Neboder se stisnuo u stan

Foto – Srđan Sekulić

Piše : Ivica Ivanišević, SLOBODNA DALMACIJA, SPLIT

Kako je krenulo, ova bi se rubrika iz Librofilije trebala preimenovati u Florofiliju, jer se u zadnje vrijeme uglavnom bavi autorskim radovima Darka Cvijetića.

Što zbog njegove produktivnosti, a što zbog našeg zaostajanja (jer je, recimo, hrvatsko izdanje “Ježenih kožica” malo kasnilo za izvornikom), u samo nekoliko mjeseci ovo je već treći prikaz nekog njegovog djela na ovim stranicama, a mogao je biti i četvrti da se potpisnik ovih redaka dospio baviti njegovom briljantnom zbirkom pjesama “Snijeg je dobro pazio da ne padne”.

Ovoga tjedna na jelovniku je kratki roman “Što na podu spavaš”, koji i svojim opsegom, i ratnom tematikom, i poetskim diskursom, refleksno priziva u sjećanje nagrađivani “Schindlerov lift”. No, među tim djelima postoji i jedna važna razlika koja bi u bitnome mogla odrediti recepciju ove knjige. Cvijetićev romaneskni prvijenac bilo je lako voljeti pod pretpostavkom da niste građanin Prijedora s nečistom savješću ili, šire gledano, bilo koje čeljade koje je u ratu uprljalo ruke. Ako se u tim godinama niste ogriješili o svoje inovjerne susjede, morali ste zavoljeti strašnu priču o jednome neboderu kojemu je Cvijetić dozidao još nekoliko katova da bi zgrada narasla do metafore cijele Bosne i Hercegovine.

ŽRTVE U OBITELJI

U toj su knjizi uloge bile jasno podijeljene: imali smo zločince i žrtve. Što je najgore, imamo ih i danas, jer mučitelji i mučeni koračaju istim ulicama, svatko iz svojih razloga želi uteći od grozne prošlosti i, naravno, ne uspijeva, što sadašnjost čini nepodnošljivom. I kao pisac i kao čovjek Darko Cvijetić slobodnom je voljom izabrao stranu, opredijelio se biti uz žrtve koje su terorizirali njegovi sunarodnjaci. Za to je trebalo imati puno odvažnosti, to prije ako znamo da je autor sve ove godine nastavio živjeti i raditi u Prijedoru i tamo, sasvim sigurno, ne uživa naročitu popularnost među značajnim brojem sugrađana.

Za napisati “Što na podu spavaš” trebalo je, međutim, skupiti neusporedivo više hrabrosti, jer se ovdje pisac bavi žrtvama koje su geopolitički, ideološki ili povijesno, kako god hoćete, stajale na krivoj strani, što njihovu muku i nesreću ne čini manjima. Upravo suprotno, dodatno je dramatizira. Da sve bude još i teže, te je žrtve pronašao među svojima najbližima, u vlastitoj obitelji.

“Schindlerov lift” bavio se neboderom, a “Što na podu spavaš” priča je o jednome stanu u toj velikoj zgradi. Nemojte ovo shvatiti doslovno, jer se rukavci romana protežu od Prijedora, preko Sarajeva i nebrojenih čuka po bosanskim zabitima sve do Amerike, prateći sudbine Cvijetićeva brata, oca, majke i njima bliskih ljudi. Početak rata zatječe piščeva brata u Sarajevu na odsluženju vojnog roka, otac biva mobiliziran u jedinice paradržave koja će se poslije nazvati Republikom Srpskom, majka je izluđena od brige, to prije što je Hrvatica, a braću su joj odveli u logore.

RAT NIJE VESTERN

Nitko od njih nije izabrao svoje ratne uloge, ni ratnici, ni logoraši. One su im dodijeljene bez mogućnosti priziva zato što pripadaju jednoj, a ne drugoj etničkoj zajednici. Njima nije ponuđen nikakav izbor, oni se nikada nisu našli u prilici da slobodnom voljom odluče hoće li biti heroji ili kukavice. U njihovo ime odlučila je obiteljska povijest, crkva u kojoj su se molili i groblje na kojemu su pokapali svoje najmilije. Njima nije bio dopušten luksuz uživanja u osobnom identitetu, prepoznavali su ih samo po tome kojoj etniji, odnosno konfesiji pripadaju.

“Što na podu spavaš” neizmjerno je dragocjena knjiga, jer podsjeća na zanemarenu činjenicu kako rat iz vizure povjesničara ili distanciranog promatrača s ponešto naknadne pameti može sličiti crno-bijelom vesternu u kojemu je jasno povučena granica između dobrih i loših momaka, no iz perspektive sudionika koji to nije htio postati, nijedan se rat ne može svesti na jednostavan izbor između “nas” i “njih”. Iz toga slijedi neizbježan koliko i uznemirujući zaključak kako se u svakoj uniformi lako može biti i žrtva i zločinac, i heroj i mučenik.

Taj se poučak, naravno, neće svima dopasti, jer tuče kontru svim službenim narativima u regiji, gdje se pretpostavlja kako su “naši” uvijek i bez ostatka dobri, hrabri i plemeniti, a oni drugi sušta suprotnost tome. Utoliko je ovu knjigu potrebnije preporučiti svima, širiti o njoj makar usmenu predaju, posuđivati je dragim ljudima, čak i onima koji vam nisu dragi, takvima možda i prije.

Nisam baš siguran da libri mogu popravljati svijet. Ako takvih i ima, mogu se izbrojati na prste jedne ruke. Ovaj Cvijetićev svakako zaslužuje uvrštenje u tu kategoriju rijetkih dragulja. •

https://slobodnadalmacija.hr/kultura/knjizevnost/neboder-se-stisnuo-u-stan-1023625?fbclid=IwAR0hehVRpgP7YCbCpOjkSmL9hRXZPUcW-YF5W1vdXuGPBDt9U_kFbyLaO4I

 

Darko Cvijetić, autor nagrađivanog Schindlerovog lifta, ima novi važan roman. Razgovarali smo s njim

Davor Špišić pričao je bosanskohercegovačkim književnikom o novom djelu ‘Što na podu spavaš’

Davor Špišić/ TELEGRAM, ZAGREB

Još se nismo pravo ni oporavili od gustog čemera kojim je natopljen virtuozni beckettovski antiratni koncentrat, roman „Schindlerov lift“ (nagrađen uglednim regionalnim nagradama Fric i Kočićevo pero), a bosanskohercegovački književni kaligraf Darko Cvijetić već je pred nas podastro novi remek-lelek, roman „Što na podu spavaš“. Od čijeg se učinka grlo stišće, a srce oslobađa.

I opet dušu isplakah nad novom Cvijetićevom bitkom za ranjenike. Obje knjige (produkcija sarajevsko-zagrebačkog Buybooka), opsegom nevelike a grandiozne poput starodrevne Aleksandrijske biblioteke, grlim kao oči svoje. Tužan, oplemenjen i osnažen. Razgovarati s Darkom Cvijetićem znači blagoslovljeno preuzeti njegovu jezgrovitu i hrabru prtljagu „ljudizma“, uživati u ljudskosti koju skromno a nesebično daruje.

TELEGRAM: Za „Schindlerov lift“ dobili ste nagradu Kočićevo pero, a u neku ruku našli ste se u poziciji njegova Davida Štrpca, jazavca pred sudom… Kako stoji stvar s tužbom švicarskog proizvođača liftova?

CVIJETIĆ: Da, uvijek se na koncu zrcalo počne zabavljati našim licem. Tako se od Petra Kočića vrlo brzo stigne do hrabrog Davida Štrpca i njegovog „slučaja Štrbac”. Jazavac je Petar sam, pokazuje se, u igri različitih tumačenja i identiteta. Želim vjerovati u razuman dogovor njemačkih i švicarskih odvjetnika. Roman bi trebao u 2021. ugledati svjetlo, pored njemačkog, također i slovenskog i talijanskog jezika. Potom i teatarskoga jezika, od kojega, s pravom, očekujem najviše. Kamerni teatar 55 u Sarajevu, radit će predstavu početkom 2021. U režiji majstora Kokana Mladenovića iz Beograda. Mislim da veliki meštar Mladenović ima već gotovu predstavu u glavi. Mislim da već postoji taj jezik.

TELEGRAM: Često morate objašnjavati da to što pišete, ma kako bolno refleksivno iz stvarnosti, da je u pitanju ipak fikcija a ne dokument?

CVIJETIĆ: Zapravo je meni iznenađujuća ta želja, onoga koji čita, da čita neku faktivnost, neku istinu. Posao onoga koji piše, pak, nije nikakva istinitost. Nego eventualno dublji uvid u dogođeno, bez pretenzija na istinitost. Istinitost u dogođenom, da, ali stvar je još puno dublja od dogođenog. Stvar je u dogodivom, u igri je i ono što se moglo dogoditi. To je, pak, suprotno i od laganja, a onaj koji čita ne bi baš da je potpuno izlagan, da je baš doslovce zavaravan. Za istinom – tragaju zajedno. Literarnom istinom. Odmah smo tu kod Brechta, ili, ako je bliže, kod Olivera Frljića.

TELEGRAM: Zbog tog paradoksa, vladajuće bagre često i pribjegavaju cenzurama i zabranama?

CVIJETIĆ: Čak i ne moraju. Ljudi danas besramno traže podatke i brojeve koje bi ih uvjerile u istovjetnost s onim što sami misle. Danas je daleko više autocenzure od ikakve cenzure. Uplašeni smo da će netko to čitati ili vidjeti, posve drukčije. Tako gutamo mirno sve servirano. Nema opasnog. Sve je samo maksimum bezopasnog.

TELEGRAM: Slojevita metafora Crvenog solitera kao komšijskog sklada i lifta kao tehnološkog sredstva za putovanje u nebo te njihov sunovrat na krvavo dno, maestralno je isklesana. Vjerujem da je taj put istodobno bio i jako klizav, prepun zamki da se i sami ne sunovratite u plakatnu tezičnost. Kako ste uspijevali održati se na nogama?

CVIJETIĆ: Pričanje priče podrazumijeva dovoljno mašte kod slušatelja priče. On je taj koji mjeri veličinu plakatirane teze. Mene ne zanimaju opisi, recimo opisi aktera priča. Svaka djevojčica ima svoj izmaštani lik Snjeguljice. Nema šanse da to bolje izmaštate, pa je onda zapravo nepotrebno maštati za onoga koji čita. Treba mu kazati priču, ništa više. Čak se ne mora ostati na nogama. Ja puno puta, u ta „dva mala romana“, ne ostajem na nogama.

TELEGRAM: Čini mi se da vas prije svega ljudi zanimaju, sa svojim mijenama dobra i zla. U tom rudarenju kroz ljudske duše, pomažu li ili odmažu autobiografska iskustva? Može li se uopće pisac izolirati od svoje autobiografije, pogotovo ako je traumatska?

CVIJETIĆ: Svaka je biografija dovoljno traumatska. Koliko ljudi samo mislimo da poznajemo, a viđamo ih uporno pod istim svjetlom. Samo malo manje svjetla i vidjet ćete posve drukčije lice. Svoje lice. Biografija svakog mojeg lika je nešto malo moje smrti. To je prava autobiografičnost.

TELEGRAM: Na nekoliko mjesta u „Schindlerovom liftu“ govorite o drastičnoj, preko noći, preobrazbi radnika i djece u ratnike. Obje preobrazbe podjednako su užasne i s dugoročnim posljedicama, zar ne?

CVIJETIĆ: Potpuno ste u pravu. Poništavanje klase i poništavanje generacije. Ono što smo nazvali – tranzicija. Nestaju proleteri, preko nacije postaju vojska, potom rat, i oni postaju zahvalna, radna snaga, a ne radnici. Tranzicija je prva noć nakon rata. I u njoj klinci koji su ratovali, puni demona.

TELEGRAM: Možemo li romane „Schindlerov lift“ i „Što na podu spavaš“ promatrati kao duologiju?

CVIJETIĆ: Svakako. Čak smo, u prvi mah, u sarajevsko/zagrebačkom Buybooku razmišljali da ih objavimo kao jedinstvenu knjigu.Vjerujem da u nekim narednim izdanjima, ako ih, dakako, bude, treba tako i napraviti. Tada bi se duologija vidjela potpuno jasno. Ista je to priča, ispričana različitim pripovjednim strategijama. Možda bi se još jasnije mogla vidjeti u kazališnim očima, to bi mogla biti dva čina iste dramaturške osi.

TELEGRAM: Ako se ne varam, vi ste prvi duboko prodrli iza ograda kasarni Jugoslavenske narodne armije oko kojih su počinjala klanja početkom ’90-ih. Ta tema o sluđenoj djeci i njihovim oficirima, nedovoljno je istražena. Što mislite zašto?

CVIJETIĆ: Jer nam je potrebna samonaracija o pobjednicima. Klinci koji su ostali u JNA nikako nisu mogli biti uklopljeni u tu priču. Nisu čak zavedeni niti kao bilo kome važne žrtve. Pri tome se svakako potpuno i namjerno zaboravlja da je u trenucima kad počinje rat, u tim istim vojarnama uglavnom golobrada balavurdija iz čitave bivše zemlje, koja jedva da shvaća što se to oko njih zbiva – kako su to odjednom postali neprijatelji, ili još luđe – kako to da je na njihova leđa palo da brane nekakvu Jugoslaviju. Njihove starješine su posve različito reagirali na početak rata. Jedni su bježali „svojima“ iz te raspadajuće vojske, drugi su ostajali i pomagali preobrazbu te armije u „agresorsku”, ali sudbine tih dječaka su strašne, radi se o savršeno postavljenoj mišolovki, postavljenoj usred velikih fraza. „Sluđenoj djeci” nije imao tko da pomogne, mnogi su ginuli ne razumijevajući kako „njihov narod” puca na njih, ili zašto moraju pucati na „svoj/naš narod”. Velika, neispričana tema, koju samo načinjem u općoj priči o žrtvi bez glasa, ničijoj djeci.

TELEGRAM: Naslov novog romana višestruko se ponavlja kao uzajamno tjeskobno pitanje između očeva i sinova… Nitko ne bi smio završiti na podu, izvan svoje postelje? Nema gore sudbine?

CVIJETIĆ: Da, potpuno točno – uzajamno tjeskobno pitanje između očeva i sinova, i između braće, dodajem. Izvan svoje postelje, izvan domašaja obiteljske topline, na podu. Gore sudbine, posve ste u pravu – nema. Nema predaha, nema noći za odmor, samo noć za nestajanje.

Kao da se zla kob ove geografije uporno prenosi s generacije na generaciju, i nitko joj nije u stanju izmaknuti i sačuvati se. Zlo čistokrvnosti, zlo ideološke ispravnosti uneseno je u obiteljsku bliskost, zato je krvava. Data nam je moć da budemo milosrdni, da opraštamo, a onda tu istu moć ne dijelimo, nego je samo tražimo od drugih. Na tome mjestu počinje tuga. Puno tuge u zaboravu opraštanja.

TELEGRAM: U finalu romana „Što na podu spavaš“, u Americi otac i sin gledaju film Bate Čengića „Gluvi barut“ u sklopu neke raritetne projekcije europskog filma. Balkanske tragedije naposljetku završavaju u bizarnim art-kinima?

CVIJETIĆ: U bizarnom art kinu završavaju sve tragedije. Tako nas se vidi, takav filmski materijal o nama samo i prolazi. Naš narativ je neviđena sposobnost za munjevitu surovost prema najbližem. Strašni Čengićev film, po Ćopićevom još strašnijem romanu, otvorio je oči toliko, da smo mogli vidjeti što nam je bjeloočnica stalno zakrvavljena. Previše krvi, pa nam i na oči hoće izaći. „Nečista” i prečista krv. Naš raritet jest odgoj promašaja, ili kako kaže moj prijatelj, profesor Almir Imširević, „svaka je vojska kod Cvijetića gubitnička“… Stado ovaca koje na kiši uz lelek vodi pop s klepetušom, Fabijan Šovagović, kao starozavjetni demijurg. Spavati na podu – napustiti svoje mjesto mirovanja na svijetu, krevet, i zanoćiti svoju noć nezaštićen i drhtav i nag, kao pristigli fetus.

TELEGRAM: Da li je frapantana beckettovska ekonomičnost u galimatijasu i beznađu o kojem pišete, i posljedica vašega redateljskog bavljenja Beckettom? Konačno, imate i tu čehovljansku opažajnost „nebitnog“ u pustopoljinama duša. Koliko vam ta pozornička, glumačka i redateljska praksa pomažu u pisanju?

CVIJETIĆ: O, puno mi pomaže. Sažimanje, beckettovska ekonomija na malom prostoru, kao dugogodišnji boravak u samici, sve je to dramaturško osjećanje svijeta. Riječ ima samu jednu nadu – da će je jednom netko izgovoriti. Upravo to je i glumačka nakana. Dati sebe nadi riječi. Teatru dugujem sve. Kao ptica koja šuti, koja duguje pjevanje.

https://www.telegram.hr/kultura/darko-cvijetic-autor-nagradivanog-schindlerovog-lifta-ima-novi-vazan-roman-razgovarali-smo-s-njim/

Kraljica, virus i nož

1.
U gradu vidio smrtovnicu.
Peti čovjek iz našega rova, na ratištu uz Unu.
Onoga, koji je nije htio pušku nositi. Govorio je da ima nalaz od doktora da je nestabilan za nositi pušku. Da može ubiti.
I sada ga mogu vidjeti u mislima, kako stoji uz rijeku, zavrnutih rukava sivomaslinaste vojne košulje. Ostala su četvorica umrli. Poslije rata, pomalo.
Ostao sam sada samo ja. Zamisli, pomislim, nije htio nositi pušku.
Dugo gledam smrtovnicu. Nemam hrabrosti ni da izvadim mobilni telefon i fotografiram smrtovnicu na javnom mjestu, pomislim kad sam došao kući.

2.
U Poljskoj, još 2018. nominiran sam za nagradu Europski Pjesnik Slobode, koju dodijeljuje grad Gdanjsk. Potom, 2019. poludjeli neonacist ubio je nožem gradonačelnika Gdanjska, liberalnog ljevičara, po čijoj je ideji nagrada i osnovana.
Ove, 2020. grad Gdanjsk, zbog virusa COVID-19, otkazuje festival.
Ne znaju još, kako će i kome dodijeliti nagradu da je Pjesnik Slobode.

3.
Bekim Sejranović je umro od srca. Osamdesetak sati ranije, Sanela, on i ja, pili smo kavu u caffeu “Queen”. U tom je caffeu umro od srca moj frend Draja Banjac, pričam im. Poslije smo šetali, s maskama.
Beks se ušao popišati, u caffe “Nostalgija”.

Pusta Bosna XI

Ako dovoljno dugo šutiš,

navedeš stvari oko sebe da progovore.

 

Sve isprva pomalo, pa sve više stvari šutiš.

Svaki predmet šutiš.

Toliko šutiš da davno ošućeno mora progovoriti.

Jer ništa ne bi da je prešućeno.

 

Zemlja kako je grobobolna.

Takve stvari se ne govore baš dugo.

Pa pređu u neizrecivo. Gdje je sve prešućeno.

Pusta Bosna X

Toliko dobri prijatelji, da su bili jedan drugom u grobu.
Govor iz glave.
Cakli se od crnine, rečeničar, kojem nedostaje vode..

Ovako ćemo –
Svaka bi riječ prije u neku rečenicu, nego da sama znači.
Rječnik sastavljen od riječi koje sam izgovorio naglas.
Mrvi se i prokapljiv je.

Svako zapisano, sanja neko grlo.
Kao košulja iznošenost, kao skrušenost kruh.

“Ti” koje ne izumire

Piše: Bjanka Alajbegović

Drugi me upojedinjuje u odgovornosti koju imam za njega (…)

U svakoj smrti se ističe blizina bližnjeg, odgovornost nadživjelog (…)

Emanuel Levinas

 

Jezik nas uvijek iznevjerava. Pisci to znaju. Nikada nije napisano onako kako je bilo. Jedino tačno što je bilo jeste da su životi drugih/bližnjih ne samo prekinuti, nego prekinuti na stravične načine. Rečenice se obnavljaju kao koža. I ne znače – napisao je Darko Cvijetić u novom romanu s naslovom Što na podu spavaš.

U suštini, trauma jeste ono neiskazivo. I najvlastitije. Paul Celan je pokušavao dokučiti taj govor tišine, jezik mrtvih, govor svjedoka za kojeg nema ko svjedočiti… I koliko god to bilo najizvjesnija nemogućnost, najnepravednije što bismo mogli uraditi je da i ne pokušavamo. Upravo na tu nepravdu Darko Cvijetić istrajno ne pristaje.

Što na podu spavaš prevashodno interpelira brižnost i odgovornost za drugoga na kojoj je u cjelokupnom svom djelu insistirao Emanuel Levinas. Ta odgovornost za drugog/bližnjeg je temeljni čin i oblik etike. A bez etike, kako (ako?) znamo, ostaje samo sirovo nerazblaživo zlostavljanje. Ti (koje na podu spava) korespondira s onim Ti koje u jednoj Celanovoj pjesmi nikad ne izumire, odnosno, i u posljednjem čvoru daha, stoji s jednim trunom života. Ti mi svojim licem upućuje etički zahtjev. Odgovor a njega je i zakletva drugova da će izvlačiti jedan drugog u slučaju ranjavanja – i to po cijenu sopstvene smrti.

Jedan od svjedoka bez svjedoka u Cvijetićevom romanu je kapetan Topić: Nikoga više nije bilo da svjedoči za njega, nitko više i nije htio da se zauzme za Hrvata. Trebao je poginuti. To je bila računica, ali, neplanirano je ostao živ, i sada je samo mogao biti kriv. On je još jedan od svjedoka neprebrojivih paradoksa ljudske zločinačke prirode: Kako to da muslimani pucaju na muslimane? Kako to da su oni koji su odvođeni u logore postali oni koji odvode u logore? I kako sad, da je on Musliman, i da je Musliman onaj što mi jebe prvi red u sprovodu?… I kako ne žrtvovati razum rastrojstvu pitajući se kako to pa svi, svi su naši, samo se međusobno ubijaju? Ili je možda, naposljetku, najveći paradoks to što su dječaci ratovali za domovinu, da odu iz nje, što dalje… Sva ta pruturječja naposljetku potapa sramota (možda i najstrašnije lice traume): Preko pelena da dobiješ rat. Mokre pelene, teške, otežale, sinovi jugoslovenski, Slovenčići, Crnogorčići, Srpčići… Sramota, ne možeš disati od sramote… I ta sramota, to infamno kao takvo, postaje u jednom trenutku teška hridina, preteška, da je se čovjek može osloboditi jedino tako da i nju i sebe zajedno sa njom ukine.

Od svjesno zgusnutog pjesničkog jezika (Nebotrbuščić topao, bubri. Srebrena tiktakavica što razmjerava vrijeme, rebro po rebro. Tiktakajuće rebro.), jezika vratolomnog samoizlaganja, Cvijetić također ne odustaje. On nam se ne pokušava približiti pojednostavljivanjem (i, samim time, umanjivanjem užasa koji pokušava ispisati/izgovoriti), već nastoji omogućiti onom neizgovorivom, nezašivenom da presijeca rečenicu, misao, dah. (Gdje u noć uđe čovjek – napukne svjetlo. Kao da će neko gorjeti…)

Tko će od nas ostati među neizbavljenima?

Ti si meni minut, Bota. Onaj minut koji nikad ne ide. Stoji, i gleda te, kao nebo što stoji i gleda, govori Botina voljena Senka, njegova nevidljiva svjedokinja. I noćna straža se čini beskrajna, nikako da svane, a kad prođe – ko da je trajala minut. Koliko vremena traje taj jedan minut? Koliko traje sjećanje, trauma? Stoici su vjerovali da u sadašnjosti uvijek ima nešto i od prošlosti i od budućnosti. Anštajn je rekao da vrijeme postoji da se ne bi sve odjednom dogodilo. Da li onda to Sve traje jedan minut? Ili minut traje onoliko koliko gori čovjek? Je li samo vrijeme zapravo naša odijeljenost o drugih? Taj otkucavajući puni minut, žila kucavica u romanu, tvrdoglavo opominje na suvereno-surovu neraskrivenost vremena (Nikad nikome nema vremena. Sve se podijeli na minut. Sve ostane samo minut). Minut koji se izdužava, uskraćuje, a zašto i kako se uređuju te njegove mijene – ono je što za čovjeka ostaje (od)uvijek neodgovoreno, otvorena rana.

Jedan od dinamičkih motiva romana je svakako priča o čizmama s prve linije – valjalo je zamisliti lice onoga, koji je svako jutro čistio čizme, kad je provalio da su mu čizme vraćene – trajalo je trenutak (minut?) to razvlaštenje činom humora, nazrušenje zida mržnje? Ili ipak, ne? Čizme koje se cakle postaju simbol apsurda slijepog slučaja koji nam i lice baca našu nemoć kao jedinu nužnost. Bomba u ustima. Ništa ne može spasiti/iskupiti (mrtvi nas neće rehabilitirati, napisao je Tadeuš Ruževič) čovjeka bez glave, ni čovjeka bez ruke, ni čovjeka obješenog, ni čovjeka živog spaljenog… Trauma neopozivo mijenja čovjeka: Bota se nije vratio isti. Od februara do oktobra – dva čovjeka.

Ko je narator, odnosno čiji je glas, jedno je od najvažnijih pitanja u teoriji romana. Prologom I i II pisac otvara vrata svom sjećanju, a onda postaje glas drugih: majke, oca, Bote, Senke, Topića, Anđela… Kao i u prethodnom romanu, Schindlerov lift, Cvijetić pokušava omogućiti, uprisutniti razgovor sa svojim bližnjima i među njima samima. Štaviše, narator u jednom trenutku postaje Darko o kojem govori njegova majka.  Hronotop ovog romana je memorija sama. Razgovor sjećanja u kojem jedino preostaje istrajavati u pokušajima da se nađe (ili barem opiše) put kojim se odlazi i kojim se dolazi…

Moto romana nas Solomonovom izrekom upozorava da je sva novost tek zaborav. Amnezija nam je, uistinu, biološki dosuđena, pa ipak, postoji ona agambenovska „nezaboravna jezgra“, a koja podrazumijeva da se ostane vjeran onome – premda se neprestano zaboravlja – što mora ostati nezaboravno. Odgovornost i samo odgovornost spram i mrtvih i živih bližnjih (i onih najudaljenijih) može od zaborava činiti nezaborav, koji se utjelovljuje u nesamjerljivoj gesti, iskazu što na podu spavaš, kojim, doista, progovara sama odgovornost za drugoga. Taj brižni i nježni glas čuva uspomenu, barem, tako što po drugu nazove sina (Anđelo) i tako ga, s onu stranu i svijesti i života i traume nastavlja pitati: šta je bilo, što na podu spavaš?

Jean-Luc Nancy je napisao da jedino što preostaje je, da bi se živjelo, primiti srce nekog drugog. Bota prima srce svoga oca, prima srce svoga druga Anđela. Kako povjerovati da sve ljekovite neodoljive filozofske rečenice nisu napisane uzalud, da barem miluju nezacjeljiva mjesta u nama, neizbavljenima.

 

(Darko Cvijetić, Što na podu spavaš? Buybook, Sarajevo, 2020.)

Bjanka Alajbegović: “Ti” koje ne izumire

Dostava knjiga

foto – Halid Kuburović (Almir Imširević, D. Cvijetić, 2019.)

Ručali smo u restoranu nadomak Narodnog pozorišta, preko zalogaja pričali o ljudima koje smo sretali tih dana, o nekim knjigama i poklonu za kćerku koji će Darko kupiti pola sata kasnije, u radnji sa „jevrejskim suvenirima“. Između tanjira ležali su „spisataljski bonovi“, knjiga Kadera Abdolaha, a iza stuba, tu iza mojih leđa, svoje jelo je završavao brkati pisac istog imena. Odlučio sam mu prići, zamoliti za potpis, ali sam čekao pravi trenutak, brojao njegove zalogaje i nadao se da ga neću osloviti dok su mu usta puna nesažvakanog mesa. Kao one filmske scene maturskih plesova na kojima stidljivi mladić ustaje sa stolice i sporo korača ka djevojci na drugom kraju sobe, mrmlja poziv za ples. I moj engleski kojim sam se obratio gospodinu Abdolahu, zvučao je nesigurno, lomljivo; dok sam pričao, čini mi se, gledao sam više u ženu koje je sjedila nasuprot pisca. Izvinjenje sam uputio njoj, pružio knjigu i olovku, pretvorio se u batlera, blago povijen naprijed, u trenutku se posramivši osjećaja da literaturu pretvaram u posuđe. Kader Abdolah je pogledao korice knjige, prepoznao tuđim jezikom ispisan naslov, a onda, smijući se očima umjesto dobro skrivenim ustima, objasnio svojoj saputnici da je riječ o beogradskom izdanju njegova djela. Ispisao mi je posvetu, ja sam se još jednom naklonio, napravio korak unazad i nestao iza stuba gdje me je čekao Darko Cvijetić. Godinu dana kasnije, prvih dana samoizolacije, odlučio sam naručiti dvije knjige iz Buybooka i sa nestrpljenjem sačekao dostavu. Stavio sam masku na lice, poprskao prste sredstvom za dezinfekciju i sišao ispred haustora. Još jedan čudan maturski ples. Na mom radnom stolu su sada „Što na podu spavaš“ i „Zavjesa“. Pročitao sam ih brzo, u par zalogaja, dva slasna jela spremljena vještim rukama i s ljubavlju. (Negdje u ladici radnog stola čuvam još par onih bonova za ručak.) Na prvi pogled nisam primijetio vezu, a onda mi odjednom sine kako su te knjige – familija. Dvije različite „osobe“, sa zajedničkim crtama, pokretima koji ih smještaju u istu porodicu, sa istim bolovima i istim radostima. Jedan je u „posjeti“ Sarajevu, drugi sa porodicom šeta Dubaijem, gradom koji podsjeća na „plastično cvijeće“. Mrtvi očevi i umiruće majke šetaju sa svojim sinovima; jednog otac zabrinut pita što na podu spava, drugom otac na poklon donosi ćilim, da mu nije hladno dok sjedi i piše, na podu. Prvog majka ubjeđuje da svijet nije onakav kakvog ga on piše, drugog majka tjera da svijet vidi njenim očima, pa Dubai pretvara čas u Amsterdam, čas u Mekku. Cvijetićev jezik svaku riječ pretvara u hostiju, Abdolahu je svako slovo „maternje“. I jedan i drugi ispisuju svojevrsne dnevnike i opraštaju se, na njima svojstven način, sa ljudima koje vole. Kadare je zbog svojih ideja i pisanja morao napustiti domovinu, a Cvijetićev junak/brat odlazi iz grada, a sve im se, bez obzira na udaljenost, vrti oko tih napuštenih svjetova i napuštenih jezika. Kadare umiruću majku vodi na „hodočašće“, Cvijetić mrtvog oca voda kroz porodičnu istoriju; Kadare sa svojim ocem razgovara „znakovnim jezikom“, Cvijetić sa svojim koristi poeziju. Svaka armija o kojoj piše Darko Cvijetić je gubitnička, a svaki „pobjednik“ je u njegovoj literaturi najprije – žrtva. Svi su njegovi likovi na „križnom putu“, a svaki bosanski grad njemu je Bleiburg. Nesreće o kojoj se danas tako mnogo priča, piše i raspravlja, ona iz 1945., desila se na kraju rata, ova o kojoj Darko piše, smještena je na početak sukoba. On bilježi trenutak razdvajanja, fotografiše vojske koje zauzimaju svoje položaje, ostavlja nas da strepimo svjesni da najveće krvoproliće tek slijedi. Između njegovih redova ne čita se skriveno značenje, između njegovih riječi vise komadi ljudskog mesa, okačeni kao veš na štriku, nikad osušeni i mirisni. Ova knjiga se čita kao zbirka monologa koje izgovaraju žrtve, osuđeni na smrt; približio se Darko Cvijetić svojoj velikoj ljubavi, pozorištu. U njegovom govoru prepoznajem dramski materijal i čujem likove koji se, ležeći na podu, bore za dah. Kader Abdolah svog junaka šeta ulicama Dubaija, pušta da nedostatak istorije i tradicije osjeti onako kako drugi osjete nedostatak čistog zraka, a onda ga dovodi do bogomolje. Majka i sestra ulaze da se pomole Bogu, a junak/pisac, sa osmijehom za koji ne zna odakle dolazi, zaspi na džamijskom podu. Tog ljeta 2019. godine, nakon ručka, sa ruksacima punim knjiga, prospekata, bonova, suvenira i tableta, vratili smo se do knjižare Buybook. Naručio sam točeno pivo i sjeo za sto sa Bekimom Sejranovićem. Književno veče samo što nije počelo.

Pusta Bosna IX

Boci, u koju je pčela ušla,
nestalo zraka
od pristiglog mirisa ruže.

Kost se od grla davi.

Razbijač tabua

Piše: Saša Ćirić

Darko Cvijetić, ‘Schindlerov lift’ (2018) i ‘Što na podu spavaš’ (2020) u izdanju sarajevskog Buybooka: Romani Darka Cvijetića pripadaju prvobitnim fazama evolucije ratnog romana kod nas. No ono ‘istorijski’ kasne zato što su Republika Srpska, a odmah za njom i Srbija, sredine u kojima je srpski zločin književni tabu

Da Darko Cvijetić (1968), prijedorski dramaturg i pozorišni reditelj, autor više od deset knjiga poezije i priča, nije objavio još dva romana, ne bi ni primirisao javnom statusu respektabilnog autora ratne literature, što je on postao još kao pesnik. Cvijetićeve pesničke knjige ‘patile’ su od hibridnog zagrljaja stihova i proze; sami stihovi od naracije a prozni fragmenti od viška hermetičke gustine i pan-tragičke tmine. Mrke su nijanse bile razapete i iznad stihova, dizajnirane kao šatorska krila opustelog neba. U stvari, ako su romani ičemu pomogli, to je da se autor oslobodio arhaičnih jezičkih neologizama i tematske nefokusiranosti. Istina ne sasvim i hibridnih postupaka. Što mu ne bih uzeo za zlo, jer je zla ionako previše na njegovim stranicama. Onog o kome se (i dalje) svedoči i čija trauma se (i dalje) prerađuje. Samo trenutak, dve i po decenije nakon rata i dalje se literarno ‘svedoči’ o ratnim zbivanjima? Da, tako je.

Književno-istorijski, to je paradoks svoje vrste. Tokom ratova i neposredno nakon njih dominirala je proza ispovesti i svedočanstava, čiji su možda najupečatljiviji predstavnici bili Faruk Šehić i Josip Mlakić. U drugi talas spadala bi ona u kojoj pripovedanje osvetljava intimnu traumu. Treću vrstu romana o ratu čine sintetičke rekapitulacije koje imaju širi istorijski zahvat i teže da budu slika epohe ili sredine. U ovoj ad hoc tipologiji posebnu vrstu ratne proze ispisuju autorke i autori koji se rata jedva sećaju ili su rođeni nakon njega, ali su odrastali imajući pred očima ratne posledice, porodična sećanja i zvanične narative o ratu. Romani Darka Cvijetića, začudo, idu u romane ratnog svedočenja, kao i prerade traume, dakle pripadaju prvobitnim fazama evolucije ratnog romana kod nas. Cvijetićevi romani bi išli na istu policu, da za primer uzmemo novija dela, sa romanom Damira Ovčine ‘Kad sam bio hodža’ a nasuprot prvenca Amire Kahrović Posavljak ‘Smrtova djeca’, u kome je rat podrazumevana ali preživljena konstanta, dok je fokus na generaciji nesnađenih poratnih tinejdžera.

Zašto, dakle, Cvijetićevi romani ‘istorijski’ kasne? Budimo brutalno direktni u otkrivanju rupe na saksiji: zato što su Republika Srpska, a odmah za njom i Srbija, sredine u kojima je srpski ratni zločin književni tabu. Čim se i usput takne ili prizove, kreću odbrambeni pokliči u zaštitu negenocidne tvorevine ili za očuvanje primata najveće žrtve, oduvek i zauvek. Uostalom, nije nam korona pojela ono malo mozga pa da se ne setimo odijuma i bojkota koji je krajem januara u Beogradu izazvao NIN-ov laureat, roman ‘Pas i kontrabas’ Saše Ilića, čiji su protagonisti ratni veterani iz Srbije koje leče u duševnoj bolnici u Kovinu.

Narator ‘Schindlerovog lifta’ će Prijedor, gde se odvijaju oba Cvijetićeva romana, uporediti sa nekom rupom, ‘poznatoj po ratnim zločincima, logorima i slikarima’. Logori su Omarska (‘Smrt voli lepa imena’, Miodrag Stanisavljević), Keraterm i Trnopolje. U nekima od njih će, u romanu ‘Što na podu spavaš’, završiti naratorovi ujaci iz hrvatskog dela porodice, pre nego se odsele u SAD, gde će im se pridružiti naratorov brat, jedan od ‘guštera’ koji je preživeo napade na sarajevsku kasarnu ‘Viktor Bubanj’ i izlazak vojnog konvoja JNA iz grada, kao i ‘kolege’ s druge strane rova, da svi postanu američki proleteri.

Oba Cvijetićeva romana se nameću čitanju kao deo neke veće celine, koje nema. U oba na površinu izbija neka vrsta auto-teksta jer proviruje faktografija i porodična povest. Takvoj naraciji nije cilj da stavi tačku iza podsećanja ili svedočenja, već da na toj podlozi, čiju autentičnost čitalac ionako ne može ispitivati, ‘Schindlerovom liftu’ nametne jednu ‘prostorno-vertikalnu’ strukturu analognu građevinskoj strukturi Crvenog solitera u koji i oko kojeg je raspoređena tzv. radnja romana, sastavljena iz vremenski i vrednosno kontrastiranih narativnih fragmenata. Dobu socijalističkog modernizma koje je iznedrilo soliter sa četiri lifta i tada neprimetnu multietničnost drastično su sučeljene ‘slike’ ratnih egzekucija, proterivanja ‘manjina’ ili apsurda (da jedan od komšija godine rata nekako preživi izolovan i neprimećen u svom stanu).

Pošto Bog ne gradi u geometrijskim formama, kako kaže jedan lik u filmu Ridlija Skota ‘Prometej’, u ‘Schindlerovom liftu’ smislu prizvane prošlosti autor nameće mehanizme ponavljanja identičnih motiva (doppelgänger efekte) i uzročnosti koja čudno korespondira sa narodskim ili arhaičnim shvatanjem pravde. Tako će u različitim situacijama dva brata operisati krajnike, dvojica drugova iz solitera u uniformama neprijateljskih vojski ‘razmenjivati’ mrtve kao što su u detinjstvu menjali sličice ispred zgrade a unuk invalida koji je izgubio noge upavši u ‘veliku presu’, koji će se obesiti kada ga napusti sin, biće rođen bez nogu. Ovim poslednjim, zapravo, dotičemo se fenomena krivice koji se ispoljava na svoj čudan, mučan i donekle mističan način, kao u usmenoj literaturi, da posredno kaznivši nevine podseti na počinjen prestup, iako ovde nije sasvim jasno koji se prestup kažnjava. Tako će iz stana pobijenih Bošnjaka nastradati devojčica novouseljenih stanara baš u teretnom liftu, nekadašnjem ponosu zgrade.

Očita je Cvijetićeva namera da ‘portretiše’ i epohe i sredinu sabirući pojedinačne biografije stanara solitera, štaviše da ponegde unese i neku komičnu ili satiričnu crtu. Takve su epizode kada deca iz solitera, opet u dva navrata, prave Tita od kartona ili gigantskog Sneška Belića sa izvesnim ledenim dodatkom. U kontekstu celine romana ove epizode dobijaju crte predskazivačke metafore ili efekat izgubljene nevinosti koja deluje kao poruga današnjim vremenima potisnutog ili izbrisanog stida jer se uprkos svemu tako olako pristalo na ‘zlo i naopako’ koje je etnički očistilo soliter, grad i zemlju i pobilo komšije ‘pogrešnih’ imena naočigled onih sa kojima su decenijama živeli.

Roman ‘Što na podu spavaš’ je, možda uz izvesno iznenađenje, koncipiran u modernističkoj fakturi, ali više konvencionalno i ‘knjiški’. Štaviše, po hronotopu znatno je ambiciozniji, vremenski se proširivši na jasenovački genocid kao popudbinu muškog dela porodice, po mestu radnje, sem Prijedora, smestivši se od kasarne ‘Viktor Bubanj’ u Sarajevu do američkog egzila, uključivši i likove ne samo roditelja, već i njihovih roditelja, što je autoru omogućilo da u narativ bočno uvede povest u Trnopolje doseljenih ukrajinskih Jevreja. Pristup je postao dramski, likovi progovaraju direktno, više njih, pišući pisma ili u nekoj vrsti monologa, pa je roman postao hor glasova, članova porodice i njima bliskih ili sa njima povezanih likova. Štaviše, lik naratorove majke direktno će komentarisati prethodni Cvijetićev roman, prebacujući mu da previše izmišlja: ‘A on, piše kako liftovi ubijaju curice, pa koga to može zanimati, otkinute dječje glave i strijeljane komšije pred zgradom.’ Time je, uz neočekivan meta-efekat i pripadajući mu crni humor kojim osporava vrednost imaginacije prethodnog romana, autor uzdrmao autentične temelje svoje fikcije, ali samo na tren, bez većih posledica.

Iako su postupci srodni u oba romana, štaviše roman ‘Što na podu spavaš’ je još kompaktniji, lišen citata i delova koji nemaju neposrednu vezu s fabulom, roman ‘Schindlerov lift’ ostavlja jači ukupan utisak kao uspelije delo, nipošto tek gušćom koncentracijom zločina, već jednom prividnom statičnošću mizanscena koji se razlistava na različite pojedinačne tragedije, dok mu rudimentarnost svih drugih nanosa (stihova, citata, spoljašnjih veza) suštinski ne smeta. Najnoviji Cvijetićev roman, ‘Što na podu spavaš’, ima taj kvalitet da je potvrdio autorove pripovedne sposobnosti, dokazavši da prethodna knjiga nije bila prozni incident. Pokazao je i to da se autor nije zasitio doticanja tabua uz ambiciju da ide znatno šire od vlastitog lokalnog miljea, što ga je, s druge strane, dovelo u donekle zasićene vode eksploatisanih postupaka i brojnijeg jata autora bh ratne proze.

https://www.portalnovosti.com/razbijac-tabua

Pusta Bosna VIII

Mi zapravo mrzimo “našu žrtvu”, rekao je.

Što neviniju i što veći broj.

Zavidimo. Jer je “naša žrtva” neprikosnoveni autoritet.

Zavidimo joj, jer joj robujemo, jer je slobodna, ta “naša žrtva”.

 

Ona je manjina nas. Koja je imala nesreću biti “žrtva”, pa još veću nesreću – biti “naša”. Sad joj mi dajemo ime i broj. Dajemo svoje ime, rekao je. A “naše žrtve” mrze nas.
Jer je zrcalo životopis.

Kao invalidska proteza, zaostala za nečijom smrti.

 

Jer zapisivo nije događaj, zapisivo je tuga događaja.

Iz mraka zamiriše lipa, rekao sam, policijski sat na ramazansku noć.