Dnevne arhive: 9. Oktobra 2021.

IZ CRVENOG SOLITERA: Kladionice, kadionice, klaonice

ilustracija: edgar broughton band (cover LP)

Piše: Darko Cvijetić

Dronićem preko Bosne – kladionice, kadionice, klaonice. Minsko polje. 
Rijeka Sana dostigla je najniži vodostaj otkad se vrše mjerenja. Alge bujaju, gradom se širi neprijatan miris. U malo vode alge proizvode previše kisika, pa prijeti pomor ribe, tvrde stručnjaci. Doista, s devetog kata Crvenog solitera mogu vidjeti da se vijuga rijeke stanjila, da je jedva vidljiva. Oko nje, već uveliko žute žalosne vrbe, nemaju u što umočiti pramenove. (Rijeka se pretvorila u potočić. A nekad su dereglije vukle željeznu rudu, prije par ljeta Sana je poplavila polovicu grada. Doći će voda, opet.) 
Zamišljen ribolovac tiho kaže – sada crvi trljaju ruke. 
Siva je čaplja sišla u prljavu vodu i trskama do sebe uzela po nogu. 

* * * 

Prijatelj mi ponekad govori o događajima u svojem soliteru. Njegova zgrada nije čak niti crvena, a ni visoka kao naša, mada je u daleko većem gradu. Dakle, u njegovoj zgradi našli umrlu staricu, gospođu s najvišega kata. Nitko je nije mjesecima vidio. Na posljednjem snimku kamere u liftu nema periku i izbezumljena je. 
Odgovaram da je i kod nas u Crvenom soliteru umrla starica, lik iz romana Schindlerov lift, kao i iz predstave Kamernog teatra. I da su glumci na jednom festivalu igrali njoj za pokoj duše, koja nije dočekala sina. 
Ima je tužne, na snimku iz lifta od jučer. 

* * *

Agamben piše: “Extra: izvan (uz ideju pokreta koji počinje unutar – ex – izlaska). Nije moguće pronaći istinu ako se prije toga ne izađe iz situacije (ili institucije) koja nam priječi pristup. Filozof mora postati stranac u svojem gradu, Ivan Iljič je morao izaći iz crkve a Simone Weil se nikada nije mogla odlučiti za to da u nju uđe. EXTRA je mjesto mišljenja.” 
(G.Agamben, Autoportret u radnoj sobi, prev. Lukrecia Ana Lovrić) 

Treba dakle izaći, i to nije uvjet, nego preduvjet. Stranac je ime romana koji sam jedva preživio. Mjesecima sam roman nosio u džepu vijetnamke (biblioteka REČ I MISAO, crvene korice). Stranca sam nosio sa sobom dok se nije raspao. 
Sam si, dragi prijatelju, potpuno sam. I za osudu je više nego dovoljno ne zaplakati nad odrom mrtve matere, više nego dovoljno. Doći će voda. 
Više ovdje nema tko ni u minsko polje zagaziti, kaže Drago, deminer. 

* * * 

Ruanda je lansirala satelit. 
U Nizozemskoj prave klozete za krave. Ovdje je zanemarljiv broj vakcinisanih, i ljudi padaju kao muhe, iz uvjerenja. Najčitateljica u Zavičajnoj biblioteci Ćirilo i Metodije u Prijedoru, jest gospođa koja u Pozorištu Prijedor radi kao čistačica. Pisao si to već, kaže mi Lj. Takav svijet, valja ponoviti.
Ruanda je lansirala satelit. Mi kopamo opet rovove, sijedi i beznadni, crvavijih ruku. 

* * * 

Ljudi odlaze i nikakvo suočavanje neće se niti odigrati ovdje. 
Više nije sigurno niti kiseonik primati u bolnicama. U bolnicama u koje sami donosimo pidžame, hranu, kupujemo lijekove, u kojima je sve manje liječnika. Pitamo se kako je doista moguće da ljudima “koji nas vode” do te mjere nije stalo do bilo kojeg čovjeka, nego samo do apstrakcije “narod”. Potpuno sumanuto, bez ikakvih covid mjera ulazimo u jesen posve dramatičnu, epidemijsku. Pustili su da se slobodno umire. Mi ni u to ne vjerujemo. Da ćemo umrijeti, naime. 

* * * 

Da ćemo smrću vratiti iskomadanost svijeta, koju smo mislili da posjedujemo. Odmaranje sunca na boku marelice, raspožareni svici, sve to smrću vraćamo, jer taj dar za vidjeti – moramo vratiti.
Pričala luda Spomenka kako joj je baka poput Crvenkape išla u šumu u gljive i vratila se s punom korpom nečijih kostiju. Pa sve noću zakopala u vrtu. Ove godine tu rodili vrganji. Vukovi iz bunara, vukovi iz bunara, kaže Spomenka. 
Tako crvi trljaju ruke… 

* * * 

Nikola Šop jest bosanski hrvatski pjesnik rođen u – Jajcu. Lik mu ukrašava novčanicu od 100 konvertibilnih maraka. Mama kaže – dobra penzija – četiri Šopa! 
Bio je preko trideset godina invalid. Ležao je nepokretan i supruzi recitirao pjesme o Isusu. Zakovan za krevet, kao za križ, nije mogao ni mrdnuti. A počelo je tako što je bio student književnosti u Beogradu, 1941. Beograd su Nijemci bombardirali, on je nezgodno iskočio kroz prozor i trajno se teško ozlijedio.

A stupanj invaliditeta samo sa postupno uvećavao do potpune oduzetosti i košmarne smrti 1982. 
Siva je čaplja sišla u prljavu vodu i trskama do sebe uzela po nogu. 

* * * 

I budeš mrtav, i srce u tebi smežurava, pa okorava. Ovdje su dječaci u ratu ginuli za komade brda. Da bi im djeca odlazila autobusima preko brda, što dalje. Ovdje su komandanti brigada bili skladištari, sad im djeca odlaze da budu skladištari, što dalje. Na obalu Save, kod Sajma u Beogradu, doplivao labud kojem su odsjekli oba krila. 
U zatvorske ćelije čedomorki, pogašena svjetla nose miris pelena. Pelenji miris. 

Ili ultrazvučni snimci fetusa, koje mlada trudnica viberom šalje nekome u crnini, na groblje. 
Vibriraju na mramoru. 

https://zurnal.info/clanak/kladionice-kadionice-klaonice/24373