Mjesečne arhive: Decembar 2019.

Kamerni teatar (Sarajevo): Otkup prava za scensko izvođenje romana “Schindlerov lift”

Direktor Kamernog teatra 55 i bh. književnik Darko Cvijetić potpisali su ugovor o otkupu prava za scensku izvedbu romana “Šindlerov lift”. Predstavu će režirati i adaptaciju uraditi srbijanski režiser Kokan Mladenović u martu 2021. godine, u Kamernom teatru 55.

“Šindlerov lift”, roman Prijedorčanina Darka Cvijetića, pisca, pjesnika, reditelja, dramaturga i glumca, za kratko vrijeme doživljava treće izdanje, osvaja kritiku, ali i brojnu čitalačku publiku. Kao novo priznanje romanu i piscu je i poziv da beogradski reditelj Kokan Mladenović uradi adaptaciju romana i režira istoimenu predstavu. Scensko uprizorenje prilika je da roman dopre do još šire publike koja je, kako kaže autor, vremenom izgradila oklop zaštite od sjećanja na bol skorašnje ratne prošlosti.

Knjižica od nekih 90 stranica, koju opisuju kao jednu od najboljih antiratnih knjiga u našoj novijoj, poslijeratnoj književnosti, napisana je kao fuzija fakcije i fikcije, s tim što fakcija, odnosno istina sačinjava čak 90 posto radnje. U tom dijelu okosnicu radnje predstavlja djevojčica Stojanka i njena tragedija koja se događa u Šindlerovom liftu, u crvenom prijedorskom soliteru, koji je postao paradigma nesreće i stradanja cijele BiH, ali i uzaludnosti tih stradanja.

Za ovo djelo Darko Cvijetić nagrađen je „Kočićevim perom“ za jesen 2019. godine koje se dodjeljuje za visoka dostignuća u savremenoj književnosti i odanost ljepoti Kočićeve misli i riječi.

Kamerni teatar 55: Otkup prava za scensku izvedbu romana "Šindlerov lift"

Čarolijica,”Schindlerov lift”, post scriptum

„I, kako se dijete ne bi bojalo u tami majčine utrobe, B-g onamo smješta svjetiljku“
(Vajikra raba, midraš iz III st.; Ljudmila Ulicka, „Daniel Stein, prevoditelj“)

U listopadu 2019., gotovo godinu dana od objavljivanja romana „Schindlerov lift“, uspio sam doznati da je živa majka djevojčice Stojanke K. iz romana, te sam u telefonskom razgovoru s majkom uspio dogovoriti susret, na malom seoskom groblju, dvadesetak kilometara udaljenom od grada.
Pretoplo za listopad – puhao je vruć, bolestan vjetar, pastelizirajući sve preko čega je klizio, i kao u ubrzanom filmu mijenjao pozicije oblaka po nebu.

Došla je biciklom, prislonila ga na drvenu grobljansku kapiju i čekala me, stojeći kao prikaza posred groblja, dok je vjetar lijepio pletenu haljinu za njezinu sjenku. Stojankina majka, i s njom djevojčica, unuka, dijete njezine druge i jedine kćeri.
Curica je čučala i mirno me gledala izravno u oči.

„Ovo je njezin grob“, pokazala je na betonski četverokut bez ikakve ploče, bez ikakvog imena ili oznake. Ostao sam bez kisika, ne vjerujući, shvativši da grob nikada nitko ne bi pronašao. Vjetar je bjesnio i djevojčica koja je čučala uz grobić, bila je zasuta lišćem, ali i dalje me netremice gledala.

„Nije bilo novca i nikada nismo podigli spomenik, i eto, ostalo je tako“, rekla je Stojankina mater, sporo, stideći se, govoreći suhim, posve ispucalim usnama.
„Izbjegli smo 1991. iz Hrvatske. Tamo nam je umro petogodišnji sin. Povezli smo tijelo sa sobom. I on je sa Stojankom ovdje. Unutra, dolje. Eto, to je moja istrešena posteljica“, rekla je i oborila pogled.
Govorio sam, nadjačavujući vjetar, da se sjećam Stojankine strašne smrti i da sam sebi obećao da ću jednom napisati knjigu, kao „Schindlerov lift“.
Previše sam govorio, Stojankina majka i njezina unučica netremice su me gledale – kao uhvaćenog neobičnog glodavca.

„Iz tog Crvenog solitera odmah smo otišli“, nastavila je polako, „nisam mogla zamisliti da tu ostanemo živjeti i da se vozim liftom. Nisam ti roman čitala, ali znam da njezinu krv još nisu oprali sa zidova, a prošlo dvadesetsedam godina i danas bi imala Isusove 33 godine. Nisam čitala kako si ti napisao, ali ona se u tom liftu igrala par dana, jer je ostao zakovan na drugom katu kad je nestalo struje. Nije stuje bilo petnaest, dvadeset dana. Na tom drugom katu bilo je razbijeno staklo na ulaznim vratima i ona se stalno provlačila kroz otvor. Govorila sam joj – nemoj Stojo sine, posjeći će te staklo – ali uzalud, ona je  u njemu stalno visila. Kao i toga dana kad je došla struja. Stoja bila sitna, njezina kilaža bila je nedovoljna da bi lift upaljenom lampicom signalizirao da je zauzet. I onda je taj nesretni čovjek pozvao lift, znala sam ja i kako se zvao….tresao se i plakao….Milutin, da, zvao se Milutin, s devetog kata.“

Govorila je i govorila majka Stojankina, tek ponekad jezikom sporo ovlaživši usne, a unuka nas gledala mirno, kao da cijelu priču sluša trideseti put.
Vjetar je bio vruć kao pustinjski, sve vreliji.
„Milutin se zvao moj pokojni otac“, izmucao sam, „mi smo s devetog kata“, kazao sam posve oduzet.

„Bako, bako, čarolijice moja, hajmo kući, lutke su mi ostale po podu rasute“, rekla je iznenada Stojankine majke unuka, brzo ustajući iz čučnja.
Pa su brzo i otišle, niz vjetar, na biciklu, ostavljajući me samog posred grobljanceta. Stajao sam iznad Stojankinog grobića bez imena, bez nadgrobnika, bez krsta, samo betonski tanki četverokut nasut zemljom, grobića koji je dijelila s malim bratom, mrtvim doveženim iz Hrvatske ‘91.
I, ukoračio sam.

Pritisnuo dugme i spustio se u prizemlje, u kojem je studen davno dirala sve predmete, skrivena od svakog vjetra.
Dolje otac, lift čeka s dvoje djece, i veli im dok sam vrata otvarao – „evo gaaaaa….“

stojanka foto groba

stojanka-foto-groba-2

Kako nas prošlost pridavljuje, “VREME”, br. 1495

vreme foto

“MASNI, PUŠČANI DRNČ JOŠ NAM JE NA JAGODICAMA, UVIJEK JE TU NEGDJE, POPUT KORICE ČUVANOG KRUHA ILI JESTIVOG ULJA. GENERACIJA GENERACIJI PRENOSI TRAUMU I NARATIV O VJEČNOM NEDOVRŠENOM TERITORIJALNOM ZAOKRUŽIVANJU. ŽRTVE I ZLOČINCI ŽIVE U SUŽIVOTU, KOJI VEĆ PAR DESETLJEĆA NALIKUJE NA PSIHIJATRIJSKU KLINIKU I KOMUNIKACIJU MEĐU OBOLJELIMA”

Darko Cvijetić, rođen 1968. godine, živi u malom bosanskom gradu Prijedoru, koji je “svetsku slavu” doživeo tokom devedesetih, kada su u njemu izvršeni zaista strašni ratni zločini. Tri toponima sa teritorije ovog mesta spominju se u mnogim novinskim zapisima, kao i beležnicama Haškog tribunala: logori Omarska, Trnopolje i Keraterm. Teško ratno nasleđe je opsesivna Cvijetićeva tema koja se provlači kroz skoro celokupno njegovo delo. Autor je desetak knjiga poezije i proze, a zaposlen je kao reditelj i dramaturg u prijedorskom pozorištu. Uređuje i književni blog “Hypomnemata”.

Kokan Mladenović će uskoro, po Cvijetićevoj knjizi “Schindlerov lift”, postaviti komad u sarajevskom Kamernom teatru 55. Ovaj roman, koji je objavio sarajevski Buybook, pravi svojevrsni bilans rata, pripovedajući tragičnu sagu o stanarima jednog prijedorskog solitera. Nema nijedne porodice koja iz rata nije izašla bez “oštećenja”. Soliter, kako kazuju kritičari, postaje simbol tragedije koja je zadesila Bosnu i Hercegovinu, ali i celu bivšu Jugoslaviju.

Fascinantne su i beskrajno tužne Cvijetićeve pripovesti o ljudima koji su ubijani i zlostavljani, koji su izgubili svoje najbliže i od tuge sišli s uma, o nekadašnjim drugovima koji su nekada razmenjivali sličice, a sada razmenjuju mrtve i ranjene na linijama razgraničenja između sukobljenih strana.

Razgovor sa Cvijetićem počinjemo pitanjem o životu u Prijedoru danas, o tome koliko se teret prošlosti oseća u svakodnevnom životu.

DARKO CVIJETIĆ: Mala čaršija je Prijedor. U njemu se odigralo previše povijesti, previše zločinstava, previše muke – da bi gradić imao šanse ostati nepromijenjen. U malom mjestu, s toliko tereta na leđima, teško se može i disati i koraknuti u bilo kojem smjeru. Današnje mjesto i onaj sretni gradić iz osamdesetih prošloga stoljeća – nemaju mnogo sličnosti. Prošlost se ne pomiče i ukotvljena je u ovoj prijedorskoj dolini. Različita sjećanja na iste događaje stvaraju shizoidnu poziciju. U istoj se mreži koprcaju i lovci i lovine, i teško ih je raspoznavati, a još teže se međusobno raspoznaju. U ljetnom periodu grad naglo oživi, dobije nekakav primorski naboj, u njega se vrate ili svrate na koji dan svi oni preživjeli i prognani sa svojim potomcima, izmiješaju se s današnjim stanovnicima, i grad zaliči na turističku destinaciju punu nostalgične muke, i učini se da sve pršti od života… Ali, to je iluzija, koja se razbije s prvom jesenskom maglom koja se spusti u sansku kotlinu. Odjednom se opet pojavi palanačka tišina i beznađe otežano ratničkim umorima. Prošlost očito pridavljuje grad. O njoj se šapuće po restoranskim terasama i grobljima. O njezinom odlasku svi sanjaju, svi ga, već umorni, čekaju….

VREME“: A kako mlađe generacijerođene devedesetih i dvehiljaditihgledaju na ratove i zločine devedesetihIma li onih koji pitaju svoje roditelje ono važno pitanje – šta su radili tokom devedesetih?

Zapravo, mlađe generacije, rođene u zadnja desetljeća, imaju, prvenstveno usljed zapuštenog sustava obrazovanja – sasvim izobličenu sliku dogođenog. Interpretacije ih zbunjuju višeglasjem, prepune su mitoloških matrica i folklora, zadojene populističkim bjesovima. Škole ne odgajaju nove i misleće ljude, nego, kao na tvorničkoj traci, proizvode poslušne partijske klonove, umnožavaju bezidejnost. Nema zapitanih pobunjenika, kao što je premalo rokenrola. Stvaranje jednomišljenika uspješno se tvornički usavršava. Onih koji svoje očeve pitaju – “a šta si ti radio, tata?” – ima, ali, čini se da još uvijek nedostaju očevi odgovori, ili su to tate koje sebi još nisu priznali šta su zapravo branili, u ime čega i u ime koga su mladost ostavili u rovovima, za kakve to ideale i vrijednosti. Za “ovo”? I što da mlad čovjek učini s tim odgovorom? Da ga ponese sa sobom u dobrovoljno izgnanstvo kao iskustveni kapital? Ne, prije će biti da očevi još šute, a i ako im se dogodi zapitani sin, šalju ga po dnevne toaletoidne novine, u kojima se nalaze banalni odgovori na velika pitanja.

Jedan od upečatljivih likova romana “Schindlerov lift” je komšija Obradkoji je odmah po početku rata obukao uniformu i bagerom rušio bošnjačke kuće i prebacivao mrtve iz primarnih u sekundarne i tercijarne grobniceKoliko takvih ljudi živi oko nas i da li osećaju nekakvu grižu savesti?

Čujte mu samo ime, tom mojem liku iz romana “Schindlerov lift” – Obrad. Ta on je “obrađivao”, on je “odrađivao”, misleći da će “obradovati” svoj rod, svoj narod… Obrada je koliko hoćete, kao i Obradovih dovršenih poslova. Ako i imaju problem sa savješću – to se još uvijek javno ne vidi. Moguće je da se umjesto s bagerom sada noću bore s izgužvanim jastucima i razorenim sanjanjima, ali u krevetima te tajne i ostaju. Premalo je probuđenih “Obrada”. Na svim stranama “obrađenost” je dovršena i prepuštena pojedinačnim primjerima koji cementiraju pravilo. I “Obradi” su sve stariji, i sve manje zanimaju ikoga. I oni koji su preživjeli “obradu” sve su umorniji, sve više svejednost i beznadnost pokrivaju svakovrsno “obradovanje” ičemu i ikome….

Crveni soliter iz romana “Schindlerov lift” nedvosmisleno je metafora onoga kroz šta je Bosna i Hercegovina prošla tokom devedesetih godinaKroz njega se prelamaju maltene svi užasi jednog krvavog i strašnog rataIstovremeno se čini da bi bilo koja zgradabilo koje mesto ili selo – ne samo u BiH već na prostorima cele bivše države – moglo ispričati sličnemožda ne u tolikoj meri tragičneali ipak tragične priče?

Naravno! Crveni soliter iz romana “Schindlerov lift” meni je samo bio najbliskiji zamajac za metaforu, jer mi je posve poznat, jer je moje mjesto stanovanja, rekao bi Hajdeger… Sasvim je sigurno da gotovo svaka toponimska točka bivše države ima svojeg Crvenog usamljenika (solitaire na francuskom znači usamljen, izdvojen), preko kojeg i u kojem su se prelomili svakovrsni užasi i tragedije. Soliter je u svojih četrdesetak godina postojanja akumulirao čitavu povijest. Blizanci Crvenog solitera, i po konstrukciji i po sudbinskom udesu, rasuti su diljem Bosne, i diljem bivše nam zajedničke države. Napravljen je kao “Crveni”… a danas mu je ime možda Crni usamljenik…

A da li se može reći da si i ti neka vrsta usamljenika u PrijedoruDa li su usamljenici u tim našim malim mestima i svi oni koji ne pristaju na nametnuti nacionalni identitet i nacionalne mitove?

Naravno, usamljenici i odbačenici… Čim sam otkrio francusko značenje riječi soliter (pa uz to i “crveni”), shvatio sam da se “Schindlerov lift” kreće po ljušturi osamljenika, crvenog (ne samo kao boja identiteta bivše zemlje) i okrutnostima svijeta izloženog. Mi smo izjedeni korozijom očaja, posvemašnjom nepripadnosti i pocrnjelosti stvarnosti. Odbijanje svakovrsnog i prisilno nuđenog identiteta nužno vodi u izoliranost, u bezidentitetsku prazninu. Ali, usamljenost je imanentna pjesničkoj pojavi, možda i nužna, da bi se dublje vidjelo. Iz sebe gledajući ovakav svijet, iz mraka sebe trepćući, bez oslonca na ikakvo grupno “mi”, ljudi koji ovako gledaju na prošlost i sadašnjost – mogu se osloniti samo na svoj nemir i vjerovati njegovom glasu. Isusove riječi – “Ja sam onaj koji jesam” – sasvim su dovoljne jednom listu da ostane list, kao i jednom čovjeku da ostane čovjek. To je istodobno sasvim malo i sasvim dovoljno. Uz svaku violinu mogu se vidjeti kosti cvrčaka.

Koliko su detalji iz knjige “Schindlerov lift” autentičnia u kojoj meri – proizvod mašte?

Čitava struktura “Schindlerova lifta” zapravo je preplet fakcije i fikcije, s tim što bi se moglo reći da faktizam preovladava, a da se fikcija umiljavala užasavajućoj faktografiji. Osnovni elementi, pogotovo tragički, posve su autentični, a onda se poetiziranje i elementi komike i nostalgije pojavljuju kao odmorišta u surovom tempu dogođenog užasa. Da bi priča bila ispričana, ona se mora ogoljeti, potom ponovno zidati, barem je kod mojeg pričanja bilo tako. No, moje je “prirodno izražavanje svijeta” primarno pjesničko – pa sam i mogao očekivati posve hibridan rezultat, koji oscilira između poeme, prozne pjesme, kratkog romana, faktografskog nabrajanja i blage komičnosti u dramatskoj konstrukciji. Puno istine, dakle, umekšavane potrebom da ispričana ne ostane puka kronologija i dnevničko bilješkarenje nesreće.

»Schindlerov lift« u sarajevskom Kamernom teatru

Uskoro bi sarajevski Kamerni teatar trebalo da postavi komad po romanu “Schindlerov lift“, a reditelj će biti čuveni Kokan MladenovićKako idu pripreme i kada možemo očekivati premijeru?

Da, preliminarni dogovor o postavci adaptiranog i dramatiziranog romana na scenu Kamernog teatra u Sarajevu postoji, i ja sam ponosan na samu ideju koju imaju gospodin Kokan Mladenović i direktor Kamernog teatra gospodin Emir Hadžihafizbegović. Bila bi to kruna na sudbinu i Crvenog solitera i romana “Schindlerov lift”. Pripreme bi trebalo da startaju ove jeseni – rad na scenskoj adaptaciji i prilagođavanju drugom izričaju, a sama realizacija je uvjetovana čitavim nizom stvari, no koncem ove, netom započete kazališne sezone, tj. možda u aprilu ili maju naredne kalendarske godine – bilo bi očekivano… Ne znam, ništa još nije čvrsto dogovoreno, ali sama ideja je čudesna, pogotovo za mene koji sam u malom prijedorskom teatru cijeli svoj život.

Ne mogu da ne spomenem još jednog junaka iz knjige – Sejfukoja godinama priprema večeru za svog sinakoji je početkom rata nestao na radnom mestuu OmarskojOtišao je na posao i nije se vratioa ona ga godinama čeka da dođe iz druge smeneKomšije spuštaju pogled kada je sretnuNedavno si rekao da ratovi nikada zapravo nisu završenizašto to misliš?

Mislim da nisu završeni ratovi jer iza potpisanog mira/primirja ostala je trotočka, nije udaren uzvičnik, nije se kazalo – dosta je više! Nisu završeni ratovi jer je to bio jedan, jedini, naš rat, koji se samo rasteže, dovija se novom dobu i zapravo ne prestaje nikad… Masni, puščani drnč još nam je na jagodicama, uvijek je tu negdje, poput korice čuvanog kruha ili jestivog ulja. Generacija generaciji prenosi traumu i narativ o vječnom nedovršenom teritorijalnom zaokruživanju. Žrtve i zločinci žive u suživotu, koji već par desetljeća nalikuje na psihijatrijsku kliniku i komunikaciju među oboljelima. Koliko još Sejfi čeka sinove, koliko još komšija ove unesrećene zemlje gleda u zemlju i stidi se? Dok se ne pogledamo u oči, dok se ne zagledamo u neku budućnost, neku, ali budućnost, nema nam mira. Poput Sejfe – čekat ćemo da nam netko dođe, netko nedolaziv, netko za koga uzalud spremamo stol za dvoje, neki mrtvi sin kojega nismo u stanju ostaviti među mrtvima… Dok prošlost ne postane prošlost, povjesničarima prepuštena, nama nema budućnosti.

A zamišljaš li ponekad ovaj naš mali svetove naše gradove – kako bi izgledali da nije bilo rata i devedesetih?

O, naravno, to je trebao biti neki posve drukčiji Crveni soliter: možda okružen sa još desetak solitera, sa još sretnijom djecom, sa puno smijeha i nevinosti koja bi rasla. Iz distopijskog “Schindlerovog lifta” – tog “vertikalnog sela” – prešlo bi se u horizontalan svijet Taibovih organskih bašti, možda… Gledali bi unuke kako praše za loptom između solitera, možda… Ulice bi se zvale ne po herojima, nego po cvijeću, možda… Nikakve i ničije majke ne bi po soliterskim hodnicima čekale poginule sinove, možda… Djevojčicama liftovi ne bi otkidali glave jer bi struje uvijek bilo, možda… Gradovi bi bili urbane zone, auti električni, mir bi bio mir, a ne primirje, možda… A možda i ne zamišljam, bojim se da bi devedesete tek sada došle – po naše sinove i kćeri, a mi ih ne bismo znali braniti, kao ni naši roditelji nas, užasnuti, presretnuti paklom… Previše me nema, mašta mi je zakorovljena, pa možda i ne zamišljam od straha išta više.

Da li naš jezik može da izrazi svu bol i tugu koju oseća čovek nakon ovih tridesetak godina pakla koji živimo na ovim našim prostorimaSemezdin Mehmedinović će rećipovodom tvoje pesničke knjige “Snijeg je dobro pazio da ne padne“, da ti stvaraš noviunikatni jezik da bi opisao našu stvarnost.

Posebno je poglavlje ludila ostavljeno za jezik. Knjigu stihova iz 1996. objavljenu u Beogradu, u “Književnoj omladini Srbije” (u “Raskršćima”), nazvao sam “Himenica”. Neologizam koji sam iskopao u jezgru jezika srpskohrvatskog… Nevina imenica. Prariječ, iz proslova Jovanovog jevanđelja. (“U početku bijaše Riječ…”) Ali, koja Riječ?

Neizgovoriva, ona čijim izgovorom ukidamo joj nevinost, ona koja je stalno u grlu, i ne može se kazati a da se ne oskvrne… Nevina, neartikulirana kao krik. Jezik smo tako uništili, razdrobili, potpuno sebe ponizivši. Čovjek ima samo Jezik. Njegovim sakaćenjem sveli smo sebe na kričuća bića, ne na bića koja govore. Meni je i hrvatskosrpski jezik bio nedovoljan da opjevavam našu bol i tugu, a nekmoli ovaj ostatak ostataka, ovi osiromašeni rječnici na kojima se jedva mucati uspijeva. Veliki Semezdin Mehmedinović nije mi mogao kazati veći kompliment – usporedivši moje pjevanje s celanovskim traganjem po rubovima. Zato sam vrtlario i vrtlarim, tražim i odgajam nađena slova, slogove, nanovo spajam uništeno – nanovo ga činim pjevnim… Pa mi tako dođe iz vrta iskopana riječ – OPLAKOTINA, recimo… Neka opekotina od plakanja, recimo, pa me obraduje neki još veći vrtlar jezika, kao na primjer gospođa Milica Markić, prevoditeljica na poljski, koja mi se javi pa kaže: “Tri sam dana vrtlarila poljskim jezikom i našli smo je – oplakotinu na poljskom – OBJOKANINA”, javi mi oduševljena Milica. I, znate, od takvih se riječi može poslije danima živjeti, kao od dobro navrtlarenog bilja.

Da li se može reći da sestidljivo i nekako izokolapomalo podzemnim putemipak obnovila exjugoslovenska kulturna scena?

Moralo se desiti, jer mi smo mali bili i prije razbijanja jedinstvenog kulturnog polja. A tek nakon fragmentiranja… Stvorila su se hibridna mala polja, koja su trebala nekoliko desetljeća da shvate da je prirodna upućenost jednih na druge – neumoljiva. Postjugoslavenska kulturna scena morala se davno osloboditi političkog zagrljaja koji je provincijalizira i umanjuje na svoju malenkost. Danas je napokon normalno biti čitan u Bosni koliko i u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori… Nacionalistička politika stvorila je obrasce po kojima samo Srbin može biti veliki srpski pjesnik, po kojima samo Hrvat može biti veliki hrvatski pjesnik. Pa kako je to Brodski onda veliki svjetski pjesnik? Pa kako je to onda Šekspir veliki svjetski pjesnik? Na kom je to jeziku Dante pisao? Govori li danas itko taj jezik? Pa ne govore ga ni Talijani, kao ni Šekspirov engleski Englezi… Na kojem je jeziku pisao Kiš? Ili Krleža? Čim napustimo polje političkog, problemi nestaju. Ivo Pogorelić je veliki svjetski umjetnik. I točka. I tačka.

Možeš li da namza krajpreporučiš pesnike i pisce mlađih generacija iz Bosne i Hercegovine?

U Bosni – čitati treba Almina Kaplana, Lanu Bastašić, Stevu Grabovca, Elvedina Nezirevića, Radomira Mitrića, Asmira Kujovića, Šimu Majić, Marka Tomaša, Senku Marić, Tanju Stupar Trifunović, Adisu Bašić, Dragišu Sikimića, Alena Meškovića, Bekima Sejranovića, Magdalenu Blažević, Srđana Gavrilovića, Dijalu Hasanbegović, Milana Rakulja, Minu Bašić, Lamiju Begagić, Mehmeda Begića, Borisa Marića, Nikolu Popovića, Mihaelu Šumić Jimenez, Aleksandru Čvorović, Milu Jukića… Dakako, veliki broj imena sam propustio navesti, ali – imamo sjajnu književnost, imamo izvrsne pjesnike… I, odlično raspoređene!

https://www.vreme.com/cms/view.php?id=1713263

Interliber, “Večernji list”, Denis Derk

čegec maković glamuzina
Branko Čegec, Zvonko Maković, Drago Glamuzina, D.Cvijetić

Darko Cvijetić u petak je primio Kočićevo pero za roman Schindlerov lift, a u utorak u Cafeu u Dvorištu predstavio zbirku poezije Snijeg je dobro pazio da ne padne.

Jedan od najvažnijih literarnih gostiju 42. Interlibera svakako je bio bosanskohercegovački književnik Darko Cvijetić koji je u petak primio Kočićevo pero za jesen za roman prvijenac “Schindlerov lift”. Primjerak tog hvaljenog romana koji je objavio sarajevski Buybook poklonio je i hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću za njegovog obilaska sajma. U utorak je u Cafeu u dvorištu predstavio i zbirku poezije “Snijeg je dobro pazio da ne padne” koju mu je objavio zagrebački VBZ.

Vi se već nekoliko desetljeća bavite književnošću. Da li vas je iznenadila reakcija javnosti na vaš prvi objavljeni roman “Schindlerov lift”?

Apsolutno. Ja se poezijom bavim već četrdesetak godina, od kada sam propisao i poezija je nekakva moja tiha vokacija, s obzirom da ja radim u teatru i da je teatar moj posao. Ja sam naviknut na samoću i tišinu pisanja, tako da me odjek “Schindlerovog lifta” zaprepastio. Nisam niti sanjao da je moguće da u javnosti tako počinje rasti percecpija romana. On se sada već prevodi na njemački i francuski. Njegova percepcija počinje da se širi i da metastazira. Ipak sam zapanjen da su ljudi bili glavni, rekao bih, takve sirove stvarnosti koja je na neki način literarizirana

Već je dogovorena i predstava po tom romanu?

Da, uskoro ću potpisati ugovor sa sarajevskim Kamernim teatrom. Redatelj je čuveni Kokan Mladenović. Ponosan sam da će moje romaneskno djelo biti prebačeno u teatar koji je moja vokacija.

Tko je glavni lik tog kratkog romana. Da li je to taj crveni neboder?

Taj crveni soliter je zapravo metafora raspada bivše zemlje. Ako uzmete da su u soliterima bili ljudi različitih nacija, onda je crveni soliter sinonim nekakve zajedničke zemlje koja se nekog momenta počinje raspadati i urušavati u samu sebe. A nekakva os oko koje se vrti roman je tragedija jedne djevojčice koja je doista 1992. godine u šestoj godini poginula u tom liftu tog solitera i to je, da kažemo to kršćanski, kao da je sam Bog rekao, kod toliko zla koje činite uzeti ću vam najnevinijega među vama. I uzeo je tu djevojčicu koja je obilježila našu tragediju za sva remena. Ja sam nedavno tražio grob te djevojčice, dvadesetak kilometara pored Prijedora. Uspio sam ga pronaći, a to je grob bez spomenika i bez imena. Ispada i istina je da je ovaj roman njen jedini spomen.

Roman dakle ima uporište u stvarnim događanjima?

To je fuzija fakcije i fikcije s time što je taj vjetar fikcije pridonio da neki fakti ožive, da duhovi faktizma počinju da dišu ida počnu bivati literarizirani. Inače bi to toliko zlo i tu toliku tragediju bilo jako teško gutati sirovu, ali ovako poprilično literariziranu i prebačenu u domenu mašte, ona počinje bivati gutljiva i živuća u glavi čitatelja.

Abdulah Sidran je vaš roman čak usporedio s “Prokletom avlijom”.

Kada to kaže akademik Sidran, meni klecaju koljena. Jer sada se bojim uhvatiti pera i napisati ijednu riječ jer moram biti dostojan onoga što sam napisao do sada.

Vi ste ove godine objavili i zbirku poezije u VBZ-u. Kako to da ste došli do zagrebačkog izdavača?

Ja poeziju objavljujem godinama. Gospodin Glamuzina mi se javio da objavimo knjigu i to se i desilo. Tako je VBZ objavio zbirku poezije, dok se o “Schindlerovom liftu” još uopće nije pričalo. Ja sam mislio da taj roman i nije neka velika literatura i držao sam ga u ladici, a silno sam se uzdao u moju poeziju. A kada je Buybook uzeo “Schindlerov lift” počelo se sve otvarati, tu je onda došla kandidatura za nagradu Europski pjesnik slobode iz Gdanjska. Ta će nagrada biti dodijeljena u trećem mjesecu, a u žiriju je sada već nobelovka Olga Tokarczuk. Stvari su otišle neslućenom brzinom naprijed.

Bili ste ove godine na sajmu Vrisak uRijeci, pa u rezidenciji u Splitu, na festivalu Kalibar u Varaždinu, a sada ste punih tjedan dana na Interliberu. Kakvi su vaši dojmovi o hrvatskoj literarnoj sceni?

Odlični. Sada imam jako dobar uvid i mislim da od cijele regije Hrvatska ima najorganiziraniji književni život. Razgranatost tog života je odlična. Šteta da u regiji ne postoji zajedničko tržište knjiga i da se prema knjigama još uvijek odnosima kao prema kruškama. Ne shvaćamo da imamo jedan vrlo malo jezik i trudimo se da ga suzimo, umjesto da pustimo da se grana. Ionako kod nas malo ljudi čita i malo ljudi piše i kada tu malu grupaciju razbijete, činite veliko zlo.

Kako bi procijenili Interliber? Mi ga znamo kritizirati da je to samo sajam na kojem ima premalo pisaca?

Interliber je odličan. Pa kako nema pisaca. Ja sam ovdsje sreo i upoznao nevjerojatan broj ljudi, dogovorio poslove, uspostavio kontakte. A sajam i služi tome.

Pročitajte više na: https://www.vecernji.hr/kultura/darko-cvijetic-klecaju-mi-koljena-jer-moj-roman-usporeduju-s-prokletom-avlijom-1360044?fbclid=IwAR0ymZ6U_1KqsmvlMlRjsBzIPCMn9VTkTQcGIOxoiBHN-vFJhVPgPINWGZw – http://www.vecernji.hr

Miljenko Jergović o “Kočićevom peru” i “Schindlerovom liftu”

kočićevo pero

Pero iz Kočićeva jastuka

Obrazloženje za nagradu Kočićevo pero, jesen 2019

 

“Schindlerov lift” knjiga je o prošlome našem ratu. Ustvari, to je knjiga o svakome našem dosadašnjem ratu. Knjiga o jednom neboderu, u nevelikom gradu nakraj Bosne, i o ljudima koji su u tom neboderu odigrali ulogu manjine. “Schindlerov lift” knjiga je o ratu koji se devedesetih u Bosni vodio protiv manjine, u Bosni i Hercegovini, u Hrvatskoj, na Kosovu, posvuda gdje se ratovalo i gdje su se formirale i konfigurirale većine. “Schindlerov lift” je također knjiga o porazu svake ljudskosti, ali i o tome da su papir i olovka jedino sredstvo koje čovjeku preostaje u trenucima poraza. “Schindlerov lift” knjiga je o porazu u ratu. Tko je pročita, dobro će znati imena pobjednika i imena poraženih.

Darko Cvijetić pjesnik je iz Prijedora, pripovjedač, pisac, ali prije svega drugog on je čovjek kazališta, glumac, redatelj, dramaturg, lice sa scene i iza scene, svoj svijet on uobličava i artikulira u forme, fragmente i fraktale teatra. Njegov je teatar krvav, užasan i konačan, s utjehom u katarzi. U kraju iza kojeg više ne postoji ništa.

Hrabar je čovjek koji nakon svega što se dogodilo ipak piše, za spas duše. Usamljenost Darka Cvijetića usporediva je samo s usamljenosti Petra Kočića, 1916. godine, u onoj beogradskoj umobolnici, u svijetu pod okupacijom. Zato mu ovo Kočićevo pero nekako prirodno pripada. Kao da je pero iz Kočićeva jastuka.

Pero

pero 1

Josip Mlakić “Cvijetićeva enciklopedija mrtvih”

josip mlakić
tjednik “Express”

Expressov kolumnist napisao je osvrt na genijalan roman ‘Schindlerov lift’, koji je u široj konkurenciji za književnu Nagradu Fric

Uremek-djelu svjetske književnosti, romanu “Košnica” španjolskog nobelovca Camila Josea Cele, čija se radnja događa 1943. u Madridu, više stotina živopisnih likova defilira na malom prostoru, u dvije gostionice, kao na pozornici. Tu ima svega: osiromašenih radnika, konobara, prostitutki, svodnika, homoseksualaca, alkoholičara, pjesnika…

Vladaju siromaštvo, glad, besparica, kriminal, šverc, uz sveprisutnu političku represiju Francova režima. Svi ti likovi zapravo tvore krhotine od kojih Cela gradi savršeni mozaik Madrida, odnosno Španjolske tog vremena. Sličnim književnim postupkom poslužio se i Darko Cvijetić u svom kratkom romanu “Schindlerov lift”. Darko Cvijetić je bosanskohercegovački pisac, kazališni režiser, glumac i dramaturg. Rođen je 1968. u Ljubiji u blizini Prijedora. Dosad je objavio desetak zbirki pjesama.

Prvu knjigu poezije, “Noćni Gorbačov”, objavio je 1990. u Beogradu. Tijekom rata u Bosni i Hercegovini Cvijetić je “zašutio”, a ponovno se javio 1996. novom zbirkom “Himenica”. Opsesivna poslijeratna Cvijetićeva tema su prijedorski logori smrti, ubojstva i masovne grobnice u koje su pokapali žrtve. “Schindlerov lift” njegov je prvi roman i tematski se ne razlikuje od njegove poezije. Ulogu madridske “košnice” iz romana Camila Josea Cele kod Cvijetića preuzima prijedorski Crveni soliter, zgrada s četiri lifta marke Schindler. U soliteru su na 12 katova smještena 104 stana.

Sagrađen je i useljen polovicom sedamdesetih, u vrijeme intenzivne stanogradnje u bivšoj državi, u “zlatno doba” socijalizma, vremenu na kojem uglavnom počivaju svi narativi o jugonostalgiji: “A zgrada puna radnika i nastavnika, i svi izmiješani – na svakom katu osam stanova – po dva srpska, dva muslimansko/bošnjačka, pa dva jugoslavenska, dva hrvatska, sve izmiksano i začinjeno s bar dvije romske obitelji.” Ovo je ujedno opis Bosne i Hercegovine u malom. I autor je stanar mitskog Crvenog solitera, što se spominje na više mjesta u romanu. “Schinlerov lift” ponajviše je priča o tome kako su se radnici preko noći pretvorili u ratnike.

Taj preobražaj bio je koban i nepovratan, a rezultat poražavajući: “Nema više nikakvih radnika. Imaju samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Nema radnika. Radnici su potonuli u naciju i ostali punih pluća vode, na dnu. Sada im djeca trčeći odlaze odavde.” Glorificirana radnička klasa u Cvijetićevu romanu je neosviještena masa, koja je ‘90-ih jednostavno prešla s druge strane ideološke barikade. “Rakija je bila osnovni anestetik preobražaja radnika u ratnike – nacionaliste, koji će tako brutalno biti zloupotrijebljeni da ubiju rođenu zemlju”, kaže se na jednome mjestu. Cvijetić svoju priču, dakle, postavlja u tipsku socijalističku sredinu, u Prijedor i obližnju Ljubiju, gdje taj preobražaj djeluje još grotesknije. Radnici su se pretvorili u ratnike ili u one koji su tu krvavu mašineriju šutke opsluživali, poput bagerista Obrada, koji je samo kopao tamo “gdje mu je rečeno”, što je jedno od najbestijalnijih nasljeđa proteklog rata, a radi se o premještanju ostataka žrtava u sekundarne, a često i u tercijarne grobnice.

Schindlerov lift iz naslova romana predstavlja “vertikalu” Cvijetićeva svijeta, solitera, što je jasna aluzija na Oskara Schindlera, ali i gorka ironija koja se odnosi na odsutnost ljudi poput Oskara Schindlera u tom svijetu. Zatim dolazi rat. Upravo se ta stanogradnja, izmiješanost stanovništva, opće mjesto narativa o “boljoj prošlosti” – o podjednakim šansama sviju za dobivanje stana, bez obzira na podrijetlo, školsku naobrazbu ili nacionalnost – u Cvijetićevu romanu pokazala kao savršena klopka koju su rijetki “drugačiji” preživjeli, a i oni su pretvoreni u žive mrtvace koji u jednom trenutku “potonu u samoću, kao u mutnu vodu”. Početak rata opisan je brutalno i hladno, na način na koji to radi Branko Ćopić u “Gluvom barutu” ili Kiš: “U prvim danima rata, upadnu neku noć maskirani pozadinski lopovi, zadave Hamdiju Kurtovića i ženu mu, i opljačkaju automehaničarsku radionicu.”

Veza Cvijetića i Kiša mnogo je dublja nego što se to čini na prvi pogled. Nema tu onog neponovljivoga kišovskog jezika, ali mnogi važni elementi Kišove proze sadržani su u Cvijetićevu romanu. Cvijetić je, kao mali kuriozitet, glumio Borisa Davidoviča u predstavi “Grobnica za Borisa Davidoviča” Gradimira Gojera iz 2009., rađenoj prema originalnoj Kišovoj drami nastaloj prema istoimenoj priči. Ako se može, dakle, govoriti o Cvijetićevim književnim uzorima, onda se Kiš nameće kao ključni. Ta veza je najvidljivija u “Glavi dvadeset pet”, u kojoj Cvijetić onim poznatim kišovskim književnim postupkom, manirom beskrajnog nabrajanja, daje presjek poslijeratnog društva opisom Crvenog solitera kao svojevrsne reality pozornice. Cvijetić nabraja što je sve snimila kamera postavljena u jednom od liftova marke Schindler, što je aluzija na današnje vrijeme, vrijeme realityja: “A snimak je pedantno zabilježio: (…) – komšo Obrad kako flomasterom ispisuje Partizan, ćirilicom.” Ovo je samo jedan primjer kako Cvijetić uspoređuje prijeratno i poslijeratno vrijeme. Postoji u romanu, također, jedna sjajna usporedba, po kojoj se prijeratno vrijeme prikazuje na primjeru zajedništva prilikom prvomajskih proslava, a poslijeratno opisom Božića. Taj opis je krležijanski: “Zorom usijeku Badnjak. Pa pred Božić traktorom dovezu hrastov usječak. I narod siđe iz zgrade, da pjeva, ojkače, loži vatru i kuha čorbu, da puca i pije rakiju u čast Spasiteljevog rođenja.”

Teško je pobrojati mrtve u ovoj kratkoj prozi. Stoga je “Schindlerov lift” neka vrsta Cvijetićeve “enciklopedije mrtvih” koja bilježi brojne tragične sudbine na već opisani način. Najtragičniji lik iz te “enciklopedije” je Taib, čiji život nije odredio rat nego pogibija kćeri u prometnoj nesreći, koju je kao djevojčicu prije rata pregazio prvi komšija, automehaničar Kurtović, drugi tragični lik i jedna od prvih žrtava rata iz Crvenog solitera. Tu je, zatim, tragična sudbina nesuđene glumice Sonje Žunac, koja je u Čehovljevu “Galebu” trebala glumiti nesretnu Ninu Zarečnu, a koja je živa izgorjela u automobilu prilikom prometne nesreće. Tu je i sudbina mladića Danka Džolića, Hrvata, koji je cijeli rat proveo u strahu, skriven u stanu tri godine i sedam mjeseci, gledajući ubojstva oko solitera. Zatekli su ga nakon rata potpuno sijedog i poludjelog, “kako se igra autićima, igračkama, i viče – brrrrr.” Sve te smrti Cvijetić kao da snima objektivnom kamerom, kao, primjerice, smrt majstora koji je održavao liftove u Crvenom soliteru: “Poginuo je na ratištu godinu dana kasnije, nagazivši na protupješadijsku minu. Bila je dovoljna sila pritiska od par kilograma, da majstor za liftove poleti u nebo.” Ili jedan drugi primjer: “Visio je na konopcu za veš, zategnutom preko radijatorske cijevi… (…) pa je viseći izgledao kao loše marionetiran Đepeto.”

Na jednome mjestu Cvijetić, gorko i s ironijom, na sjajan način rezimira rat: “I zločinci se ratni jedini vratili i sreću one koje su mlatili po logorima koji dođu ljeti, na godišnji odmor u prošle živote.” Iako opsegom kratka, Cvijetićeva “enciklopedija mrtvih” sadrži u sebi gotovo sve detalje važne za razumijevanje rata i poraća u BiH. Tu su povampireni bivši susjedi koji se preko noći pretvaraju u ubojice, bageristi koji kopaju “tamo gdje im se kaže”, šutljiva većina… U Cvijetićevim jednostavnim, depatetiziranim i neuljepšanim smrtima ima nešto kišovsko, najviše zahvaljujući prikazu ljudskog zla koje se uzima samo po sebi, kao prirodno stanje stvari, kao svakodnevna banalnost, što romanu daje književnu uvjerljivost i težinu, što rezultira onom kunderovskom “nepodnošljivom lakoćom ubijanja”. U jednom intervjuu Cvijetić to pojašnjava na sljedeći način: “Pa znate šta, to je zapravo nevjerovatno i tu se susrećete sa onim što je Hannah Arendt nazvala banalnim tipom. Susrećete se sa banalnošću zla, on je naime običan, on je tu pored nas, on je svako od nas, ispunjen je banalnošću i sljepoćom vršenja svoje dužnosti, on je samo radio svoj posao. Taj imperativ ljudi koji nemaju svoje senzore nego pozajmljuju opće senzore i pričaju vam opće istine, takvih je ljudi, nažalost, puno.”

Pročitajte više na: https://www.express.hr/kultura/mlakic-o-cvijeticu-neboder-u-kojem-je-umrla-juga-23794?fbclid=IwAR0zuWYni71f4eLrNAqnHoTE14LY138txIIT2L4gj5myUnOQmFv9bsCyAqc – http://www.express.hr

Ivica Ivanišević “Crna kronika Crvenog nebodera”

portret 2 Davor Puklavec

foto – Davor Puklavec

Prijedor je dao 37 osuđenih ratnih zločinaca i nijednog Oscara Schindlera. To, međutim, ne znači da je ta časna loza potpuno nepoznata u tome potkozarskom gradu, dapače. Sredinom sedamdesetih godina, kad se činilo da od radosne, prosperitetne sadašnjosti može biti ljepša samo budućnost, tamo su podignuta dva velika nebodera, Crveni i Plavi.

Prvi je imao četiri lifta marke Schindler, a potonji samo dva, pa ćemo slijediti primjer pisca Darka Cvijetića i potpuno ga zanemariti, upravljajući svu svoju pažnju na crvenu zgradu koja se protezala na trinaest katova (odnosno njih dvanaest plus galerija, koja je tako imenovana da zbroj etaža ne bi dosegnuo zlokobnu brojku). Neboder se doimao kao Bosna u malom: na svakom katu bilo je osam stanova, “po dva srpska, dva muslimansko/bošnjačka, pa dva jugoslavenska, dva hrvatska, sve izmiksano i začinjeno s bar dvije romske obitelji“.

Premda vam se, na prvi pogled, može činiti kako za Crveni neboder nikada niste čuli, velike su šanse da ipak jeste, jer uz ovu je zgradu vezana jedna od jezivijih ratnih priča o kojoj se svojedobno dosta pisalo. Ona se zbila potkraj ljeta 1992. godine. U gradu već tjednima nije bilo struje, Schindlerovi liftovi nepomično su visjeli na katovima gdje ih je zatekao prekid napajanja, i više nisu služili ničemu osim što se jedan, razbijenog stakla na vratima i zaglavljen na drugome katu, djeci doimao kao zgodna pozornica za igru. Šestogodišnjoj Stojanki Kobas već je skoro cijeli mjesec bio zabavište. Toga dana, kao i toliko puta prije, provukla je glavu kroz otvor razbijenog stakla da bi pozvala svoju prijateljicu, vršnjakinju s petog kata. A onda je došla struja i dekapitirala curicu.

Crveni neboder nije, međutim, obilježen samo ovom crnom pričom. Prije bi se moglo reći kako je u njemu i pred njim iskušan cijeli katalog nepojmljivih grozota. Iz zgrade su ljudi krive nacionalisti i vjeroispovijesti istjerivani u pidžamama i papučama da bi ih onda pred haustorom pokosili rafali. Tko nije zaginuo na licu mjesta, završio je u jednom od tri prijedorska logora, a privilegiranima valja smatrati one koji su završili kao kopači rovova na prvoj crti. Sve te užase nije režirala nikakva sila koja se u grad spustila pitaj boga odakle; kao što je dao žrtve, Crveni je neboder dao i zločince, jer tamo je rat bio i ostao međususjedska stvar.

“Schindlerov lift“ (nagrađen Kočićevim perom za 2019. godinu) roman je o ukletoj zgradi kojoj autor dozidava još poneki kat pretvarajući je u metaforu cijele Bosne i Hercegovine. Stranicu po stranicu, etažu po etažu, Darko Cvijetić ispisuje ratnu i – na mnogo načina još jeziviju – poratnu kroniku nebodera, kontrapunktirajući tim surovim dionicama nostalgične pasaže i komične digresije. Da nije tih emocionalnih odmorišta, čitatelj bi, barem ovaj, prepukao od očaja.

Naime, “Schindlerov lift“ nije strašan samo zato što je strašna stvarnosna građa od koje je sklopljen. Još i više pogađa, uznemiruje i ledi kičmu autorovo umijeće da taj materijal pretoči u gotovo poetski slog (podsjećam, Cvijetić je primarno pjesnik, i to, po mom skromnom, ali dubokom uvjerenju, jedan od najvećih na ovim prostorima), ponudi rukopis koji je temeljito pročišćen od svih viškova, u kojemu zatajeno i neiskazano zvoni jednako snažno kao i svaka napisana riječ.

Tko je navikao čitati s olovkom u ruci, pa onda podvlačiti retke ili cijele pasuse koji su mu zbog nekoga razloga važni, taj neka kupi dva primjerka “Schindlerova lifta“, jer se bojim da će prvog u cijelosti zamrčiti. I sâm se kolebam kojim bih vam primjerom najlakše posredovao duh ovoga libra, jer mi se čini da je u svakome kratkom poglavlju zbijena esencija knjige. Na koncu se odlučujem za minijaturu o Suphi Sarajlić i Milosavi Zec. Prva je muža pronašla godinama nakon kraja rata, u masovnoj grobnici, a djeca su joj na vrijeme izbjegla u Njemačku, pa danas živi sama. Druga je također udovica, samo što njezina muža nisu ubili susjedi, nego srčani udar, a sin jedinac ratni je zločinac u bijegu, vrag će ga znati na kojemu se kontinentu sklonio. Dvije ostarjele, usamljene žene, bez ikoga svog, s vremenom će se toliko zbližiti da će svaku večer odlaziti jedna drugoj – “poput curica pred pidžama-party” – da bi zajedno gledale omiljene televizijske serije. Opisuje tako Cvijetić njihovo dobrosusjedsko druženje pa zaključuje: “Zatim se zavale na sećiju, i gledaju ‘Ubojstva u Midsomeru’. ‘Vidiš li ti, moja Supha, tako malo mjesto taj Midsomer, a vidi kako se ubijaju, jadne im matere’, kaže Milosava umačući kocku šećera u fildžan.”•

“Slobodna Dalmacija”, 1.12.2019.

https://slobodnadalmacija.hr/kultura/clanak/id/635835/crna-kronika-crvenog-nebodera?fbclid=IwAR190Bn3ybnjlkqax261l7Pzp-hVEDLnzUxl2Flkj0w5InDSkypE6UQQ-z4