Mjesečne arhive: Februar 2021.

Najava predstave “Schindlerov lift”, Kamerni teatar 55, Sarajevo

design plakata – Mirza Selimović

Premijera – 22.travanj, 2021. godine, Kamerni teatar 55, Sarajevo

Autorski tim:

Pisac : Darko Cvijetić
Režija : Kokan Mladenović

Igraju :
Tatjana Šojić, Gordana Boban, Aleksandar Seksan, Admir Glamočak, Muhamed Hadžović, Maja Izetbegović, Sabit Sejdinović, Senad Alihodžić, Davor Golubović, Dina Mušanović, Sin Kurt, Isa Seksan, Dino Hamidović, Lana Zeničanin, Tijana Zeherović

Dramaturg : Vedran Fajković
Scenograf i kostimograf : Adisa Vatreš Selimović
Kompozitori : Irena Popović, Merima Ključo
Producent : Mirza Muzurović
Asistenti redatelja : Amra Hadžihafizbegović, Amar Ćustović
Asistent scenografa i kostimografa : Monika Miočević
Inspicijent : Radomir Jagličić

Kamerni teatar, sezona 2021.


“Schindlerov lift”- Darko Cvijetić, Slavica Timić

/plakat za predstavu “Schindlerov lift” Kamernog teatra 55, Sarajevo, design Mirza Selimović/


Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti, onaj koji će sve otkupiti ono što je stvorio.Učinjeno nije dovoljno, učinjeno valja spasiti.”

Dovoljno si učinio Darko, sada moraš da me spaseš, a kako ćeš? Druga knjiga za redom od istog pisca, ali još jači utisak u naraciji, još jači utisak u jeziku, u slaganju misli i jačina ravna tektonskom poremećaju u priči. Zemljotres razorne moći. Nije za slabo srce. Neću se ponavljati i neću pisati puno, jer je Dusko Lopandic maestralno to izveo. Ali moram opisati svoj utisak o nevelikom delu sastavljenom od priča sudbina stanara o zlohudoj sreći / hronike najavljene smrti koja živi u Crvenom soliteru u Prijedoru od 1975 godine.
Smrt je pritajeno čučala u kabini Schindlerovog lifta, na stepeništu, po haustorima i terasama, na krovu solitera…smrt se nalazila svuda, ne samo u snajperskom zrnu i nišanu. Epopeja smrti na filozofskom nivou dostiže apsurd. Od razdragane gomile radnika koji se druže, igraju zajedno fudbal, puše marihuanu, piju, kockaju se i ispijaju kafe zajedno, do medjusobnih neprijatelja i ubica.

“Pesnik Almin Kaplan piše – kako je dan prije nego će poginuti, Esko dao nekom klincu praznu pušku da se igra.Mali ga nanišanio i rekao :
‘Ovako će te sutra ubiti’
Poslije rata mali postao hodza.
Sutra, medju nišanima. “

Prica o Taibu me je provela kao kroz mutnu vodu. Odvela me u neki vir i potopila. Kakva teška sudbina koja drzi pritisak zokom svake reči. Nemoguća. A znam da je stvarna. 😔

Priča o Stojanki, devojčici, o “giljotini”, o slučajnom dolasku struje i njenoj smrti.Svi bivaju obezglavljeni. Svi su samo tela koja hodaju. Glave su se otkotrljale, postoji samo greh. Jer nije greh ničiji i nije da ga nema, greh je jedan ali svačiji. Greh je zajednički, dolazi sa obe strane a najčeše i sa treće. Onda čovek umire. A greh nastaje da živi.

13 spratova Crvenog solitera je baksuzan broj…da bi protiv bakuzluka jedan sprat prozvali medjuspratom i ostalo ih 12. 12 apostola…jahača Apokalipse…na svakom spratu žrtve i dželati, sudije i nevini.Mrtvački kovčeg je Crveni soliter..ili soliter liči na njega…mnogo je smrti tu pokopano, mnogo iz njega izneto.

Ovo je priča o majkama kao sto su Milosava i Supha, i o sinovima kojih nema, koji ne dolaze, a one čekaju da se oni vrate. Jedan Tito od kartona napravljen od šale, ostao je da vene i da se suši u toj pustinji i smrti. Dok Minotaur Danko živi svoju tragediju u šupljim cipelama. Ikarovski visok sa liftovima, Crveni soliter kao i stara Juga je pojeo sam sebe. Leteli su stanari, leteli su nehotice, izgledalo mi je kao zbilja. Uobrazilja poraste do neslućenih razmera. Pobediti smrt je nemoguće. Letim u susret Taibu.

Ima li dragi Darko Cvijetić uopšte zivota? Roman za svaku preporuku ( uz koji ćete doziveti katarzu i prosvetljenje). A možda vas na mah i pojede. Smišljajte način da to ne dozvolite. Pjesnik Nikola Zivanović ovako pjeva :

“…Da sam ja pisao Bibliju
To bi bila knjiga za decu
I Isus bi se na krstu
Spuštao niz snežne nizbrdice.”

Slavica Timić, Beograd

“DARKO CVIJETIĆ, KNJIŽEVNIK: MI SMO ZAZIDANI U ISTORIJSKIM MATRICAMA”, NIN, Beograd

foto – detalj s probe predstave “Schindlerov lift”, redatelj Kokan Mladenović, KAMERNI TEATAR, Sarajevo

razgovarao – Mića Vujičić, nedjeljnik NIN, Beograd, 11. februar 2021.

Ti rano posedeli ljudi nose nevidljive emotivne rane što se nikada neće zaceliti. Rane koje su mentalne bombe s tik-tak satnim mehanizmom – opisuje NIN-u svoje junake pisac čije se delo našlo među najboljim romanima objavljenim tokom prošle godine

Junak romana Što na podu spavaš Darka Cvijetića, koji se ove godine našao u najužem izboru za NIN-ovu nagradu – položio je zakletvu domovini 8. marta 1992. godine, a nekoliko dana kasnije, postao zarobljenik u kasarni „Viktor Bubanj“. Opkoljeni još uvek neorganizovanom armijom BiH, „devetnaestogodišnji balavci“, s nekoliko oficira, ostali su potpuno odsečeni od sveta. Presečen im je dotok vode, struje i hrane. „Nisu znali niti tko im je nerijatelj, niti zašto, nisu više mogli reći ni tko ih napada, ni na koga oni pucaju, niti zašto.“
Da bi zaokružio sudbine tih momaka, ali i živote drugih likova ovog ratno-porodičnog romana, Darko Cvijetić ispisuje kratka, žestoka poglavlja, često menjajući naratore i registre. Koristi i formu pisma i recept za votku i Google Translate. Prepričava snove, poteže za dnevničkim beleškama, iskušava granicu ispovesti do linije predsmrtnog buncanja.
Naposletku, poteže za poezijom! Lirska rečenica čini se kao jedini izlaz iz grobnice koju kupuje otac u priči, silazeći pritom dole, kroz izbetonirani otvor, još uvek živ, da proveri ima li vlage…
Kako na kraju citira stihove iz Garavog sokaka, pričamo mu da je u svom novinskom tekstu iz novosadskog Dnevnika, s kraja šezdesetih, Miroslav Antić opisao zastrašujuću scenu. Krišom je, kao dečak, posmatrao dvorište Kulturbunda i video kako nacista gura držalje lopate jednom čoveku u usta. Bio je to otac njegovog školskog drugara Šterna. 
Toliko se uplašio da je počeo da muca.
Ipak, nije zamuckivao dok govori stihove.
U knjizi Što na podu spavaš (izdavač: Književna radionica Rašić), poneka rečenica nalik stihu – mesto je da udahnemo i nastavimo dalje.

Sudbina mladića koji su ostali zatočeni u kasarnama JNA jer se zemlja „preko noći“ raspala, ili plutali na ratnim brodovima bez obale da se vrate – jedna je od najpotresnijih i najsnažnijih priča o raspadu Jugoslavije. Ni vama nije dala mira?

Naravno, sudbina regruta zarobljenih u kasarnama JNA jedna je od strašnih priča koje su ostale u sjenci poopštavanja i istorijskog neutraliziranja svakog pokušaja nijansiranja surovosti strašnoga rata među južnoslovenskim narodima. Meni nikako nije dala mira, jer previše momaka poznajem koji su prošli pravcate noćne more kao dječaci i čije mentalne rane su i danas i te kako vidljive na njima. Dječaci su morali odrasti preko noći. Ti rano posjedjeli ljudi, nose emotivne rane koje nikada neće zacijeliti, rane mnogima posve nevidljive, rane koje su mentalne bombe s tiktakujućim satnim mehanizmom.

Kasarna odvojena od sveta. Moglo bi se reći da je to „metafora“ naše stalne izdvojenosti, ili našeg pokušaja „da postanemo deo sveta“. Jesmo li daleko?

Daleko smo i odsječeni smo, samoizolovani i sami, puni straha i nikako da zakoračimo u 21. stoljeće, a ono traje već treće desetljeće. Zazidali smo se u vremenu i tapkamo u istorijskim matricama, koje nikako da vidimo kao okove, i nikako da iz mitologije stupimo u sadašnjicu i počnemo živjeti. Odgađamo živote, kao da oni imaju ponovljivost, i što je svakako najstrašnije – oduzimamo unucima pravo na budućnost ravnu onoj koju imaju, ili će imati, njihovi vršnjaci u Evropi. Odavde se bježi, a ne odlazi. Ljudi počinju razumjeti da je bolje biti građanin drugog reda u recimo, Sloveniji ili Njemačkoj, nego ovdje biti dionikom nacionalnog ponosa, koji ne može preživjeti od svoga rada i pameti.

Pripovedač nosi vaše ime i prezime.

Nosi moje ime, da. No, mogao je nositi i ime mojeg druga iz bosanskih rovova, ništa se ne bi promijenilo. Možda sam i želio nanos knausgorovske uvjerljivosti i poigravanja s autobiografičnosti. Pripovjedač se mogao zvati (i to je bila jedna od varijanti) i Nikola Bursać, unuk Ćopićevog ratnog junaka, čiji brat prolazi pakao okružene kasarne, i ima sina u Americi s kojim gleda film Gluvi barut.

Zanimljiva je geografija romana. Kratka poglavlja, ali krećete se po celom svetu?

Roman obuhvata geografiju od Galicije do Amerike, i biologiju od Jasenovca do Trnopolja. I ništa ne upoređuje, ni Galiciju s Amerikom, kao ni Jasenovac s Trnopoljem.


Bez sumnje, okidač za knjigu Što na podu spavaš bila je prošlost vaše porodice.

Prije tri godine otac mi je umro na rukama, nikada sebi ne oprostivši što je bratu dopustio odlazak u JNA u Sarajevo, početkom 1992. Vidio je 1995. da njegov mlađi sin nije više dječak, nego s dvadeset tri godine iscrpljeni ratnik, koji je prošao sva bosanska ratišta. Shvatio je da mu je sin bio u mašini koja je namirivala krv njegovog ubijenog oca i male braće (koji su živi spaljeni s trinaest i četrnaest godina starosti) u paklu Jasenovca. Ta mašina je toliko porodica uništila, da naša nije bila nikakav izuzetak. Logorologija se duboko uvukla i u njegovu psihu, a tragedija je utoliko veća jer se oženio Hrvaticom, pa su se prijedorski logori za nesrbe pretvorili u strašnu kulisu krvave igre – da je dio porodice uvijek na „pogrešnoj strani“, u svakom ratu. Spavati na podu prevashodno znači nemati krevet, nemati ležaj, nemati san, nemati jastuk, biti sklupčan na zemlji i na ledenom. Logori nam teku venama. Ili batinamo ili nas batinaju. Tati sam bolesnom i na korak do smrti mijenjao pelene, postao sam mu otac, onaj koji je sa trideset i kusur godina ubijen sa svojim sinovima, i kojeg nikada nije vidio. Tata je postao moj sin. Ta strašna mašina i danas melje, bez metaka, kao i bez kreveta za spavanje.

Kako je porodica izgledala posle rata?

Poslije rata u Jugoslaviji – moja porodica nije više izgledala. Potpuno smo bili razneseni u krhotine. Podijelili smo sudbinu s Jugoslavijom. Više nismo imali zemlju, pa smo od neba tražili minut po minut milosti, da se sagledamo… Taj minut nije prestao, samo je nebo isto.


Snažan je opis očevog povratka sa ratišta. „Da, otac, ali taj glas, to lice, sve je bilo udaljeno, mali plamen uljanice razbacivao je svjetlo po njegovoj utvari, i čas je bio starac, čas ogroman ratnik, pa uplakano dijete mokrih očiju od svijeta.“ Rat je ljudima promenio lica? Prepoznajete i danas te nove crte?

To su lica beskrajno umornih ljudi, ljudi koji su proveli živote čekajući da ih nastave nakon reza posred čela. Mogu ih prepoznati u jednom pogledu. Okružen sam takvim beznadnim ljudima, beznadnih lica. Moj prijatelj Šile, čitav je rat proveo u rovovima, i pred sam kraj, gotovo u dan – granata je pala među njih šestoricu. Jedini je ostao živ, ali bez polovice lobanje. Nakon niza operacija imao je poluplastičnu lobanju i učio ponovo govoriti mama i tata. Živio je od mizerne invalidnine. Potom je dobio rak na plućima i nestao za tri mjeseca. Na ispraćaju je bilo nas desetak. Pred smrt je šaptao da je već poginuo. Zapravo se nikada i nije vratio s ratišta, zapravo je ostao pokopan s ostalom petoricom, zapravo je raznesen granatom, i nije naučio ponovo nikada kazati mama ili tata.

Živite u Prijedoru. Sigurno svako pamti šta se kome dogodilo tokom devedesetih godina prošlog veka. Kako je živeti u tom prelepom mestu, sa tako teškom prošlošću?

Teško. Teret istorije ovoga grada i uopšte Potkozarja je prevelik. Svi su se ratovi dvadesetog stoljeća prelamali po ovoj dolini Sane. I svaki je rat ostavljao razrovane i duše i zemlju koja ih ima primati. Pamćenje je razdijeljenije od ljudi. Svako uzima iz istorije ono što mu treba za njegovo tumačenje dogođenog. Interpretacije jedu jedna drugu a čovjek ostaje sam i nijem.

Hoće li pisci u svojim fikcijskim delima pre od istoričara napisati istoriju raspada? Čujete poruke da treba zaboraviti devedesete, olako, kao da je to ona pašteta koju junaci u romanu podgreju upaljačem, pa brzo popiju.

Istorija raspada već je veća od bilo koje fikcije. Prošlo je trideset godina, to je ovdje gotovo polovica života.

Da li će morati da izmisle nove reči?

Naravno da će morati. Još je Celan pjevao o tom mucanju jezika pred užasom zla koje je čovjek u stanju učiniti drugom čovjeku. Sjetimo se i prologa čuvenog Lancmanovog petočasovnog filma Šoa (HaShoah) koji je iz Jerusalimske Biblije (Izaija, 56/V) – „I daću im besmrtno ime“. Ali, koje ime!? Kako imenovati svijet koji je sebi oduzeo ime?

Možda će vreme samo sve poravnati… Na pamet mi pada digresija o Rembrantovoj slici Noćna straža. Naslikao ju je kao prizor koji se odigrava tokom dana, ali je slika tokom vremena sama potamnela, postala noćni prizor. Pišete: „Samo samcato vrijeme učitalo vječnost i doradilo mu sliku.“

Neće vrijeme ništa samo poravnati. Kako jezik ostaje bez riječi i bez glasa? Evo vam više nego strašan primjer: jezik nema način da imenuje masovne grobnice koje su premještane. Pa uzima od matematike – primarne, sekundarne, tercijalne grobnice. To je zanijemljivanje, to je trenutak kad pjevanje napušta čovjeka, i ostavlja ga u krikovima Joba na nebo.

Kažete da etika i estetika između sebe moraju da imaju znak jednakosti, i da je taj znak glavni junak romana. Šta znači pomiriti etiku i estetiku u fikcijskoj priči?

To znači balans svijeta između rake i neba pomiriti istinom o sebi. Sjećate se kako je Boris Davidovič rekao u Grobnici citirajući Talmud: „Svijet se održava dahom nevine djece.“

„Lift“ u teatru

Dok smo razgovarali, Darko Cvijetić bio je u Sarajevu. U Kamernom teatru 55, Kokan Mladenović režira predstavu koja nastaje po njegovom romanu Šindlerov lift. „Kamerni teatar 55 je, i važno je to istaći, potpuni fenomen, nevjerovatan tim koji vodi Emir Hadžihafizbegović, i velika je čast što će se predstava po mom romanu naći uz kultne predstave Sjećaš li se Doli Bel (takođe u režiji Kokana Mladenovića), potom ŽabaRazredHelverova noć…“ Igraju Tatjana Šojić, Gordana Boban, Admir Glamočak, Aleksandar Seksan, Maja Izetbegović, Dina Mušanović, Davor Golubović, Muhamed Hadžović, Sabit Sejdinović, Senad Alihodžić i drugi. „Moj udio u stvaranju predstave je skroman, i uglavnom sam pri ruci reditelju i dramaturgu oko adaptiranja romana za pozorišnu viziju. Ono što već sada donosi veliku radost jeste nevjerovatan interes publike za uprizorenje romana, a mislim da će publika pred sobom imati veoma neobičnu i snažnu predstavu, koja pokreće zahrđale i usporene mehanizme toliko nedostajuće empatije.“

Biografija

Darko Cvijetić je rođen 1968. u mestu Ljubija Rudnik (BiH). Bosanskohercegovački je prozaist, pesnik i reditelj u Pozorištu Prijedor. Objavio je desetak knjiga pesama, dve knjige priča, a u pozorištu je režirao od Beketa do Čehova, te igrao Raskoljnikova, Borisa Davidoviča Novskog, Estragona… Za roman Šindlerov lift dobio je „Kočićevo pero” Zadužbine Petar Kočić, i nagradu „Fric” za najbolji roman 2019. godine. Živi u Prijedoru.

Mića Vujičić

“Minuti neba nad prazninom svijeta”

O romanu “Što na podu spavaš” Darka Cvijetića

Piše: Tamara Krstić, Beograd

Prolog
Nema mira“ u književnosti koju stvara Darko Cvijetić, ni u stihovima ni među prozama, jer je život na ovim prostorima natrunjen sećanjima na ratove i sukobe jednog veka, jer je zaustavljen i u ovom našem veku, traumama viđenog, doživljenog, preživljenog užasa našeg rata, jugoslovenskog.
Nema „mira“ jer je taj rat za sobom ostavio besmisao, prazninu, razaranja, ubijanja, pokazao sve napukline i rascepe u samom čoveku ili u onome što beše čovečnost, posejao nerazumevanje, neprihvatanje, nemoć i nemost.
Nema „mira“ ni u naslovu romana Što na podu spavaš, jer je rat i snovima doneo smrt, jer se u očima preživelih nastanio pepeo. Nema ga ni u prologu, jer u snu mrtvi Anđelo koji se krajem rata, nakon tri godine života u rovu, kraj Sane razneo bombom, pokazuje:
Na tom mjestu, na obali, dvadeset četiri godine kasnije, dva ribara čiste obezglavljene ribe, i bacaju ih još trzave, u kantu.
U kantu punu krila.
Dva su prologa kojima se otvara roman Darka Cvijetića Što na podu spavaš. Naizgled suprotstavljeni prizorima sna i jave, jezikom proze i poezije, oni nas zapravo uvode u jedinstveni prostor dramske strukture romana, oblikovanog fragmentima iz života jedne porodice, jednog sveta razorenog ratom. Oni slikama i pojedinim rečima, sintagmama, rečenicama (tužna povorka dece, časna sestra koja viče, Anđelo, rat, smrt, obezglavljene ribe, krila, itd) nagoveštavaju ne samo metafore, simbole, motive, radnju i moguća značenja romana, već da nema „mira“ ni u autoru ni u naratoru romana nad tragičnom postavkom sveta i čoveka, nad papirom na koji nikako da se otisne već napisan tekst, onaj koji je život priredio, onaj koji će zbog „nemira“ uslediti ispod uvodne rečenice u prvom poglavlju: „Nad prazninom svijeta, crne se nokti Božijih ruku, nakon sedmodnevnog oblikovanja.“

U ROMANU ŠTO NA PODU SPAVAŠ UPRAVO JE PREPLITANJEM DRAMSKOG, EPSKOG I LIRSKOG, USPOSTAVLJENA CELINA RASPORENOG, RASCEPANOG, RAZDELJENOG, RAZORENOG BIĆA, JEZIKA I SVETA U KOJEM JE RAT POBEDIO.

Drama stvaranja u razorenom svetu
Na ovu gotovo poetsku rečenicu, na samom početku romana nadovezuje se jedna takođe pesnička slika jeseni, što uz neke dnevničke beleške i snove, nameće pitanje koliko je Darko Cvijetić želeo da ostavi naznake jednog mogućeg dijaloga sa lirskim romanom Dnevnik o Čarnojeviću Miloša Crnjanskog. Sa druge strane, koliko je, dramskom strukturom romana o povratnicima iz rata u kojima rat i dalje živi, želeo da se tematikom približi jedinstvu vremena i mesta, i tako poveže sa trajanjem antičke tragedije otkako je književnosti, čoveka, sveta i veka, odnosno da potvrdi mogućnost njenog postojanja, sada i ovde!? Ili pak sa treće, čuju li se u ovoj fragmentarnoj porodičnoj povesti, kao i u pojedinačnim pričama žrtava istorije umiranja i stradanja, uz pojedine motive, odjeci Tolostojevog romana Rat i mir ili novele Smrt Ivana Iljiča? U stvarnosti, sve ovo nas navodi da je reč, zapravo o usaglašavaju “nemira” sopstvenih autorskih glasova – glumca, dramaturga i reditelja (pozorišnog čoveka), prozaiste (autora romana Šindlerov lift i dve knjige priča) i pesnika (objavio je desetak pesničkih knjiga) Darka Cvijetića.
U romanu Što na podu spavaš upravo je preplitanjem dramskog, epskog i lirskog, uspostavljena celina rasporenog, rascepanog, razdeljenog, razorenog bića, jezika i sveta u kojem je rat pobedio.
“Da mi riječ dođe do svoje slabosti” od toga živi i za takvim rečima i značenjima traga narator Darko, kako bi opisao sve ono što je rat doneo i odneo, u životu i tekstu koji ispisuje, u svojem i sećanju drugih.
“Samo još ponekad, iz očiju seoskih trudnica – zasvjetluca voda ubijenih. Uostalom, rečenice se obnavljaju kao koža, i ništa ne znače.”
Tako misli i oseća Bota, Darkov brat, čija je povest o ratu obeležena rečenicama koje su sastavljale puške, a život zaustavljen nemirima “tišine repetirane u pištolju” zarobljenog vojnika JNA u sarajevskoj kasarni “Viktor Bubanj”.
Na ovu osnovnu narativnu nit romana Što na podu spavaš, o tragičnim događajima koji su život zarobili i u smrt odveli mlade ljude, nadovezuju se tragične sudbine kapetana Topića u čijoj nadležnosti je bila kasarna, Anđela G, najboljeg Botinog druga, devojke Senke koju je rat od Bote razdvojio (jer je bila na drugoj strani istog neba), dok kazivanja baka Maje, baka Hane i deda Franje svedoče o stalnom ponavljanju istih sukoba, istih nesporazuma, nerazumevanja, mržnji, istih neprihvatanja drugog i drugačijeg. Iz takvog kruga priča narator Darko pronalazi građu za preispitivanje sopstvenog identiteta, kao i identiteta knjige koju piše. U drami stvaranja razorenog sveta podjednako su utisnuti jevrejski žigovi, biblijski motivi i usudi jugosvenstva.

KAKO OSTATI BUDAN NAD POIMANJEM LJUDSKE EGZISTENCIJE AKO SAMA STVARNOST SAMO JESTE, A NE ZNAČI?

Ozvučiti neme misli, unutrašnje sukobe naspram ratom opustošene, ogoljene, surove i sirove stvarnosti značilo je likove oblikovati dramski, a svaku glavu romana koncipirati kao jednu vrstu monološkog narativa. Otuda ispovesti, pisma, svedočanstva, dokumenti, dnevnički zapisi, snovi, sećanja, usmena kazivanja, ostavljaju ne samo utisak verodostojnosti i istinitosti života, mišljenja i osećanja već i uspostavljanja dijaloga. U tako osmišljenoj dramskoj strukturi romana, epska širina zamenjena je dubinom lirskog iskaza, te je ponekad dovoljna i samo jedna reč da postane veza između poglavlja, između različitih tonova i perspektiva likova.
Ispod svake glave nalazi se odrednica koja se u isti mah može čitati i kao didaskalija i kao sadržaj. Uz navedeno lice koje govori stoji još jedna ključna reč za to poglavlje, a čini se i kao podsećanje da lik postaje reč iz koje će se rađati (s)misao jednog „minuta neba”, kao molitve, kao zapamćenih trenutaka ljudskosti, kao pružene ruke, kao zakletve, kao jedinih zapisa ljubavi. I u obrnutom smeru da i same reči poput vatre, ruke, „oguljenog neba”, postaju likovi koji zadržavaju pogled na zemlji, ka onome što čoveka primorava da na „podu spava”. Kako ostati budan nad poimanjem ljudske egzistencije ako sama stvarnost samo jeste, a ne znači? Možda baš stihovima utisnutim u stvarnost proze jer „gdje u noć uđe čovjek, napukne svjetlo. Kao da će požar. Kao da će netko gorjeti.”

Epilog
Kraj pripada znakovitoj glavi trideset trećoj sastavljenoj od dva epiloga. Prvi je pesma Miroslava Antića u kojoj se prepoznaju sve reči, teme, motivi, konkretizuju neke od metafora i pesničkih slika rasutih po romanu. Drugi je aluzija na jedan lik čije se ime u romanu priziva, opaska ili komentar na pesmu i na prolog.
Na kraju epilog bi mogao biti i ovakav:
Ako nas motom s početka poziva da se setimo Solomonove izreke „da je sva novost tek zaborav”, čitavim tokom romana Cvijetić nastoji da tu istinu opovrgne, ne dajući ni čitaocu ono što narator već i nikako ne može – da zaboravi.

http://www.glif.rs/blog/minuti-neba-nad-prazninom-sveta-sto-na-podu-spavas-darko-cvijetic/

Poetizacija mračne stvarnosti i put ka katarzi

Piše – Ivana Golijanin, P.E.N. BiH, Sarajevo

~Darko Cvijetić, Što na podu spavaš, Buybook, Sarajevo / Zagreb, 2020.~

 „Realizing their sorrows I tried to relieve them

in order that I myself be relieved.“

-Clarence Darrow

Postoje vremena neposredne ugroženosti u kojima je solidarnost sa tuđom preživljenom patnjom nedvosmisleno izvor snage kojeg se ne treba odreći. Vlastita patnja se vremenom miješa sa tuđom, sa patnjom grada u kojem se borilo za život, zatim sa narodom kojem se pripada i tako od pojedinačnog postaje kolektivno iskustvo. Književnost, više od bilo kakvih političkih ili religioznih propovijedi, u kojima se uvijek iznova zaklinje na zajedničku patnju, pomaže da se svim individualnim ljudskim pretrpljenim nesrećama ponudi dostojan hommage.

Pisma ispisana na stranicama posljednjeg romana bosanskohercegovačkog književnika, režisera i dramaturga Darka Cvijetića naslovljenog Što na podu spavaš, na literarni dakle jezički nivo transponuju jedno lično, terorom ispresijecano iskustvo ratne stvarnosti. Na nešto više od stotinu stranica čitamo hrabre ispovijesti likova kojima autor daje imena članova svoje porodice. Hrabrost, uprkos poštovanju koje zaslužuje, ipak nikoga ne čini piscem. Shodno tome ističem kako su Cvijetićev izvanredni pripovjedački senzibilitet, precizno jezički oblikovane rečenice, apstrahiranje konkretnih događaja, uspjeli ugnijezditi u čitalačke emotivne i racionalne komore galeriju (zlosrećnih) likova čije je iskustvo ratne traume pružilo korake sve do naših dana.

Slike smrti što ih doživljava Bota, mladić koji iz Prijedora odlazi u Sarajevo na služenje vojnog roka se prepliću i uranjaju u živote njegovog oca, majke, prijatelja, djevojke… Cvijetić priču o Botinom preživljavanju smiješta u kontekst nemogućnosti mlade osobe da spozna šta se to, za ime milosrdnog Boga, dešava.

„Nisu znali niti tko im je neprijatelj, niti zašto, nisu više mogli reći ni tko ih napada, ni na koga oni pucaju, niti zašto.“ (12. str)

Svijet koji se obrušio na Botine sapatnike i kapetana Topića se sa svakom smrću kruni, osipa i nestaje pod totalitarizmom ideologije, nacije i jezika. Ne razumijevajući u potpunosti korijene mržnje kojom se, pod izgovorm odbrane države i moralnih vrijednosti, ljudsko zatire Bota i njegovi drugovi tumaraju ratištima. U ovom romanu niko nije ustuknuo pred potpunim odsustvom humanosti i empatije osim neprijatelja kojem Cvijetić ne daje prostor za iskupljenje.

Literarna reprezentacija čovječnih i nečovječnih postupaka u sofisterijama zla i pakosti, iskušenja i grijeha, utjelovljena u Botin, generalov, Senkin i lik krvnika, pokazuje kako se pred očima svih desila tragička igra – Bosna je ponovila tragičku pogrešku. Mladi i stari, svi odreda tragični junaci ovog romana, nose hybris svojih predaka, pristaju da zbog njega stradaju, te ga prenose dalje u budućnost. Sudbina Ede, Gorana, Ćerimija, Borka, Zeke iz Zenice na ratištu, Anđela na slobodi, strah Botinih roditelja – oca Milutina i majke Karmele, Senka i usud ljubavi zatvaraju trokut nesreće u bijedi zemlje koja, osim vlastitog ideološkog terora, trpi i stravični fatalizam drugih. Nacionalni sukobi ispričani u romanu Što na podu spavaš ipak nisu osnovna preokupacija pisca; ova knjiga emituje život kao neuništivu tkanicu u svijetu groze.

Izvanredna poetizacija mračne stvarnosti, u isto vrijeme, impresionira i žalosti čitaoca. Montaža narativnih slika se kod Cvijetića fokusira, ne na predmet po sebi, nego na način na koji se mehanika događaja odvija. Upravo to čini osnovu jezičkog mišljenja: odlučno prelaženje sa konkretnog na apstraktno u potrazi za smislom. Lirski impulsi se intenziviraju u dijelovima gdje se spominje Senka, Botina nesuđena ljubav. Emocije nadvisuju probleme što izviruju iz zatrovanog bosanskog zraka.

„Minut po minut, tražim te po nebu. Ništa… Kao žeđ kada je utažena, pa nekamo ode, nekoj novoj pustinji. Plan svijeta za danas, nakon tebe, kapljanju vode dati zvuk. Rasprostrta košulja na tlu. Toliko te meni ostalo, Bota. Tko će od nas ostati među neizbavljenima, Bota? Nikada nikome nema vremena. Sve se podijeli na minut. Sve ostane samo minut. I nebo, i tvoja slika, koja će mi blijedjeti. Nećeš se nikada više javiti, znam ja, znam.“ (str. 64-65)

Unutrašnje koje upravlja svjetovima što se zapliću u likovima iz romana sačinjeno je od straha, bijede, iščekivanja, smrti ali i negdje zatomljene nade i vjere u konačno spasenje. Buka i bijes naspram tišine čine dihotomiju koju čitamo u scenama iz pisama. Riječ je o atmosferi kojom pisac tvori sliku-pokret isprekidanu naglim rezovima. To je vidljivo u petnaestoj glavi romana:

„Ništa se nije odvijalo u svijesti, sve je bilo pored mene. Zatim je nestalo tona. Slike su se uvlačile jedna u drugu. Vidio sam kako kapetan Topić otvara usta i viče, ali bez tona. Slike su usporavale, kočile se, pa opet naglo ubrzavale. Dvojica pored mene legli su na pod, imali su šljemove s petokrakama. I dalje sam sjedio i podvirivao se pod ceradu. Vidio sam.“ (str. 67)

Nijemost je ustuknula pred slikama koje pokazuju:

„Čitav i ogroman zvuk, vikanje, zapomaganje, deranje, udaranje, pucnjevi, rafali, ženski glasovi, muške komande, par udaljenih eksplozija, raspaljen miris, intenzivan…“ (str. 67)

Suprotstavljajući ove svjetove u svakom pojedinom liku Cvijetić pokazuje svoj pjesnički i pripovjedački dar. Što na podu spavaš je roman satkan od prostora u kojem se lome ljudske sudbine i duše, u njemu autor eksplicira složenost (ponavljajućih) tema; stvaranje i upravljanje istorijom i pamćenjem, efekat traume na porodične odnose i odnose u zajednici čine osnovne komplikacije kretanja ka budućnosti. Ovo posljednje sačinjava koloplet pojava koje će čitaoca sasvim sigurno „spopasti“ u toku i nakon čitanja. Ličnosti iz romana su ratnu traumu ponijeli sa sobom – Bota u Ameriku, a Darko u svoj ispripovijedani svijet gdje su granice stvarnosti i fikcije porozne. „Šta je, sine, što na podu spavaš?”, pitanje je iz Darkovog sna što se s vremena na vrijeme prelomi tekstom i u njemu se reflektuje ukupna atmosfera romana. Mjesto na kojem spavaš određuje tvoju životnu situaciju – nužnost boravka na podu nije uslovljena spokojem već strahom.

Satiranje vampira iz prošlosti, kao i Boti i njegovoj porodici tada, tako i nama danas – ne polazi za rukom. Što na podu spavaš je roman koji reflektuje (bosanski) usud sadržan u rečenici – Više se ništa ne zaboravlja – a pisac, ukazujući na implikacije prouzrokovane repetitivnošću traume, podupire auru katarze bez koje nema mirnog sna nad mirnom Bosnom. Prestravljeni zbog neizvjesnosti i opipljivih opasnosti, Bota i njegova porodica zauvijek (pod)nose tragove onoga što se dogodilo. Govoreći o tome, pitanje činjenične vjerodostojnosti Cvijetićevog romana spomenuto u majčinom iskazu: „Darko samo piše, kao da to može nešto onome što je bilo. I nije tako bilo, kako on piše. Stalno dodaje i oduzima, više se i ne sjećam šta je sve dodao a šta je zaboravio napisati da je bilo.“ (str. 106), postaje sekundarno, kao i u romanu Šindlerov lift. Precizno određene slike kojima čitalac svjedoči prezentuju iskustvo boravka u ratu, odveć poznato i u literaturi oživljeno; riječ je o mimesisu koji podrazumijeva oponašanje bitka ljudskih emocija i ukupnosti traume a faktografska stvarnost je u službi (raz)otkrivanja višeg smisla.

Roman Što na podu spavaš sa učinkom terapije, bilježeći ratom izgrižene mladosti i nagrižene starosti, ipak u konačnici intenzivira svijest o nužnoj racionalizaciji taloga naših naslijeđa. Tragični portret jednog vremena će iznjedriti pitanje – Pristajemo li mi ovdje na pouku? Vrijeme u kojem živimo vrlo se lako može odrediti kao licemjernije od ovog o kojem piše Cvijetić. On ne negira značaj udružene patnje ali svakako subverzivno ukazuje na negativne implikacije kruženja traume u društvu čija je rasudna moć odveć opterećena.

Katarza je nužnost i svrha tragičke igre i, premda je pregršt prepreka na njenom putu, čini mi se da roman Što na podu spavaš, kao i ukupna književnost Darka Cvijetića, oponašajući tragičku zbilju, otvara jedan od puteva ka njenom ostvarenju i našem konačnom spasenju.

https://penbih.ba/2021/02/ivana-golijanin-poetizacija-mracne-stvarnosti-i-put-ka-katarzi/?fbclid=IwAR13sK4hAxkV-2nqsnolKuTe4dFYxcC18I4NUg91lgRsnjfO8s2LvA_fbEU

Pismo Darku Cvijetiću

Poštovani Darko,

mislim da se nismo osobno upoznali i zbog toga mi je žao. Ali ovaj gospodin Novski je očito naš zajednički poznanik i Grobnica je jedna od knjiga koje sam u životu pročitao najviše puta. Čestitam vam što ste svojim romanom „Što na podu spavaš“ ušli u uži izbor za nagradu Janko Polić Kamov.  Mislim da ste izvanredan pjesnik i pisac i već dugo i predugo se spremam napisati vam da mi je vaša knjiga „Snijeg je dobro pazio da ne padne“ bila jedna od najboljih pjesničkih zbirki što sam ih čitao posljednjih godina. U jednom trenutku imao sam osjećaj kao da ponovo otkrivam poeziju. Tako je s bilo s tim snijegom i kod mene ste već dvije godine u kurikulumu za više razrede gimnazije.

            S nadom da ćemo se jednom prilikom osobno upoznati i popričati o zajedničkom poznaniku, toplo vas pozdravljam, 

                                                                                    Zoran Ferić , pisac, Zagreb  

“Ne živimo u miru, nego u odsustvu rata”

foto – Borislav Brezo

Razgovarala – Andrea Aleksić, SrpskaInfo, Banja Luka


Oba romana su dugo rasla u meni i trenutak kada oni izlaze iz nutrine, čini mi se, i ne zavise pretjerano od vaše volje, koliko od „milosti uobličenja“, kako je Kiš precizno govorio.

Govori Darko Cvijetić, književnik i autor romana „Šindlerov lift“ i njegovog nastavka „Što na podu spavaš“ koji je ove godine ušao u uži izbor za NIN-ovu nagradu.

– U romanu „Što na podu spavaš“, kao da se kadar sužava i fokus prelazi na porodicu, koja može biti i moja, no priča i dalje na puno nivoa ostaje ista – nestanak jedne zemlje i tutanj njenog rušenja u prašinu; isti je to trenutak nestajanja brižljivo građenih iluzija o nama samima – objašnjava Cvijetić. On je za Srpsku info rekao više o navedenim djelima, radu na predstavi po romanu „Šindlerov lift“, te o mogućoj ekranizaciji.

Za romane ste rekli da su Vaša „kvazi autobiografija“. Recite nam više o tome, gdje se stvarnost i fikcija susreću?

Svuda se sreću i prepliću. Puki dokumenti nisu literatura, ali postaju literaturom kada ih fuzija mašte raspaljuje i čini od njih literarnu istinu, koja nadilazi svaku biografičnost kao i autobiografičnost. Tijelo našeg pjevanja i mišljenja biva tijelom naše mašte, kao i iskustva i poimanja svijeta. Tim putem literatura postaje dokumentom i činom svjedočenja našeg bivanja na zemlji. Kratkotrajnog bivanja, prekratkog, da bi u njemu još bilo mjesta za samolaganje i obmanu. Jezik je sve što imamo, ono najnevinije i najopasnije, i to istodobno, kako nas je učio Hederlin.

Oba romana govore o besmislu rata. Kako gledate na „smisao mira“ u kojem trenutno živimo?

Teško je vrijeme koje živimo definisati kao doba mira. Prije kao odsustvo rata i ratnosti. No, osvrnite se, poslušajte retoriku koja nas okružuje, pa ćete vidjeti da rat nikada nije prestao, da se preselio u frustracije, nasilje u porodici, mržnju, netoleranciju, i to posvuda. Večernje vijesti započinju brojevima mrtvih, i novohospitalizovanih, zaraza i kužnost je posvuda, zazor čovjeka od čovjeka podignut je na puni maksimum, strah od bližnjeg augmentovan je do suludosti. Ponoviću – moja proza i poezija, ne govore (ako uopšte govore) o besmislu rata – nego o nesmislu ovakvoga mira, izopačenom poimanju čovjekoljublja, koje jest zapravo permamentna prisutnost zla.

Sa ovim romanom ste ušli u uži izbor za NIN-ovu nagradu. Recite nam više o tome, koliko su Vam ovakve prilike i prepoznatljivost Vašeg rada značajni?

To je svakako stvar percepcije. Nagrade u umjetnost unose značajke sporta, ali svakako da utiču na prepoznatljivost i pojačani interes. Posebno je važan trenutak kada ono što ste pisali vidite na drugome jeziku, kada vaše rečenice prodišu pred nemačkim ili italijanskim, poljskim, makedonskim čitaocima…Očište se naglo mijenja, shvatite da je svijet premali, i da nas muče apsolutno iste stvari, koje gledane iz drugoga ugla dobijaju značenja koje niste ni sanjali. Svaki novi čitalac je i ponovni zidar vašeg rukopisanja. Svaki novi čitalac je tragač za urtekstom. Takođe, volimo zaboraviti da je biti originalan zapravo povratak izvoru kojem ne znamo ime.

Trenutno pripremate predstavu na osnovu romana „Šindlerov lift“ sa Kokanom Mladenovićem. Recite nam više o predstavi i ulogama?

Pozorišni čin je posebna svečanost, posebna liturgija, posve različita od organona romana ili dramskog predloška. Tkivo romana je polazište koje dobija posve drukčije tijelo, lice, oči, glas od onoga što ste mislili da ste zapisali.Zakonitost teatarske umjetnosti donosi novo mjerenje, riječi dobijaju formu tjelesnosti i odjednom se nalazite posred čuda, kakvo je čudo svaki put iznova dozvane liturgije. Predstava je, u ovome slučaju, prevashodno dekonstrukcija romana, a potom i  njegovo građenje drugim sredstvima. Imam veliku sreću da je roman u rukama takve pozorišne mašine, kakav je Kamerni teatar u Sarajevu, danas vjerovatno jedan od najboljih teatara na prostoru koji poslovično zovemo „regijom“. Biti prisutan na probama i videti kako vrhunski glumci krune vaše rečenice, kako vam pred očima nastaju likovi iz romana, je posebna vrsta hemije i posebna vrsta emotivne napetosti. Mislim da će predstava daleko nadići roman i biti veća od njega.

Kako je raditi sa Kokanom Mladenovićem, recite nam više o ovoj saradnji?

Gospodin Mladenović je Majstor i veliki mag pozorišne umjetnosti. Pored toga što je profesor FDU u Beogradu, on je Učitelj u najlepšem smislu te riječi. Čast je u blizini Učitelja biti učenikom, vidjeti majstorstvo na djelu, kao da ste u ateljeu kipara koji nepogrešivo zna u kojem kamenu se krije kip ili u kakvoj glini stanuje zvono i njegov zvuk. Ako umijete biti učenik, na trenutak možete vidjeti čuvenu razliku između Punoće i Privida punoće. Učitelj je vidi.Možete i vi, ako dozvolite vašem iskustvu da se otvori.

Da li ste ikada razmišljali o ekranizaciji Vaših romana?

Naravno, to pripada snu već prvom napisanom rečenicom. Postoje neke naznake, kao i ljudi koji su pokazali interes. Naučen sam strpljivosti i vrlo je moguće da se na njenom kraju ukaže oko kamere.

CVIJETIĆ O ROMANU „ŠTO NA PODU SPAVAŠ“

„Što na podu spavaš“ je pjesma o nemanju mjesta za počinak, o nemanju brata u drugome čovjeku, o našoj zlom obuzetoj opsesiji da u drugome ne vidimo dobro. Mi svaku dolazeću generaciju pripremamo za osvetu, ne za život, mi zemlju kompastiramo svojim tragedijama, a onda kao u loše režiranom filmu, svaki put iznova smo zaprepašteni kako nam nesreća dolazi u talasima. Ne dolazi, nego smo je dozvali. Pandemija je samo razotkrila globalne mehanizme obezljuđenosti, razotkrila je da je naša umišljenost dosegla vrhunac i da smo uobrazili da smo zemlji gospodari, a ne tek putnici, i to na jednostaničnom putu. Fenomen nadilazi Bosnu i vidimo ga u svakom ljudskom biću na sve nesretnijem globusu. Bolest, glad, kuga i smrt, nikuda ne odlaze. I nikad. Volimo zaboraviti da je Eva uzela jabuku s Drveta znanja. Volimo zaboraviti da jabuke zriju u jesen, da je tome slijedstveno da je u Raju jesen.

https://srpskainfo.com/knjizevnik-darko-cvijetic-ne-zivimo-u-miru-vec-u-odsustvu-rata/?fbclid=IwAR1QORwiGS9J5xp_S_X0VotjSpBXCRY6y_WWlXvnolT-TC79S9sYTRr_Els