Mjesečne arhive: Decembar 2020.

Pusta Bosna 70

Danas je bio potres, 29. prosinca 2020.
Ostao sam u liftu. Nestalo je struje. Ljudi su trčali uplašeni niz stepenice, s maskama na licima zbog virusa Covid – 19. Čuo sam ih. Tutnje.
Ostao sam s njom, sa Stojankom.
Sjedio sam u toj kabinici za par osoba, u mraku. Lift je usljed potresa prvo strašno škripio, zaljuljan titanički. Mogao sam za tih dvadesetak sekundi zamisliti kako se Crveni soliter oko mene upravo ruši. Par slika mi je proletjelo pred očima: kao, sad će dakle, sve da se saspe u prašinu, samo će lift, “Schindlerov lift”,ostati viseći na tim sajlama.
Mobilnim telefonom osvijetlio sam unutarnjost lifta, čim je potres prestao. Naravno, bio je zaglavljen između drugog i prvoga kata. Kako sam otvorio unutarnja vrata, tako je mlaz svjetla s ekrana mobitela osvijetlio skoro tridesetgodišnju skorenu krv. Ono što me je zaprepašćivalo je odsustvo bilo kakvog iznenađenja u meni. Kao – potres je posve normalna stvar kod nas, zaglavljivanje u liftu, nestanak struje, kao i da je lift upravo imao stati baš tu – gdje je ubio nesretnu djevojčicu Stojanku.
Sjeo sam u mraku na ruksak, u kojem je i roman “Schindlerov lift”.
Zatim su vatrogasci naglo otvorili vrata i svjetlost je sve nas požderala.
“Jesi se prepala, malena”, rekao mi je vođa vatrogasne smjene,”dođi anđele, idemo na svjetlo.”

Nova Levica, angažovana muzika i kultura (20): Darko Cvijetić

D. Cvijetić i Zijah Sokolović


Uskoro će se navršiti tri decenije od nasilne dezintegracije SFRJ i kapitalističke tranzicije njenih bivših republika, koja nije donela demokratiju i opšte blagostanje, obećavano od strane desno orijentisanih partija nacionalističke i neoliberalne provenijencije. Naprotiv, od većine prevarenih, opljačkanih i obespravljenih privatizacionih gubitnika, stvorena je dehumanizovana masa siromašnih, obezličenih i besperspektivnih robova u partokratsko-klijentelističkim kolonijalnim poretcima, kojima autoritarno upravljaju ratno-profiterske i tranziciono-mafijaške kompradorske elite.

Piše: Milan Đorđević

Stoga su u novom milenijumu, kao reakcija nepristajanja na tu dramatičnu istorijsku situaciju, na prostoru bivše Jugoslavije nastali autonomni društveni pokreti i novi politički subjekti, koji su svoje subverzivno i antisistemsko delovanje zasnovali na obnovljenim idejama i vrednostima radikalne levice. Oni se zalažu za socijalnu pravdu i antiimperijalno kolektivno oslobađanje u okviru balkanske federacije samoupravnih radničkih demokratija. Taj strateški programski cilj nastoje da ostvare zajedničkim suprotstavljanjem kolonijalnom pustošenju njihovih zemalja od strane globalnih centara porobljivačkog i izrabljivačkog kapitalističkog mehanizma, pokretanog sebičnošću i nezajažljivom pohlepom jednog procenta čovečanstva, u čijoj službi su i autoritarne, kriminalizovane i antinarodne postsocijalističke vladajuće klase. Za realizaciju njihovih namera, sadržanih u buđenju nade u mogućnost uspešnog stranačkog organizovanja i internacionalnog mobilisanja radničke klase, u cilju njenog oslobađanja od okova i stvaranja boljeg sveta, od presudnog značaja je i borba u polju kulture protiv dominantnih nacionalističkih i neoliberalnih ideoloških manipulacija.

Obrazovni sistem, režimski mediji, lumpeninteligencija i drugi proizvođači vladajućeg kulturnog modela imaju zadatak da idejno i vrednosno oblikuju porobljenu i poniženu većinu u duhu fatalističkog mirenja i saživljavanja sa postojećim „bezalternativnimˮ poretkom. Funkcija te mentalne društvene nadgradnje je da reprodukuje vladajuće materijalne odnose sprečavanjem klasnog osvešćivanja većine, kojoj se u zamenu za život dostojan čoveka nude nacionalistički mitovi o slavnoj prošlosti, kapitalističke bajke o preduzetništvu i religijske priče o pravdi na drugom svetu.

Poput socijalno i politički angažovane umetnosti i posebno umetničke muzike, kreirane klasičnim i savremenim tehnološkim sredstvima na ideološkim pozicijama socijalističke levice, rokenrol je od nastanka do danas, u svom izvornom idejno-vrednosnom kodu i stvaralačkoj praksi konceptualno artikulisane buke, sadržao snažan i društveno uticajan humanističko-emancipatorski potencijal.

Ispoljavao ga je u javnoj kritici i pobuni, umetnošću reči sjedinjene s zvukom, protiv rasizma, militarizma, socijalne nepravde, konzumerizma, imperijalizma, fašizma i ostalih brojnih negativnih pojava kapitalističkog društvenog sistema. Stoga bi i danas, u vreme globalne krize muzičke industrije izazvane pandemijom Kovid-19, u svom sadržajnom bogatstvu i nekomercijalizovanom vidu, u sinergiji sa srodnim muzičkim žanrovima, umetničkom i teorijskom produkcijom, možda mogao dati doprinos stvaranju alternativnog kulturnog modela i borbi nove levice za stvaranje boljeg sveta na drugačijim socio-ekonomskim, idejnim i vrednosnim postavkama.

Osnovni ciljevi serijala kratkih intervjua pod naslovom „Nova levica – angažovana muzika i kulturaˮ, urađenih sa više ili manje istaknutim stvaraocima različitih generacija, koji su sačuvali lični i profesionalni integritet, a ideje i vrednosti levice su im bliske, sadržani su u suprotstavljanju nacionalističkim istorijskim revizijama jugoslovenske prošlosti, artikulisanju stavova o potrebi stvaranja radničke partije u Srbiji i mogućoj ulozi muzike i generalno alternativne kulturne produkcije u njenoj popularizaciji i borbi na ideološkom planu.

Darko Cvijetić (11. januar 1968, Prijedor) je bosanskohercegovački i srpskohrvatski pesnik, pisac, režiser i dramaturg. Odrastao i školovao se u Prijedoru, Banjoj Luci i Zagrebu. Često navodi da je bio Učenik kod Majstora Ivana Obrenova. Piše romane, poeziju, eseje, kratke priče, režiser je i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Pesme i romani su mu prevođeni na nekoliko svetskih jezika: francuski, engleski, nemački, slovenački, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš. Uređivao književnički blog pod nazivom Hypomnemata. Član je tri društva: P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine, Društva pisaca BiH i Hrvatskog društva pisaca.

Pesme iz njegova zbirke Ježene kožice, koje je na poljski preveo Miloš Valigorski (polj. Miłosz Waligórski) bila je u finalnom izboru za evropsku nagradu “Evropski pesnik slobode” (polj. Europejski Poeta Wolności) 2018-2020.

Dobitnik književnih nagrada “Fric” (Miroslav Krleža), Hrvatska, 2020. i nagrade “Petar Kožić” 2019. Zadužbine Petar Kočić, Banja Luka-Beograd, za roman “Schindlerov lift”, Buybook, Sarajevo-Zagreb.

Darko Cvijetić je nesumnjivo jedan od najznačajnijih književnika postjugoslovenske književnosti, objavljivao tekstove i kolumne za sve važnije časopise u regionu, učesnik svih važnijih književnih festivala (kao što su Sarajevski dani poezije, Šopovi dani na Plivi, Slovo Gorčina u Stocu, Bookstan u Sarajevu, Vrisak u Rijeci, Festival svjetske književnosti u Zagrebu i Splitu, Imperativ u Banja luci, KaLibar u Varaždinu… ). Dnevničke zapise objavljivao na portalu Buka i Slobodna Evropa.

Objavljena dela: “Noćni Gorbačov”, 1990, Beograd; “Himenica”, 1996, Beograd; “Manifest Mlade Bosne”, 2000, Novi Sad; “Passport for Sforland”, 2004, Banja Luka; “Masovne razglednice iz Bosne”, 2012, Banja Luka; “Konopci s otiskom vrata”, 2013, Mostar; “Mali ekshumatorski eseji”, 2015, Banja Luka – Beograd. “Emotikoni u Viberu”, 2016. Sarajevo “Paraolimpijske himne”, 2017. dvojezično, Ljubljana. “Ježene kožice”, 2017. Zenica, “ Schindlerov lift“, 2018. Sarajevo – Zagreb, “Što na podu spavaš”, 2020. Sarajevo-Zagreb
Značajnije pozorišne režije: Nije čovjek ko ne umre, Velimir Stojanović, 1991., Srpska drama, Siniša Kovačević, 1995., Mandragola, N.Makijaveli, 1997., Galeb, paviljon 6, po A.P. Čehovu, 2003., Na čijoj strani, Ronald Harvud, 2007., Kvartet, Ronald Harvud, 2012., Feničanke, materijali, autorski projekat, 2013., Generacija bez kosti, autorski projekat, 2015. Bunar, Radmila Smiljanić, 2016.
Značajnije pozorišne uloge: Raskoljnikov, ZLOČIN I KAZNA,F.M. Dostojevski, režija Gradimir Gojer, 2007., Boris Davidovič, GROBNICA ZA BORISA DAVIDOVIČA, Danilo Kiš, režija Gradimir Gojer, 2009., Estragon, ČEKAJUĆI GODOA,Semjuel Beket, režija Radenko Bilbija, Clow, KRAJ PARTIJE, Semjuel Beket, režija Dragoljub Mutić

Rođeni ste u etnički mešovitoj porodici i vaspitani na socijalističkoj vrednosnoj orijentaciji. Sa usamljeničke pozicije anacionalnog stvaralačkog subjekta u gotovo celokupnom književnom opusu umetnički snažno i potresno kritički tematizujete teško ratno nasleđe svog grada kao simbola ljudske tragedije multietničke Bosne i Hercegovine. Pripovedate o teško shvatljivoj krvavoj propasti ideje bratstva i jedinstva i zajedničke zemlje, o ludilu i zlu nacionalizma, transgeneracijskim traumama, porazu humanosti i dugotrajnim društvenim posledicama u kolektivnoj palanačkoj zarobljenosti krivicom bez odgovornosti i kazne za zločine tranzicionih elita, dobitnika 90-ih, i katarze njihovih klasno neosvešćenih podanika koji žive u paklu beznađa, besmisla i besperspektivnosti svakodnevnice zarobljene prošlošću.

Ko su, po vama, glavni krivci i šta su stvarni razlozi za uništenje SFRJ i vladajuće kulturno hegemonijske revizije njene prošlosti? Ako uvažimo sve njegove mane i nedostatke, koja civilizacijska dostignuća socijalističkog društvenog uređenja, u kojima je uživala vaša generacija, su poništena u tranzicionom procesu, a smatrate da bi trebala da budu obnovljena i da li je uopšte moguće ostvariti tu zamisao?

Darko: Da, rođen sam u etnički mješovitoj porodici, radničkoj porodici, čvrsto utemeljenoj u socijalističkoj vrednosnoj orijentaciji. Pojavio sam se te magične 1968. u malom rudarskom mjestu, u zapravo finišu Jugoslavije, u posljednjih dvadeset i kusur godina njezina života.

Komunističke elite padom Zida brzo oblače dresove nacionalista i još brže privatiziraju religiju, pravo na reinpretaciju prošlosti i odjednom počinje kolo raskrvavljenog raspada. Etničke zastave najpogodniji su rekvizit ako ste krenuli u pljačku rođene zemlje. Vidjeli smo potpuni slom kulture i svih tekovina humane i socijalne države i, prije svega, izdaju intelektualaca koji su dozvolili poraz svjetskosti i ushit militarizma i primitivizma obraslog prostotom populizma i podaništva.

Brutalno je prosto – kapitalizam je uzeo obrazinu nacionalizma da bi bio prihvatljiv, i zatim brutalno rašarafio zemlju prethodno namirenu krvlju. Od “našega” nije ostalo ništa. Sada je sve u rukama najgore manjine u službi stranog kapitala. Mogu biti i vrlo plastičan – u Prijedoru je postojao kafić “Rudar” koji su svi zvali – “kod Ćifuta”. Vlasnik je bio stariji čovjek, Bošnjak, koji je zajedno sa sinom ubijen u obližnjem logoru. Kafić su nasilno za vrijeme rata zauzela dvojica vojnika Vojske Republike Srpske (Napravili su dakako kockarnicu. Pa su ispred “kod Ćifuta”, na tri koraka bliže pozorištu, druga dvojica vojnika, rođena braća, izrešetani jedne ratne zimske noći, nakon dobitne partije.) Sada je tu kineska prodavaonica ženskog donjeg rublja (!?) (“Rudar” u ženskom korsetu, nakon četiri muška leša.) Odnosno, srpska Vojska je ubila Bošnjačke gazde, da bi taj prostor bio kineski dućan intime u Republici Srpskoj! To je pravi rezultat rata. Jugoslavija je bila najveća ideja Južnih Slavena, i siguran sam da će to buduće generacije uvidjeti, čim padne impresija ratom, čim pomru svi heroji i spomenici se opet zapišaju. Hoće li ta ideja nositi i to ime, ja to ne znam, ideja Jugoslavije zaslužuje ljude sebi dorasle, a oni su sada ovdje nemogući ili još nerođeni!

Pretpostavljam da ste upoznati sa postojanjem i delovanjem Levice u Sloveniji i Radničke fronte u Hrvatskoj, kao i da ste čuli za transformaciju srbijanske SDU u Partiju radikalne levice. Da li mislite da postoji potreba stranačkog obnavljanja i udruživanja antisistemske, radikalne levice na „ex-YUˮ prostoru, kao ispravnog načina rešavanja identitetskog i bitno ljudskog pitanja dehumanizovanih tranzicionih gubitnika, i da li je ta ideja uopšte ostvariva u sadašnjem istorijskom kontekstu, s obzirom na kolektivnu klasnu neosvešćenost, porobljenost većine u partokratsko-klijentelističkom poretku, mirenje s dominantnom logikom preživljavanja u koloniji, političku apatiju i beznađe, iseljavanje mladih, ali i spremnost režima i njegovih mentora da istinsku opoziciju sistemu neutrališe kupovinom, ucenama, ubistvima, ili nekom novom Obznanom?

Darko: Da, svakako sam upoznat s postojanjem i djelovanjem više pokreta radikalne ljevice u tzv. regionu. Ali, ja vam ne znam odgovoriti na to pitanje, političko biće, u mojem slučaju, uvijek se iscrpljivalo u poimanju umjetnosti kao vrhunskom (pored ostalog) političkom činu. Nisam siguran koliko su ovi ljudi, duboko razvaljeni nacionalizmom, svjesni izdaje intelektualne elite, i koliko su zapravo sami, u svojoj vjeri krda u nacionalističku moć. Mene plaši riječ “radikalizam” ma koliko ga krasio humanizam kao cilj. Iako je posve točno – vrlo uskoro nećemo imati više nijedan resurs koji već nije u rukama kapitala, počevši od bilo koje vrijedne ideje, pa do željezne rude, ili flaširane pijaće vode. Ali, ne možete probuditi čovjeka koji se pravi da spava, govorio je Srđa Popović.

Ovdje su ljudi stoljećima brižljivo odgajani da javno linčuju ili ubijaju ljude koji im govore istinu. Udruživanje ljudi koji govore istinu pojačat će ton u općoj kakofoniji lažnog i glasnog govora, ali se pak kod mene, radi o iskonskoj rezerviranost umjetnika prema udruživanju ljudi. Strašno je vidjeti stampedovski odlazak, egzodus mladih ljudi, svih nacionalnosti s teritorija Južnih Slavena.

Vidjeti tu duboku razočaranost, i to djece čiji su očevi prevarom postali od radnika ratnici. (Konverzija natrag je nemoguća jer su ratnici sami sebi uništili tvornice i prodali ih strancima, uništili su svoja radna mjesta.) Trebat će vremena da ratnička djeca shvate da su europsko roblje, i da se osvrnu na lijeve ideje i pobrinu se za sebe.

Da li pratite aktuelnu domaću i regionalnu muzičku i generalno umetničku produkciju i šta mislite o mogućnostima i značaju njenog socijalnog i političkog angažovanja u današnje vreme, kao oblika i dela alternativne kulturne borbe za promociju vrednosti i ciljeva nove levice, koja utopijski nastoji da promeni vladajući idejni i materijalni poredak stvarnosti i povesno ostvari socijalno pravednije ljudske odnose? Kakva su vaša iskustva o moći angažovane umetnosti u popravljanju i bitnom menjanju istorijske stvarnosti?

Darko: Pratim, dakako, koliko mi prilike dozvoljavaju. Istaknut ću Olivera Frljića, ili Kokana Mladenovića, Zlatka Pakovića ili Senada Avdića u muzici, Damira Urbana…To su veliki umjetnici i istinski i duboko angažirani u promociji umjetnosti, umjetničke slobode i humaniteta, kroz vrlo kritički angažman unutar svojega sektora djelovanja. Pokretačka snaga umjetnosti vodi individualnoj slobodi, stvaranju bića koje misli i humanizira svijet. Moji su učitelji u književnosti danas, upravo takvi – Miljenko Jergović, Semezdin Mehmedinović, Selevedin Avdić ili mlada Monika Herceg, Magdalena Blažević…Čak nema umjetnosti ako ona sama ne emanira slobodu…Sam sam proizvodio kazališne predstave, kao i knjige, u cilju “popravke svijeta” i progledavanja na svoj socijalni očaj i društvenu nepravednost. Spasite jednog, spasili ste svijet, uče nas talmudski mudraci. Možda otud vjera da umjetnost nalazi toga Jednog, i da ga budi za ovaj svijet, da ga budi za čuda i ljepotu, u kratkotrajnom bivanju mesa na suncu.


http://www.rockomotiva.com/razgovori/nova-levica-angazovana-muzika-i-kultura-20-darko-cvijetic/?fbclid=IwAR2z7zhmVbXSA-FBtPrgDEOPl2PM2a93nLF2h2M8o2sFSgVp30IVyeR8_Lk

14. Međunarodni festival proze – PROSEFEST, 2020. Novi Sad

Tradicionalni uvodni program “U susret Prosefestu”, održava se danas (utorak), a biće posvećen nedavno preminulom mladom piscu iz Bosne i Hercegovine – Bekimu Sejranoviću. Glavni festivalski program ugostiće autore iz zemlje i inostranstva, a publika će imati priliku da prati književne razgovore koje će i ove godine uz književne kritičare moderirati novosadski gimnazijalci.

Gosti 14. Međunarodnog festivala proze – PROSEFEST su: Rumena Bužarovska (Severna Makedonija), Lana Bastašić (Hrvatska/Srbija), Semezdin Mehmedinović (Bosna i Hercegovina), Darko Cvijetić (Bosna i Hercegovina), Karil Filips (Velika Britanija) i Jovica Aćin (Srbija) − ovogodišnji laureat Međunarodne književne nagrade “Milovan Vidaković” koju dodeljuje PROSEFEST.

Program 14. Međunarodnog festivala proze PROSEFEST dostupan je na zvaničnom Jutjub kanalu Kulturnog centra Novog Sada, od utorka 15.12. u 12 časova.

https://www.youtube.com/watch?v=tC9gkN_SnjY&feature=share&fbclid=IwAR3yxQ7O6CQGlgy2Wlrg9YnAnxab4n_RSO_Vc4laJoeN65aO5igMn20Mat4

Šejka, Šejkovača

„… Otpija s časa na čas
Krv što mu se penje
U peščanom satu na stolu“

Vasko Popa, „Ljonja Šejka“

1. SLIKA

Šejka je sliku ALHEMIČARSKA SOBA FAUSTA poklonio Milovanu Đilasu negdje 1967. tri godine pred svoju smrt, a nekoliko mjeseci nakon izlaska iz devetodnevnog zatvora. Tih je mjeseci s robije došao i Đilas. Devetogodišnje. Kada bi bilokomu Aleksa Đilas opisivao Šejkinu poklon sliku svojem ocu i majci, rekao bi da je na njoj vidio, pored ostalog, terra tenebrosa – zemlju tame, Berathrum – ponor, bezdno u paklu, princa alkemije Paracelzusa, svete brojeve 7 i 4, potom lubanju. .. Šejka je „jednu pravu“ lubanju držao u ateljeu. Bio je prosinca i studenog 1966. u samici istražnog zatvora u Beogradu. Poklon slika, svjedoči Đilas, nastala je 1964. i njegovom poklonkupnjom, Marija i Šejka odmakli su se od granice gladi, a Šejka ostvario prvu veću zaradu prodajom neke slike (poklonom Đilasu). U slici nema događanja, kaže Aleksa Đilas, rađena je uljem i temperom i velikih je dimenzija 2×1,5 metara.
Što sve ima Faust u svojoj sobi – od zgužvane mape pakla, Featona sina boga sunca, Lava crvenog, pa Stiksa, hladnog i svetog, rijeke što razdvaja žive i mrtve, tu je i toranj ruske crkve s karakterističnim oblikom glavice luka, tu je portret nasmiješene Marije, pa i demon Belfegor s otvorenim ustima…A sam Faust sjedi i čita, ispod lijeve ruke piše „anubis“ – egipatsko božastvo s glavom šakala, što vodi mrtve kroz podzemni svijet i prokletnike u pakao. Moja je majka vrlo voljela Šejku, dovršio bi Aleksa.

2. ŠEJKA

Leonid Trofimovič Zisijadis Šejka, ili Leon van Kis ili Leon Leš ili Ljonja, rodio se 1932. u Beogradu. Jedan od osnivača Mediale. Volio Anu, volio Olju Ivanjicki, volio Mariju Čudinu. Umro 15. 12. 1970. u Beogradu. Od raka na mozgu.
Jedan zapis Leonida Šejke:
„Sazvežđe malih predmeta
Postoje i takvi predmeti, sasvim beznačajni, za koje počinjemo da osećamo bezrazložnu ljubav. Možda ona potiče od oseta ugodnosti koji imamo kada ih držimo u ruci. Navikli smo da ih nosimo po džepovima, a za to su pogodni, jer im veličina ne prelazi više od tri santimetra. Nosimo ih u džepu, slušajući nežno zveckanje, čekajući tu radost da kao minijaturna lavina pokuljaju, poispadaju iz džepova, pomešani s mnoštvom hartijica, koje su uostalom trebale da budu odavno bačene, a nisu jedino zbog naše inercije. Onda, pomešani još sa mrvama, vunastim gromoljicama, slamkama i ostalim đubretom, poispadaju ili mi sami izvrnemo džepove; i tako je sada na stolu “nemoguća gomila”.
Zatim, počinjemo selekciju, razvrstavanje, izdvajamo, pre svega, hartijice u stranu, a to su bioskopske, tramvajske karte, plave ili ružičaste, cedulje, računi, komadići novina, hartijice srebrnaste, providne, šarene… Sve to zgužvamo i odbacimo bez sentimentalnosti. Onda, iz gomile izdvajamo ono đubre, tako da ostanu samo čvrsti, određeni komadi, da može svakom da se nadene ime, da svaki ima jedan, doduše tihi, ali zato vrlo harmoničan zvuk. Jednom rečju, potrebno je da bude takvih vrsta komadâ, da bih imao želju da ih prebrojavam. Kad je sve gotovo, vraćam celu hrpu natrag u džep; priznajem da to sada ima neki drugi miris, ali ja zaboravljam na sve, mislim o sklopovima saća, paučinâ, mravinjakâ, a ne mislim na poreklo tih beznačajnosti, mada sam počeo nesvesno da se vezujem za njih i nisam verovao da će tako dugo ostati zaglavljeni u mom džepu. Bio sam ravnodušan, bio sam u stanju svakog časa da ih se otarasim, ali sada je prošlo već toliko vremena, na njima se nataložilo više slojeva moga duha, oni su postali deo mene, svi ti komadići, parčići ogledala, gvozdene alke, šrafovi, jedna kaplja od bakelita, i jedna od stakla, toliko blistava da se čini da je u njoj čitav kosmos sadržan, nekoliko drvenih kupastih komada, crvenih i žutih, bez ikakve oznake, nekoliko vrsta puževa, jedan krst, kuka sa nekog katanca, prema kojoj sam osećao izuzetnu ljubav, i, najzad, jedan ključ sa glavom trolista. Svi ovi mali predmeti predstavljaju jedno blistavo sazvežđe, koje lebdi na nebu u neposrednoj blizini, tako da lako rukom mogu da dohvatim bilo koji komadić, uprkos njegove silne vibracije, koja se opaža kao intenzivno zujanje pčela, ako se sazvežđe zatvori u kutiju, pa onda probuši otvor za osluškivanje, i koje nama prestaje kad se kutija otvori, mada vibracije i dalje traju. Možda će jednog dana sve to biti upotrebljeno za ukras nekoj varvarskoj nevesti, ali za sada ja ih držim u rukama, kao što bi se držala gomilica šljunka – razbacujem ga po podu, pa ga opet skupljam; onog koji se otkotrlja negde pod orman ne tražim više, a neke namerno spustim u slivnik i tako, komad po komad, polako, moja se kolekcija smanjuje, mada uvek postoji mogućnost da se nešto tako pronađe, bilo u sobi, bilo na ulici ili na velikim peščanim plažama; ali sve to ne može da traje u beskonačnost, moramo se, voljno ili nevoljno, uvek ograničiti na određen broj, pa tako, kad sve nestane, dakle, kad se izgubi, ja ne mogu zbog toga osetiti nikakav gubitak, jer to je bila sasvim bezrazložna ljubav. Ali bilo gde da zapadnu, to verujem, bilo gde da se izgube, otkotrljaju, pošto nose jedan zajednički otisak, recimo otisak moji prstiju ili, kao što već rekoh, otisak moga duha, moraće jednoga dana, možda posle mnogo vekova, da se opet nađu na okupu, posle mnogih kruženja, jer svemir je višestruko zakrivljen, da se susretnu. I ne samo to, možda će da se upišu jedan u drugi i tako sastave jedno lice, davno nestalo, davno zaboravljeno, da sastave moje sopstveno lice, tako da se sastavci, spone i ne opažaju, tako da to bude jedno lice, celo i bez ikakvih sumnji, sasvim potpuno.”
Šejka, jedinac od oca Trofima Vasiljeviča, strogog ukrajinskog oficira i srpskog generalštabnog topografa, izbjeglog u Srbiju nakon sloma carske Rusije, i majke blage Katarine Zisić, koja je potjecala iz ugledne valjevske cincarske porodice Zisijadis. Dvije različite roditeljske krvi slile su se u jednu i procvjetale u jednu, stvaralačku. Šejka uči rusku osnovnu školu, potom gimnaziju i srednju tehničku školu, da bi upisao Arhitektonski fakultet u Beogradu. Ovo je genetska predispozicija ― naime, Šejkina majka je veoma voljela operu i uz nju je Šejka muziku doživio kao blisku, srodnu umjetnost. Prirodno je da je poslije toga izabrao arhitekturu, koju drugačije zovu ― zaleđenom muzikom. No, slikar je već postojao u njemu. Od osamnaeste godine ušao je u svijet slikarstva i astronomije. Tvrdio je da je “zvezdano nebo takav prostor na kome misli mogu da slobodno lutaju”. No, pored umjetnosti, proučavao je i atomistiku, biologiju, filozofiju, književnost, muziku. Smatrao je da nije potrebno naći sebe, već ― doći do sebe.

3. BROJEVI

206 kostiju ima čovjek .U mas. grobu Hrastova glavica nađeno je 144 tijela ubijenih iz logora Omarska.114 puta 206 jeste 23 484 kostiju.

4. JAMA

Pored Sanskog Mosta, Gornjeg Kamengrada, u Podvidači, selo Glušci. Pored sela šumica, u šumici jamica, u jamici 23 484 komada kostiju. Hrastova glavica.Čahure oko jame i sad se mogu naći, kao i meci pozabijani u debla, koji su prethodno prosviravani kroz lubanje.. .Kraj jame agregat. Forenzičarka, omanja sijeda kratkopodšišiana žena u bijelom, s bijelim rukavicama, također pored. Ulaz vrlo uzak. Za jednu osobu. Alpinisti prave daščanu platformu. Dno jame 3×6 metara. Nikakvog zadaha. Nikakvog mekog tkiva. Desetine i desetine lubanja. Jama je sličila na bunar, kome zidovi tiho cure. U jami je plus deset. Vani je minus petnaest supnjeva Celzija. Tanka žica oko gležnjeva ruku i nogu. Puno žice. Tanke žice. Već izhrđale. Poneki sat. Jedan još radi, kaže forenzičarka nekome. Tijela su padala s visine najmanje dvadesetak metara. Vozačke dozvole, lične karte, fotografije… Kada sve kosti poslagane budu u bijele najlonizirane vreće odvoze se.
U Šejkovaču.

5. ŠEJKOVAČA

Identifikacioni centar za nestale osobe u cijeloj Bosni i Hercegovini. Pored Sanskog Mosta. Na stotine i hiljade kostiju čekaju spremljeni u bijele vreće. Čekaju. Da netko dođe po njih.
I opere ih, Margareto. 


/Darko Cvijetić, SNIJEG JE DOBRO PAZIO DA NE PADNE, VBZ, Zagreb, 2019./

Cvijetić i Nikolaidis u užem izboru za književnu nagradu Fric

Dva Buybookova autora – Darko Cvijetić i Andrej Nikolaidis su u užem izboru za književnu nagradu “Fric” koja se dodjeljuje za najbolju knjigu fikcijske proze objavljenu u Hrvatskoj.

Uži izbor objavljen je sinoć, a bili su prisutni predsjednica žirija Biljana Romić, koordinator Nagrade Kruno Lokotar i članica žirija Jagna Pogačnik.

Darko Cvijetić u uži izbor ušao je s knjigom “Što na podu spavaš”, a Andrej Nikolaidis s knjigom “Odlazak”. Darko Cvijetić ujedno je i prošlogodišnji dobitnik za knjigu “Schindlerov lift”.

Cvijetić je rođen 11. januara 1968. u mjestu Ljubija Rudnik. Redatelj je i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Od 2013. uređuje književni blog “Hypomnemata”. Objavio je desetak knjiga poezije, knjigu priča i roman ”Schindlerov lift” za koji je nagrađen nagradama ”Kočićevo pero” i ”Fric”. Finalista je nagrade ”Evropski pjesnik slobode”. U pozorištu je režirao od Becketta do Čehova, te igrao Raskoljnikova, Borisa Davidoviča, Estragona… Član je P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine, Društva pisaca BiH i Hrvatskog društva pisaca. 

Nikolaidis, rođen u Sarajevu 1974., je romanopisac, kritički komentator i novinar, i jedan od najvažnih glasova iz bivše Jugoslavije. Napisao je romane Mimesis, Sin, Dolazak, Odlaganje. Parezija, Mađarska rečenica, ogled Homo Sucker: Poetika Apokalipse, i druge. Za roman Sin dobio je “Nagradu Evropske unije za književnost” 2011., a za Mađarsku rečenicu 2017. nagradu “Meša Selimović”. Knjige su mu objavljene na četrnaest jezika, između ostalih engleski, njemački, talijanski, mađarski, finski i turski, saopćeno je.


https://bhrt.ba/cvijetic-i-nikolaidis-u-uzem-izboru-za-knjizevnu-nagradu-fric/


Odabrano je 6 naslova koji su ušli u finale književne nagrade Fric koja se već četvrtu godinu u organizaciji tjednika Express dodjeljuje za najbolju proznu neprevedenu knjigu premijerno objavljenu u Hrvatskoj u razdoblju 1. srpnja 2019. – 30. lipnja 2020

Žiri u sastavu: Biljana Romić (predsjednica), Vesna DegoricijaJagna PogačnikHrvoje KlasićVlado Martek i Igor Vikić odabrao je sljedeće knjige:

Dobitnik nagrade biti će proglašen početkom siječnja 2021. godine.

Dosadašnji dobitnici Nagrade Fric su romani „Sjećanje šume“ Damira Karakaša, „Crvena voda“ Jurice Pavičića i „Schindlerov lift“ Darka Cvijetića.