Mjesečne arhive: Maj 2021.

La società verticale della riconciliazione balcanica

(INTERVJU ZA ITALIJANSKI “GLOBALIST”)

FOTO: Vidan Grbović – Ćone

L’ascensore di Prijedor (Bottega Errante Edizioni, traduzione di Elisa Copetti, pagg 117, euro 15), romanzo piccolo solo per numero di pagine dello scrittore bosniaco Darko Cvijetić

di Rock Reynolds

“C’era la guerra, la nostra città era sotto i bombardamenti alleati, eppure io non me accorgevo quasi. Ero una bambina e mi sembrava tutto un gioco: contavo i cacciabombardieri nel cielo e le bombe che esplodevano in terra” mi ha sempre raccontato mia madre. Chissà cosa pensano i bambini costretti a sfuggire alla furia delle armi in Medio Oriente e chissà cos’hanno pensato quelli che, nel terribile scenario della guerra di Bosnia, si sono accorti di non poter più giocare con il vicino di casa solo perché, da un giorno all’altro, religione ed etnia li avevano resi nemici? Chissà se il concetto di nemico lo hanno colto?

L’ascensore di Prijedor (Bottega Errante Edizioni, traduzione di Elisa Copetti, pagg 117, euro 15), romanzo piccolo solo per numero di pagine dello scrittore bosniaco Darko Cvijetić, di risposte non ne offre, ma di domande drammatiche è pieno tra le pieghe di una storia che assume contorni talmente grotteschi da avvicinarsi alla realtà più di quanto avrebbe potuto fare una fredda cronaca giornalistica. La storia di Cvijetić si svolge in un palazzo di Prijedor, città multietnica e pluriconfessionale della Bosnia ed Erzegovina, balzata tristemente alla cronaca per la violenza dei combattimenti durante la guerra nei Balcani. È una sorta di gioiosa Babele dove tutto è possibile e dove la realtà di convivenza pacifica, scandita dal tran tran del vivere quotidiano, viene sconvolta dallo scoppio del conflitto. Ed è nell’ascensore di quel palazzo che vita e morte salgono e scendono.

Difficilmente leggo prefazioni e postfazioni, ma invito tutti a fare un’eccezione: la postfazione di Federica Manzon è illuminante.

Darko Cvijetić è prima di tutto un narratore nato. Bastano poche parole per capirlo. Per esempio, ecco come descrive il cambiamento: “Ora è tutto deserto, selvatico, senza vita, senza persone. Niente funziona più già da decenni. Dove sono tutte le colonne di gente sorridente che la mattina si affrettava, comprava il giornale, le sigarette e si portava i panini? Tutto si è dissolto… Prijedor divenne una non-città, secca e atterrita. I vicini col nome sbagliato cominciarono ad essere licenziati… e gli operai si trasformarono in soldati senza neanche saperlo”.ad_dyn<

Gli abbiamo fatto una serie di domande e l’autore ha risposto con passione.

Perché ha scritto un romanzo per raccontare la sua città?

La realtà molto spesso trascende ogni tipo di finzione! Guerra, pandemie, coprifuoco, persone che indossano mascherine sul viso, persone che scappano l’una dall’altra, mancanza di ossigeno: le cose più inimmaginabili sono sempre intorno a noi. Ho provato a salvare un mondo, un’epoca, un sistema di valori, l’ingenuità. È passato abbastanza tempo per dare più luce al seminterrato delle nostre storie ufficiali.ad_dyn<

Cos’è che ha reso la vostra guerra diversa dalle altre?

Un nemico non è qualcuno che non conosci. Ecco cosa c’è stato di diverso. Il nemico è stato il tuo compagno di scuola, ci hai giocato a calcio, sei andato al cinema con lui, è persino venuto al tuo compleanno. Improvvisamente è diventato un nemico. Ciò che l’uomo è disposto a inventare collettivamente sul proprio vicino è folle e incredibile. Che razza di cose devi inventare perché il tuo vicino diventi “uno che in tutti questi anni ha tramato per vendicare la sconfitta nella Seconda Guerra Mondiale?”. La vicina è la madre del nemico. E non è più la vicina, non è più nemmeno una madre! La follia continua tuttora. L’ascensore è ancora in funzione. E oggi ci salgono i figli del nemico.ad_dyn<

Lei è nato in una Jugoslavia unita. Com’è stato svegliarsi e scoprire di avere un nemico che, fino alla sera prima, tale non era?

Ho scritto il romanzo alla ricerca delle parole per esprimere quella sensazione. Perché, allo stesso tempo, avviene il processo inverso e anche tu diventi un nemico per qualcuno senza nemmeno saperlo. Per qualcuno dei vicini diventi un immaginario “altro”, il male ontologico e un ostacolo alla pace completa e onnicomprensiva. Le parti in guerra ti scelgono. Le nazioni ti rapiscono da te stesso. Diventi parte di una mandria, senza intuire che anche la mandria è sola, abbandonata, spaventata dal mondo e dal prossimo inverno.

È mai esistita la “società verticale” del palazzo del suo romanzo?

No, naturalmente. Anche il villaggio verticale è un’illusione e l’ex patria socialista della Jugoslavia era un’illusione collettiva. Ma quel periodo si è sovrapposto alla mia infanzia e giovinezza, la mia privata, “l’età più felice”, da lì il sentimento per la Jugoslavia, ma non si tratta solo di “nostalgia”. La guerra ha reso l’era precedente più “verticale”. La guerra è un livellamento orizzontale, un’uniformazione. La guerra è un taglio brutale del bosco che riporta la verticalità a un inizio orizzontale.

Le è capitato un giorno di scoprire di dover uccidere il vicino di casa o è comunque un dramma che ha visto accadere?

Anch’io ho indossato un’uniforme e un fucile e ho provocato il terrore in un bambino e la paura mortale al mio solo passaggio. Era il figlio del mio vicino. Sono stato nell’esercito in guerra, come Eschilo, come un soldato greco. E come “libero cittadino” scrivo i miei “Persiani”, la mia battaglia di Salamina. Siccome anche la madre del mio vicino ha pianto, è venuto il momento di dispiacersi per lei, finché c’è ancora tempo, finché la nostra generazione non verrà portata via dalla prossima neve. O dal prossimo virus.

Un romanzo può contribuire a guarire certe ferite?

Certe ferite guariscono mostrando ad alta voce empatia per tutti coloro che hanno sofferto e consentendo ai bambini di essere cittadini eguali dell’Unione Europea, di rispettare i loro vicini, chiunque essi siano, di qualsiasi razza, religione, genere, di “essere responsabili della loro rosa”, come il Piccolo Principe. Lo scrittore deve credere che sta scrivendo qualcosa di più grande di “Amleto” o del “Processo”, deve confrontarsi con Borges o Šalamov, ma nella sua lingua! Se necessario, può inventare una lingua propria. È importante dirlo e incanalarlo dentro la lingua. La letteratura non può niente. E la letteratura, ovviamente, può ogni cosa. Una manciata di terra pulsante e bagnata, il mormorio di qualcosa sopra la pala.

Scrivendo, ha mai stizzito qualcuno, da entrambe le parti?

Spero sinceramente che nessun lettore resti indifferente. L’ascensore di Prijedor è una metafora della perdita di identità. Alla fine del romanzo c’è una nota del grande scrittore jugoslavo Miroslav Krleža, che racconta la storia di una scultrice di Sarajevo la quale per errore fece lo scalpo a Sofia e Ferdinando, dopo l’attentato di Sarajevo del 1914. Non ci sono volti nemmeno nella morte. Oppure, solo nella morte abbiamo un volto. Il romanzo non prende posizione. Non si può essere arrabbiati per il sangue non cancellato di un bambino. Nessuna delle mie parole prende posizione.

Ci si è sentiti più liberi nella Jugoslavia del dopo-Tito? E oggi rispetto a prima della guerra?

La Jugoslavia è scomparsa da trent’anni. Ma è ossessivamente ancora qui. È temuta, è minacciata, tutto viene paragonato ad essa, chi la ricorda pubblicamente non è il benvenuto da nessuna parte. Ogni nazione ha un sacco di scuse per le giovani generazioni per giustificare questo grosso errore. A giudicare dalla letteratura che ha generato, la Jugoslavia è stata l’ultima speranza per la salvezza di questa lingua, che è stata lacerata e mutilata e infine ridotta con un’infinita banalizzazione a un pasticcio fraseologico per un tentato vocabolario.

La riconciliazione è possibile? E quant’è vicina?

Certo che è possibile. È un avvelenamento deliberato da parte di una élite neo-feudale, un nazionalismo persistente che è sempre più inebriante. Tuttavia, credo profondamente nell’avvicinamento dei nostri nipoti, che a mio avviso impareranno di più sul patriottismo dall’ecologia  e molto meno dalla storia.

Si ritiene un’espressione del crogiolo di culture dei Balcani?

Il contesto in cui creo è sorprendente. Una miscela che è anche molto “jugoslava”. Un piccolo teatro cittadino, sopravvissuto alla guerra civile, che interpreta Čechov per alcuni amanti. I Balcani sono un’attesa nervosa. Un teatro in città, il cui contesto determina immediatamente ogni opera d’arte. Certamente, anche l’autore.

(GLOBALIST, ITALY)

https://www.globalist.it/culture/2021/05/22/la-societa-verticale-della-riconciliazione-balcanica-2080907.html

IZ CRVENOG SOLITERA: Čovjek s lopatom

FOTO: Almir Imširević

Piše: Darko Cvijetić

Čovjek s lopatom.

Tako su ga nazvali, taj film, nizozemska televizija, o komšiji, s trećeg kata. Poslije rata, od čitave obitelji, samo se on vratio. Gore, na Brdo pored Sane, na lijevoj obali. Stan je dobio kad i svi rudari, 1974. i došao s ženom, četiri kćeri, i malim sinom, prvačićem, mojim vršnjakom.
Braća mu ostala na Brdu, tu se i poženili, a on 1974. dobio stan, pa jedini napustio selo na brdu. Zavidjela mu braća na stanu u Crvenom soliteru.
1992. u rano ljeto, sve su ih pobili.

Kad je Vojska “čistila” Brdo, sav su mu rod pobili, strijeljali pred bogomoljom, i zapalili je.

On s familijom bio u gradu, u Crvenom.
I upravo je komšija bagerist, spasio čitavu obitelj iz Crvenog.
Svi koje je spasio, već krajem ’92. završili u Švicarskoj.

Kad se 2000. vratio, prvo je otišao bageristi. Zahvalio mu se, počeo glasno plakati za svojima na Brdu. Osamnaest pobijenih i nestalih. Bagerist ga tješio, pomogao mu brzo vratiti stan u Crvenom; preuredio ga. I nije ga nikome izdavao. Neka ga. Jedno jutro, otišao na Brdo.
Nitko mu nije znao ili htio kazati ništa o njegovima. Dao je DNA, ali nisu ih pronalazili, ni u jednoj grobnici. Strijeljali su ih pred bogomoljom, ali tijela nema. Nigdje. Tako je počeo.
Kopati počeo.

Svaki dan po komad njive, ili šume. Kopa tako svaki dan, i vele da je pola Brda već prekopao. Kažem, dolazila nizozemska ekipa. I snimili film, dokumentarac o njemu. Film o komšiji vidjelo je puno svjetskih festivala dokumentarne produkcije. Film je nagrađivan i zapažen.

Ali, na Brdu sve manje ljudi, nitko se ne vraća, korona je sve još potpuno ukočila. I kopa i dalje.
Kopač iz Crvenog solitera. Kojega je spasio bagerist.
Kopač i bagerista.

“Nećeš ti njih naći. Džabe kopaš.
Rekao sam ti, ne sjećam se, druže moj, samo znam da su sigurno dublje..”


* * *

Iz covid bolnice, predvečer stiže priča:
Na bolničkoj zgradi osvanuo grafit, veliki, pisan uljepšanom ćirilicom:
“Milice, volim te i bez sisa”
Cijeli odjel sišao vidjeti iz daljine.

Milica u sobi, krišom, komade ovlažene vate gura u grudnjak.
Ali, neće ih naći. Uzalud kopa.


* * *

U Crveni soliter G. se vratio 2021.

Majka mu je ostarjela, i u potpunoj osami umrla. Koncem 1995. je „izmakao u Australiju“, pred optužnicom za ratne zločine. Sa ženom i troje male djece. Nikada više nije došao. Odmah smo se sreli, naravno, kod lifta u Crvenom soliteru. Ušao sam sa sunčanog dana u haustor Crvenog, i u tami nejasno vidio dva čovjeka koji čekaju lift.
Bio je to G., sa sinom, dvadesetosmogodišnjim Australijancem. Kasno je bilo za okrenuti se i napustiti haustor. Prilazio sam korak po korak. Nisam poznavao tog čovjeka već dvadesetšest godina, a pitanje je i tada.

„Pa to si ti Cvele, jebote?“ rekao je. Prišao je i zagrlio me.
„Vid’ ovoga“, uzvratio sam i odgovorio na zagrljaj. Predstavio mi je sina, koji je izgledao premoren svime što se oko njega događa, i nosio kiruršku masku preko lica. Dodao je i “već sam djed jednoj djevojčici.”

„Kako ide roman? Povukli su optužnicu. Australija se žalila.“ rekao je mirno. Meni je zvučalo sasvim, sasvim iskreno. Objašnjavao je sinu da sam ja pisac, i da smo ovdje odrasli, u istom ovom liftu.
Koji baš sada nikako nije dolazio.

Pitao je za buraza, za starce, „imal’ ikoga od one raje?“ Pa sam mu za umrlu majku izrazio sućut. Rekao je da je nije vidio od 1995. godine. „Ti si je viđao svaki dan. Kako je mama izgledala, Cvele?“

Uhvatio sam se za rukohvat ulaznih vrata lifta (marke DAKA). Napetost, ali još uvijek netočna, neprecizna riječ. Za tren mi se učinilo – da je ovaj susret G. dugo vježbao.

„Vjerovatno ste stalno ovako čekali lift, drugačije je ne bi ni viđao.
U romanu si napisao da je mama išla kod teta Suphe, da su se viđale. I da je M. pričao da sam ga u logoru tukao zbog mlađeg sina S., i mog ispadanja iz prvog nogometnog tima „Rudara“. Sve si napisao. Tukao sam ga, ali zbog Vilka, starijeg sina, koji je u Zagrebu otišao u HOS, pa ga vojska zarobila kod Gradiške.
Ubaci i to u predstavu. I u roman. Nemoj sad biti pička. Mada ne znam, što džabe po svemu tome kopaš?
Je li ti moja mama u liftu, o meni pričala?“ gledao me. (Lift je odnekud, pun nekog, napokon dolazio.)

“Kako ti je mama izgledala?”, bijesan šapnem, “pa reći ću ti.
Nije te pomenula nikad. Nikad! Nosila je crninu za tobom.”

I tu se probudim, jedva dišući!
04. 54 sati.
Usta puna ovlažene vate, sve sljepljeno, kao uzalud iskopana zemlja.


* * *

“Znaš, ja bih ubojice kažnjavao tako da do (svoje) smrti moraju nositi kosti onoga koga su ubili”, kaže kopač dok prislanja lopatu uz ošišanu ogradu.” “I ja bih”, dodaje bagerist.
Onda šute i gledaju dolinu, niz koju Sana curi kao nakupljen, vruć znoj.
“Jesi se vakcinisao?”, pita bagerist. “Nekako više vjerujem Kinezima, pa evo, čekam”, kaže kopač.

(zurnal.info)

https://zurnal.info/novost/24018/covjek-s-lopatom

Darko Cvijetić, “Što na podu spavaš”: Bolno podsjećanje na ratne užase devedesetih

Piše : Marinko Krmpotić, Novi list, Rijeka, Hrvatska

Kratki roman »Što na podu spavaš« bosanskohercegovačkog književnika Darka Cvijetića još je jedno uspješno, ali bolno i tužno podsjećanje na ratne užase ranih devedesetih na prostoru Bosne, kao i na neizbrisive posljedice koje su ta traumatična zbivanja ostavila na pojedince i društvo.

U središtu autorove pažnje je njegova vlastita obitelj kroz čiju priču, služeći se i činjenicama i fikcijom, pripovijeda opisujući dramatična i mučna zbivanja s početka rata da bi je kraju priveo u ove naše dane, na samom kraju drugog desetljeća novog stoljeća.

Središnji lik priče je Bota, Darkov mlađi brat, koji na odsluženje vojnog roka u tadašnju Jugoslavensku narodnu armiju odlazi u najgorem trenutku, a to znači kad su već po mnogim dijelovima bivše SFRJ počeli oružani sukobi. Vojni rok trebao bi služiti u postrojbama vojne policije i to u Sarajevu, u vojarnici »Viktor Bubanj«. Bota tamo stiže u veljači te prve ratne godine, a svega koji mjesec kasnije vojarnica je opkoljena i odsječena od svijeta, što je odgovor Sarajlija na bombardiranje grada koje s planina oko Sarajeva izvode srpske paravojne formacije. Vojne vlasti nekako uspijevaju dogovoriti izlazak i odlazak vojnika pri čemu dođe do incidenata i ubijanja nekoliko pripadnika JNA, ali Bota nije među njima. Po povratku u Prijedor priključuje se srpskoj vojsci i sudjeluje neko vrijeme u ratnim zbivanjima, da bi potom s ocem i majkom otišao prema SAD-u gdje ga i nalazimo na kraju romana, živog, ali podosta osamljenog i tužnog zbog svega što je doživio i proživio na bosanskim krvavim poljima smrti.

Iskustva s ratišta

Ovako skiciran sadržaj daleko je od snage, intenziteta i dojmljivosti priče koju je Cvijetić iznio, a zasluge za upečatljivost koju ovaj roman od stotinjak stranica ostavlja na čitatelja svakako su u samim zbivanjima koja nude temelj za odličan film ili TV-seriju, ali nedvojbeno i u načinu na koji Cvijetić prenosi za njegovu obitelj dramatična događanja. Autor se pritom opredijelio za trideset i tri kratka poglavlja, glave kako ih on naziva, kroz koje nam o svemu što se događalo govore različiti likovi. Tako roman počinje pisac Darko govoreći o fotografiji svog mlađeg brata snimljenoj na dan zakletve u sarajevskoj vojarnici, a potom čitamo, primjerice, pismo Milutina, Darkova i Botina oca, sinu Boti u JNA, kao i pismo Botine djevojke Senke. Oba su ta pisma prepuna strepnje i straha koji se osjeća zbog rastuće prijetnje smrti i rata.

Ništa mirnija nisu ni svjedočenja njegova prijatelja Anđela, čiji razgovor s Botinom majkom Karmelom »slušamo«, kao ni dnevnički zapisi Darka, a vrhunac dramatičnosti priča doseže u svjedočenjima samoga Bote koji na vrlo uvjerljiv način opisuje stanje u vojarnici, smrt nekolicine svojih kolega vojnika te užasavajući izlazak iz vojarnice i vožnju smrtonosno opasnim okružjem Sarajeva. Odlično su kasnije ispričana i Botina te Darkova iskustva s ratišta, a divno su kroz vrlo lirske zapise oživljeni likovi njihovih baka Maje i Hane.

Ispričane iz različitih uglova i stajališta, a vezane za ista zbivanja, ove nam priče u konačnici nude jasnu sliku košmarnog stanja prepunog bolesne mržnje. Pritom su u najtežem položaju oni koji su, poput Darka i Bote, djeca mješovitog braka oca Srbina i majke Hrvatice. A kad se tome pridoda i činjenica da je Botina djevojka Senka muslimanka, onda je jasno da na jednom mjestu imamo »smjesu« koja, i to ne samo devedesetih prošlog stoljeća na prostoru Bosne, predstavlja idealnu kombinaciju za razornu i uništavajuću eksploziju nakon koje zemlja ostaje poharana, duše uništene, ljudi raseljeni…

Grozomorne priče

Pritom svjedočimo grozmornim pričama, pa je tako Darko kao stražar u odori srpske vojske morao stražariti u logoru gdje su bili zatočeni najbliži mu rođaci s majčine strane, a među njima i majčin brat koji će kasnije Boti, svojoj sestri i njenom suprugu omogućiti odlazak u Ameriku. Bota na ratištu svjedoči zarobljavanju Senada, brata Senke koju nikad nije zaboravio, a kad shvati da je baš Senad ubio njegova prijatelja Gorana, ubija Senada! U Americi će, pak, Bota susresti još jednog muslimana protiv kojeg je ratovao te potom gorko zaključiti kako su »oboje ratovali za domovinu – da odemo iz nje što dalje!«

Ovako dojmljivih i u svojoj srži užasnih ratnih priča još je nekoliko u ovoj sjajnoj knjizi, a cilj svih njih je, ako je ikako moguće, probuditi u čitatelju čovjeka, pozvati na humanost, razumijevanje, prihvaćanje i uvažavanje drugog, bez obzira na to koliko bio različit i drugačiji po naciji ili vjeri.

Najbolje to svjedoči završna scena romana, trenutak kad 2019. godine u nekom američkom kinu Bota i njegov sin Angelo gledaju bosanski ratni film »Gluvi barut« u kojem se seljaci iz dva vjerom i nacijom različita sela brutalno ubijaju i kolju. Svi su oni naši, samo se međusobno ubijaju, govori kroz suze Bota sinu koji, logično, ništa ne razumije i teško može shvatiti toliku količinu smrtonosne mržnje koja vjekovima traje na ovim balkanskim prostorima. Kao suprotnost tom bezumnom zlu na trenutak se pojavljuju divni primjeri ljudskosti i želje da se pomogne pa tako, primjerice, ustaški vojnik iz hrvatskog sela spašava od pokolja Darkovu i Botinu baku Maju govoreći joj, dok ih ostali ustaški vojnici ne vide, »Bježi tamo desno u šumu, vodi tu djecu, ženo.«, a iste te riječi kapetanu Topiću upućuje jedan sarajevski vojnik koji je shvatio da će nad nedužnim mladim JNA vojnicima biti počinjen pokolj: »Bježi tamo desno u šumu, vodi tu djecu, kapetane.«, kaže neimenovani sarajevski vojnik.

Lonac mržnje

Nažalost, ovakih primjera ljudskosti u paklu bosanskog nacionalnog i vjerskog lonca mržnje i užasa premalo je u odnosu na primjere zla, beskrupulozne surovosti mržnje. »Što na podu spavaš« knjiga je koja to hrabro, uvjerljivo te literarno i umjetnički moćno nastoji promijeniti ukazujući i pokazujući kako su svi – i naši i njihovi – u osnovi samo ljudi. Boljeg dokaza od 23. glave romana za to nema. U tom dijelu autor nam prenosi buncanja demencijom već teško nagriženih bake Maje (Srpkinja) i djeda Franje (Hrvat) kroz koja se na lirski način pred nama podastire njihov teški život i izranjaju pred nas dobri i divni ljudi čije su boli i patnje uvijek bile posljedice zla koje izvire iz stoljećima građenih primitivnih i bespotrebnih mržnji. Protiv toga, koliko god to i sada izgledalo uzaludno, besmisleno i nemoguće, treba se boriti, a Cvijetić to svojim romanom i čini. Ili, kako to u predgovoru knjizi sjajno zaključuje Selvedin Avdić: »Dok piše o smrti, Darko Cvijetić bori se za svaki život.«

https://www.novilist.hr/ostalo/kultura/knjizevnost/darko-cvijetic-sto-na-podu-spavas-bolno-podsjecanje-na-ratne-uzase-devedesetih/

IZ CRVENOG SOLITERA: Virus između živih i mrtvih

Foto – Ahmed Hadrović (Maja Izetbegović kao Učiteljica, iz predstave “Schindlerov lift”, Kamerni teatar 55, Sarajevo, 2021.)

Piše: Darko Cvijetić

Tim BiH istraživača usavršio je metodu za obuku pčela u otkrivanju mina. To su postigli tako što su pčele naveli da povežu miris TNT-a s hranom, točnije – šećernom otopinom. Na terenu se dresirane pčele skupljaju u blizini mjesta na kojima su zakopane mine, u nadi da će pronaći hranu. Iako je za pčele bezopasno zujati kroz minirana polja, za ljude je itekako opasno pratiti insekte do točaka na kojima lociraju mine. Tu nastupaju dronovi. Koji prate pčele, potom poseban softwer uspoređuje slike i učestalost okupljanja. “Procjenjuje se” da u BiH ima oko 80 tisuća zaostalih mina, u Hrvatskoj još oko 30 tisuća. Dosad je poginulo preko pedeset deminera.


Ali, kakav čudan med. Ne možeš stići zarez staviti između utegljenih.


* * *

Budi kao nebo, nemaj zavičaj. Zapravo, med odnosi pčele.

Pišući kratki esej o Walteru Benjaminu, o njegovom proučavanju teatra, naravno da se sudaram s velepnim likom Ane Asje Lacis, latvijskom revolucionarnom kazališnom redateljicom, koja je i upoznala Benjamina s Brechtom. Kakvo društvo za muzu – Brecht, Piscator, Fritz Lang, Benjamin – za baltičkog angela, na Capriju, 1924. !
A ta baltička belle, u Rusiji je još 1918. osnovala “Eksperimentalno kazalište” za rusku ratnu siročad, gdje su nesretna djeca glumila, i oslobađala se, po njezinim metodama, trauma pokolja Revolucije i rata!
Objavila je knjigu “Djeca i kino”, 1928.
A već period od 1938. do 1948. provela je u radnom logoru, u gulagu, kao kontrarevolucionarka!
Imala je dug život. Do pedeset i neke, dakle godinama, ništa nije znala o Walteru.
Umrla je 1979. nekom staračkom smrću, kakva je pohodila tih godina Anu Ahmatovu ili Nadeždu Mandeljštam.
Djeca glumci, ratna siročad i redateljica Asja Lacis, u selu kakvo je Orel, u kaosu svršene Revolucije boljševika. To je slika koja je čisto Benjaminovska. Da li je neko dijete postalo glumac na osnovu boravka u orelskom teatru Ane Asje?
Možda bi u Bosni trebalo saditi Asjine teatre, s idejama za izlječenje od rata?
Neprekidno u upotrebi – riječ rat, postala je primjenjiva u vokabularima današnjih klinaca, koji ne razumiju sjenku nad sobom. Kazališno snježenje stiropora po svijetu pametnog telefona.

Med odnosi pčele. Pčelar brine o pristupima smrti.

* * *

Snijegu vrata mogu s obje strane škripiti. Riba usoljena visi, suši se na prvoproljetnom vjetru. Taj će daleko dogurati. Stiropor sve tanji na krezubom mjestu u ustima bundeve. Dva dječaka čuče u dvorištu blizu kanala Bereka, u Starom gradu. Jedan gnječi žohare. Oni nabubreni bi još i pucnuli pri zgnječivanju, ovi mlađi ne, možda i oni zdrobljuju nešto što mi i ne vidimo, kaže prvi dječak, onaj koji zgnječuje.
Drugi, isprva ukočen od užasa. Ne brini, kaže mu još, njih će sve bog pospašavati, jer su ubijane. Mene neće nitko spasiti.
Hoću ja, kaže drugi dječak i postane i on zgnječivač žohara.
Fino se zaigrali, zagnječuju li, razgnječuju…Oko njih žohari, živi i mrtvi, kao sjemenje jabuke, bijele utrobice. Žestoke borbe na Bliskom istoku, mrtva djeca, tenkovi, bogovi, dronovi, rušeći (Crveni) soliteri!

I, još posebne usne za ove riječi:
Topla utroba s Isusom.
Tamne cipelice koje je ostavio angeo ispred. Sve manjeg broja.

Ali kakav čudan med. Nosi crninu za sobom.


* * *


“Sjećaš se malog Siniše T. koji je ranjen kod Han Pijeska, I to par sati nakon što je razmijenjen.

Preko njive, u rovovima slavili Bajram, pa iz zajebancije pucali na malog.
Zbog Bajrama ga razmijenili. Ostao bez lijevog oka i uha. “ kažem Mićku, kojeg nisam vidio godinama….Gleda me nepovjerljivo, a onda moj lik, kao napuhan leš iz vode, izbi na površinu njegovog sjećanja.
“Ti si, jebote? Otkud ti oko?”

Kakav bi on glumac bio u orelskom teatru Asje Lacis, pomislim.


* * *

Covid kao duh koji bježi od puno antitijela. Prošle godine je patrolirala policija, da ne izlazimo iz kuća. Noću se čuo ćuk u Lukavici, možda čak i u bagremlju odmah pored Sane. Virus, neka vrsta mrtvih mrtvih, koji oscilira između živih i mrtvih, koji je tu samo iz nagona da se razmnožava, tako piše Žižek.
Kada imaš virus, naglo nemaš naciju. Nego si onaj koji je obolio, kojeg svatko izbjegava.
Plod štiti stablo, piše i u Talmudu.
Svatko postaje „rizična grupa“, svatko treba covid-putovnicu. Online sat poezije s gimnazijalcima:

Baki ispadaju pahulje riže iz usta.
U riječi koje su jaukane, uvuku se kapljice meda?
Noćas opet sanjao oca. Obilazimo neke grede na vikendici.
On sve provjerava.

https://zurnal.info/novost/24001/virus-izmedu-zivih-i-mrtvih

IZ CRVENOG SOLITERA: Ova je zemlja fikcija

foto: Ahmed Hadrović (iz predstave Schidlerov lift, Kamerni teatar 55, Sarajevo, 2021.

Piše: Darko Cvijetić

Dogodilo bi se kao da si prevrnuo previše stranica u knjizi. Virus je, kako već citiraju svi redom, najprimitivniji organizam, prelazan oblik između živog i neživog svijeta, ali nepredvidljiv u mutacijama, u kojima se taj organizam koleba između biološke logike širenja i preživljavanja,i početnih impulsa, kojima ubija organizam koji naseljava, i samoga sebe.
Koleba se koliba. Crveni se svaki soliter.

Ova je zemlja fikcija. Imena, likovi, mjesta i događaji proizvod su autorove mašte ili su pak korišteni pripovjedački i svaka sličnost sa stvarnim događajima i ljudima, živima i mrtvima, s tvrtkama ili lokalitetima potpuno je slučajna.

Češalj na pletenicu podsjeća periku. Maska preko organa govora. Što manje govorimo – manje prenosimo. Riječi koje prođu kroz masku. Dogodilo bi se da sam prevrnuo previše stranica knjizi.
Virus, kojem je strano sve puno duha, puno antitijela. Sjetimo se, “Schindlerov lift” završava se Krležinom opaskom o gipsanim posmrtnim MASKAMA na licima Sofije i Ferdinanda.
I nakon smrti – može se ostati bez lica!


* * *


U dnevnim novinama čitam o tom slučaju, sad će već godina, dakako i više, kako je otkrivena.
U Hrvatskoj, odmah tu, sestra je ubila rođenu sestru.
Ubojstvo se dogodilo prije devetnaest godina. I držala sestra leš sestre u kući, u frižideru ispod stepenica. Tada su imale dvadesetdvije, dvadesetri. I mirno je živjela, sa ikasapljenom sestrom, zaleđenom u komadima, u kutiji ispod stepenica. Ženica, debeljuca. Misliš da nije moguće.
Sestricid, varijacije na bratoubijanje.
A onda se sjetiš malog Siniše, kako se iskrvavlja, i trza se umirući, na pincgaueru, u neki ljetnji dan, a iznad lipa, miriše miriše, ne možeš stići zarez staviti.
I kakve sve smrti: diverzant na respiratoru, miner na kisiku, major u pelenama, Sava u “Save Kovačević”, riječi u kirurškim maskama…

Onaj koje se bori za opstanak (!) preko nas, koji se s nama otima za kisik.

S tetkom Ankom, koja je imala devedesetčetiri godine, ove kasne zime, pričao sam o filmu “Dara iz Jasenovca”. “Ti si toliko imala godina, tetka, kao mala Dara u filmu?”, govorio sam joj glasno, jer slabo čuje. “Jesam”, odgovorila, “a što se ovo dijete, diko moja, niđe ne zaplaka? I šta je bilo s malim Budom? U kakvog čovjeka je on izrastao, jedino me zanima! U filmu k’o tvoj ćaća kad sam ga nosila kroz Jasenovac 1941., možda zeru stariji? Kakav je Budo čovjek postao, jel’ vrijedio onoliko smrti?”
Tetka je umrla nekidan, prije tridesetak dana!

A šta je bilo s Budom? Tko ga je spasio, jel’ dugo mislio da su mu ti stariji ljudi iz Zagreba, mater i ćaća?
Koliba se koleba.

Sestra zaleđena ispod stepenica.


* * *


Jana je bila četvrti razred gimnazije, kada je, kao mlada glumica Dramskog studija “Desnica”, igrala u predstavi “Grobnica za Borisa Davidoviča”, u izvedbi ansambla “Pozorišta Prijedor”, i u režiji Gradimira Gojera. U predstavi je igrala sedamnaestogodišnju Hanu Kžiševsku, revolucionarku, a potom, u kratkoj sceni, i majku Borisa Davidoviča.
Danas je liječnica u Sarajevu, i neki dan je bila na naslovnoj fotografiji gotovo svih medija – nekome je na ulici intervencijim spasila život!

Jednom je rekla da će doktorirati na temi “tretman postoperacione boli”. Eto, mlada studentkinja Hana Kžiševska, što je recitirala stihove Bronjevskog, učila bi o postrevolucionarnoj boli.

Koleba se koliba. Covid-19 je virus koji uzima kisik. Sutra je Dan pobjede nad fašizmom.


* * *


Previše stranica u knjizi. Prvi maj je u Crvenom ostao tužan. U šta li je otišlo željezo, što su ga oni silni radnici iskopali u Rudniku? Jedini još trag o tim ljudima, neki čelik, kojega je iskopala treća smjena u Ljubiji 1968. godine.

Postooperaciona bol, fakture o nečijem postojanju. Katastri i viber fotografije, emotikon koji maše, u poruci unuku za rođendan.

Otkako je teta Selima umrla, Seka, Subhan, dođe sve rjeđe, u svoj vraćeni stan na trećem. Nazove, pa pričamo o njemačkim liberalima i strahu od migranata – od Banja Luke do Gdanjska, o koroni i evanđelju, o alternativnim kazalištima u Njemačkoj, o jazzu. Kaže kako “kuži zašto sam ostao, sigurno ne biraš, jebi ga, izaberu stvari tebe. I da je zapravo sve to isto, da Crvene solitere ima svaki grad u bivšoj Jugi, da su tamo čefurji a ovamo vlasi, ustaše, četnici, balije, ćifuti i cigani. Tako je i u Njemačkoj – Turci, Bugari, Srbi, Arapi, Rusi, Poljaci. Svaki soliter je Crveni.”

“Došlo je dotle, druže moj, da nam se kriminalci zovu Janjičari.”, kažem ja.
“Kladionice se zovu – Wolfgang Amadeus!? Nikada nisam skužio, kakvu vezu ima ime kompozitora, s klađenjem.”, kaže on.


* * *


Svijet je bez svakoga. Janjičar Mozart.
Koliba koja se ne koleba. Mi smo tiktakanje u svojoj masti, trag na svoju kost. Jednotjedna jagorčevina. Virus je migrant. Koji jest samo tijelo. Koji se rasipa kada se raspolovi.


https://zurnal.info/novost/23986/ova-je-zemlja-fikcija

Kokanova premijera u Sarajevu: Pad crvenog solitera

foto – Ahmed Hadrović

Piše – Svetislav Jovanov, Nova.rs/ Beograd

Da li rat ima nekakvo opšte, udaljeno, “istorijsko” lice (i ruku!), ili su ubice i žrtve, najčešće i najpre – susedi, ljudi koji žive pod istim krovom? Drukčije rečeno, kakvo god opravdanje za zločin bilo proklamovano – ideološko, nacionalno, metafizičko – nije li uvek i svuda, s obeju strana nišana – sam čovek, sa imenom i prezimenom? U znaku ovog dvoseklog pitanja sazdan je roman bosanskog pisca Darka Cvijetića “Šindlerov lift“, delo koje kroz potresnu parabolu o “Crvenom soliteru 101” svedoči stradanje prijedorskih muslimana-civila (tokom rata u Bosni), parabolu koja je prošle nedelje doživela ne manje potresno scensko uobličenje u sarajevskom Kamernom teatru 55, u adaptaciji i režiji Kokana Mladenovića.

Uzbudljivost i višeslojnost Cvijetićeve parabole počiva na tri vešto ukomponovana elementa. Time što, smeštajući radnju svog romana u konkretni urbani prostor, ostavlja svojim likovima, stanarima pomenutog solitera, njihova stvarna imena, autor postiže – slažući višestruko međusobno ukrštene slučajeve slepila, besmislene mržnje, ravnodušnosti, sebičnog straha i (retke) empatije – efekat dokumentarnog “horora“. Odolevajući pak, iskušenju da ovo širenje “virusa mržnje“ omeđi jednim središnjim, konvencionalnim zapletom, Cvijetić uspeva da emocionalno snažnije predoči pojedinačne sudbine, dopuštajući da se iskažu prividno nezavisno: kroz monolog, posrednu biografsku skicu ili društvene rituale (od rudničke menze do dečjeg igrališta), ili, konačno, kroz (gotovo neizbežnu) relaciju prema svojevrsnoj giljotini ove kule straha, liftu marke “Schindler“.

Konačno, okvir ovako istkane priče, sačinjene od nizova stradanja (ljudi ubijeni u svojim stanovima, po okolnim baštama, nestali u logorima) i nekolicine karakterističnih simboličnih “žarišta“ (recimo: Želimir i Edin, koji na ratištu razmenjuju mrtve, isto kao što su, kao dečaci iz susedstva, razmenjivali sličice fudbalera za album) suptilno i periodično upotpunjava lik naratora. On je senka/maska autora, ali i svedok, sa sopstvenim bremenom odgovornosti (pisac Cvijetić, inače, i danas živi u Crvenom soliteru!), figura koja ovoj paklenoj hronici “pozajmljuje” intelektualni stav, ali i intimni vapaj.
Cvijetićevu višeglasnu, tužno-krvavu baladu o unutrašnjem pustošenju jedne građevine, kao metafori propasti jedne zemlje i njenog duha, adaptator i reditelj Kokan Mladenović već samim izborom metoda podiže na emocionalno i vizuelno viši nivo. Naime, premda lik naratora/pisca/svedoka zadržava, koristeći ga, u vidu svojevrsnog danteovskog vodiča kroz ratni pakao Crvenog solitera, za “markiranje“ nekih značajnih momenata, on, zajedno sa dramaturgom Vedranom Fajkovićem, u prvi plan, umesto naratora, postavlja jednu efektnu mrežu scenske naracije, koja bi se mogla nazvati “gradacija i analogija igara”. Jer, i Cvijetićevi tokovi pojedinačnih sudbina, ali i čitav teško uhvatljivi socijalno-kulturni “bekgraund“ romana (industrijski polet sedamdesetih, koji i naseljava Crveni soliter rudarima i nastavnicima, prvomajski uranci, optimistički “rokenrol” prodori i srne u krugu lokalne fabrike) bivaju, najpre, karnevalski poletno (pr)osvetljeni bezbrižnošću dečijih ratnih igara “partizana protiv Nemaca“.

Upečatljivu vizuelnu ravnotežu ovakvom tonu Kokan Mladenović pruža prizorima izgradnje solitera od “lego” kocaka – metaforom obećanja novog društva (scenografija i kostimi Adisa Vatreš-Selimović). Zajednički poduhvat stanara na istrebljenju golubova-štetočina, koji sledi, promoviše, pak, “društvenu igru“ kao ritual sebičnosti, zbrke i teskobe sa primesama grotesknog. Odatle je, psihološki i emotivno, potrebno napraviti samo jedan korak, da bi se mirni (višenacionalni) suživot u 13-spratnom soliteru preobrazio u “dance macabre”, orgiju smrti: kao u nepogrešivo iskrivljenom ogledalu, Mladenović upotpunjava ovu agoniju scenom stvarnog (a simboličnog!) razgrađivanja makete Crvenog solitera.

Logično, tako ustrojen tragični ritam predstave dobija i drukčija, scenski efektnija žarišta, čija je posebna vrednost to što se unutar njih kristališu i glumački vrhunci predstave. Žanrovsku granicu između (udarničkog, rokerskog) poleta i sitnosopstveničke sumnje predočava nepoverljivo-neobuzdana ljubavnička priča Tice (ekstrasenzibilni Davor Golubović) i Dubravke (Dina Mušanović, koja, od tog trenutka, svojom svestranošću daje pečat ritmu i stilu predstave). Vispreno poimajući da (Cvijetićev) lik bageriste Obrada, “zaravnjivača” masovnih grobnica, podrazumeva i nasilnički “predživot“, Kokan Mladenović ga čini protagonistom silovanja, kao “lekcije” ponavljača sada (nacionalno)prokazanoj nastavnici istorije, u košmarno – ciničnom prizoru koji sa sjajnim smislom za tenziju odigravaju Maja Izetbegović i Muhamed Hadžović. Najzad, tumačeći Milosavu (čiji je sin Goran zbog nasilja počinjenog u logorima emigrirao) i Suphu (čiji su sinovi pobegli pred takvim nasiljem u Nemačku) koje, kad završe sa crkvom i džamijom, sednu da zajedno gledaju “Ubistva u Midsomeru” – sa napomenom “Tako malo mjesto, taj Midsomer, a vidi kako se ubijaju, jadne im matere” – Gordana Boban i Tatjana Šojić kroz majstorski kontrolisanu skalu raspoloženja daju doživljajnu poentu ove nesvakidašnje, katarzične predstave, kojoj – last but not least – naizgled lepršavi klavirski instrumentali Irene Popović pružaju dodatnu dimenziju žanrovske zrelosti.

https://nova.rs/kultura/kokan-premijera-sarajevo-sindlerov-lift-pad-crvenog-solitera/?fbclid=IwAR22Vtw0rUW3dAbuPUFudgVvOSOsT96h89W_RqdU2gYsgBMPHRcjL-FJaVw

Cvijetić: Lišeni smo svake vrste sigurnosti

foto – Ahmed Hadrović – Muhamed Hadžović i Maja Izetbegović (Schindlerov lift, Kamerni teatar)

Piše – Gordana Nonin
/ Beograd, “Danas”, 1.2.3. svibnja 2021. Prvomajsko/Uskršnji trobroj


Premijera predstave Šindlerov lift po motivima istoimenog romana Darka Cvijetića, u adaptaciji i režiji Kokana Mladenovića, održana je u Sarajevu 22. aprila u Kamernom teatru 55.

Zbog pandemije, to se desilo u popodnevnom terminu, pre policijskog časa. Predstava se i naredna dva dana igrala pred manjim brojem ljudi a izvedbama su prisustvovali i direktori i selektori pozorišnih festivala iz regiona.

Sad već čuveni prijedorski Crveni soliter, nikao je od šarenih lego kockica na pozornici sa svojim likovima koji su potvrdili da je „samo mrtav čovek video kraj rata“. Ovo vertikalno selo i sve predratne, ratne i poratne priče iz njega prevedene su na pozorišni jezik. Premijera, ali i novi roman Darka Cvijetića Što na podu spavaš, koji je u Srbiji objavila Književna radionica Rašić, povod su ovom razgovoru sa književnikom čija oba romana nikoga nisu ostavili ravnodušnim.

* S obzirom da ste u Prijedoru već decenijama reditelj i glumac, kako ste se osećali dok ste gledali kako su drugi postavili „Šindlerov lift“ na scenu?

– Bio sam prisutan na probama i pratio sam proces rada, međutim, bez obzira koliko sam mislio da o pozorištu znam, ovo je jedna potpuno drukčija pozicija. Ostao sam zapanjen videvši sopstvene likove, ljude koji su ili stvarni ili sam ih na neki način domislio. Čak u jednom momentu u predstavi Admir Glamočak igra mene kao personu koja je napisala knjigu i to je bilo zaista zapanjujuće. Kad su me pozvali da se zajedno sa glumcima poklonim pred publikom, naprosto sam počeo da plačem jer, tada mi se faktički dogodio vrhunac. Nema puno takvih trenutaka u životu, pogotovo autorskih. S druge strane, Kokan Mladenović je neverovatan reditelj, i uspeo je da roman Šindlerov lift potpuno nadgradi, da mu da jednu kompaktnost koja čak i nadilazi sam roman i ulazi u jedanu drugu sferu teatričnog jezika koji je potpuno vanserijski, brehtovski.

* Da li je primenio neki poseban postupak?

– Njegov rediteljski postupak meni je jako zanimljiv. U našem teatru gotovo da niko nije upotrebljavao te brehtovske metode koje, na primer, Oliver Frljić radi po Lemanovim metodama. Glumci nisu navikli da i glume likove i da su u isto vreme i komentatori tih likova ali, u ovom slučaju, u pitanju su veliki sarajevski glumci koji su savršen glumački tim s kojim je Kokan radio i predstavu Sjećaš li se Doli Bel. Uspeo je napraviti integralno delo koje u sebe sažima i dosta moje poezije. Posebno je treba gledati jer, posebno se i doživi. Još uvek pokušavam da se saberem od svega toga jer, bilo je zaista šokantno. Videlo se da je i publika bila šokirana.

* Da li vas je neka scena posebno iznenadila, da je postavljena kroz neko rešenje koje niste očekivali?

– Mogao bih sada da vam nabrajam puno scena koje su me žestoko dirnule. Predstava je toliko kompaktno režirana da je ona zapravo timski proizvod ali svako od glumaca ima po desetak minuta koje su samo njegove. To je tako briljantno. Kokan je iz temelja mog romana pravio jedno zasebno tkivo, pronašao je potpuno drugi, adekvatan jezik koji je teatrično rešenje nekih klasično poetskih slika. Rekao sam mu da je veliki poznavalac poezije jer je njegov način režiranja čista poezija.

Evo, posebno me je dirnula scena kad dvojica dečaka, drugara razmenjuju sličice fudbalera, a kasnije, kad su odrasli, igraju ih dvojica glumaca koji razmenjuju mrtve na ratištu. Po istom principu po kojem su nekad razmenjivali sličice pa je Sušić vredeo više, sada izgovaraju: „Imam kapetana, za njih ćeš mi dati tri vojnika“… doista stravična scena. Kokan je čak i tu scenu uspeo poetizirati.

* Redovno pišete kolumnu „Iz crvenog solitera“ za portal Žurnal.info. Soliter je bio nepogrešiva metafora za život u Jugoslaviji tokom socijalizma, a nažalost, i velika metafora raspada te zemlje tokom 1990-ih i totalnog raspada svake ljudskosti. Da li je soliter i danas sublimacija svega što se dešava oko nas?

– On je sada jedna poprilično ispražnjena ruina koja i dalje stoji na svome mestu, pun starih ljudi. Na svakom spratu su bar po dva stana prazna. Kad bih hteo da opišem svoju bivšu domovinu, ja bih je opisao kao crveni soliter. Čak me je italijanski izdavač romana Šindlerov lift pitao da li soliter nazivam crveni zbog ideologije. Ne, on je napravljen od crvenih cigli i uvek smo ga u Prijedoru tako zvali. Danas kad smo ispražnjeni od svih mogućih ideologija, kad je ostao ovaj suhi nacionalizam koji nam uzima zadnje kapi krvi, prošlo je suviše vremena, a ništa se ne događa. Nema više radnika, čak ni stanara. Nekad je u blizini solitera bilo nekoliko fabrika koje su danas potpuno prazne, devastirane. Možda će one jednoga dana ponovo zaživeti, ali to se još ne dešava. Zasad, crveni soliter deli potpuno sudbinu bivše domovine.

* U pesmi „Granica“ Zagajevski ima stihove: „Gorka je besmrtnost zemalja što spavaju na mekim mapama od voska, zemljama čije granice premešta vetar“. Ko na podu spava, nakon što je naša domovina spavala na tim mekim mapama, a granice joj pomerao tornado nacionalizma?

– Roman Što na podu spavaš u nekom svom emotivnom naboju naslova je zapravo podsećanje na odsutnost ognjišta, odsutnost kreveta, odsutnost mesta gde bismo mogli da spavamo, sanjamo… Naprosto lišeni smo kreveta i svake vrste sigurnosti. Naša je sigurnost danas je potpuno razrušena, neutemeljena. Bukvalno smo na podu, zgrčeni u nekom fetalnom položaju, napušteni. Onog dana kad je moj otac otišao sa ovoga sveta, osećao sam neku vrstu obaveze da njegovu logorološku crtu koju je on vukao čitavog života, napišem. Proganjao ga je Jasenovac ali, on je ipak oženio moju majku Hrvaticu, dakle tata nikad nije bio nacionalista. Moji roditelji su bili Jugosloveni i mene su tako odgojili. To je neka vrsta duga koji sam osećao prema tati, prema njegovoj patnji, jer on je žestoko sebi zamerao što 1990-ih nije uspeo da spasi moga brata.

* Ovo je roman i o vašem bratu koji se kao osamnaestogodišnjak, na početku opsade Sarajeva, zatekao kao pripadnik JNA u kasarni „Viktor Bubanj“ koja će biti opkoljena?

– Oni su svi, jako mladi, iz svih krajeva Jugoslavije bili zarobljeni u toj kasarni. Položili su zakletvu kao jugoslovenski vojnici, a za samo neki mesec, svako od njih je bio vojnik neke zasebne vojske. Brat je nakon toga prošao bukvalno sva bosanska ratišta… mi svi sada imamo tu tatinu logorološku krvnu sliku u sebi i samo se nadam da je nećemo morati prenositi dalje, da će se to zaustaviti na ovom našem podu, da ne mora baš svaka generacija ovde da proživljava užase.

* Jedna od potresnih scena je i ona kad se ratni zločinac, nakon 40 godina vraća u Bosnu da bi potražio svoje rodno selo?

– Da, tu priču, koja me je duboko dirnula, pričala mi je moja baka koja je umrla 1995. Moja tetka je skoro preminula a ona je ta devojčica koja je tada imala 13 godina i koja je ušla u zapaljenu kuću da izvadi svog brata koji je tada bio beba. Tetka je tom ustaši rekla da ako će ih sve pobiti, ide po brata da ne izgori sa kućom i upravo su te njene reči doprinele da se ustaša predomisli. Odjednom ih je pustio, rekao je baki: „Idite desno u šumu“. Nakon 40 godina došao je i raspitivao se za svoje selo, zastao je pred tetka Ankinom kućom, seo je i popio rakiju sa čika Boškom, a baka koja je zaista bila nepokretna, ležala je u sobi i čula njegov glas. To ju je podiglo na noge što je bilo potpuno neverovatno. Prišla mu je, pomilovala ga je, i na njegov potpuni užas rekla mu da ga se seća, da je on taj koji ju je spasao sa svom njenom decom onoga dana. Taj čovek nije mogao da govori, zanemeo je, bukvalno se srušio kad je čuo te reči, tresao se i plakao. Dakle, vidi se da taj čovek nije mogao da miruje, 40 godina su ga proganjali demoni prošlosti. Morao je da se vrati ali eto, nisu ga sačekale njegove žrtve, već upravo oni koje je spasio od sopstvenog mača. To je meni vrlo dirljiv i bitan momenat u romanu.

* Slika koja ocrtava svu besmislenost rata je i ona kad Senka pita ko će tu na koga pucati, kad piše Boti: ti si meni minut. To je, na samom početku romana kao veliki minut ćutanja za sve žrtve i taj se minut kao svojevrsni lajt motiv provlači kroz roman. Odakle minut neba kod vaših junaka?

– Verovatno je taj minut iz moje poezije… vi ste to prekrasno locirali kad ste rekli da je to minut ćutanja. To je upravo taj minut dodira sa nebom. Doslovno svaki dan jedan minut gledam nebo i to je neki moj mali ritual koji godinama negujem. Taj minut dolazi iz moje poezije i utelotvoruje se u romanu. Gotovo svaki junak ima taj momenat kad ima svoj minut, taj minut ćutanja i tišine, koji je svakako sveobuhvatna minuta ćutanja.

Sledi adaptacija i novog romana

Već postoji zainteresovanost dramskog kazališta Gavela iz Zagreba. Gospodin Dražen Ferenčina, upravnik kazališta, javio mi se iz aviona da je upravo u njemu pročitao roman Što na podu spavaš. Bio je uzbuđen, uplakan, i molio me je da nikom ne dajem roman, da oni žele u Gaveli da ga postave. Nedavno smo razgovarali da to postavljanje bude jugoslovenski dodir i da se radi velika koprodukcija u kojoj bi učestvovali i Gavela, i Kamerno pozorište 55 i pozorište iz Beograda i da to, naravno, režira Kokan Mladenović. Sa Kokanom sam pričao sada u Sarajevu i on bi rado to uradio tako da, evo, možda već u narednoj teatarskoj sezoni vidimo i ovaj roman kao predstavu.

https://www.danas.rs/nedelja/darko-cvijetic-liseni-smo-svake-vrste-sigurnosti/?fbclid=IwAR18eaChVP-H7uq9gNz85zChBvhnY2-cTCwwBQ_r4W4kWxBHnn-BZS5eoko

IZ CRVENOG SOLITERA: Nema nikakvog “Mi” da te spasi

Foto – Ahmed Hadrović

Piše: Darko Cvijetić

Ana ide spavati s lutkom mišice, veli moj ratni drug Brane, možda mi zato ujutro pominje slijepe miševe, šišmiševe i šiš miševe. Ana ima četiri godine, i Branetova je unuka.

Odmakni se od bližnjeg svog.
Zamisli, kaže Brane, govoriti vrijedi manje od kihnuti.


* * *

Postoji kratki dokumentarni film iz godine 2005. autora Borisa Despodova, posvećen danskom filmašu Jorgenu Lethu, u trajanju od pet (5) minuta, koji se zove – “Schindlerov lift”!
U beznađu interneta nabasavam na tu informaciju. Metafore koje se neprekidno lijepe po tom romanu, i reakcije tzv. stvarnosti na njegov život, jesu zapanjujuće. Svako pisanje vodi drami.

(U posljednjem Godardovom filmu, SOCIJALIZAM, radnja se odvija na “Costa Concordia”, talijanskom kruzeru koji će potonuti 2012. kod otoka Giglio, u Sredozemno more, s tridesetdvoje (32) mrtvih. U filmu, Alan Badiou drži predavanje o ljubavi u praznoj brodskoj dvorani, a Patti Smith luta palubama, s gitarom. Jer sve se događa sada. Svatko vidi svoj dio svijeta. Ovo bi mogao biti i dramski tekst. Nitko neće da ga govori. Ljudi nose maske.)

Despodovljev “Schindlerov lift” govori o 700 000 000 ljudi koje prevoze Schindlerovi liftovi dnevno.
Prvomajski duh nečije nade.


* * *

Televizijski prilog o školama u koje se ne upisuje više nijedno dijete. Čahure, antitijela. Nijedno dijete. Raspadavan, svijet se puši.
Krst za dvojicu.
Odmaknutost od bližnjeg svog, na socijalnu distancu. Čekanje na vakcinaciju.
Tko nema antitijelo – oboli, i gubi nacionalnost.

* * *

Ono što se događalo na probama „Schindlerovog lifta“ u Kamernom teatru 55, u Sarajevu, doista jeste bio doživljaj koji bi se mogao opisati kazališno/psihotarapeutskim u sto dana, garnirano pandemijom, umiranjima, i oživljavanjima. Stvarnim umiranjem. I lažnim oživljavanjem ljudi koji ne postoje!

Najprije, za onoga koji bučno na društvenim mrežama osuđuje predstavu kao – „antisrpsku“ (ili „probošnjačku“, „autošovinističku“, „jugonostalgičnu“ ili pak „ustašku“ i „soroševsku“):

Prvo, znam da je nisi ni pogledao! I šteta. Ono si, što si vidio. I ako si gledao, šta si vidio?
Ima toga još, rekao bi Sreten Ugričić.
Kao da Armstrong treba nekom dječaku da ispriča šta je vidio iz Apola. U tom sam problemu.
Prvo, puno je prašine, i kisik je limitiran. Drugo, guglaj, sve piše, odluke sudova, priznanja onih koji su neljudskosti činili, sjećanja preživjelih. To je prokleta fakcija. Problem je što su je činili tačno određeni ljudi, za neko MI. Ali, nema nikakvog MI! Već smo, evo, u fikcijama.
Nije valjda da su masovne grobnice tvoja rabota? I da je istina na strani onoga tko ima više masovnih?
Sam se rodio, sam i gol u grob. Nema nikakvog Mi da te spasi.
Jer, i On je Jedan.
Onaj koji je „to“ činio, nije činio ni u moje ni u tvoje ime! I neka iznese sve na Golgotu, na Brdo lubanja, sam, kao onaj koji se usudio da Volju mijenja.
Sad pogledaj, predstava je teatarska magija, uđi u magiju koja mržnji gleda u lice. Koja oživljava dekapitirane djevojčice, i u čekanju preminule matere sa sinovima.

Za onoga koji voli da učitava „probošnjačku“ stranu predstave:

Ti bi, dakle, spašavao, da su slučajno tražili neke, ne znam – Cvijetiće, a ne Hodžiće!?
Znači, ti bi stao pred „svoje“ da me braniš!? Siguran si?
Siguran si? (Pauza)

Promisli, polako.
Hajde da to probamo na sceni? Nije lako ni na sceni, a zamisli tek da me vode. A ti, ništa.
Odvode me, „jer sam rušio Jugoslaviju“. Komšija me odvodi.
„Ne voliš ti Bosnu, Cvijetiću, voliš više one na Palama“.
Tako je bilo, brate, i u Krakovu. I u Sarajevu. I u Splitu. Misliš da je ovo poseban Crveni soliter? Ima ih svuda, ali ovaj je moj! Tu je ključ. Poznajemo se.

Ovaj je ubio curicu liftom, srpsku curicu.
Koju su protjerali iz Zagreba!

(Znaš li da je glumac u sarajevskoj predstavi bio u ratu, u jedinici koja je u okruženju držala jedinicu moga brata, u Sarajevu ‘92.? Znaš li da isti glumac, sarajevski, igra mog frenda, borca Vojske Republike Srpske, koji je poginuo kod Petrovca 1995. i čije je tijelo razmijenjeno 1996. u razmjeni „mrtvi za mrtve“?)

U predstavi siluju – srpsku učiteljicu. Čudi me šta sve – nisi vidio.
Nisi čuo da je na dvanaestom katu – Židov N. spasio Muhameda T.
Što se ponašaš kao tvornica liftova!? Koja je odmah i jedino vidjela sebe.

Događalo se da plačemo na probama. Da šutimo i gledamo se.
I nešto jest ljepši svijet, kada vidiš kako djeca, iz predstave, koja igraju nas kao djecu – doista ne znaju razdvojiti tko/ko je u romanu Bošnjak, Srbin, Hrvat ili ostali! Baš kao mi, nekad!

Ni ova djeca, u svojoj nevinosti, ne znaju za nacije. A znam da će, ne toliko u svojim stanovima, koliko u svojim školama, saznati da su Bošnjaci, Srbi, Hrvati ili netko već četvrti. Kao ja.
Nema učenja da si sam. I samcat. Samo jednoga dana, znaš da si sam.
Neće nitko ni reći.

Sad bi valjalo da je mrzite, predstavu, što je bošnjačka. Ili da je volite, što je srpska.
Pogledajte je. Sama je. Ona je to. Da napišem drukčije? Kako lakše razumijete?
Dobro. To je On.
Prolaznik.

„Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti“ („Schindlerov lift“, Prva glava – koji nije ispričao priču)


https://zurnal.info/novost/23960/nema-nikakvog-mi-da-te-spasi?fbclid=IwAR2rf7lyOVKYnXkTosZLl5KFIAP5oaELWIMm0xg4vvwvezvI9_8SbuOIuLY

Mržnju tako brižljivo čuvamo u baštama

Darko Cvijetić odranije je poznat našoj čitalačkoj publici, čiju pažnju je pridobio prošlim romanom Schindlerov lift, po kome je postavljena istoimena predstava u sarajevskom Kamernom pozorištu, u režiji Kokana Mladenovića. Prošle godine objavljen je Cvijetićev novi roman Što na podu spavaš, koji je dospeo u najuži izbor za NIN-ovu nagradu, što je i jedan od povoda za ovaj intervju. U pitanju je fragmentarni antiratni roman, jedan od najreprezentativnijih ex-yu romana o građanskom ratu u Bosni. Što na podu spavaš sastavljen je od pisama i ispripovedan prepoznatljivim lirskim stilom koji prepoznajemo kod Cvijetića i kao prozaiste, i kao pesnika i kao reditelja u pozorištu Prijedor.

Što na podu spavaš ne pokušava da razvrsta učesnike rata u Bosni, da povuče linije između namera, krivica i stradanja strana koje su bile uključene. Reklo bi se suprotno – kao da baš pokušava da istakne i oslika haos, pometnju i konfuziju usred kojih su se gubile glave. Nije li možda on baš zbog toga kost u grlu naših naroda koju još uvek iskašljavamo?

Potpuno je nevjerojatno da život potrošite, a da se ta konfuzija, pometnja, nametnuta osjećanja žrtve, nikako i nikad ne smiruju. Ljudi danas govore sulude matrice koje su davno potrošene, koje spadaju u prošlo stoljeće! Iste riječi o “njima” govorene su tada, u rovovima, svakih dvadesetak godina. Pa se dogodila pauza u kojoj smo mi rođeni. S razvrstavanjem ulijevo. Roman kao kost za grlo. Zanimljivo je kako čitatelj mijenja svoje lice u odnosu na svoju nacionalnost. I dva su stava – “dobro je da se ne puca” do “slušaj, sutra da se zapuca ja bi’ mu oko izvadio”! De, čovječe, lezi, vidi, na podu spavaš.

Forma koju ste odabrali za roman o građanskom ratu u Bosni je fragmentarna. Kao da u ovom slučaju zbir rata nije ni manji ni veći od svojih elemenata, već se do tog zbira ne može ni doći. Kako ste odlučili da roman struktuirate nelinearno, bez jedinstvenog toga pripovedanja?

Pišem poeziju, i to me fascinantno discipliniralo. Ništa se bolje ne može svojem jeziku, nego da se na njemu piše poezija. Njoj sam ostavljao fikcijske dionice, njome oduzimao faktima snagu – da su samo ono što se dogodilo. U građanskom ratu nema strane. Događaju vam se antičke scene pred očima, a ne vjerujete, ne vjerujete da je to moguće, (da se “rokate” s onima na brdu, ispod trešanja, u neki baš lijep dan.) Fragment omogućava čitatelju da oko detalja sam konstruira sliku, da osmisli odjeću, boju očiju nekog lika. Glumci pitaju – a jel ovako hodao, jesi li moj lik izmislio ili je fakat bio na trećem? Fragment je kao lego kockica, možete je staviti u koju hoćete figuru. Krhotina nekog događaja koja se u sretanju s drugom krhotinom pretvara u još više nesporazuma.

Druga stilska odlika romana jeste da je epistolaran, sastoji se iz niza pisama iz te bolne prošlosti koja ostaju možda kao poslednja svedočanstva o njoj. Reklo bi se da su vas više interesovala ukrštanja individualnih sudbina, pa čak i kada su potpuno haotična, nego nekakva generalna faktografija tog rata?

Izvrsno ste to izdvojili. Pismo je lažno uvijek. I uvijek stiže na vrijeme. Žižek je o tome sjajno govorio.
No, pismo svi zamišljamo vrlo dokumentarnim, zar ne? Trikovi su to koji dolaze iz imaginarija kazališta. Obiteljska slika je svojom datošću nametnuta sudbina svakoj individualnoj.
Sve dogođeno je i obiteljska historija. Pa i Hamlet je obiteljska historija, pa i prva napisana drama bila je o ratu, bit će i posljednja. Ukrštanja sudbina poput Anđelove i Botine, doticaji filma Gluvi barut u imaginarij američkog dječaka koji nosi u sebi kap krajiške limfe.
Očevo pismo u vojsku, s deset njemačkih maraka sljepljenih s tekstom. Dokument i parapriča.

Vaš junak Bota na jednom mestu piše: “Moj kalašnjikov je taj dan progovorio. Bio je bez riječi danima i bojao sam se te cijevi, i riječi naguranih joj u grlo. Kada je serija rafala počela udarati u zid garaže, podigao sam pušku i sastavio prvu rečenicu.” Da li je pogrešno reći da ova knjiga prikazuje rat kao oblik smrtonosne komunikacije?

Nipošto pogrešno. Smrtonosna komunikacija je vrlo precizna odrednica.
Rafalno sastavljanje prve rečenice je vrh nerazumijevanja. Odjek pucnja, može se čuti u ratu koji se događa kasnije. I meci mogu dolaziti iz već dogođenog rata. Sve se dodiruje.

Različiti junaci i junakinje knjige, svako na drugačijem mestu i u drugačijoj prilici – na ratištu, u zbegovima, u nekom ludom čekanju – “gleda nebo pun minut”. Šta njima stane u taj minut neba?

Svatko sebi sazidava molitvu.
I svatko iste riječi tumači drukčije.
Možda je Minut Neba pomirenje među riječima. Neizgovorivost nade.

Da li je ono što kaže vaš alter ego, takođe pisac, u romanu “Netko mora ostati (…) brinuti o našim ostacima” sve što pisac i književnost mogu da učine? Ili je više nego dovoljno što “mrtvima daje glas koji se nije čuo dok su bili živi” (Selvedin Avdić)?

Zanima me problematiziranje ostataka.
Reinterpretacije pojedinačnog, koje su u krajnjoj suprotnosti sa “zvaničnim narativom” o dogođenom. Arheološko rekonstruiranje sobe, na osnovu dvaju ostataka s možebitnog ognjišta. Jedna moguća priča o nama, koja je nenadano pošla po zlu.

Pred kraj romana, otvorili ste još dve problematike: kako raspad SFRJ i rat u Bosni vide stranci i kako ih vide naša pokoljenja koja ih nisu doživela. Ima li po vama nekih upadljivih sličnosti između te dve vizure?

Bilo je doista zanimljivosti koje donosi izmjena očišta, izmjena pozicije i oslobođenost ili zazidanost u neku drugu ideologiju i povijest. Mi smo im vrlo zanimljivi, jer sebe tako ozbiljno doživljavamo, mržnju tako brižljivo čuvamo u baštama. Bit ćemo zanimljivi sopstvenoj unučadi u čudovištvu svojih iluzija.
To će im pomoći da lakše zidaju sliku o sebi. Isto vrijedi i za strane gledatelje.
Spavanje na podu ne ovisi o količini postelje.

Pitanja: Danilo Lučić

Kritku Cvijetićevog romana obavljenu na našem portalu pročitajte ovde.

http://www.glif.rs/blog/darko-cvijetic-mrznju-tako-brizljivo-cuvamo-u-bastama/?fbclid=IwAR3U_D2qZBvkoMp2wZayM5fCYFMuAyoms99o5ll4gW-qDYQhPDMPwAseaO8

U Sarajevo na premijeru sa ausvajsom

foto – Ahmed Hadrović

Piše: Matija Jovandić /Nova.RS / Beograd

Premijera predstave “Šindlerov lift”, koju je u Kamernom teatru 55 režirao Kokan Mladenović, ostaće mi kao jedan od potpuno fantastičnih događaja, kaže Darko Cvijetić, postjugosloveski pisac i reditelj iz Prijedora po čijem je romanu premijerno izvedena predstava u Sarajevu.

Dok je čekao ishod glasanja žirija za Ninovu nagradu za najbolji roman 2020. godine kao finalista izbora sa knjigom „Što na podu spavaš“, Darko Cvijetić čekao je sa jednakim uzbuđenjem i premijeru u Sarajevu, gde je beogradski reditelj na scenu „Kamernog teatra 55“ postavljao predstavu po njegovom „Šindlerovom liftu“.

„Šindlerov lift“ još kada je objavljen privukao je veliku pažnju u celom regionu. Osim bure koju je izazvala najava tužbe švajcarskog proizvođača liftova zbog naslova, pažnju na debi roman pesnika, reditelja i proznog pisca iz Prijedora skretali su i kritičari i čitaoci „od usta do usta“. Neki od njih išli su i dotle da su za knjigu od stotinak stranica navodili da ima „težinu 10 tomova“ i isticali je i kao „najbolji roman o ratovima devedesetih na području nekadašnje Jugoslavije“.

Roman, smešten u crveni soliter u Prijedoru, govori o vremenu kada su radnike zamenili ratnici i uselio se sav užas rata u Bosni i Hercegovini. Najavljujući početak rada na predstavi „Šindlerov lift“ u režiji Kokana Mladenovića, direktor „Kamernog teatra 55“ Emir Hadžihafizbegović rekao je, a bosanskohercegovački mediji preneli, da je to „jedan od značajnijih projekata“ koji će „otvoriti katarzične stvari“ i ocenio da „ako predstava popravi jednog čovjeka, uradili smo značajan posao“.

Premijera predstave, odlagana zbog pandemije, konačno je izvedena 22. aprila na sceni ovog sarajevskog pozorišta. Darko Cvijetić kaže da mu se emocije još stišavaju. Pitamo ga kako mu je bilo na premijeri i kako mu izgleda predstava po njegovom romanu.

– U nekoliko rečenica, bilo je zastrašujuće. Iskustvo premijere predstave „Šindlerov lift“, koju je u Kamernom teatru 55 režirao Kokan Mladenović, ostat će mi, siguran sam, kao jedan od potpuno fantastičnih događaja. Prvo, nosio sam „ausvajs“, u potpuno pustom gradu iz opsade, ako slučajno probijem policijski 21 sat. Drugo, sama činjenica da je premijera u 17 sati. I treće, da na „rođenoj predstavi“ vidiš sebe na sceni, dok sjediš u mraku s publikom, i još masku nosiš preko lica. Kontekst je uvijek paradrama – kaže Cvijetić.

Kako on kao pisac vidi svoj roman na sceni, a kako kao reditelj vidi Mladenovićevo “čitanje” svog romana?
– Kao što je roman fuzijski preklop dokumenta i fikcije, tako je predstava koju je Kokan sačinio, poput koktela – spoj poezije, timskog djelovanja teatarske grupe kao sopstvenog grčkog hora, zatim romana (koji je, najprije, rekvizit) a sve obuzeto ludičkom glumačkom izvedbom, (gdje je gotovo nemoguće izdvojiti nekog, a ja ću ipak fenomenalne gospođe Tatjanu Šojić i Gordanu Boban, te Aleksandra Seksana i Admira Glamočaka) koja je razarajuća. Kokan je stvorio svijet koji je odvojen od romana tankim sječivom, kirurškim potezima samuraja. Dakle, sukrvica u sjećanju na Jugoslaviju, kapljanje tople limfe. Muzika Irene Popović i scenografija Adise Vatreš-Selimović tom kapljanju daju zvuk i posudu. Besramno zavidim Kokanu Mladenoviću na mašti i jednostavnosti na koji mu ona postaje igračkom. Pozorišnom igračkom – odgovara Cvijetić.

I Cvijetić je, najavljujući predstavu, ocenio da bi ako ona uspe da promeno bar jednog čoveka to bio veliki pomak, jer „promijenivši jednog čovjeka zapravo mijenjate kosmos“. Pitamo ga za reakcije publike.

– Predstava će uvijek doživjeti usud geografije na kojoj se prikazuje. I usud važnosti nacionalnosti, ljudi u publici. Kada bi svi likovi imali ista imena ili čak samo brojeve, možda bi ljudi jasnije razumjeli da je predstava svjedočenje o nekom Jovanu, koji je rastao u nekoj Bijeloj zgradi, sretan. Pa su došli Jovani, i izvodili Jovane iz stanova, Jovana odmah strijeljali pred Bijelom zgradom, odvodili neki Jovani i tukli, silovali, surovo premlaćivali – Jovana, i Jovan ubio boga u nekom Jovanu, zbog Boga. Neki Jovan preživio. Jovan neki dugo bio na robiji. A danas Jovanka ponovo kod iste Jovanke ide na druženja, i gledaju kako na TV-u neki Jovan ubija jednog Jovana, i čude se. Roman je o Jovanu. Možda i o Apokalipsi? „Jovanov lift“. Kao nedostajuća Jovanova arka. Arka bez Noe – navodi pisac.
Reakcije su, sudeći po onome što kaže, bile različite.

– Neki Jovani su euforičnog mišljenja da je predstava fantastična, ali i „naša, projovanska“. Drugi pak misle, da je predstava otvoreno „protivjovanska“, da je čak i autošovinistička, stvorena od nekoga mrzitelja sopstvenog jovanstva. I ne možeš im objasniti da je gledano – predstava! Nikako. Nekom Jovanu ne možeš zauvijek objasniti, da je krv prava u soliteru pravom, a drugom Jovanu da je lažni lego-soliter na sceni, i da je krv u pravome, a ne ovdje. Uzalud, Jovanu je, i roman i predstava, prvenstveno politički akt, „njegovanje kulture sjećanja“ na stradanje nekoliko Jovana. Naših Jovana. Vaši Jovani nisu ovo činili, a naši Jovani još i igraju na sceni Vaše Jovane. Predstava o Jovanu. Lego arka, s Noom od kartona – zaključuje Cvijetić.

https://nova.rs/kultura/darko-cvijetic-u-sarajevo-na-premijeru-sa-ausvajsom/?fbclid=IwAR2L7KcgV-9SJmt7q_yC6cBNnHnqbALxOtIImsENv_cVVnSCWXRlFok0Egg