lice u lijesu miriše slatkasto još možda sat, dva najviše…Doći će ljudi. Lice će utonuti u mrak, lubenica bez srca ostati, mantija će čista čuvati popu korake. Od kojeg drva ti je vatra? Od toga ti ovisi broj sjenki. Više sjenki znači da se možeš ozidati sjenkama. Kad se završilo s nasipanjem zemlje, lice je ostalo u gajilišnoj toplini, samo. Majka lica u mraku, okolje grlo crnom maramom. U golublju utrobu punu mrvica sklizne pljuvačka, da ugrudvava. Sad i ovdje ništa ne ugrudvava nikakvo zrno u ikakvoj utrobi. U ljusci, orah u vrućini čeka čekić. Pa usta. Pa uzvikivanja niz rijeku. Žene ljube popovu ruku, još ledenu od čela na licu. Praznina na svijetu vonja pomaznim uljem. Gutanje u vratovima drži po suzu. Muškarac na kapiji jučer je zadnji dan bio otac. Od kojeg drva ti je vatra, od toga ti je toplina, kaže. Ide po mliječne zube u fildžanu. Ide i po cipelice. Još stigne reći – „bolnička se djeca boje prebrojavati, a svega su tri topole ispred“.

Neraspeti

isus bez ruku

Kad su početkom rata minirali katoličku crkvu pored pozorišta u Prijedoru, raznijeli su gipsanom kipu Isusa, koji je bio postavljen uz oltar, obje ruke. Poslije rata, vjernici su izgradili novu crkvu. Isus bez ruku, sad stoji kao relikvija stradanja, odmah desno, na ulazu u novosagrađenu crkvu svetog Josipa. Bezruk Isus na križu, zakucan samo za noge. Kao skakaoničar na jednoj od četiri novogodišnje skakaonice. Neraspeti Sin invalid – sada je umjetnička instalacija “Prijedorski Isus”. Jednom sam išao da razgovaramo.

Izrešetan, oštećen gelerima, gledao me. “Zagrlio bih Te, Ješua”, rekao sam mu polušapatom. “Da si bio ovakav, ne bi Te raspeli, ne bi mogli. Bez Tvojih ruku, križ nikada ne bi postojao.” Samo me gledao. “I šta bi onda bilo?”, pitao sam, “Sve bi bilo drugačije, kršćanstvo bi bilo uspravna greda, ne bi se tako ni zvalo”, rekao sam. “Čime grliš, Ješua?”, pitao sam ga. I opet je šutio i gledao me, izrešetan i krvav, krvav od Rimljana, a rešetan od skorašnjih gelera. “Da Te mater bezrukog rodila, da Ti je Otac podario bezruk život, ni kruh ne bi lomio, ni vino ne bi usipao, nikakvom tesarstvu stolar Josip Te ne bi učio, zemaljski otac bio bi razočaran invalidnim sinom. Rimljani Te ne bi ni vidjeli….Strašniji si s rukama. Bezagrljajan i nerazapetljiv.” Ništa, baš ništa nije govorio.

I, izašao sam. Na vratima crkve, idući unatrag, da oltaru ne okrenem leđa – gotovo sam u krilo pao djevojci u invalidskim kolicima, bez nogu. Zinuo sam da se izvinim, a ona me zagrlila, čvrsto – “eto noge imaš, a ne vidiš”, rekla mi nasmijana.

Šibolet/Smrculence

davidovič

snimali smo Borisa Davidoviča (HRT 3) – Karolina Lisak Vidović, Tihana Čuljak

 

ŠIBOLET

Ziki je oduvijek bio jedini crnac u gradu. Hrtovski otmjen. Majka mu je negdje u svijetu upoznala crnog oca i tako su na svijet došli Ziki i Eleonora. Odrastao u čaršiji s klapcima iz Lukovice. U zadnjem ratu vojnici spalili kuću Zikijeve majke i djeda, jedva su izmakli egtzekutorima.

Ponekad dođe iz Danske. Tamo je oženjen bjeloputom prozirnom Finkinjom i imaju dvije djevojčice. Na terasi hotela „Balkan“ večeramo.

Ziki je u gradu oduvijek bio „Ziki crnac“ i uvijek je na sebi osjećao osione „bjelačke poglede“.

„To su oni pogledi“, kaže mi, „kao metalne ogrlice za vratiće, koje nose štakoromorci“.

Htio je podići ponovno kuću na mjestu spaljene u Lukovici, htio je Finkinju iz Danske impresionirati malom čaršijom i kupalištem na obali rijeke, pokazati joj odakle je.

„Ali, znaš, ovi ljudi ne gledaju me više kao crnca, to mogu osjetiti po ogrlicama u pogledu. Sada me promatraju drukčije, kao Bošnjaka – crnca. Nešto kao zabludjelog Cassiusa Claya.

I uzalud šake, uzalud djetinjstvo, uzalud Joe Frazier.“

 

SMRCULENCE

„Nisam, stari, dobro“, kaže mi Max na Obali. „Odsjekli su mi već jedno jaje. Nemam ni kosu“, kaže skidajući skijašku kapu da mi pokaže, sva opala od kemoterapija, ćelav.

„Lubanja mi tužna, kao mađioničarski šeširski kunić“

Naručujem nam po produženi espresso. Cilikćemo kašičicama, šutimo.

„Hoćeš da ti nahvatam kose za pozorišnu periku. Bila bi fora da ostane pozorištu perika od mene, kad odem“, smije se, blijed. Čuje se topotanje krupne kiše po zemlji kraj Obale, kao da se naseobina pacova preseljava.

„Sjećaš se kad sam ono prošao kroz minsko polje, kraj Brčkog?“ pita Max, srčući espresso. „Naravno, čovječe!“ odgovaram.

„Svi rekli da imam muda, a ja eto bio pijan, nisam ni znao da sam među minama. Dok sam pijan hodao, stalno sam govorio – smrculence, smrculence, dođi meni amo…

Neće ona kad ti hoćeš, jarane…. Zato sad imam samo jedno mudo, i smrculence, smrculence.“

 

7. FESTIVAL SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI, Zagreb – Split, 8. – 14. 9. 2019.

sanjalice

Sanjalice od skaja: Darko Cvijetić

vodi Nada Topić

 

Roman Schindlerov lift (2018.) bosanskohercegovačkog književnika, redatelja i dramaturga Darka Cvijetića kroz priču o dva prijedorska nebodera progovara o ne tako davnom vremenu i užasima kojima smo svjedočili devedesetih godina prošlog stoljeća i čije posljedice i danas osjećamo. Većina, kako sam autor kaže, sa sanjalicama od skaja preko očiju, da bi se lakše zaspalo. Poezija i proza Darka Cvijetića iznosi pred čitatelja stvarnost kojoj se često ne usuđujemo pogledati u oči, užase za koje nema riječi. Ipak, Cvijetić ih pronalazi i vješto slaže u lirske niske koje čuvaju od zaborava. Darko Cvijetić gost je jednomjesečnog programa Writers in Residence Udruge Kurs iz Splita. O njegovom prvom romanu i o zbirci pjesama Snijeg je dobro pazio da ne padne (2019.) s autorom će razgovarati Nada Topić.

 

Datum: 12.09.2019.

 

Vrijeme: 19:00h

Lokacija: Gradska knjižnica Marka Marulića

Adresa: Ulica slobode 2, 21000, Split