Mjesečne arhive: Juli 2021.

IZ CRVENOG SOLITERA: Riječi znače ono što ja želim da znače

Piše: Darko Cvijetić

S balkona Crvenog solitera jasno mogu vidjeti livadu, gdje smo kao klinci toliko puta igrali nogomet.
I sada su tu zaigrani dječaci s loptom. Mogu vidjeti sebe među njima, kako ne znam da ću odrasti.
“Riječi znače ono što ja želim da znače”, rekla je Crvena kraljica Alisi u Zemlji čuda. A ovdje jest sasvim sigurno, Zemlja čuda. I ne samo da ima Crvena kraljica nego i riječi jedva dospijevaju da išta još znače.
S loptom pod rukom stojim i promatram se sijedog.
Nešto sam trebao učiniti, onda, dok su riječi značile ono što sam ja želio.


* * *

“Noć svuda može ući, tajo”, govorila je pred dvadesetak godina moja kćerka.
Google mi izbacuje da se točno mojim imenom i prezimenom zvao neki dječak iz Hercegovine koji je poginuo na ratištu 1993. u dvadesetdrugoj godini, kao vojnik VRS. Dvije godine mlađi od mene. Možda je on ovo moje ime, a ja u njegovom ležim imenu. I značimo posve drukčije riječi svojega imena, tko nam ime izgovara na drugoga misli.
Svuda noć može ući.
Evo, naš ostarjeli susjed prodaje, kaže mi u liftu, tri jutra zemlje.
I eto, noć u tri jutra.


* * *

Zemlja oklađena u novac. Sve je u Bosni na odlasku. Neki Višnjik kojeg opet prodaju. Ti čehovljevski tuberkulozni tražitelji smisla, drhtavih ruku, koji očajavaju u samomržnji, isparavana voda što je promašila vodenicu. Šta je s njima?
Da li se netko od mojih bivših susjeda, Bošnjaka ili Hrvata raspitivao kako je prošla predstava Schindlerov lift? Pa nije, dakako.
Tako da je ta priča odsvakud – ničija. Što joj omogućava da jest svačija.
Srbima prvima ne odgovara, potom ni firmi Schindler, koja pravi liftove, pa me još moj frend Danko zaobilazi na ulici, Bošnjaci pak misle da sam pišući o “njihovoj” tragediji uzurpirao pravo na žrtvu, pa još se “dočepao popularnosti”; Hrvata naravno niti nema (možda Matići, od kojih prebijanje čika Jose u logoru igraju dva vrhunska glumca u vrhunskoj predstavi). Ne zanima ih priča o njima?
Boje se da je drukčija u odnosu na priču koju imaju za sebe o sebi? Kladiti se na priču o sebi?

Jutro zemlje s višnjikom u noć može ući, tajo.


* * *

Znoj, suze, limfa, krv, sve nam je slana voda, mali ocean s osekom i olujama. Zato tako uporno pravimo mostove preko slatkovodnih rijeka. Od toliko vode ne vidimo koliko smo pustinje uzeli na sebe.
Zoka mi priča kako sanja uvijek isti san, uvijek isti – kao njega zarobe, a on ne zna ni koje vojske je vojnik, niti koji su ovi što ga tuku. Tuče ga jedan čizmom u lice. Zatim mu pokazuje rupu iznad oka, rupu kroz koju možeš gledati, od metka, i kaže mu – “tučem te jer si me ubio, vidi, ovo je od tvoga metka.” Tu se budim, kaže Zoka, svaki put se probudim dok mi to govori. “Ovo je od tvoga metka.”

I prošli mjesec bili kod Zadra na moru, žena i on.
“Odsjeli smo kod njega, Cvijeta materemi, iznajmili sobu preko interneta, čovječe, ima ožiljak iznad oka.”

* * *

Jedno jutro zemlje.
Poznanik iz Plavog solitera priča mi kako bi, samo da ima love, napravio krematorij i dodatno se obogatio. “Ovdje imaš mrtvih koliko hoćeš, a većina bi u vatru bez zemlje.” Pokrio bi, veli, tržište polovice Bosne, a zbog niže cijene dolazili bi i iz Hrvatske ili Slovenije.
To bi bili kao njihovi migranti. A i vjetar nad Prijedorom je povoljan.


* * *

Može li se reći – preceren osmjeh? Jedna nijansa dodata cerenju, koja je učinila osmijeh previše nacerenim. Predratne fotografije s kojih smo svi sretno otišli. Rembrandt je sebe naslikavao posvuda.
Može se pratiti kako slikar stari, dajući svoje sve starije lice raznim licima na svojim grupnim portretima. A zatim je nestao.

Napuni glini usta, ne obaziri se, imaš samo ovo vrijeme. Ovo je od tvoga metka.
OSTANINA ovdje ima vrlo visoku cijenu. S mesom uvene tetovirana ruža na podlaktici poginulog.

Ehuje krikove po provalijama nasmijan bog.

Iz Dnevnika, srpanj 2002. :
Slobodan Milošević zaprepastio je danas sve prisutne u sudnici haškog tribunala, kao i one pored televizora širom svijeta, kada je svjedoku optužbe, izvjesnom Samardžiću, kojemu su zbog bolesti amputirane obje noge, mirno rekao: “Znate li da su u laži kratke noge?”

Povoljan vjetar, i odmah riječi znače ono što ja želim da znače.

https://zurnal.info/novost/24210/rijeci-znace-ono-sto-ja-zelim-da-znace?fbclid=IwAR0xKylr2vXawUu1X-9f49p0axGd9kwrWaEbJVjGf60m9eYFStYwbqRSQEY

IZ CRVENOG SOLITERA: Mali, tužni kesten

Piše: Darko Cvijetić

Zapravo sam tek prije dvadesetak dana, u Novom Sadu, stvarno, fizički, upoznao dragu Aleksandru Rašić – Radosavljević, njezinog supruga Ivana koji (između ostalog) sada uređuje i Beogradski književni časopis, ljude koji tvore Književnu radionicu Rašić. Koji su objavili oba romana. Drugi nas je zajedno vodio do finala NIN-ove nagrade za knjigu godine, 2020.
Časni, veliki ljudi, koji, svemu baš usprkos, objavljuju autore s prostora tzv. ex-Jugoslavije, izvlače mlade autore s margine, trude se da i srpska književna riječ dođe do svakoga koji govori ovaj naš jezik. Događa se upravo toplinski val i Sterijino pozorje, (Schindlerov lift sada je predstava Kamernog teatra iz Sarajeva), a mi u klimatiziranoj knjižari Zenit, u Novom Sadu, pijemo zeleno pivo i gledamo se. Sestra, koju nisam vidio nekoliko godina, rekao bih kada bih opisivao bolje taj susret.
Aleksandra je (odnosno Književna radionica Rašić) objavila i Schindlerov lift i Što na podu spavaš, a evo uskoro će i Noćnu stražu – za tzv. srpsko tržište.
Svo vrijeme komunicirali smo mailom, facebookom, viberom…
Dan kasnije, u Beogradu, u parku na Tašmajdanu, dok pijemo limunadu, nailazi Božo Koprivica, koji je noć prije viđen na izvedbi Schindlerovog lifta u CZKD. Sve od Beograda Aleksandra mi servira na dlanu. Njoj i Boži pokazujem malu Davidovu zvijezdu koju nosim oko vrata, a koju je jednom kupio Danilo Kiš. Brbljam o zavjetu progonjenom. (Novi Sad je ovacijama ispratio predstavu Schindlerov lift! Tako i Beograd.)
Mali tužni kesten.
Divlji kesten.


* * *

Nakon Novoga Sada i Beograda, stižem u Sarajevo, na 6. Bookstan, početkom srpnja.
Kao i svaki put bilo je zanimljivo, ako se samo odbije taj nesnosni toplinski val, koji me prati na ovoj mini jugoslavenskoj turneji predstave Schindlerov lift i predstavljanjima romana Što na podu spavaš, te nove zbirke priča Noćna straža u izdanju zagrebačkog Buybooka. Ponovno srećem Vanju, Ladu, Igora, Damira Uzunovića (koji je objavio izvrstan roman) Sefketa s Autobusnim bilješkama, Almira Imširevića, Kaplana (koji je izvrsno vodio naš razgovor), Ademira Kenovića, napokon upoznajem Semezdina Mehmedinovića, zadivljeno ga promatram, njegovu tihu rečenicu… Tu je i Teofil Pančić i Vlada Arsenić, Velibor Čolić, Nenad Veličković, profesori Bosto i Kazaz, pa Marina Vujčić, Drago Glamuzina, Zoran Ferić, Damir Imamović, Dino Šaran, Aleš Kurt, Đorđe, Ivana, Bure, Hare, Boris, pa redateljka Selma Spahić, pjesnikinja iz Rusije Jahina Guzelj, pjesnik iz Amerike John Freeman…
Puno vreline. Teatar mora znati migrantske nakane.


* * *

Posjetio Učitelja na obroncima Fruške gore, u maloj porti pod višnjom. Uz jaku rakiju možemo šutjeti, pa smo se i spustili do Dunava, i vidjeli skelu kako se Dunavom vuče u vreo lipanjski dan.
Wiettgenstein piše da čovjek ne može govoriti istinu, dok ne savlada samoga sebe. A savladavanje sebe nikada nije gotov posao, pa je istinu još teže govoriti. Od Učitelja sam saznao za tišinu. I za sopstvenu šaku blata njegovanu u saksiji sebe, iz koje se porodi, u blatnoj klici, veličanstven cvijet, iz borbe pri savladavanju sebe.
Šutim Učitelju kako je najveći problem srpskog, hrvatskog I bosanskog jezika što se međusobno razumiju, a ne žele to baš uvijek. Leon Weiss mi poklanja dvije svoje knjige, dva samizdata, dva dragulja. Krhki zapisi umjesto umorne suze. Na osami, uz Iru i Hanu, Leon polako korača niz višnjik. Onaj koji vidi već je viđen od Učitelja.

“Jer sada vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice.”
(1. Korinćanima, 13.12)


* * *

Najgore su nesanice. Znamo to mi PTSP-ovci, svi odreda. Čujem cijele stihove kako se odvaljuju kao glečeri od cjeline, od većeg leda. Koji je ogroman i nezagrljiv svijet. Pa se u nesaničnu košmaru smjenjuju mreže iz Srpske drame, i jezerce iz Galeba, i krstovi iz Duplog dna, kavez iz Grobnice za Borisa Davidoviča, ispletena velika krletka iz Galeba, cipele iz Čekajući Godota, dugi kaput Raskoljnikova u Prijedoru, (koji je dvije žene ubio kao muhe, jer je mislio da ima pravo, da su one bezvrijedne)….
I u snu sletim na plato karlovačke kasarne JNA, na Mekušju, 1987. dok stojimo mirno na himnu Hej Slaveni, sve regruti, goli do pojasa nakon jutarnje fiskulture, dok po nama tuče sitna kišica i nošena vjetrom zasipa nas kao pahuljičan roj. Zastavu dvojica podižu na jarbol.
Odmah potom mladi poručnik V. Klasan na peti se okreće, i zauvijek mi ulijeće u sjećanje.

Budim se. Ipak sam spavao. Divlji kesten na nahtkasni, uz ručni sat i “Knjigu o letenju”.


* * *

Ljeto je bilo strašno vrelo. Pored mene je, kroz Prijedor, prošlo preko 100.000 ljudi, Srba, ljudi Srba, izbjeglica pred hrvatskom vojnom akcijom.
Ljudi plaču, traže vode. Nailazi traktor koji vozi starac. Otraga, na prikolici, baka sjedi pored mrtvačkog sanduka prljavog od zemlje.
Unutra – prošle godine poginuli, jutros rano iskopani sin.

Hoćeš li vode, bako, pitam.
Nećemo, nećemo, veli, ni ja, ni mali.

https://zurnal.info/novost/24193/mali-tuzni-kesten

IZ CRVENOG SOLITERA: Kud putuje Alija Đerzelez?

Piše: Darko Cvijetić

Tko je god rođen, rođen je s darom za smrt, i za grob. Nitko ne može nikome uzeti grob.
Nitko ne može nikome ni dati smrt, kad ima samo svoju. Nikome ne možeš ni uzeti smrt. Dvosmrtan ne bi mogao hodati. „Višesmrtan mi nismo vrt.“ Jednosmrtan sam, dakle.

Kad nekoga ubiješ – daješ mu svoju smrt, i ti ostaješ bez smrti.
I pitanje je kako ćeš umrijeti, bez svoje smrti. Isto tako, ne možeš ni grob nekome uzeti.
Čak ni tako što ćeš puno tijela staviti u jedan.
Jer to je tvoj grob. I sve si ih sebi stavio u kuću.
Tko god je umro, umro je s pravom na neravan krov. Nitko ne može nikome uzeti podrum s nebom.
Onaj što si ga ubio, sad je višesmrtan vrt. Nebo s podrumom, ti bez-smrtan.


* * *

Od „Noćnog Gorbačova“ 1990. Beograd, Pegaz, do „Noćne straže“ 2021. Zagreb/Sarajevo, Buybook.
Biografija presrećivana od strane armijskog drila, rata i noćnih analiza Čehova, Benjamina, Kiša i Celana. Dobro je bilo, kažem Lj. Noćni prelet suludih trideset zima.
Drhtanja za Danju. Drhtanja danju.
Čije je ime nenoćevno. Pa te ime uzme u kuću.


* * *

Kralj se pomjera dva polja prema topu. Zovemo taj potez „rokada“, manevar koji je smislio španjolski biskup Ruj Lopez de Segura i objavio u glasovitoj knjizi o šahu 1561. godine. Tako preskočen ili zaobiđen kralj postade rokiran ili kralj koji je suprematiziran (supre – matiran) topom. Tijek igre:

Nama je pijan zalutao tip s druge strane linije ratišta.
D. ga je natjerao, zarobljenika, da igraju „ruski rulet“. U sekundi se otrijeznio i prestravio. Ispalili su po metak. Gledali smo sa strane, nas trojica, Seksi, Boby i Gavran. D. je baš bio nabrijan, zajeban, kakav je oduvijek sanjao da bude. Zarobljenik ga je molio da se zaustavi, da prestane… Mi smo šutjeli. Ljudi, ne dajte ovo, pogledao je prema nama. D. je bio opet na redu, prislonio je mirno cijev i opalio.
Koljena kao da su prelomljena, tijelo je palo na leđa a lubanja se razletila i vodotočila krv u šmrku debljine malog prsta. Boby se prvi pomjerio, repetirao kalaš i sasuo rafal u šokiranog zarobljenika, u onoga koji je upravo preživio “ruski rulet”.
Više od mjesec dana kasnije, i dalje su svi zazirali od nas, a u brigadi se potajice prepričavale verzije onoga što se dogodilo, sve po tri, četiri tjedno.

Tako, dakle, i pješak, polje po polje, korak po korak, može se probiti kroz neprijateljke linije i postati kraljica čak, ili izokrenut na glavu top.
Koji je sada sve stavio sebi u kuću, bez krova.

* * *

Fišeklije, satnica zamke.

Slavko G. prodaje knjige u Prijedoru otkad znam za sebe. Onaj koji nije od Slavka G. ikada kupio knjigu, sigurno nije iz Prijedora, kao ni onaj, rekoh, koji ne zna za Džerija, s bicikl-prikolicom. Nimalo se lako ne postaje “čaršijskom legendom”, pogotovo ako se ima (ikakve) veze s knjigama. Ali, Slavko nije samo prodavao knjige, on je neumorno govorio, ubjeđivao, strašno grmio proročki dižući prst, plakao, dovikivao, objašnjavao, kleo se, prijetio, pokazivao pod džemperom netom zakrpanu ranu od nečega, citirao čitave pasaže Osvalda Spenglera, Otta Weiningera…
Išao bi, recimo ulicom, pa je pitao unoseći se prolaznicima u lice – kud putuje Alija Đerzelez?!
I ljudi bježali. Ili bi pred Filozofskim fakultetom u Banja Luci dobacivao profesorima citate Kanta.
Slavko je učinio da “prijedorska ulica” ima svoju pametnu stranu, neka margina koja govori za sve.
Jedini je davao knjigu da pročitaš i da je vratiš, … besplatno!!
Ako ti se ne sviđa, vrati je odmah. E, to već nije bilo nigdje. Ako knjige nisi dostojan, vrati je. Ako jesi, pročitaj, ne moraš ni platiti.
Taj prosvjetiteljski gospodski gest bio je raskošan i velegradski. Uzeti od Slavka eseje Josifa Brodskog, i vratiti ih ravnodušan, značilo je pred samim sobom kapitulirati, obrukati se pred Prorokom na Trgu. Nosio je cekere knjiga. Imam za tebe intervju s Kišom, u Književnoj reči, ček samo da vidim, govorio bi.
Kako 1985. bogami tako i 2021. Slavko G. nosi, povijen, desetine knjižurina koje su godinama deblje koliko i ispraznije. Savršeno je vladao godinama sticanim njuhom – da osjeti odmah ima li pred sobom važnog i promišljenog pješaka ili naglavce izvrnutog topa, koji tvrdi da je kraljevske krvi.

I, kud zapravo, putuje Alija Đerzelez?
Eno, Višegrad je danas više-gradova.


* * *

Pričao nam uz vatru lovac.
Mater mu bila silovana snajperistkinja na tavanu. Kundakom gnječila dojku da prsne mlaz na svaki pucanj. Rodila ga bezmliječna i bez municije.

Puno kasnije, u Australiji, njegovao je slijepu i nepokretnu, hranio mlijekom na kašičicu.
Na rođendan sam ti ubila trojicu.
Po šoljicu.


https://zurnal.info/novost/24176/kud-putuje-alija-derzelez

IZ CRVENOG SOLITERA: Ostarjeli svitac

Piše: Darko Cvijetić

Kod Crvenog solitera, pred prodavnicom, sjede drvosječe. Pored, deblima natovarena prikolica traktora.

Četvorica su. Da, vruće je. I isto je, tu su pred prodavnicom sjedili uvijek majstori iz Centralne, cugajući pivo na pauzi, nekada, kada sam bio dječak, možda 1978. I traktor bi mogao biti iz toga doba. Ulica dalje žuri prema Sani, nadam se da se još zove Ilije Bursaća, preko Lukovice, ravno u vodu. Petstotinjak koraka do vode. Drvosječe. Netko već misli na zimu. Onaj kojemu je već hladno.

Nećeš sebe stići razumjeti, do kraja.

Tužni primat s iskustvom Auschwitza, evolucijski izmoren. Ispred mlako pivo.

* * *

Fontana na grobu Tucovića svira. Trojanski su konji uzjahani iznutra.

“Ono što danas pišem, navršivši četrdesetu, u punoj snazi i punoj umnoj uravnoteženosti, mora na svaki način prevagnuti nad onim što ću možda misliti ili napisati na kraju života, kada me starost ili bolest, tjelesno ili duhovno oslabe. Ništa nije potresnije negoli držanje starca, koji je cijeli život služio jednoj ideji, a u konačnoj slabosti proklinje ono što ga je držalo u životu, i jadno poriče svoju prošlost.”

* * *

Piše te rečenice Roger Martin du Gard, i francuski nobelovac ispisuje postpovijest jednog preživjelog Borisa Davidoviča. Moguće da bi Isus u svojim sedamdesetim posve se odrekao svojih ideja?

Savladala bi ga sumnja u konačnici?

Kao pitanje koje je postavljao studentima kada bi ih prvi puta vidio – zašto je dvor elsinorski zakopavao Ofeliju u Jorikov grob?

(Između ostalog i zato, što ugledna beogradska izdavačka kuća “Laguna” objavljuje knjigu Ace Lukasa, kao i knjigu dobitnika Ninove nagrade S.B. Čkaljin sin je jedini ozbiljan kritičar društva, Šaban leži pored Pekića a Seka Sabljić je državni neprijatelj o kojem se govori u skupštini, sad kada su izumrli svi Topalovići, i ostali samo “bilipitonovi”! Uostalom, duboka je veza samouboijica i šaljivdžija.)

* * *

Razgovor djevojčice Maše i djeda Ilije.

Djed je u Domu, ima demenciju, možda i Alzheimera, iz nekog razloga bio je ljut, istjerao iz sobe kćerku. Unuka je ušla sama. Stoji pored njegovog kreveta.

“Nisi bolestan, zar ne?” “

Nisam. Počeo sam zaboravljati.”

“Možda to nije loše?”

“Možda. Ti ćeš sve više pamtiti, ja ću sve više zaboravljati ono što sam zapamtio.”

“Znači, srest ćemo se.”, kaže Maša.  

* * *

Ostarjeli svitac. S gotovo ugašenom lampom. Noćna kiša napunila je u vrtu zaboravljeno posuđe na stolu, natopila i otvorenu porculansku kutiju sa žutim šećerom. Sad kad sviće, sve je u blagom crnom filteru, i svitac starac puše u lampu, kao u ruke. U nikompričanim bajkama umire zeko po zeko.

Sve je to Maša našla u koverti za nju, nakon Ilijine smrti. Ovo je mali dio sa susreta.

* * *

Kad su prije rata bili “Književni susreti” na Kozari, s dodjelom nagrade “Skender Kulenović”, dobitnika Danila Kiša su domaćini vodili na kopove Rudnika Omarska i Tomašica. Kad su poslije rata bili “Susreti pisaca na Kozari”, s dodjelom nagrade “Skender Kulenović”, dobitnika Matiju Bećkovića domaćini nisu vodili niti na kopove Rudnika Omarska, niti Tomašica.  

Ja mislim da je sve zbog Skendera i Majke, kaže onaj kojemu je hladno.

* * *

Stablo u kojem je umrla vjeverica.

Mlijeko može i ključati i biti u prahu. Sve tako. Bilo je i fotografija u koverti za Mašu : djed Ilija, vjerojatno u JNA, s nekim jaranima, plavci, (Karlovac, Makušje 1987. – piše na poleđini) nasmijani u neku jesen, ispred njih mlako pivo, iza kantina, isto mjesto na kojem je cugalo stotine klasa jeneaee.

A što je bilo s tvojim lutkama, Mašo? Umrle su u ratu, odgovarala bi.

* * *

Stablo dakle, u kojem je umla vjeverica. Kada bi sličica došla do Andreasa Sama, kada bi stablo bilo u BAŠTI, PEPEO, onda bi mrtvoj ostarjeloj vjeverici dva dana četa mrava kroz usta iznosila utrobu. I rodilo bi kestenom. Divljim kestenom.

* * *

U Crvenom soliteru vozim se u liftu (marke DAKA)  s dječakom i djevojčicom koji se vraćaju iz škole.

Zajedno izlazimo na devetom katu.

“Sad će lift ostati neko vrijeme sam”, čujem kako joj objašnjava.

https://zurnal.info/novost/24155/ostarjeli-svitac

Darko Cvijetić: Jorgovan je samo prelaz

Razgovarala – Ivana Golijanin, Sarajevo, “Oslobođenje”

Knjiga “Noćna straža” Darka Cvijetića, koja je objavljena u Buybooku, biće predstavljena u programu ovogodišnjeg Internacionalnog festivala književnosti Bookstan

PRVI DIO KNJIGE NASLOVLJEN “NAŠ PANJ, NAŠA SATARA”, OZNAČEN JE PODNASLOVOM – PRIČE/RELATA REFERO – UPOZORENJE NA TO DA PRIČE KOJE SLIJEDE PRENOSITE NE GARANTUJUĆI ZA ISTINITOST ISPISANOG. DAKLE, U DOMENU SMO FIKCIJE. KOLIKO JE FIKCIJA ATRAKTIVNA KAO OBLIK, FORMA, POSTUPAK, SMISAO? KOLIKO O TOME RAZMIŠLJATE PRILIKOM PISANJA ILI DODATNA TUMAČENJA PREPUŠTATE KRITIČARIMA/KRITIČARKAMA?

– Zapravo, ne znam. Mi živimo tako fantastično vrijeme, prepuno gotovo suludih stvarnosti, i doista je teško napraviti posve oštru razliku između fikcije i fakcije, dokumenta i priče. Ako tome dodamo tzv. lažne vijesti, više nitko nije siguran u istinitost sopstvenih uvjerenja.

ONOME KOGA ZAMKA ČEKA

Podnaslov je gotovo molba da me se ne tumači doslovce. No, također je možda varka koja ima to vrijeme tiktakanja zamke. Zamkama vrijeme prolazi sporije. Onome koga zamka čeka – vrijeme se ubrzava. Možda je istina, a možda i samo vatra oko koje je pričana.U JEDNOM DIJELU KNJIGE STOJI – IZMEĐU SEDME I DESETE GODINE ŽIVOTA GUBIMO SPOSOBNOST DUBLJE KOMUNIKACIJE SA ŽIVOTINJAMA. TO SVAKAKO PRIMIJETIMO KASNO, KADA VEĆ POVJERUJEMO DA LJUDIMA JEZIKOM NEŠTO I KAŽEMO. KADA SE GOVOR PRETVORI U DODIR, S DODIROM DOLAZI I SMRT – ŠUTNJA, ČINI SE, PRKOSI SMRTI – SVE OSTALO JOJ IMPONUJE. JE LI OVA KNJIGA KAZIVANJE NEKAZIVOG I OMAŽ NEOPHODNOJ ŠUTNJI? KOJA JE CIJENA ŠUTNJE?

– Izvrsno pitanje… Koja joj je cijena? Kako starim – tako sam sve skloniji šutnji i njezinim derivatima, poput tihog gunđanja na svijet. Ali, slijedeći Celana, hodajući za Wittgensteinom, bio sam u nekazivom kada god sam imenovao svijet. Pusta Bosna je svijet koji ostavljamo djeci. Mi koji smo vidjeli smrt Jugoslavije, a dobro smo je poznavali, koji smo joj čuli hroptanje, koji smo shvatili da to ona proždire svoj okot. Omaž neophodnoj šutnji, kako duboko vidite. Onoj koju zazivam imenom spokoja. Moja druga knjiga pjesama nosi ime Himenica, neologizam između himena i imenice – potraga za prariječju. Možda imenujući uzimamo nevinost riječima. Tako sam mislio odmah iza rata. Danas ne znam ni jesu li nevinost ikada imale.

JEDNOM STE GOVORILI O TOME KAKO ROMANI “SCHINDLEROV LIFT” I “ŠTO NA PODU SPAVAŠ” TRETIRAJU ELEMENTARNU LJUDSKOST. NOĆNA STRAŽA SASVIM SIGURNO EMITUJE VAŠ PJESNIČKI POGLED NA SVIJET I TAKO GA OBLIKUJE – NAROČITO U DRUGOM DIJELU, U POEMI “PUSTA BOSNA”, ALI I EMANIRA SVOJEVRSNO TRAGIČNO MIŠLJENJE ŽIVOTA. SMATRATE LI DA JE ŽIVOT U BOSNI NEPOVRATNO TRAGIČAN ILI MAKAR APSURDAN, KAO ŠTO BISMO MOGLI PRETPOSTAVITI PO SUDBINAMA JUNAKA/LJUDI KOJE STE OPISALI U OVOJ KNJIZI?

– Da, nepovratno je tragičan. Duboko i beskrajno tužno taj uvid sam godinama krio od samoga sebe. Bosna je strašan nesporazum koji se održava viškom govora i buke, u kojoj nitko nikoga ne sluša i gdje svi viču, urlaju svoje istine. Nas temeljno nema tko saslušati. Mi svi govorimo odjednom. Kao da baš nitko neće da povjeruje da će ovdje uskoro biti doslovce pustoš. Da je fraza “mirna Bosna” pobijeđena “pustom Bosnom”. Da je to što govorimo odavno svima hrpa besmislica. Zemlja bezriječne himne, kojom grlo dere sebe samu.

”SCHINDLEROV LIFT”, “ŠTO NA PODU SPAVAŠ” I “NOĆNA STRAŽA” PRATE JEDAN TOK NAŠE ISTORIJE, NAŠIH SMRTI, OŽIVLJAVAJU TRAUME, MISLE O NIŠTAVILU I ČOVJEKOVOM MJESTU U NJEMU – MOŽETE LI U NJIMA VIDJETI, SADA KADA STE IH ZAVRŠILI I PUSTILI U SVIJET, VAŽAN DOPRINOS VAŠEM VLASTITOM, PA KASNIJE I OPŠTEM LJUDSKOM PREVAZILAŽENJU ITERABILNOSTI TRAUME?

– Ne, nisam siguran da u njima vidim ikakvu utjehu. Nema utjehe. Ima potrage za utjehom. Pjesništvo uči ljubavi u uzaludnosti. Riječi su uzaludne i samo stoga već neizbježne. Objaviti sebe svijetu znači oboriti svoju tajnu na uvid potrazi za njom, koja je također uzaludna. Trauma spoznanja svoje prolaznosti poziv je da se sve ostavi (poziv je također iterabilan) i pođe za Prolaznikom.

PRIČE IZ KNJIGE “NOĆNA STRAŽA” SU KRATKE I U NJIH STE USPJELI STAVITI SVE SUDBINE LJUDI A DA SE NE STEKNE DOJAM DA NEČIJU SUDBINU SAŽIMATE. TO JE IZVANREDNO AUTORSKO UMIJEĆE KOJE POKAZUJE VAŠU POSVEĆENOST PISANJU KAO ZANATU I POSVEĆENOST JEZIKU, UOPŠTE. “RIJEČIMA JE TOPLO U TEKSTU, KAO OČIMA U LUBANJI”, PIŠETE U POEMI. JE LI OVA KNJIGA, NAROČITO NJEN POETSKI DIO, I VAŠ OBRAČUN SA PISANJEM, PROPITIVANJE PROCESA PISANJA I MOGUĆNOSTI KOJE VAM JEZIK NUDI I VAŠE NEMOGUĆNOSTI DA U NJEMU IZRAZITE SVE ŠTO STE NAUMILI? DA LI SE OVA POEMA OBEZVREMENILA U ONOM TRENUTKU KADA STE ODUSTALI OD ISTICANJA NJENOG JEDINSTVENOG SMISLA?

– Mi živimo doba nasilnog davanja smisla svemu što vidimo. Ne može sve imati smisao kako smo mi naučeni da vidimo. Kakav je smisao procvjetaloj lipi, primjerice, u odnosu na šta mjerimo pojam smisla? Potpuno i konačno imenovan svijet ne može postojati. Pretovaren imenima bio bi pre-imenovan. Nikako preimenovan u drugo ime. Jezik je tajna, oružje i blebetanje. Pustoća Bosne je i sažimanje tajne u oružje, što mi je osvojilo, uzelo život. Uvijek ostaje izbor – da je panj naš, da je satara naša, a samo smrt moja.

PROLOG PRVOG DIJELA JE POSVEĆEN IMENU – ŠTO S IMENOM KADA NAS NEMA VIŠE, KADA ODEMO? ŠTO S IMENOM KOJE SMO NOSILI, KOJE NAM JE DATO KADA SMO ROĐENI? POST SMRTNO I PRED RODNO IME, A U EPILOGU PRVOG DIJELA PRAVITE SPISAK IMENA LJUDI KOJIMA STE POSVETILI PRIČE I ZOVETE GA METANASTAZIJA (GRČ. MASOVNO PRESELJENJE STANOVNIŠTVA U POTRAZI ZA BOLJIM ŽIVOTOM). JE LI OVDJE SMRT ZAISTA PRESELJENJE U BOLJI ŽIVOT S OBZIROM NA SUDBINE LJUDI KOJU SU JE PREŽIVJELI? JE LI SPOZNAJA ČISTOG ZNAČENJA NAŠEG IMENA MOGUĆA JEDINO U TRAGEDIJI I SMRTI?

– Odlično ste uočili taj luk – napušteno ime i, na drugoj strani, spisak imena, skup biografija u egzodusnoj selidbi. Kuda se to ide u potragu za boljim životom? Nosi li nas ime i kada nas nema, kada smo otišli? Ono što nosimo je znanje da smo postojali. Ali, kome je to važno. Borimo se za biografiju kao Boris Davidovič. Jer ona je jedini naš trag.
Ali, tko će nas tražiti? Otkuda nam ideja da će netko ići tim tragom? Čisto značenje našeg imena podrazumijeva i naše odsustvo.

”NOĆNA STRAŽA” – NASLOV KOJI DOZIVA TIŠINU I MUK – NA STRAŽI SE MORA BITI TIHO I OPREZNO. VI U SVOJOJ KNJIZI SPAJATE MAJKE, OČEVE, ZLOČINCE, ŽRTVE, MRTVOZORNIKE, NEIZBAVLJENE I ZOVETE ČITATELJA/ČITATELJKU DA PROVIRI U TAJ SVIJET U KOJEM SE ONI SVI SKUPA NALAZE. TAJ SVIJET KOD VAS USKRSAVA U RIJEČI. POETSKOJ RIJEČI KOJA NAM RAZOTKRIVA SUDBINE. I, OPET, KAO I U VAŠIM ROMANIMA I POEZIJI – ČITALAC MOŽE PREPOZNATI ODSUSTVO ODREĐENE EMOTIVNE DISTANCE, ALI JE OVDJE ONA MOŽDA I PONAJMANJE PRISUTNA. DA LI JE OVA KNJIGA POSLJEDICA VAŠEG KONAČNOG OBRAČUNA SA NEKIM TEMAMA?

– O, nadam se, ali iskreno sumnjam. Neke teme ostaju s vama zauvijek. Nema nekažnjene igre s puno vatre. Oprljeni ste, ali ugrijani. Kao na tamnoj Rembrandtovoj slici iz 1942. – u pokretu zaustavljena četa (djelo je vojna narudžbina). Slika je, danas znamo – danji prizor! (Također i inspiracija G. Mahleru za 7. simfoniju.) Jasno, međutim, vidim veliki luk između moje prve objavljene knjige “Noćni Gorbačov” (Pegaz, Beograd, 1990) i “Noćne straže” (Buybook, Zagreb-Sarajevo, 2021). Tridesetjednogodišnji noćni luk iznad Puste Bosne.

VAŠA KNJIGA JE JOŠ JEDAN LITERARNI, POETSKI ISKAZ O LJUDIMA. DA LI JE LJUDE DANAS POTREBNO SVE VIŠE I SVE ČEŠĆE PODSJEĆATI NA TO DA SU LJUDSKA BIĆA?

– Plašim se da u ovome dobu posvemašnjeg gubitka odgovornosti ljudi vrlo namjerno zaboravljaju da su ljudska bića. A sve radi preživljavanja. Taj fenomen prenesen nam je saznanjem da se među nama dogodila Shoa, da je holokaust bio tako lako dogodiv, i to na kontinentu koji se voli silno radovati svojoj kulturi, svojem duhu.

ZOV ELIOTA

Pogledajte s koliko surovosti tretiramo tzv. migrante kroz našu zemlju, pogledajte s koliko surovost vlasti ove zemlje nisu nabavile vakcine za Covid-19. Mnogo ljudi se u grobu sjete da će umrijeti.

ZAŠTO JE BOSNA PUSTA? I JOŠ VAŽNIJE, ZAŠTO O NJOJ NARIČEMO?

– Eliot je pjevao o “Pustoj zemlji”. Ovo je i zov Eliota, poziv na njegov temelj moderne poezije, na njegovu praksu aluzija, citatnosti, intertekstualnosti, na erudiciju, književne pozajmice, raznolikost građe itd. Odsustvo forme je također forma, uči Eliot. Na drugoj strani, april je nasuroviji mjesec što rađa. Današnji sterilitet bit će jednom prevaziđen kada proljeće sebe bude razumjelo. I naricanje je pjesmom. Jorgovan je samo prelaz.
Ako toj jasnoj eliotovskoj paradigmi dodamo imenovanu zemlju – Bosnu, jasno je zašto se odmah na početku pjeva o sahranjivanju mrtvih, kao preduvjetu da se ne ostane pust.

ŽIVE LI MRTVI BOLJE NEGO ŽIVI KOJI SU IH NADŽIVJELI GLEDAJUĆI IH KAKO UMIRU? MAKAR MIRNIJE?

– Biti među neizbavljenima. U svijetu bez podjele na žive i mrtve. Cirkuski topovi ispaljuju krpene granate. Onaj koji je pogođen, smije se, onaj koji je gađao, sigurno je još dijete.

https://www.oslobodjenje.ba/magazin/kultura/knjizevnost/darko-cvijetic-jorgovan-je-samo-prelaz-671223

IZ CRVENOG SOLITERA: Naša i vaša zvjerstva

Piše: Darko Cvijetić

Zeko na siperku oko bebinog vrata, umrljan mrkvinim sokom. Vrtlaru oči nauljene od zemlje.
Alisa je, kad je bila mala, imala haljinu s hortenzijom. Brzo ju je prerasla.
Mala haljina je zaboravljena, čak protokom vremenom prešla u krpu. Kojom vrtlar briše ruke od zemlje, po povratku sa dna bašte. Oklijevanje krvi da uđe u blijedu ručicu kneginje. Taj zamor.
Težak i usvejednjujući. Prelaz u krpu Alisine hortenzije.

Način na koji mediji u Federaciji prešućuju predstavu Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice – “Sedam strahova”, po istoimenom romanu Selvedina Avdića, a u režiji Selme Spahić – zapravo je strašan u svojoj bezočnosti. Savršeno shematiziran način da govorimo uvijek o “njihovim sranjima”. Nikad o našima. Nama se dopadaju samo njihovi “autošovinisti”!
Roman koji problematizira (između ostaloga) i zločine nad (i srpskim) civilima u Zenici, za vrijeme zadnjeg rata, odjeven u javno izvođenje izvrsnog glumačkog ansambla – nije u fokusu medija, jer je većma, kako se to sada veli – “autošovinistički”! Predstava pogotovo. A i što ga prevode, samo pogoršavaju našu stvar.

Kad npr. Cvijetić piše “Schindlerov lift” u Republici Srpskoj, onda je poželjan u Sarajevu, ali Cvijetić je napisao i “Što na podu spavaš” o regrutima JNA (između ostalog) i opkoljenim kasarnama u Sarajevu u proljeće 1992. pa taj roman ne pada napamet nikome (još uvijek) u Federaciji i igrati. Jebi ga, ipak je on njihov. A i to što predstava ni roman “Schindlerov lift” nikada neće imati predstavljanje u Prijedoru, u Republici Srpskoj, tko zna kakva je to igra.

Porod predstave “Jugoslavija, moja otadzbina” u Prijedoru, također je u potpunosti omeđen kontekstom, pogotovo jer se datum premijere gotovo preklopio s datumom izricanja pravomoćne presude u Haagu!? Odjednom je roman Gorana Vojnovića – “Jugoslavija, moja dežela” o sinu koji traga za ocem kojega sumnjiče za ratne zločine – dobio potpuno drugu dimenziju!
Predstavi je nalijepljeno pračitanje prije svoje pojave. Nitko tu nije više vidio, recimo Hamleta, koji tumara Elsinorom tražeći oca, tražeći ubojicu, tražeći od majke da prizna izdaju… Jesil normalan, jedino je čitanje – da predstava ponižava naš narod…
I tačka, točka, tačkica…! Tako se ima predstavu razumjeti. Ende.

Nema više tko biti svjestan da se upravo u teatrima događa svojevrsna “kultura sjećanja”, šta god da to više znači? Uostalom, kakva kultura sjećanja?

“Novi humanizam odbija da prepozna zverstvo zbog nespremnosti da prizna sopstvenu sposobnost za zločin”, savršeno precizno piše Branislav Jakovljević.

Stvorili smo amoralna čudovišna društva, mi zapadnobalkanci, krajino prije orijenta.Pozorišta, dame i gospodo, ne trebaju više! (Čuli smo to toliko puta u historiji.)

Snimat će se serije. Imamo i zadruge. Ne trebaju nam ni kina. Par restorana domaćinskih imena – Papa Joe, Dawntawn, Intermezzo, Le Pont, Caffe&lounge bar Voulez Vous – i to je dovoljno.
Mi smo pobijedili. Već četvrtinu stoljeća to se jasno vidi. Iz “spa centra” se vidi, a kamoli iz kućice.

Čak sam za to da se ukinu muzičke škole, da mladi harmonikaši imaju kurseve pod šatorima.
U zgrade Muzičkih škola neka se useli narod.
Naš narod.

* * *

Seosko se groblje tako teško nosilo s vrućinom, da je poskidalo košulje mršaveći sjenke križevima.
A sve zbog ideje onoga koji je održavao groblje, da steše krošnje dudovima u groblju, a hrastove u potpunosti posječe. Pokapali smo dvojicu dječaka, rođenu braću, šesnaestogodišnjake, koji su se utopili dan ranije u vještačkom jezeru međusobno se spasavajući u dubokoj vodi.
Ljudi su užasnuto zurili pred sebe. Vrelina je zasula i jame u koje smo ih spustili. Mlad pop, počeo je nekoliko puta plakati, jedva je pjevao, i da nije đakon bio raspjevan unatoč vrućini, pitanje je na šta bi sve sličilo.
Majka je uporno jecala i ponavljala bez kraja – preminuli ste od očiju, preminuli ste samo od očiju…!
Poslije se spuštamo s groblja, hvatamo krhku hladovinu niz nečiji šljivik.
„Znam šta te zanima“, rekla je Lj. zadihana. „Mati im je poručivala da su umrli samo za oči, nizašto drugo, da ih samo neće moći vidjeti. Otud – preminuli ste od očiju, samo od očiju. Tako se u selu oduvijek naricalo nad grobovima.“
Sve dok i dudove u potpunosti ne posijeku, dok i mi ne preminemo od srca, od raka, od očiju.


* * *

Kao u Pravilniku za svakog čekistu:
Betonska soba do gležnjeva ispunjena vodom. Visoka metar i pol, kao kocka je. Unutra je ona, sama. Ima sedamnaest godina, nije ruska revolucionarka, i nismo u utrobi lokomotivinog spremnika za vodu i ne recitira naglas Bronjevskog kako bi ostala budna i hrabrila se, i nije židovska ali jest Hana (zove se, dakle, kao i Hana Kžiševska iz Kišove Grobnice za B.D.) pakistanska djevojčica koju su uhvatili istočnoeuropski policajci.
Uzalud im govori da je u Pakistanu radila u Muzičkoj školi.


* * *

Kako kosti nastaju u utrobi žene?
Svijeća može biti napola istjerana iz vjetra. Dobra zemlja, kažu u selu, da njome čovjeka možeš roditi, a ne pšenicu. U ledom zastakljenoj lokvici, otkuje se odraz oblaka, čim je nagaziš.

Sašin opis Cvijetića na terasi motela Le Pont, ljeto, 2019. :

„Naravno, došao je ranije i već sjedio za stolom kad sam naišao po dogovoru. Pričamo nevažnosti, i to mi ostavlja prostor da se neometano izmaknem i promatram ga. Mršav, sad već i sijede, rijetke brade, sažvakan Bosnom, istrošen i umoran, samotan, sam, samcat…
Duboke tuge ima u tome nastojanju da ostane isti i dosljedan u svijetu nedosljednosti. Lenonke naočale samo mu pojačavaju crnilo ispod očiju.
Šutimo.
Pa usipam vino. Zamišljam ga u sobi kako piše u misiji spasavanja svijeta. Beskrajni papiri koje godinama vuče po džepovima. Doze sarkazma čuvane za surovost oko nas, počele su mu se vrzmati po jeziku.
Da, i on preminjuje po očima”.

(zurnal.info)