Mjesečne arhive: Mart 2021.

Darko Cvijetić: L’ascensore di Prijedor

“Schindlerov lift” na italijanskom u prijevodu Elise Copetti (Bottega Errante, Udine), april, 2021.
Recenziju potpisuje Federica Mancon

https://www.bottegaerranteedizioni.it/?product=lascensore-di-prijedor&fbclid=IwAR0SRBD3PLrtKaXGm55WS_0Pubim0pyHeiatT6BXQVHo8BmhZZXK37hzJDU

IZ CRVENOG SOLITERA: Mrtve, ranjene i slijepe knjige

foto – Ana L. sinagoga u Splitu, rujan 2019.

Piše: Darko Cvijetić

Ima naša mala čaršija, naš Prijedor – antikvarijat “Nostalgija”.
Ovaj zapis blago pretendira da antikvarijatstvu oda pijetet, pogotovo u gradu koji se voli gradskim statusom ponositi, s praznim knjižarama u kojima se još mogu kupiti olovke i kistovi, udžbenici i kajdanke, ali knjige više ne.

Antikvarnica je, velim, sestra biblioteke, doduše mlađa, ali s obzirom na neudatost starije, mlađa ima bogat miraz začinjen patinom i tugom.
Za svakog knjigofila užitak je napustiti sterilitet bibliotečnog reda i ući u staretinarnicu knjiga, naoružanu pretposljednjom prašinom.

Poznajem i vlasnika, koji je još na ratištima spašavao bačene, razbacane knjige oko spaljenih kuća, crkava ili džamija. Nije, dakako, postao bogataš niti cigaretpreprodavač, ali je postao bogat policama literature, ratnik-antikvarijus.

Nalazio je ranjene knjige i mrtve knjige, slijepe, bez ruku, nogu ili stomaka, donosio ih u borbenom rancu, čistio im i uvezivao rane, pokapao mrtve, oživljavao beznadne stranice, davao im korice kao krušne mrve.

Tih i povučen čovjek, pa bi mu ime “nostalgija” priličilo i izgledu.
A kod njega ima sve. Za svakoga.

Svoju je knjižaricu zvao i staretinarnicom, jer se tu moglo naći svašta – od starog gramofona i rječnika norveškog, do novog broja časopisa za filozofiju ili posljednjeg izdanja “Snjeguljice” u Kraljevini Jugoslaviji. I nije antikvarnica nikakva konkurencija biblioteci ili nekoj gradskoj knjižari, ona je naprosto potrebna gradu kao vodovod, ali čini se da grad-čaršija još to ne razumije i ne shvaća, pa mu još namete na zakupljen štand povećavaju. Toliko kockarnica nikome ne smeta, ali jedimo mjesto za kupiti knjigu – čaršiji je gadan teret.

* * *

U ožujku, u martu, kako već hoćete – odebljale i skotne mačke mazno klize oko solitera.

Njihovo je doba još, veljača se netom dovršila, proljeće bi da se probije, jagorčevine žutim mrljama obilježavaju parkove i dvorišta.
Maskirani đaci s torbama punim knjiga tutnje trotoarima. Protukovidne maske im prigušuju dovikivanja.
Svatko svoj teret nosi, mačke mačiće, đaci knjige, parkovi jagorčevine, lica maske.

Vule, vlasnik antikvarijatnice, jedini u gradu prodaje knjige i vidim ga na Trgu kako rasprema debele kutije i slaže knjige na štand, nedaleko od antikvarijatnice “Nostalgija”, a ispred nekadašnje robne kuće “Patrija”.
Kazuje mi kako dobro idu u prodaji dva moja romana. To su tvoji prvi mačići, tapše me po ramenu, njih valja što prije u vodu baciti. Samo ti piši i rasterećuj i svoju i našu dušu.
Ako opet bude rata, ne brini, naći će se neki nostalgičar da ih spašava, možda čak i ja, nitko ne zna.

* * *

Na trogodišnjicu tatine smrti kupujem mramornu kućicu za svijeće, jer se ona limena, kupljena sedmicu dana nakon pokopa – posve iskrzala, i od ostataka voska u pijesku gotovo zakovala za postament spomenika.

Dovozim je u prtljažniku auta do same porodične grobnice.

Jedva je od težine prenosim, i odmah osjetim kako me britki bol presijekao u dnu leđa.

Sada mi sigurno slijede dani bola u leđima i nesanične noći.
Zaboravio sam na liječnikovo upozorenje da ne nosim ništa teško, pogotovo ne u podizajnim trzajima.

Jasno mogu čuti očev glas – “pobogu šta radiš to, težak je mramor, ne nosi to sam, što nisi nekoga zovnuo da ti pomogne!?”
Pusti stari, gotovo sam naglas rekao, sramota da nemam u čemu svijeću ti zapaliti.

* * *

Poslijepodne idem u šetnju kraj Sane.

Da, bol u donjem dijelu leđa ne posustaje. Gledam zamišljene ribiče, s maskama na licu.
Iz daljine izgledaju nestvarno tako maskirani, kao da je voda radioaktivna pa se štite.
Lagano se oblaci navlače i Sana dobija čudnu boju nostalgičnog mramora. Koračam lagano, gotovo je to pokorica a ne korak.

Pred obalnim kafićima, na pristojnoj socijalnoj udaljenosti, djevojke ispijaju kavu i kikoću se. Prosijed i bradat, ribar čita knjižurinu, veliku, tešku, i pitam se nosi li je svaki dan sa sobom u ribolov. Sjedi na panju polegnutom na maloj riječnoj adi, usljed povučene vode jasno vidljivoj, okružen pijeskom kao usamljena svijeća u krajgrobnoj kućici.

Iza leđa mu dolazi nekoliko dječaka, gotovo da se šunjaju. On ih začitan ne primjećuje. Mogu ih s druge obale posve jasno vidjeti.
Nose vreće, dvije, čini se, i smiju se, ohrabreni nemicanjem začitanog ribolovca.
Zatim iz vreća vade mačiće i zavitlavaju ih ka vodi. Nemaju dječaci dovoljno snage, pa nesretne, slijepe životinjice ne padaju u vodu, nego u vlažan pijesak pored samoga čitača.

Ribar glasno opsuje i ustaje s panja, dječaci se razbježe nasipom.
Djevojke na tren prestaju kikot i gledaju mačiće razbacane po pijesku. Zatim opet piju kavu.

Nekoliko životinja je ipak Sana već dohvatila i ponijela. Ribar iz muljevitog pijeska vadi dva mačića. Upravo sam kanio odahnuti, kad ih je zavitlao niz brzu proljetnu vodu. Djevojke su odmah ustale da idu. Vjetar zalistava ostavljenu knjigu.
Teško da će ribič naći mjesto gdje je prekinuo čitanje, pomislim.

* * *

Od petka do ponedjeljka, mart 2021. – Sarajevo će se samo zatvoriti, radi sprječavanja širenja zaraze virusom covid-19 !
Nitko neće moći ući u grad, niti izaći iz njega.

Mlada sarajevska novinarka mi postavlja intervju pitanje – šta danas, gotovo trideset godina od početka rata, mislim o teretu opsade grada i maskiranim srpskim vojnicima?

Virus je težak problem, i neće ga maske riješiti, kažem joj.

https://zurnal.info/novost/23875/mrtve-ranjene-i-slijepe-knjige?fbclid=IwAR3i0rm97EMIt2mrPtjbKS_A0plsTE3HdFYbxXKB60M4xVS3Ejq7UDA154Y

IZ CRVENOG SOLITERA: Da bi se pojavila predstava, virus mora umrijeti

Piše: Darko Cvijetić

Kada mi je prijatelj telefonirao s idejom da pišem sedmičnu kolumnu za portal “Žurnal”, isprva sam se silno prepao, jer nikada nisam pisao kolumne i odmah sam to i kazao – da ja ne znam pisati kolumne, da me je strah, da se plašim ritmičnog pisanja, da nisam novinar – baš svakakve izgovore sam imao spremne iz rukava.

On se doista nasmijao, i rekao mi da i ne misli na “klasičnu” kolumnu, da naprosto želi da pišem svoje bilješke o svemu što vidim i što me na neki način “dotiče” ili podstiče na aktivno držanje olovke.
Odahnuo sam.
Čovjek koji je prvi čitao “Schindlerov lift”, koji je romanu dao i naslov, jer sam prvobitni rukopis nazvao prilično naivno, (tako da se ne usuđujem ni sada napisati naslov prve verzije), odmah me opet pročitao, i  budućim kolumnama iz prve ruke podario naslov – “Iz Crvenog solitera”.
Opet sam odahnuo, i pristao, dakako. 

Ove subote, dakle, započinjem. 
I odmah molim za oproštaj; zbog početničke treme, urođenog straha i sumnje u svaku riječ koju zapišem. Ali, silno sam radostan i od srca se nadam da će moje bilješke biti dostojne čitatelja i redovnih posjetitelja portala “Žurnal”.

Uostalom, radi se o “jedinoj slobodnoj teritoriji”!
Mojim će rečenicama biti lijepo na takvome mjestu.

Baš nam se ne da dovršiti predstavu “Schindlerov lift” u Kamernom teatru 55, u Sarajevu. 
Svaki puta kad se sve posloži, kad uspijemo pronaći novi termin za nastavak proba, corona opet podivlja, broj novozaraženih naglo skoči, i sve se opet prolongira za “bolje dane”. Redatelj Kokan Mladenović dolazi iz Beograda, ima već i zakazan posao u drugom teatru, u Podgorici. 

Tako se sve iznova komplicira, broj mrtvih od virusa se poveća, a toliko očekivana predstava nikako da se dogodi, da se napokon pojavi pred gledateljima.

Proces rada na predstavi? 

Bilo je potpuno nevjerojatno, posve fantastičan tim glumaca, vrlo poseban redatelj, tvorac sebi svojstvenog originalnog kazališnog jezika, pa kompozitorica iz Novog Sada…
Sve, sve, ali neće “Schindlerov lift” da se zaustavi, čovječe!

A kakav je tek čudan osjećaj vidjeti svoje, sada nepostojeće susjede, likove u romanu, kako mi se šeću pred očima, ljepši i nasmijaniji nego ikada u tzv. stvarnosti. I pričam s njima, toliko su ti glumci dobri, pričam sa svojim umrlim komšijama, i sa komšijama koji još žive u Crvenom, pa sa onima koji su danas od Floride do Tajlanda neki novi ljudi, pričamo i smijemo se u bifeu Kamernog.
Ne može se “Schindlerov lift” u ovakvim okolnostima pojaviti pred publikom koja se boji svoje sjenke. Teatar se prelije, sada nepostojeći susjedi – čekaju da broj mrtvih od covid-19 počne opadati, pa da se pojave u svijetu živih, i kažu par rečenica koje sam im napisao.

Pitanje je, koliko su od kazanog o njima  – doista oni. 
Tako je sa svim tim likovima, inače. 
Zar će ljudi koji gledaju priču o Crvenom soliteru nositi maske?
Hoće li i glumci nositi maske? Medicinske ili kazališne? 

Koliko pitanja oko jedne zgrade i malog lifta u njoj. Npr. kada se fakcija i fikcija točno počinju međusobno jesti, i što točno ostane nakon toliko ugriza? Više od lica ostane na maskama kad se skinu i ostave, nego na obrazima, ustima i bradi. Naravno da će predstave “Schindlerov lift” u Kamernom biti vrlo uskoro, ali prvo virus mora posustati, mora doći publika bez maski. 
Neće ni glumci svoje nositi. 

Koliko sam samo puta na probama zatresao se, svim bićem, jer je Kokanovo shvaćanje čarolije ravno onoj dječačkoj mašti koja ne samo da lego kockice smatra za planine, nego i upravo obratno – uzima prave planine, i od njoj čini da postanu lego kockice.

Na drugoj strani, razumijem što “Lift” neće na pozornicu i što se opire da glava djevojčice opet odlijeće s ramena, i da se to nastavi ponavljati u nedogled. Napokon, nije lako priznati da su se stanari u tebi, kao u Tebi – međuubijali, kao taj nesretni Polinik i Eteokle, i da im se sestra mogla zvati Stojanka, kao Knešpoljka. 

“Schindler’s Ark” – zar se ne zove baš tako roman T. Keneleya, po kojem je Spielberg snimio čuveni film? Arka/barka ili arak papira? Nije to isto, lift/čamac i spisak, ili predstava i roman? 
Da bi se pojavila predstava, virus mora umrijeti. 
Uvijek je tako s nečijim pojavljivanjem.

Istinski užas obuzeo me kada sam sopstveni roman, koji je dio lektire za više razrede jedne zagrebačke gimnazije – našao prepričan na internetu. Da se djeca ne muče čitajući.

Tako se lift potpuno zaustavi, čovječe. I ne bude struje nikako. Djeca se zaigraju, da se ne muče.

https://zurnal.info/novost/23861/da-bi-se-pojavila-predstava-virus-mora-umrijeti