Mjesečne arhive: Novembar 2019.

Rebro u minut

list

Danas, na 20. studenog 2019. uz tešku i obilnu ljubijsku kišu – pokopali smo Zorana Bjekića (1967), mlađega od sinova očevog prijatelja Jure.
Prvoga su Jurinog sina, Milenka, starijeg Zoranovog brata, ubili u Omarskoj, u logoru, 1992. godine.
A samo godinu jednu prije, 1991. mojem je pokojnome ocu Milutinu, taj ubijeni Milenko, poklonio veliki zidni drveni sat, ručno izrađen.
Eno ga, još pretiktakuje minute, na bijelomu zidu moje sobe.

Milenkovo tijelo su našli tek 2004. – zapravo samo ruku i nekoliko rebara, u tercijalnom masgrobu.
Samo ruku, dakle, i par rebara, polovicu male kazaljke, rekli bi.
Sada je, od raka gušterače, i Jurin mlađi sin, legao uz to malo brata.
Po pokopu, u sobi, uplakano zurim u zidnu, drvenu tiktakavicu, koju je Milenko mojem ocu poklonio, da mu vrijeme razmjerava, rebro po rebro.
Sad cijeli Zoran leži, uz polomljenu kazaljku.

(I Juru vidim kako se na pokopu nemiran osvrće i traži nekog, i ne križa se na svećenikov pomen raja, kamo se Zoran k bratu zaputio, tamo gdje je Milenko odnio sve satove svijeta na kucanje u zid.
Sve odnio, u par rebara.)

I, evo je, i noć pala na tu pokopnu srijedu, na ljubijsko katoličko groblje, na taj Zoranov pokopni dan.
Voda i blato, pusta Ljubija, kao bjelina zida pod drvenim bjekićevskim satom.
Tiktakajuće rebro.
Relikviozni suvenir iz ubojičinog rekvizitarija.
Da zaustavim sat?
Datacija je gotova.
Gušterača, Omarska i rebro.
Plasman blata po kazaljkama.

A Jure je, Hrvat, električar u rudniku, mojem ocu, Srbinu, popravljao kućnu elektriku.
Pa je red da satu bateriju izvadim bar na jednu noć. Rebro koje kurira među brojevima, otajstvo pristanka na sporinu jedne žice, na jednonebesnost.
Treba čuti kako sat zvoni ubojici, dok Milenka seli iz groba u grob, ugrađujući u nebo bagersku žlicu zemlje.

Jer imaju krtice, koje ne znaju za cvijeće nad glavom, već preskaču, odmah bi da se dočepaju neba.
Tako ne ide, jer zemlja između – jest pankreasna probavna žlijezda, što cvijet šećeruje i pankreaciju svijeta testeriše na minut rebra.

Irena Vrkljan, “Kafka me prati cijeloga života”

irena vrkljan s Schindlerom
Irena Vrkljan, s “Schindlerovim liftom”

(…)
Irena Vrkljan čita, uglavnom, klasike. Sama kaže da “voli stare knjige”, ali do nje su došli, kaže, preko prijateljica i romani naših suvremenih pisaca poput Proslave Damira Karakaša i Schindlerovog lifta bh. autora, Darka Cvijetića.

Druge, kaže, nije čitala jer nije došla do njihovih knjiga. Doći ne može jer, kako sama kaže, teško i rijetko hoda.

“Sigurno da ima još kvalitetnih pisaca. Do ovih sam došla. Proslava mi se dopala, interesantno je to napisano”, govori.

A za bh. književnika Darka Cvijetića, odmah kaže: “On je pjesnik. To se osjeti.”

“Moram još nešto njegovo pronaći. Jako dobro napisano”, govori.

Mladi autori trebaju, smatra Vrkljan, pisati stvarnost.

“Maknite se od novinskih, crnokroničnih gluposti i pišite našu stvarnost. Kako živimo danas, kako se osjećamo, što nam se i kako događa, neka pišu kao ovi, kao Cvijetić”, govori.
(…)

https://www.dnevnik.ba/teme/velika-ispovijest-irene-vrkljan-za-dnevnikba-moj-se-zivot-sastoji-u-tome-da-benna-odrzim-zivim