Mjesečne arhive: Mart 2020.

Hrvatsko izdanje “Ježene kožice”, Zagreb, V.B.Z. 2020.

naslovnica ježenih
/NASLOVNICA “JEŽENIH KOŽICA” S POGOVOROM IVICE PRTENJAČE/

CORONARENI ODJEL

Svijet se utišava.
S devetog, čujem mujezinov glas s prekobrdne džamije, što je nije bilo četrnaest godina.

Glas je tako sam, da ga, orezavši tišinu, zadavljenog odnosi Sana, u brdu svoje prašine.
Kao prst, koji odjednom je okrenuo previše stranica, pa blago drhti od rijetko nahvatanog pijeska po jagodici.

Svijet pod snijegom.
Kiša čuvana za neobuvene cipele.

THE ELEVATOR BECOMES A GUILLOTINE

Katarina Panić, Belgrad

Stojanka Kobas was five when her family escaped from the war in Croatia in 1991. They moved to Bosnia where soon the war started too. In summer 1992 there was no electricity for weeks. The six-year-old girl used to play in the elevator. The glass on the external door was broken, and she used to slip her head through the hole. Once she did it to call her friend. The electricity suddenly came. Someone pressed the elevator button, not knowing the girl is inside with her head outside. The girl was so tiny that the system itself recognised the lift as empty. But it was not. The little one was beheaded. Today, 28 years later, her blood is still on the wall in the building called “red skyscraper” in the Bosnian town of Prijedor.

A few months ago, the journalist of Spiegel wanted to take a picture of those blood traces with his mobile, but his hands started to shake. He came to Prijedor to interview Darko Cvijetić, an actor, theatre director, dramaturg, poet and novelist. Darko lives in this building ever since its construction was finished in 1975. He is one of the eight shortlisted authors to 2020 European Poet of Freedom Literary Award which was scheduled this month in the City of Gdansk, Poland. His debut novel “Schindler's Lift” is published a year and a half ago and in a short time, it attracted enormous attention. Chapter six describes the horrific elevator scene. Whereas the locals still remember the tragedy, non-local readers and media are being most affected by that devastating picture.

The novel is getting excellent critics worldwide. It won the Zagreb-based Fric prize as well as Banjaluka and Belgrade-based Kočić's Pen prize, some of the most prominent literary awards in Balkan region. Sarajevo-based theatre “Kamerni 55” is preparing the play based on the novel. Famous director form Belgrade Kokan Mladenović will direct it. Only in Darko's hometown, not a single institution recognised his work. The novel is blacklisted since it reminds of the crimes committed by the same ethnic group, which currently is the majority in this area. It seems this ignorance is not the worst thing that might happen to the novel.

Namely, it is already translated into ten languages. The German edition is supposed to be soon onto the market, but something went wrong. The title of the book has strongly reminiscent of the renowned Steven Spielberg's historical movie “Schindler`s List”. The Swiss multinational company that produces elevators has the same name for its brand. They asked their respected name not to be mentioned related to holocaust, Bosnia's war nor the little girl`s death. They announced a lawsuit otherwise. Their elevator is not a guillotine.

https://www.fairplanet.org/editors-pick/the-elevator-becomes-a-guillotine/

Smrtopisanje na smrtskom // Darko Cvijetić – Snijeg je dobro pazio da ne padne

jabuke

Piše: Nikola Jelinčić

Pojava i uspjeh „Schindlerovoga lifta“, romanesknoga prvijenca Darka Cvijetića, gotovo je u potpunosti zasjenila pojavljivanje nove autorove pjesničke zbirke, koja je izdana skoro istovremeno s romanom.  „Snijeg je dobro pazio da ne padne“ jedanaesta je Cvijetićeva zbirka, koja nasljeduje maestralnu „Ježene kožice“ iz 2017. Reakcije na „Ježene kožice“ (a i naknadni uspjeh i nagrade što ih je osvojio „Schindlerov lift“) donijele su autoru konačno pažnju kakvu je odavno zaslužio, i to na čitavom postjugoslavenskom području;  „slava“ prethodnih zbirki bila je rezervirana gotovo isključivo za BIH područje. „Kožice“ su, uostalom, nominirane za nagradu Europski pjesnik slobode, koja se dodjeljuje u Gdanjsku ove godine; nova zbirka objavljena je kod (uvjetno rečeno) „većega“ izdavača, zagrebačkog V.B.Z.-a.

Nad čitavim opusom Darka Cvijetića lebdi tematika smrti; Cvijetić je pjesnik masovnih grobnica, trauma i užasa prošloga rata, kao i onih trauma (osobnih i kolektivnih) i patnji koje su nastupile nakon završetka istoga. Cjelokupan broj autorovih pjesničkih zbirki kao da čini jednu razgranatu poemu; „Jamu“ ovoga rata, „Jamu“ za 21. stoljeće. Karakterističan je pri tome dokumentaristički pristup obradi motiva i tema te narativan stil pjesama. Ta narativnost očituje se i u upotrebi pjesme u prozi te u kombinaciji prozno-poetskih uradaka. Takvih stilskih  okosnica nije lišena ni posljednja pjesnikova zbirka, gdje posebno dolazi do izričaja Cvijetićev odnos prema jeziku, ona jezična groznica na koju nas je autor naviknuo u prethodnim zbirkama; njegove vješte igre začuđujućih – nadrealističkih konstrukcija, stvaranje neologizama i  metafora, gotovo kolažno povezivanje različitih tematskih okvira u jednoj pjesmi. Poetski postupak, stvaranje pjesme, kod Cvijetića dobija jedno potpuno drugačije viđenje nego što je današnjoj produkciji uvriježeno. Jezik Cvijetićeve poezije nadograđuje se na intuiciju, pomaže kompletirati iskustvo; u ovom slučaju u suočavanju s problemom smrti.

U knjizi je vidljiv odmak od one vrste angažiranosti prethodnih zbirki, od bilježenja traumatskih posljedica ratnih smrti, jer se ista ovdje ne promatra (samo) kao produkt ratnih stradanja, masovnih grobnica ili onoga što dolazi nakon njih – doživljaj i problem smrti ovdje je u mnogočemu drugačije prirode, ona se sagledava iz gotovo ontološkoga kuta; individualnoga prihvaćanja i objašnjavanja toga neminovnog dolaska usuda. Suočavanje sa smrću ovdje je prvenstveno osobna stvar, ona je očekivana i kao da se pripremamo na nju; a razlog tomu leži u činjenici, kako navodi Semezdin Mehmedinović u pogovoru knjige, da je novi uradak obilježen smrću pjesnikova oca. Premreženi su doživljaji lirskoga ja i neimenovanih persona sa anegdotalnim prikazima povijesnih ličnosti prema odnosu preživljavanja gubitka i trauma koje ono donosi. Unutarnju vezu čitave zbirke čine prikazivanja sličnih sudbina ili tematsko-motivskih cjelina koje se ponavljaju u sklopu različitih sadržaja, čime se postižu jasno kristalizirani asocijativni kompleksi. Redovito su prisutne slike bolnica, sanatorija, posljednjih ljudskih postaja prije nego se zemlja u nama prelije u sebe. Lični gubici i njihovo nadilaženje, pitanje mogućnosti utjehe u religiji i umjetnosti te potraga za pravom riječi vidljiva je u većini pjesama. Riječi su ostale da vise u zraku/ jedva sam ih skupio/da bih imao čime disati, kaže u pjesmi „Oplakotina“.  Primjetno je upravo to traženje pravoga odnosa prema riječi, riječi koja bi znala nadomjestiti težinu i prazninu gubitka – u konačnici, naći pravu riječ koja bi bila dostojna izgovaranja i nošenja značenja u ovom vremenu i svijetu jer valja kraćim riječima ušparavati pljuvačku; riječi koje bi na valjan način objasnile fenomen življenja i fenomen smrti.

Cvijetić je pjesnik gustoga, tenzijama ispunjenog jezika
 (tenzijama u onom novokritičkom smislu), raskošne metaforike i asocijativnosti. On je pjesnik koji traži odgovorno korištenje riječima, a njegova „igra“ s njima, supostavljanje, ne dopušta nikakvu mimikriju niti dopušta da se njihovo značenje raspe kao kosti razbacane po različitim masovnim grobnicama:

 

Značenje riječi nije nikako najvažnije. Važnija je 

sjenka riječi. 

Ona ne znači, a ovisi o pravilno postavljenom 

osvjetljenju uz riječ. 

Jezik uvaljan u pustinju. 

Od osvita svijeta, ljudi su imali misao da su san i 

spavanje, zapravo, prirodno stanje čovjekovo. 

Da smo budni – da jedemo, množimo se, radimo 

ili ratujemo – samo da bi dolaskom noći, na miru 

zaspali. 

Lišeni sjenke.   

 

Cvijetićev jezik ne oponaša zbilju, on u pjesmama postaje zbilja za sebe. Izrazito sugestivan prikaz odnosa prema umiranju i suočavanja sa smrti najbližih dan je i u primjerima gorkih migrantskih sudbina, kao u pjesmi „Kolajna Ajlana“ (gdje pjesnik na izniman način spaja naraciju, poetske slike, biblijsku simboliku sa nemogućnošću utjehe u vjeri) ili u slučaju pjesme „Što zapiše nemaran vrtlar ocu iza smrti“:

 

Mama i ja gledamo kviz Potjera 

Otac pored umire 

“Lovac odgovara točno

Dva je koraka iza vas“ 

(…)

Tatine plastične gornjovilične zube

Ostavio u kutiji, u špajzu

Na kutiji piše ime još od operacione sale

Iza zimnički orasi u kesi, ljetos krskani

Nebo je bilo vruće

S koliko prijetnje sam se molio

Pokretima kažiprsta u zraku

Kao da omotavam ptičji vrat i lomim kičmicu 

 

Dok život nehajno teče dalje, svi ostaju neutješni, svi sa samima sobom. Nesreće i patnja se događaju nepogrešivo, a za to vrijeme – da parafraziramo Audena – brod mora nekamo doći i mirno plovi dalje.

 

Cvijetićeva poetika svjedočenja, kako je primjećeno, ovdje poprima (i) novu dimenziju. Samim time, autor izbjegava zamku ponavljanja motiva i slika prethodnih uradaka te svojevrsni zamor materijala i padanje u manirizam. Autorova duboka sućutnost, humanizam i pomalo nježan ton miješa se sa jednim „eksperimentalnim“ pristupom jeziku; jezik ovdje nije uljuljkan u običnost i pasivnost, nego proizvodi one zvukovne i značenjske eksplozije koje zaziva Marko Pogačar u eseju „Bomba u jeziku“. Cvijetićev jezik je dokazao u prethodnim zbirkama da može biti i jest kritička refleksija društvenog ovdje i sada (Pogačar), jer ne čuva ničije (pa ni svoje) tlo pod nogama,  a ovom zbirkom je definitivno potvrdio Mehmedinovićevu konstataciju da je jedan od najdragocjenijih pjesnika što su se dogodili ovome jeziku. Treba hrabrosti i odgovornosti za ovu tvrdnju, jer se olako i nezasluženo zna dati, ali Darko Cvijetić je pjesnik koji se već sada može smatrati klasikom.

 



Autor: Nikola Jelinčić

Rođen u Splitu 1989, profesor jezika i književnosti, živi i radi u Sinju i još uvijek vjeruje u pisanu riječ. I u poeziju.

https://www.prerazmisljavanje.org/2020/03/12/smrtopisanje-na-smrtskom-darko-cvijetic-snijeg-je-dobro-pazio-da-ne-padne/?fbclid=IwAR3r8nl3aP18U10bSEqArljZgReKUd3629J6yS-hh7iVhfmA7P1FN5ThUUA

 

PRILOG ZA SUDSKI SPIS „O UPOTREBI METAFORE U ROMANU „SCHINDLEROV LIFT“, D. CVIJETIĆA“

disk schindler

/„Lies nicht mehr – schau!
Schau nicht mehr – geh!“

(„Ne čitaj više – gledaj!
Ne gledaj više – idi!“),    Paul Celan, Engführung/

– Baka je u čekaonici kardiološke ambulante zaspala.
Sijeda, kratkokosa, uredno začešljana, nasmiješena.
„Malo vam je preuredan EKG“, kaže mi medicinska sestra, „ i što je s onom bakom vani, vi ste treći kojega pušta preko reda, da nije umrla?!
Stojanka, Stojankaaaa….“, doziva je.

– U čitavom crnobijelom Spielbergovom filmu „Schindlerova lista“, jedino je u koloru crveni kaputić na djevojčici koju vidimo pri „čišćenju“ geta, a koju će glavni junak (Oskar Schindler) prepoznati na gomili leševa pred kraj filma; tako je Spielberg razbio opću anonimnost šestmilijunske smrti u Holokaustu.
„Je li u tvom romanu zato soliter – Crveni soliter?“ pita me kardiolog, „ili je to neka metafora?“

– Prije nekoliko tjedana na adresu mojeg njemačkog izdavača romana „Schindlerov lift“, kao i na moju adresu, stigla su pisma švicarske firme za proizvodnju liftova „Schindler“, iz Zuricha, predtužbeni spis, vrlo prijeteće sadržine i tona!

„Naši liftovi nisu giljotine“, pišu nam, između ostalog, i ne žele da im se cijenjeno ime pominje u kontekstu Holokausta i rata u Bosni ili smrti djevojčice Stojanke K.
„Ali, u Crvenom soliteru, liftovi uopće nisu marke Schindler“, to je samo metafora, pišem u dopisu njemačkom odvjetniku, koji zastupa izdavača i mene.

– „Kako misliš – metafora?“, opet me pita kardiolog, „misliš da je i roman kao film – crnobijeli?“

– Možda da se liftom ubijena djevojčica iz Crvenog solitera, izvini švicarskoj firmi za proizvodnju liftova „Schindler“?
Ali otkud onda mrlja krvi kao kaputić široka, i crvena, na međukatnom zidu, kuda je vozio lift marke „David Pajić – DAKA“, 1992. godine, ako Oskar Schindler, Nijemac, nije imao srca?
Kardiolog me pogleda zapanjeno i zatim u laptop ukucava rezultate mojeg EKG-a.

– Švicarski Schindleri nisu od Oskara Schindlera, niti su mu ikakvi rođaci.
Djevojčica Stojanka K. ubijena liftom, nije ubijena djevojčica iz filma. Oskar nije Stiven, pišem dalje u dopisu njemačkom odvjetniku koji zastupa njemačkog izdavača, mali roman i mene.

A švicarski sat na ruci Bijeloga Zeca iz Alice u Zemlji čuda, L. Carrolla, pišem dalje?
A čokolada koju Stojanka K. nije stigla pojesti to jutro pred liftovsku smrt?
Lift (ni)je fizičko lice.
Nečiji lift je postojao i u krematoriju VI u Auschwitzu.
Čije je ime David, iz imena lifta (beogradska firma David Pajić – DAKA)?
Možda sve to nisu metafore?

Kako mislim – nisu metafore?

– Prije matere, prije njezine utrobe – bio sam u zemlji.
I još uvijek, kad god zapipam lice svoje, glina mi se s očiju zavuče pod nokte.
Dječiju nerazgriješenu dušicu, ostarjeli, oslijepljeli angeo zamijeni s teglicom mlijeka.
I suha koža
na staroj riječi – propukne i iscuri vrela mast.

– Poštar je, dakako, došao liftom (marke DAKA).

Na švicarskoj predtužbi stoji moja adresa – „Crveni soliter“.
I poštar kratkokos, sijed i uredno začešljan, mirno i nasmijano kaže:“Pošta je za vas, g. Cvijetić, ne mora pošiljatelj niti znati ulicu.“
Na reveru poštarske uniforme piše njegovo ime.
„Stojan K.“

„Kako misliš – možda alegorija?“, pita me.

– U samoizolaciji.
Vanredno stanje, dan četvrti.
Potpuno isti psihotični udarac s vana, kao i 1992.
Kao da pijemo leden čaj, Hassan Blasim i ja, na vrhu Save Kovačevića.

– Samo što je proteklo previše vremena.
Na NOMADU.ba, briljantni tekst  jazzera Edina Zupčevića, iz kojeg čupam odjek:

“U muzici, odnosno muzičkoj notaciji, korona je znak za slobodno produženje trajanja note ili pauze, obično se koristi na kraju kompozicije ili dijela kompozicije, na kraju fraze, ili na mjestu na kojem melodija dostiže svoj vrhunac. U Bachovim koralima znak korona se koristio za označavanje kraja fraze odnosno mjesta na kojem treba udahnuti.

Korona (lat. corona, ae) – kruna.”

Alma Mahler, žena Gustava Mahlera, rođena – Schindler!

”Korona ili fermata, (it. fermare”) – zaustaviti.
Stati, uzeti zrak možda, kažem naglas, čitam.

–  Učitelj kaže, da je to virus “koji nam jede zrak u plućima.
Imamo čim disati, ali zrak nas neće, neće da bude udisan. Virus pojede taj zrak.”
Uzme nam ga.
U Bachovim koralima znak kape, krune – značio je mjesto na kome se udahne!
Preokrenuto naopako i rastegnuto slovo “u”, potom točka u sredini.
To je korona.
Nešto je, dakle, stalo. Neki zrak koji nestaje udahom.
Dok udišemo ne govorimo.

Netko to koristi, da produži trajanje tog neuzetog zraka za udisanje.
Onaj koji visi u nekazivom.

To je korona.
Ima je i nad pauzom.
Virus koji jede taj zrak. I nema za nas.
Nema više ničega za udisaj.

– Ima vode. Radi lift.
To su zvukovi koji znače da nije rat.
Nema mirisa drnča, da ti se prilijepi uz nozdrvu.

Švicarska firma koja proizvodi liftove.
Koja se zove kao Scindleri Alme Mahler, kao Nijemac Oskar Schindler.
Isto prezime; tu sve stane.
No posve različite zemlje, prije svega, posve različiti ljudi, da ne govorimo da je Spielbergov Oskar Schindler –  bio nacist, prije ikakvih spiskova.
Pa ta reverska značka, na bijelom kaputu.

– Lift šuti.
Sve ove godine šuti.
Nitko na svijetu nije njime više kilometara prešao. Od mene.
I neobilježen grob Stojanke K.
S dva djeteta;  dva i po sa dva i po.

– Samoizolacija u istom soliteru.
U istom stanu, s istom pogledom kao i prije četrdeset godina.
Izvanredno stanje.
Na srpskom ili hrvatskom?

–  Ili, maslačak!
Dovoljno je da toga, nekog, jednog, najbitnijeg dana, ne dođe dovoljno vjetra, i, zamisli – sve je bilo uzalud.

Kažem mu, jedan od najvećih proizvođača liftova na svijetu, hoće da me tuži što je lift ubio curicu.
“Naši liftovi ne giljotiniraju.”

Lift bi tužio što je ubio djevojčicu?
Zvuči suludo, zar ne? Kafkijanskoharmsovski.
Od svih “prozvanih” – lift se našao biti prozvanim.
Zar je Crveni soliter – Zamak? Čiji je lift ubojica i zašto je to simbol?

Nije kriv lift. Ili, on je sad “Davidov lift”?

-Ovdje sve počinje u proljeće, izuzev proljeća.
“Slobodno produženje trajanja note ili pauze”

– “Ježene kožice” odgođene u Poljskoj i u Hrvatskoj, zbog virusa CORONA.
Mjesto za udahnuti, bude i nad pauzom. Odgođene kožice.

– Na glavnoj raskrsnici u gradu, kod pošte, ima ogromno drvo, mislim divlji kesten, i na njemu, veliko ponosno gnijezdo.
Kao kruna nad ulicom (eh vrane, dakako.)
Kao korona nad raskrsnicom, mjestu gdje se moraš zaustaviti.

Pauza. u notnom spisu Ane, Schindlerove.

– U romanu “Schindlerov lift” svaka povezanost lifta (marke DAKA, marke David?)  koji je ubio djevojčicu, sa stvarnom firmom “Schindler” jest slučajna, nenamjerna i  plod je metafore.
Plod metafore.
Plot metafore.

“Ovo je djelo fikcija. Imena, likovi, mjesta i događaji proizvod su autorove mašte ili su pak korišteni pripovjedački i svaka sličnost sa stvarnim ljudima, živima ili mrtvima,  s tvrtkama, događajima ili lokalitetima potpuno je slučajna.”
(Mohsin Hamid, “Exit West”, V.B.Z. Zagreb, 2019.)

Plot metafore. Jezero slikano u pepeo namočenim spužvicama.
Biti zaražen znači izgubiti naciju.

Udahni zrak: Stojanka, Stojankaaa….

WIERSZ NA PONIEDZIAŁEK Cvijetić i wojna na Bałkanach

W siódmym odcinku podcastu “Wiersz na poniedziałek” opowiadam o pochodzącym z Bośni i Hercegowiny poecie Darko Cvijeticiu.

ZChin (do których zabrał nas tydzień temu Wang Wei) wracamy do Europy. Tom „Gęsia skórka” pochodzącego z Bośni i Hercegowiny (i tłumaczonego na polski przez Miłosza Waligórskiego) poety Darko Cvijeticia zachwycił mnie od pierwszego tekstu. Być może dlatego, że w swoim pisaniu Cvijetić jest bardzo non fiction, bardzo reporterski. A ja od kilku lat lansuję tezę, że nie ma bardziej niefikcjonalnego gatunku niż poezja. „Czwarta notatka na wszystkich świętych” to jeden z takich właśnie tekstów.

Zapraszam do posłuchania siódmego odcinka podcastu Wiersz na poniedziałek:

_____
Darko Cvijetić
Czwarta notatka na Wszystkich Świętych
przeł. Miłosz Waligórski

Na komunalnym
Przy pompach ciepła
Kupiliśmy z ojcem
Grobowiec rodzinny

Pojemność cztery osoby plus dwie

Mały suchy masowy

Dwa piętra
Beton
Ani kropli wody mimo wszechpotopów
Suchutko
Weszliśmy do środka

W rogu
Znalazłem grudkę siebie
Zdrapaną z nieba

Bała się spytać czy może wyjść

I w doniczce
Z balkonową różą
Poczekać na kwiaty

_____

Realizacja: Jakub Dowgird oraz Osorno
Grafika: Patrycja Lewandowska

Partnerem cyklu jest Instytut Kultury Miejskiej w Gdańsku, organizator Festiwalu Europejski Poeta Wolności.

Dopunjeni “Schindlerov lift”: Darko Cvijetić opet donosi tragediju bez katarze

zagreb garaža
foto – M. Jergović

Piše: Dino Staničić

Nakon nešto više od godine dana, Darko Cvijetić vraća se na mjesto zločinâ i ispisuje još tri stranice boli učinivši je još mučnijom, osobnijom. Drugo, dopunjeno izdanje Schindlerova lifta (Buybook, 2020.) pred hrvatsko čitateljstvo izlazi kao dobitnik književne nagrade Fric, a izdao je Cvijetić u međuvremenu i zbirku poezije Snijeg je dobro pazio da ne padne (VBZ, 2019). I mi bismo trebali dobro paziti, da ne propustimo uzeti ovu knjigu u ruke. Naime, oni koji ovakve knjige ne čitaju, lakše će poći koracima protagonista jednog nesretnog nebodera, podignutog u nesretnoj državi, razbijenoj u nekoliko novih, neki će reći, i nesretnijih. No, krenimo ispočetka.

Crveni soliter prijedorski izgrađen je 1975. godine, a priču o njemu pratimo sve do godine 2019., iako najvećim dijelom ipak ostajemo u proteklom stoljeću. Nesreću nebodera nagovještava njegovih trinaest katova (poslije će prvi nazvati Galerijom, ali nije pomoglo, pokazat će se, ni malo). Postojalo je, doduše, sretnije vrijeme, sugerira pripovjedač, skicirajući gotovo predmoderno, prisnije društvo u kojem su „svi znali sve“; prava Jugoslavija u malom, s tisućama „nasmijanih radnika“ koji marširaju u okolne tvornice (nazovimo to doba Eden). Tako je to nekad bilo, čitamo, ali idila se rasplinula:

„Sada sve pusto, zaraslo, bez života, bez ljudi. Ništa ne funkcionira već desetljećima […] Nema više nikakvih radnika. Imaju samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Nema radnika. Radnici su potonuli u naciju i ostali punih pluća vode, na dnu.“.

Prije nego smo ušli u ovo razdoblje (nazovimo ga Pusta zemlja), odvio se presudni čin, rat devedesetih (Gubilište), kad su “radnici postali ratnici“. U oslikavanju ratne tragedije leži i najveća snaga ovog, prije svega, antiratnog teksta, zapravo varijacije na arendtovsku temu, čije atemporalnosti uvijek moramo biti svjesni. Zato Schindlerov lift trebamo čitati i kao podsjetnik, i kao upozorenje.

Iako se navodi kao kratki roman, tekst je zapravo hibridne forme; razmjerno pravilno strukturiran, sadrži prolog i epilog, između kojih se smješta trideset i dva poglavlja (prvo i posljednje pisano slobodnim stihom). U novom izdanju, na samom kraju teksta dodano je poglavlje Čarolijica, metafikcijski komentar koji prerasta u priču iz prvog lica – posljednju kariku u lancu tjeskobe. Središnji narativni dio ispričan je u perfektu, u trećem licu, iz vizure pripovjedača koji je vidio i čuo vjerojatno previše za jedan ljudski život.
Roman je konstruiran ulančavanjem niza kratkih priča (od jedne do tri stranice) pri čemu siže ne prati linearnu vremensku os, a velik je broj priča zapravo uspostavljen na načelu kontrasta triju vremena koje smo definirali, Edena, Gubilišta Puste zemlje. Naizgled usputni detalji u jednom poglavlju, često će dobiti važnu dopunu u nekom od sljedećih (ili u više njih). To da se jasno promišljena struktura u izvedbi doima izrazito prirodnom, samo svjedoči o umješnosti autora. Smrt kao nit koja se provlači hodnicima Crvenog solitera; smrt kao Minotaur koji će pokucati na vrata njegovih stanovnika, vezivno je tkivo ovih fragmenata. Schindlerov lift, možemo reći, roman je jednog prostora i jedne (zajedničke) sudbine s tisuću lica nesreće.

U tekstu je ispisana čitava galerija likova i tek su pojedini konkretnije opisani, ali naglasak i nije na pojedincu i njegovim osobinama, nego na kolektivu i njegovim (ne)djelima. Sablast rata nadvila se nad Crveni soliter i pod mračnom su njezinom sjenom proradili primordijalni nagoni, a načela moralne odgovornosti i građanske solidarnosti u stanju (ratnog) divljaštva zamijenjena su dijalektikom nasilja i okrutnosti. Kad masovne grobnice probijaju iz utrobe zemlje, savjest postaje neželjeni teret, a tišina nešto poput panaceje.

„Samo je Šime jednom pijan, došavši s ratišta vikao poderavši krajnike na soliter: „Vi komšije, vi ljudi, ma vi ste obične pičke…pa rođene ste komšije pobili, debilčine komunističke!“

Pojedini likovi poput djevojčice Stojanke, Taiba i Čede Lažova poprimaju posebnu simboliku u imaginariju ovog prostora, a općenito u načinu izlaganja i karakterizacije likova ima nešto andrićevskoga, iako se Cvijetićeva melankolija doima znatno tragičnijom. I za rečenice ovog romana možemo primijetiti da su andrićevski suzdržane, jasno odmjerene i precizne, stilski dotjerane, ali bez previše ukrasa, s povremenim, efektnim metaforama. Liričar Cvijetić osjeti se gotovo na svakoj stranici.
Ima u ovom tekstu inteligentne ironije i dobrog humora, doduše, omaknulo se autoru u nekoliko navrata i naivne patetike, ali dominantan je ton romana uistinu tragički. Svijet je to u kojem roditelji umiru od tuge za poginulom djecom. Smrt je brutalna i zastrašujuća, gotovo sveprisutna, ne samo u ratu (koji iz ljudi izvlači najgore), nego i u svakodnevnim događajima koji nekim bizarnim spletom okolnosti (poput prokletstva) postaju njezinom pozornicom. Okončavanjem rata međusobno nepovjerenje stanovnika ne prestaje, grijesi iz prošlosti urezani su duboko u njihova bića, i kao da ih prate i onda kad su daleko od mjesta zločina, poput crne siluete Kosača. Naposljetku:

„U Crvenom se uvijek smrt solidno osjećala, i nikad nije otišla bez ičega“.

Iako uvelike tematizira razdoblje predratne Jugoslavije, čitatelj ovog romana o njoj neće saznati gotovo ništa, ona je ovdje „papirnata“ kao Tito od kartona kojeg su u dva navrata izgradila prijedorska djeca. Cvijetić „zlatne sedamdesete“ i promatra iz dječje perspektive u kojoj se sve ukazuje u posve drugačijem obličju, a osamdesete su posljednje godine mira, i kao takve, doimaju se ljepše nego ikad. To je nostalgija za bezbrižnim danima dječaštva i momaštva koliko i za neuspjelim projektom jugoslavenske države. Pažljivom čitatelju odlomak iz glave jedanaeste („Milicija je kolica s Titom od kartona sačekala pred Crvenim soliterom i popisala imena Titograditelja i njihovih roditelja“), o stvarnosti te države govori puno više nego izlizani narativi kojima se autor često okreće. Srećom po roman, sva se ta papirnata kulisa ostruže se lako poput dekor-tapeta sa zidova socijalističkih stanova. Ono što ostaje jest jedan od umjetnički najdojmljivijih prikaza mučne metamorfoze čovjeka u nečovjeka, napisan na nekom od „naših jezika“.

Ulazak u Schindlerov lift nije bezazleno iskustvo i nitko se nakon čitanja ovog romana neće osjetiti nepromijenjenim. Istovremeno oporuka i nekrolog: svjedočanstvo je to o posrnulom čovjeku i izgubljenom društvu. Na krvavom se bosanskom tlu tragedija na tragediju naslanja, a katarze nema, ostavljajući nas s gorkim okusom u ustima i cioranovskom željom za povratkom u nepostojanje. Umjesto sviju nas, tim je putem kročio autor, donijevši nam s druge strane crnilo ovih slova, kao poduku iz ljudskosti. Hvala mu na tome.

Dino Staničić

Dopunjeni “Schindlerov lift”: Darko Cvijetić opet donosi tragediju bez katarze

“SCHINDLEROV LIFT” (D. CVIJETIĆ): KRONIKA JEDNOG RASPADA

o funkciji književnosti

Piše:Marija Anušić

“U ljude koji su ubijali, kao u sobu na koju nitko ne kuca, nadire vlaga.”

Tako počinje nagrađivani roman Darka Cvijetića “Schindlerov lift” o kojem se ne prestaje govoriti već mjesecima. I mjesecima o njemu čitam i slušam, ali se ne odlučujem dohvatiti tu knjižicu od tek nekih 90 stranica. Čak i kad je osvojio nagradu Fric (nazvanu tako u čast Miroslava Krleže čiji je nadimak bio Fric) nisam za njim posegnula.

Popratila sam intervjue, čitala članke kako je koji dolazio na red, ali bez same srži, bez pročitanog romana. Ratna tematika mi je odbojna, ali čitajući prošle godine Žmirićevog “Pacijenta iz sobe 19” shvatila sam da, ako se izložim doista dobrom tekstu koji tematizira rat, on bi mogao imati dovoljno snage da neke stvari i u meni otvori, pročisti i možda zatvori zauvijek. Jer gotovo sam sigurna da je čitati o ovom “našem” ratu drugačije za svakoga, ovisno gdje ste se nalazili za vrijeme njegova divljanja ovim prostorima.

Nikako ne želim reći da će netko razumjeti bolje ili da netko neće razumjeti uopće, ali točke koje će u nama te priče dirnuti nikako neće biti iste. Naravno, nisam živjela u vrijeme Prvog svjetskog rata, ali jedan od najpotresnijih romana koje sam čitala bio je upravo “Na zapadu ništa novo” Ericha Marie Remarquea, jednostavno zato jer se iz svega toga izvlači čovjek, a demon rata je u svakom dobu jednako jeziv i bešćutan na svim zaraćenim stranama.

Pripremite maramice, trebat će vam i prije polovice knjige

I tako sam nakon svih tih mjeseci odlučila dohvatiti roman u ruke i konačno ga pročitati, iako sam imala dojam kao da već jesam zbog sve popratne literature i recenzija koje sam prije samog čitanja već iskonzumirala. Nisam prošla niti pola romana i već sam plakala kao kišna godina, ali ne na scenu smrti ili ubojstva ili nekog gubitka kako bi se dalo pretpostaviti.

Ne. ja sam plakala na dio u kojem se nabrajaju imena djece koja su te 1975. godine uselila u Crveni soliter u Prijedoru. Iako sam sama rođena tek 1983. godine, val nostalgije tog trenutka gotovo me ugušio. Njihova imena ispremiješana između onih hrvatskih, srpskih i muslimanskih prizvala su i moju osnovnu školu i “mahalu” u kojoj sam odrastala do tih devedesetih koje su promijenile sastav i mene i te nabrojane djece iz Crvenog solitera.

Općenito sam tijekom čitanja neprestano radila paralele tog “vertikalnog sela”, kako soliter naziva njihov lokalni poštar, i mog vodoravnog iz djetinjstva. I veću bol, veću težinu nosile su scene sretnih vremena, kao na primjer kad se pripovjedač prisjeća zajedničkih slavlja Novih godina, Dana Republike, dječjih igara pred zgradom, nego mučne scene ubojstava, masovnih grobnica i sinova koji se nisu vraćali majkama.

Teže je podnijeti izgubljenu sreću nego gadnu nesreću

Majstorski je ovo ispričana priča jedne zgrade u Prijedoru u kojoj vozi lift marke Schindler, a može stajati za metaforu čitave Jugoslavije u koju se rat zavukao kao virus, isto kao što se zavukao i u Crveni soliter iz priče. U njega su naseljavani radnici i prosvjetari, namjerno miješanih nacionalnosti, tada vjerojatno iz plemenitih namjera, što se u devedesetima pokazalo kao kobna pogreška. Ta trpka i teška atmosfera prizvala mi je (mnogo banalnije, ali za jedno dijete jednako teške) trenutke iz vlastitog djetinjstva u Bosni, ali zbog njih nisu tekle suze. Teško je objasniti zašto, ali puno su oštriji i bolniji trenuci izgubljene sreće nego oni sirove i gadne nesreće.

Jedna od slika koje obilježavaju ovaj roman jest slika pogibije male Stojanke K. upravo u liftu marke Schindler. Mala se djevojčica od svojih šest godina, naime, u liftu običavala igrati jer za vrijeme rata uglavnom nije bilo struje i lift je gotovo čitavo vrijeme stajao nepokretan. Tako je to bilo i tog kobnog dana kad je netko s 9. kata pozvao taj isti lift i dekapitirao dijete. Mrlja krvi navodno još uvijek stoji na zidu.

Ta je priča kolala uokolo od izlaska romana i kao takvu sam je smatrala fikcijom, no u intervjuu koji je Darko Cvijetić dao nakon dodjele Frica on govori o tom događaju kao o stvarnosti. To se doista dogodilo. I ono što je posebno potresno je podatak da je pisac već nakon pisanja romana pošao potražiti majku poginule djevojčice i našao je u nekakvom selu kako živi u siromaštvu. Postavio je tako gospođi pitanje na koje je možda najbolje bilo ne znati odgovor: Znate li tko je pozvao lift? Jer pozvao ga je neki gospodin Cvijetić s 9. kata. Piščev otac.

Jeste li se već naježili?

I tako, zatvara se krug na neki način, djevojčica dobiva gotovo pa svoj roman, okajanje, svoje mjesto među zvijezdama jer, kako stoji u “Schindlerovu liftu”, ta je smrt ostala nekako nezapažena u konkurenciji s velikom Smrti koja je okuživala ne samo soliter, nego i čitavu zemlju. Ali ta smrt nije mala, nije mala nijedna smrt, a niti jedan život opisan u romanu koji im svima na neki način odaje počast.

Za mene ovaj roman to i jest, počast. Počast običnom čovjeku iz jedne obične zgrade. Ta zgrada mogla je biti i moja i vaša i svačija. Na neki način i jest, samo različitim intenzitetom. I koliko god se o tom razdoblju povijesti naših prostora pisalo i koliko god se pokušavalo razumjeti svu suludost i zvjerstva koje su do jučer susjedi jedni drugima mogli počiniti, mislim da nikada nećemo biti u stanju do kraja razumjeti taj fenomen. Jer ovdje kao da je tlo pogodno za akumulaciju bijesa koji tinja koje desetljeće i onda samo plane i odnese sve sa sobom. Odnese ljudskost i i živote koje još i danas pokušavamo polijepiti kao razbijene vaze iz babinog stana.

Ovaj roman nije roman za razonodu niti za odahnuti nakon napornog tjedna uz kavu i dekicu kao s kakve instagram slike. Ovaj roman vrijedi čitati iz drugih razloga. Razloga zbog kojih književnost i jest važna.