IZ CRVENOG SOLITERA: Uz ovu pjesmu sam poginuo

Piše: Darko Cvijetić

Promatram Dnevnik Ane Frank u nečijoj ostavljenoj mrežastoj počivaljki između dva bora, u Lukovici. Lagano se njiše.
Ulica je Ilije Bursaća, koja je cijela prošla kroz dva logora i iseljena u pet zemalja. Ležaljka od konopaca, pred kućom je porodice koja više ne postoji. U sebi se preslišavam čija bi mogla biti ostavljena knjiga.
Na soliteru osmrtnica. Umrla je prije nekoliko dana teta M., iz romana Schindlerov lift, koju u predstavi Kamernog teatra 55 igra velika Gordana Boban. Nije dočekala da vidi sina.
Kao ni starica iz kuće pred kojom se njiše Dnevnik Ane Frank. I ona je bila Srpkinja, ali je otac njene djece bio Bošnjak, pa su svi odvedeni. Ona se sama vratila. Materama je čekati, uzalud čekati.

* * *

Smrt košarkaškog trenera Dušana Dude Ivkovića, legende srpske i jugoslavenske košarke u 78. godini od posljedica vode u plućima i herpesa. Infekciju je dobio od golubova, koji su bili njegova velika strast, pojašnjava njegov kum, još jedna trenerska košarkaška legenda Duško Vujošević.
Koliko sam već puta, viberom, o književnosti i Jugoslaviji razgovarao s Bošom, Bogdanom Tanjevićem, koji starost provodi u Trstu. Čitajući Božu Koprivicu naučio sam da ljepota košarke može doseći vrhove umjetničkog poimanja svijeta, i da su vrhunski košarkaši i njihovi treneri, rijetki poput pjesnika.

Dakle, prazan golubarnik. Sveti Franjo je pričao s pticama i – oslijepio.
Mrežaste počivaljke i mrežasti šuplji obruči.


* * *

Smells Like Teen Spirit

a) Od nesnosnih bolova usljed raka na kostima, mlijeko joj je kapalo iz sisa.
O infuzijski čiviluk pokvarenih točkova, klati se njezin srebrni krst. Lagano se njiše.

b) Dječiji pjesnik, moj prijatelj Muhidin Šarić (1944.) pretučen je u logoru Keraterm, i izašao je mršav kao ptica, te 1992.
Poklonio mi je svoju knjigu pjesama za djecu, Cvrkutanka. Na desetoj stranici je pjesma Vrabac.
“Šta to vrapci žele reći, svaku noć kad pođu leći? (…)
Kad pod strehom san ih shrva, svaki sanja svoga crva.”

c) Kad god bi pokojni Šile čuo jednu Nirvaninu pjesmu, rekao bi isto. Uz ovu sam pjesmu poginuo.
Naime, granata je pala među njih petoricu dok je s tranzistora išla ta pjesma. Samo Šile preživio.
Čak se i Cobain malo kasnije ubio.

d) M. je tad imao šest. Vojnik mu je dao čokoladu i on je pojeo. Isti vojnik poslije strijeljao cijelu porodicu. Otada mrzi sebe što je pojeo čokoladicu. Povraća na sve čokoladno. Danas živi u Americi, oženjen, bez djece, povučeno. Supruga mu se zove Milka.

* * *

Statistika me opet vraća na kovid-19 i potpuno poražavajući podatak da je Bosna i Hercegovina, sada i zvanično, zemlja u Europi s najvećom stopom smrtnosti, te druga u svijetu!
I ništa, dakako…Nitko ne preuzima odgovornost što ljudi počinju na cesti umirati. Mržnja koja je svuda, učinila je da nam je posve svejedno što ljudi umiru od bolesti za koju postoji vakcina dostupna svima, nakon godinu i pol svjetske znanstvene utrke s vremenom. Toliko mrzimo, toliko smo mrženi, da smo počeli gnjiti naočigled…
Sjenke razgalamljene zalaženjem sunca, izlomljene.
Starac na klupi u parku uzima mobilni i lajkuje svadbu unuku na drugom kontinentu, koja je bila jučer.
U prazan golubarnik skriva se pismo.
Ostaje još jedna riječ. Treba je reći. Promrzline.

* * *

Statistika veli i da Bosna i Hercegovina neće još za sigurnih pedeset godina biti očišćena od mina.
Zapravo, ova zemlja biti će isfreskana bogomoljama i minskim poljima.
Dokle smo stigli:
Pa evo, skoro, na obilježavanju godišnjice zatvaranja, potukli se bivši mučenici obližnjeg logora oko zasluga komemoriranja. Policija koja ih je nekada sprovodila i mlatila u logoru, sada ih razdvajala – nemojte ljudi, sramota je….
Da, da, i od duše mogu samo ostati promrzline.

* * *

Nacističke glavešine pogubljene su 16.10.1946. Gering se jedini ubio, oko 23 sata, 15.10. no, to drugi osuđenici nisu saznali. Fon Ribentrop bio je prvi. U dvorištu, gdje su američki oficiri igrali košarku, postavljeno je troje vješala. Dva su radila naizmjenično, treća su bila rezerva.
Rozenberg je bio četvrti, vješala dva. Obješeni su potom smješteni u kovčege i fotografirani kao dokaz. Tijekom noći prevežena su u Dahau, gdje su posljednji put potpaljene krematorijumske peći.
Spalile su lešine svojih idejnih tvoraca. Dvadesetsedam (27) kilograma pepela rasuto je u potok, potom se ulilo u rijeku Isar, koja prolazi kroz Minhen. Tome će uskoro 75 godina.

Njiše se.
Dnevnik Ane Frank, velim.

* * *

Tata je vozio auto s groblja Pašinac. Ispred nas je kamion komunalnog prevozio kontejner pun smeća.
S vrha, vjetar je raznosio na hiljade plastičnih latica s grobova i sipao nam ih na šoferšajbnu.
Tako je napisao dječak u trećem osnovne na temu Prvi doživljaj snijega.
Svesku mi pokazuje prijateljica učiteljica u Prijedoru. Dječiji pjesnik, još veli.

https://zurnal.info/novost/24355/uz-ovu-pjesmu-sam-poginuo

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s