Mjesečne arhive: Novembar 2020.

Darko Cvijetić, pisac iz Prijedora: U ime čega smo ratovali?

Jedna knjiga, u dvadeset godina nikad podignuta u Gradskoj Biblioteci u Prijedoru….



Autor: Matija Jovandić, 23. nov. 2020. 12:23. NOVA.RS, Beograd

Danas su veterani sijedi, ismijani, rano ostarjeli, vrlo nesretni i izigrani ljudi. Ozbiljni ljudi se stide zemlje iz koje im odlaze djeca i unuci, kaže u razgovoru za Nova.rs Darko Cvijetić, pesnik i autor romana “Šindlerov lift” i “Što na podu spavaš”.

Dok piše o smrti, Darko Cvijetić bori se za svaki život”, zaključuje Selvedin Avdić nakon čitanja knjiga ovog pesnika, romanopisca, dramaturga i reditelja iz Prijedora. Cvijetić je objavio 13 knjiga pesama i proze. Među njima su i dva romana: “Šindlerov lift” i “Što na podu spavaš”. Sebe smatra posjugoslovenskim piscem, pesme i romane objavljuje širom nekadašnje države, od Ljubljane do Skoplja, kao i u u zemljama gde se govori još desetak drugih jezika. Pred štampanje romana “Šindlerov lift” u Nemačkoj proletos se suočio i sa pretnjom tužbom kompanije “Šindler” zbog metafore. U međuvremenu je objavio i “Što na podu spavaš”.

Kao i “Šindlerov lift”, i “Što na podu spavaš” je roman od stotinak strana, pisan ogoljenim rečenicama, kroz koje fijuču meci, kao u ratu, a opet takvim da se čitalac ne sklanja, nego se često hvata olovke da pribeleži nešto o čemu će misliti i dugo nakon što pročita roman. O jeziku i pristupu da se iskaže neizrecivo, ali i moralnim dilemama običnih ljudi uvučenih u rat i zločine, bilo da govori o Prijedoru i okolini ili opkoljenoj kasarni Viktor Bubanj i vojnicima u njoj. “On piše o ratu, ali iz njegovih knjiga nećete saznati ko je pobjednik, nema istorijskih datuma, generala ni predsjednika. Nema paradnih uniformi niti opisa bitaka, ali ima krvavih košulja i uvijek se zna ko ostaje da leži na bojnom polju. Žrtve, ne vojnici”, beleži Avdić.

Prošli put kad smo razgovarali, aktuelna je bila pretnja kompanije Šindler tužbom jer ste svoj roman nazvali “Šindlerov lift”. Hajde da odmah pitamo: kakav je epilog?

– Po obje strane prihvatljiv epilog, kompromisan i korektan. Važno je da se nitko ne osjeća pogođenim samim činom romana. Roman je ipak samo roman. Hamletu sasvim sigurno nije važno što se dvorac očev zove baš Elsinor, a zemlja Danska.

“Šindlerov lift” trebalo je da na sceni Kamernog teatra 55 u Sarajevu postavi na scenu Kokan Mladenović i onda je došlo doba korone. Šta će biti sa tom predstavom?

– Probe su zakazane za sredinu januara 2021. “Šindlerov lift” dobit će, evo, vrlo uskoro neki drugi jezik za progovaranje. Sigurno ne moram govoriti šta znači glumački tim Kamernog teatra pa još s Kokanom Mladenovićem. Dakle, izvjesna je predstava. No, u dobu smo kad ni sljedeća godina nije izvjesna. Silno se radujem, ja sam dijete teatra.

U međuvremenu ste objavili roman “Što na podu spavaš”. Neki ga opisuju kao najbolji roman o ratu u BiH, neki kao snažnu antiratnu poruku. Kako ga vi vidite?

– Prsti koji su još zabavljeni ranama. Postoje rečenice koje morate složiti, koje samo vas čekaju, kao što postoje pogledi na stvari koji nisu istrošeni niti mitološki niti forenzički. Iznenađujuće je da i toliko godina nakon rata mi zapravo nemamo pojma kako se moglo dogoditi da budemo u zemlji, po rovovima jedni naspram drugih i u ime čega, zaboga!? Recimo ovako – “Schindlerov lift” je vertikala a “Što na podu spavaš” horizontala istoga svijeta.

“Ponekad samo stojim sa olovkom iznad napisanog teksta. Vidim ga, ali nemam volje otisnuti ga na papir”, pišete već na početku. Daljim čitanjem postaje jasno i zašto. Vaše knjige teško je i opisati, a kamoli napisati. Šta vam je najteže palo pri pisanju “Što na podu spavaš”?

– Najteža je pomisao da možda ipak nije dovoljna narativna moć koju dajete dokumentima da se raspjevaju i progovore. Napisani tekst i nastaje na iluziji da može biti bolji dokument od dokumenta, da ga može obasjati i tako objasniti. Također, bojao sam se da nekoga ne ozljedim, uključujući sebe, dakako. Roman je samo roman, ponovno.

Likovi u romanu zovu se imenima i nadimcima stvarnih osoba, tu su i Darko Cvijetić i njegova porodica. Običan svet, od trenutka kada su radnici postali ratnici, prolazi kroz jezive događaje i nalazi se pred strašnim (moralnim) dilemama. Ne možemo se oteti utisku da je u najvećoj meri autobiografski i da je neka vrsta lirizovanog dokumenta. Grešimo li?

– Naravno da ne griješite, lirizovani dokument je odlična sintagma, ali treba računati na onu Brehtovu distancu “oneobičavanja” i “otuđenja”, sve da bi se autobiografsko iscrpljivalo u podudarnosti imena i događaja. No to je premalo za priču. Puka autobiografičnost je samo jedan od reinpretativa. Svakako mi je bilo lakše pričati maskiran autobiografičnošću. Lirsko u strašnom ne vidimo bez pažljivijeg uvida.

Jeste li morali da ublažavate stvarne događaje ne bi li bili verovatniji?

– Ne, ništa nisam ublažavao. Mi smo u protekle tri decenije toliko toga nevjerojatnog doživjeli da bi ublažavanje bilo bez efekta ili bi proizvelo elementarno spisateljsko nepoštenje. U takozvanom stvarnom životu promiču nam pred očima čuda koja u sebeljublju ne vidimo, čak nemamo senzore za čudesno. U slučaju i ovoga romana radi se o repetiranju i usporenom odmotavanju dogođenog.

Darko je u jednom trenutku i nevoljni čuvar logora. “Kako Srbi da prave logore, zar nisu Srbe tjerali u logore?”, piše njegov brat sa ratišta kući, ubeđujući samog sebe da je to samo propaganda. Logori iz poslednjih ratova još su, čini se, tabu. Na kakve reakcije nailazite pišući o njima?

– Treba reći da, s izuzetkom Banjaluke (i sjajne ekipe ljudi koji vode Banski Dvor), koja je zapravo vrlo blizu Prijedora, roman “Što na podu spavaš” zbog kovid-19 nije uopće promoviran, odnosno nije održana niti jedna prezentacija romana “uživo” u čitavoj regiji. Drugo, ovdje je sve tabu! Gotovo svaka tema je za jednu stranu polemična, a za drugu rigidno cementirana u neraspravljivo. Da, tako je – logori, ali tu su i djeca iz sarajevskih kasarni. Ta je tema također famozni tabu. (Prijedorčanin je, recimo, i general major Vladimir Trifunović, tu – iz sela Rakelići, koji je u tri zemlje presuđeni ratni zločinac. Kapetan Topić je daleki odjek Vlade Trifunovića i varaždinske balavurdije, od kojih mu, eto, baš nijedan nije došao u Prijedor, na ukop.) Krećemo se zonom zabrana – što god da učinimo!

I uopšte, imate li utisak da se vaše knjige, a objavljujete ih u celom regionu i u prevodima na druge jezike, percipiraju kroz drugačije (ideološke i druge) naočare u BiH, Hrvatskoj i Srbiji ili zapažate sličnosti?

– O, pa naravno. Ovdje teku paralelni svjetovi, paralelne historije. Tako je se sa svime. Počnimo od imena. Ime je vrhunski identitet i potpuno je svejedno što vi mislite o tome. Proizvod onoga kojemu smo dali identitet, uvijek je i proizvod identiteta samog. Zanimljivo je pratiti sa strane kako se vaša ničijost nema čime braniti od napada ili prisvajanja. Čitatelj ima priliku od toliko žrtava, u čije ime se progovara, uzeti sebi omiljenu i najžrtvovaniju, jer je “naša”, recimo. Da, mnogi to čine. Ipak, dobijam mejlom sjajne dojmove ljudi iz “čitave regije”, “pisma čitatelja” od Slovenije do Makedonije. Naravno da postoje prave tragedije, i naravno da je hor u njima uglavnom potpuno nijem!

Kako na vaše knjige gledaju čitaoci u zemljama koje nisu imale iskustvo rata?

– Kao vrlo brutalne. Tako ih vide. Nas se kroz čitavu evropsku povijest tako doživljava. Taj stereotip je nemoguće izbjeći, od kuhinje, do kinematografije… Mi smo se očito posve navikli na tu brutalnost, nakon tri desetljeća treninga, i prihvatili smo je kao potpunu normalnost. Van naših zemalja, moju poeziju i prozu doživljavaju vrlo dokumentarističkom i zamjeraju mi, recimo, “veličanje Titovog doba” (!?), ne razumijevajući da se, u mojem slučaju, to doba poklapa s mojim djetinjstvom i ranom mladošću. Zanimljivo je kako strani čitatelj vidi napisano. Ono što je nama jasna linija, njima je nerazmrsivo klupko.

“Darko samo piše, kao da to može da promeni ono što je bilo”, kaže Darkova majka u vašem romanu. Može li?

– Darko ponovno rekonstruira ono što je bilo, vjerujući da ga tako sačuvava i mijenja, misli njegova majka. Promjena očišta ne mijenja gledano, ali se promjenom utišava svjetlo, gledano se naizgled mijenja, totalitarnost našeg viđenja ulazi u fenomen kritičkog, u polje nesigurnosti, možda misli Darko. Dogođeno zavisi od nas, od naše slobode, možda bi joj Darko i kazao.

“Gdje u noć uđe čovjek, napukne svjetlo” slika je koja se provlači kroz roman, kao i pitanje iz naslova romana. Vidite li gde svetlo?

– Svjetlo je u neulasku čovjeka u noć; tako ne može napuknuti.

“Ratovali za domovinu, da odemo iz nje, što dalje”, pričaju bivši borci radeći na građevini u Americi, a pre koju godinu su doslovno pucali jedan na drugoga. Da li se taj običan svet danas, 30 godina kasnije, razume bolje nego njegove (pseudo)elite?

– Sasvim sam siguran, ljudi razumiju i osjećaju jasno da su prevareni. Danas su veterani sijedi, ismijani, rano ostarjeli, vrlo nesretni i izigrani ljudi. Društvo je retardiralo do nepostojanja. Ozbiljni ljudi se stide zemlje iz koje im odlaze djeca i unuci. Zajednička povijest se nastavlja na krovu tuđe kuće, daleko od svoje i u njoj poda za spavanje.

Neretko se može čuti u književnim krugovima da je “dosta romana o ratovima na Balkanu” i da je potrebno naći nove teme ili makar drugačije pristupiti tome što se na ovom prostoru dešavalo. Čujete li i vi takve ocene i šta na njih kažete? Kakva će biti vaša naredna knjiga?

– Svakako da čujem takve ocjene. Rekoh i da je percepcija Balkana nepovratno ista – prostor brutalnosti i surovosti. No, ipak mi je nejasna ta konstatacija “književnih krugova”, kojima nitko ne spori ideju promjene registra. Legitimitet teme ne bi smio biti upitan, osim toga, pogledajte pažljivije mladu književnost “regiona” i vidjet ćete da nije rat više primarna tema, ali nema teme koja prethodno nije umočena u ratno pismo. Upravo se čitavo društvo upire da rat nikada ne izađe iz fokusa, jer bi se urušio sav proces samoviktimizacije, pažljivo građen nacionalističkom književnošću. Narednu knjigu mogu osjetiti kao živ organizam unutar mene, koji se još uvijek bori sa sjenkom svojega privida. Tu je dakle, uvijek jednu olovku daleko od mene.

U reakcijama na vaša dva romana nazivaju vas i naslednikom Andrića i Selimovića, dobili ste nagradu “Fric” u Hrvatskoj po Krležinom nadimku, vi često referirate na Kiša i Ranka Marinkovića… Gde vidite svoje mesto u regionalnoj književnosti?

– Takva konstatacija je svakako veliko i neumjesno pretjerivanje. Radi se o Majstorima. Književnost više ne proizvodi takve umove, nažalost ih čak i ne treba. Pismenost se promijenila, kao i znanje ili obrada bitnih informacija.

Bavite se pozorištem. Sukobljavaju li se u vama reditelj i pesnik ili se nadograđuju? Da biste napisali svoje knjige, rečeno je negde, morali ste da kujete nove reči i praktično novi jezik. Hoće li i pozorište, s obzirom na to da su zatvorena zbog pošasti, u budućnosti morati da progovori novim jezikom?

– Sve treba jezik da bi se uopće objavilo svijetu. Jezik se svija kada ga nasilno upregnjujemo u misao. Mene je teatar upravo strukturom svoga jezičkog izobilja podučio književnosti, ali i obratno. Možda to dugujem i nasljeđu Brehta ili Beketa ili samoga Šekspira. Ništa zapravo i nemamo, izuzev jezika. Da, bit će zanimljivo vidjeti kako će pozorište odgovoriti na medicinski poželjan manjak društvenosti.

https://nova.rs/kultura/darko-cvijetic-pisac-iz-prijedora-u-ime-cega-smo-ratovali/?fbclid=IwAR2-HQL-Jbt-MTyQlkZTrnBVymzM8NVlY6jRduDE8D-J_2za6EFaRDCqZ1I

Mlakić: Ovo je krvava inverzija Ćopićeva klasika ‘Gluvi barut’

foto- Miljenko Jergović

PIŠE – Josip Mlakić; 15. STUDENOGA 2020.

Knjiga Darka Cvijetića ‘Što na podu spavaš’ ušla je u širi izbor kandidata za Nagradu Fric 2019/20., koju sponzorira Barcaffe, a mi donosimo kritiku književnika Josipa Mlakića

U romanu “Prvo lice” Richarda Flanagana, o kojemu sam pisao nedavno, nadobudna njujorška spisateljica govori o prirodi književnosti koja se rađa, kao o nekoj vrsti Knausgardova nasljeđa. Flanaganova spisateljica piše autobiografiju, jer “tako sad svi pišu”. Ona smatra kako je podvala izmišljati priče i kako pisci ne trebaju čitati. Zbog čega je ovo važno istaknuti povodom drugog romana Darka Cvijetića? Njegov (ultra)kratki roman “Što na podu spavaš” je, po riječima samoga pisca, koje je izrekao u jednom intervjuu povodom novoga romana, suodnos fikcijskog i fakcijskog. To je pogotovo važno spomenuti jer se radi i o svojevrsnoj intimnoj i tragičnoj obiteljskoj kronici, gdje je jako teško ostati objektivan. Međutim, Cvijetić to radi s nevjerojatnom lakoćom. Cvijetić je jedan od onih pisaca, rijetkih i dragocjenih, kod kojih forma književnog djela nije primarna.
Sve njegove pjesničke zbirke, kao i dva njegova romana, možemo svesti na jednu vrstu zajedničkog nazivnika, koji ih određuje u mnogo većoj mjeri nego forma, a radi se o nepotkupljivom i hrabrom svjedočenju, i to onom fundamentalnom – radi se o literarnim svjedočenjima koja su, kišovski re- čeno, “zapisana rukom časnih ljudi i pouzdanih svedoka”. Kao i “Schindlerov lift”, i drugi Cvijetićev roman, “Što na podu spavaš”, govori o nedavnom ratu u Bosni i Hercegovini iz pozicije žrtve o žrtvama. Radi se o nekoj vrsti obiteljske kronike ispričane u dva odvojka: iz perspektive Darka, te one druge, perspektive njegova brata Bote, koji je uoči rata u Bosni i Hercegovini otišao na odsluženje vojnog roka te se na njegovu početku zadesio u neprijateljskom okruženju u sarajevskoj Vojarni “Viktor Bubanj”. Prvi odvojak priče podudara se s onim o čemu je Cvijetić progovorio u svojem “Schindlerovu liftu”, dok je ovaj drugi zapravo “drugo plućno krilo” njegova prvog romana, kako je sam autor okarakterizirao na jednome mjestu svoj novi roman. Darko pripovijeda o strahotama prijedorskih logora, u kojemu je u jednom od njih zatočen i njegov ujak, jer je pripovjedačeva majka Hrvatica. Zatim o teroru koji se u Prijedoru provodi prema nesrpskom stanovništvu i onima koji nisu lojalni novim vlastima. Dakle, manje-više sve ono o čemu govori “Schindlerov lift”, iako se Cvijetić ne ponavlja nego samo dograđuje svoju priču. Međutim, drugi odvojak priče daje ovom romanu novu širinu i dubinu. Radi se o tragičnom odvojku priče kakvu je na humoran način obradio Vinko Brešan u svojem filmu “Kako je počeo rat na mom otoku”. To je priča o roč- nicima bivše JNA koje je rat zatekao u savršenoj klopki i koji su bili njegovi svojevrsni taoci, pogotovo “nesrbi”, od kojih su mnogi tragično skončali.
U Bosni i Hercegovini pogotovo su bila krvava tri slična događaja: onaj u sarajevskoj Dobrovoljačkoj ulici, takozvana tuzlanska kolona, te treći, o kojemu Cvijetić piše, onaj iz sarajevske Vojarne “Viktor Bubanj”, za koji je Tužiteljstvo BiH prije nekoliko godina podignulo i optužnicu protiv nekih pripadnika Armije BiH i policijskih snaga zbog zločina počinjenih prema ročnicima bivše JNA, među kojima je i ratna sarajevska legenda Dragan Vikić, Hrvat, dok srpska strana za zločine u Dobrovoljačkoj ulici smatra odgovornim i armijskoga generala Jovana Divjaka, Srbina. Ova priča je u književnosti do ovog Cvijetićeva romana ostala neispričana, kao i priča o tragičnoj sudbini mnogih oficira, poput Botina kapetana Topića, Hrvata, čiji se svijet početkom rata raspao te se i sam našao u savršenoj klopki iz koje nema izlaza, kao i njegovi mladi vojnici. U “Botinoj priči” ima niz slučajnih susreta i nevjerojatnih koincidencija koji bi u pravilu trebali opterećivati tkivo romana. To je Botin susret s djevojkom Senkom, Bošnjakinjom (tad muslimankom), te kasniji fatalni sraz Bote s bratom te iste djevojke. Pa susret u bespućima Amerike, na baušteli, sa suborcem Senkina brata, kojeg je on ubio. Mogu ovi detalji biti čak i stvarni, biografski, ali književnost u pravilu ne trpi slične prosedee jer je stvarnost počesto “luđa” od knji- ževnosti. Međutim, to u ovom romanu izvrsno funkcionira. Možemo to promatrati i kao obol Cvijetićevu profesionalnom angažmanu u kazalištu, jer se radi o tipičnim dramskim obrascima, o dramskom zgušnjavanju vremena i prostora te njegovo smještanje pred nas, na virtualne kazališne daske. Ali i zbog još jednog razloga: ovaj roman funkcionira i kao svojevrsna hiperbola, u kojoj su slični književni postupci uobičajeni. Postoji jedna scena iz romana koja je, po mojemu mišljenju, ključna za njegovo razumijevanje, koja oba odvojka jedinstvene obiteljske kronike stapa u jedno. Tu scenu pripovijeda maloljetni Botin sin Angelo, kojemu je otac dao ime po prijatelju i suborcu Anđelu, koji je pred kraj rata izvršio samoubojstvo. Događa se u Americi, kamo je Bota otišao s obitelji nakon rata. “Otac me stalno vodio u kino. Volio je gledati filmove, pa je i mene stalno vodio. Da sam drukčiji, da sam jugoslavenskog podrijetla, shvatio sam tek na koledžu”, pripovijeda Angelo. Tako je Bota odveo sina na projekciju filma Bate Čengića “Gluvi barut”, koji se prikazivao “u okviru europskog tjedna filmske kulture”. Taj film za dječaka je bio svojevrsni šok, “nešto što je unosilo neki pradavno ukotvljeni nemir u mojoj krvi”.

Čengićev film snimljen je prema istoimenom romanu Branka Ćopića. Radi se, po mojemu mišljenju, o najboljem ratnom romanu koji je nastao na ovdašnjim jezicima, a uz Krležina “Hrvatskog boga Marsa” i možda najboljoj ratnoj prozi uopće. Bosanskohercegovački književni teoretičar Enver Kazaz usporedio je ovaj roman zbog svoje političke i ideološke subverzivnosti s Babeljevom “Crvenom konjicom”. Ćopićev roman govori o prvim danima Drugog svjetskog rata u Bosanskoj krajini, na istom području na kojem se većim dijelom odvija i radnja Cvijeti- ćeva romana, obilježenim ustaškim terorom i unutarnjim podjelama unutar domicilnog srpskog stanovništva. Cvijetićev roman “Što na podu spavaš” svojevrsna je krvava inverzija Ćopićeva “Gluvog baruta”, u kojoj su žrtve i krvnici zamijenili mjesta. To ne vrijedi samo za Cvijetićeve protagoniste nego za rat koji je vođen u Bosni i Hercegovini ‘90-ih u cjelini. U ovom, ali i prethodnom Cvijetićevu romanu, niz je okrutnih i brutalnih babeljevskih scena i motiva. Spomenut ću samo jednu, onu najbrutalniju, o ubojstvu logoraša, mirnodopskog mesara, koja bi se bez ikakvih intervencija uklopila u “Crvenu konjicu”. Ako “Schindlerov lift” duguje podosta toga Danilu Kišu, ovaj roman mnogo se više referira na Ćopića i Babelja. Treba imati ljudske i spisateljske hrabrosti napisati ovakav roman, pri čemu je apsolutno neva- žan suodnos fikcijskog i fakcijskog. Nevažan je zapravo čitateljima, koji na to isključivo imaju pravo gledati kao na fiktivnu književnost niti tko od njih ima pravo propitivati o tom suodnosu. Međutim, ovo je iznimno važno za autora ove knjige, taj balans između objektivnog i subjektivnog, fiktivnog i faktivnog, jer roman “Što na podu spavaš” možemo bez ikakvih ograda opisati i onom jakovljevi- ćevskom sintagmom – spašavanje vlastite duše.

https://express.24sata.hr/kultura/mlakic-ovo-je-krvava-inverzija-copiceva-klasika-gluvi-barut-24461

Finalisti Nagrade Janko Polić Kamov

Žiri u sastavu Andrea Zlatar ViolićVelid Đekić i Nikola Petković, odabrao je pet finalista Nagrade Kamov. Prosudbeno povjerenstvo Nagrade Janko Polić Kamov odabrao je pet finalista Nagrade koja se dodjeljuje za najbolje književno djelo napisano na hrvatskom jeziku, izvijestilo je Hrvatsko društvo pisaca (HDP).
U finale ovogodišnje nagrade ušli su:

Darko CvijetićŠto na podu spavaš, Sarajevo, Zagreb: buybook, 2020.

Branislav GlumacIza ugla, ogledalo, Zagreb: VBZ, 2020.

Stipe GrgasZablaće, Zagreb: MeandarMedia, 2019.

Nada TopićStope u snijegu, Zagreb: MeandarMedia, 2019.

Neven UšumovićZlatna opeklina. Zagreb: Sandorf, 2019.

Obrazloženja:

Darko Cvijetić.  Što na podu spavaš (roman)

Roman Darka Cvijetića  Što na podu spavaš  atipična je pripovjedna proza koja kombinira različite tehnike iskazivanja, od narativnih, dijaloških i opisnih scena do osobnih pisama, dnevničkih zapisa i poetskih fragmenata. Razlomljena u 33 poglavlja, ovu prozu na okupu drži jak autorski Cvijetićev glas, iako i sam pripovjedno razlomljen u mnoge glasove.  Ratna, sad već bezvremena sadašnjost, nabijena je emocijama: strahom, nemilosrdnošću, nesrećom. Trauma  zločina ujedno je i trauma krivnje, trauma odluke je i trauma nemogućnosti donošenja odluke, trauma sudbine. Svima njima je gubitak jedini zajednički nazivnik.

Branislav Glumac. Iza ugla, ogledalo

Knjiga Branislava Glumca Iza ugla, ogledalo iznenađuje, a zapravo to ne bi trebala činiti. U životnoj dobi kada se ustaljeno poseže za formulom koja izjednačuje godine i smirenje, Glumcu ne pada na pamet smanjiti intenzitet vlastitog poistovjećenja života sa strašću, a strasti s umjetnošću. Nije u takvu gardu nov, ali stupanj poistovjećenja, s njime i stupanj javnog priznavanja tog poistovjećenja, teško nalazi pandana. A opet, zašto i bi, kad već samo pogled na njegovu radnu biografiju upućuje na produktivnost kojoj se može tek zavidjeti.

Knjiga iznenađuje vulkanskim erosom pisanja koji ostavlja iza sebe mnoge mlađe ljubavnike i bojovnike pera, da ne kažemo tipkovnice. Glumca zapravo u ovoj knjizi nije briga ni za kakve formule, tematske i formalne, inovativan je kao kakav mladac kojemu je mijenjati svijet. Žanrovske granice ne znače mu ništa, pa knjiga u jedno intermedijsko okrilje stavlja prozne zapise, poetske tekstove, dramske stranice, feljtonistiku, intervjue i fotografije, a sve začinjeno zapisima drugih autora o njemu samom, stvarajući tim postupkom osobno ogledalo kakvo dosad u domaćoj književnosti nije viđeno. A ono što u njemu mi vidimo, zavirujući ponad Glumčevih ramena, fragmentirana je rekapitulacija vlastite biografije, momenata iz ovdašnjega kulturnog života te iskusničkih razmišljanja o umjetnosti, što će reći seniorskog pogleda unatrag, na što se nadovezuju postupci kojima gradi tekst u tolikoj mjeri vitalistički da pomišljate kako imate posla s autorom pred kojim se sve tek otvara.

Stipe Grgas. Zablaće (poezija)

Hartija, odnosno papir po kojemu je svoje stihove pisao Janko Polić Kamov, bila je ištipana. Papir, izrijekom tvrdi Stipe Grgas, kojega u svojemu pjesničkom prvijencu koristi, nije prazan. Prepun je bjeline nad kojom se vrši nasilje: nasilje ‘hibridnog’ poetskog teksta koji je u velikoj mjeri nadopuna Grgasovom akademskom angažmanu.

Zablaće je i toponim, ali i ‘glavni lik’ koji, kao i lirsko ja kojega čitatelj prati, u nizu umnoženih motiva luta ovom ambicioznom knjigom otvorenosti i iskrenosti katkad fikcionalizirane, a katkad izvorne autobiografije.

Poput autora, Zablaće se seli svijetom, a glas pjesnika bilježi popudbinu za koju sam na jednom mjestu kaže da proizvodi „poetiku bestijalnosti“. No ta je poetika istovremeno i svjedočanstvo i ljepote i okrutnosti zavičaja koji, iako je to kod Grgasa, uvijek i samo Zablaće, nije nužno jedan. Prolazeći kroz promjene istovremeno žudeći za trajnošću, Grgasovo mjesto doma i domovine, seli se iz mjesta u ne-mjesto, iz užasa rata i emigracije, (ne)bivanja kod kuće u svijetu… bivanja „sve u svemu uvijek negdje drugdje“ u ljepotu mediteranizma i sigurnost ishodišta koje je, ma koliko u njemu i iz njega izbivao, nomadizmu unatoč, ipak samo jedno.

Nada Topić. Stope u snijegu (poezija)

Pjesnička zbirka Nade Topić Stope u snijegu sabire pedesetak poetskih zapisa koji su okupljeni oko životne tragedije dječaka nestalih u planinskom snijegu. Koliko god sam naslov upućuje na stvarnosni moment događaja,  „stope u snijegu“ koračanje su kroz pjesničke oblike modernosti i postmodernosti, ili, točnije nad-modernosti. Od uzvika prelomljenog u dugim vokalima, preko metaforičkih iskaza i  opisno- lirskih slika, do autorskih osobnih autobiografema, zbirka se gradi istovremeno kao  pjesnička naracija i visokorazvijen, osviješteni “katalog“ poetskih postupaka.

Neven Ušumović. Zlatna opeklina (proza)

Dok su Igor Rajki i Boris Beck u romanu Ne bih o tome (2009) pronašli stranu b Bašćanske ploče i udvajajući autorski glas proizveli nesvakidašnje dobro štivo, Neven Ušumović je odlučio udvojiti knjigu kratkih priča (a možda i roman, tko će ga znati) podijelivši ju na stranu a i stranu b kazete (onog pomalo zaboravljenog komada plastike kojega smo u nježnim godinama gurali u kazetofone). Lutajući motivi cjeline teksta su tranzicijski kaos, postsocijalistička farsa, turizam (u Istri) kao grana sviju grana onoga što je ostalo od privrede te nedosanjani snovi mladosti koja je prekinuta ratom, raspadom i rasulom vrijednosti koje su preko noći nestale, a niti jedne fiksne ih nisu uspjele zamijeniti.

Osim što je epitaf anomiji, ova je knjiga intertekstualni i metatekstualni dokument u kojemu se, tehnikom palimpsesta autor odužuje bardovima poluotoka kao što su to Fulvio Tomizza, Vladimir Nazor… dok se mitopoetika narativa gradi na načelima prevrednovanja vrijednosti. Grade se kule u zraku poput tematskih parkova kojima harači Veli Jože, Nijemci u suglasju s lokalnim tajkunima koloniziraju mještane tako dokazujući da je Materada u nama, a ‘klinci’ zalijepljeni za rock kulturu i glazbu prkose povijesti u nastajanju svojim odnosom prema stvarnosti pokazujući da žele život koji je samo ljudski, ali i odviše ljudski. Pisana izbrušenim, cizeliranim stilom, Ušumovićeva knjiga štivo je samozatajnog erudita koje spada u sam vrh suvremene književnosti te zaslužuje punu pažnju čitateljske publike.     

Zbog situacije izazvane pandemijom Covida 19 ove godine nagrada će biti ‘uručena’ virtualno, odnosno na platformi Zoom, 17. 11. 2020. u 12:00.



https://hrvatskodrustvopisaca.hr/index.php/hr/novosti/obavijest-finalisti-nagrade-janko-polic-kamov

Šest knjiga za čitanje u novembru po preporuci Gorčina Stojanovića

U zajebana vremena, valja čitati samo zajebanu književnost, poručuje reditelj, kolumnista i ljubitelj fudbala sa ozbiljnom čitalačkom kilometražom Gorčin Stojanović, i preporučuje nam jesenju čitanku.

Darko Cvijetić, pisac “Schindlerovog lifta“, jedne od najnežnije napisanih bolnih knjiga u ovom veku čiju smo petinu, evo već otkinuli, svesni, valjda, da mu kraj videti nećemo, objavio je novi roman, “Što na podu spavaš?“. Ponovo je to, kao i “Lift” kratko štivo, ponovo napisano dahom i duhom pesnika i dramaturga, dakle – jezgrovito, uzneseno, precizno. Za razliku od izvesnog broja savremenih pisaca-fabulista koji enterskim belinama okružju svoje ovejane i od svakog suštastva ispražnjene pasuse-rečenice, ne bi li ih, tako ostavljene u pustinjama elegantno besmislenog preloma, učinili sadržajnim, kad to već ne uspevaju snagom neponovljivog sižea, Cvijetić piše svoje prijedorske priče stegnutom formom, ali razbokorenim, u “gorki talog iskustva“ uronjenim, spisateljskim darom. Njihova težina, ozbiljnost i proživljenost, preciznošću izraza i poetskom britkošću bivaju podignuti na najvišu razinu: onu na kojoj se trijumf jezika ostvaruje u samom jeziku. Komplikovano? Ne, nego ja ne umem bolje objasniti šta je to tako bolno istinito, a što vas drži uz roman, dok ga ne pročitate. A ni posle ne pušta.
(…)
https://nova.rs/kultura/sest-knjiga-za-citanje-u-novembru/?fbclid=IwAR2KTXaASYI8xEc3tf2SqksLLA8D_JYDu_32McxjelYo7N3RKIOlkrK4ORY

https://magazynpismo.pl/kultura/esej-kultura/wolne-miasto-wiersz-krystyna-dabrowska-poezja/?seo=pw&fbclid=IwAR0N_AwKE2tSMTjRL-_XHE_SKUPbBajox-Nq7mCxWWfmQzr8PzeHPI5WbG0

Sa(n)jam knjige u Istri objavio finaliste nagrade “Libar za vajk“

Petnaest knjižnih naslova konkurira za nagradu “Libar za vajk” koju dodjeljuje Sa(n)jam knjige u Istri, a nagrada će biti dodijeljena šestu godinu zaredom autoru i nakladniku knjige vrijedne pamćenja

Stručno povjerenstvo koje čine eminentni knjižari Dražen Dabić, Kata Njavro i Vlatka Balinčić odabralo je petnaest naslova iz cjelokupne knjižne produkcije nastale u Hrvatskoj u razdoblju od 1. listopada 2019. do 1. listopada 2020., a o dobitnicima nagrade odlučit će posjetitelji 26. Sa(n)jam knjige u Istri. Nagradu “Libar za vajk”, koja uključuje skulpturu autora Mauricija Ferlina i novčani iznos od 5.000 kuna, dobit će i autor i nakladnik nagrađenog djela.

http://www.sanjamknjige.hr/knjizara-gradena-od-knjiga-2/?fbclid=IwAR1Cq-GmF48kEYTLvhNc2YddN1AE9jJFJcSxsCMc7SDJs6Kt3SmubDLuM3o