Mjesečne arhive: August 2021.

IZ CRVENOG SOLITERA: Generacija pospremljena u rovove

Piše: Darko Cvijetić

Bio sam, već ne znam koji put, u Kući mira u Kozarcu, na nekih dvanaest kilometara od Prijedora, gdje sam s mladim ljudima, studentima, budućim stručnjacima iz čitave Bosne i Hercegovine, razgovarao nekih sat i pol. Djeca moje generacije i mlađi, i mlađi ljudi, godina naše kćerke, u Kampu mira, koji povezuje mlade iz cijele bivše Juge, ali ovoga puta zbog Covid-19 – samo iz BiH.

Djeca preživjelih iz “našega rata”.  U “našim godinama”. Pričamo o slobodi, u Kući mira. O Shakespeareu, Eshilu, Beethovenovom klavirskom koncertu, o Prolazniku, o procvjetaloj trešnji, Minuti Neba, Sofoklu, seksualnosti, dobroti, vjeri, dozivamo i Hamleta. Napolju grmi ljetnja jutarnja oluja i pod Kozarom mrmlja sebi u oblake nečiji odlazeći bijes u kišnoj magli.  

Ovako smo bili mladi, moja generacija, koja će biti pospremljena u rovove. Pokušavam govoriti o jeziku i dobroti, kako sve manje govorimo, sve manje pišemo, sve manje se izražavamo, većina komunikacije su emotikoni lišeni ikakve dubine ili stvarnog značenja. Djeca moje generacije gledaju me u oči. Kažem i da ako ne budemo govorili, usta će nam se vratiti onome za šta i jesu – otvor za hranu, jedenje.

Da, i šutjeli smo.

* * *  

Imao sam dvadeset i služio JNA u Zagrebu. Nekog popodneva dobio sam izlazak u grad, pa s Krležinim Dnevnicima pod miškom, šetao se Botaničkim vrtom, s petokrakom na čelu, u uniformi vojnika jugoslavenske armije, tri godine prije rata u Hrvatskoj. Nalazim u Dnevnicima mjesto gdje Krleža opisuje sopstvenu šetnju istim Botaničkim vrtom, samo 1942. godine. Pronalazim istu klupu, Krleža opisuje dovikivanja željezničara na obližnjem ranžirnom kolosijeku.

Da, i sada se jasno čuju. Pa sam pred samu večer bio na Krležinom grobu na Mirogoju, upravo dok je grob njega i Bele uređivala – časna sestra! Vojnik i časna sestra na grobu pisca.

Da, i šutjeli smo.

* * *

Suhi podatak da je famozni Berlinski zid dijelio i berlinsko groblje na dva dijela. Događalo je da su dva pokojna člana obitelji u dvije Njemačke ukopani. Zanimljivo je i jer živim u zemlji u kojoj su groblja najposjećenija mjesta. Subotom ujutro još i najviše. Gotovo je sramno ne otići subotom na nečiji grob. Dakle, zemlja obilazećih pokojnika. Toliko voska u svijećama potrošenog na grobovima, zapanjuje bezgrobne pčele.

* * *

U austrougarskoj zgradi današnje srednje i niže Muzičke škole Savo Balaban, odmah uz Pozorište Prijedor, nekada su bile prostorije Saveza gluhih i nagluhih osoba. Malo gluhe, malo muzičke prostorije.

Zanimljivo je da su nakon preseljenja Muzičke škole iz starog zdanja kod Ramine slastičarne, Savez gluhih prebacili u prostorije nekadašnje Muzičke. Malo muzički zidovi, malo gluhi. Potom su zgradu ispraznili. Godinama kao olupina klizi površinom gradske stvarnosti. Čaršija je obnovila Patriju, ali je na drugom kraju ulice domovina (lat. patria) ostala ista. Igra muzike i muka, tišine i govora, srama i gordosti, pobjede i poraza, sve da bi se umrlo na istom jeziku na kojem smo došli. I sve tu, oko solitera Crvenog.

“U mojoj biblioteci ima knjiga koje više nikada neću otvoriti. Navršio sam pedesetu i smrt me nagriza neprestano.” J. Borges

* * *

I kad točno stvarnost sebe banalizuje toliko, da je fikcija preuzima i drži. Poznanik iz srednje škole se vratio s robije zbog zločina protiv ljudskosti. Poziva me na pivo u kladionicu. Kaže da je vrlo osamljen, da ga je robija promijenila, da je i ostario…Ponijet će veli i kupljenu knjigu o Crvenom soliteru, da mu potpiše poznati sugrađanin, samo da se smiri ovaj virus. “Ljudi me izbjegavaju, jebo te, pa odlež’o sam svoje, za čije babe zdravlje….Ma, sve znaš.”

Toliko voska potrošenog u svijećama. Bezgrobne pčele žive po ružama.

Da, i šutjeli smo. Znam.

* * *

U depou pozorišta nalazim veliku crnu vreću punu narendanog stiropora, koji je bio snijeg na kraju predstave Grobnica za Borisa Davidoviča. Zahvativši rukom iz vreće lažne dvanaestogodišnje pahulje, doista osjetim hladnoću nahvatanu na dlan. A šta taj davni snijeg u depou teatra čeka? Da opet nekome u nekoj predstavi zatreba snježna noć ili rano rusko jutro?

Ali, avaj, teško da ovdje još netko sanja pozorišni snijeg.

“Vidite, Borise Davidoviču, domovina su i dvokatne drvene prične u Gulagu, bezlisne breze, kunić s jednim uhom kao i nahuškan pas, naprimjer ili navijeni plišani psići.

Vidite, dragoviću, ja sam, naprimjer, znao da ćete vi biti odani Revoluciji, kao taj stiropor ideji snijega.”

Olga Tokarczuk: “Možda će ljudi stizati iz zemlje i nestajati na kraju u trbusima svojih majki.”

https://zurnal.info/novost/24255/generacija-pospremljena-u-rovove

Reči pune spazama

foto – Raisa Šehu

Piše: Zorana Simić, Beograd

/Tekst je nastao na Bookstanovoj radionici za mlade književne kritičare, Sarajevo, čiji je voditelj bio Nenad Veličković, a tema je bila ‘Kritika i književni zanat’./

Nakon desetak zbirki pesama i kraćih proznih formi (1991–2017), te dva romana kojima je stekao podršku čitalačke i kritičarske javnosti širom tzv. postjugoslovenskog podneblja – Schindlerov lift (2018) i Što na podu spavaš (2020), prijedorski autor Darko Cvijetić u tokove ranog postpandemijskog književnog života ulazi sa još jednom knjigom koja svedoči o njegovoj sklonosti žanrovskoj hibridnosti i jezgrovitosti forme, naslovljenom Noćna straža. Reč je o izrazito prepoznatljivom cvijetićevskom prosedeu i prilično strogoj tematskoj usredsređenosti na tragičnu istoriju jugoslovenskih sukoba (prvenstveno onih najrecentnijih) i njihove aktuelne posledice. Između njih se, očekivano, ostvaruje čvrsta i upečatljiva dijalektika, koja je ovoga puta, za promenu, potcrtana i dvodelnom strukturom knjige. Prvi deo, „Naš panj, naša satara”, sastoji se iz šezdeset kratkih proznih zapisa, minijatura koje sam autor određuje kao priče / relata refero, omeđujući ih prologom i epilogom (prolog je svojevrsni poetski traktat o filozofiji i etici imenovanja, dok su u epilogu ukratko razrešene sudbine imenovanih junaka priča). Time dodatno ističe metafikcionalnost i svojevrsnu teatričnost, koje su i inače inherentne njegovoj poetici, što i ne čudi s obzirom na to da je Cvijetić ujedno i dramaturg, glumac i pozorišni reditelj. Dok su ovi zapisi dovršeni u septembru 2019. godine, drugi deo, „Pusta Bosna”, okarakterisan kao „poema u 70 naricanja” (nenaslovljenih), odvija se u doba obeleženo proglašenjem i trajanjem pandemije izazvane virusom Kovid-19.

Premda se ono na prvi pogled može doimati proizvoljnim, budući da svaki od dva dela figurira i kao samostalna celina, ovo ogledalno kompoziciono rešenje ispostavlja se kao efektno i zanimljivo najmanje iz dva razloga. Njime se, s jedne strane, ulančavaju ratna i pandemijska pustoš, izolovanost i smrtnost, obe situirane u BiH, i to onoj za koju se ponekad čini da, od trenutka kada je proglašena samostalnom državom, svoj najintenzivniji život živi upravo u fikciji tamošnjih autora. Cvijetićeva „Pusta Bosna” poetski je pandan onoj koju, vođen antropološkim pobudama, posećuje Stef Jansen, opisujući njen Zeitgeist kao „čežnju u međuvremenu”, a nju kao državu čiji je tzv. postkonfliktni i tranzicijski status zamrznut, nelagodno ukotvljen između traumatične prošlosti i nade usmerene na „(novu) normalnost”, do te mere da dobija konotacije permanentnog stanja, koje ujedno prevazilaze geografske granice teritorije obuhvaćene ovim toponimom. S druge strane, podeljenošću strukture stvara se specifična fikcionalna igra, koja je u tesnoj vezi sa Cvijetićevim tihim otporom žanrovskim ograničenjima. Prvi deo, strogo uzev, sam po sebi nema fikcionalni karakter. Reč je uglavnom o sažetim beleškama (memoarske crtice, pseudodnevnički zapisi, anegdote svedene na sopstveno jezgro), koje se po pravilu odlikuju aforističnošću, visprenošću, a neretko prožimaju i autopoetičkim iskazima ili referencama na ostatak piščevog opusa, kao i paralelizmima raznih vrsta (povremeno se potkrade pokoja banalnost ili, iako topla, skučena patrijarhalnost). Do preoznačavanja prvog dela dolazi upravo metodom kontrapunkta sa segmentom „Pusta Bosna”, koji takođe poseduje pobrojane kvalitete, ali i znatno veći stepen lirizacije i, uopšte, fikcionalizacije, i u kome Cvijetić nije toliko hroničar koliko stvaralac prepoznatljivo složene, neretko vrlo hermetične ili čak zaumne simboličko-motivske mreže, satkane od formi poput prozaida ili kraćih lirskih pesama. Sa svoje strane, prvi deo potonjem pruža uporište u priči i pričanju, u svakodnevici, ukorenjujući ga u dokumentarnosti i verodostojnosti.

U oba slučaja, a i na nivou celine, kao posebni kvaliteti ove knjige ističu se upravo oni koji se najjasnije nameću kao cvijetićevski: pitanje porekla jezika i u jeziku, (transgeneracijska) istorijska cikličnost, sumatraistička stapanja i paralelizmi svakodnevnog posleratnog i ratnog iskustva, duboka religijska (prvenstveno hrišćanska) simbolika u službi opšte humanosti, etičnosti i osećajnosti, lekovitost imperativa imenovanja i očuvanja sećanja na nevine žrtve ratnih i inih monstruoznosti, blagost, dobrota i toplina koje dopiru iz samog književnog postupka, uočljive na rubnim mestima – u spontanim posezanjima za deminutivima, u spoznaji pripovedača ili lirskog subjekta o sopstvenoj ništavnosti spram istorije koja rezultira istinskom nepretencioznošću, nenametljivošću, odsutnošću, te, najzad (i, možda, najpre), jezikotvornost. Kao i do sada, Cvijetićeva jezikotvornost jeste „prostor u kojem se [moja] odsutnost udomljuje, šćućurava i ušutkuje u predkriku” („Pusta Bosna”): poriv koji se ostvaruje na granici između mučne zanemelosti, između muka svojstvenog Benjaminovom anđelu istorije, i munkovskog krika koji žudi da napusti prostor slike/fikcije i prelije se na posmatrača/čitaoca, pozivajući na zajednički boravak u teskobi (ne)izrecivosti rata, u rečenicama koje osećaju duboki umor izazvan nužnošću sopstvenog postojanja, u rečima-mišićima, punim spazama.

https://booksa.hr/kritike/reci-pune-spazama

IZ CRVENOG SOLITERA: Odrastanje skupljača čahura

Piše: Darko Cvijetić

A onda, cijelu predvečer, djeca su sakupljala čahure. Ta slika traje dvadesetšest godina. Čahure se stalno obnavljaju, baš kao i priča koja je lagano, i već davno, mitološka matrica. U međuvremenu djeca su odrasla, i imaju pune kuće bezvrijednih čahura, pa bi sada, ta odrasla djeca, da uzmu prave metke da oprobaju mit naživo. Stalni rat, onaj koji se zbio ujutro, sveprisutan je, kao opća mržnja svakoga spram svakoga. Najsiromašnija točka Europe sebe doživljava kao epicentar svjetskog interesa zbog svoje izuzetnosti, moralne čistote, pravdoljubivosti… Ali, sve je to davno kazano, u trideset godina već imamo doktorate na sebi, izučava nas se kao pokusne kuniće koji su redom umislili da su Bijeli zec iz Alise u Zemlji čudesa.
(Lj. kaže kako prečesto pominjem Alisu i Zemlju čuda, da se to već treći put događa u kratkom dvomjesečju. Ne trebam listati stranice da bih znao da je u pravu).

Ali, čahurne planine pojele su nam kuće. Mit naživo.

* * *

Marcel Duchamp je pisoar izložio, i to naglavce, kaže glumica, oduševljena otkrićem.

Zamislite, odgovaram joj, baš kao svetoga Petra.

Izložili i naglavce.

Kako ste to povezali, čudi se, meni je bio bliži Musolini…

* * *

Užasnutost patuljaka, koji nakon odlaska Snjeguljice, ostaju sami s rudnikom. Proveo sam ostatak svojega sunca nad pustinjom.

Dakle, pitanje jest – zašto umjesto da sebi objašnjavamo ono što se dogodilo, uporno nastojimo da dogođeno opravdamo? Taj involucijski proces užasno brzo prazni, prije svega, resurs vremena. Neće više biti rudnika, patuljci će se redom vratiti kući.

Ne može se opravdati dogođeno, ničim, i serije izgovora neće vratiti Snjeguljicu. Walter Benjamin bi rekao da od tada patuljci se okamenjuju i postaju “vrtni”. Nikakve jabuke (pa ni sindikalne) nema više.

Napisao sam samo jedan strašan stih – zamisli, Isus nikada nije vidio snijeg. A onda, cijelu predvečer, djeca su sakupljala čahure.

* * *

Reče zatim, da i ne može zamisliti Isusa pod pahuljama.

Napisao sam priču, kaže mi, o snajperisti koji na drugoj strani “skida” samo one koji bi i tako mladi umrli od raka ili poginuli u prometnim udesima.

Ima dar.

Kroz okular nišana vidi projektiranu budućnost mete.

To je dar. I tako tiha noć, da se može čuti kako selice sanjaju jača krila. Upravo izložiti, i naglavce.

* * *

Od vjetra ječe hodnici Crvenog solitera, ciče kao mačići. Otkud tebi da je ljepljivo mladunče angela?

Oslonjen je na zid prodavaonice, iza kavane u kojoj trese “mala što neće vakcinu”. Pije pivo, gasi cigaretu za cigaretom gumenim vrhom štake. O, pa ti to mene čitaš, obradujem se…
Ozbiljno, stvarno misliš da mater angela nosi u stomaku?

Mene dok su tukli dolje na Kupresu, ovi iz HVO, jedan je ponavljao psovku – da mi jebe mrtvog angela čuvara.

* * *

Upoznajem pjesnika Miodraga Kandića, (1965.)  rodom iz Travnika, potom dugogodišnjeg Mostarca, koji danas s obitelji živi u Norveškoj, u Oslu. Oženjen je Prijedorčankom, otud po prvi puta u Prijedoru.

Ćaskajući o predratnim vremenima, poeziji, kavanama, Mostaru, Šantiću, Alminu Kaplanu, Munibu Delaliću, dotaknemo temu služenja JNA. On u Kovinu 1986.

Zatim poveže da je imao druga u vojsci iz Prijedora – Miodrag, kao i ja, samo Gačić, veli! Poznaješ li ga, pita me? Gledam ga, ne vjerujem. Pažljivo mu pričam o Šiminoj pogibiji 1995. i razmijeni 1996. Povezuje da je i u romanu čitao, ali nije u prvi mah shvatio. Stanovao je dakle kao dječak u Crvenom, objasnim. Plače.

Odvozimo se do Pašinca, do vojničkog groblja. Stajemo uz Šimin grob. Pričam pjesniku iz Mostara/Osla, da Šimu u predstavi igra veliki sarajevski glumac. Potom dugo šutimo. Sunce prži, i temperatura je već 34 stupnja.

Razumijem što si ostao ovdje, kaže. Predvečer uvijek djeca sakupljaju čahure.

https://zurnal.info/novost/24241/odrastanje-skupljaca-cahura

https://www.lastampa.it/tuttolibri/recensioni/2021/08/21/news/jugoslavia-prima-durante-dopo-1.40614193


Sve žrtve i sve krivnje Darka Cvijetića, hrvatskog, srpskog i bošnjačkog pisca

foto – Sanda Šimunović

Piše: Miljenko Jergović, Express, 24 sata, Zagreb


Kad usrećitelji dođu na vlast, oni vode kampanje. Najveći usrećitelj 20. stoljeća, a može biti i cjelokupne čovjekove povijesti, Mao Ce-tung, kojega se prema prevlađujućem američkom pravopisu treba pisati Mao Zedong, ali ovom piscu to ne pada na pamet, taj dakle Mao, poveo je 1958. “Kampanju protiv četiri pošasti”, usmjerenu protiv štakora, komaraca, muha i vrabaca. Protiv štakora, komaraca i muha, s kojima se čovjek bori otkako se očovječio i u toj je borbi umjereno neuspješan, jer je štakorima, komarcima i muhama u njihovo štakorstvo, komarstvo i muhstvo upisano da trebaju preživjeti čovjeka, Mao je postupao kao rutinirani higijeničar. Ali na vrapce je nasrtao strastveno. Od njihova je uništenja trebalo započeti usrećivanje kineskog čovječanstva. Ljudi s posebnom strašću ubijaju one za koje se čini da su nevini. I koji jesu nevini, za sve osim za usrećitelje, koji imaju neka viša saznanja o njihovoj krivnji. Mao je bio uspješan u ubijanju vrabaca. Toliko uspješan da su se sljedeće godine namnožili skakavci i oni su, ti skakavci, uzrokovali u Kini smrt od gladi barem trideset šest milijuna ljudi. Kineska partija priznala je smrt petnaest milijuna. Ali o tome se ni danas ne govori. U Kini šute iz jednog razloga, u svijetu iz drugog. Maovo uništenje vrapčjeg svijeta povremeno se spomene u novinskim rubrikama bizarnosti, naročito u ljetnim danima, za sezone kiselih krastavaca i turističkih pohoda. Osim što se ovim potvrđuje da trideset šest milijuna mrtvih Kineza u kalkulacijama europskih humanista vrijedi mnogo manje od istog ili mnogo manjeg broja nekih drugih ljudi, potvrđuje se i da je čovjekovo srce sasvim otvrdnulo od bizarnosti kakve mu se svakodnevno nude umjesto vijesti o stanju njegova svijeta. Da nije šesto milijuna mrtvih vrabaca, ne bi se ni znalo za trideset i šest milijuna mrtvih ljudi. Srećom po čovjeka, vrapci su preživjeli kineski komunizam. Pomor vrabaca u Kini spominje se na 25. stranici “Noćne straže”, nove knjige Darka Cvijetića, objavljene početkom ljeta kod Buybooka. Pisac ima taj dar da iz stvarnosti našega strašnog, a jedinog 20. stoljeća izdvoji anegdotu, crticu, geg, koji obično svjedoče o općem užasu i o hladnoći svijeta, te da ih arhivira u svojoj knjizi. Da ih pretvori u poeziju. Jedan je to od Cvijetićevih postupaka, što ih opsesivno provodi još od svojih ranih djela. Katkad, ti su gegovi nad masovnim grobnicama toliko nevjerojatni, nemogući, pretvoreni u krvavu stilsku figuru, da čitatelj mora po enciklopedijama (nipošto po wikipedijama!) i historiografskim knjigama provjeravati njihovu autentičnost. Tim prije što je Cvijetić pjesnik, fikcionalist, vrabac ljudski, zadužen da izmišlja. I onda se potvrdi da nije ništa izmislio. To jest, nije izmislio ništa od onoga za što smo ga sumnjičili. Pjesnik izmišlja samo ono u što njegov čitatelj neće sumnjati. Sve u što bi sumnjao, dokumentirano je u stvarnosti. Dobro je, međutim, da Cvijetića čitaju oni koji o 20. vijeku već znaju što treba znati, jer tad se, naživo, povijesne činjenice u Cvijetićevim pjesmama i kratkim proznim tekstovima na očigled transformiraju u poetske figure. I nevolja ljudske zajednice, nevolja čovječanstva, postaje privatna čovjekova bol. Kad se dovoljno osami da čita pjesmu, čovjek ima srca za šesto milijuna mrtvih vrabaca. Žaleći ptičice, najednom on žali trideset i šest milijuna ljudi. Ili pedeset milijuna – koliko ih je u Cvijetićevu tekstu. Ili petnaest milijuna, koliko ih je priznala Komunistička partija Kine.

Prije “Noćne straže” Darko Cvijetić objavio je dva romana koji su ga učinili slavnim na našem jezičnom prostoru i na svim stranama svih crta fronte. U Sarajevu je, zahvaljujući strašnom i veličanstvenom “Schindlerovu liftu”, Darko postao persona gratissima. Njegov katarzični diskurs, naročito na temu stradanja prijedorskih Bošnjaka, dočekan je s nesmiljenim oduševljenjem. Iz Beograda je pozvan veliki redatelj da u Kamernom teatru 55 načini predstavu. Sljedeći roman, naslova “Što na podu spavaš”, tematski je stanovnicima Sarajeva bliži, pogotovu onim dijelom koji govori o stradanju vojnika JNA u kasarni Viktor Bubanj, u svibnju i lipnju 1992., te o svemu onom što se obično podvede pod događaje u Dobrovoljačkoj ulici 2. i 3. svibnja 1992. Da je doživio milost kolektivnog čitanja i iščitavanja, ili čudo uprizorenja u Kamernom teatru 55, roman “Što na podu spavaš” bio bi važan jednom narodu, a književnost bi mijenjala i popravljala kvar koji je rat prouzročio u gradu i svijetu. Kao što bi i “Schindlerov lift” ostvario svoju banalnu zemaljsku svrhu popravljanja ljudi i smirivanja mrtvih u njihovih grobovima da je ozbiljno pročitan u Prijedoru i u Banjoj Luci, a predstavu da je, umjesto Beograđanina Kokana Mladenovića u Sarajevu, u tim gradovima postavljala neka sarajevska kazališna redateljica ili redatelj. Ništa se, međutim, takvo nije moglo dogoditi. Vrapci će doživjeti rehabilitaciju daleko od Kine, na stranicama balkanskih tabloida. I uzaludan će, u svojoj cjelini, biti sav pjesnikov trud. Ili neće biti uzaludan. Jer ono u čemu je Darko Cvijetić neuspješan na zemljopisnom i etnonacionalnom planu, savršeno je uspjelo na individualnom planu, u hipertenzičnom srcu i duši autorovoj. I u duši svakog od njegovih čitatelja, pojedinačno. Naravno, misli se samo na one čitatelje koji komplekse vlastitog etnonacionalnog većinstva na nekome mjestu, u nekom neboderu ili u nekoj kasabi, varoši i palanki, ne liječe preko onoga što je pisac napisao. Kao ni onoga što misle da je pisac napisao.

“Noćna straža” je povratak na stare Cvijetićeve i cvijetićevske forme. Romani, koji su formalno bili vrlo kratki, oba kraća od jedva malo duže pripovijetke, u suštinskom su smislu bili dvije gotovo nepregledne epsko-lirske gromade. Nešto poput “Seoba” Miloša Crnjanskog, samo bez sretnog završetka. Ili bez ikakvog završetka. Zanimljivo je, međutim, da se i u “Noćnoj straži” nalaze, istina u komprimiranoj formi, iste takve, sasvim romaneskne, opsežne i nepregledne, sudbinske cjeline. Recimo, priča “Snijeg”. Jedva da je za stranicu, a nema u njoj nego dvjestotinjak, možda i tristo riječi. Priča je babeljevska, o nekom Edi, koji je bio jedini Bošnjak u srpskoj jedinici. I onda je napao izviđački vod Armije BiH. I onda je Edo nestao usred bitke. I onda su Zoks i Miler Edi psovali mater balijsku, uvjereni da je prebjegao na “svoju” stranu. Zatim se otopio snijeg, pa se između linija ukazalo mrtvo Edino tijelo. Njih dvojica su, naravno grizodušni, krenuli da ga izvuku. Kad su ga pomaknuli, eksplodirala je pod njim mina i obojicu ih raznijela. To je gotovo sasvim prepričana Cvijetićeva priča. Ali premda si je čitatelj dao truda da budućem čitatelju razbije čaroliju čitanja, to mu nije uspjelo. Ono što je u priči važno, što se u njoj krije kao tajna pod kojom je mina, pod kojom je druga tajna, ispod koje je također mina, može se osvojiti samo čitanjem. Pritom, riječ je o dvjestotinjak riječi i jednoj stranici, koji ne samo da sadrže jednak romaneskni potencijal kao “Schindlerov lift” i “Što na podu spavaš”, nego bi se mogli inscentirati na kazališnoj pozornici, u nekoj ne baš kratkoj predstavi. Samo gdje bi, u kojem gradu, u kojoj zemlji i u kojem vremenu bilo mjesto za predstavu o Edi, jedinom Bošnjaku u srpskoj jedinici? Najzanimljiviji su, ili barem meni najdraži, oni Cvijetićevi tekstovi koji tako beznadno ne pripadaju nikome. Oni su ti vrapci u njegovu opusu. Drugi dio “Noćne straže” tekstovi su, opet sumnjiva žanra, prozno-pjesničkog, pjesničko-proznog, naslova “Pusta Bosna”. Asocijacija na Eliota, a možda i asocijacija na ono što nosimo o svojim dušama kao Bosnu. Svi tekstovi “Puste Bosne” određeni su brojevima. Te dvije riječi ponavljaju se u naslovu opsesivno, čak sedamdeset puta. Tako ponovljene, u čitatelja stvore naviku. Pod brojem 5 tekst je koji ide ovako: “Mi zapravo mrzimo ‘našu žrtvu’, rekao je. Što neviniju i što veći broj. Zavidimo. Jer je ‘naša žrtva ’neprikosnovneni autoritet. Zavidimo joj, jer joj robujemo, jer je slobodna, ta ‘naša žrtva.” Onda ide nova strofa, ili novi odjeljak, kako se uzme: “Ona je manjina nas. Koja je imala nesreću biti žrtva’, pa još veću nesreću – biti ‘naša’. Sad joj mi dajemo ime i broj. Dajemo svoje ime, rekao je. A ‘naše žrtve ’mrze nas. Jer je zrcalo životopis. Kao invalidska proteza, zaostala za nečijom smrti”. I onda treći dio, treća strofa, paragraf: “Jer zapisivo nije događaj, zapisivo je tuga događaja. Iz mraka zamiriše lipa, rekao sam, policijski sat na ramazansku noć”. Ovo je veliko, velika pjesma. Uputstvo za upotrebu života u Bosni i na Balkanu. Darku Cvijetiću nije lako. Bosna je zemlja iz koje mu je ići. Ovako ili onako. Po logici njegove književnosti i njezine gotovo svetačke intaktnosti. Ali i po logici socijalne i etnonacionalne, u svakom slučaju kolektivne i kolektivističke stratifikacije, u koju se Darko Cvijetić nikako ne uklapa. Ali ne zato što on nije jedan od njih i njihovih naroda. Nego zato što je on svi oni, i svi njihovi narodi. A to je u pustoj Bosni najgore biti. Osim što su u Sarajevu njegov roman, kao i predstava načinjena po tom romanu, doživjeli golem, neusporediv uspjeh, Darko Cvijetić je žrtvu Drugog prihvatio kao svoju vlastitu. Ali je pritom zadržao osjećaj odgovornosti, osjećaj vlastite krivnje za tu žrtvu. Cvijetićev jezik, njegov materinji i njegov književni, najhrvatskiji je od svih hrvatskih pisaca iz Bosne i Hercegovine. Hrvatskiji mnogo od mog jezika. Premda je na sebe prihvatio svu bošnjačku muku, čime je, bez sumnje, on bošnjački pisac, Darko Cvijetić je hrvatski pisac. I najsrpskiji od svih srpskih pisaca u pustoj Bosni, a naročito u Republici Srpskoj. Jedini on, među svim tamošnjim srpskim piscima, ne ustukne ni pred onom posljednjom srpskom temom, pred kojom skamenjeni stoje djeca i sveci. Kao takav se našao u najužem izboru lanjske Ninove nagrade, za najbolji roman srpskoga pisca. Prethodno, već je u Hrvatskoj za onaj prvi roman nagrađen kao hrvatski pisac… Ali sve su to Darkove manjkavosti. Sve što izgleda kao višak, etnički, identitetski, ontološki, u pustoj je Bosni fatalni nedostatak. Zato mu je iz Bosne ići. “Noćna straža” divna je knjiga jednog vrapca.

Pročitajte više na: https://express.24sata.hr/kultura/sve-zrtve-i-sve-krivnje-darka-cvijetica-25108?fbclid=IwAR22HKretB5WoD4ZC8vLDLvGmRFtU4J1t8_-YzQ2_tBveJJVxCa32J2Pnns – express.24sata.hr

https://express.24sata.hr/kultura/sve-zrtve-i-sve-krivnje-darka-cvijetica-hrvatskog-srpskog-i-bosnjackog-pisca-25119

IZ CRVENOG SOLITERA: Puževi vruće zemlje

Foto – beogradski dnevnik Danas, Bojana Kovačević, upravnica Narodnog pozorišta u Somboru


Piše: Darko Cvijetić

U ulici pored Sane, nekad Partizanskoj a danas Srpskih velikana, poginuo je dječak na biciklu, četrdeset metara od mjesta na kojem pijem kavu i promatram rijeku. Udario ga je auto, pri velikoj brzini. Možda nekih dva sata nisu puštali muziku u kafiću. Već predvečer treštali su miksovi narodnjaka, kao da se ništa nije dogodilo. Imamo mi u sobi isto Isusa na križu, rekla je Klara, njega skidamo samo od krečenja do krečenja.

* * *

Borimo se za srpski jezik i ćirilicu. Ali je ipak u Prijedoru – Garden fest, i to u Ljetnoj bašti. Također je – Prijedor OPEN, Otvoreno prvenstvo Prijedora u tenisu, ili Kozara ultra trejl, a ne Trke na Kozari. Lift je Šejkin simbol Grada. Bilokoji lift, marke DAKA, marke SINGERICA… Stoji zid u gradu. Opržen novom smrtovnicom djeteta.  

* * *

Transgresija, prekoračenje. Pinokio je prekoračeno meso. Pogledaj koliko je lakše zamisliti pakao nego raj, kaže Lj. Dva, tri neba odavde, sve je drukčije i tiše. Zatim je pala kiša. Vidim da je dosta puževa izašlo na mokru zemlju, vruću.  U susret mi idu dvojica dječaka i redom gaze puževe na trotoaru, koji prskaju i pište kao orasi. Kažu mi uredno – dobar dan. Nijedan nijednom to ne učini. Da prekorači meso, da omogući Pinokia. Pliš na meni mesovno se drži za kosti, znoji se.

* * *

Prvo je bio pionir, položivši zakletvu u fiskulturnoj dvorani stare osnovne škole Mira Cikota, onoj baraci kod Električnog. Zatim je bio omladinac i vodio pjesmu na dvije ORA-e, nosio zastavu, bio udarnik. Malo kasnije bio je snajperist. U poraću prvo je bio uvažen, a s godinama postajao skitnica, alkoholik, sitni džeparoš. Pa se naglo otrijeznio i otišao u manastir, postao monah, posvetio se svetim knjigama, đubrenju voća, šutnji u dimu tamjana pri zalasku sunca. Jednom je kao starješina osamljenog manastira krstio sutrašnjeg samoubojicu. I odustao.

* * *

Na koncu, gdje smo danas, od rata udaljeni jednu četvrtinu stoljeća. Nigdje. Nismo se pomjerili, niti za milimetar. I dalje nešto svaki dan branimo, netko nam otima, pa mi uspješno to branimo, pa onda oni ponovno nešto nama hoće da uzurpiraju, ali mi to uvijek i na vrijeme spriječimo, zahvaljujući mudrosti onih koji vode nas, za razliku od onih koji vode njih a teški su lopovi. I tako svaki se dan borimo za svoj narod, koji nestaje, osipa se, rasipa, odlazi, ubrzano stari, na periferiji svega, željan svega, zatvoren u omči nemogućnosti da barem vidi more, kao nekad…I, bože moj, šta će zapravo biti s nama, govorila bi moja baka? Ništa, pa već smo ostarjeli, sijedi, bez iluzija…Banalnost i kič, sveobuhvatno mediokritetstvo su nas pojeli kao kancer. Sve što nam se moglo desiti, desilo nam se. Od pionira do veterana, koji su ratovali s drugim jugoslavenskim pionirima/omladincima/veteranima. Ja sam, recimo, davno već otišao. U svijetu koji sam stvorio sam, morao sam prebacivati stvari oko sebe iz profanosti u sopstveni imaginarij, i sve to učiniti svetim. Svijet Crvenog solitera, Taibove baste, Čede Lažova, banalnost dogođenog, svijet metafore, bajke, pozorišnosti, usred poratice koja je ozbiljno riješila da traje zauvijek. Dakle sam otišao, bez osvrtanja. U svoje riječi otišao, svoju sopstvenu Jugoslaviju koju raspadam na rečenice i riječi sa zarezima kad ja to hoću, i nosim zastavu, i udarnik sam. I odustao.

* * *

Ni pčela nije toplokrvna. Kad Božo Koprivica piše o Kišu, on moli da se ne preskače, da se pažljivo čita. Ne pominje Danilo uzalud, viče debelim ušima Božo kao Majakovski, kako Jurij Golec u istoimenoj pripovijesti, prazni pepeljare   (“pepeljare su prazne”). Jer pepeljara je rima čije je žarište – Auschwitz. Jesu li se Eduaed Sam i Pjotr Ravič ikada sreli? Pa naravno nisu, no veže ih očišćeno odlagalište za pepeo – pepeljara, na kojoj piše SYMPHONIA. Nebo je veliko čak i kada dim iz peći kulja. Dim s očevima. Pepeljare se cakle. Od Koprivice se može učiti čitati: Postoji estetska vrijednost Dalipagićevog koša s boka, bez kosti. Hoće li se mijenjati ruži svijet, ako je pčela toplokrvna, pa vrućinu unese u med?

* * *

I ta slika, kad pred izlazak iz masovne grobnice, mladom careviću ostarjela guvernanta odjeva od peglanja vruću košulju. Pa mu je zakopčava oko vrata. On izlazi, kost po kost mu se osvrće, k’o da od matere ide na ženidbu. Ona bešumna ostaje, blago nasmiješena, kao krvna osveta.

https://zurnal.info/novost/24224/puzevi-vruce-zemlje?fbclid=IwAR1MbAFCbuCsq2-_H34OdiqUugEUK3g48F-_vJeIqqgtkCuceQcAbQRg-nc

Poeta

Piše: Gradimir Gojer, Monitor, Podgorica, 04. kolovoza 2021.


Darko Cvijetić je iznimna intelektualna pojava, a njegov humanistički angažman daleko je širi od teatarskih i književnih obzorja na kojima se obično obznanjuje

Upoznali smo se pukom slučajnošću. Na nekoj manifestaciji. Predstavio se, nepatetično, s nekom čudesnom iskrenošću u očima, koje su u ovom prvom susretu tako puno govorile… Samo kratko: Darko Cvijetić…

Naš prvi dijalog  odvijao se vrlo spontano, jer razgovarali smo o teatru, našoj zajedničkoj strasti… U jednom trenutku upitao me da li bih došao režirati u Pozorište Prijedor?! Rekao sam: „Ako mislite da trebam, hoću!?“ Za deset minuta dogovorili smo moju prvu prijedorsku teatarsku postavku. Igrao je u Zločinu i kazni glavnu ulogu Raskoljnikova.

Iako sam do tada imao već izgrađenu teatarsku karijeru, rad sa Cvijetićem bio je jedan od najinspirativnijih… Nakon toga radio sam Kišovu Grobnicu za Borisa Davidoviča, a potom adaptacije Pavićevih proza Petkutin i Kalina… Opet je Cvijetić igrao glavne, protagonističke uloge…

Intelektualno iznimno premoćan, Cvjetić mi je u ne pretjerano zanimljivom Prijedoru bio i sugovornik i iskreni sapatnik u traženju scenskih rješenja za zavodljivu, inspirativnu, ali i zahtjevnu literaturu koju smo scenski oživljavali….

Ovo je prvi dio priče o poznanstvu i drugovanju sa Darkom Cvijetićem.

Drugi, vezan za književnost, otpočeo je kad mi je plemeniti Darko pokazao svoj raskošan pjesnički opus.

Od tog dana drugovanja i razgovore dijelili smo na razgovore o teatru i diskusije o književnim temama… Upoznajući ga, sve više sam o njemu razmišljao kao o poeti, podrazumijevajući i književnu i teatarsku poetiku.

Radeći na literarnim polifonijama Dostojevskog, Kiša i Pavića dopirao je do mene sve snažnije Cvijetićev estetki rafinman.

Pojava njegovih proza, posebice Šindlerovog lifta, pokazale su mi dubinske sonde kojima Cvijetić dopire do najtananijih slojeva ljudske prirode, posebice u graničnim situacijama ratne kavalkade u njegovom Prijedoru…

Cvijetić je izbio svojim ratnim prozama u sam vrh južnoslavenske književnosti…

Iz dana u dan potvrđivala se moja teza da je Darko Cvijetić ne samo izvorni talenat nego poeta doctus, dakle učeni stvaralac…

Cvijetić je u bh ratnu prozu unio djelić vlastitog tragičkog života, a njegov Crveni neboder sintagma je simbolična na više razina.

Galerija likova je, u stvari, njegov i mikro i makro kozmos, koji je do kraja očuvao uspravnu kralježnicu ovoga svestrano talentiranog stvaraoca.

Poetu u najširem mogućem značenju te riječi moram darivati i epitetima vrhunskog intelektualca.

Ovo sam morao napisati jer Cvijetić je iznimna intelektualna pojava, a njegov humanistički angažman daleko je širi od teatarskih i književnih obzorja na kojima se obično obznanjuje.

Ovom čudesnom Prijedorčaninu nedavno je izvedena i teatarska adaptacija proze, pa se osim kao pjesnik, režiser i glumac uspješno ukazao i kao dramatičar.

Sve je to potvrda naslova ovog Periskopa: Darko je stvarno poeta doctus!!!

https://www.monitor.co.me/poeta/?fbclid=IwAR1_Oj_wD5EXI6tHw0ZoI7z_pX2YD93BbHTF74qPVkwCW6sBr0qW70Cu258

L’ex Jugoslavia raccontata da un testimone inaspettato: “L’ascensore di Prijedor” di Darko Cvijetić

foto – Igor Motl, 2014.

Federica Florio, Agosto 04. 2021.

È stato da poco pubblicato da Bottega Errante Edizioni nella collana Estensioni il nuovo romanzo di Darko Cvijetić, L’ascensore di Prijedor. La traduzione è stata realizzata da Elisa Copetti, docente universitaria e traduttrice di autori provenienti da Bosnia, Serbia e Croazia per Nutrimenti, BEE e altre case editrici.

L’autore, poeta, scrittore e drammaturgo bosniaco, è nato nel 1968 a Rudnik-Ljubija, nei pressi della città di Prijedor, dove vive tutt’ora. Sarà forse per questo motivo che ciò che racconta nel suo romanzo ha un carattere fortemente nostalgico, a tratti sconfortato, ancora incredulo. I ricordi di Cvijetić iniziano ben prima della guerra che portò alla disgregazione della Jugoslavia, ma è innegabile che la fama internazionale derivi proprio da lì. D’altronde, orrori come quelli avvenuti nella cittadina bosniaca non si dimenticano, anzi, destano sempre un interesse particolare, una macabra curiosità che inorridisce e affascina. L’autore non riesce proprio a lasciarsi alle spalle la propria città natale, e abita proprio nel “Crveni soliter”, il condominio di mattoni rossi protagonista del romanzo. Ed è proprio per questo che le storie raggruppate ne L’ascensore di Prijedor, per quanto possano sembrare assurde, hanno sempre quella sfumatura realistica capace di convincere totalmente il lettore.

Il Condominio rosso, ufficialmente denominato Grattacielo 101, viene inaugurato nel 1975 con lo scopo di ospitare fino a centoquattro famiglie di ogni fede e provenienza. È a tutti gli effetti l’incarnazione del progetto jugoslavo, un simbolo di integrazione:

“E il palazzo era pieno di operai e di insegnanti e tutti mescolati, per ogni piano otto appartamenti, così due famiglie serbe, due musulmane/bosgnacche, due jugoslave, due croate, il tutto frullato e condito con almeno due famiglie rom.” (p. 40)

Un villaggio verticale dove risuonano le urla giocose dei bambini e l’aria si impregna dell’odore del cibo. Tredici piani che ospitano Radio Prijedor, il notiziario settimanale e, addirittura, una discoteca; dalla terrazza in cima al grattacielo si riesce a vedere tutta la città, una vista che solo gli aviatori possono sognare.

A collegare il tutto, l’ascensore, la cui marca (Schindler) viene ripetuta ogni volta che esso viene nominato. Il motivo di tale ripetizione può passare inosservato nella traduzione italiana, ma assume particolare significato nella versione originale. Il titolo del romanzo in bosniaco, infatti, è Schindlerov lift (L’ascensore di Schindler): un vero e proprio gioco di parole che rimanda al film Schindler’s list. Benché l’assonanza venga persa nella versione italiana, è evidente che l’ascensore acquisisca un ruolo determinante all’interno del romanzo:

“L’ascensore (marca Schindler) era uno status, una prova di urbanità. […] Molti durante gli studi, una volta partiti da Prijedor, per molto tempo sognavano ancora gli ascensori del Condominio rosso, il rumore del freno o quello dei tacchi. Con gli ascensori: si portavano via i morti oppure i malati gravi, sui grandi (marca Schindler) se ne andavano le spose e si partiva per la guerra.”(pp. 21-22)

L’ascensore è un luogo di scambio e di relazione, dove i ceti sociali si mescolano: operai e medici, impiegati e architetti, intellettuali e aspiranti attori si incontrano e condividono uno spazio comune per andare a lavorare o per tornare dalle loro famiglie. Lo utilizzano perfino i bambini per gioco.

Gli anni ’90 sono però alle porte. Il conflitto jugoslavo inizia nel 1991, prima con la guerra d’indipendenza slovena e successivamente con la guerra in Croazia. Sembra, tuttavia, una minaccia lontana e, benché qualcuno già si rechi in aiuto dei nazionalisti, sono pochi quelli che comprendono la reale portata dell’evento:

“[…] la guerra durava già da qualche tempo per metà dei vicini, nelle loro teste oppure in loro stessi, partiti volontari al fronte i Croazia, in aiuto ai fratelli – già nel 1991. Ritornavano ubriachi, scapestrati, mezzi matti, armati, rabbiosi – avevano già capito e visto – mentre nel condominio nessuno capiva né vedeva quel che stava arrivando e che si stava preparando.” (p. 53)

Naturalmente, la guerra cambia la percezione di tutto, e il primo a subire un mutamento drastico è proprio l’ascensore: da testimone dell’integrazione di etnie e religioni diverse, diviene per sbaglio – a causa di un ripristino improvviso della corrente – un cesto da ghigliottina semovente. Cvijetić presenta la prima vittima così, utilizzando il pilastro dell’intero romanzo, e da quel momento in poi il Condominio rosso assume i colori della polvere e del sangue. L’ascensore smette di funzionare, l’integrazione tanto agognata si arresta. I residenti nel palazzo, che prima condividevano la rakija nei giorni di festa e si aiutavano a vicenda, diventano soldati di eserciti nemici. L’edificio si trasforma in un grattacielo maledetto, popolato dai fantasmi: coloro che prima ridevano, spettegolavano e giocavano ora sono morti, oppure hanno perso il senno dopo l’esperienza nel campo di prigionia. L’autore cita Omarska, Keratem e Trnopoljie, nomi che fanno rabbrividire, perché vengono associati a scopi vergognosi e crudeltà inaudite. Li inserisce tra le pagine a tradimento, dove il lettore meno se lo aspetta – anche se, a dir la verità, l’associazione risulta inevitabile, perché Prijedor è strettamente collegato ai campi di concentramento degli ultranazionalisti serbi, alla pulizia etnica, alle deportazioni in piena notte, alle fucilazioni in mezzo alla strada. Secondo i dati pubblicati dal Progetto Prijedor, nella zona furono internate oltre trentamila persone tra bosniaci, musulmani e, in generale, cittadini non-serbi; più di cinquantamila furono perseguitate a vario titolo, oltre tremila vennero uccise. Sono numeri approssimati per difetto, che di sicuro andrebbero rivisti, ma che ancora tormentano gli abitanti della cittadina; dopo Srebrenica, Prijedor è l’area con il maggior numero di civili uccisi, e i loro fantasmi l’assediano ancora.

Bibliografia:

Darko Cvijetić, Elisa Copetti (a cura di), L’ascensore di Prijedor, Bottega Errante Edizioni, 2021.

Veliki pisac iz ‘kostoljubive‘ zemlje

Božo Koprivica i D.C. (Tašmajdan, Beograd, konac lipnja 2021.)


Piše: Ivica Ivanišević, Slobodna Dalmacija, Split, 2.kolovoza 2021.

Da se ne lažemo, ljudski je biti zavidan.

Dok entuzijastični amater, koji u rijetkim trenucima dokolice voli prebirati po žicama gitare sluša nekog virtuoza, prije ili kasnije sebi i Gospodinu, ako u njega vjeruje, postavit će pitanje: zašto on, a ne ja?

Zašto je on blagoslovljen tako raskošnim umijećem da mu prsti kao navijeni jure po vratu instrumenta i bez greške pogađaju prava mjesta, a meni su darovane dvije lijeve ruke s kojima ne mogu čestito ni krampati, a kamoli muzicirati? Ma da ste svetac, pomislit ćete nešto slično. Postoje, međutim, i talenti za koje se nitko pametan ne bi htio otimati. Kao, recimo, onaj kojim raspolaže Darko Cvijetić.

NE ZAVIDITE MU

Nema nikakve sumnje, njegova je spisateljska vještina velika i rijetka, za njom se lako pomamiti i poželjeti da bude vaša. No, dovoljno je pročitati nekoliko stranica da biste shvatili kako se taj iznimni dar ne može oteti ili posvojiti, ne može se čak ni zamisliti izdvojen od osobe autora i njegove skoro pa agonijske potrebe da bude u isti mah i progonitelj i iskupitelj ljudi koji su učinili tolika zla, a danas igraju uloge mirnih, srdačnih, nasmiješenih susjeda.

Pretpostavljam da je divno živjeti s tako velikim književnim darom, ali mi se čini neizdrživim živjeti s tako velikim jadom koji Cvijetića proganja i pritišće, o čemu, uostalom, svjedoče sve njegove knjige.

Pa i zadnja, “Noćna straža”, napola prozna, a napola poetska zbirka, ali neporecivo cjelovita kao libar koji govori o ljudima koji su osuđeni na život u prošlosti, jer njima nije oduzeto samo pravo na budućnost, nego i mogućnost da ono što im se upravo događa nazovu sadašnjošću.

Hoćete primjer? Oduvijek sam gajio čvrsto uvjerenje kako recenzenti koji otkrivaju čitavi sadržaj neke priče zaslužuju teške riječi, ako već ne i lakše tjelesne ozljede, ali ne mogu si pomoći.

Ma koliko god se trudio odoljeti, sve mi je zaludu, jer je kušnja jača od mojih skromnih snaga, pa ću učiniti neoprostivo: u kratkim crtama izložiti o čemu nam Darko Cvijetić govori u vrlo kratkoj priči pod naslovom “Zimnice”.

Ova storija ima četiri lika. Prvi je Eso, bivši logoraš kojega su svakodnevno tukli. Vratio se iz Amerike da umre u svom gradu, a onda ga je pokosio moždani udar.

Vuče desnu nogu, jedva hoda, lice mu je deformirano. Svakoga jutra prošeta sa ženom Natašom do tržnice i natrag. Pero je bio Esin tamničar, tukao ga je svakodnevno.

Vratio se iz zatvora da umre u svom gradu, a onda ga je pokosio moždani udar. Vuče lijevu nogu, jedva hoda, lice mu je deformirano. Svakoga jutra prošeta sa ženom Majdom do tržnice i natrag.

Svakoga jutra ova se dva para sretnu. Žene su zajedno išle u osnovnu školu pa vole popričati o pripremi voća za zimu, o krastavcima i paprikama. A njih dva se gledaju i čekaju ih.

Da je Darko Cvijetić umjesto cijele knjige objavio jedan jedini list s ovom pričom, srčano bih branio uvjerenje kako se radi o velikom i važnom djelu po kojemu će se pamtiti književna 2021. Ali napisao je on još podosta.

Prva, prozna polovica knjige, nosi naslov “Naš panj, naša satara”; druga polovica nudi poemu u „sedamdeset naricanja“ pod imenom “Pusta Bosna”. Svaki dio protegnuo se na oko stotinu stranica, što znači da je s lakoćom mogao biti zaokružen kao samodostatni libar (dakle, ukupno dva).

Odluku da ih ipak zbije u samo jedan svezak netko bi mogao smatrati dvojbenom, jer dvije vrste tekstova nije mudro gurati u istu ladicu. Načelno, ta primjedba možda i ima nekog smisla.

SVAKA JE RIJEČ OŠTRICA

No, u slučaju Darka Cvijetića ne može biti promašenija. Jer, ovaj autorski multipraktik ne pravi razliku između poezije i proze. Zato se njegovi romani mogu doimati kao pjesme nestandardno velikih konfekcijskih brojeva, a čak i najkraći poetski zapisi imponiraju širinom i slojevitošću naracije.

Kao što zemlja o kojoj piše nema parnjaka i ne podliježe uobičajenim pravilima, tako i njegov stil izmiče uvriježenim podjelama i klasifikacijama.

Očekivano, autor i ovdje s lakoćom propituje mogućnosti i širi granice jezika, stvarajući nove riječi, kao, primjerice, u tekstovima koji se bave “grobobolnom” i “kostoljubivom” zemljom ili kad govori o “palimpsestarini” za prelazak na drugu stranu papira. Da, s puno razloga moglo bi se reći kako se Cvijetić jezikom igra. No, ta igra nije čin neobuzdanog veselja, od nje čitatelja podilaze žmarci.

Svaka riječ nazubljena je oštrica koja duboko zasijeca i ostavlja ožiljke. Na svakom senzibilnom čitatelju, a na piscu, kladio bih se, još i više. Upravo stoga mu nitko ne bi smio zavidjeti na talentu.

https://slobodnadalmacija.hr/kultura/knjizevnost/veliki-pisac-iz-kostoljubive-zemlje-1117277