Mjesečne arhive: Februar 2020.

SAOPĆENJE STRUČNOG ŽIRIJA ZA DODJELU KNJIŽEVNE NAGRADE “FRIC” ZA NAJBOLJU KNJIGU FIKCIJSKE PROZE U 2019. GODINE, ZAGREB, HNK, 30. SIJEČNJA 2020.

oprostite kaj kasnim dt-2020
foto – Damjan Tadić/ HANZA MEDIA

Poštovani pisci i nakladnici, poštovani novinari, dragi prijatelji i gosti,

žiri je na temelju iščitavanja prispjelih romana i zbirki pripovijedaka donio odluku o dobitniku nagrade Fric za 2019. godinu. U ime žirija nagrade Fric ponajprije želim čestitati svim autorima prijavljenima na natječaj, posebice finalistima, i istaknuti da je i u ovom izboru konkurencija bila snažna, životna i poticajna, što je našu odluku sa svakim krugom glasanja činilo težom.
Sve je u tom nevelikom romanu, nevjerojatne razorne moći, rekao bi Danilo Kiš, veliko i sazdano na metaforama i pjesničkim slikama. Tridesetak poglavlja, od kojih je svako priča za sebe, gradi neku vrstu omnibusa u rasponu od onoga tko nije ispričao priču do onoga tko ju je ispričao uz dramski prolog koji nas odmah udara u pleksus i epilog koji taj mrak ne osvjetljuje. U Prijedoru, gradiću u Bosni, u neko drugo doba, sedamdesetih godina prošloga stoljeća, trideset godina nakon jednog velikog rata, izniču dva „solitera“, crveni i plavi, dokaz rasta i napretka, boljeg danas i sutra. I jedan lift, marke Schindler, znak urbanosti i prosperiteta.

Metafora uspona i pada, onoga gore i onoga dolje, života prije i poslije, skučenoga prostora susreta i rastanaka. Lift je i život, ali i smrt. Slikom nesretnim slučajem obezglavljeno umorene djevojčice upravo u tom liftu rastvara se zlo koje će s budućim ratom postati krvožedna zbilja. Crveni soliter i njegov lift (marke Schindler), „vertikalno su selo“, kako to autor kaže, to je soliter u kojemu se „smrt solidno osjećala, i nikad nije otišla bez ičega“, to je zbroj raznolikih sudbina, nacija, vjera i nevjera, misli i nemisli, manjih i većih nevolja, i nepodopština, smijeha i suza, većih i manjih ljudi, kako je Selvedin Avdić rekao, „crveni soliter u sebi ima dovoljno nesreće za čitavu Bosnu i Hercegovinu“. Na devedesetak stranica pred nama se ruši jedan svijet, svijet radničkoga uspona, kad je „na tisuće radnika dnevno tutnjalo ispred solitera žureći se u smjene… i svi su poznavali svakoga, svatko je znao nekoga tko radi u Celulozi ili Rudniku ili Bosnamontaži ili…) te se prelama u tragediju komšiluka koje gubi svoju ljudskost onog časa kad se svede na naciju i ni zeru više („Nema više nikakvih radnika. Imaju samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Nema radnika. Radnici su potonuli u naciju i ostali punih pluća vode, na dnu.“). Crveni soliter, autorovim riječima, bio je „krvavi zamajac za tihi dolazak smrtolike prilike, koja će se u zgradu zavući, i više iz nje nitko je neće znati, niti htjeti istjerati“. Ali netko mora zabilježiti žrtve, oteti ih zaboravu, oteti ih ubojicama, netko mora sačiniti svoju Schindlerovu listu (listu mrtvih, ovaj put), kojoj je glavni topos i retorička poluga taj lift (marke Schindler), i svaka asocijacija je namjerna, a simbolički kapital golem.

Jednostavnom, tečnom, gotovo lakom rečenicom, što je još bolnije, izrazito preciznom, izbrušenom, dokumentirajući, bilježeći, izbjegavajući patetičnost, poetskom repetitivnošću (lift marke Schindler) i suspregnutom, potkožnom emocionalnošću autoru ne preostaje drugo, nego da sebe i nas riječima i pričama oslobodi koncentrata zla koji se staložio u tom trenutku poraza svake ljudskosti na putu od prizemlja do trinaestoga kata jednog nebodera koji je raz-derao svaki nebeski utopistički privid raja i raje. Život je monstrum, a rakija (ona rakija iz Cesarićevih „Vagonaša“, „rakije amo, rakije dajte, utjehe nema u vodi“) pretvara se u „anestetik preobražaja radnika u ratnike“, takozvanih običnih ljudi u monstruozna ozbiljenja besmisla jer, „ovdje tko ne pije – već je sam“. Crveni soliter kao „grobovnik“ ikarovskog leta jednog lifta (marke Schindler), metafore svijeta i života dolje, u Taibovoj bašti čuda i tuge u kojoj trune i jedan Tito od kartona. A okrutna je istina da je takvih solitera posvuda i mnogo, bilo, jest i bit će. I da je zločinac čovjek. Poetska komprimiranost autoru omogućuje da sav besmisao zbilje oko sebe sažme u izričaj koji što je ogoljeniji to snažnije pogađa čitalački empatijski logos.

I jedna osobna crtica. Kad poželite da sve što ste pročitali, ostane u vama kao proza, možda čak samo kao proza, fikcija, sretnem mlađeg kolegu na hodniku i on mi kaže, ja sam živio u Crvenom soliteru šest godina, u priči su moj otac i baka. Život nekako uvijek pobijedi literaturu.

Ali, zajedničkom odlukom žirija 2019. godine za nagradu Fric pobijedila je literatura: roman “Schindlerov lift” Darka Cvijetića.”

/Obrazlaženje nagrade na posebnoj svečanosti u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) u Zagrebu, predsjednica prosudbenog žirija Biljana Romić/

NAGRAĐIVANI BH. KNJIŽEVNIK Darko Cvijetić za Dnevnik.ba: Kada svijet biva razoren, ostaju samo riječi kojima ga nanovo stvarate

sutra cu vam poslat jos fotki-2020 (2)
foto – Damjan Tadić/HANZA MEDIA

PIŠE: GLORIA LUJANOVIĆ

Stvorili smo društvo koje doslovce svoje građane tretira kao robove, kao potpune podanike besramnim nacionalističkim korpusima. Sve što nas je činilo ponosnim, dovedeno je do sramote. Zavičaj je uništen.Ako tome dodamo da je cijeli svijet postao mali, do samouništenja dovučen planet, riječ zavičaj dodatno gubi kredibilitet, izjavio je Darko Cvijetić, pjesnik i prozaik u razgovoru za Dnevnik.ba.

Darko Cvijetić, pjesnik i prozaik, dobitnik književne  nagrade “Fric” za roman “Schindlerov lift”, upravo je u istom tom liftu u Prijedoru, saznao da je osvojio jednu od važnijih hrvatskih književnih nagrada.

“Nevjerojatno, poput davno projektirane tzv. poetske pravde ili dovršetak karmičkog kruga. U svakom slučaju, stvarnost i literatura imaju to nadigravanje o kojem je Kiš, kao i Krleža, jako puno pisao i govorio”, govori Cvijetić na početku razgovora za Dnevnik.ba.

Nagrada još uvijek toliko nije dobivao, ističe, osobito ne književnih ili teatarskih, ali svakako su one dodatni motiv i obvezujuća nota u budućem djelovanju.

Krležu je, po čijem se nadimku “Fric” nagrada za najbolji roman i zove, čitao kao srednjoškolca i obožavao ga.

“To znaju svi moji prijatelji, čak su me u školi znati zezati da je to dio nekog mog poziranja i izigravanja intelektualnosti. Općepoznato je koliko sam učenik Danila Kiša, dok je sam Kiš beskrajno cijenio Krležu. To je ista nit”, govori Cvijetić.

Regionalna književna zvijezda: Nagrade “Fric” i “Europski pjesnik slobode” 

Njegov roman “Schindlerov lift” apsolutni je književni hit i ne samo zahvaljujući nagradi “Fric”. U Srbiji  je nedavno objavljen u nakladi “Književne radionice Rašić”, a Cvijetićev nakladnik, sarajevski “Buybook” nedavno je objavio drugo, dopunjeno izdanje romana.  A da nije samo poznat i hvaljen u zemljama regije, dokazuje i to da je njegova zbirka pjesama “Ježene kožice”, objavljena još 2017. u nakladi zeničke kuće “Vrijeme”, među osam pjesničkih knjiga za veliku književnu nagradu “Europski pjesnik slobode” koju dodjeljuje Festival istog naziva u Gdnjansku, u Poljskoj. Inače, Dorta Jagić, hrvatska pjesnikinja, prije nekoliko godina, također, je osvojila nagradu “Europski pjesnik slobode”.

“Veliku zahvalnost dugujem prevoditelju na poljski, Miloszu Waligorkom, koji je učinio nevjerojatan pothvat prepjeva mojih antiratnih stihova na veličanstven način!Ja sam, dakle, već nagrađen – knjiga je objavljena u Poljskoj svim finalistima, a biti dvije godine među osam europskih pjesnika je veliki ponos”,  izjavio je Cvijetić.

Romanom “Schindlerov lift” osvojio je kritiku i publiku. Donio mu je, odnosno, potvrdio status regionalne književne zvijezde. O tomu je li se, eventualno, i sam promijenio, Cvijetić ističe kako je “Darko uvijek bio Darko”.

“Tata je stvorio Schindlerov lift u meni, a ja rečenice” 

“Doista ne mislim da se išta pretjerano važno dogodilo poslije Schindlerovog lifta! Znate, ja pišem otkad znam za sebe, pisao sam i u ratu, neprekidno, bez ikakvih pretenzija. Pisanje je oblik razumijevanja svijeta. Neću nikada prestati pisati, dok me jeste.Jasno je da će sada sve biti vidljivije i time možda neugodnije po riječi.Nečitanost ih je držala uz mene, voljeli smo se beznadnije”, izjavio je.

Odgovarajući na pitanje je li ga pisanje “Schindlerovog lifta” promijenilo, Cvijetić kaže kako ga je strašno uzdrmala očeva smrt.

“Nikako nisam bio spreman na tu strašnost, sve se dogodilo na brz i mučan način. Tati je dijagnosticiran tumor na mozgu i sve se odvijalo doista prebrzo.Od operacije do moje njege oca, mijenjanja pelena.Danas razumijem da se u meni dogodio okidač, da sam naglo osjetio poriv da govorim drukčije, ako hoćete izravnije.”

Tata je još tada, priča Cvijetić, kada je mala Stojanka poginula, kazao da je bio s grupom ljudi koji su, nakon što je došla struja čekali lift, taj strašni lift u kojem se spustilo tijelo poginule djevojčice.

“Bio je smrvljen viđenim. Plakao je u sobi. Ali, bio je rat, tragedije su se događale po tri u jednome danu, i smrt djevojčice pojele su nadolazeće tragedije.

Tatinom smrću sve je u meni ponovno zaživjelo. Od mojeg djetinjstva pa nadalje. Tata je stvorio Schindlerov lift u meni. Ja sam (samo) stvorio rečenice.”

Možda je, kaže, dobro vjerovati da mu je bilo suđeno da napiše roman o djevojčici Stojanki, da je to bio sudbinski nanos.

“Nemojte pomisliti da se iz pisanja takve literature možete izvući neoštećeni. Nekažnjeno ne možete napisati takav roman. Opet ponavljam Kišove i Borgesove riječi. Ponovni prolazak kroz sve to je bio velika muka, puno besaničnih noći.”

U Kamernom teatru 55 u Sarajevu, uskoro će premijerno biti izvedena predstava prema Cvijetićevom “Schindleru”. Režirat će je Kokan Mladenović.

“Kao dramaturg proučavao sam teorijsku stranu teatra, radio sam i nekoliko autorskih projekata po svojim tekstovima, ali sada ću, prvi put, biti u najpasivnijoj ulozi u stvaranju nekog kazališnog djela. Bit ću romanopisac, čije će djelo proći procese dekonstrukcije i novog sagledavanja. To plaši i ushićuje, istodobno.Taj će proces voditi majstor, kakav je nesumnjivo Kokan Mladenović.”

Cvijetića su, priznaje, knjige mijenjale –  one koje je čitao ili čita, pa sve do onih koje je sam napisao ili ih piše.

“Moje iskustvo ne mora biti nikakvo pravilo. Književnost je moje biće, moja limfa, moja vjera. Ako vjera može promijeniti čovjeka, može i književnost.Slušanje Mozarta može vam dati vrhunsku utjehu. Bez utjehe je teško živjeti, možda čak i nije moguće. Ali, vi birate utjehu.”

U kazalištu je od ranog djetinjstva. Teatar mu je, kaže, prva crkva, prvi hram i prvotno vjerovanja i svakako prostor slobode. Radio je sve – bio statist, glumac jedne rečenice, sporedni, glavni, redatelj, scenograf. Gotovo da nema pozicije u teatru iz koje taj fenomen, kako kaže, nije proučavao.

“Da nisam u kazalištu, možda bih bio monah” 

“Ne znam što bih bio bez kazališta. Možda bih bio svećenik ili monah, koji u svojoj oskudnoj sobi sluša rad svoje utrobe i čuje u sebi starenje zvijezda, njihov šapat u krvi koja napušta jetru.”

O ratu u BiH ispričano je gotovo bezbroj priča, ali one mahom vrve općim mjestima, vrlo rijetko konkretnim imenima i prezimenima, ljudskim sudbinama.
Još manje ih je ispričano o drugoj, trećoj, četvrtoj strani. Najmanje je onih o oprostu, a tek je najmanje onih  razumijevanju zbog počinjenog zla.

Cvijetić potvrđuje i kaže: “Da, uopće nedostaje nam empatijski minimum. Ne samo u književnosti, dakako. Postali smo vrlo orijentirani na ‘naše stradanje’”.

Ako postoji nešto, tvrdi, kao “zadatak književnosti” –  onda je to očovječivanje.

“Ono svakako ne mora biti pozitivističko, čovjek je presložen da bi ga se vezivalo samo za dobrotu, ali umjetnost je strana svijeta koja upozorava na granice.Svaka pojedinačna životna priča je serija romana; koliko puta smo čuli frazu – ‘kakav je roman moj život’ – no obuzeti smo življenjem sebe. Čim ugledate Drugog, vidjet ćete Sebe, ali ta slika nema više nanos idealizacije. Čim ugledate Drugog, zavoljet ćete Sebe puno dublje, ali voljenje Sebe ne postoji bez svijesti da vas Drugi vidi.Dakako da samo ponavljam davno kazane Zapovijedi.”

“Nema spasenja bez penjanja na Golgotu” 

Lica žrtava i zločinaca se u BiH, ne da mogu susresti, nego se svakodnevno susreću. Ipak, pitanja krivnje, ne samo one kazneno-pravne, nego i moralne, pa i duhovne, nisu naše česte  teme.

“Nema oprosta bez uvida. Nema spasenja bez prethodnog penjanja na Brdo lubanja, na Golgotu. Počinjeno zlo je neponištivo, čak i nakon oprosta. I šutnja je rad na krivnji”.

Progovorit će se, tvrdi Cvijetić, očito da šutnja nije doradila posao unutar nas.

“Pojavila se ‘književnost krikova’, treba je čuti, piše se naš pogovor. Mnoga ‘nova pera’ mlađih pisaca su vrlo otvorena i tu postajem optimistica – čini se da pišemo brže nego činimo.”

Rat je, kaže, neprenosivo iskustvo.

“Nema čovjeka kojeg rat nije iz temelja učinio promijenjenim. I moj se život dijeli na dvadeset i četiri godine prije rata i ostatak.Spoznao sam da zavoljeti ‘ostatak’ treba imati dvije, pa i tri mladosti.”

Teško je, ističe, ponovno voljeti sebe nakon što shvatite da ste kao ljudsko biće mogući u blizini tame.

“Morate sami stvoriti ‘višak ljubav’ prema slabome sebi, prema slabome čovjeku. Bez rata, volio bih sebe bezuvjetnije i površnije. Rat vam otkrije – vas, golog i prepadnutog.”

Imao je, kaže, vrlo lijepo djetinjstvo i ranu mladost. Tipično jugoslavensko djetinjstvo poput sličica iz serije “Grlom u jagode”.

“Radničko dijete, nasmijani roditelji i mlađi brat, drugari i prve ljubavi, gramofonske ploče, ljetovanja u radničkim odmaralištima, zimovanja kod očevih na selu.

Danas znam da je to bila djetinja idila, zaštićenost. Odrastanje u Prijedoru, u predratnoj Bosni bilo je danas bi to rekli ‘potpuno normalno’.”

Nikada nije osjetio da je kao radničko dijete zakinut za bilo što ili da mu je nešto uskraćeno, od bicikla do  jaranskih putešestvija pod Jadranu.

“’Bilo je super’, rekla bi danas moja kćerka.”

Njegova je generacija tada, kada mu je bilo dvadeset, živjela bezbrižnije dok je današnjim dvadesetogodišnjacima teže.

“Nisam jugonostalgičar, vratio bih samo svoju mladost” 

“Svaka mladost je lijepa, i svaka misli da je njezino doba najljepše. I treba da tako misli. Danas se živi površnije, brže, s manje dubine.”

Mladi ljudi danas, smatra, imaju nesigurnije tlo pod nogama, a znati puno nevažnih informacija danas se kvalificira obrazovanošću.

“Temelji nekadašnjeg usvajanja stvarnosti bili su sigurniji, postojaniji. Ali, čujte, možda su sve ovo tlapnje nekoga tko ulazi u ranu starost.”

Iz Jugoslavije bi, uz smijeh kaže, vratio samo svoju mladost.

“Nisam nikakav jugonostalgičar –  itekako sam svjestan nedostataka bivše nam zemlje.Nemam na šta gledati s gnušanjem ili prijezirom, čovjek je onaj koji mi je donio najveće razočarenje. Nekada sam mislio da su svi ljudi beskrajno dobri.”

Ali, ne gleda ljudsku prirodu s gnušanjem.

“Isti smo, kao lavovi ili vjeverice, borimo se da trajemo, i dobrota je, čini mi se, društveni izmišljaj. Trešnja je drvo. Reći da je dobra ili zla, jest promašaj ukusa i pomanjkanje ljubavi za ovaj svijet, kakav god da je on.”

Odgovarajući na pitanje, čega se kao građanin BiH, a čega kao čovjek plaši, Cvijetić ističe kako kao čovjek njeguje svoje strahove, koliko god to čudno zvučalo.

“Strahovi me čine osjećajnijim, zazivaju tu slobodu u strašnosti našeg bivanja. Bojim se svoje neodlučnosti, plaši me uzbrdica smrti ali joj idem zadrhtan, iznenađen da sam dobio dar življenja, kao kakva breza ili cvrčak.”

“Rastužuje me naša vječita margina i trajna zaostalost” 

Kao građanina pak, ove, kako kaže, nesretne geografije, rastužuje ga konstantna našeg nepripadanja povijesti, naše vječite margine i trajne zaostalosti.

“Danas znam da je tako bilo oduvijek, i da će tako ostati. Ljudi ove geografije – ne žele učestvovati u svojem dobu, to me nekad plašilo, danas su od toga straha ostali dronjci tuge.”

Zavičaj je za Cvijetića davno prostituirana riječ, gotovo doslovce ispražnjena od značenja.

“Ta je riječ toliko zlokobno korištena, da je njezin značenjski potencijal prešao ogroman put – od tople djetinje riječi do opskurne ispolitizirane bizarnosti.”

Postali smo bezzavičajni, smatra, i to stanci u rođenoj zemlji.

“Stvorili smo društvo koje doslovce svoje građane tretira kao robove, kao potpune podanike besramnim nacionalističkim korpusima. Sve što nas je činilo ponosnim, dovedeno je do sramote. Zavičaj je uništen.Ako tome dodamo da je cijeli svijet postao mali, do samouništenja dovučen planet, riječ zavičaj dodatno gubi kredibilitet.”

Onaj koji će jednom postati pisac 

Nikada, kaže, nije mislio o sebi kao piscu, nego uvijek o sebi kao onom koji će jednom napisati priču, koji će jednom postati pisac.

“Tako je i danas. Pisao sam da bih sebe raščlanjivao. Tako sam mislio da su i drugi zbog tog pisali. Sanjao sam i sanjam da napišem jednu čehovljevsku priču. Dok god sanjam priču koju trebam napisati, sanjam njezino pisanje, ja tek trebam postati pisac.”

Njegovi književni uzori nekada i danas su uglavnom isti autori – Babelj, Čehov, Borges, Krleža, Kiš, Cervantes, Oz Camus.

“Danas im se samo priključuju Olga Tokarczuk ili Ljudmila Ulicka, Semezdin Mehmedinović, Miljenko Jergović, Selvedin Avdić, Monika Herceg ili Zoran Žmirić.”

O tome kakve bi savjete mladim piscima dao, Cvijetić podsjeća kako je Kiš gotovo sve napisao u svojim “Savjetima mladom piscu” i Rilke u pismima Ksvareu Kapusu.

Odgovarajući na pitanje, je li sam čin pisanja društveni angažman u bh. kontekstu, Cvijetić odgovara:”Činjenica da pišete u zemlji koja uopće ne priznaje pojam umjetnika, jest podvig sam po sebi.”

Ali, navodi, i kako ne zna što to znači “angažirana književnost”.

“Postoji imperativ su-vremenosti, umjetnost bi trebala pripadati vremenu u kojem se događa, odgovoriti izazovu svojega vremena. Sljedeći Nietzscheova razmišljanja ili Benjaminova o tom problemu – svojem vremenu doista pripada onaj koji mu nije savršeno podudaran, niti se prilagođava njegovim zahtjevima, te je, u tom smislu, neaktualan, ali je upravo zbog toga anakronizma, više nego drugi u stanju zahvatiti svoje vrijeme.”

“Sve bih ponovno napisao” 

Suvremenost je, podsjeća, singularan odnos sa svojim vremenom.

“Tu se negdje iscrpljuje i vrlo složen pojam “angažiranosti” jer podrazumijeva upotrebnu vrijednost. Suvremenici su vrlo, vrlo rijetki, i teško vidljivi.A tek “nacionalni”, “narodni” ili “državni” su pak krajnje izvitoperivanje suvremenosti. Shakespeare je suvremen, ali kako mu dati atribute poput “državni” ili “angažirani”.”

Kada bi, nekim slučajem, završio u zatvoru, Cvijetić bi, kaže, ponio samo puno čistog bijelog papira, valjda i olovku.

“Počeo bih pisati, ponovno sve.”

Borges je, također, jedne prilike kazao kako bi sve svoje knjige ponovno napisao.

“Potpuno se slažem s time. Neke svoje knjige nisam dirnuo od njihova objavljivanja. Idete dalje, odmičete se, stvarate si iluziju progresije.Zato i mislim da bih, u zatvoru, recimo, počeo sve ispočetka.

Možda bih sebi zadao zadatak Borgesovog P. Manarda – da napišem ponovno Cervantesova “Don Quijotea””

Miljenko Jergović u romanu Rod, na jednom mjestu piše “protiv zaborava postoji samo priča koja bi trebala biti ispričana trenutak prije nego što sve bude zaboravljeno. Tada je, pred zaborav, svaka priča konačno zrela”.

“Kad se sve trebalo obrušiti u zaborav, nastaju priča i novi život” 

“Miljenkova rečenica je samurajski precizna. I samome mi pojašnjava nastanak “Schindlerovog lifta” – upravo u trenutku kada se sve trebalo obrušiti u zaborav – nastalo je moranje da se ispriča priča.Književnost daje glasove onima kojima su oduzeti i to, na tren pred zaborav, priča se uzdiže, glasovi već nestali u vjetru vraćaju se da bi bili ponovno poslušani.”

Odgovarajući na pitanje, daje li književnost onda i nove živote, Cvijetić kaže: “Da, nastaje u tim trenutcima, novi život proklijava”.

Na pitanje, muči li ga katkad teret sjećanja, Cvijetić, kaže kako ga Mnemozina, boginja sjećanja sve češće posjećuje.

“I ona može biti neraspoložena, i ta boginja može imati Alzheimera, i nju se mnogi drznu varati. Ne vele uzalud da je poludjela Mnemozina boginja postmoderne.Ali ja sam svećenik i hramova Talije i Melpomene, i vrlo su mi drage te dame tako često predstavljene pukim maskama.”

Ovisi, tvrdi, kako Mnemozinu dočekujete.

”Nastojim s njome provoditi popodneva uz čaj, nastojim joj pričom pričanjem izmamiti osmjeh, ostati joj u milosti.”

Uskoro novi roman “Što na podu spavaš” i zbirka priča 

Cvijetić je nedavno završio novi roman koji je već kod izdavača – sarajevskog/zagrebačkog Buybooka, a početkom travnja bi trebao biti objavljen. “Na neki

“Što na podu spavaš” (a tako je naslov novog rukopisa) je drugo plućno krilo “Schindlerovog lifta”, možda ne bukvalni nastavak, ali svakako tematski krug je vrlo sličan iako je ovaj roman daleko više osoban.”

Jako voli, ističe, Jergovićevu rečenicu “Pisac je onaj koji je odlučio liječiti svijet, ubijajući sebe”.

“Ta je rečenica vrlo bliska romanu ‘Što na podu spavaš’”.  Zbirka priča je, također, na putu.

“Kada svijet biva razoren, riječima ga nanovo stvarate” 

“Sasvim je sigurno da će se moje rukopisanje lagano odmicati od rata i da će se tematski krug odmicati od rata sve brže.”

Postoji trenutak, kaže, kada svijet biva razoren i kada vam ostaju samo riječi kojima nanovo stvarate svijet.

“Snaga je u vašem povjerenju u riječi. Vjera u generičku snagu, izgleda da mi je usađena. No, ima i onaj savjet Klementa Aleksandrijskoga ‘Sve napisati u knjigu znači staviti mač u ruke djetetu’.”

Dnevnik.ba

fric 3

schindler s fricom

https://www.dnevnik.ba/teme/darko-cvijetic-za-dnevnikba-kada-svijet-biva-razoren-ostaju-samo-rijeci-kojima-ga-nanovo?fbclid=IwAR2jpXHj6AJ-7ZQpqsMjFgGD8bN-g-hBYjyf5Gn5CJ0peJjMQq-zgZMWzq4

“Taj lift, koji je usmrtio malenu, pozvao je baš moj otac…”

elevator1
krv u liftu 1992/2020

Piše: Branimira Lazarin/ foto : Jelena Janković

Pjesnik, prozaik, kazališni čovjek, dobitnik Nagrade Fric 2018/19. za knjigu ‘Schindlerov lift’, Darko Cvijetić u velikom biografskom razgovoru otvoreno o gorčini i sreći života

Slučaj je htio da Darko Cvijetić, autor “Schindlerova lifta”, odluku žirija književne Nagrade Fric da je baš on ovogodišnji dobitnik sazna u tom istom, opjevanom Schindlerovu liftu, u neboderu u kojemu stanuje. Malo je reći da je bio iznenađen…

“Doista jesam! U prvi mah ostao sam posve zatečen, bez ikakve reakcije, potpuno zbunjen… Kad sam saznao za nagradu – kao u nevjerojatnoj priči – bio sam u liftu (marke Schindler) i mobitel mi je gotovo ispao iz ruku. Gledao sam sebe u liftovskom ogledalu, svjestan da me snima mala liftovska kamera i umalo nisam zaplakao, doslovce. Poetska je pravda da me je lift snimao dok sam saznavao za nagradu, da sam stajao na mjestu smrti curice kojoj je spomenik roman. Da, onaj lift koji je pozvao pokojni moj otac i tako pokrenuo giljotinu za Stojanku K. Možda sam od ‘kućnog savjeta’ trebao zatražiti taj snimak i vidjeti svoje problijedjelo lice, a možda je to lice isti tren vidjela djevojčica Stojanka K. i dojavila vijest Majstoru Fricu, velikom Miroslavu K.’, kaže Cvijetić.

Express: Vaš ‘Schindlerov lift’ je okupio regiju – dobili ste i ‘Kočićevo pero’, o romanu se razgovaralo i pisalo puno, sad ga se prevodi na različite jezike. Kad ‘srce tame’ ovih prostora progovori kroz nečiji glas, taj očito nalazi put do zajednice, izgubljenog zavičaja, zajedničke prošlosti, čega sve? Kako je vama rezonirao put uspjeha ovoga romana? U čemu je uspio, ako je to primjerena riječ? Sprema mu se i kazališna verzija u režiji Kokana Mladenovića, negdje sljedeće godine? I možete li se sad ‘odvojiti’ od tog teksta, njegovih motiva i likova? Ne čini se baš jednostavnim to ’odvajanje’, u regionalnom krugu čitatelja ti su likovi oživjeli gotovo kao prototipovi naše ratne sudbine?

Zapravo, radi se o svojevrsnom zaprepaštenju. Doista nisam mogao zamisliti da će ‘Schindlerov lift’ prokrčiti ovakav put i ovakvom brzinom. Očito, roman je progovorio jezikom puno šutećih usta i ‘dobacio’ do mnogo ‘debelih ušiju’, kako je pjevao Majakovski. Sad, nakon nekog vremena, nakon odmaka od vreline samog pisanja, čini mi se da je ‘Schindler’ dirnuo u nit našeg boljeg dijela života i svijesti do koje razine je ta nit pokidana. Jednostavnost i lirizirana iskrenost kao da su bili formula koja je uspijevala razbiti naše brižljivo odgajane oklope obrane od svakovrsne emocionalnosti. Kratka rečenica koja svodi naraciju, koja ne opterećuje tijek kazivanog i brza izmjena pripovjednih strategija – to mi se sad čini dobrim načinom da se porine u naše postratne traume. Jedva čekam kazališno uprizorenje, pogotovo što će se posla prihvatiti tako vrsni kazališni igrači kakvi su redateljski velemajstor Kokan Mladenović i strašni glumački tim sarajevskog Kamernog teatra. Zanimljiva je vaša konstatacija o prototipskoj zaživljenosti likova iz Crvenog, kao da svi ti ljudi tumaraju oko nas obeznađeni i izigrani, svuda oko nas, hodajuće traume, smrvljene ratnim sudbinama. Da, sjenke besprijekornih krležijanskih likova isprskanih galicijskim blatom.

building4

Express: Više puta ste rekli, a niste ni trebali naglasiti, da je ‘Schindlerov lift’ spoj fakata i fikcije. Naime, čitatelji gotovo nepogrešivo mogu ‘osjetiti’ što je bila realnost, a što njezina figura. Emotivno razorno: kao i realnost svojevrsnog postscriptuma romana, odnosno činjenica da ste godinu dana po objavi romana našli majku djevojčice Stojanke K. koja je nesretnim slučajem poginula u tom liftu. Nesreća slučaja htjela je i da je taj lift, koji je usmrtio malenu Stojanku, pozvao baš vaš otac… Tako ste simbolički, ljudski, pokušali ‘zatvoriti’ krug nesreće? Za takav susret, takvo suočenje, treba imati… što? I što pronaći?

Nisam imao mira od trenutka saznanja da je Stojankina majka živa. Ta igra fakcije i fikcije doista je zapanjujuća, i granica se među njima neprekidno i pomiče i briše. Ludilo dogođenog uvijek nekako nadzida literarizirano i taj spoj je emotivno razarajući. Stojankina majka imala je svoju verziju smrti svoje male djevojčice u liftu (marke Schindler), verziju koja je strahotom premašivala moja saznanja i koja je literaturu raznijela. Dugo nakon tog susreta nisam mogao doći k sebi. Tek dopunivši roman njezinom pričom, koja je uključivala slučajni prst moga oca, punina sveopćeg zla zaokružila se i udarila me svom snagom. Stupanj iskrenosti uvijek se plaća. Literatura pojede dokumente, dovede ih do buncanja, do vrućice…

Express: Oduvijek živite, stanujete u Prijedoru i u tom neboderu. Logično je pitanje, uz sav težak teret prošlosti, zašto ste ostali? Jeste li imali želju, poriv, da odete što dalje? Bi li vam promjena mjesta i načina života nešto značila – sve svoje ionako nosite sobom?

Da, oduvijek živim u Prijedoru i oduvijek u ovom neboderu. Radi se o čudesnom spletu okolnosti koje su na kraju prerasle u usud, a usud se prelijevao u moje rečenice i tako sam dobivao iluziju da sve to nadilazim. Odmah nakon rata moja obitelj se odselila u Ameriku – majka, otac i mlađi brat. Tamo su zasnovali novi život, započeli sve ispočetka. Na drugoj strani, supruga i ja ušli smo u brak dok je još rat trajao, grčevito se držeći jedno drugoga. Beba je stigla u prvim danima mira i tad se činilo da postoji novi početak, da će ovdje ipak, nakon tolikog užasa, napokon biti bolje, da će život krenuti. Tako smo nas troje ostali, dok su moji roditelji i brat počinjali ispočetka, na trećem kraju svijeta. Moja supruga je profesor filozofije i posve slučajno je radni vijek započela u gradskoj knjižnici, gdje smo se i upoznali u mojem stalnom vizitiranju knjigama. Danja, naša kći, bila nam je otjelotvorenje nade i sutrašnjice. Danas, Danja je odrasla žena, koja će, svršivši studij, život vjerojatno nastaviti u Sloveniji, s budućim mužem. Danas, mislim da je moralo biti ovako. Danas, znam da ću svakako otići odavde, no još je potrebno dovršiti nekoliko rečenica i staviti točku. Jedna draga prijateljica rekla mi je skoro – pa ti si i ostao, da bismo svi mi koji smo otišli imali kome da se vratimo. Čini se, da ni oni uskoro ovdje neće imati više nikog.

elevator4

Express: Sad nas zanima vaša biografija: djetinjstvo, obrazovanje, odluka ili poziv da se bavite kazalištem: kad i kako?

Rođen sam u Ljubiji Rudniku, oko dvanaest kilometara od Prijedora, maloj austrougarskoj varošici, koja je je u socijalističkoj Jugoslaviji bila mali raj na zemlji, rudnik željezne rude, bogato i malo, beskrajno sretno mjesto. Moji roditelji su bili radnici u rudniku, proleteri, odgajala me majka moje majke Karmele, baka koja je bila izvorište svih mojih kasnijih umjetničkih nakana. Nedjeljom bi me vodila na misu začešljanog i urednog, tako da sam o Isusu znao kao dijete više nego o bilo kojem junaku bilo koje legende. Baka me je duhovno stvorila. Cijeloga života nalazim samo potvrde i krhotine njezinih istina, njezine nježnosti i njezinih pripovijedanja. Do rata sam svršio u Prijedoru osnovnu i srednju elektrotehničku te nižu muzičku školu. U Banjoj Luci sam studirao Pedagošku akademiju, hrvatsko-srpski jezik i književnost, i spremao se za nastavnika ili profesora književnosti. Prijedor tad nije imao profesionalni teatar i u momentu kad nastaje ozbiljan teatar na prvi poziv prvog upravnika – ja u njemu odmah nalazim svoje mjesto i tu ostajem zauvijek. Teatar je moja prva ljubav i još kao dječak sjedio sam u mraku gledališta te očarano promatrao sve ono što mi je baka govorila kao svoj san. Postajući stalnim članom glumačkog ansambla Pozorišta Prijedor, koje je upravo pred rat zaživjelo – moj je put bio trasiran. Prvu predstavu sam režirao 1991. u profesionalnom teatru i bila je to Velimira Stojanovića ‘Nije čovjek ko ne umre’. Prve naredbe o uvođenju policijskog sata dočekujem za redateljskim pultom. Pozorište je ostalo cijeli moj život, a samo su se smjenjivale uloge, režije, suradnici i ljudi od kojih sam usput savladavao ‘zanat’. Danas je Pozorište Prijedor respektabilan teatar u BiH, imam i sijaset nagrada po različitim bosanskohercegovačkim festivalima, od nagrada za režiju do glumačkih ostvarenja. Sad već toga ima puno – igrao sam Raskoljnikova u ‘Zločinu i kazni’ Dostojevskog u režiji Gradimira Gojera, režirao sam od Machiavellija do Ronalda Harwooda, igrao Borisa Davidoviča u Kišovoj ‘Grobnici za Borisa Davidoviča’, bio i najbolji BiH redatelj na Kazališnim/Pozorišnim igrama BiH u Jajcu 2017. itd. Za sve to vrijeme nizale su se zbirke pjesama, zbirke priča, potom i moj privatni studij filozofije kod filozofa i majstora Leona Weissa, književne nagrade za poeziju… Ukratko, svijet je dolazio meni da se događa, ja sam imao samo olovku i kazališni san. Jedan provincijski Don Quijote ostavljen i od S. Panse, s kljusetom čije su rebrene bisage ostale samo pune zemlje.

darko cvijetic portrait19

Express: Kaže se: blago pjesnicima, njima je najlakše. Kako shvaćate tu narodnu ‘mudrost’: kao prostodušni cinizam ili ipak iskreno razumijevanje razlike u prihvaćanju i suočavanju sa svijetom?

Pjesništvo su goloća i samost, vjetar u lice i neizmjerna sreća što je svijet lijep, čak i tako izlijepljen glinom i suzama. Totalno kazališno biće potrebuje totalnost pjesničkog uvjerenja. Živim breme svojeg poziva koje se i bazira na primordijalnoj iskrenosti, onoj koja ranjavana biva od svijeta i popravlja ga, sebe ubijajući, da parafraziram lijepu misao Miljenka Jergovića. Ne bojati se misliti naglas i svoju samoću držati za jedinost.

Express: U vašoj kratkoj biografskoj crtici stoji: ratno iskustvo. Vojni rov: preživjeli ste. Govoriti o vlastitom iskustvu rata? Ima li za to potrebe, čemu to služi? Različiti su stavovi o komemorativnim obilascima mjesta zločina, kamoli o suočavanju sa strahotama ratnih slika iz ‘prve ruke’? Poezija nema iskupljujući učinak, trauma je uvijek trauma… Ili…?

Ratno iskustvo i bivanje u rovu jesu moje biografske činjenice, i smatram da nikad nitko ne bi smio imati takvu vrstu događaja u svojem postojanju. Strašnijeg iskustva nema i većeg poniženja u odnosu među ljudima nema. Sam je Krleža u književnosti Južnih Slavena spjevao najveće stranice o tom ludilu, čitave oratorije i epohalne tirade. Umjetnost je pritisak na traumu i njezina demitologizirajuća determinanta. Citirat ću Michaela Herra, koji u svojim ‘Izvještajima s bojišta’, iz rata u Vijetnamu, piše: ‘Otišao sam tamo vođen prostim, ali ozbiljnim uvjerenjem da moraš da budeš spreman da se suočiš s bilo čim: ozbiljnim, jer sam poduzeo nešto i otišao, prostim jer nisam znao, uzelo je čitav jedan rat da naučim – da si odgovoran za to što vidiš, kao što si odgovoran za sve što učiniš’.

building5

Express: Kao što se radije oslanjamo na fikciju da bismo fakte lakše pojmili, tako nam se u ‘Schindlerovu liftu’ pojavljuje trenutak ‘optimizma nade’ da se suvremeni Prijedor itekako razlikuje od onoga čiju sliku imamo u romanu. Kao stop-fotografija ‘prije i poslije’. Gdje su mijene?

Prijedor je danas svakako posve drukčije mjesto koje, nažalost, dijeli svoju distopijsku sadašnjost s cijelom nesretnom Bosnom i Hercegovinom. Stop-fotografija ‘prije – poslije’, kako ste slikovito rekli – pokazala bi nam grad prepun želje za normalnošću, ispunjen nadom, mladošću, životom, živim teatrom, prepunim plažama na Sani, nasuprot sumornom i strašnom Prijedoru s kraja ‘Schindlerova lifta’. Možda, ipak, ima nade, koju moja biologija teško da će uhvatiti, ali je barem naslućujuća i krajičkom oka vidljiva. Danas je Prijedor mjesto iz kojega se odlazi, ali nasmiješena djeca ispred Crvenog solitera i jutros prave Snješka Bijelića, kao i klinci moje generacije pred više od četrdeset snjegova.

Express: Posjetili ste gradove u Hrvatskoj, boravili na kratkoj rezidenciji u Splitu, razgovarajući o svojem romanu i poeziji. Kakvi su vam dojmovi? Što vas se najviše ‘primilo’ u pozitivnom i/ili negativnom ključu? Negdje ste već rekli da su vas se dojmili organizacija i živost domaće literarne scene u Hrvatskoj, s čime bismo se, uh, teško složili…

Da, tijekom prošle godine mnogo sam putovao tzv. regijom – od Varaždina, Zagreba, Rijeke, Splita do Sarajeva, Zenice, Jajca, Banje Luke, potom Beograda i Novog Sada i dr. te sam na izvjestan način dobio presjek i sliku, barem površnu, o različitim festivalima – bilo kazališnim gdje sam žirirao, bilo književnim gdje sam predstavljao roman i poeziju. Stekao sam dojam da su organizacija i živost uopće kulturnog života doista u Hrvatskoj najvitalniji (bez obzira na to što mi je jasno vaše iznenađenje) i da možda jedina u regiji ima kakvu takvu podršku institucija kulture. Slijedom toga možete zaključiti kakva je situacija u drugim sredinama – državama nastalim na prostoru nekadašnje zajedničke zemlje. Svuda se izdavanje sredstava za kulturu svodi na postotke ispod jedan posto. To je potpuno poražavajuće. Kao da je kultura prepuštena pojedinačnim proplamsajima i kao da nema baš nikakvog plana što učiniti na kultiviranju samoga sebe. Evo, u ožujku putujem u Poljsku, u Gdanjsk, na Festival Europski pjesnik slobode, gdje sam s još sedam europskih pjesnika ušao u finale za dodjelu istoimene nagrade, s knjigom poezije ‘Ježene kožice’. U žiriju je nobelovka Olga Tokarczuk i jedva čekam suočiti se s tom kulturološkom razlikom u poimanju književnih vrednota u Poljskoj i ovdje, kod nas. Već su me neke naznake u samom tretmanu finalista potpuno šokirale. Bit ću tamo gost i Sajma knjiga u Gdanjsku, koji je ove godine tematski posvećen književnosti Južnih Slavena. Njegovanje kulture je vrtlarstvo. Kako na nivou pojedinca, još i više na nivou društva kao ljudskog zajedništva. Ako hoćete vidjeti kako je kad ništa, baš ništa ne funkcionira – dođete u Bosnu, gdje, recimo, broj trenutačnih kantonalnih ministara kulture premašuje dvadesetogodišnji broj književnika. I tako dalje…

darko cvijetic portrait5

Express: Gledajući biografski, faktografski, sa strane, čini se da imate razloga za privatni, profesionalni optimizam? U Prijedoru vodite teatar i pišete, naravno. Što je, zapravo, čovjeku potrebno da vodi dobar život u ovakvom okruženju?

Da, čini se da doista imam razloga za zadovoljstvo i određeni optimizam. Valjda je potrebno da vas vaša muza ne napusti ili, drukčije, da vidite da je vaša muza posvuda, najprije u osmijehu djeteta pored vas. 52-godišnjak sam, učim se radovanju sve manjim stvarima i sve većem divljenju tišini. Pamtim i jedan Kišov odgovor (u njegovim postpedesetogodišnjim godinama) na pitanje kako je pisati – ‘jednostavno’, rekao je, ‘uzmeš prazan list i olovku i sačekaš da ti krv izbije na čelo!’. Ponekad, dodao bih, to zna biti obilno, i to toliko da se ne vidi više rukopisni trag.

Express: Bosna je teško političko pitanje, oduvijek se govori. Je li tako u realitetu života njezinih stanovnika? Je li moguće othrvati se (nerješivim?) ‘kombinacijama’ političkih elita u Bosni i u ime ‘globalizacije skromnih građana svijeta’ živjeti, naprosto, dobar život? Koliko politike, kakve politike, borba za što točno?

Bosna je, čini se, nerješiva enigma, vječito zarobljena u malim nacionalističkim interesima tzv. političke elite, koja vrlo vješto radi u svoju korist, a na opću propast. Nakon krvavog pokolja prošlo je četvrt stoljeća u čekanju da se nešto napokon počne događati. No ništa se ne zbiva, isti ljudi, ista količina retoričkog smeća, ruiniran sustav obrazovanja koji proizvodi visoko školovane nacionalističke i šovinističke klonove. Već sam govorio o uporabi riječi ‘egzodus’ (ne dakle odlazak, nego izlazak) u dominantnom diskursu. Ljudi masovno izlaze iz ludnice i bježe što dalje – nekamo gdje je bolje biti i građanin trećeg reda, ali ipak zadržati ljudsko lice i pripadati (nekakvom i nekako) društvu. Ne mislim više da je moguće othrvati se kombinacijama takvih politika. Plašim se da sve više nedostaje osnovni resurs – nadajući ljudi! Samo takvi ljudi mogu stvarati uspješno društvo. Trebat će sačekati neko drugo vrijeme, neke drukčije sazdane mladosti. Nisam nikakav revolucionar niti pak nostalgičar, uređeno društvo ne ovisi ni od ljevice ni od desnice, ovisi od većinske volje da se živi u uređenom društvu, u sustavu koji je efikasan ili ne. Bosna je disfunkcionalna jer nikakve alternativne politike nema na horizontu.

darko cvijetic portrait15

https://express.24sata.hr/kultura/taj-lift-koji-je-usmrtio-malenu-pozvao-je-bas-moj-otac-24127

Un poeta bosnià com a símptoma del drama balcànic

spiegel

Foto – Jelena Janković (Der Spiegel)

Per 

La boira cobreix gentilment la ciutat de Prijedor, al nord de Bòsnia, i tapa el rastre de les atrocitats que van succeir anys enrere. 3.176 persones sense nacionalitat sèrbia mai no van arribar a tornar dels camps de concentració que es van establir als voltants de Prijedor al principi de la guerra.

Sembla que els supervivents fan un gran esforç per tornar a la normalitat. Els treballadors corren i passen pel costat de monuments construïts en honor als serbis caiguts. Al migdia podem trobar Ćevapčići i sopa de vedella en abundància al restaurant Bei Jerkan. Uns metres més endavant, hi ha un cartell que anuncia el torneig Prijedor Open, organitzat per la Federació Internacional de Tenis.

És veritat que allà, a l’aparcament situat davant les pistes de tenis, a principis d’estiu de 1992 s’hi apilaven els cossos dels ciutadans —majoritàriament musulmans—, acumulats temporalment fins que els transportaven a una fossa comuna? És veritat que tot això va passar al mateix al prat verd situat davant de l’edifici més alt de la ciutat, on es troba actualment aquest restaurant? Cap placa ni memorial no en diu res, d’això. D’això, només en parla en Darko Cvijetić.

Aquest escriptor, actor i director tan prim viu en un gratacel de maons de color vermell indi, el qual s’eleva sobre la ciutat com un dit índex de pedra que vol llançar una advertència. Cvijetić és un cronista implacable. Posa el dit a les llagues d’aquesta ciutat, el nom de la qual ha quedat per sempre més lligat als camps d’extermini d’OmarskaTrnopolje i Keraterm.

Tot i haver estat traduït a deu llengües, Cvijetić era poc conegut fora de l’exrepública iugoslava de Bòsnia i Hercegovina. Actualment, però, està nominat al Premi Poeta Europeu per la Llibertat, que serà entregat al març per un jurat que comptarà amb Olga Tokarczuk, guanyadora del Premi Nobel de Literatura. A més a més, la seva novel·la serà publicada en alemany i fins i tot es portarà a la pantalla gran. El títol, Schindlers Lift (‘L’ascensor de Schindler’), fa al·lusió a un fabricant d’ascensors suïs.

L’ascensor que es menciona al llibre existeix realment. Ara està vell, malmès i ple de grafitis. Connecta tots els residents de l’ala dreta del gratacel, repartits en tretze pisos en els quals hi ha quatre apartaments. Allà viu Cvijetić, fill d’un serbi i d’una croata, des que es va acabar l’edifici l’any 1975.

A l’ascensor, el poeta ens comenta que aquesta torre residencial es va construir durant “l’era daurada de Iugoslàvia”. Fou el reflex arquitectònic de la creença titoista, de bratsvo i en jedinstvo (‘la fraternitat’ i ‘la unitat’). Allà vivien professors, metges i treballadors de les mines dels voltants, els uns al costat dels altres. Fins que no va començar la guerra, mai ningú no s’havia preocupat perquè fossin serbis, croats o bosnians.

La novel·la que Steven Spielberg va portar al cinema, La llista de Schindler, tracta sobre el rescat de més de mil jueus. Schindlers Lift, en canvi, gira entorn l’extradició d’incomptables innocents i el desastrós fracàs d’una utopia deliberadament antitètica. Utilitzant casa seva com a exemple, Cvijetić ofereix una visió interior de la tragèdia bosniana. Més ben dit, de tota la destrucció causada per les guerres iugoslaves. Segons l’escriptor, “Aquest gratacel és una petita Iugoslàvia, construïda i concebuda com un poble vertical. Alhora, però, també és un fèretre vertical”.

Com és possible que de sobte aquestes persones comencessin a barallar-se i a disparar-se les unes a les altres, quan feia poc havien celebrat el Dia del Treball amb una banda de música? El partit de l’expresident Tito fins i tot havia commemorat l’aniversari de la república poc temps abans. Al novè pis de l’edifici, on les parets dels corredors foscos estan decorades amb grafitis i les finestres estan tapades per excrements de coloms, Cvijetić vessa rakia, un licor de fruita, a la saleta d’estar i explica: “Quan la guerra va començar l’any 1992, jo tenia 24 anys. Tenia una edat més que suficient per recordar Iugoslàvia sota una llum d’allò més bella. Però també tenia l’edat suficient per entendre que aquest país se m’havia esmunyit de les mans”.

El llibre comença poques setmanes després de la declaració d’independència de Bòsnia, el maig de 1992. Els serbis radicals prenen posicions davant el gratacel i al sostre. Després arriba la selecció, que els serbis anomenen “neteja ètnica”. “No va ser difícil distingir els bosnians i els croats d’entre nosaltres; de sobte, eren els únics de l’edifici que no duien uniforme”. A partir de finals de maig, tots aquells que no eren serbis havien de dur una cinta blanca al braç, una versió bosniana de l’estrella groga que distingia els jueus durant l’holocaust.

Al principi, el pare de
Cvijetić encara hauria pogut salvar el seu veí musulmà Fadil. Però en poc temps, l’home va desaparèixer en un camp i mai no en va tornar. Dos amics, un serbi i un musulmà que havien conviscut des de petits al gratacel, van formar part d’exèrcits diferents i més tard es van retrobar de nou al front, just quan recollien els camarades caiguts. I que en fou de Crnčević i Borić, uns amics inseparables que també vivien al gratacel? L’un va ser enviat a un camp d’extermini i l’altre lluïa uniforme en aquell mateix camp.

El poeta del novè pis intenta plasmar amb paraules com els ciutadans es van convertir en bèsties i com de fàcilment pot sorgir el mal. “Mentrestant, a penes passa un dia en què la víctima i el seu antic botxí a Prijedor no es trobin pel carrer. Dins el gratacel, la dona del veí assassinat, Fadil, seu a mirar la televisió mentre pren un cafè amb pastes amb la mare de Goran, un serbi bel·licista. Juntes miren Midsomer Murders, una sèrie de la BBC sobre crims.

En la seva novel·la, Cvijetić forma un mosaic que fa tremolar a partir de les històries que recull a l’edifici més alt d’aquesta capital de província destrossada. El crític Djordje Krajišnik escriu que té una manera d’indagar i arribar cada cop més lluny i més profund, “un fenomen estrany en la literatura bosniana i en tota la literatura postiugoslava”.

El pànic que va sentir perquè la seva mare croata anés al camp i totes les coses que va experimentar l’autor convergeixen a la novel·la Schindlers Lift. Cvijetić va servir temporalment al front a Gradaćac, on va veure moltíssims morts i, més endavant, es va unir a un grup d’actors que feien una gira per enfortir la moral de les tropes. Li va resultar impossible continuar la seva formació com a enginyer elèctric a la mina d’Omarska.

Des del moment en què les fotografies dels presoners morint-se de gana al camp de concentració d’Omarska van fer la volta al món, se l’ha considerat una referència dels horrors gairebé indescriptibles d’aquesta guerra. Els testimonis oculars parlen de torturesassassinats i mutilacions.

Avui dia encara no s’hi ha construït ni un sol monument en commemoració de les víctimes, a Omarska. L’empresa siderúrgica Arcelor-Mittal continua extraient-ne mineral de ferro, malgrat la sospita d’una alta presència de cadàvers. La tortura es duia a terme a la “Casa Blanca” i l’assassinat en la “Casa Vermella”. Si algú vol visitar aquests llocs impregnats d’horror, necessita un permís especial dels operadors de la planta.

“A les escoles no es menciona ni una paraula sobre Omarska”, diu Darko Cvijetić. “Aleshores, cada persona tenia una explicació diferent del motiu pel qual existien els camps. Ara, la resposta és «Jo només hi treballava de cuiner». La majoria de la gent no vol saber-ne res, de la nostra història. La seva pròpia història. Això és vital per evitar catàstrofes”.

Dels dotze criminals de guerra de Prijedor i dels voltants de la ciutat que van ser condemnats a La Haia com a criminals de guerra, onze ja han estat alliberats. Aquells qui van ser incriminats amb penes menors, es passegen tranquil·lament per la ciutat, es reuneixen a la cafeteria del pont, s’inscriuen als serveis d’intel·ligència i a clubs d’arts marcials. Els familiars de les víctimes es troben amb els autors d’aquests crims a l’ajuntament, on presenten sol·licituds com a treballadors socials. “Això és un senyal que hem de marxar”, diu un d’aquests familiars. “Segueix sent una neteja ètnica, però ara fan servir uns altres mitjans”.

És impossible expressar aquesta bogeria amb paraules”, diu Darko Cvijetić davant el seu gratacel. “Si quan ets aquí no et tornes boig, no ets una persona normal”. Aleshores entra a l’ull de l’escala. Gairebé tothom saluda a l’escriptor; allà, la novel·la Schindlers Lift ha sortit en molts titulars. “Fantàstic!”, crida un jubilat i aixeca els dos polzes. “Per què no surto al teu llibre?”, es queixa un altre veí. “He intentat sostenir un mirall davant els seus rostres, però no s’hi reconeixen”, diu Cvijetić.

A continuació, obre la porta de l’ascensor, prem un botó i deté l’ascensor entre el primer i el segon pis. “Volia mostrar-vos una cosa. Ho veieu?”. A les parets grises s’hi veuen unes línies de color vermell indi. “La majoria d’aquells qui acaben d’arribar a l’edifici pensen que és pintura”, diu Cvijetić. “No coneixen la vertadera història”.

Un dia de setembre, durant el primer any de la guerra, Stojanka Kobas, una nena de sis anys, jugava i corria pel passadís. La nena, una refugiada, mai no havia vist un ascensor. Va ficar el cap pel vidre trencat de l’ascensor just en el moment en què els llums es tornaven a encendre després d’hores sense electricitat. L’ascensor començà a moure’s. Només el tors de la nena va arribar a la planta baixa.

27 anys després d’aquesta tragèdia, es pot veure el dolor que sent Cvijetić quan recorda aquest episodi. Amb el seu llibre, ha fet un petit monument a la petita Stojanka i després no es va sentir en pau fins que no va trobar a la mare en un suburbi de Prijedor i la tomba de la nena. Almenys, Cvijetić vol canviar les coses, ja que fins avui no s’hi ha col·locat ni tan sols una làpida per manca de diners.

La seva pròxima novel·la, que es troba en procés, parlarà un altre cop sobre la guerra. Malgrat que la majoria de gent vol marxar de Prijedor perquè “ningú no es veu aquí en un futur”, Cvijetić vol quedar-se a la seva ciutat i a la seva torre residencial, aferrat als seus records.

Traducció de Judith Gracia Castells

fric foto 2
L'escriptor Darko Cvijetić

https://www.eltemps.cat/article/9133/un-poeta-bosnia-com-a-simptoma-del-drama-balcanic

NAGRADU FRIC DOBIO DARKO CVIJETIĆ ZA ROMAN ‘SCHINDLEROV LIFT’

fric foto

Darko Cvijetić dobio je književnu nagradu Fric za roman ‘Schindlerov lift’

Književna nagrada Fric za najbolju knjigu fikcijske proze tjednika Express uručena je u četvrtak u Zagrebu Darku Cvijetiću za roman ‘Schindlerov lift’, knjigu nevjerojatne razorne moći, koja se u ovogodišnjoj konkurenciji po mišljenju žirija izdvojila snagom metafora i pjesničkih slika u priči o porazu ljudskosti.

Obrazlažući nagradu na posebnoj svečanosti u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) u Zagrebu, predsjednica prosudbenog žirija Biljana Romić kazala je kako je riječ o knjizi izvanredne poetske komprimiranosti, koja autoru omogućuje da sav besmisao zbilje oko sebe sažme u izričaj koji ‘što je ogoljeniji, to snažnije pogađa čitalački empatijski logos’.

‘Sve je u tom nevelikom romanu, nevjerojatne razorne moći rekao bi Danilo Kiš, veliko i sazdano na metaforama i pjesničkim slikama. Tridesetak poglavlja, od kojih je svako priča za sebe, gradi neku vrstu omnibusa u rasponu od onoga tko nije ispričao priču do onoga tko ju je ispričao, uz dramski prolog koji nas odmah udara u pleksus, i epilog koji taj mrak ne osvjetljuje’, rekla je Romić.

Koristeći lift marke Schindler u ‘crvenome soliteru’, sagrađenom sredinom 70-ih godina prošloga stoljeća u Prijedoru u Bosni i Hercegovini, kao metaforu uspona i pada, ‘onoga gore i onoga dolje, života prije i poslije, skučenoga prostora susreta i rastanaka’, a neboder kao metaforu zbroja raznolikih sudbina, nacija i vjera, Cvijetić na devedesetak stranica pred očima čitatelja pokazuje kako se ruši jedan svijet – svijet radničkoga uspona, te se prelama ‘u tragediju komšiluka koje gubi svoju ljudskost onog časa kad se svede na naciju i ni zeru više’.

‘Jednostavnom, tečnom, gotovo lakom rečenicom, izrazito preciznom, izbrušenom; dokumentirajući, bilježeći, izbjegavajući patetičnost, poetskom repetitivnošću i suspregnutom, potkožnom emocionalnošću, autoru ne preostaje drugo, nego da sebe i nas riječima i pričama oslobodi koncentrata zla koji se staložio u tom trenutku poraza ljudskosti na putu od prizemlja do trinaestoga kata jednog nebodera koji je razderao svaki nebeski utopistički privid raja i ‘raje'‘, mišljenje je žirija pročitano na dodjeli.

Darko Cvijetić (1968.) prijedorski je pjesnik, dramatičar, redatelj i prozaist. ‘Schindlerov lift’ (Buybook, 2018.) njegov je roman prvijenac.

Primivši nagradu, koju mu je uručio član uprave sponzora nagrade Atlanic grupe Srećko Nakić, Cvijetić je kazao kako mu je velika čast i ogromno zadovoljstvo biti dobitnik književne nagrade koja je ime dobila po nadimku ‘najoštrijeg pera naše moderne pismenosti – Miroslava Krleže’.

‘Ako bih tražio točku dodira između moje malenkosti i veličajnosti mudroga Frica, našao bih je u velikoj inventuri nesporazuma koji započinju pitanjima identiteta a dovršavaju se u isprskanosti rovovskim blatom – bilo galicijskim ili bosanskim, dovršavaju se, dakle, u dubokoj antiratnosti’, rekao je Cvijetić.

‘Riječima samoga Krleže, ‘rat ima nečeg prljavog od prljavog provincijalnog cirkusa’. I meni se, kao i Krležinom junaku iz ‘Na rubu pameti’, dogodio udes viđenja svijeta, udes gađenja užasima jednog izvitoperenog sustava vrijednosti i moranje zapisivanja. Tako se rodio roman ‘Schindlerov lift’, nakon stotina pjesama i tisuća kazališno-pjesničkih jurišanja na nebo’, dodao je.

drugo izdanje Schindlera