Antičke sudbine ljudi oko nas

Piše: Nikola Nikolić , Podgorica, Crna Gora

Negativni predznaci ostat će naša vječita perpetuirana lošost. Ne možemo iz toga izaći, sada je to posve jasno. Sa 24 godine morao sam u rat, s 54 godine još pokušavam iz njega izaći… Politika sve limitira, stvara uplašene ljude, nespremne da upravljaju svojim životima

Mada je na umjetničkoj sceni više od tri decenije, ime Darka Cvijetića dobilo je odgovarajući odjek tek prije nekoliko godina, kada je objavljen izuzetno uspješan roman „Šindlerov lift“. Mnogi će to pripisati komercijalnoj nadmoći proze u odnosu na poeziju, pošto je roman slijedio niz od desetak poetskih zbirki. Kad kažem „mnogi“ mislim na one površno upućene – nijesu pročitali, ali su nepogrešivo upućeni u zakonitosti književne produkcije. I neka ih, ne griješe puno. No, u ovom slučaju (makar), tajna je isključivo u napisanome. Cvijetić je inovirao ovdašnju književnost time što je bremeniti fenomen rata kompresovao u stotinak stranica razuđenog teksta. U tome mu je najviše pomogao poetski pristup sažimanja, gdje se maksimum izvlači iz minimuma, kao kod nekog turbo agregata. Zato nijedna rečenica nije suvišna, svaka ostavlja žig. Zato vam se čini da je ono što ste pročitali moralo imati makar trostruko više stranica. Pisac vas je nasamario na najpoželjniji način.

Nedavno objavljena „Noćna straža“ odlikuje se neobičnom kompozicijom, jednim je dijelom zbirka poezije, a drugim zbirka kraćih proznih zapisa. Može li se pričati o nekoj vrsti kompromisa između tvog izvornog pjesničkog profila i onoga kasnije izgrađenog, pripovjedačkog?

Nikada zapravo ne znam kamo putujem, mene tekst kupi za siću i potom mu robujem pri otjelotvoravanju. NOĆNA STRAŽA je pokušaj brzih promjena strategije govora. No, isto tako ste potpuno u pravu, moje pjesničko biće čak se malo stidi mojeg pripovjedačkog kasnijeg profila, i optužuje ga za profaniranje zajedničke tišine.

Već pogled na koricu sugeriše da si ostao pri temi rata i njegovih mnogobrojnih pratećih pojava. Čovjek može pomisliti – zar ga nijesi (usput i sebe samoga) iscrpio u prethodne dvije knjige? Na čemu je fokus u ovoj?

Ne mogu ja izaći više iz kruga koji je permanentni militantni javni diskurs. Opseg mojega jezika jedva diše od perpetuiranih ratnih tema koje su nam nametnuta stvarnost. Svaka moja knjiga tematizira stvarnost oko mene, tako i Noćna straža. Fokus je uvijek isti, tzv. male sudbine, gotovo od samih sebe neprimjećene tragedije, antičke sudbine ljudi oko nas, ljudi na ulici ‒ živi likovi Dostojevskijevskih haustora.

Roman „Šindlerov lift“, mada nevelik, svojom umjetničkom uvjerljivošću uzdigao se u rang magnum opusa Darka Cvijetića. Koliko ti je teško bilo evocirati vlastite ratne traume dvije decenije nakon završetka sukoba?

Te su traume izvorište mojega svijeta od kojega opet tvorim pokušaj književnosti. Trauma je očito trebala više od dvije decenije divljanja po mojoj utrobi, e da bi počela izlaziti iz mene kao žitko blato zemlje od koje sam. Naravno da je posve dovoljno ostaje, za male noćne paklove.

Da li je i kod tebe radio onaj princip, koji naglašava Semezdin Mehmedinović u knjizi „Ovo vrijeme sada“, da debelo naknadna rekonstrukcija nekog događaja osigurava njenu tačnost?

Semezdin Mehmedinović je majstor prepoznavanja blizine među velikim udaljenostima, onaj koji vremenu sada napipava damare vječnoga. Puno sam naučio čitajući gospodina Mehmedinovića, prije svega o tišini i poimanju pauze, uzimanju kisika u grlo. Rekonstrukcije ovise o našem povjerenju u riječi, odnosno vjeri da kazano rekonstruira dogođeno. Treba znati procjeniti kolika unca tišine može biti između dvaju riječi a da ih ne ošteti i ne izmijeni im zvuk.

Prijedorski soliteri su kroz tvoju književnost postali živa bića, divna koliko i nakazna. Stekli su status metafore za razjedinjenost i stradanje. U kojoj je mjeri takva prošlost opteretila buduće generacije? Kako se obnavljao život na zgarištu, daleko od politike i medija, u svom bazičnom obliku?

Prošlost je potpuno determinirala generacije koje su došle. Mladi ljudi koji su rođeni nakon strašnog urušavanja Jugoslavije, ne prepoznaju nikakav sustav vrijednosti. Život se obnavljao sam, poput mladice trave koja izbija iz betona. Ljudi su beskrajno umorni, mnogi razumiju da su potpuno izigrani, da su im životi zgaženi i da budućnost ovdje ne postoji. Ne poznajem više nikoga mlađeg tko želi ostati ovdje i proigravati šansu za šansom. Život je original, imamo vremena samo za malo ljubavi, i to je sve.

Pišući o tvom romanu „Što na podu spavaš“, ukazao sam na etičnost autora, budući da se nije postavljao kao zastupnik niti jedne strane. Jesi li se zbog toga susretao sa prozivkama onih koji čitaju isključivo iz jedne vizure?

Da, i to je posve normalno, pogotovo u našoj nenormalnosti. Ljudi čitajući unose u tekst svoje slike, i dakako, vide ono što žele a ne ono što je napisano. Resurs koji se ne obnavlja jest vrijeme i nemam ga više za prozivke i komentare. Imam još ponešto napisati, pokušavam ostati koncentriran na to.

Malo o perspektivi regiona. Obilježila su ga manja ili veća NEprijateljstva, NEpovjerenja, NEsuglasice po raznim pitanjima. Vjeruješ li u mogućnost ukidanja tog vječitog negativnog predznaka? I zašto su tako ograničeni pozitivni primjeri povezivanja, poput sporta, kulture, ekonomije?

Negativni predznaci ostat će naša vječita perpetuirana lošost. Ne možemo iz toga izaći, sada je to posve jasno. Sa 24 godine morao sam u rat, s 54 godine još pokušavam iz njega izaći… Politika sve limitira, stvara uplašene ljude, nespremne da upravljaju svojim životima. A, na koncu, ta politika je nekakav hibrid primitivizma, feudalizma i klerikalnosti koja je karnevalizirana…

Dosta pišeš, ali dosta i režiraš, glumiš. Postoji li neka simbioza između tog i spisateljskog angažmana? Neke fore kojima se učiš u jednome, a primjenjuješ ih na drugo?

Isti je to posao, stvari su posve prepletene, tako da i ne primjećujem više kada sam prešao iz recimo proze u režiju, ili iz poezije u dramaturšku razradu koncepta redateljske ideje… Ali da, vrlo sam umoran.  

Kako si se nosio sa gašenjem/ograničavanjem pozorišnog života, uzrokovanim pandemijom? Je li pisanje bilo dovoljno otporno utočište?

Imao sam sreće, prebacio sam težište rada na više olovke u ruci i knjiga na polici. U Sarajevu je rad na predstavi Schindlerov lift u Kamernom teatru 55 bio posebno i posve nevjerojatno iskustvo rada u uvjetima pandemije i policijskoga sata. Kada se tome doda tematika predstave dobijamo amalgam iskustva rata i epidemije.

A sa kakvim zalihama ulaziš u, čini se, ne baš obećavajuću jesen; ili, medicinskim žargonom rečeno – čime ćeš jahati na četvrtom talasu?

Da, vrlo nepouzdana jesen dolazi…

Uskoro izlazi srpsko izdanje „Noćne straže“ u Beogradu (Književna radionica Rašić), započinjem i dramaturški rad na tekstu buduće predstave po romanu „Što na podu spavaš“ koji bi trebali raditi Dramsko kazalište Gavella iz Zagreba i Narodno pozorište u Sarajeva u koprodukciji… Polako konstruiram rukopis novoga romana… Vidjet ću kamo će me olovka odvesti.

Književne preporuke

Upravo čitam izvanredan roman „Ja sam“ Damira Uzunovića koji je vrlo uzbudljivo poniranje u djetinjstvo i smrt, dugi put autora po sopstvenim tragovima, strahovima, sjećanjima… Knjiga kojoj ću se nesumnjivo vraćati.

Također, potpuno sam već mjesecima prikovan za dnevničke bilješke Mihaila Lalića, koji su prava riznica uvida, drhtanja, razočarenja… Fasciniran sam Lalićevom hrabrošću i spisateljskim poštenjem. Možda još da pomenem neizbježnog Hassana Blasima, kojega treba čitati u malim dozama… Potpuno nevjerojatan progonjeni pisac (Irački Hristos, Bulbul i njegov gazda…) kratkih formi, strašnih i nevjerojatnih priča, arapski pripovjedač rame uz rame s recimo Georgijem Gospodinovim

Odlomak iz knjige „Noćna straža“

SNIJEG

Edo je bio jedini Bošnjak u našoj jedinici srpske vojske.

„Gurao je glavu, gdje drugi nisu nogu“ rekao je jednom Max.

S izviđačima je išao u proboje linija, prošao najgora sranja u dvije godine rata. Jedne večeri, rekao mi je da ne može više. Da će prvu priliku iskoristiti i pobjeći – ne s ratišta, nego iz ove jebene, užasne zemlje.

Snijeg je gust padao kada su nas u ranu zoru napali. Izviđački vod Armije BiH. Okršaj je bio žestok, trajao je oko četrdeset minuta.

Tek nakon doručka, shvatili smo da Ede nema. Jedino njega nije bilo. Svi smo bili na broju, i svi čitavi.

Zoks i Miler, odmah su rekli da im je Edo otpočetka bio sumnjiv, i jebali mu balijsku mamu.

Ništa nisam rekao.

Prošla su dvadesetri dana. Nije se pucalo, i počelo je prigrijavati. Snijeg se naglo topio.

Između linija, tamo gdje je prije tri tjedna napad bio najžešći, ispod snijega – ukazalo se Edino tijelo.

Zoks i Miler su šutjeli.

U tišini su stavili opremu na sebe i uzeli puške. Pošli su u izvlačenje tijela.

Kad su mu prišli i okrenuli ga, raznijela ih je eksplozija. Pod Edu je bila postavljena rasprskavajuća mina. Puno nakon rata, Max je na groblju bacio opušak cigarete kraj spomenika trojici.

„Nije on bio balija, bio je snješko bijelić“

https://portalkombinat.me/anticke-sudbine-ljudi-oko-nas/?fbclid=IwAR3w6WYViTJoYG8gs0GWPBTPpHy8F9ydAZkX4mL5DPVGAuDi5evlyyUELpM

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s