Mjesečne arhive: Septembar 2021.

Ispeci pa reci: Darko Cvijetić in Maida Džinić, Ljubljana

VODNIKOVA DOMAČIJA, Maida Džinić

Prvi dogodek četrte sezone serije Ispeci pa reci, ki enkrat mesečno poteka na Vodnikovi domačiji in se posveča piscem in piskam s področja nekdanje Jugoslavije, prinaša spletni pogovor z bosanskim pesnikom, pisateljem, dramaturgom in režiserjem, Darkom Cvijetićem (r. 1968)!Avtor je za svoj prvi roman Schindlerjev lift (založba Buybook, 2018) dobil nagradi Fric in Kočićevo pero. Po romanu je v letošnjem letu Kamerni Teatar 55 v Sarajevu na oder v režiji Kokana Mladenovića postavil predstavo in občinstvo jo je pospremilo z ovacijami. Njegove knjige so prevedene v številne jezike, knjige objavlja v Zagrebu, Ljubljani, Beogradu, Sarajevu, Banja Luki in se ima za postjugoslovanskega avtorja.
Knjigo Schindlerjev lift je je pri založbi Buybook dopolnil še z izdajama Što na podu spavaš (2020) in v letošnjem letu izdanim romanom Nočna straža. Vsem trem je skupna izkušnja bosanskohercegovske vojne, občutki kolektivne odgovornosti, sramu in krivde. Cvijetić piše o ljudeh, ki so obsojeni na življenje v preteklosti ter jim je odvzeta pravica do prihodnosti, tudi sedanjosti.Darko Cvijetić je tudi prvi prejemnik novo ustanovljene nagrade Amra Prutina, ki ime nosi po nedavno preminuli mladi igralki Mostarskega gledališča mladih in jo Mostarski festival podeljuje za umetniški pogum.»Književnost Darka Cvijetića hrabar je i uzaludan trud da se razumije drugog i da se ima srca za njegovu patnju.«
−Miljenko JergovićZ avtorjem se bo preko spleta Maida Džinić pogovarjala o njegovih knjigah in ustvarjanju, naraščajočem fašizmu ter o mestu kulture in umetnosti in vlogi pisateljev danes.Dogodek bo potekal v bosanskem jeziku. Pridružite se nam. Zadnji del pogovora bomo namenili tudi vašim vprašanjem.Pogovor bo predvajan v živo na FB profilu Vodnikove domačije in prek Zooma https://us02web.zoom.us/j/86441374752…_____

KORAK DO KNJIGE:

V Najmanjši knjigarni v Šiški vas čaka nabor knjig avtorjev s področja bivše Jugoslavije, ki ga je kurirala Maida Džinić Poljak in jih predstavljamo na domačiji, med njimi tudi knjigi Schindlerjev lift in Šta na podu spavaš Darka Cvijetića. Odpiralni čas knjigarne: TOR-PET (10h- 18h).Literarne prireditve na domačiji sofinancira MOL-Oddelek za kulturo in so del projekta bralne kulture, ki ga sofinancira Javna agencija za knjigo RS.

https://www.facebook.com/events/882715102644055/?ref=newsfeed

IZ CRVENOG SOLITERA: Da se raskostimo ko ljudi

Piše: Darko Cvijetić

Iz Dnevnika, studeni 1997.
„Otac kaže kako ga ulica prema Urijama podsjeća na bolničke posjete i jabuke u najlon kesi. Pretoplo je za studeni. Majka me u zubarskoj čekaonici pita je li listopad oktobar? Rat je kad se najednom ostari, i to od ovakvih slika: crnac na njemačkom tenku NATO-a svira usnu harmoniku na ulazu u Derventu.
Sunce ne misli da ikome zalazi.“

Zapravo, obodi stvari, rubovi za koje se hvatamo. Nečija infuzija presporo kapka. Zgužvava se ugrijana posteljica, iz koje se pomalja prestravljen fetus. Plava venica presijeca mu blijedožutu sljepoočnicu. Glumac igra partizanskog oficira, poručnika OZNE…Garderoberka mu daje čohani šinjel. U istom je pokojni Radenko Bibija glumio majora Katunca koji ne može umrijeti, u predstavi Srpska drama. Glumac iz džepova šinjela vadi zemlju iz te predstave. Zemlja ne misli da je ikome otkopana.


* * *

Ponekad, u dva koraka se veli, prošetam taj kilometar ili dva do pozorišta, od Crvenog solitera. Sve češće samo lutam zgradom hrama, za koji su se toliki tresli od treme. Pusta pozornica i gledalište uvijek su mi bili izvor nemjerljive strave. Izgleda li ovako moja zemlja? Izgledat će?
Biti pak sam u gledalištu, pred praznom pozornicom, još je jezivije.
Biti toliko sam, da ne samo da nema Godota, nego nema ni Vladimira. Sam Estragon, samcat.
Garderobu sam nekad dijelio s glumcima Bilbijom i Stuparom. (Već su sjenke, ima šest godina.) Otvaram im ladice, tek ostavljene sitnice čekaju – dugmad, pertle, ostavljene maramice za skidanje šminke, kreme, kajševi, mastiks ljepilo za vještački brk, istrgnute stranice tekstova s podvučenim riječima. Jedna po jedna odigranost.
Sunce ne misli da ikome dolazi.


* * *

Gluhonijema djevojčica ošišana do glave prosi u centru. Sol u očima spremana za suze, vrati se u ocean.
Lovci POSRNJAVAJU šumu, u kojoj je bila masovna.
Kad god nestane struje u Crvenom, još uvijek odem provjeriti da nije tko ostao u liftu.
„Vi ćete razumeti, moja grofice:
Ovo nije pesma, ovo je tek pepeo pesme. Plač pepela.“ (Brana Petrović)
Zemlja ne misli da je išta zakopala.

* * *

Izbjegli ljudi iz Sirije i Afganistana, zašivaju usta jedni drugima, u znak protesta što im makedonska policija psima priječi prelazak grčko-makedonske granice. Neki izvrnuti Walter Benjamin. Vrtni patuljci s koncem, s krajem na usnama.


* * *

Da se brate raskostimo k'o ljudi, rekao je posve ozbiljan.
On je za to da svatko svoja groblja preseli u entitete.
Trojanje konja počinje mlijekom.


* * *

I, sjećamo se one kažnjene nimfe Eho, pratiteljice Artemide, što je samo jeka glasa. Mark Danielewski u romanu Kuća listova, ovu ideju savršeno alegorizira – jeka je kopija vjernija od originala, jer je glas bez tijela. Tako smisao neke knjige ili bilo kojega teksta, zapravo je posve apstrahiran iz knjige. Ili, recimo to jezikom evangelista, Riječ je odvojena od Tijela. Tako, slijedom, čitanje, shvaćamo napokon, prethodi pisanju. Ili drukčije – prije nego je još išta zapisano, sve je već zapisano. Pa i sam Homer pisao je s pretpostavkom da je sve već zapisano.
Jer, što je ORIGINALNOST? Pa ono što sama riječ kazuje – povratak na izvor. (Verbum caro fastum est. Riječ postade meso).
Ono si što čitaš. Čitanje nas mijenja u ono što čitamo. Urtekst, osnova, bit teksta jest u nama, i doći do njega znači probiti se do sebe u tekstu koji čitamo.

Tako i ako se raskostimo, brate, riječi ostanu biti meso.
I, sve džaba.


* * *

U Brčkom smo, za doba rata, jer je upravo trajala artiljerijska razmjena vatre, morali ostati nekoliko sati u kasarni… Radenko B., ja, malo naše pozorište u maskirnoj uniformi, na putu za turneju po Srbiji. Igrat ćemo tamo predstave, i zauzvrat dobiti krvnu plazmu i materijal za šivenje uniformi, i sve ćemo to u boksu autobusa voziti natrag. Gradić Brčko se sav tresao, budući distrikt, buduća ničija zemlja.

Radenko i ja smo ponavljali tekst. Otvorili smo konzervu s ribom.
Jan Kott je rekao da je bolje ako se glumac koji igra Hamleta, što manje zadržava po garderobama.


* * *

Mala crtica. Godine 1992. u malome kafiću Amadeus, vlasnika Vlade Ćurića, osnovana je umjetnička grupa URBA CULT 92. Kao idejne začetnike mogu pomenuti imena – Rade Vranješ, Vlado Ćurić, Mladen Vokić, Veso Sovilj, Damir Šipka, Predrag Ćurković…
Umjetnička grupa, po uzoru na NSK, pokušavala je na čitav niz načina i različitih umjetničkih praksi, održati budnom svijest o urbanosti grada (ma što to doista i značilo u gradu 1992.). Tako je URBA CULT 92 organizirao izložbe fotografija (Rade Vranješ, Predrag Pega Milašinović), rock koncerte – tada tek osnovan band Tatoo, projektiranje uvećanih foto slajdova “Gradovi Europe noću” na zid zgrade SDK-a, u Prijedoru, bez struje… Male umjetničke sabotaže stvarnosti.
Oko nas je trajalo raskošćavanje, sunce je znalo da mnogima odlazi.

https://zurnal.info/novost/24337/da-se-raskostimo-ko-ljudi?fbclid=IwAR0_QEj6-knuZacXCnRUyS7HiALYPBvEPHK8hYaI6L9kJqf3zH1ECSx7Uh8

“L’ASCENSORE DI PRIJEDOR” DARKO CVIJETIĆ BOTTEGA ERRANTE EDIZIONI

Posted on  by mariaannapatti @CasaLettoriin Recensione

“Il Condominio rosso (“Abitato 101”) nell’anno 1975, nel giorno in cui ci si trasferirono, aveva quattro ascensori (marca Schindler), due per ciascun lato, A e B.

Ogni lato aveva un ascensore piccolo e uno grande (marca Schindler). Il piccolo per le persone, il grande per gli insediamenti e i traslochi, per i gruppi e cose simili.

I vecchi inquilini ricordano ancora l’odore del trasferimento nel nuovo spazio: un mostro di tredici piani con una grande terrazza e una vista sulla città che solo gli aviatori si sognavano.”

Un palazzo verticale, luogo di condivisione e di interazione.

Struttura sociale che non regge alla guerra e si sfilaccia lasciando scie di morte.

Darko Cvijetić racconta le sorti della Jugoslavia attraverso le micro storie degli abitanti di un condominio.

Mostra la devastazione che il conflitto ha provocato nelle relazioni e lo fa con una scrittura affilata.

La sua competenza di drammaturgo emerge in un costrutto che si sviluppa per immagini.

Nella scansione dei capitoli c’è la necessità di raccontare la realtà di una terra martoriata.

“L’ascensore di Prijedor”, pubblicato da Bottega Errante Edizioni e tradotto da Elisa Copetti, si distingue per la eterogeneità degli stili e per l’immediatezza nel narrare gli eventi.

Taib, “affondato nella solitudine come in un’acqua torbida”, la misteriosa donna velata, Buco e Tica come uccelli che hanno confuso la rotta, Sonia e la passione per il teatro: solo ancuni dei tanti personaggi che animano il testo.

Ognuno è ricordato con il suo nome di battesimo nella speranza che non si perda il senso del loro esistere.

“La morte ha tolto a quelle morti ogni fascino romantico trascinandole in una vera tragedia alla Dostoevskij, che non potevano né sapevano gestire.”

Una città nera come il carbone mentre la neve fitta copre tutto.

Ed il contrasto di colori rispecchia il presente e il passato.

Resta intrappolato il futuro nelle menti dei superstiti che ancora si chiedono sbigottiti il perchè di un conflitto che li ha resi nemici.

Da leggere per non dimenticare e per difendere sempre gli spazi di integrazione.

“Perché le differenze non diventino odio, i confini non si trasformino in muri e perchè le nazioni continuino ad essere terre di molti popoli.”

https://casalettori.com/2021/09/23/lascensore-di-prijedor-darko-cvijetic-bottega-errante-edizioni/?fbclid=IwAR3g4jn4VH7xCDVRjfZreR30AxwVPF3feufYmEok_N-_m6pJPNkUpoIfsNM

Antičke sudbine ljudi oko nas

Piše: Nikola Nikolić , Podgorica, Crna Gora

Negativni predznaci ostat će naša vječita perpetuirana lošost. Ne možemo iz toga izaći, sada je to posve jasno. Sa 24 godine morao sam u rat, s 54 godine još pokušavam iz njega izaći… Politika sve limitira, stvara uplašene ljude, nespremne da upravljaju svojim životima

Mada je na umjetničkoj sceni više od tri decenije, ime Darka Cvijetića dobilo je odgovarajući odjek tek prije nekoliko godina, kada je objavljen izuzetno uspješan roman „Šindlerov lift“. Mnogi će to pripisati komercijalnoj nadmoći proze u odnosu na poeziju, pošto je roman slijedio niz od desetak poetskih zbirki. Kad kažem „mnogi“ mislim na one površno upućene – nijesu pročitali, ali su nepogrešivo upućeni u zakonitosti književne produkcije. I neka ih, ne griješe puno. No, u ovom slučaju (makar), tajna je isključivo u napisanome. Cvijetić je inovirao ovdašnju književnost time što je bremeniti fenomen rata kompresovao u stotinak stranica razuđenog teksta. U tome mu je najviše pomogao poetski pristup sažimanja, gdje se maksimum izvlači iz minimuma, kao kod nekog turbo agregata. Zato nijedna rečenica nije suvišna, svaka ostavlja žig. Zato vam se čini da je ono što ste pročitali moralo imati makar trostruko više stranica. Pisac vas je nasamario na najpoželjniji način.

Nedavno objavljena „Noćna straža“ odlikuje se neobičnom kompozicijom, jednim je dijelom zbirka poezije, a drugim zbirka kraćih proznih zapisa. Može li se pričati o nekoj vrsti kompromisa između tvog izvornog pjesničkog profila i onoga kasnije izgrađenog, pripovjedačkog?

Nikada zapravo ne znam kamo putujem, mene tekst kupi za siću i potom mu robujem pri otjelotvoravanju. NOĆNA STRAŽA je pokušaj brzih promjena strategije govora. No, isto tako ste potpuno u pravu, moje pjesničko biće čak se malo stidi mojeg pripovjedačkog kasnijeg profila, i optužuje ga za profaniranje zajedničke tišine.

Već pogled na koricu sugeriše da si ostao pri temi rata i njegovih mnogobrojnih pratećih pojava. Čovjek može pomisliti – zar ga nijesi (usput i sebe samoga) iscrpio u prethodne dvije knjige? Na čemu je fokus u ovoj?

Ne mogu ja izaći više iz kruga koji je permanentni militantni javni diskurs. Opseg mojega jezika jedva diše od perpetuiranih ratnih tema koje su nam nametnuta stvarnost. Svaka moja knjiga tematizira stvarnost oko mene, tako i Noćna straža. Fokus je uvijek isti, tzv. male sudbine, gotovo od samih sebe neprimjećene tragedije, antičke sudbine ljudi oko nas, ljudi na ulici ‒ živi likovi Dostojevskijevskih haustora.

Roman „Šindlerov lift“, mada nevelik, svojom umjetničkom uvjerljivošću uzdigao se u rang magnum opusa Darka Cvijetića. Koliko ti je teško bilo evocirati vlastite ratne traume dvije decenije nakon završetka sukoba?

Te su traume izvorište mojega svijeta od kojega opet tvorim pokušaj književnosti. Trauma je očito trebala više od dvije decenije divljanja po mojoj utrobi, e da bi počela izlaziti iz mene kao žitko blato zemlje od koje sam. Naravno da je posve dovoljno ostaje, za male noćne paklove.

Da li je i kod tebe radio onaj princip, koji naglašava Semezdin Mehmedinović u knjizi „Ovo vrijeme sada“, da debelo naknadna rekonstrukcija nekog događaja osigurava njenu tačnost?

Semezdin Mehmedinović je majstor prepoznavanja blizine među velikim udaljenostima, onaj koji vremenu sada napipava damare vječnoga. Puno sam naučio čitajući gospodina Mehmedinovića, prije svega o tišini i poimanju pauze, uzimanju kisika u grlo. Rekonstrukcije ovise o našem povjerenju u riječi, odnosno vjeri da kazano rekonstruira dogođeno. Treba znati procjeniti kolika unca tišine može biti između dvaju riječi a da ih ne ošteti i ne izmijeni im zvuk.

Prijedorski soliteri su kroz tvoju književnost postali živa bića, divna koliko i nakazna. Stekli su status metafore za razjedinjenost i stradanje. U kojoj je mjeri takva prošlost opteretila buduće generacije? Kako se obnavljao život na zgarištu, daleko od politike i medija, u svom bazičnom obliku?

Prošlost je potpuno determinirala generacije koje su došle. Mladi ljudi koji su rođeni nakon strašnog urušavanja Jugoslavije, ne prepoznaju nikakav sustav vrijednosti. Život se obnavljao sam, poput mladice trave koja izbija iz betona. Ljudi su beskrajno umorni, mnogi razumiju da su potpuno izigrani, da su im životi zgaženi i da budućnost ovdje ne postoji. Ne poznajem više nikoga mlađeg tko želi ostati ovdje i proigravati šansu za šansom. Život je original, imamo vremena samo za malo ljubavi, i to je sve.

Pišući o tvom romanu „Što na podu spavaš“, ukazao sam na etičnost autora, budući da se nije postavljao kao zastupnik niti jedne strane. Jesi li se zbog toga susretao sa prozivkama onih koji čitaju isključivo iz jedne vizure?

Da, i to je posve normalno, pogotovo u našoj nenormalnosti. Ljudi čitajući unose u tekst svoje slike, i dakako, vide ono što žele a ne ono što je napisano. Resurs koji se ne obnavlja jest vrijeme i nemam ga više za prozivke i komentare. Imam još ponešto napisati, pokušavam ostati koncentriran na to.

Malo o perspektivi regiona. Obilježila su ga manja ili veća NEprijateljstva, NEpovjerenja, NEsuglasice po raznim pitanjima. Vjeruješ li u mogućnost ukidanja tog vječitog negativnog predznaka? I zašto su tako ograničeni pozitivni primjeri povezivanja, poput sporta, kulture, ekonomije?

Negativni predznaci ostat će naša vječita perpetuirana lošost. Ne možemo iz toga izaći, sada je to posve jasno. Sa 24 godine morao sam u rat, s 54 godine još pokušavam iz njega izaći… Politika sve limitira, stvara uplašene ljude, nespremne da upravljaju svojim životima. A, na koncu, ta politika je nekakav hibrid primitivizma, feudalizma i klerikalnosti koja je karnevalizirana…

Dosta pišeš, ali dosta i režiraš, glumiš. Postoji li neka simbioza između tog i spisateljskog angažmana? Neke fore kojima se učiš u jednome, a primjenjuješ ih na drugo?

Isti je to posao, stvari su posve prepletene, tako da i ne primjećujem više kada sam prešao iz recimo proze u režiju, ili iz poezije u dramaturšku razradu koncepta redateljske ideje… Ali da, vrlo sam umoran.  

Kako si se nosio sa gašenjem/ograničavanjem pozorišnog života, uzrokovanim pandemijom? Je li pisanje bilo dovoljno otporno utočište?

Imao sam sreće, prebacio sam težište rada na više olovke u ruci i knjiga na polici. U Sarajevu je rad na predstavi Schindlerov lift u Kamernom teatru 55 bio posebno i posve nevjerojatno iskustvo rada u uvjetima pandemije i policijskoga sata. Kada se tome doda tematika predstave dobijamo amalgam iskustva rata i epidemije.

A sa kakvim zalihama ulaziš u, čini se, ne baš obećavajuću jesen; ili, medicinskim žargonom rečeno – čime ćeš jahati na četvrtom talasu?

Da, vrlo nepouzdana jesen dolazi…

Uskoro izlazi srpsko izdanje „Noćne straže“ u Beogradu (Književna radionica Rašić), započinjem i dramaturški rad na tekstu buduće predstave po romanu „Što na podu spavaš“ koji bi trebali raditi Dramsko kazalište Gavella iz Zagreba i Narodno pozorište u Sarajeva u koprodukciji… Polako konstruiram rukopis novoga romana… Vidjet ću kamo će me olovka odvesti.

Književne preporuke

Upravo čitam izvanredan roman „Ja sam“ Damira Uzunovića koji je vrlo uzbudljivo poniranje u djetinjstvo i smrt, dugi put autora po sopstvenim tragovima, strahovima, sjećanjima… Knjiga kojoj ću se nesumnjivo vraćati.

Također, potpuno sam već mjesecima prikovan za dnevničke bilješke Mihaila Lalića, koji su prava riznica uvida, drhtanja, razočarenja… Fasciniran sam Lalićevom hrabrošću i spisateljskim poštenjem. Možda još da pomenem neizbježnog Hassana Blasima, kojega treba čitati u malim dozama… Potpuno nevjerojatan progonjeni pisac (Irački Hristos, Bulbul i njegov gazda…) kratkih formi, strašnih i nevjerojatnih priča, arapski pripovjedač rame uz rame s recimo Georgijem Gospodinovim

Odlomak iz knjige „Noćna straža“

SNIJEG

Edo je bio jedini Bošnjak u našoj jedinici srpske vojske.

„Gurao je glavu, gdje drugi nisu nogu“ rekao je jednom Max.

S izviđačima je išao u proboje linija, prošao najgora sranja u dvije godine rata. Jedne večeri, rekao mi je da ne može više. Da će prvu priliku iskoristiti i pobjeći – ne s ratišta, nego iz ove jebene, užasne zemlje.

Snijeg je gust padao kada su nas u ranu zoru napali. Izviđački vod Armije BiH. Okršaj je bio žestok, trajao je oko četrdeset minuta.

Tek nakon doručka, shvatili smo da Ede nema. Jedino njega nije bilo. Svi smo bili na broju, i svi čitavi.

Zoks i Miler, odmah su rekli da im je Edo otpočetka bio sumnjiv, i jebali mu balijsku mamu.

Ništa nisam rekao.

Prošla su dvadesetri dana. Nije se pucalo, i počelo je prigrijavati. Snijeg se naglo topio.

Između linija, tamo gdje je prije tri tjedna napad bio najžešći, ispod snijega – ukazalo se Edino tijelo.

Zoks i Miler su šutjeli.

U tišini su stavili opremu na sebe i uzeli puške. Pošli su u izvlačenje tijela.

Kad su mu prišli i okrenuli ga, raznijela ih je eksplozija. Pod Edu je bila postavljena rasprskavajuća mina. Puno nakon rata, Max je na groblju bacio opušak cigarete kraj spomenika trojici.

„Nije on bio balija, bio je snješko bijelić“

https://portalkombinat.me/anticke-sudbine-ljudi-oko-nas/?fbclid=IwAR3w6WYViTJoYG8gs0GWPBTPpHy8F9ydAZkX4mL5DPVGAuDi5evlyyUELpM

IZ CRVENOG SOLITERA: Da li si umoran?

Piše: Darko Cvijetić


U Jajcu se svuda čuje voda. Pored vodopada, (uzgred – jedini grad na svijetu u čijem centru je ogroman vodopad star 50 000 godina), zvuku vode svakako doprinose na svakom ćošku postavljene fontane. Bukvalno, gradić ima zvučnu zavjesu vode nad sobom i oko sebe. Tu, dakle, slušam priču prijatelja, kojom mi objašnjava bitku koju vodi s kosovima po ljetnim žegama a sve da zaštiti paradajz u bašti. Naime, ožednjeli kosovi (valjda kosovi, nije siguran), nemilice napadaju paradajz samo da bi se dokopali tečnosti, i nije više znao kako da im se suprotstavi.
Popodne je slučajno zaboravio čašu vode na stolu, na rubu bašte. Sutradan, vode u čaši nije bilo ni kapi, a paradajz, taman dozreo za berbu, nedirnut.
Tko zna kolika je tuga onoga svijeta i kome sve nedostaje vode, a kome nokti zapinju za šutljivu zavjesu zemlje.

* * *

Jaje kao simbol šutanja kod Hebreja, poslužuje se nakon povratka s ukopa.
Pored vodopada, (da, još smo u Jajcu) čitam onaj ulomak iz Što na podu spavaš, ono mjesto kada se kapetan Topić objesi na mjestu dvadesetmetarskog vodopada u Jajcu. (Jedno vrijeme nakon rata nije uopće bilo vodopada, tako da je on svojim padom u smrt, oponašao vodu u sunovratu).
U Jajcu svaki automobil auto škole nosi prezime Topić na vratima. Odjednom shvatim da me dvoje mladih Arapa zapanjeno promatraju, i slušaju dok čitam. Kome čitam, vodi, možda je pomislila mlada umotana žena ili se ovaj sijedi čovjek moli pored vode? Prestao sam čitati, i otišli su. Potom pred sobom vidim patku, koja uči mlade riskantno voziti rubom vodopada.

* * *

Kažu znanstvenici, da nas oko 2100. godine više neće biti. Nas na Balkanu, jugoistočnom Balkanu. Kao toliki narodi prije nas, nestat ćemo asimilirani u neku Europu, koju bi valjalo zamisliti koncem ovoga stoljeća. Ovdje će biti neki drugi ljudi, sve oko nas će nazivati drugačije. Tko će nas se sjećati? Tko će čitati naše knjige, gledati naše filmove koji će tvrditi da smo postojali? Mislite dakako, da pretjerujem…
Zašto bi se nas netko sjećao, kad se mi ničega ne sjećamo, ili odabiremo da se sjećamo samo onoga što je već davno sjećano, pa je tako presjećano počelo da se suši od prekomjernog usjećavanja?
Mortalitet, potpuno beznađe, egzodus (pa nama se Oluja događa svakih dvadeset godina, ni Čarnojevića nemamo dovoljno), društvo koje je eroziralo do plemenske organizacije. Tko će ovdje živjeti za stotinu godina? Nije to daleko, 1921. Jugoslavija je bila trogodišnja curica, to je jučer bilo.
A danas njezin leš neće nijedno groblje.
Tko će ovdje živjeti? Oni koje će zaustaviti žilet žica!
Hoće li ti ljudi biti stanari Crvenog solitera? Ili neće niti on postojati za sto godina? Pa i njega će neki bager. Možda se Hamdijine bašte opet pojave, kao iz palimsestarnika, oguljene nožem…?


* * *

„… a kada kiši ti ne moreš,
a ja mogu da razumim kakovo je to i koliko je to
razotčarenje za oblak kadar postane obična voda.

/1174. ljeta po Gospodu, ako se ne zbunih v brojenju/“, (zapis sa stećka)


* * *

Jezik je jedini organ koji može biti u unutar i van tijela. Jezik je tako s onu stranu granice i rijeke i zemlje, mokra kvaka s obje strane vrata. Jezik je u glavi i nije u njoj. On je i seksualnost, pa još implicira i ulaženje u utrobu, kao nož.
Unutra i vani podjednako je važno jeziku. On se može i povući. Lingvistika se može upetljati u gimnastiku. Gramatika može ovisiti o kulinarstvu. Akrobatika jezika svršava za zubima. Skrivenost jezika može pozivati na šutnju. Ili na žvakanje. Jezike odavno već ne čupaju. Smatra se da smo se civilizirali toliko da jezike valja ostaviti. U srednjem vijeku jesu – čupali, pržili, tetovirali, sjekli, usijecali, bušili, spaljivali…
Jezik je izravno, s dva debela živca (vjerovali su su srednjem vijeku) povezan s mozgom i srcem. Tako su vjerovali. Iščupavanje jezika bila je eto, stvar srca. I mozga, i mozga.
Također, svaki izlazak jezika van usta jest iznošenje tajne utrobe van. Izlazak jezika na sunce, na duže vremena, znači njegovo sušenje, stvrdnjavanje i raspad.

U dugoj šetnji gradom, koja počinje kod Crvenog solitera, uočim grafit kod hotela Prijedor.
„Da li si umoran?“


* * *

7000 litara krvi u toku dana našprica moje srce, piše negdje Amir Kamber. To je 50 naftnih tankera u toku jednoga života. Srcu je zadatak da krvari. Puno krvari. Tiktakuje tako po osamdesetak puta na minut. S objema rukama.
I razotčarenje za oblak kad postane obična voda.

Eto tko će ostati? Pa kiša, i stećci. Čak i jezik će preći u utrobu.


* * *

Otac je brzo ušao u stan, žurio je natrag na posao, bio je na polusatnoj pauzi.
Samo je kratko spustio dva vruća bureka iz rudničke menze, za mene i brata.
Za to vrijeme, iz odloženog očevog kišobrana potočići su se iscurivali i sabirali u lokvicu na linoleumu.
Tome je polovica stoljeća. Kad je otac otišao, voda je ostala.
Iz razotčarana oblaka.
Da li si umoran?

https://zurnal.info/novost/24321/da-li-si-umoran?fbclid=IwAR2BHPhVG-yNWDNXm2tnxKxPbsNYr4SzKvjaeZj53qaT9c7QgoBhh3xSRNA

Mladost iz oficirskih kurtona


Razgovarao Dejan Kožul, Beograd

„Mladost koja je završila u kurtonima oficira“. Tako je to Darko okarakterisao i to je najbolji opis generacije koja izbora nije imala, a o kojoj Darko i piše u romanu „Što na podu spavaš“.

Ako ste apsolvirali „Schindlerov lift“, Darka Cvijetića, vrijeme bi vam bilo da napravite korak dalje. Pokazali ste da ste sposobni sagledati tragediju, razumjeti je i što je najvažnije, da ste sposobni saosjećati. Nije lako ali je potrebno.

Korak dalje se zove: „Što na podu spavaš“ i tu Darko također odlazi korak dalje, korak dublje ka svojoj porodici, ka svom bratu, na početku rata u BiH, još golobradom mladiću koji je u kasarnu „Viktor Bubanj“ ušao kao Jugosloven, baš kao i većina pripadnika JNA, u to doba.

Nadao se da će mu se ispuniti snovi, da će naći neku Sarajku, možda je i oženiti, ali san je brutalno prekinut.

Jugosloveni su od jednom postali Srbi, Hrvati, Muslimani (Bošnjaci će doći poslije), Slovenci, Albanci, Crnogorci, Makedonci… I kao takvi krivi za patnju onih drugih, koji god oni bili. Uslijedio je pakao.

„Mom bratu su dužni ćevape, u Sarajevu“, reći će nam Darko. „Dužni ste mu pivu, da kažete – halo, bolan, ismo mi tebe napadali. Dužni ste da se razjasnite. Moj brat nikad nije smogao snage više doći u Sarajevo. Njegov dječački film o Sarajevu je naglo zaustavljen“.

Baš kao i film brojnih Sarajlija. I „dužni ste da se razjasnite“, reći će opet Darko.

Bota,a tako su mu brata zvali, izašao je dignutih ruku, ponižen, jedva živ. Neki od njegovih drugara, koji čak nisu bili ni Srbi, nisu uspjeli ni to.

„Mladost koja je završila u kurtonima oficira“. Tako je to Darko okarakterisao i to je najbolji opis generacije koja izbora nije imala, a o kojoj Darko i piše u romanu „Što na podu spavaš“.

I nije da nas to pita jer nema znaka pitanja na kraju naslova. Jer… Jasno je što na podu spavamo. Spavamo jer mir još nismo našli. Spavamo jer smo spremni, jer se iz te pozicije lakše ustaje. Ustaje da bi se odbranilo ili možda bježalo. I tako dok ne nađemo svoj mir, svoj topli kutak u kom pada sneg, a ne snijeg, jer „snijeg“ za Darka znači bljuzgu, a sneg nešto čarobno, lepršavo, lirski bijelo, nevino.

Pod tim snegom nema ubijanja. Samo mir i tišina.

Slušajte razgovor sa Darkom Cvijetićem, po treći put u KUPEK-u. I nađite put do svog mira čitajući „Što na podu spavaš“, kao i „Schindlerov lift“.

#slušajKUPEK

#vivaKUPEK #umjetnostjenajjačapolitičkaopcija

#supportKUPEK

www.patreon.com/KUPEK

IZ CRVENOG SOLITERA: Svega ima u “Mrtvim dušama”

Piše: Darko Cvijetić

Pjesme/priče/crtice MALI EKSHUMATORSKI ESEJI, objavio sam 2015. kod izdavačke kuće Zadužbina Petar Kočić, Banja Luka/Beograd, i knjiga je tiskana kod štamparije TOPALOVIĆ u Valjevu, u Srbiji.
Zbog nekakvog PDV-a, a to dakako niti danas ne kužim, knjige smo gotovo ilegalno dovozili u Banja Luku, autobusom, davajući koju desetinu eura vozaču za uslugu. Od Topalovića knjiga o ekshumatorluku.
A imaju eto i “oni Topalovići, grobari”, iz Kovačevićevih Maratonaca unutar počasnog kruga.
Uvijek se stvari dodiruju. Sumatriranje.
Prvo načelo razumijevanja svetog teksta, kojem su me naučili učitelji, jest –
tko hoće biti u zabludi, neka bude u zabludi.


* * *

Majka V-a (koji je uhvaćen živ, zarobljen na ratištu kod B., potom brutalno mlaćen i ubijen u nekoj garaži) izdaje stan nekim studentkinjama. Ali, u stanu je sinova soba, netaknuta 28 godina, zaključana.
Lovci posrnjavaju šumu. Pa se vraćaju.
Jedna je studentkinja stanarka, u odsutnosti starice, preko balkona ušla u V-ovu sobu.
I dugo bila zagledana u njegovu matursku fotografiju. Kako je lijep mogao biti moj otac, pomislila.
Tako da velim, imaju opekotine koje se dugo pune vatrom u nama. Poslije ostanu samo tople pukotine.


* * *

Dakle imati ono što se naziva vlast, znači imati pod kontrolom proizvodnju, potom i distribuciju slikovitog govora, uzurpirati pravo na tumačenje metafore, jer rječite slike imaju zadatak podržavljenja samih sebe. Ali, niti oni koji imaju vlast, zapravo neće vlast, jer bi vlast imala značiti preuzimanje odgovornosti, a to ih apsolutno ne zanima. Ali, metafore se lako ne daju držati za gušu!

Ovih dana, čitam dnevničke zapise Mihaila Lalića iz 1968. godine : “(…) Ivo Andrić ispriča nam uspomenu od prije skoro pedeset godina: kako je, prvi put u životu, susreo njemu dotle nepoznato ime Miroslava Krleže. Bilo je to 1918: pustili su ga iz zatočenja, zaustavio se u Zagrebu, pošao je kod slikara Ljube Babića: zamoliće ga da napravi naslovnu stranu za knjigu Ex Ponto. Kod Babića je, negdje ispred vrata, bila postavljena drvena tabla, uz nju kreda: ko ne nađe slikara kod kuće, mogao je kredom da napiše poruku na tabli. Tu, dakle, na toj tabli, vidio je Andrić Krležino ime ispisano ĆIRILICOM. On podvuče to „ćirilicom“; ja, prije no sam razmislio, upitah ga zašto to ističe.
„Ćirilica“, objasni Andrić, „u Zagrebu u toku rata, na teritoriji Austrougarske, bila je strogo zabranjena i kažnjiva: znak simpatije prema Srbima i izazov bečkoj monarhiji. Da je to vidio neki potkazivač, Krležu bi skupo koštalo.“(…)“
Bilo je dovoljno stotinjak godina da se metafore same liše svakoga napora, da same gušu predaju za držanje. Grandiozni Mihalo Lalić kao da je dnevnik vodio pedeset godina kasnije, u pukotini opekotine.

* * *

Zauvijek je dobro zdravlje u puškonošama.
Osama Crvenog solitera, okovanog žegom ovog prvog postkovidnoga ljeta. Pa još pregrijan beton, duboko impregniran željezom, isijava vrelinu nakon četiri, pet toplinskih valova. (Osama a Prijedor je vrvio ljudima, naglo oslobođenim stega izvanrednih mjera po svojim svjetskim destinacijama.) Jesen izviruje iz magle, koja se prva provuče koritom Sane, pa se uspe u potkozarje kao leden med.
Suviše ljudi želi ostati u zabludi, rekao je Subhan, dok smo pili čaj, slušali jazz i presipali slike iz djetinjstva. Suviše ljudi se batrga u kokošinjačkim raspodjelama položaja za noć. Kao hrčak na onom kotaču, dva tri uporišta, dva tri uvida, malo sasvim svjetla i gotovo. Tama.

M. mi piše, ponukan pjesmom Zakopavanje sestre (o mojoj školskoj iz klupe, sestri koja neprekidno pronalazi po koju kost svoga rođenog brata i neprekidno ima ponovne dženaze) da aidos na grčkom znači – stid, a na arapskom ime Aida – povratnica, posjetitelj, gost! Jezici se dopisuju, gram svačije gramatike umoči se u malko krvi.
Točno onaj dan, kada si zaboravio broj puške nošene cijeli rat.


* * *

Čitam razgovor s redateljem Nikitom Milivojevićem u kojem pominje da je nedavno pročitao – „kako su stručnjaci izračunali da deca danas dnevno naprave između 30 i 40.000 pokreta manje nego pre samo dvadeset godina“. Djeca se danas rađaju s dva mišića manje nego što ih vi i ja imamo u svome tijelu, jer su ti mišići nestali, postali su nepotrebni, nastavlja redatelj i profesor. Veliko je pitanje kako će uopće izgledati čovjek, nakon ovoga stoljeća.
Meni se čini da neće više govoriti.


* * *

Gotovo u groblju, starom Gradskom groblju u Kokinom gradu, ima kavana „MD“, koju mislim svi stanovnici našeg malog grada gogoljevaju i zovu – Mrtve duše. Tu su, vrlo često zadušni ručkovi nakon sahrana pokojnika, ali se i svadba znala dogoditi. Od groba glumca Radenka B. svega pedesetak metara.
Popijem tu ponekad „malo zaječarsko“ pivo, pjevuši utišan Toma Zdravković, uz „koljenice i dinstani kupus“. Gosti gledaju utakmice, kartaju, prepričavaju ratne doživljaje, prebrojavaju invalidnine i gule koljenice…Sve ima u Mrtvim dušama. Tu čitam Thomasa Bernharda, na par metara od prvih gradskih grobova…

Čujem zvona crkve, kao da babičin dlan, krvav još od materine placente, ritmično udara novorođenčetovu guzu. Mora da u daljini plačom počinje nečije bivanje na svijetu.

https://zurnal.info/novost/24299/svega-ima-u-mrtvim-dusama

Kultura sjećanja i njezini zatočenici

Piše: Entoni Šeperić, AUTOGRAF.HR, Zagreb

(…)
Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti, onaj koji će sve otkupiti ono što je stvorio.
Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti.

Na kraju Hamleta, izlazi Fortinbras.
Ali, on je dječak, golobradi dječak koji nosi naramak olovnih vojnika.
(…)

(Darko Cvijetić, Schindlerov lift)


Svjedoci smo kako je kultura sjećanja postala pomodarskom ladicom za pospremanje kojekakvih opačina. Ako pojam kulture – koji je već sam po sebi višeznačno opterećen i problematičan – svakako ne doprinosi potpunijem i točnijem razumijevanju ove sintagme u humanističkim znanostima, onda je pojam sjećanja upravo ono što tu sintagmu čini krajnje fluidnom i neopipljivom.

Postoji li, naime, išta nedostupnije, nepronicljivije i mutnije od ljudskoga sjećanja?

Kako se ljudi sjećaju, što zapravo pamte, i što čine sa svojim sjećanjima, napose onim opterećujućim i nemilim – sve su to pitanja koja zaokupljaju i one daleko umnije od mene.

Hoćemo li, naime, biti ikada u stanju izgraditi zajedničku kulturu sjećanja u kojoj odustajanje od prošlosti kao instrumenta i protege mržnje neće izroditi nekim novim nasiljem?

Ali mene, naprotiv, ona zaokupljaju intimno, takoreći – kao da su samo moja i ničija više. Ako već onaj koji je stvorio, kako to kaže Darko Cvijetić, mora biti i onaj koji će spasiti, kakva je onda uloga mojega ranjenog sjećanja u patnji i spasenju onih koji su mi tu patnju nanijeli ili namrijeli?

Ako se na koncu sve opet ”izravnava”, ako već postoji neka apokatastaza svega, pa i za najcrnjega đavla, čemu još uopće pamtiti? Čemu pamćenjem i sjećanjem zlopatiti sebe i svoje bližnje? Ako već ne možemo umaći prokletstvu pamćenja, možemo li se makar nadati blaženstvu – zaborava?

Neposredni povod ovome tekstu govor je patrijarha Porfirija, točnije reakcije na taj govor, održan 19. kolovoza u Doboju.

U njemu je, između ostaloga, patrijarh upotrijebio sintagmu ”semantički logor”, čime je – na način na koji ja to čitam i razumijevam! – vrlo jezgrovito i posve uspješno opisao situaciju svakoga onoga koji u kontekstu našeg sveopćega zatočeništva ”kulturom sjećanja” odbija ”nazivati stvari pravim imenom”, odnosno ne pristaje na semantički aparat balkanske kulture sjećanja kao platforme za beskonačno produljenje mržnje spram drugih, napose spram ”počinitelja”, ”zločinaca”, ”izroda”, ukratko: ne-ljudi.

Ali ja ne želim govoriti o tome, makar ne izravno, već o balkanskoj kulturi sjećanja i njezinim stvarnim zatočenicima; dakle, ne o izravnim, već o neizravnim, ali stoga ne i manje ”stvarnim” žrtvama reketaške politike sjećanja.

U uvodu svoje dojmljive i vrlo važne knjige, After Such Knowledge. A Meditation on the Aftermath of the Holocaust (London: Vintage, 2004.), koju toplo preporučujem i koja je u cijelosti posvećena pitanjima traume, sjećanja i trans-generacijskog pamćenja, spisateljica Eva Hoffman – umješnošću koja je darovana literaturi, a ne historiografiji – sažela je etičku dimenziju i dramu ”liminalnosti” osobe obvezane sjećanjem.

”Skrbništvo nad holokaustom”, piše Hoffmanova, ”povjereno je nama. Drugi naraštaj je naraštaj spojnica (eng. hinge generation) u kojoj se primljeno, preneseno znanje o (prošlim) događajima pretvara u povijest, ili u mit. To je također naraštaj u kojemu možemo promišljati o određenim pitanjima koja proizlaze iz Šoe s osjećajem žive povezanosti”.

Nastupajući i sama kao pripadnica ”naraštaja spojnice”, koja još uvijek ćuti ”živu povezanost” s traumatičnim zbivanjima holokausta, i koja takoreći govori iz ”povlaštene” pozicije žrtve – naime, njezini roditelji, Boris i Maria, preživjeli su holokaust u Poljskoj i Ukrajini – Hoffmanova je u potpunosti svjesna iznimnosti vlastite povijesne pozicije, odnosno da upravo o njoj ovisi hoće li doživljajno ”znanje” o prošlosti biti pretvoreno u povijest, ili u mitologiju.

Iako to nije primarna tema našega zanimanja, ”povlaštenu” perspektivu žrtve valja uvijek suočavati s uvidima proizišlim iz promatranja učinaka traumatičnog naslijeđa na drugi naraštaj ”počinitelja”, kako to, primjerice, opisuje Vamik D. Volkan u svojoj iznimnoj studiji A Nazi Legacy. Depositing, Transgenerational Transmission, Dissociation, and Remembering Through Action (London: Karnac Book, 2015.).

Čini se da i za potomke žrtava i za potomke počinitelja, posve neovisno o opterećujućem pitanju krivnje, trauma ima sumjerljive i po osobu jednako razorne učinke.

Pišući o problemima traume, sjećanja i trans-generacijskog pamćenja, Hoffmanova otvara neka za nas vrlo važna, ali i posebno bolna, pitanja; između ostaloga, ona se pita što sjećanjem dugujemo žrtvama, a što počiniteljima?

Ili, na koji ćemo način vlastito traumatsko naslijeđe prenijeti ili povjeriti naraštajima koji dolaze iza nas, tako da ona uistinu postanu povijest, a ne mit? Kakvi su zapravo dugoročni učinci traumatične prošlosti na njezine neposredne baštinike, i kakva je točno odgovornost ”naraštaja spojnice” spram naslijeđenih sjećanja?

Pogađate: više no ičim drugim, Hoffmanova se želi baviti pitanjima etike sjećanja, odnosno presudnim pitanjem što činimo sa svojim sjećanjem, tj. kakva je budućnost naše upamćene prošlosti?

Sve su to, dakako, problemi i pitanja koja tište i nas ovdašnje. Naime, naš odnos spram vlastite traumatične prošlosti i njezina naslijeđa, bilo zločinačkog bilo žrtvoslovnog, besramno je kramarski, manipulacijski i ucjenjivački.

Ovdašnje kulture sjećanja zapravo ne komemoriraju, već služe isključivo za generiranje novih žrtava, postaju pritom gorivom beskonačnog perpetuiranja traume i nasilja. Politike koje su nasađene na takvu kulturu sjećanja upravo žive od zloporabi traumi i njihova perpetuiranja.

Tako nam se pod firmom ”kulture sjećanja” i prijetvornog govora o protraćenoj ”metafizičkoj odgovornosti” za drugoga najčešće nastoji do u vječnost ”utrpati” obveza nepomirljivog sjećanja, kao da u nama mora zauvijek čučati jedan sladostrasni, prijeteći i ucjenjivački imperativ ”ne zaboravi”, koji će neprestano upirati prstom u druge i od njih praviti isključivo zločince, a od nas samih žrtve i ”pravednike među narodima”.

Ja ne želim govoriti o tome, makar ne izravno, već o balkanskoj kulturi sjećanja i njezinim stvarnim zatočenicima; dakle, ne o izravnim, već o neizravnim, ali stoga ne i manje ”stvarnim” žrtvama reketaške politike sjećanja

Ali kako – prigovorit ćete – zaboraviti zločin? Kako otrpjeti i kako (pre)živjeti svijest, da su nas naši prvi susjedi htjeli ubiti, o čemu, primjerice, na tako potresan način svjedoči i Kenan Trebinčević u svom romanu ”Bosanska lista. Sjećanje na rat, progonstvo i povratak” (Sarajevo: TKD Šahinpašić, 2014.)?

Kako mogu, primjerice, zaboraviti da su mi djeda pretukli i ubili Srbi? Zavrjeđuju li počinitelji išta osim vječne mržnje i prijezira? Zaslužuju li uopće da ih zovem ljudima, a ne izrodima i zločincima, kao što to nesumnjivo i jesu?

Ne bih li vlastitim oprostom ili zaboravom – kao da bi se nešto takvo uopće moglo oprostiti i zaboraviti! – zapravo popljuvao i izdao patnju svojih najbližih? Ne bi li to bilo istovjetno, a možda i daleko gore, od počinjenja zločina? Ne bih li na taj način plahtom zaborava zauvijek prekrio djedov tabut?

”Činilo mi se”, piše Hoffmanova, ”da je priča druge generacije snažna studija slučaja o dubokom i dugotrajnom utjecaju zločina, i da vrlo osoban odnos potomaka preživjelih s prošlošću otkriva snažan utjecaj problema s kojima se moramo uhvatiti u koštac ako želimo shvatiti značenja i posljedice povijesnog užasa.

U njihovoj posredovanoj i neizravnoj vezi s holokaustom, djeca preživjelih morala su živjeti, boriti se i rješavati neka od ključnih pitanja koja proizlaze iz zločina: unutarnji utjecaj neopravdanog nasilja i prijenos traumatskog iskustva kroz naraštaje, emocionalne zamršenosti odnosa spram žrtava zločina i moralne nedoumice implicitne u dijalozima s počiniteljima, teškoće svjedočenja tuđe boli i razmišljanja o tragičnoj prošlosti, te odnos privatnog sjećanja spram šireg razumijevanja povijesti.”

Drugim riječima, zajedno sa svim faktičkim teretom sjećanja, ”naraštaj spojnice” preuzeo je i sav etički teret sjećanja.

Malo se kod nas o tome govori. U imperativima naših politika sjećanja ne pomaljaju se potomci žrtava i počinitelja i njihovi stvarni problemi. Ucjenjivački kodeks balkanske kulture sjećanja ne priznaje i ne želi traumu koja to više ne želi biti; njoj svakako nije potrebna melankolija beskonačnih Hamletovih monologa, već samo djetinja odlučnost Fortinbrasovih olovnih vojnika.

Dobra žrtva je samo ona koja se može osvetiti ili naplatiti, pa stoga balkanski psi sjećanja neumorno arlauču ”ne zaboravi”, jer upravo iz postojanosti traume izvlače neposrednu i prljavu korist uz beskonačno moralno ucjenjivanje i reketarenje ”počinitelja”.

Oni su u pojavnom smislu nalik, a često su i istovjetni, onima koji obnoć po krovovima izvikuju moralne licitacije poput ”nemoj tuđe, prokleto je”, da bi već narednog jutra osvanuli u bespravno prisvojenim tuđim kvadratima.

Ali što je s nama, pripadnicima tog prokletog ”naraštaja spojnice”? Kako se nositi i što zapravo učiniti sa svim tim bolnim sjećanjima na patnju koja zapravo i nije naša, ali nam je pukim naslijeđem posredovana kao vlastita i pripadajuća?

”Troja je puna napuštenih cirkuskih konjića”, piše Cvijetić u prvoj glavi ”Schindlerovog lifta”.

Ali što je Troja, a što su cirkuski konjići?

Nije li to upravo najmoćnija slika nas i našega stanja, stanja onih koji su došli ”nakon”: Troja je projekcija prošlosti koju treba iznova osvojiti na prijevaru; ali prijevara kao da više i nije moguća, jer sjećanjem nepovratno dominiraju napušteni cirkuski konjići rata. Naša su vlastita sjećanja kolonizirana njihovim olupinama pobjede i poraza. Psi sjećanja preuzeli su i kolonizirali naše sjećanje.

Da bi doživljaj naše tragedije bio potpun, tome bismo trebali pridodati i onaj stih Branka Miljkovića: ”najlepše pevaju zablude”. Zaglušujući pjev i ljepota balkanskih zabluda – taj zanosni i vječni zov sirena krvi, nacije i tla – opustošile su Troju naših sjećanja, ostavljajući za sobom razasute i napuštene cirkuske konjiće.

Eva Hoffman u svome djelu opisuje sedmostruku ”metodologiju”, odnosno sedam koraka na temelju kojih traumatično naslijeđe naraštaja spojnice postaje poviješću, a ne mitom.

Put vodi od događaja do priče, od priče do psihe, od psihe do pripovijedanja, od pripovijedanja do moralnosti, od moralnosti do memorije, od memorije do prošlosti i od prošlosti do sadašnjosti.

Ovdašnje kulture sjećanja zapravo ne komemoriraju, već služe isključivo za generiranje novih žrtava, postaju pritom gorivom beskonačnog perpetuiranja traume i nasilja. Politike koje su nasađene na takvu kulturu sjećanja upravo žive od zloporabi traumi i njihova perpetuiranja

Bez obzira na to shvaćamo li ove ”štacije” kao pravocrtno ili skokovito gibanje, moralnost ili etika sjećanja – koja je, po mišljenju Hofmannove, uvijek posljedica svjesne odluke i učinak kvalitativne ”preradbe” sjećanja – nikako ne dolazi na kraju, kao posljedica i učinak sjećanja, već je položena ”između” prošlosti i sadašnjosti.

Ona je položena u naš vlastiti odgovor na pitanje kakva je budućnost prošlosti koja nije naša osobna, ali nam je naslijeđem dopala kao vlastita. Što ću učiniti s tom prošlošću? ”Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti”, dodaje Cvijetić.

Živjeti slobodno od utvara prošlosti nije istovjetno zaboravu. ”Ono što je neophodno za takav egzorcizam prošlosti”, dodaje Hofmannova, ”upravo je suprotno od zaborava.

Baš kao što je za neke preživjele samo cjelovitost sjećanja mogla uroditi nekom katarzom, tako i za drugi naraštaj tek potpuno i dovitljivo suočavanje s prošlošću, bez obzira na to koliko to djelovalo neobičnim ili neprirodnim, može okončati njezinu prinudnost (…) za djecu, kao i za preživjele, emocionalna mudrost je ista: samo vas istina oslobađa.

Kako bi nadišli zastrašujuću psihičku priču, moraju se suočiti s realnostima svoga naslijeđa kao s realnostima. Tek tada mogu nastaviti prepoznavati da užasni događaji u čijem su spektralnom stisku živjeli pripadaju drugom vremenu; da prošlost ne mora više živjeti u njihovoj psihi i tijelu; da je to doista prošlost.

Priznanje da je prošlost prošlost ponekad je značajno psihičko postignuće. Ali priznanje je potrebno ako potomci najstrašnijih povijesnih i obiteljskih događaja žele povratiti ili zahtijevati vlastiti egzistencijalni primat i svoje živote”.

Za pripadnike drugoga naraštaja, odnosno za naraštaj spojnice, postoji i drugi, daleko značajniji izazov, a on se sastoji u izvjesnosti zajedničkoga života s djecom počinitelja.

Stoga odbijanje govora o genocidu, odnosno odustajanje od toga da se ”stvari nazovu pravim imenom” ili ono što bismo zajedno s patrijarhom Porfirijem mogli nazvati ”semantičkim logorom” i prinudnošću balkanske kulture sjećanja, nije uvijek istovjetno pokušaju da se žrtvama oduzme sjećanje, da se dokine dostojanstvo i autoritet patnika.

Ne. Naše pitanje zapravo i nije što dugujemo počiniteljima (to je pitanje zemaljskih sudišta i ljudske pravde), naše je pitanje što dugujemo njihovim potomcima? Što kao pripadnici naraštaja spojnice, kao djeca žrtava i počinitelja, dugujemo jedni drugima?

Možda je u odbijanju pristanka na prinudnost i manipulativni karakter balkanskih kultura sjećanja riječ o daleko težem ali nedvojbeno nužnom pokušaju da se djeci počinitelja vrati ljudsko lice, da im se pruži otvorena ruka i ponudi mogućnost suživota.

”Očevi naši jedoše kiselo grožđe, ali sinovima (i kćerima) trnu zubi”, ojađeno klikće prorok Ezekiel nekoć znamenitu i očito vrlo raširenu poslovicu u Izraelu (18, 2), čije potpuno značenje zgodno dopunja i prorok Jeremija: ”…svatko će umrijeti zbog svoje krivice. I onome koji bude jeo kiselo grožđe zubi će trnuti” (31, 30b).

Individualiziranje krivnje i odgovornosti zapravo i nije ništa drugo doli poopćenje pravednosti. ”Nikome ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon”, kaže apostol Pavao u poslanici Rimljanima (13, 8-9).

U pogledu ovoga posljednjega, ne bih li ikako izbjegao otrcanosti subotnjeg vjeronauka, ipak se moram uteći jednoj u teološkim krugovima često prepričavanoj i naširoko poznatoj anegdoti.

Naime, nakon što je teolog Miroslav Volf te 1993. godine dovršio vrlo dojmljivo izlaganje na temu ”Isključenja i zagrljaja”, Jürgen Moltmann, njegov ondašnji profesor, uputit će mu vrlo oštroumno i naizgled veoma banalno pitanje: ”Ali, možete li zagrliti četnika?”

”Ne, ne mogu”, odgovorio je Volf, ”ali mislim da bih kao Kristov sljedbenik morao moći to učiniti”.

A upravo je u tom Moltmannovom pitanju, kao i u Volfovu odgovoru na njega, za mene osobno bio položen jedan duboki nesporazum, kojega ću tek kasnije postati u potpunosti svjestan.

Pišući o problemima traume, sjećanja i trans-generacijskog pamćenja, Hoffmanova otvara neka za nas vrlo važna, ali i posebno bolna, pitanja; između ostaloga, ona se pita što sjećanjem dugujemo žrtvama, a što počiniteljima?

Naime, kao ondašnji mladi teolozi, mi smo taj izazov prihvaćali kao duboko vlastiti i određujući, iako smo već i onda bili svjesni da nam ta pitanja uopće ne pripadaju, odnosno da nas ona ni u kojem slučaju ne oslovljavaju istovjetno kao i sudionike te anegdotalne epizode.

Jer bez obzira na to koliko je istoimena Volfova knjiga bila za mene neobično važnom, pa čak u određenom životnom razdoblju i teološko-formacijski presudnom, njezina je temeljna dilema po mom sudu u potpunosti promašena.

Moje pitanje – pa ako hoćete i test moje ljudske i teološke odgovornosti – uistinu nije sadržano u tome mogu li zagrliti četnika, već mogu li s djecom četnika, i to usred naših društava, koja su neraspletivo opustošena i zaražena uzajamnim zlima naših roditelja i bližnjih, graditi dostatne i trajne instrumente pravednosti, koji će omogućiti da se istovremeno čuje opravdano i optužujuće žalovanje žrtava, ali koja će jednako tako postati društvima u kojima je moguće ostvariti istinski komemorativnu i etički dopustivu dimenziju dobroćudnog zaborava, kao zaloga mirne budućnosti za potomke žrtava i počinitelja.

Hoćemo li, naime, biti ikada u stanju izgraditi zajedničku kulturu sjećanja u kojoj odustajanje od prošlosti kao instrumenta i protege mržnje neće izroditi nekim novim nasiljem?

Reci mi, dakle, tko si: Hamlet, ili Fortinbras?

https://www.autograf.hr/kultura-sjecanja-i-njezini-zatocenici/