Mjesečne arhive: Juni 2020.

“Ježene kožice” na poljskom, u prepjevu Milosza Waligorskog

gesia scora

Darko Cvijetić, Bośnia i Hercegowina. tłum. Miłosz Waligórski

Gęsia skóra

Tom Gęsia skóra chwyta za gardło. Mocna, brutalna, a zarazem nieoczywista metaforyka tych wierszy sprawia, że trafiają one jak kula snajpera prosto w czaszkę. I w serce. Czasami są jak odbezpieczony granat, który autor podaje czytelnikom do rąk. Cvijetić pisze o wojnie w byłej Jugosławii i towarzyszących jej bestialskich zbrodniach sucho, rzeczowo, bez emocji. Przypomina reportera wojennego, który w poetyckich kadrach utrwala dramaty konkretnych osób. To nie jest opowieść o zwaśnionych narodach, zagładzie wiosek, okupacji miast. To są ujęcia konkretnych twarzy, pojedynczych śmierci, za którymi nie stoi ideologia, lecz czysta chęć zabijania z całą jej demoniczną banalnością. Dzięki temu poezja ta – choć zainspirowana autentycznymi wydarzeniami – zyskuje status dzieła uniwersalnego, które pozwala ścieśnić tragedię i ból w metaforze, a tę odpalić w chwilach, gdy zapominamy, jakim szczęściem jest wolność i pokój.

Wydanie tomu dofinansowano ze środków Ministra Kultury i Dziedzictwa Narodowego pochodzących z Funduszu Promocji Kultury.

Gęsia skóra


“Schindlerov lift” na njemačkom, u prevodu Adnana Softića

cvijetic_0

Published: 7/2020, Language: deutsch, ISBN: 9783943253344

Im Jahr 1975, als sie bezogen wurden, rochen die zwei Hochhäuser noch. Das Rote hatte 13 Etagen. Und um das Unglück nicht zu beschwören, benannten die Einwohner die erste Etage in „Galerie“ um. Bevor sie zu den Hochhäusern des Todes wurden, feierte man hier gemeinsam Errungenschaften und Erfolge der Arbeiterklasse und übte sich in Solidarität. Denn dort wohnten Lehrerinnen und Ärzte neben Bergbauarbeitern, Bosniaken neben Serben, Kroaten… Dort wohnte eine verdichtete Vorstellung von Jugoslawien und des multikulturellen Bosniens.

Die Aufzüge standen für die Anwohner als Zeichen der Urbanisierung und als Beweis des städtischen Lebens. 15 Jahre später begleiteten sie unerwünschte Mitbewohner zur Hinrichtung oder wurden sogar selbst zur Guillotine. Zusammen mit den Schornsteinen der umliegenden stillgelegten Fabriken bilden sie heute wie Grabmäler die Kulisse der kleinen bosnischen Stadt Prijedor und erinnern uns daran, wie eine einzigartige Welt durch den nationalistischen Terror besiegt wurde.

32 erzählerische Fragmente bilden eine Struktur, in denen die zwei Hochhäuser mehr als Romanfiguren denn als reine Handlungsorte fungieren. Eine Miniatur, welche die nicht erzählte bosnische Tragödie und das Verschwinden einer Epoche wiedergibt.

„Schindlers Lift“ ist das erste prosaische Werk (2018) des in Prijedor/Bosnien-Herzegowina lebenden Theatermachers und Dichters Darko Cvijetić. Der in bosnischer Sprache verfasste Originaltext wurde von dem bildenden Künstler und Schriftsteller Adnan Softić ins Deutsche übersetzt und erscheint im Juli 2020.

“Erinnerung an den Jugoslawienkrieg/Das Drama seines Landes – am Beispiel eines Hochhauses“ zu Darko Cvijetić „Schindlers Lift“ ein Beitrag von Walter Mayr im Spiegel+.

https://adocs.de/en/buecher/monografie/schindlers-lift

 

 

Poezija vakuuma, Lucija Butković/ Booksa/hr

cipele

naslov knjige Ježene kožice autor Darko Cvijetić
izdavač V.B.Z. Zagreb, godina izdanja 2020.

Zbirku pjesama Darka Cvijetića Ježene kožice objavila je 2017. godine zenička izdavačka kuća Vrijeme, a prvo izdanje na susjednom, našem prostoru u ožujku 2020. osigurao je zagrebački nakladnik V.B.Z. Iako je spomenuta poezija, inače Cvijetićeva deseta knjiga, autoru priskrbila nešto veću vidljivost u regiji, i šire (autor je nominiran za nagradu Europski pjesnik slobode/Europejski Poeta Wolności), pretraživanje interneta rezultiralo je samo dvjema, doduše, temeljitim kritikama. Ipak, riječ je o više nego intrigantnoj zbirci – specifičnog jezika, osviještenog ritma i koncentriranog stiha, odnosno rečenice. Zbirci koja u smislu efekta, ništavila odraženih situacija, djeluje vakuumski.

Izdvajajući poetička obilježja, detektirajući kontakte s književnom, pa i kazališnom tradicijom, u jednoj od spomenutih kritika Andrijana Kos-Lajtman skicira autorov pjesnički rad. Uz njega, treba spomenuti i onaj prozni, obilježen romanom Schindlerov lift (Buybook, 2018.) koji je nagrađen Expressovom nagradom za najbolju knjigu fikcijske proze, Fric. Koncentriran oko jednog prijedorskog nebodera, Crvenog solitera smrti, Schindlerov lift kao, uostalom, i Ježene kožice, (ko)memorira ljudske sudbine, uspostavlja mrežu čija su čvorišta krivnja i bol, zločin i “čišćenje”.

Iako su Ježene kožice podijeljene u dva dijela – prvi, sastavljen od 25 pjesama, naslovljen Zakopavanje sestre i drugi, 15 pjesama u prozi/proznih tekstova naslovljenih Charlie Hebdo, zbirku obilježava jedinstvena atmosfera. Na tragu komentara iznad, ona bi se najprije mogla opisati kao zagušljiva; prostor kao ispražnjen od iluzija, mogućnosti bijega. U nastavku prva pjesma u zbirci, Zakopavanje sestre, koja uspostavlja obrazac koji će se ponavljati kroz tekst:

“Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo / 2001. godine // Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca / Imaju već velike kćerke / Javili krajem godine da su joj identificirali / Brata u masovnoj // I ona pokopala nekoliko kostiju // Drugi put sam je sreo 2005. / Opet joj našli brata // Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj / Još joj brata iskopali // Ove 2015. bila je mirna i puno starija / Našli ga opet, šapće i osvrće se // Dokle ću ovo, svaki četiri pet ljeta? / Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu / Još brata? // A meni pun mezar” (str. 9.)

Riječ je, dakle, uglavnom o epizodama, svojevrsnoj kronici, u memoriji zbirke, zgusnutog vremena predraća, rata i poraća. I dok su u većini pjesama akteri suptilno označeni (imenom, nacionalnošću, rodom, i sl.), neke druge pjesme upravo ozloglašenim likovima, ali i toponimima, signaliziraju o kojem ratu, imaginariju kojeg rata se radi.

U zbirci se, među ostalim, izrijekom spominju Arkan i Arkanovci, (Dragutin DimitrijevićApis, koncentracijski logori Omarska i Buchenwald, označujući tako prostor-vrijeme teksta ujedno kao bivšu Jugoslaviju 90-ih godina, Kraljevinu Srbiju početkom 20. stoljeća, Njemačku za vrijeme nacističkog režima, itd. Promatrajući teren zbirke, kao Europu 20. i 21. stoljeća.

Štoviše, služeći se motivom istaknute pjesme, nije pogrešno reći da zbirka čitavu Europu, čitav svijet preoznačava, pretvara u masovnu grobnicu. Ovdje bi trebalo dodati, masovna grobnica označava se naprosto kao “masovna”, ponavljajući zatim grubo skraćivanje, naznačujući rječnik smrti.

Isto tako, motivika teksta mogla bi se u širem smislu odrediti kao motivika smrti, u užem kao kadaverska, rotirana slikama zločina, bolesti i ukopa. Spomenuti motivi, kombinirani s drugim stilskim rješenjima, ostvaruju iznad spomenuti, svojevrsni vakuum. Lubanja logoraša smrskana o zid, spaljena uniforma samoubojice, ometana dženaza, i drugi – povezuju tekst, krstareći njime kao svakodnevne, obične stvari. Odnosno, brutalni, nenormalni momenti u tom, iščašenom kontekstu djeluju normalno. Pjesma Grlo Isaakovo, organizirana u dva prozna fragmenta, taktički smještena negdje na kraj zbirke, glasom jednog od aktera, dede Enka, apatično utvrđuje: “…a šta će mu noga. Ako mu u dženetu daj bože zatreba, nek pošalje nekog dolje po moju, kost je kost” (str. 55.)

Suprotno tome, neki neutralni detalji oneobičavaju se razvijanjem, isticanjem njihovih konteksta. U pjesmi Košuljice torba koja subjektu služi za odlaganje poezije jednom je, saznajemo, bila spremište za urnu, svojevrsna mini grobnica; uradak Vrtnost fokusira se na zubalo umrlog starca, pretvarajući ga u simbol ciklusa života, a zatim transcendentne odiseje. Budući da je starac pokopan bez gebisa, on postaje točka njegovog tjelesnog gašenja, zapravo povratka (prirodi, bogu?).

“Vidjeti te zube bilo je strašno, bijele kao jutarnji snijeg posut pepelom. Sva ta slova prevaljana preko zuba, odžvakana hrana da bi se hranom postalo. Zube smo s maramicom bacili iza kuće, u baštu.

To je posljednje što je kazala o ocu.

Povratak je dug, rekao sam, i počeo je od zuba. Lijepo jedno mjesto na kojemu je netko postojao. Čitavo sunce prije nekoga tko dolazi. Vrijednost odiseje tako počinje od dobro prekopanog vrta, i jagodica.” (str. 47.)

Kožicama je inače svojstveno izoštreno oko, postupak kojim se iz detalja podižu čitave sudbine, osobne i društvene konstrukcije. Specifično je – u okvirima već rečenog – i to da su detalji često anatomski (glasnice, srce, noga, kost) ili nekako vezani za prostor tijela (umjetno zubalo, morfijski flasteri). Pa dok se na taj način ističe tijelo – zamjenjivi “materijal” (rata), paralelno, ono postaje univerzalna točka, kontakt rasa, nacija i rodova. A ako se uzme u obzir najupečatljivije od spomenutog, srce (“Cijeli svijet ništa i ne radi, nego nosaju srca koja pumpaju kruženja i griju meso krvokrovnih kućica” Tanker uz granicu, str. 53.), zbirka postavlja jednu vertikalu humanizma, fiziologijom aludira na (kolektivni) ljudski duh, njegovu okolinu, pulsaciju i zastoje. Sličnu stvar, izvedenu iz nekih drugih odnosa zbirke, primjećuje Davor Ivankovac.

Kad je riječ o arhitektonici zbirke, treba spomenuti i da se efekt najčešće zaokružuje na kraju pjesme, i to narativnim zaokretom, pjesničkom slikom/motivom ili misaonim zaključkom. Kao primjer može poslužiti odsječak pjesme Paraolimpijska himna koji tri navedena obrasca kombinira, postižući efekt pretapanja: “A jest jedan mali kod nas / Pred zoru kad su ga prozvali / Zaletio se glavom u zid / Kao kad led razbiješ čekićem / U limenom lavoru / Tako se čulo // Strah ljuske / Nakon što ptica istetura” (str. 13 i 14.) Također, pjesničke slike ponekad su nadrealne (polomljeni vrat partizanke koji visi s neba, zalijepljene pčele na zidovima kao kabalički nizovi, itd.), čime se tekst nijansira, ali i briše granica između ovostranog i onostranog, osvještava blizina smrti i onoga što slijedi nakon nje.

Na bližem jezično-stilskom planu, Kožice obilježava vrlo promišljen, reduciran stih, odnosno rečenica koji/u odlikuje velika gustoća. Osim minimalizma u interpunkciji (ciklus Zakopavanje sestre) i kombinacije dugih, nešto kraćih i kratkih rečenica (ciklus Charlie Hebdo), akustici teksta na mjestima doprinose neologizmi (meneiskopina, toploutrobica, itd.) i inovativna igra, preslaganje i preobrazba riječi (“Koštanina je naplata u kostima / Kostarina košta ime / Koštana dok pleše srž”, str. 20.) Koncentraciji teksta u tom smislu pomaže i mjestimično uklanjanje nenaglašenog nesvršenog oblika glagola biti što, u okviru spomenutih efekata, čitatelja uvlači u onaj vakuum. Može se, dakako, uputiti na još neke faktore – na, primjerice, metapoetički element, sagledavanje i raslojavanje pjesničke riječi. Ona je, dakle, kao i tijelo, podložna infekciji i mrvljenju, nasilju i kontaktu s nadnaravnim.

U pokušaju zahvaćanja zbirke, i prethodna rečenica čini mi se kao jedna od mogućnosti. A uvijek kad smo suočeni s takvim, novim mogućnostima, svojevrsnim resetom čitateljske pozicije, kao i reakcijom koju naslov – neuobičajenim glagolskim pridjevom trpnim i deminutivom imenice – nagovještava, suočeni smo s iznimnom književnošću.

https://booksa.hr/kolumne/kritike/poezija-vakuuma?fbclid=IwAR0zRCoGvhYK0Mb8T5ta2rkg2S2_d-rDmYvT7J391juNqx2GRz1BfzB1lz8

Dokaz o preživljavanju

Darko Cvijetić, Što na podu spavaš, Književna radionica Rašić, Beograd 2020.

Piše: Ivan Milenković


Darko je Cvijetić gotovo trideset godina pisao knjigu od nepunih stotinak stranica. Možda ju je
zapisao za dva, tri dana, za mesec dana ili osam meseci, možda ju je zaista zapisivao godinama, ali sve što je u životu uradio ovaj prijedorski pesnik, pozorišni režiser, scenarista, glumac, romanopisac, novinar – sve što je trpio, vodilo je knjizi. Ovakve se knjige ne pišu zato što pisac tako hoće, nego zato što nema izbora. To što je Cvijetić izašao iz rata živ još uvek nije bio dokaz i da je preživeo. Za tim je dokazom svih ovih tridesetak godina tragao i to, čini se, ne toliko zbog sebe koliko zbog onih koji su u ovom malom velikom romanu nastavili da žive. Ili, kako je to napisao Selvedin Avdić, „Dok piše o smrti, Darko Cvijetić bori se za svaki život“.

Bota, momak poreklom iz Prijedora, polaže vojničku zakletvu početkom marta 1992. godine u sarajevskoj kasarni „Viktor Bubanj“, da bi se, samo nekoliko danas kasnije, mladi vojnici koji još nisu valjano naučili ni pušku da drže, našli u neprijateljskom obruču bez hrane, vode i struje, pod neprestanom paljbom snajpera i teških mitraljeza. Oni ne samo što nisu vični borbi, nego ti mladi Bosanci, Hrvati, Albanci, Srbi, Slovenci, Crnogorci zapravo ne znaju ko ih to i zbog čega ubija, dok im, istovremeno, srpski oficiri koji stežu obruč oko Sarajeva, sa okolnih brda poručuju da izdrže jer pomoć samo što nije stigla. Pomoć, naravno, neće stići, a konvoj u kojem se povlače iz Sarajeva biće desetkovan. Bota će čudom preživeti – metak se odbio o njegov šlem – a zatim će ga Srbi prisvojiti i poslati na prve linije fronta da se bori za… e upravo to, on, dete majke Hrvatice i oca Srbina, neće uspeti da shvati do kraja rata, ali nagledaće se smrti i sam će ubijati. Kada se obrete u rodnom Prijedoru, shvatiće da je jedna polovina grada pobila i u koncentracione logore oteralo drugu polovinu, a da je njegova majka pošteđena samo zbog toga što „svi znaju“ da je on „na pravoj strani“ (ujaci, međutim, nisu). Posle rata Bota i roditelji odlaze u Ameriku, ali Bosna neće prestati da ih proganja. Doslovno, živo, materijalno. To je glavna nit priče. Ali u trideset tri poglavlja ovog romana (uz dva prologa i dva epiloga) govore i Botina majka, njegov otac i njegov brat Darko, prijatelj koji će sebi da strpa bombu u usta i izvuče osigurač, jedna Senka, a naročito kapetan Topić, bosanski Hrvat rodom iz Jajca, možda jedini istinski junak ove strahovite priče. Njemu zahvaljujući mnogi će momci izvući žive glave iz sarajevske kasarne, ali zato njegova glava, čak ni sebi samoj, više neće vredeti ništa. Kao da je izašao iz grčke drame, kapetan Topić je, korak po korak, metak po metak, udarac po udarac, strpljivo, nepojmljivo – onoliko nepojmljivo koliko je nepojmljivo da ga, posle svega, posle svih života koje je sačuvao od smrti, manijaci krvnički istuku zato što je Hrvat (premda ga niko nije pitao šta on misli o tome), jednako neshvatljivo kao i to što će ga „njegovi“ odbaciti jer mu, pogađate, neće oprostiti tolike spasene živote – sledio je kapetan Topić krvave tragove svoje sudbine i odigrao dramu do kraja, bez fingiranja, pošteno, onako kako je napisana.

Ako je Cvijetićev Schindlerov lift pesma koja se opire tome da postane roman, Emotikon u viberu zbirka zapisa koji hoće da budu pesma, Što na podu spavaš roman je koji ne može bez pesme. Jer, da nije stihova prerušenih u prozu, ne bi jezik mogao da izdrži sve to što mu je Cvijetić nalegao na ramena. „Gde u noć uđe čovjek, napukne svijetlo. Kao da će požar. Kao da će netko gorijeti (str. 12)“. To su stihovi. A kada postanu proza onda ćemo videti vojnika kako živ gori. „Oguljeno nebo zovnut će me (str. 44)“. To je stih. A kada postane proza videćemo momka koji nad raskomadanim telom svoga druga gleda u olovno nebo bez kore. „U očima mu se grudvao pepeo“ (str. 56). To je stih. Kada postane proza, nedugo potom, videćemo smrvljenog vojnika nad lešom zaklanog momka kojeg je on, vojnik, ne znajući, odveo na klanje. Umesto očiju – pepeo. Začudio bi se ponovo onaj Molijerov monsieur Žurden, koji nije znao da govori u prozi, kako je proza uvek poezija ako je piše majstor.

Sve krugove zatvara Cvijetić u ovom romanu. Motiv iz drugog poglavlja progovoriće u tridesetom, zacakljene čizme iz sedamnaestog poglavlja blesnuće ponovo u dvadesetdevetom, momak koji se, usput, pojavi u osmom, potom u četrnaestom, ukazaće se ponovo u osamnestom poglavlju (bolje da nije), iščupana ruka medvedića iz jednog poglavlja uhvatiće otkinutu ruku vojnika iz drugog poglavlja, a ova pokidanu ruku devojke koja je medvediću iščupala šapu, te su spliću te ruke u sablasnom kolu koje igraju bez svojih tela, sve do epiloga i Blizanaca Mike Antića, u ovom romanu koji ne može bez pesme.

Najzad, da li je Cvijetić pronašao dokaz da je preživeo? Nije lako odgovoriti na to pitanje, a možda odgovor više nije ni važan. Čak ni samome piscu. Sada je važno nešto drugo. Dobio je ovaj jezik još jedan veliki mali roman, evo ga uz Zimsko ljetovanjeProkletu avlijuŽivotopis Malvine TrifkovićSećanje šume… Eto, to je važno.

 

BEOGRAD, “VREME” | BR 1535 | 4. JUN 2020.

Nebo ne nišani

cvijeta

Piše: Đorđe Krajišnik/ Oslobođenje, Sarajevo

Književnik Darko Cvijetić izgradio je svojim književnim opusom monumentalnu posvetu svim onim ljudima koji su u klanicama devedesetih ostali uskraćeni da im se čuje glas i da im se ime spozna. Cvijetić, i svojim pjesničkim i svojim proznim djelima, iz pepela iznova gradi i kao kakav kabalistički mistik Golemu naše tragedije udahnjuje njegovu prognanu dušu. Na taj način Cvijetić, kako je zapisao Selvedin Avdić, vraća oduzetu ljudskost svim žrtvama svireposti ovdašnje bratoubilačke pomračenosti. Golema ne pominjem slučajno, još od vremena Radeta Konstantinovića i Bore Ćosića, pitanje jevrejstva doživljavano je u našoj kulturi kao potreba da se bude na strani onih koji su onemogućeni da govore, da im se književnošću da glas i njihov martirizam humanizira i otme od nacionalističke mitomanske sakralizacije.

Izdavačka kuća Buybook objavila je novi roman Darka Cvijetića pod naslovom “Što na podu spavaš”, dobitnika književnih nagrada Fric i Kočićevo pero za roman „Schindlerov lift“/

Miluje stihovima

Knjige ovog autora otuda neprestano jesu prožete jevrejskom mistikom, sjećanjima na holokaust i logore, ne da bi se zločini i logori našeg rata time transcendentirali u prošlost, već kako bi se iznova progovorilo o stravičnosti kontinuiteta konceptualizacije zločina, o kojoj je govorio i Danilo Kiš, koju je iz svojih paklenih skuta iznjedrio europski dvadeseti vijek. Pjesničke knjige Darka Cvijetića već dvije decenije iz svoje utrobe dozivaju imena i lica poklanih, pobijenih i u logorima mučenih, on svojim stihovima miluje i umiruje ranjene i rasijane kosti po našim poljima i u našoj zemlji crnici. Put koji je ovaj pjesnik izabrao, jedinstven je i autentičan u postjugoslovenskoj književnosti. On, usudio bih se reći, grčevito iz knjige u knjigu nastoji odgovoriti na ono Adornovo pitanje može li se i kako pjevati poslije holokausta. Cvijetić kao onomad Dušan Vasiljev svojim tekstovima i pjesmama uzvikuje cijelim bićem: „Ja sam gazio u krvi do kolena,/i nemam više snova.“ Jer ne može imati snova čovjek koji je očima svojim vidio kako braću njegovu vezanu žicom odvode u šume i bacaju u jame.
Otuda, književnost koju ovaj autor tako monaški predano baja, igrajući se sjenama naših strahoba, u tom permanentnom dance macabreu, nosi jednu grčevitu borbu da se u jeziku nađe utjeha, da magija jezika progovori, uhvati eho i strujanja vrisaka onih koji su odvođeni iz svojih domova, zatvarani i proganjani. Mnogi bi rekli da Cvijetićeva književnost iznova i iznova insistira na nekim opsesivnim slikama. I to je, složio bih se, istina. Međutim, važnost insistiranja da se govori o onome o čemu se inače ne govori, čini Cvijetićevu ulogu još važnijom i nasušnijom. Tamo gdje se još uvijek odbija priznati i povjerovati da su, tu nadomak, postojali logori, gdje ratni zločinci hodaju slobodno istim ulicama kuda i njihove žrtve koje su tukli i zlostavljali u logorima, nužnost govorenja postaje imperativ u odbrani posljednjih ostataka ljudskosti. Ali to pjesnikovo neprestano uranjanje iznova i iznova u krhotine te prošlosti, koja se i danas oštro kao geleri zabija u našu podsvijest, teret je koji književnost, radi svoje izvorne plemenitosti i humanosti, jedino i može iznijeti i podnijeti. Ono što ovog autora u tome izdvaja kao specifičnog jeste to što on uvijek, do kraja, do fraktala sebstva, ostaje pjesnik. Svećenik svoje male razrušene svetinje. Cvijetić pak nije onaj koji sudi i presuđuje, već onaj koji u svojoj usamljeničkoj keliji, pod gredama tamnim od plamena, kleči na koljenima i moli oprost za sve nas. Ta molitva često jeste nemogućnost da se kaže, sakupljene krhotine urlika i poraza, ali dok god ostane i jedna žrtva neimenovana usne će se micati i tražiti, duboko ispod ruina, svaku riječ koja može, i nagorjela, uhvatiti nešto od onog mučnog i strašnog što smo, ovdje, jedni drugima radili.
Roman „Što na podu spavaš“ (Buybook, 2020.) drugo je prozno ostvarenje ovog autora, nakon niza pjesničkih knjiga. Cvijetić je prethodnim svojim romanom „Schindlerov lift“ u stilskom smislu trasirao postupak lirskog romana, u kojem se neprestanim izmjenama perspektiva i glasova, te epistolarnim pasažima, stvara dojam grčevitog pokušaja da se od zaborava spasi ono što se u zaborav gura. U tom smislu, moglo bi se reći da nema razlike između poetskih i proznih postupaka kod ovog autora, njegov jezik, iako postavljen u prozni okvir, pjesnički je i dalje intoniran. Svojim novim romanom, ovaj pisac tu će svoju liričnost, ali i dubinu uranjanja u jezik pomjeriti još stepenicu više. Osnovna narativna linija pripovijedanja, koje je i u ovom romanu fragmentirano, te u većem dijelu ispisano kao epistolarno-lirski tekst, smještena je u Sarajevo, u nekadašnju kasarnu “Viktor Bubanj”, u vremenski okvir početka rata. Polazeći od tog okvira, u kojem biva zarobljen pripovjedačev brat Bota, zajedno sa drugim mladim vojnicima tadašnje JNA, Cvijetić još jednom ispisuje priču o suludoj besmislenosti našeg rata, svim tim pomjerenostima i rasapima koje je donio, dijelivši doslovice porodice na pola, kidajući ljubavnike i ljubav na dvije nesastavljive polovine, grotesknoj maski egzistencije koja se krvavih zublji kezi govoreći sada da čovjek nije više ono što je bio, nego samo Bošnjak, Srbin ili Hrvat. Ili, riječima iz samog romana: „Nisu znali ni tko im je neprijatelj, niti zašto, nisu više mogli reći ni tko ih napada, ni na koga oni pucaju, niti zašto.“, te: „Budeš Jugoslaven, zakletvu daš da ćeš život dati za Jugoslaviju, a onda u deset kilometara postaneš Srbin. I šta ću ja sad sa tim? I kud mi je jugoslavenstvo nestalo?“

Zavjet budućnosti

Osnovna narativna linija pripovijedanja smještena je u Sarajevo, u nekadašnju kasarnu “Viktor Bubanj”

Iako danas ovaj roman Darka Cvijetića čitamo sa gotovo trodecenijskom vremenskom distancom od vremena u koje je smještena njegova radnja, gorčina i grč koje on donosi mogu se jasno opipati. Ni na trenutak, pa zovite to i našim kolektivnim PTSP-om, ne može se oteti dojmu dubine našeg kolektivnog poraza. Ono što suštinski karakteriše „Što na podu spavaš“, kao uostalom i sve druge knjige Cvijetićeve, jeste deheroizacija rata. Nema pobjednika, nema junaka, svi su jednako obesmišljeni i poraženi tamo gdje je čovjek pucao na čovjeka koji mu je do jučer bio brat. Svi naši gluvi baruti dvadesetog vijeka u ovom romanu odzvanjaju potmulo, pa otuda kada brat Bota u svom egzilu u Americi sina odvede u bioskop, da ga prvi put upozna sa filmovima iz svoje domovine, Ćopićev Gluvi barut u režiji Bate Čengića dolazi kao sasvim očekivana i krvava igra sudbine koja se ukazuje na velikom ekranu. A potom, taj kratki dijalog, koji pogađa u srijedu svih naših ludačkih naopakih kola, do srži ogoljava tragiku čovjeka naše zemlje: „To su tvoji“, rekao mi je, „to su naši“. „Koji su naši?“ pitao sam. „Pa svi, svi su naši, samo se međusobno ubijaju“, rekao je i briznuo u plač.
„Što na podu spavaš“ Darka Cvijetića, koliko god bio potresan i mučan roman, suštinski jeste jedna posve katarzična priča o nama. Ne možemo krenuti dalje sve dok iz zemlje pod nama vire nesmirene kosti, jer to su i naše kosti. One nemaju vjeru i etniju. Književnost ovog autora iz tog razloga, od njegovih prvih knjiga jeste, dojma sam, mišljena kao zavjet budućnosti, zavjet svoj onoj djeci koja danas bježe u bespuća svijeta od naše tame i nacionalističkih kolopleta. Književnik Darko Cvijetić, kao rijetko ko u našoj književnosti, preuzeo je na svoja pleća da taj teški teret artikuliše, da ga svojim pjesničkim jezikom utisne duboko u naše biće, kako bismo ga nosili kao opomenu, kao podsjetnik koji će nas braniti od novih svireposti i pokolja. Bez toga bilo bi teško danas gledati svijet oko sebe.

https://www.oslobodjenje.ba/o2/kultura/osvrt-nebo-ne-nisani-561828?fbclid=IwAR2-cR7Sip7QOVVBZF5yczCW3HgvIy0tquXo8SfTq2zYyzTV1mdKSHK0wHQ