Mjesečne arhive: August 2020.

INTERVJU, pisac Darko Cvijetić: Čudo je kada istupimo iz krda da bi ljudskost bila omogućena

021

“Moć izbora je najveća moć, jer on – izbor – jeste sloboda. Većina hrli u krdo, samoubijajući svoju slobodu. Retki shvataju da su samo munja, i da ne smeju svoju oluju presedeti u mraku, jer su zauvek nedogodivi”, kaže Darko Cvijetić, autor dva grandiozna romana “Šindlerov lift” i “Što na podu spavaš”.

Razgovor vodila – Snežana Miletić, Novi Sad

Ivo i Meša, ti najveći među velikima, dobili su dostojnog naslednika, jednog koji – do u zrnce – razume varljivost materijala od kojeg je čovek napravljen i koji potresno tačno ume da opiše svu nakaznost ljudske prirode i uzročno-posledično putovanje zločina i kazne kroz prostor i vreme.

Darko Cvijetić mu je ime. Napisao je dva grandiozna romana koja kidaju dušu. “Šindlerov lift” i “Što na podu spavaš” poema su posvećena žrtvama našeg kukavičluka, testamentarna opomena čovečanstvu koje sve lakše i bezbolnije klizi u zaborav i ralje sopstvene ravnodušnosti.

Virtuozno napisanu priču o crvenom soliteru koji i danas hrli ka nebu u bosanskom gradu Prijedoru, koja bi, da nije istinita, mogla da bude – i jeste – metafora zemlje Jugoslavije, one iste koju su do temelja u slast skršile hijene, soliteru u kojem su do rata devedesetih svoje male živote, mislilo se skladno, živeli različiti ljudi, koji su preko noći jedni drugima postali koljači, ispričao je Cvijetić jezikom nezabeleženim u eksjugoslovenskoj književnosti. Njegove rečenice bistre su kao planinski potok, a opore kao njegova hladna voda. Okupan u plahovitosti njegove putanje, čitalac više nikako ne može biti isti.

O ovim izuzetnim romanima (izdavač Književna radionica Rašić), tom odvažnom pokušaju da se odgonetne trenutak u kojem se kida tanka nit koja deli čoveka od zveri, o potrebi da se svakoj žrtvi glasno kaže ime, ali i da se razgovetno izgovori i ime svakog dželata, za 021.rs je govorio Darko Cvijetić, pisac i reditelj.

021: Nema zrnca mržnje u vašim knjigama, kao ni knjigama vaših kolega Elvedina Nezirovića (“Boja zemlje”) i Steva Grabovca (“Mulat albino komarac”), iako bi njihovi junaci imali apsolutno pravo na nju. One su samo vapaj o tome gde je nestao čovek, kako kaže Goran Bare u jednom svom stihu. Stvarnost je bila mnogo strašnija od napisanog, fikcijom ste možda morali da ublažavate fakte. Kako se biva/ostaje živ pre nego što se napiše ovakva knjiga?

Prvo se vreme, nakon rata, i nisam osećao preživelim. Trebalo je doslovce vremena da proverite funkcionišete li, kao da ste bili u rovu u koji je doletela granata – prvo ništa ne čujete neko vreme, proveravate pipanjem imate li ruke, noge, jeste li u krvi, je li to vaša krv… Svest kasni, prvo rade instinkti, tek potom nabujala svetlost svesti vas preplavi, tek onda dolazi zakasneli strah.

Trebale su godine da se takva književnost pojavi, a te godine bile su prepipavanje sebe, provera jeste li doista preživeli. Naravno, isto vredi i za autore koje pominjete – Stevu Grabovca, Elvedina Nezirovića ili Almina Kaplana, Stefana Janjića, Magdalenu Blažević, Almira Imširevića, Adnana Repešu

“Svet se održava dahom nevine dece”, pisao je Kiš u “Grobnici za Borisa Davidoviča”, citirajući Talmud. Volim istinitost te rečenice, njenu kobnost i pogodak u srce. Nema nigde mržnje kod svih tih autora, samo krikovitost upućena ljudskome rodu – kako je sve to uopše bilo moguće, kako i otkud toliko obezljuđenosti…?

Čujte samo naslove mojih knjiga poezije nakon rata – “Himenica”, “Masovne razglednice iz Bosne”, “Mali ekshumatorski eseji”, “Ježene kožice”… To su jobovski užasnuti piskovi i neverica. Gotovo da kao Celan (Paul Celan, pesnik i prevodilac, prim.nov) morate ponovno smisliti jezik, jer je premali da bi progovorio učinkovito o tolikom zlu.

Moji romani su prefaktirani i sami prelaze u fikciju i vraćaju se nazad. Puno je to bola, osetite ogroman umor, starite munjevito u pokušavanju da opet sve oživite. Da, vrlo sam, vrlo umoran. Kao cirkuski konjić koji je sanjao Troju.

021: Ponekad izgleda da je celo ratno ludilo krenulo zbog toga što je nestao radnik. Baš to ste napisali i vi. “Nema više nikakvih radnika. Imaju samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali. Nema radnika. Radnici su potonuli u naciju i ostali punih pluća vode, na dnu.” Kako se oteo taj rad koji je stvorio čoveka, pretvarajući ga u mašinu za ubijanje, bez mozga i odgovornosti? I danas, kada se bude nove mašine, sada za ispiranje mozgova koje vode ko zna kakvim novim ubijanjima duha, većina ljudi opet bira da “principijelno ćuti”, a suštinski samo prikriva svoj kukavičluk.

Mehanizam kojim su radnici postali ratnici, (a potom se vratili da budu radnici kad ono – gotovo, nema više radnika) zapravo je zastrašujuće prost i jednostavan, i upravo zato matematički efikasan, jer je imanentan ljudskoj prirodi i beskrajno puta u istoriji već ponovljen.

Osmotrite – put od socijal(nog) preko nacional(nog) nazad do socijal(nog), ali sada socijalnog slučaja! Mehanizam koketira s “izabranim krdom”, o kojem potajno sanjamo bojeći se smrti. No, biti u “izabranom krdu” ne rešava problem. Radnici, bivši ratnici koji su sada radni podanici, probudili su se u svetu u kojem su nečije vlasništvo. Ništa više nemaju. Nisu čak više ni vlasnici ideje zbog koje su prestali biti radnici i otišli u ratnike. U izabranom su krdu, ali to za njih više ne znači ništa. Ne znači čak ni svoju livadu za ispašu. Strah od smrti se samo uvećao – biti u krdu ne znači ni biti sit.

Ostaje pojedincu da sam traga za slobodom. Dakle, odgovor se krije u vašem pitanju – moć izbora je najveća moć, jer on jeste sloboda. Kao što samoubistvo jeste vrhunska moć, ali ona koja zloupotrebljava slobodu protiv sebe samoga. Većina hrli u krdo, samoubijajući svoju slobodu. Retki shvataju da su samo munja, i da ne smiju svoju oluju presjediti u mraku, jer su zauvijek nedogodivi.

021: U dva odvojena izabrana krda dva čoveka su, ovih dana, na ljudski način “izborila svoju slobodu”: dva – vrlo moguće – nekadašnja radnika, a u međuvremenu ratnika i ratna invalida, razumela su se jako dobro. Jedan ratni veteran iz Hrvatske poslao je srpskom veteranu iz rata protezu za nogu jer njegova država neće da dotira novu i tako mu omogući da hoda. Oni su sami lično razbili svoje obmane, svoj lični “optimizam sećanja”. U obe knjige insistirate na imenima: i žrtava i zločinaca. Zašto bi bilo važno glasno reći i ime čoveka koji je pomogao? Da li bi se time uopšte pomerile neke granice u oba krda, da li bi bilo jasnije da su beda u kojoj živimo i beda duha ono što nas više spaja od svega što nas razdvaja?

Dva čoveka koji su ostali bez stopala u ratu, i to na različitim zaraćenim stranama, zapravo su filmični primer kako ratnici postaju socijalni slučajevi, nikome potrebni. Sam fakt da su istupili iz krda da bi ljudskost bila omogućena, zapravo je čudo. Neshvatljivo je da toliko godina nakon rata, elementarni humanitet ima biti čudom. Političke elite novoobogaćenih, krdovođe, nisu u stanju niti plastično stopalo osigurati onima koje su gurnuli u stravičan pokolj.

Imena su važna, iako mislim da sam gest nadilazi njihova imena. Izgovoriti oproštaj, izgovoriti užase onih koji su nevini stradali na bilo kojoj strani, moralni je imperativ. Nije nikako slučajno da, recimo u hrišćanstvu, postoji institucija oproštaja greha, no tek pošto greh iz svesti o sebi, pređe u stanje izgovorivosti. Odnosno, greh se mora verbalizovati, mora ga se izreći da bi on i bio oprošten.

Potpuno isto je s ratnim užasima “koje je počinila moja strana”. Oproštaj se mora zatražiti, i to uvidom u počinjeni greh. Beda, a odmah potom i beda duha, koju odlično izdvajate, očito je sveprisutna, i samo pojedinačni slučajevi uspevaju da je nadiđu. Slučaj “plastično stopalo” jeste gotov scenarij za film, kada bi to još imao ko i gledati, i nakon gledanja i progledati. Plastično koračanje kod nas traje čitavo stoleće.

021: U jednom trenutku rekli ste da usred ovog intervjua stojite u praznoj pozorišnoj sali, posve sami, da pozorište izgleda čudno i nadrealno nakon gotovo pola godine neigranja i da ćemo svi ponovno učiti da hodamo, govorimo, pa tek onda da glumimo i režiramo. Pozorište trenutno spava na podu i ne izgleda da je ikoga briga za to. Da li je danas ikoga briga kada neko spava na podu – a i dalje spavaju toliki? I pisac uvek tamo spava, sam, u svojoj samoći, osami, izolaciji – dobrovoljnoj i ovoj sada. Pita li vas iko danas što na podu spavate? 

Ne, niko me ne pita što na podu spavam. Možda i zato što većina i leži na svojim podovima sklupčana, i šuti od stida i jada. Pozorište prolazi kroz vrlo buran unutarnji period. Nemoguće je još videti kakve će zapravo biti posledice ove daleKOVIDne ćutnje, sada kada su i maske napustile teatre i izašle napolje, na ulice.

Napuštene pozornice su tužne, kao odbačene scenografije i kostimi. Ali, teatar živi od direktnih mentalnih dodira, i zato je neuništiv njegov nukleus. Tehnologija nam je omogućila svakakav kontakt, izuzev neposrednog, onoga od kojega je pozorište sačinjeno.

Krdovođe nije briga, jer krdovođe u pozorište ne idu. Ali, pozorište ide k njima i kada oni to ne znaju.

021: Pozorište je vrlo često, pa i u našoj novijoj istoriji bivalo ispred života. Bilo je jače od njega, sada međutim nije izvesno da će biti u stanju da nadglasa život. Suludi rolerkoster, čije smo temelje sami polegli u zemlju, juri brzinom koja nije savladiva… Kako će pozorišta ponovo biti? Vaš “Šindler” trebalo je da prohoda u Sarajevu, u rukama Kokana Mladenovića?

Vreme u teatru teče posve drukčije. Kao i u svakome hramu. Hramovi baštine kondenzovanu večnost. Tako nadilaze život ili ovo naše tehnologijom suludo ubrzano vreme. “Šindlerov lift” zasada čeka svoj trenutak porađanja. On je uslovljen s puno značajki, počevši od toga da je Kamerni teatar u Sarajevu mali, kameran dakle. No, nemam niti trunku sumnje da čarobnjak kakav je Kokan Mladenović i neverovatni glumački sarajevski tim, nemaju već rešenje. “Šindlera” će svakako biti, u kojem pozorišnom obliku i na kojem teatarskom jeziku, vrlo je teško reći. Ili, kako kaže majstor Mladenović – predstava je već gotova, preostaje samo konceptualizovanje u prostoru.

021: Kako danas doživljavate imenicu “komšija”? Postoji li iza te imenica za vas danas neka legitimna stvarnost, ulažete li u nju neku nadu? Da li se nakon iskustva crvenog solitera – tog vertikalnog sela u kojem su komšije nakon kumstava, zajedničkog slavljenja verskih praznika, odlazaka u vojsku, ženidbi, udadbi, oplakivanja pokojni, preko noći jedni druge počeli da odvode u Tomašicu, Omarsku i Ljubiju, rudnike nadomak Prijedora koji su u Titovo vreme bili lokomotiva napretka, a devedesetih voz smrti – uopšte može ozbiljno uzeti fenomen “komšija”? Šta je “kultura življenja” crvenog solitera danas? 

Crveni soliter je i dalje tu, dakako, sada četrdesetšestogodišnjak. Isti je mali lift, na A strani, okrenutoj ka Sani, iste su stepenice na kojima smo igrali “otpuba”, cugali vino, čak su i stubišna stakla ista, sa spoljnje strane već nepodnošljivo prljava. Radujem se nekim mladim doseljenim ljudima, njihovoj deci koja se igraju pod stablima koje smo posadili mi, jedva nešto stariji. Komšije su novi ljudi, kažem mladi i nasmejani, razgovorljivi i vedri u svojoj mladosti.

Vreme pak pravilno teče niz sopstvenu ravnodušnost. Klinci šutaju loptu o zid Radio Prijedora. I dalje noću čujem autobus, kako staje kod solitera da iz njega izađu sadašnjih nekolicina radnika u rudniku. Druga smena gotova, kažem naglas. I mogao bih nabrajati imena ondašnjih komšija koji izlaze iz autobusa. Sada ih je par, možda trojica. Rudari iz rudnika, unučad socijalističkih radnika.

Danas je rudnik britansko/indijska kompanija, unuci ne mogu ni zamisliti da je to nekad bilo njihovo. Sve, i soliter. Komšija je i dalje važna reč, i čujem je svakodnevno, ljudi sarađuju, idu jedni k drugima, lajkuju statuse, pevaju u stubištu.

A ja opet, ovako svojeglavo opčinjen soliterom, i danas mu se znam diviti u sumrak, pogotovo leti, kad se sunce zaleće s neba u Sanu. Kad dobije boju tikve. I gleduckam ga i velim mu – znaš li ti uopšte kad su to nama cvetale tikve, moj Vrapče, i znaš li da nam je i tada bilo leto, a? Zna, naravno, kada su letele cvetale tikve, i tikva kako očas može biti odletela glava, kako je to već briljantno opevao Dragoslav Mihailović.

021: Na koncu, šta, koje reči čuvati u teglici kao zimnicu? Kako se ušuškati i čime sada kada nema ni predstava, ni koncerata, ni druženja, srećom ima knjiga… 

Da, kako se zaštititi od svijeta koji se ovoliko i ovako brzo promijenio? Ja ću se štititi rečima, to je moja večita zimnica, moje su pesme i tekstovi svojevrsne teglice, pokrivene tankim najlonom i omotane gumicom. Ali, reči su kao i virus – vrlo nesigurne egzistencije, na pola puta između živog i neživog. I one se mogu kristalizovati i čekati. I one su uljezne, na tragu čekajućeg odomaćivanja.

I reč, kao i virus, živi od tuđeg disanja. Svet panikom brani etatizam, i možda je najbolje u tišini beloga papira, sačekati da sve ovo bude prošlost.

https://www.021.rs/story/Info/Misljenja-i-intervjui/251183/INTERVJU-Pisac-Darko-Cvijetic-Cudo-je-kada-istupimo-iz-krda-da-bi-ljudskost-bila-omogucena.html?fbclid=IwAR3H3w_ZWiJah8YfSsoLYRURo7xp2NvHtVJA_Fu_X5sMZYkY-hCE2XIjqpU

Pusta Bosna, Tri fotografije

foto - Tijana Čuljak
foto – Tihana Čuljak

Sebi sam usamljenik, bezlisna breza, kunić s jednim uhom… Sebi sam dječak koji je tek naučio da govori… Sebi sam zakocenut nekim davnim smijehom iz nekog davnog doba… Sebi sam onaj koji nosi svoju prašinu na kraj šume… Sebi sam lampa od papira… Sebi sam zbir kapi netom prestale kiše – koji se cakli na paukovoj mreži… Sebi sam pokušaj pjevanja svršen u mucanju svijeta.

https://okno.mk/node/86337?fbclid=IwAR1oMcRISnzkOWkkvPOI1Asa1lPfUIUq6UeQOJHY2E9aFG08kq3H40Jy1S8

foto ja 2
foto – Dragan Stojnić Giga – Pozorište Prijedor, Ivo Andrić, ZNAKOVI, 1990.

foto ja 3
foto – Živko Nikolić / Bor, Srbija, 1990.

POSTMODERN ETHICS OF DARKO CVIJETIC, Šeherzada Džafić

foto Bojana Simović
foto – Bojana Simović

Following those aspects of Zygmunt Bauman’s theory of postmodern ethics that point to differences between modern “history”, which brings only what has already happened, and postmodern literature, which “corrects” the past by confabulating what could have happened, the paper interprets the work of Bosnian writer Darko Cvijetić, whose (re) presentation of the reality of Bosnia and Herzegovina offers a literary truth about the experiences of crimes against the innocent and a possible new ethical idea of humanity.By starting from the hypothesis that the ethical side of a literary text calls for critical thinking stronger and more effective than facts and documents, we read Cvijetić’s works as testimonies of traumas thatcan be overpassed only if we are aware and willing to accept them. As a testimony to real events and their consequences, which are mostly kept silent, Cvijetić’s literary text deepens consciousness. The paper will examine the ethical dimension (individual and collective) of Cvijetić ‘s opus between factography, literary representation, protagonists, lyrical subjects, writers and recipients.

http://www.dhs.ff.untz.ba/index.php/home/article/view/407?fbclid=IwAR3IBjCqbvJ-mOj5ReimL-O3WbkFl9Gu4DRTEkXMNcRIaZtsa1FIB1uwLYQ

foto Amela Muranović Alagić

foto – Amela Muranović Alagić

INTERVJU: Ivan Milenković- Biti filozof znači biti izdajnik

Filozof po obrazovanju (i nužnosti), prevodilac po vokaciji, kritičar po temperamentu, radi na Trećem programu Radio Beograda i jedan je od učesnika festivala #SlobodaNarodu.

  1. Da li prava filozofija mora biti subverzivna i opasna po društvo u kojem filozofira?

Samo je opasna filozofija – filozofija. Opasna je za svaki oblik gluposti onoliko koliko je lek opasan za bolest. Opasna je za svaku vlast, jedino što će pametna vlast da neguje svoga Voltera, svoga Sartra, svoga Fukoa ili Agambena, a neće ga proganjati onako kako je komunistička češka vlast proganjala Jana Patočku i na kraju ga ubila. Filozofija je opasna za onoga ko filozofira jer on, ako je filozof, mora sopstvenu kožu da okači o šiljak, on mora sopstvenim načinom života da jemči za svoju filozofiju. Opasna je jer uči otporu, a ne prihvatanju (ako se opusti pa uči prihvatanju onda će filozof, poput Platona, završiti među robljem, postaće nacistički rektor poput Hajdegera, ili ideolog Miloševićevog režima poput Mihajla Markovića). Čime god da se bavi, šta god da radi, u svaki svoj čin filozof mora moći (evo jedne čudne i važne filozofske formulacije) da unese svoju filozofiju. Ostalo je foliranje.

  1. Zašto smatrate da su filozofi izdali filozofiju? Kada se to desilo i ko je izdajnik?

Postoji ovde dvostruka petlja. Biti filozofom znači, po definiciji, biti izdajnikom. Filozofirati se može samo po cenu apsolutne slobode, što znači odvezati se od zemlje, naroda, roditelja, partnera, a naročito sebe, kako bi se moglo slobodno misliti, govoriti i pisati. Najvažnije svojstvo filozofa jeste da bude bez svojstava, bez onoga, dakle, što bi ga unapred određivalo. Filozof je idealni Muzilov čovek bez svojstava. Filozof, međutim, koji nije u stanju da izda sve što mu pokaže nekakvu vernost, postaje izdajnik filozofije, a to već ne valja. Ko god je filozofiju podredio ideologiji, naciji, udobnosti (Luj Altiser, Svetozar Stojanović, Đerđ Lukač, Martin Hajdeger), ili se žestoko ugruvao, ili se odrekao filozofije. No, istinski filozofski problem i ovde se otvara s paradoksom: ako filozof mora moći da izda sve što ograničava slobodu mišljenja, da li filozof mora moći da izda i filozofiju samu? (Odgovor: naravno, kada njegova filozofija počne da udara o zidove koje je sama dizala.)

  1. Vrlo često možemo čuti tezu da je Srbiji potrebna drugačija, bolja intelektualna elita, koja bi bila korektiv vlastima, da li je takva elita ikada postojala u Srbiji, da li je imala takvu moć ili barem da li je kod nje postojala želja da ima tu ulogu u društvu?

Verovatno filozofi u Srbiji nikada nisu bili toliko uticajni kao 1968. godine, te ih je režim počistio i tako prekinuo kontinuitet koji je, dugoročno gledano, za filozofiju od ogromnog značaja. Nastavljači profesora i asistenata koji su bili udaljeni s Filozofskog fakulteta nisu pokazali onu vrstu integriteta koju su imali njihovi profesori: s lakoćom su legli na rudu Miloševićevog režima. Da nije tragično bilo bi komično gledati kako su marksisti preko noći postajali hajdegerijanci, što je, otprilike, kao kada biste preko noći s vegeterijanske ishrane prešli na masnu prasetinu. Sada je filozofska scena u Srbiji – jadna. Tek po koji filozof uspeva da blesne, ali ovde tumaramo po filozofskom zgarištu (analitička filozofija, recimo, koja preovladava na beogradskom Filozofskom fakultetu, nije u stanju da obrazuje slobodne građane jer ne uspeva da dospe do filozofskih problema; zbog toga su studenti filozofije postali bezopasni). Nikada Srbija – osim od pada Miloševića do pada petooktobarske republike, dakle svega 12 godina u čitavoj svojoj istoriji – nije bila slobodna zemlja, te je svaki autentični filozofski glas bio spremno gušen. Kvazielite su umele igrati ulogu lokomotive, jedino što je ta lokomotiva gurala unazad.

  1. Koja je to granica koja se mora preći kada se patriotizam, pretvara u etnocentrizma?

Nema tu nikakve granice, to je isto. U 18. veku u procesu konstitusanja država-nacija patriotizam je bio univerzalna ideologija. Čitajte Viktora Igoa: „Biti Francuz znači biti građanin sveta“. Danas su se patriotizam i etnonacionalizam smešali do neprepoznavanja te patriotizam nije drugo do poslednje pribežište za ništarije, kako je to precizno primetio Embrouz Birs. Dodao bih: i prvo. Etnonacionalizam je oblik patriotizma. Patriotizam je vrlo čudan oblik ljubavi prema apstraktnom entitetu kakav je, recimo, otadžbina (nijednom patrioti nije pošlo za rukom/govorom, osim ako mi nešto nije promaklo, da objasni kako se to voli otadžbina, šta to znači, kako se to radi). Kada volite nešto tako apstraktno poput zemlje, ili svih Srba (osim onih koje ne volite) onda vam, bez greške, ispod radara voljenja promiču konkretni ljudi. Patriota je osoba koja ne ume da voli. Zato je opasan. Ko god kaže da voli Srbiju možete biti sigurni da nekoga mrzi (bez obzira što će da se kune u svoju nemržnju… tek je to zaklinjanje sumnjivo).

  1. Čini nam se da volite da čitate “nove” pisce iz Bosne i Hercegovine, zašto?

Zato što je bosanskohercegovačka književnost (uz hrvatsku) najuzbudljivija i najsvežija na ovom jeziku. Pogledajte samo kakve pisce dobijamo iz Bosne i Hercegovine: Damir Ovčina, Elvedin Nezirović, Amela Kahrović-Posavljak, Darko Cvijetić, Draško Sikimić, Stevo Grabovac, Selvedin Avdić… (na prvu loptu i bez razmišljanja, a ima ih još tri puta toliko… Namik Kabil, Almin Kaplan, Adnan Repeša, eto se i njih setih), ne zna se ko je bolji. Oni pišu krvlju. Umaču pero u svoju krv, ali i u krv svojih roditelja, prijatelja, svoje dece. I pišu. Oni nemaju šta da izgube jer nemaju ništa osim svog talenta. Doslovno. Oni pišu da bi preživeli. A kada pišete da biste preživeli onda samo istinu imate kao saveznika. Njihova usamljenost je ogromna. Užasna i veličanstvena.

  1. Možete li nam reći koje tri knjige bi svako od nas trebao pročitati u 2020. godini.

Kad sam bio Hodža Damira Ovčine, Anatomija jedne pobune Javiera Cercasa, Po šumama i gorama Milenka Bodirogića. (Evo još tri gratis: Selidba Miljenka Jergovića, Tuga Belgije Huga Klausa, Razlika i ponavljanje Žila Deleza).

 

Projekat „Free Mind“ u okviru kojeg se održava i festival #SlobodaNarodu, realizuje se uz podršku Ambasade Kraljevine Nizozemske u BiH.

http://slobodanarodu.ba/intervju-ivan-milenkovic-biti-filozof-znaci-biti-izdajnik/

Schindlers Lift, Darko Cvijetić, (na njemački preveo Adnan Softić), Adocs Verlag, Hamburg, 2020.

Published: 7/2020
Language: deutsch
ISBN: 9783943253344

Im Jahr 1975, als sie bezogen wurden, rochen die zwei Hochhäuser noch. Das Rote hatte 13 Etagen. Und um das Unglück nicht zu beschwören, benannten die Einwohner die erste Etage in „Galerie“ um. Bevor sie zu den Hochhäusern des Todes wurden, feierte man hier gemeinsam Errungenschaften und Erfolge der Arbeiterklasse und übte sich in Solidarität. Denn dort wohnten Lehrerinnen und Ärzte neben Bergbauarbeitern, Bosniaken neben Serben, Kroaten… Dort wohnte eine verdichtete Vorstellung von Jugoslawien und des multikulturellen Bosniens.

Die Aufzüge standen für die Anwohner als Zeichen der Urbanisierung und als Beweis des städtischen Lebens. 15 Jahre später begleiteten sie unerwünschte Mitbewohner zur Hinrichtung oder wurden sogar selbst zur Guillotine. Zusammen mit den Schornsteinen der umliegenden stillgelegten Fabriken bilden sie heute wie Grabmäler die Kulisse der kleinen bosnischen Stadt Prijedor und erinnern uns daran, wie eine einzigartige Welt durch den nationalistischen Terror besiegt wurde.

32 erzählerische Fragmente bilden eine Struktur, in denen die zwei Hochhäuser mehr als Romanfiguren denn als reine Handlungsorte fungieren. Eine Miniatur, welche die nicht erzählte bosnische Tragödie und das Verschwinden einer Epoche wiedergibt.

„Schindlers Lift“ ist das erste prosaische Werk (2018) des in Prijedor/Bosnien-Herzegowina lebenden Theatermachers und Dichters Darko Cvijetić. Der in bosnischer Sprache verfasste Originaltext wurde von dem bildenden Künstler und Schriftsteller Adnan Softić ins Deutsche übersetzt und erscheint im Juli 2020.

 

“Erinnerung an den Jugoslawienkrieg/Das Drama seines Landes – am Beispiel eines Hochhauses“ zu Darko Cvijetić „Schindlers Lift“ ein Beitrag von Walter Mayr im Spiegel+.

 

Photo: Milomir Kovačević Strašni/Bookstan 2019

 

OBILJEŽJA GENERACIJE: Tri bivša vojnika osvijetlila su zajedničku nam nesreću

Obilježja generacije u romanima „Blank“ Feđe Štukana, „Pacijent iz sobe 19“ Zorana Žmirića i „Schindlerov lift“ Darka Cvijetića

Piše: Marko Tomaš / Lupiga

Za književnu teoriju nikada se nisam interesirao s namjerom da se bavim detaljnim analizama književnih djela i književnom kritikom. Ni ovaj tekst ne pišem s navadom da tumačim i valoriziram romane koji su me potaknuli da zabilježim neka zapažanja. Naime, primijetio sam neke stvari koje smatram bitnima, a čekanje da netko drugi, od mene pametniji i pozvaniji, primijeti iste stvari nije urodilo plodom pa na neki način ovo pišem i kao zamjerku ljudima koji se bave književnom kritikom i teorijom na ovim prostorima. To je, dakako, prostor jezika kojeg razumije u ovom trenutku približno 17 milijuna ljudi, prostor kojim nova književna djela odavno cirkuliraju preko granica iza kojih taj jezik ima različita imena. 

Prošlogodišnju književnu sezonu, pored ostalih, obilježio je i roman Darka Cvijetića „Schindlerov lift“. Cvijetićev roman tematski i formalno umnogome je nastavak njegovog poetskog rada. Tema koju obrađuje ovaj roman jedna je od onih kojima je postratna književna produkcija zasićena preko svake mjere. Kako bi se u moru knjiga koje se bave ratnim zbivanjima jedna knjiga posebno istaknula ona se, dakako, po nečemu mora razlikovati od drugih. No, bojim se da pažnju publike i književne javnosti Cvijetićeve knjige imaju zahvaliti tek činjenici da se radi o autoru koji dolazi iz Prijedora, jednog od amblematskih mjesta bosanskohercegovačke krvave nesreće s kraja prošlog stoljeća. Tek nakon toga na red dolaze druge kvalitete Cvijetićevih pjesama i romana.

Rijetko oko kojeg autora vlada toliko unisono mišljenje da se radi o piscu izbrušenog i raskošnog stila, ali do sada niti u jednoj kritici ili prikazu Darkovih knjiga nisam vidio da se netko posebno bavi odlikama njegovog stila. Po meni je to izrazito nepravedno jer događaji o kojima Darko piše nešto su na što on nije mogao utjecati i za koje bi, vjerujem, volio da mu nikada nisu postali opsesivnom književnom temom. Ono na što je mogao utjecati i ono u što je uložio sve svoje napore, a to su stil i struktura, malo je ili nimalo valorizirano osim što se usput spominje kao neupitno sjajno. To je najočitiji primjer tromosti i lijenosti naše književne kritike, a što je stvar koja me, umnogome, natjerala, vjerojatno na moju štetu, unatoč dobrim namjerama, da pišem ovaj tekst.

Događaj je ono što doživljavamo. Kod Cvijetića je to doživljajno u prvom planu. I to je prva stvar koja me je, kada sam čitao „Schindlerov lift“, podsjetila na jednog velikog bosanskohercegovačkog pisca koji se među prvima otrgnuo od onoga što se nazivalo i naziva pripovjedačka Bosna. Druga stvar je ton njegovog jezika, gustoća tog jezika, njegova metaforičnost. Taj jezik ima nešto od jezika psalama i sura, on je molitven, uzvišen, izdiže iz prljavštine događaja, jer jezik i jeste iznad čovjeka, on je božanski, ali nije ljude uspio nimalo obogoličiti. Jezik je druga stvar po kojoj mi je Cvijetićev roman bio nalik onome što je pisao Nedžad Ibrišimović. Ta je primjedba vrlo moguće nebitna, ali takve relacije nešto su, po meni, bitno za književnu teoriju. Tim kao bosanski ćilim kitnjastim i gustim jezikom autor gradi atmosferu, dočarava onaj bosanski zrak pa i način govora običnih ljudi koji uvijek govore, što se kaže, pomalo izokola, rijetko direktno, nesviklu čovjeku jasno i razgovijetno jer – misli se ti što sam ti ja htio reći, ali ja se neću zamjerati ni ljudima ni bogu nit ikome tko me može čuti.

Otkuda toliki izostanak komparativnosti u prikazivanju književne produkcije nešto je što sebi ne mogu objasniti jer ovako ispada da sve što se danas stvara lebdi u zraku ni za što vezano, ničim objašnjivo i uvjetovano, a govorimo o nečemu što tvori kulturu nekog prostora, naroda napose. Pogotovu je to slučaj u BiH u kojoj još ne postoji konsenzus ni o tome što jeste, točnije, tko može biti smatran dijelom bosanskohercegovačke književnosti. Nije onda ni čudo da ni samim autorima, barem onima koje možemo smatrati suvremenima nije ni stalo da budu smatrani dijelom neke od ovdašnjih kultura jer se kultura ovdje gradi na ekskluzivnosti, a nipošto na inkluzivnosti i bitnije je današnjim teoretičarima i povjesničarima umjetnosti dokazati što je to po čemu se razlikuju nacionalne kulture ovdašnje nego da se bave time što ta kultura jeste danas i što je predstavlja i u kakvom je odnosu sa stvarima koje su joj prethodile.

Prvi sam zagovornik potpune emancipacije u odnosu na državu i naciju, ali kultura je nešto što je vezano uz ljude i društvo i što oduvijek prevladava i nadživljava zastarjele, davno prevladane koncepte koji ovdašnja društva drže nogama čvrsto zabetoniranim u 19. stoljeću, dok je ovdašnja kultura ipak, usudim se nešto tako hrabro lupiti barem za jedan njezin dio, u skladu s važećim zvaničnim kalendarom. Tako je oduvijek i bilo, čini mi se, jer su kulturu svugdje i stvarali emancipirani pojedinci. Negdje je uhvatila i korijen pa su se stvorila i civilizirana društva, ali mi nismo sreće pa smo i danas ostali, bolje reći kao društva zaostali i tu stati. 

Ovdašnji prostori imaju i tu nesreću da ih je politička kombinatorika u određenom razdoblju ujedinila politički i kulturno pa se mnogima neželjene posljedice tih procesa mogu i danas pronaći ponajviše u umjetničkoj produkciji, ako ništa drugo a ono kao perspektiva iz koje umjetnici promatraju današnji svijet. To tek nije stvar od interesa za ovdašnju književnu kritiku. A mene je upravo to potaknulo na ovaj zaludni pothvat. I, kako ne bih bio pogrešno protumačen, moram reći da ovo pišem kao pasionirani ljubitelj književnosti i čitatelj svega što mi dođe pod ruku, nipošto kao zainteresirana strana ili pak osoba s ambicijom da se bavi kritikom ili teorijom književnosti. Ali kako ovdje nečiji razlozi i motivi malo koga zanimaju tako malo koga zanimaju i stvari koje nalazim interesantnima kada uspoređujem knjige koje pročitam. A to je po meni šteta jer mi se čini da umjetničku produkciju danas ponajvećma čine autori koji pripadaju istoj kulturi bez obzira u kojoj od ovdašnjim zemalja živjeli i radili. Moguće je da su zato i neželjeni u zvaničnoj kulturi ili, u najmanju ruku, kreatori i maštači nacionalnih kultura ne znaju baš što bi sa svima njima. A nema većeg napora kada moraš izmisliti nešto što bi valjalo da je od solidnog materijala, a s uporištem u stvarnosti i objašnjivo činjenicama, pa i razumijem izbjegavanje usporedbi i bavljenje onim što se događa u ovom trenutku jer to je samo smetnja, previše je provjerljivo dok se nešto iz prošlosti lako savije i uobliči već prema potrebama dnevne politike.

Na stranu sada sve to. Cvijetićevu knjigu sam spomenuo kao eklatantan primjer akademske nebrige za kulturu društva u kojemu živimo. Tu nebrigu pokazuje i činjenica da nitko nije primijetio sličnosti između Cvijetićevog „Schindlerovog lifta“ i dvaju romana koji su se pojavili u istoj književnoj sezoni, a to su romani „Blank“ Feđe Štukana i „Pacijent iz sobe 19“ Zorana Žmirića. Sličnosti tih knjiga su u domenu sociologije, ali i to je nešto što književna kritika i teorija ne bi smjela zanemarivati, pogotovo jer u ovom slučaju one govore o tomu koliko i dalje živimo posljedice zajedničke nesreće koja je izašla iz stava da valja unesrećiti drugog, jer je taj drugi predugo unesrećivao nas. Osjetljive su to teme pa se njima i ne bi valjalo baviti površno, ali sva tri romana su napisana, rekao bih, upravo kako bi se ta nesreća osvijetlila, kako bismo se s njom suočili s one strane koja ponajviše izostaje u zvaničnoj političkoj povijesti svih država nastalih nakon raspada Jugoslavije. Kao i uvijek povijesti nedostaje ona ljudska komponenta, perspektiva običnog, malog čovjeka koji je u velikim povijesnim događanjima, čak i ako u njima sudjeluje kao vojnik, recimo, uvijek samo objekt. Tom perspektivom bave se sva tri romana. Ali to, dakako, nije ono što je interesantno jer je to u književnosti više pravilo nego iznimka.

Ono što je zanimljivo, barem meni, jeste to da su se ove tri knjige pojavile približno u razmaku godinu dana. Osim toga sve tri govore uglavnom o istom povijesnom periodu, a to je sami početak rata u Hrvatskoj odnosno Bosni i Hercegovini. Napisali su ih bivši vojnici koji su bili pripadnici različitih vojski i koji bi, da su se tada našli na istom mjestu, bili na suprotstavljenim stranama. Recimo da ni sve te činjenice nisu posebno zanimljive. Događa se to nakon ratova. Što da se radi. Ono što je, ipak, interesantno jeste činjenica da sva tri autora pripadaju jednoj istoj kulturi. A kojoj drugoj nego onoj u kojoj su odrasli.

Sva tri autora pripadnici su i nominalno iste generacije. Prva je to istinska rock and roll generacija koja je rasla na ovim prostorima, prva generacija koja je, što kažu Splićani, grizla asfalt i kao nijedna do tada bila pod utjecajem pop kulturnih vjetrova koji su dolazili sa zapada. Ako i nisu slušali potpuno istu glazbu, što nije moguće provjeriti uvidom u njihove romane, oni su bez obzira što je jedan rastao u Rijeci, drugi u Prijedoru, treći u Sarajevu imali iste poglede na život, na umjetnost, politiku, kulturu u kojoj žive. Kao tako i toliko isti ljudi, taman na početku egzistencijalnog osamostaljivanja, oni doživljavaju raspad dotadašnjeg svijeta, svijeta kojeg su poznavali, u kojem su odrastali i koji ih je oblikovao u iste ljude koji sada pristupaju suprotstavljenim vojskama. Njihov pogled na rat i sve što uz njega ide nije mogao biti nego potpuno isti i to je razvidno u njihovim tekstovima. Svejedno, da su se, kako rekosmo, našli na istom mjestu – oni bi bili neprijatelji spremni jedan drugom oduzeti život. 

Ta činjenica da u ratu jedni druge ubijaju oni koji su jednaki, da ne kažem isti, i svijest o tome može se pronaći kod sva tri autora. Napomenuo sam već, sva trojica na rat gledaju potpuno isto, gade ga se, on je nešto što se kosi s njihovim, subkulturom oblikovanim, moralom, ali nijedna bujica nikoga ne pita je li mu lijepo što ga odnosi. Također, kod sve trojice najviše upada u oči nesposobnost da uopće zamisle kakav je taj novi svijet zbog kojeg su se našli u paklu. Rat je sada i ovdje i ne dopušta ti previše maštanja o raju u kojemu ćeš živjeti kao zaslužnik. Kako bi o tomu uopće i mogli razmišljati ljudi koji su u dobu u kojemu ti je suštinski na pameti samo nesveto trojstvo – u se, na se i poda se? Borba u koju su ušli za njih je branjenje praga svoje kuće i ni manje ni više. Ali i to je opće mjesto i nevažno u ovoj priči.

Zanimljivo mi je i vremensko poklapanje u objavljivanju njihovih ispovijedi. Pogotovu s obzirom da sva tri autora pripadaju istoj generaciji. Kao da im je unutarnji sat jednako podešen. Velika je vjerojatnost i da jeste. Zanimljivo je da danas žive u odvojenim stvarnostima kojima više ne vladaju iste zakonitosti niti pripadaju istom kulturološkom okviru. Ipak, njih trojica i dalje spadaju u isti kulturni milje, isti kulturni kod i kontekst. O tomu govori njihov odnos prema onome što su proživjeli u ratu i njihov pogled na taj rat koji je i dalje potpuno isti. Prezir prema ratu i ljudima koji u njemu uživaju, a takvih je na žalost puno, kod Cvijetića, Štukana i Žmirića u dlaku je isti i dolazi s istog mjesta u njima, mjesta svojstvenog njihovoj generaciji, a, bogami, i svakom insanu iole zdrave pameti. Njih trojica po perspektivi iz koje promatraju svijet pripadaju istoj kulturi. To neće i ne može promijeniti nikakav rat.

Danas oni nominalno pripadaju različitim književnostima, ali nevolja s ovdašnjim književnostima jeste i ta da jedan veliki njihov dio pripada i nekakvoj regionalnoj književnosti, jer uvjet za književnost jeste jezik, a ovaj kojim su pisani „Schindlerov lift“, „Blank“ i „Pacijent iz sobe 19“, kako rekoh, razumije približno 17 milijuna ljudi. Eto, čak ni to nije posebno interesantno, ali iz nekog razloga imao sam potrebu primijetiti sve te, ispada sada, i meni samom nebitne stvari jer valja s njima živjeti i onima koji vole ignorirati činjenice i graditi kulturu mimo realnog života društva. Zato nam društva i jesu iracionalna, kao malo pomaknuta, da ne kažem poremećena, ali, eto, rekao sam. Zato nam se i događaju uvijek neminovne, sudbinske, fatalne stvari, povijest dolazi kao bujica i nosi nas kuda joj volja, jer nikako da se sjetimo napraviti nasip i možda, koliko smo u moći, preuzeti kontrolu nad tim čudovištem koje je pojelo nebrojene generacije ljudi, sve jednu u spomen na onu prethodnu.

Nema sve ovo nikakve veze s nostalgijom, kao što ni u knjigama spomenute trojice autora nigdje nema ni natruha nostalgije, tako da dežurni dušobrižnici ne trebaju uludo trošiti pljuvačku. Nešto što ima veze sa stvarnošću ne može imati veze s nostalgijom. Stvari su takve kakve jesu. Stvarnost čovjek, ako nije potpuno lud, neće negirati, ali valja ju kritizirati u ime budućnosti, a ne u usporedbi s prošlošću jer prošlost je svakako integralni dio sadašnjosti. Točnije sadašnjost je dobrim dijelom posljedica prošlosti kao što će budućnost biti posljedica sadašnjosti.

Čudna su ljudi bića, sanjaju budućnost i k njoj hrle da bi u njoj s nostalgijom gledali na vrijeme kad su bili sposobni sanjati. Te bi pretpostavke valjalo mijenjati. Zamisliti čovjeka koji sanja cijeli život. A meni se čini da su, između ostalog, sva tri autora, na stranu gorčina i osjećaj nepovratnog gubitka, pisanjem ovih ispovijedi htjela upravo vratiti u život sanjare, potvrditi ako ništa da su postojali. Vjerojatno bi sva trojica rekli kako oni nemaju iluzija da mogu mijenjati svijet, ali da je tome uistinu tako onda ne bi pisali knjige. Knjige se pišu kako bi se dotaknuo barem nečiji intimni svijet. Na više od toga i ne treba pretendirati. Kada nekoga upoznaš tvoj svijet se već promijenio. Šteta da tome ne pridajemo više pažnje. Sad bih mogao, ali neću otići u neke sanjalačke meditacije, a možda bi bilo bolje da sam se samo njima bavio umjesto što su me dobre namjere opet upetljale u nešto što je moguće tek ovlašno, površno dotaknuti ili ja ne znam drugačije. Ali što da se radi, tako je kako je, valja nekad i s punom sviješću o vlastitim ograničenjima udariti na nedokučivo i samom sebi napraviti medvjeđu uslugu inače bi bilo dosadno. Blah, blah, blah.

Bitno je još da spomene da sam ovdje pisao o tri, po većini stvari, izuzev po onima koje sam gore spomenuo, različite knjige. Književna je produkcija na ovim prostorima prilično eklektična, a ovdje tu formalnu, stilsku eklektičnost imamo sažetu na maloj zapremini papira. U te stvari i detaljnije analize svake knjige ponaosob ne bih ulazio. Ne raspolažem alatom za takav posao. Mogu reći tek da sam kao čitatelj prilično snažno doživio sva tri spomenuta romana i da ih nakon što sam počeo čitanje nisam ispuštao iz ruku sve do zadnje stranice. Vjerujem da je već to dovoljno da ih preporučim za čitanje. Pogotovo jer trenutačno živimo u periodu kada one građevine koje su podignute sa svrhom da se u njima okupljaju ljudi stoje kao uspomena na neku drevnu kulturu u kojoj su se ljudi nalazili i skupa provodili vrijeme okupljeni oko istih interesa. Možda je zato pravi trenutak da se okupimo oko istih knjiga pa da imamo o čemu pričati kada se nađemo ispred kazališta, stadiona, klubova ili u kavanama. Ili sam pretjerano staromodan pa ne kužim da će te potencijale pojesti društvene mreže i virtualni prostor.

Kako god, knjigama koje su napisali Žmirić, Cvijetić i Štukan i njihova generacija je ostavila trag na planetu te potvrdila svoje postojanje. Bili su tu, a i dalje jesu, hvala čemu god ste se skloni zahvaljivati. Pripadali su, a i dalje pripadaju, nečemu što je imalo odlike civilizacije. Što će budućnost učiniti s našim tragovima i kako će ih valorizirati druga je priča.

Mene ipak kopka, ne mogu je nikako u sebi držati, jedna stvar, moguće potpuna glupost, nebitnost jedna, beznačajnost, koju sam se zapitao nakon što sam, gotovo jednog za drugim, pročitao spomenuta tri romana. Kako to, pobogu, čovjek prevali toliki put kroz prostor i vrijeme, a završi na istom mjestu?

https://www.lupiga.com/kolumne/obiljezja-generacije-tri-bivsa-vojnika-osvijetlila-su-zajednicku-nam-nesrecu?fbclid=IwAR0XemTmBmgC0GmgWCvxy-vgoyq9NP4kwGbBOizEmQAPn5wwsYkXAAm-vMo