Mjesečne arhive: Oktobar 2020.

Iz čijih ruku uzimamo hostije i nafore, čije štivo čitamo

Piše : Zlatko Paković (na slici), “Danas”, Beograd


Glavna odlika kratkog romana Darka Cvijetića „Šindlerov lift“ (Schindlerov lift), u tome je što progovara i na mrtva, nasilnom smrću zanemela usta žrtava etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva u Prijedoru 1992, 1993. godine, ne ustuknuvši da dželatima ostavi realna njihova imena, koja pred svetom i dan-danji mirno nose.


Veliko književno delo, najverodostojnije je svedočanstvo. Njegova veličina, da se razumemo, u ljudskom je podvigu njegovog pisca, koji u njega zalaže građansku svoju sigurnost.

Nema potkupljivog znanja. Zato ovde govorimo, najzad, o knjizi znanja, a ne tek o znalački napisanoj lepoj literaturi.

Govorimo, dakle, o retkom slučaju kad se otpor građanina pretvara u njegovoj knjizi u estetiku otpora, kad se bolni doživljaji čiste savesti pretvaraju u razgovetnu svest o događajima. Samo tad i tako, patnja se može pretvarati u radost.

Dižući pisani spomenik svojim umorenim sugrađanima koje su ubili sugrađani, Darko Cvijetić iz Prijedora, u Prijedoru, pokazao je da samo ko dobro živi, može jasno zapisati.

Koliko bi sva ova postfratricidna naša neuračunljiva situacija, ovaj mir strukturiran ratom po svim svojim šavovima, ova elitna kultura nipodaštavanja podviga običnog čoveka koji mrzi da laže, koji mrzi da krade, koji mrzi da mrzi, koliko bi ovaj klerikalni fašizam na svom mrsu, ovaj kapitalizam koji privatizuje svaku želju i svaku nadu i svaki jezik, ovo svakodnevno pogubljenje svega što na opštu stvar podseća, koliko bi, velim, sve to bilo podnošljivije i upitnije, upitnije, samo da, barem da, vodimo računa o tome čije knjige čitamo!

Iz čijih ruku uzimamo hostije i nafore?

Zbirka od tridesetak pripovesti, povezanih zajedničkom povešću, ovo je roman o ubijenima i ubicama, o onima koji su na zločin bili primorani, da potom sami sebi istom rukom presude, i o onima koji se svojim zlodelima kite kao nagradama.

Ovo je roman koji je, „u nekoj rupi svijeta, poznatoj po ratnim zločinima, logorima i slikarima“, Darko Cvijetić napisao, u sebi iz mrtvih podigavši da mu pomognu, duhove naših najboljih predaka: pisca kratkog romana „Dok ležah na samrti“, pisca „Crvene konjice“, pisca „Priča sa Kolime“, pisca „Grobnice za Borisa Davidoviča“, pisca „Bašte sljezove boje“.

A među njima, tu je i jedan živi predak-savremenik, pisac dela „Sarajevo Blues“.

Svakom napisanom knjigom polažemo i račun o svojim čitanjima i podnosimo izveštaj onima od kojih smo uzimali štivo, da postane telo naše mašte, telo našeg mišljenja i pevanja.

Zahvaljujući, dakle, i izboru svoje književne tradicije, koja u njemu živi i sja, „Schindlerov lift“ je izuzetno književno delo.

Godinu dana posle ovog kratkog romana, Darko Cvijetić objavio je kratki roman „Što na podu spavaš“, takođe u tridesetak pripovesti, povezanih jednom zajedničkom povešću. (Prva izdanja ovih dveju knjiga pojavila su se kod sarajevskog izdavača Buybook 2018. i 2020. godine, a u Srbiji, objavila ih je, u Beogradu, Književna radionica Rašić, 2019. i 2020.)

„Što na podu spavaš“, zapravo je nastavak prvog romana, tačnije bi bilo reći drugi deo diptiha. Razlika među njima je u tome što je glas pripovedača iz prvog romana, dakle iz trećeg lica, prešao sada u prvo lice i na brojne ličnosti, dakle, u glasove aktera. Takođe, razlika je u tome što se prostor samih događaja, sa gradske, lokalne, preneo na teritoriju države.

Dok „Schindlerov lift“ govori o Prijedoru, uglavnom o stanarima jednog solitera, čije stanove, po spratovima, povezuje lift, „Što na podu spavaš“, i tu uglavnom iz perspektive iste porodice (Cvijetić), govori o ratnim danima u Bosni i Hercegovini; zločini koji u prvoj knjizi idu na kazneni raboš srpskim vojnim i paravojnim snagama, u drugoj knjizi proširuju se na zločine koje su počinile bošnjačke ratne snage prema Srbima, posebno prema regrutima tadanje JNA, na samom početku ratnih sukoba.

Drugi roman ne samo da ni u čemu ne zaostaje za prvim, nego se onome ko ovo piše čini da ga je po osećajnosti i leksici čak i prevazišao. Mogli bismo prema tome reći da je drugi deo izvanredniji od izvanrednog prvog.

U oba dela ovog književnog diptiha, autor postoji i kao imenovani lik, i to ne kao prvi među jednakima, primus inter pares, nego kao jedan među drugima, i sam, dakle, kao onaj drugi. I to je koren etičke perspektive ovih lirskih, moralnih romana – skromnost istinski nadarenog i zaista učenog čoveka.

Posle čitanja ovih knjiga, zamišljam njihovog autora kako u februaru mesecu ove godine, malo pre nego što će objaviti drugu knjigu romanesknog svog diptiha, ulazi u Pozorište Prijedor, u kojem radi kao dramaturg i reditelj, i prolazi pored plakata koji najavljuje događaj te večeri: dokumentarni film „General Draža Mihailović“. Tu počinje treći roman njegove, u stvari, trilogije. Nema kraja.


https://www.danas.rs/kolumna/zlatko-pakovic/iz-cijih-ruku-uzimamo-hostije-i-nafore-cije-stivo-citamo/

Odabrani polufinalisti Nagrade Janko Polić Kamov 2020.

Deset Kamovljevih


Žiri Nagrade Janko Polić Kamov (Nikola Petković, predsjednik žirija, Andrea Zlatar i Velid Đekić) između mnogo izuzetnih naslova pristiglih na ovogodišnji natječaj odabrao je deset polufinalista nagrade koja se dodjeljuje za najbolje književno djelo napisano na hrvatskom jeziku.

Na natječaj je pristiglo 97  knjiga objavljenih u razdoblju od 1. 7. 2019. do 30. 6. 2020. godine. 

U polufinale su ušli (abecednim redom):

Miloš Đurđević. Trgovački ratovi, prolaznici i druge pjesme, Zagreb: Sandorf, 2020. 
Stipe Grgas. Zablaće, Zagreb: MeandarMedia, 2019. 
Monika Herceg. Vrijeme prije jezika, Zagreb: Fraktura, 2020. 
Nada Topić. Stope u snijegu, Zagreb: MeandarMedia, 2019.

Darko Cvijetić. Što na podu spavaš, Sarajevo, Zagreb: Buybook, 2020. 
Marko Gregur. Vošicki, Zagreb: Hena com, 2020. 
Ena Katarina Haler. Nadohvat, Zagreb: VBZ, 2020. 
Zoja Strenja Šolaja. U vrtložini, Zagreb: Disput, 2020. 
Neven Ušumović. Zlatna opeklina. Zagreb: Sandorf, 2019.

Branislav Glumac. Iza ugla ogledalo, Zagreb: VBZ, 2020. 

Uoči dodjele nagrade bit će proglašeno pet finalista, a termin i mjesto dodjele ovogodišnje nagrade bit će objavljeno naknadno. 

Nagradu Janko Polić Kamov ustanovilo je Hrvatsko društvo pisaca 2014. godine, a kriterij odabira prvenstveno je književna izvrsnost. Nagrada istovremeno promiče inovativnost, bilo u stilsko-jezičnom ili u tematskom smislu.

https://mvinfo.hr/clanak/odabrani-polufinalisti-nagrade-janko-polic-kamov-2020?fbclid=IwAR1u4pG10Dx8VNeSOMvenENrCy9DM53GvEilbxZ_FkrNfOT4-Vb_a6vM5IA

https://www.booksa.hr/vijesti/blitz-vijesti/deset-kamovljevih

Zlatko Paković: Pet preporuka za čitanje

1. Saša Ilić, „Pas i kontrabas“ (Orfelin izdavaštvo, Novi Sad)

Sa romanom Saše Ilića, ovenčanim Ninovom nagradom, prvi put je u novijoj srpskoj književnosti nagrađena knjiga koja moralno osuđuje i estetski zasenjuje na desetine nagrađenih književnih dela i na desetine nagrađenih pisaca u poslednjih trideset godina, koji su, kao pasji sinovi, služili i služe srpskom nacionalizmu, njegovim masovnim zločinima drugde i obogaljenju društva i kulture ovde.

2. Darko Cvijetić, „Šindlerov lift“ (Književna radionica Rašić, Beograd)

„Šindlerov lift“ progovara na mrtva, nasilnom smrću zanemela usta žrtava etničkog22 čišćenja nesrpskog stanovništva u Prijedoru, ne strahujući da svojim književnim protagonistima ostavi realna imena izvršilaca zločina. Velika književnost kao najvernije svedočanstvo.

3. Selvedin Avdić, „Autobusne bilješke“ (Lom, Beograd)

Beleške u ovoj knjizi jesu popisana poputbina, poputnina našeg odlaska iz jugoslovenske civilizacije. Sećanje nam je nadjačalo maštu. To je bit tragičnog našeg osećanja.

4. Vladimir Nabokov, „Lolita – kritičko izdanje“ (Dereta, Beograd)

Kongenijalni prevod Branka Vučićevića, anglista erudita Zoran Paunović pomno je pregledao i dodao mu sav prateći kritički materijal. Ovo je veliki praznik naše prevodne književnosti i uživanja u srpskom jeziku.

5. Elizabet Rudinesko, „Žak Lakan: prikaz jednog života i istorija jednog sistema mišljenja“ (Karpos, Loznica)

Izvanredna, iscrpna studija o životu i delu jednog od najuticajnijih filozofa XX veka. Šta je tvoja želja? Kako da dopreš do svoje, samo tvoje želje, koja te, najzad, otkriva kao nedresirano biće?

To je prvo pitanje našeg doba, doba indukovanih, silom ili milom nametnutih, tuđih, ničijih želja.


https://www.danas.rs/kultura/zlatko-pakovic-pet-preporuka-za-citanje/?fbclid=IwAR2FJsEmXlgvogpXpeiEfpXTUWDG36RZSViPtKrTk-LFquxRtVBBPapDq5U

Četiri podatka za esej “Arhipelag Jugoslavija 1991 – 2021”

1.

U gradu vidio smrtovnicu.
Peti čovjek iz našega rova, s ratišta uz Unu.
On, koji nije htio pušku nositi. Govorio je da ima nalaz od doktora – da je nestabilan za nositi pušku. Da može i ubiti.
I sada ga vidim u mislima, kako stoji uz rijeku, zavrnutih rukava sivomaslinaste vojne košulje. Ostala su četvorica umrli. Poslije rata, pomalo.
Ostao sam sada samo ja. Zamisli, pomislim, nije htio nositi pušku.
Dugo gledam smrtovnicu. Nemam hrabrosti ni da izvadim mobilni telefon i fotografiram smrtovnicu na javnom mjestu, pomislim kad sam došao kući.

2.

Cijelu jesen smo kod Bihaća tukli se za kotu Grabež.
Danas je tamo izbjeglički logor, za ljude iz Sirije.
Da, i Siniša je poginuo na Grabežu.
Na tome mjestu sada tamnoputi mladić sjedi na zemlji. Na smartfonu lista fotke petogodišnje kćeri i plače, priča nam Drago.

3.

Meni u Sarajevu snajperom ubilo dijete u naručju, kaže Hasna.
Da ga nisam nosila, metak bi mi raznio oba srca.

4.

Pored mene je, kroz Prijedor, prošlo preko 100.000 ljudi, izbjeglica pred hrvatskom vojnom akcijom. Ljudi plaču, traže vode. Nailazi traktor koji vozi starac. Otraga, na prikolici, baka sjedi pored mrtvačkog sanduka prljavog od zemlje. Unutra prošle godine poginuli, jutros rano iskopani sin.

Hoćeš li vode, bako, pitam.
Nećemo, nećemo, veli.

SAVREMENI ROMAN: „ŠTO NA PODU SPAVAŠ“ DARKA CVIJETIĆA

Kako biti otporan na magnetizam pripadanja

foto : Igor Štiks, Viktor Ivančić i D.Cvijetić


Dominantna struja je ona romaneskna, dok poetski uplivi pomažu da se posebno žestoke scene uklope u željenu sažetost, a da istovremeno ne izgube na žestini

Piše: Nikola Nikolić, Vijesti, Podgorica

Ratovi nikako da izađu iz mode, pa tako ni ratna književnost. O jednom netipičnom ratnom romanu pišem u trenutku kad se ponovo povampirio konflikt između dvije kavkaske zemlje. U vremenu pandemije, koja je dovela do opšte blokade planete, pokazuje se da je ratovanje jedna od epidemiološki „najbezbjednijih“ kolektivnih aktivnosti. Gledamo kako se smrt otprema sa odstojanja – iz daljine i visine. Ubilački kontakt ostvariv je i s najvećom distancom, na spokoj SZO. Tako će ostati barem dok se ne desi humanitarna katastrofa poput one u Jemenu, zahvaljujući kojoj je stopa smrtnosti od koronavirusa u ovoj zemlji jedna od najviših u svijetu.

Kavkaz i Balkan su po mnogo čemu slični, a najviše po teško zacjeljivim linijama razdvajanja. Posljedice sukoba na ovim prostorima vidljive su i nakon više od četvrt vijeka i zato će to još dugo biti umjetnički rabljena tema. Dosta je čitalaca koji s negodovanjem prate njenu neprolaznu aktuelnost. U stilu – zar nije bilo dosta?, zar nema toliko aktuelnijih pojava svuda oko nas?, pisci, zar nećemo nikad zatvoriti to poglavlje? Jedan sam od onih koji u tome ne vide ništa sporno. Masovno ubijanje zbog različitosti iskaljeno je kroz vjekove kao najdjelotvornija opcija borbe za vlastitu stvar. Pisci od njega ne zaziru jer – osim onoga za samoodržanjem – intenzivira i ostale nagone, rezultujući dinamikom kakvu je teško doživjeti za vrijeme mira. Zato je rat uvijek pogodan teren za pisca: bezbroj je motiva pogodnih za dobru priču, dok se žanr „ratni“ u startu preobraćuje u „antiratni“, uz računicu da svaki normalni stvor, nezavisno od namjere autora, na kraju mora uvidjeti bezuslovnu ispravnost pacifizma. To znaju čitaoci tako različitih Babelja, Hemingveja, Remarka, Lalića – koji su tako različito pisali o istome.

Kad je riječ o prostorno i vremenski bliskijim predstavnicima, slična je stvar sa, recimo, Damirom Ovčinom i Darkom Cvijetićem. Prvi je autor izuzetno uspješnog romana „Kad sam bio hodža“, ispisanog na više od petsto stranica, jedinstvenog po tome što je gotovo oslobođen glagola: ratne strahote prikazane su tako što ih narator ređa bez daha, stvarajući atmosferu direktnog izvještavanja. S druge strane imamo Cvijetićev roman „Što na podu spavaš“ (Buybook, Sarajevo, 2020) – minijaturu od stotinak stranica, ali umjetnički ništa manje besprekornu. Oba djela samo su potvrda stare estetičke dogme da je „kako“ uvijek važnije od „šta“.

Darko Cvijetić se i u svom drugom romanu, nakon nagrađivanog „Šindlerovog lifta“, drži onog Čehovljevog ideala da riječima bude tijesno, a mislima široko. U relativno mali prostor uspio je da smjesti potresno svjedočanstvo o uzajamno povezanim sudbinama oblikovanim u ratnim uslovima. Pri tom ostaje utisak kako je konstruktorski pogođena prava mjera – sve manje bilo bi nedostatno, sve više suvišno. Ili vas autor ubijedi u to, što je svakako umijeće za sebe. Naravno, ovakvom ishodu kumovala je i neobična naratorska strategija. Da se Cvijetić poduhvatio klasičnog pripovijedanja, vjerovatno bi mu bilo potrebno mnogo više prostora da postigne jednako validan učinak. Tajna je u njegovom izvorno pjesničkom senzibilitetu. Nije ga se oslobodio prešavši u drugu književnu vrstu, već je svoje poetsko viđenje svijeta prilagodio proznim načelima. A ono što smo dobili ne može se nazvati hibridom, uprkos ne baš jasno diferenciranim dionicama koje bi se mogle svrstati pod jedan ili drugi okvir. Dominantna struja je ona romaneskna, dok poetski uplivi pomažu da se posebno žestoke scene uklope u željenu sažetost, a da istovremeno ne izgube na žestini.

Poglavlja su zapravo svjedočanstva iz različitih perspektiva. Naratori se smjenjuju tako da se ono sljedeće nadovezuje na prethodno, bez nekih drastičnijih prelaza, uz motivacijski utemeljena hronotopska krivudanja. Razlog leži u činjenici da je autor fabularnu mrežu ispleo između svega nekoliko likova. Svaki od njih će nekoliko puta „dobijati glas“, i to baš onda kad treba, kad se očekuje da ima nešto važno da kaže. Time, međutim, nikako nije narušen ni onaj imperativ neizvjesnosti koji čitaocu obezbjeđuje aktivnu ulogu. Put svakog od protagonista pratimo na preskoke; a u međuvremenu, iščekujući da se svaki od njih uskoro ukaže u drukčijoj scenografiji, pomišljamo da razvoj fabule zavisi ne od ćudi autora, već od Rata kao nekog nezavisnog entiteta, čije marifetluke autor samo pretače u rečenice. Dakle, suočeni smo sa čvrstim prividom da je pisac samo izvođač radova. Utapanje u unutrašnju logiku teksta najbolji je pokazatelj koliko je on uspio.

Kao centralni motiv izdvaja se povlačenje regruta JNA iz kasarne u Sarajevu, na samom početku sukoba. O njemu prvo govori Darko, autor i vodeći narator (ili prvi među jednakima), čiji brat Bota postaje zarobljenik na mjestu gdje je samo nekoliko dana ranije položio zakletvu. Ne baš svakidašnju – domovini u nestajanju. Taj paradoks najavljuje vrtlog u kome će se malo potom naći svi akteri: neki sa distance (koliko to dozvoljavaju okolnosti), ostali iz opasne blizine, s prve borbene linije. Od ovih drugih posebno je upečatljivo iskustvo kapetana Topića, Hrvata, kome je u dužnost zapala gotovo nemoguća misija izbavljenja četrdesetak golobradih regruta. Među njima ima Albanaca, Srba, Bošnjaka, ali zajednička opasnost briše razlike u prefiksima, koje važe svuda okolo. Uniformnost karakteristična za armijsko ustrojstvo gubi značaj, provideći se ubrzano. Vjetri poput falš kozmetike. Nasuprot tome, neznanom protivniku čula su izoštrena i registruju svaki pokret, čineći od stupice teško dokučivu enigmu: „Nisu znali niti ko im je neprijatelj, niti zašto, nisu više mogli reći ni tko ih napada, ni na koga oni pucaju, niti zašto.“

Položaj pitomaca dodatno je otežan činjenicom da im je preko noći izmijenjen identitet. Ušli su kao Jedno, kao stonogo biće simetričnih, automatizovanih pokreta, a izaći moraju ogoljeni, etnički razodjeveni, bez tog izlizanog sloja koji je dotad stvarao iluziju istovjetnosti. Ono što im se dešava paradigma je stanja lipsale države. Bivaju svučeni mimo volje, za što je odgovorna inercijalna sila naglo oslobođenog nacionalizma. Odjednom postaje presudno ne kako se osjećaš, već kako te osjećaju. Tvoja sudbinska odrednica zapisana je u očima onoga drugoga. Kako vrijeme odmiče, ideja o neprijatelju otjelovljava se sve jasnije. Poprima konture lovine koja se krije u mraku poput nepoželjnog simbola, poput grba umiruće zemlje, ušivenog u visini srca. Ta srca kucaju u prazno, odbrojavaju sama sebi. Kapetan zapada u onu vrstu moralnog tjesnaca u kom se pod prinudom, u haosu alarmantnosti, trenutno odabiraju ispravni ili pogrešni putevi. Čijoj naredbi udovoljiti, nadređenog ili vlastite savjesti?

Senka, Senad, Topić, Anđelo, Bota i ostali plutaće dalje ćudljivim strujama rata, tragajući za nekom sigurnijom maticom. U svojim nastojanjima, prikazanim kroz pojedinačne epizode, neće se mnogo razlikovati od oglednih zamoraca. Našavši se usred golemog eksperimenta, pokušaće da ostanu na nogama uprkos nestabilnosti oslonca na kom su se zatekli. Krajnji ishod je apsurdan, jer je cijena promjene na bolje, zbog koje se i poseže za nasiljem kao najradikalnijom metodom mijenjanja, samo gomila unesrećenih života. Isuviše velika da bi se tek tako mogla podvesti pod kolateralnu štetu.

Ostaje vječito pitanje, često s debelim zakašnjenjem pretočeno u kolektivnu grižu savjesti: da li je krajnji proizvod vrijedan tolike sirovine? Odgovor nije lak, zavisi od perspektive, ali na književnosti je da iznova propituje i preispituje, ukazuje i dolazuje, držeći se etički beskompromisnog kursa. U tom smislu, odvojenom od pukog čitalačkog doživljaja, autor romana „Što na podu spavaš“ dostojno je obavio zadatak. Na samozadati izazov odgovorio je odvažno i etično (pa još i umješno), ne postavljajući se pri tom kao zastupnik niti jedne strane, čime je potvrdio da istinska humanost mora biti otporna na bilo kakav magnetizam pripadanja.

I ovih dana svjedoci smo kanibalske politike medija, po kojoj je vrijedno pažnje samo ono što je svježe. Što se oduži, to i obajati, poput rata u Jemenu ili Siriji. Ukoliko se ne prekine u skorije vrijeme, zaisgurno će i sukob u Gorskom Karabahu polako utonuti u zaborav – makar za većinski dio svijeta, kojem globalizacija pobuđuje samo površnu i oročenu potrebu za informisanjem, što se graniči sa nekakvom egzotikom. No, dok je autora poput Darka Cvijetića, nema sumnje da će fenomen rata biti razotkrivan dubinski; a u dubini je jezgro, vrišteća vrelina gdje se mnogi ne usuđuju da dirnu, u dubini su nemoć i patnja hiljada anonimnih žrtava.


https://www.vijesti.me/kultura/478429/kako-biti-otporan-na-magnetizam-pripadanja?fbclid=IwAR2n5gfdJIq8pZL-ODXHdUB7v2uIEEmvYusdP3wreuTgqYj3IJw1_4OS2LU





Darko Cvijetić: Svaki trijumf vodopada, besmislen je pred vatrom


Razgovarao Zvonimir Gvozdić:


Povod za razgovor njegov je novi roman Što na podu spavaš (Buybook,2020.) i zbirka pjesama Snijeg je dobro pazio da ne padne (VBZ, 2019.)!

Svake godine dočeka nas barem jedno Vaše vrhunsko dijelo. Nakon ”Schindlerovog lifta”(Buybook,2018.) o kojem se puno pričalo i pisalo, objavili ste ”Snijeg je dobro pazio da ne padne”(VBZ, 2019.) i ”Što na podu spavaš”(Buybook,2020.). Kome dajete rukopis na prvo čitanje? Tko je Vaš najveći kritičar i najsnažniji oslonac u stvaranju?

Čim prođe zanos pisanja, intenzitet tišine u vama čini doseg vašeg udarca posve jasnim. Nema sredine, znate to, ili je prešlo crtu, ili ste (opet) kanili prevariti svijet preko sebe. Tom sudiji valja pridodati budno oko moje supruge. Oko koje savršeno zna gdje je uspostavljena crta.
Vrhunske sudije. Zatim se svi od pjesme rastajemo.

I u zadnje dvije knjige ”Snijeg je dobro pazio da ne padne” i ”Što na podu spavaš” nezaobilazna tema je krvava i besmislena prošlost naših prostora. ”Književnost Darka Cvijetića hrabar je i uzaludan trud da se razumije drugog i da se ima srca za njegovu patnju.”(Miljenko Jergović). Nakon što ste napisali ”Schindlerov lift” izjavili ste „Ničega se pripovjedajući nisam oslobodio i taj užasni teret nije ni s čim postao lakši nakon što ga je papir preuzeo.“ Čitajući Vaša dijela, srce nakratko stane i ponestane dah, ne pronalazi se logika u takvom mraku, no nažalost, mržnji na ovim prostorima i dalje se ne nazire kraj. Sami kažete da se pisanjem ne osjećate lakši; postoje li onda trenuci kada poželite odustati od stvaranja? Zapitate li se ikada koji je smisao Vaših pisanih riječi?

Svaki trenutak odustajem. Radi se uvijek o izdajama.
Ne može nitko ništa dogođenom. Zato zidate i odustajete svakom ciglom, svakim umiješanim malterom. Nema iskupljenja, u crkvi riječi također vlada tišina.
I nema smisla, dakako.
Svaki trijumf vodopada, besmislen je pred vatrom. Miljenko je u pravu – hrabar i uzaludan pokušaj. Takav je od Prometeja do Sizifa, od Becketta do vriskova.

Rođeni ste 1968.godine u mjestu Ljubija Rudnik. Kakvo je bilo Vaše odrastanje i mladost?

Doista vrlo bajkovito i lijepo. Dani pune zrelosti Jugoslavije, dječiji vrtić, sretna i zadovoljna radnička obitelj, redovna ljetovanja u odmaralištima, poštenije vrijeme bih rekao, pogodnije za djetinjstvo.
Također, dječaštvo i mladovanje, Omladinske radne akcije, služenje Armije…
Naprosto, do godine 1991. svijet mi se okretao jednom brzinom, zatim…udarac i kočenje koje još traje. To je zvuk koji pišem.
Dva života s ratom između.

U pogovoru knjige ”Snijeg je dobro pazio da ne padne” Semezdin Mehmedonović napisao je „Njegov je najzreliji rukopis do sada, najsloženiji u strukturi, najličniji u temi i izvedbi. Obilježen je ličnim gubitkom, smrću oca, i melankolijom bolnice. Po tome je ova knjiga, rekao bih, celanovska jer ide iznad svjedočenja, govori o ličnom gubitku, ali kao i njegove prethodne knjige govori i o tragičnim događajima iz naših ratnih devedesetih, o posljedicama koje traju i danas, a istovremeno je neka vrsta njegove rekapitulacije dvadesetog stoljeća.“ Pronalazite li ljepotu u boli?

Ne pominje Semezdin ljepotu u boli.
Majstor je vrlo precizan – knjiga je „…celanovska jer ide iznad svjedočenja…“
Pjevanje može ići više od svjedočenja. Jezik to može – ime dati strašnom, baš kako je Celan do pucanja napeo (njemački) jezik, da bi imenovao užase Šoe.
Ili, može i ovako: „lijepo je samo početak strašnog koji još možemo podnijeti“, kako je pjevao Rilke.

”Riječi su ostale da vise u zraku / jedva sam ih skupio / da bih imao čime disati / pa šapćem: / kako je bogu dok je od mene vjerovan / a kako kad se vjerovanost u njega smanji za mene?” (”Snijeg je dobro pazio da ne padne”, Darko Cvijetić). Ima li još vjere u Vašem srcu?

O, naravno! Vrlo sam bogato opremljen mistikom svjetlosti, tajnovitošću Riječi i mirom u nebu. Sumnja je oružje moje vjere.
Božanstvenost pak nakana i izvedba moje sumnje.
Vrisak već postoji u svakom pisku.

U knjizi ”Snijeg je dobro pazio da ne padne” neke su pjesme posvećene drugim književnicima. Npr. Anne Sexton, Andrijani Kos-Lajtman, Zoranu Žmiriću, pismo Miljenku Jergoviću. Kako je došlo do toga?

Svako od tih imena je prvorazredni pjesnik. I svatko od njih je nekoga trenutka bio moj učitelj i utjecao izravno na moje pisanje. Trebalo bi još posveta, jer ja imam dosta izvanserijskih učitelja.
Posvete su moj tihi naklon.

U knjizi ”Što na podu spavaš”, Anđelo, prijatelj Vašeg brata počini samoubojstvo. ”Da se svukao posve gol sam. Da je odjeću svučenu s tijela bacio u Sanu. Da je imao ručnu bombu. Da je izvukao osigurač i bombu stavio u usta. Da mu se glava rasprskala, a vrat i ruke bili puni gelera. Da je tijelo odbačeno u vodu.”(”Što na podu spavaš”, Darko Cvijetić). Svi vode svoje unutarnje ratove nakon onih proživljenih. Je li neki put odlazak s ovog svijeta jedini iskreni mir koji čovjek može pronaći? I postoje li situacije kada je oduzimanje vlastitog života najhrabriji čin?

Camus je Sizifom odgovarao na vaše pitanje, Mishima samootvaranjem utrobe. Postoje granične točke, ekstremnost pojedinih okolnosti. Kada su apologetu filozofiranja o suicidu, Ciorana, pitali zašto to nije učinio, kazao je da mu to još uvijek nije palo napamet. No, svatko je zaseban svijet i pojam ekstremnosti jest posve individualan.
Nečija psiha u stanju je preživjeti Auschwitz, a netko se pod vlak baca iz karenjinovskih razloga.
Odlično ste kazali „unutarnji ratovi nakon proživljenih“, s vrlo neizvjesnim ishodima.
Točka taljenja mijenja se od čovjeka do čovjeka.
Recimo, sin nacističkog ratnog zločinca ubio se prekomjernom konzumacijom – mlijeka!

Koja je Vaša knjiga bila najzahtijevnija za pisanje?

Nesumnjivo „Što na podu spavaš“.
Trebali su mi mjeseci da se uspravim na noge nakon te knjige.

”Leš i muzika međusobno se čuju, u nama / neosvjetljenom svijetu, gdje ništa nema prvi dan.” (”Snijeg je dobro pazio da ne padne”, Darko Cvijetić). Koju glazbu slušate kako biste utišali leš? Je li ona bitan dio Vašeg života i puštate li glazbu dok pišete?

Kakvo sjajno pitanje ste formulirali! Utišavanje leša muzikom .
Mislim da je pjesnik nemoguć bez intenzivnog osjećanja za ritam i zvuk.
Ali pjesma ovisi o dotoku tišine u njezin tok.
Pjevanje leša nastaje orfejskom šutnjom.
Volim se jazzom bodriti dok jurišam na prazan papir. Možda Avishai Cohen ili Tord Gustavsen Trio….

Nekoliko knjiga koje su u životu ostavile na Vas najdublji utisak…

Lav Tolstoj „Smrt Ivana Iljiča“, Varlam Šalamov „Četvrta Vologda“, Thomas Bernhard „Gubitnik“, Aleksandar Tišma „Upotreba čoveka“, Daša Drndić „Canzone di guerra“…



https://booke.hr/darko-cvijetic-svaki-trijumf-vodopada-besmislen-je-pred-vatrom/?fbclid=IwAR2svBLWRxsrrpOPAfPE-Ig5HZjhtilSPMB7BeavYkyC88BPhguDb_M-bts

Pusta Bosna 45

Ovo je pjesma o tebi, Alešu Debeljak. Koji si previjao riječi ranjene
pogrešnom rečenicom. Koji znaš kako snijeg sipi na dahtanja po zamkama.
U bolje provjetrenim sobama zavjese uzmu miris lišću.
Još uvijek je tako, Alešu Debeljak, jod curi s riječi odvojenih za opise.

Koljive životinje same nose svoje napukline u sjekire.
Smrt se nakon tebe vratila u kućicu.
Netko, Alešu Debeljak, u trudnoj mladoj ženi
brižljivo priprema svoj opis.

Donosi iscijepana drva, pripravlja hranu, ostavlja već tragove svojeg znojenja.
Vrisak tako zanoći u svaki pisak. Koji ječi. Dugo.
Možda je u tome stvar. Što ta trudna mlada žena leži u logoru za izbjeglice.
Nakon šeste boce oživljava mi tvoj lik. Možda si u njoj, sam. I ne stariš.