Dnevne arhive: 4. Novembra 2021.

Cvijetić: Arhipelag Jugoslavija

foto – Anja Niederighaus

Prelet dronom, poetski esej, rani studeni 2020. godine

UVOD

ARGONAUTSKA

Godine 1982. bio sam osmi razred
I za takmičenje Titovim stazama revolucije
Napisao priču
O tri brata – Omaru Tomi i Ljubi

Imena sam im dao po tri rudnika željeza
Omar Omarska
Toma Tomašica
Ljuba Ljubija

Dobio sam nagradno ljetovanje
Na jadranskoj obali u Medulinu

Deset su godina kasnije
Grobnice masovne stvarane a dvadeset tražene
U Omarskoj Tomašici Ljubiji

Ljuba je ubijao Omare
Toma sakrivao tijela po rudničkim kopovima

Napisao sam priču
O Argonautima
I zlatnorunim rebrima u rudi željeza nađenim
U čelik pretapanim

Od kojeg je livan brod

Nagradu sam dobio
Da vozim taj brod

Natrag po stazi revolucije

(Mali ekshumatorski eseji, Zadužbina Petar Kočić, Banja Luka/Beograd, 2015.)


1991.

1. ĆEBAD AMBASADOR, VUKOVAR

Zrnovan kruh,
na dlanovima
iznešen iz gladovanja ptice.

Onaj koji ovo sanja,
reći će mi da sam stajao kraj vode. Mogla je biti 1991.
Umivao sam se, nagnut nad kadom, i mnome je prostrujala misao – rata će biti!

2.

Čitam u novinama izjavu liječnika dječije klinike, koji nabavlja uređaj koji na stropni zid bolničke sobe projicira zvjezdano nebo. Ne želim, veli, da nam djeca umiru s praznim pogledom bez ičega!


1992.

1. KRV NE PRAVI SJENKU

Cijelu jesen smo kod Bihaća tukli se za kotu Grabež.
Danas je tamo izbjeglički logor za ljude iz Sirije.
Da, i Siniša je poginuo na Grabežu.
Na tome mjestu sada tamnoputi mladić sjedi na zemlji.
Na smartfonu lista fotke petogodišnje kćeri i plače.

2.

Meni u Sarajevu snajper ubio dijete u naručju, kaže Hasija.
Da ga nisam nosila, metak bi mi raznio drugo srce.


1993.

1. KANTA SVIJETA ZALIJEVANA ZEMLJOM

Ako živo srce, netom nekom izvađeno, staviš u toplu vodu,
ali brzo, brzo, ono će još i zapumpati par puta, čak i do sedam, pa se tek onda naglo promijeniti u boju staračke pljuvačke, i klonuti.
A tko je ostao zadivljen nad stanućem prvoga srca?
Tko je gledao Prvo zaustavljanje, očima nauljenim od
neuslišive molitve?

2.

Na zaboravljen kolosijek kod Keksare
Vagon prskan hrđom zarasta u drugo ime

A sveti Franjo kaže:

Kad pogineš od granate nema nesanice
Nema vode ispod trepavica
Pa san ne zna s koje strane gori


1994.

1. RAZMJENA MRTVIH NA VLAŠIĆU

Baka je čuvala pletenicu kose
Odrezane joj na krizmanju
Prije 75 godina.

Dejo izgubio kosu od kemoterapija
Pa nam na odjelu pričao:

Odvela me u tamnu sobu
Ima nešto baka za tebe, veli
U kutiji s dna regala bijela pletenica
Odvojena od nje posijedjela joj kosa,
Kleo se Dejo.

2.

Šta ću bako s tvojom kosom?

Pravi sijedu periku
Da ti sin u nju ostari.


1995.

1. ČAHURA PUNA SNIJEGA

Ljeto je bilo strašno. Pored mene je, kroz Prijedor, prošlo preko 100.000 ljudi, izbjeglica pred hrvatskom vojnom akcijom.
Ljudi plaču, traže vode. Nailazi traktor koji vozi starac. Otraga, na prikolici, baka sjedi pored mrtvačkog sanduka prljavog od zemlje.
Unutra prošle godine poginuli, jutros rano iskopani sin.

2.

Hoćeš li vode, bako, pitam.
Nećemo, nećemo, ni ja ni mali, veli.


1996.

1. UČENJE PLIVANJA

Teško je misliti na našim jezicima, duže od devet riječi.

Pjevati je još teže, jer je jezik sakaćen i sječen, surovo siromašen sustavnim umaranjem.

Mladi Slaveni odlaze.

U više vjera, viševjerni mladi Slaveni odlaze.

Stari Slaveni postaju od Južnih Slavena. Uskoro će Južni Slaveni, postajući Stari Slaveni i progovoriti i propisati staroslavjanski.

Ono ostarjelih Slavena, što ostane od Južnih Slavena, vrtit će Praslovan od Lačnog Franca, na noćnom bolničkom ormariću, ukradenom iz hotela Jugoslavija.

Južni Slaveni jedu svoje jezičiće, i još samo malo, pa će ih pojesti, i početi govoriti engleski i njemački i švedski i danski, sve sa 577 riječi, i imat će google prevoditelje oko vrata, kao Pekić diktafone s Uspenjem i sunovratom Ikara Gubelkijana.

Odslavenit će se i progermaniti, i frizure će imati miteleuropske.

A Stari Slaveni, preostali, obilazit će Groblja heroja i zidati sve mlađe crkve i sve bjelje, i sve teže, a u bolnice će sami i dalje nositi supice i gazu.

I tako desetljećima.

Preslavenili se.

Ojužilo Slavenima. Hoće tako pred buru, kaže Arsen, kad sivilo podavi otoke.

A šta je Dnjepru falilo?

Ili vatrama pod mrtvima?

Isus ne bi znao za nas, i freskama bi nedostajao, naročito zimi. Ni Muhamed ne bi znao za nas. Nitko nas po pustinjama ne pamti.

Šta smo ovdje tražili, zašto smo dolazili, nitko se više ne sjeća, niti ima jezika na kojem bi se sjećao, nitko više i ne zna, i nikome više nije ni važno.

2.

A tamo, kod kuće, žene nas još čekaju, i kao pred svake neuspješne lovce, stavljaju mlake čorbe i tješe ih znojnim dahtanjima.


1997.

1. PRIMARICE, SEKUNDARICE

Teško bi se i seosko groblje nosilo s toliko tišine.
Skinulo bi košulje po cijenu da omršave sjenke.
U kruh unoćena vodenica.

2.

Toliko dobri prijatelji.
Da su bili jedan drugom u grobu.


1998.

1. TERCA NA ŽICU

“Čak i da riješim tko sam,
ostaje pitanje – tko su svi ostali” (Wenders)

2.

U mome gradu svakoga ljeta bude “kolektivna dženaza.”
Sretnem puno školskih prijatelja koji pokapaju kosti očeva i braće.
Onaj koji živi sve grobove, kaže za mene Aida.


1999.

1. ANDRIĆGRAD

Palo puno kiše.
Nabujali potok odnio nišane s mezarja.
Zorom hodža u gumenim čizmama,
Bjeloglav u magli, raskoračen hoda po mezarju i doziva po imenu.
I jedan se odazvao
Što je pred poplavu bio pri dnu brda
Odazvao se –
Kao da je s mezarom otišao uzvodno.

2.

Prelijeću nas NATO avioni. Raketiraju ostatke Jugoslavije.
Kad su crnorukci Obrenoviće pobili, nijedno zvono nije zvonilo.
Za Dragom i Aleksandrom.
Nijedno.
Ni klepetalo monaško.
Tišina nakon usječene sise i izgorene kose.
Tišina nakon rasporene utrobe, kao nad Crvenkapičinim vukom.
U njoj dvoglav mlad bijel orao
Ne zna koju bi jetru prvo kljucao, niti kojim kljunom.


2000.

1. MONASI PRAVE UŽAD

Bog je siroče i Isus nema djeda
U zagradi budi rečeno
Lazar je jedini umro dvaput.

2.

Cvijeće mi izbija na kosti
Na ruku kojom nisam pisao
Kao obruči za burad
Kao bršljan s puškonošenja


2001.

1. FABRIKA AKUMULATORA, POTOČARI

Odmah nakon pucnja, on je ušao u kupatilo.
U vodi, dugonahvatavanoj kao kišnica, vidio je frenda iz građevinske,
Uniformiranog i u čizmama,
Raznesene glave. Ruka je držala Magnum, viseći.
Kromirani kolutaš, trofejni.
Oči su bile otvorene, vrat još pulzirao, rat se točio.
Srećem ga nekidan na buvljaku.
Smije se, pozdravlja, prodaje dječije plastične
Magnume na vodu.
Čak me isprskao, gurnuo mi dva u džepove.

2.

Kod kuće sam jedan napunio vrelom vodom.
Ušao sam u kadu u čizmama,
I pustio iz zida tamnu krv da je prepuni.


2002.

1. UKROJEN VIŠNJIK

Naš kazališni krojač napustio je projekat „Ivanov“ po Čehovu, jer glavni glumac i on nikako se nisu mogli složiti oko košulje u kojoj se ima ubiti nesretni Čehovljev junak.

Krojač je napustio pripremu predstave i odnio sa sobom spornu košulju.
Premijera je prošla odlično, i Ivanov se, u predstavi, ubio u običnoj crnoj rolki.

2.

A u košulji se ubio krojačev prijatelj, godinu kasnije,
kad su mu posjekli višnjik.


2003.

1. GORE NA NEBU, ODMAH PORED MAJKE

Špugi se u četvrtak ubio kalašnjikovim. Pustio je Rigoletto, stan je grmio
Ugurao je orla u cijev i kalaš mu rasperjao glavu

Inače, Špugi bio odlikaš
Inače, Špugi bio veteran dva rata
Inače, Špugi bio snajperist
Inače, Špugi stavio sina ispred da gleda

Još u utorak u baru mi je pijan pričao kako sanja majke onih koje je skinuo

2.

I kako svakoj zbog sinova obećava
Da će umrijeti u snu


2004.

1. ZUBIĆ VILA

Bez velikog uznemirenja, nema pomirenja, govorio je Camus.
Očito nismo još uznemireni.
Sve nas je manje, mirimo se po njemačkim bolničkim hodnicima.

2.

Zokina stara u maramici sačuvala njegove
Mliječne zube –
Očnjačiće, kutnjačiće, sjekutiće

Kada ga je na ratištu raznijela granata
Nije ostalo ništa

Zato je maramicu ušila.


2005.

1. NASLOVI, TEKST

  • „Nema citostatika za djecu oboljelu od leukemije.“
  • „Pjevač ostavio maloumnog sina u manastiru i otišao na turneju.“
  • „Ubila sestru i tijelo držala dvadesetpet godina u frižideru, pod stepenicama.“
  • „Majku ubio i otišao na iftar.“
  • „Šaban uz Kiša i Andrića u Aleji velikana.“
  • „Rukometaš ostao bez ruku u prometnom udesu.“
  • „Bacio svoje troje djece s balkona u poznatom ljetovalištu.“
  • „Zadavila majku na spavanju i objesila se.“
  • „Vjeroučitelj silovao štićenika doma za djecu ometenu u razvoju.“
  • „Odbojkašice donirale kosu za perike oboljelima od raka.“
  • „Krijumčarili petsto mrtvih ptica selica.“

2.

  • Da bi Ofelija legla u grob treba izbaciti lubanju šaljivdžije.
  • Lift u kretanju doslovce uprizoruje Heraklitov izrijek – isti je put ka gore, kao i ka dolje.
  • Slegnuti krilima isto je što i slegnuti ramenima. Ipak, angeo ne slegnjuje.
  • Osjećanje koje obuzima bajke nakon ispričanosti.
  • Slikar je tuba krvi, izrečeno vraćeno očima.
  • Šegrtovanje kod klauna, obučilo ga da u svakoj spužvici vidi priliku za crven nos.
  • Origen veli da Isus ostaje na križu dok zlo ne siđe sa svakog čovjeka.
  • Ima i mangup angeo, koji ukrade molitvu onom koji se kanio moliti, i čuva je „za poslije“.
  • Kad svi odu iz Bosne, ostat će nerazminirana polja i nove napuštene bogomolje.
  • U apokrifnim spisima piše da je Isus bio nestašno dijete, i da su neka djeca umrla, jer je on to poželio ne znajući da je Sin.
  • Kafka je pisao o krletkama koje kreću u potragu za pticama.

2006.

1. PSI, PSI I KNJIGE

Uradili smo predstavu “Grobnica za Borisa Davidoviča”, u “Pozorištu Prijedor”. Sjećam se da sam sa gđom Mirjanom Miočinović, prvom suprugom Danila Kiša, pregovarao za autorska prava predstave, pa me pitala:

“Čekajte, mislite u Prijepolju?”
Rekoh: “Ne, ne… U Prijedoru.”
Pitala je opet: “U Prnjavoru?”
“Ne, ne, ne… U Prijedoru”.
“Čekajte, onom Prijedoru?”
“Da, onom Prijedoru.”
“… Znači… tu će moj Danilo…”

2.

Zadah prošlosti grada se širio i proći će dosta vremena da mi koji smo bili tu, ostavimo je iza sebe, da se pogledamo u oči, Borise Davidoviču, i da kažemo bilo je tako, bilo je strašno, hladno je bilo komšijskim kostima.


2007.

1. WOLFGANG BORCHERT, “GENERACIJA BEZ MILOSTI”

„Kada budem mrtav i beo
ja bih ipak nekako hteo
da makar nekakva
svetiljka budem“

(Wolfgang Borchert, moto za film KAD BUDEM MRTAV I BEO, Živojina Pavlovića, 1967. s Draganom Nikolićem u ulozi Jimija Barke)

2.

A šta zapravo ako je starenje samo propust evolucije?

Čini se da smo rođeni da bi bili dovoljno dugo da prenesemo naše gene sljedećoj generaciji. Gene generaciji. Sa evolucijskog stanovišta, sve preko trideset ili četrdeset godina maksimalno, jest višak.

Sve preko ostvarenog potomstva je evolucijski nevažno.

Biti djed dakle, još znači suvišno uvjeravanje da je naše potomstvo prenijelo genetski materijal dalje.

Kada bismo starili brzinom kojom starimo između dvadesete i tridesete godine života, živjeli bi stotine godina.

No, nakon tridesete, sve se naglo i neobjašnjivo ubrzava, i ljudske brzo prelaze u pseće godine. Tako i cviljenje i podvijanje repa, i tuga u pogledu, najednom bivaju očigledni karavanima koji prolaze.


2008.

1. OTPUSNO PISMO

Znaš, netko bi morao reći ovim
Europljanima da je Savle iz Tarza
Šaul – šatoropravitelj i najplodniji evangelizator –
U Damasku postao sveti Pavle,
U Siriji.

2.

Zamisli –
Isus nije vidio snijeg.

Prije trinaest godina u rovu sam učio kako da nečujno
Nosim pušku, kako da naramenicu omotam oko ruke
A da se metalni dijelovi ne dotiču i ne prave buku.


2009.

1. PORAZNA SLIKA SLOBODE

Prošlo je previše vremena i uskoro neće biti nikoga da priznanje sramote i prihvati. Čini se da kolektivno sjećanje upravo to i čeka.
Da nema tko priznati i da nema kome priznati.
To znači veliki kapital za ponavljanje.
U tome je suština poraza.

2.

Medicinski tehničar u vozilu hitne pomoći u Prijedoru zove se Danilo Kiš.
I ribolovac je.
Žao mu je, ali ne zna mi reći jesu li kada vozili Borisa Davidoviča.


2010.

1. PREPIPAVANJE

Ako je umjetnost davanje utjehe, ako je ona empatijski zagrljaj – to znači zavoljeti svoj martirij, svoj mučenički usud. Razlaganje doslovnosti u intimizaciji tragičkog – to znači u Bosni bivati umjetnikom – svojoj neravnodušnosti vjerovati srcem.

2.

Sebi sam usamljenik, bezlisna breza, kunić s jednim uhom… Sebi sam dječak koji je tek naučio da govori… Sebi sam zakocenut nekim davnim smijehom iz nekog davnog doba… Sebi sam onaj koji nosi svoju prašinu na kraj šume… Sebi sam lampa od papira… Sebi sam zbir kapi netom prestale kiše – koji se cakli na paukovoj mreži… Sebi sam pokušaj pjevanja svršen u mucanju svijeta.


2011.

1. JOŠ PONEŠTO O PASJIM SINOVIMA

Prvo je njoj kazao.
Kako ima duboke oči.

Kasnije se nama kleo
Da su mu to
Najdublje
Izvađene oči.

2.

Udarnom se iglom ništa ne šiva
Iz ptice u pušku.

Ustani Eleazare
Jeziku je vruće u ustima.


2012.

1. PORATICA, NESANICA

O mrak…
Sava raka tini.
Bija baja.
Tamna
Sava raka.
Tini bija
Tika taka bum.

2.

Kuća koja je otišla prenoćiti svoja slova.
Makazice, nakazice, brončanice, srebrenice.


2013.

1. RAZGLEDNICA NA MORE

Iduće godine je stotinu godina od Prvoga rata. Godine 1914. ova zemlja, Bosna i Hercegovina dakle, ovaj isti teritorij, imao je šest gimnazija!
U stotinu godina dogodila su se tri rata – i to kakva tri rata. Od šest gimnazija, preko tri rata, do privatnih fakulteta u svakoj trećoj kući i zakovanih muzeja.
Ne postoji narod, obitelj, njiva, šuma, grad, seoce a da nije potpuno zgaženo u jednom od ta tri rata. Iz svake varoši nestajale su glave (muške, ženske, dječije) u jednom od tri pokoljišta.

2.

Književnost ne rješava ništa. Proces pisanja je kulminacijska točka unutarnjih katastrofa, koja se širi u neku – nulu.
Ništa pjesma ne može mračnosti ovoga doba. Jezik je u potrebi da se kreće, da pomiče svoje tijelo naprijed. Iskrenje pri tome kretanju jest poezijom. To što se naš jezik (SHBCG) kretao unatrag, rušeći pri tome samoga sebe, samopovrjeđujući se – rezultirao je, u mojem slučaju, poezijom koja je prisiljena sijevati po toj prošlosti.
Jer nisam birao tematiku svojeg pjevanja. Bit će da je ona odabrala mene.
Radi se o dobro uhodanom moranju.


2014.

1. NOVI

Štakori ne dobijaju srčane udare.
Nemaju niti Alzheimerovu bolest. Štakori ne stare sporo, kao mi, nego naglo klonu, naglo i brzo im atrofiraju mišići.
Opitni štakor u kojeg su ubrizgali krvnu plazmu osmogodišnjeg ljudskog djeteta, bio je čitav minut brži u traženju izlaza iz postavljenog labirinta, od običnog štakora punog štakorje krvi.

2.

Minut po minut.
Kao ekseri iz dječijih lijesova, kad ih angeli iščekićaju.


2015.

1. FARME, KOŽE, REBALANS

Pravi Oskar Schindler, ne Spielbergov,
Odmah iza Drugoga rata pobjegao je iz Njemačke u Argentinu
jednim od onih pacovskih kanala

Nije trebalo mnogo da se sa emajliranog posuđa
Schindlerjudena
Oskar prebaci na novi biznis –
Farmu pilića i odraslih argentinskih dabrova

Posao je išao odlično
Njemačka mu je oduzela državljanstvo
Kao istaknutom članu SS i dabrovi su isprva bili izuzetno traženi:

Neki ženski vratovi vole blagu odranu nježnost
U odraslih dabrova

Pilići pak cijeli životić provedu u komorama
Toliko zbijeni da nikada ne uspiju raširiti krilca

(Žezlom im otupljuju kljuniće
Da se međusobno ne osljepljuju i ubijaju u
Takvoj i tolikoj blizini i krilima)

Njemačka mu vraća državljanstvo
Ovoga puta je istaknuti industrijalac i spasitelj!
Ali okreće se opet emajlirani tanjur i posao mu propada
I sve mu dabrove istrijebe; sve baš

Moše Bejski dovodi Oskara u Jeruzalem
Sada je heroj koji je 1.200 ljudi spasio njihovog sopstvenog dima

Oskar počinje piti i praviti užasne scene
(Kraj Mrtvoga je mora imao ljubavnicu imenom Eva Kiš)

Čak ga i s Liste spašeni izbjegavaju
I pijani Oskar sada maše kladioničkim tiketima
Kao nekad izuzetim imenima s klaoničkih listi

2.

I samo ponekad
Uz košer piletinu
Osjetio bi onaj emajlirani svrab
Gadni svrab na vratu

Kao od dabrova krzna iz Buenos Airesa


2016.

1. DISNEYLAND, KAPLJANJE

Na obilježavanju dvadesetpetogodišnjice zatvaranja
Obližnjeg logora
Potukli se bivši logoraši
Oko zasluga komemoriranja

Policija koja ih nekad tukla
Razvajala ih
Nemojte ljudi sramota je

2.

Branka našli nakon dvadesetpet godina:
prekoglibska košćurija
i dva kamenčića
koji su kanili biti oči Snješka Bijelića


2017.

1. GRLO ZA GRLO, ZAGRLJAJ

Istoga 10. siječnja 1914. i Matoš i Andrić su operirali grla u Zagrebu
Matoš je imao 40 Ivo 21 godinu
Doktor je Dragutin Mašek AGM-u odstranio grkljan
I eno se još čuva u formaldehidu
Kao da će jednom opet kliktati i gutati
Doktor je Oskar Aleksander, privatni kirurg, otvorio Andrićevo većma ušućeno grlo
I skalperom ostrugao mandule
Dva mjeseca kasnije umire Anton Gustav
U mukama gušenja pustog vrata
Dok se Ivo u pola glasa došaptava s mladobosancima o obezglasivanju Nadvojvode
Na Vidovidan

2.

Čim se pojavio pliš i zaplišavanje igračaka
Odmah su se zavlačile plišne gliste
Igračkama u trbuhe


2018.

1. JEDAN JE VEĆ UDES

Neponovljivi udes pada u Dvojinu.
Tako moje pjevanje u istoj „aritmetici suosjećanja“ vežući se za konkretnog pojedinca, odmah upjevava i njegov Pad, njegov tragizam.
Taj Jedan jest sadržilac kojem dodane nule ne uvećavaju nesreću, jer on već obitava u nesreći po sebi.
Poezija se nosi s time unoseći Milost ka tome Jednom, jer on jest projekcija Mnoštva.
Milost dakle, kao aritmetika empatije za Jednog.
Taj Jedan, težak je za jednu suzu koliko i za jedan metak.
On se izdvaja iz rafala noseći istu količinu smrti, istu količinu nesreće i potrebuje istu količinu Ljubavi.

2.

Tako nas je učio Borhes da nas je učio Isus.


2019.

1. ČIGRICA

Zapravo ništa nisam stigao učiniti, ništa čini mi se nisam uspio izvrtlariti, izuzev odnjegovane sumnje zapisane u bilježnicu vrtlarskoga kalfe.
I pustinja i vrt trajali su samo jednu predugu noć, jednu te istu noć, beckettijanski isti stih, sušen na suncu prethodnog dana u meni.
Danas znam da sutra nije odlazilo.

2.

Ali, mene je u vrtu sve manje i sve niži sam spram horizonta.


2020.

1. DALE(KOVID)NA SLIKA

Trojica amputiraca selfiraju se na klupi u dvorištu Doma boraca.
Kod bake, na selu, bile tri partizanske Spomenice na zidu okačene, za djecu i muža spaljene u Jasenovcu.
U čertvrtom činu opaljuju.

Zid se sruši.

2.

Sin mrtvog ratnog heroja.
Leži na onkologiji.
Uklonili mu testise.

Na iPhoneu ubija Digimone.
Infuzija mu kaplje poremećenog ritma, jer stalno mrda prstima.
Ćelav, bez obrva, u slušalicama mu hrama glas Toma Waitsa, namiguje materi u crnini.
Jednom ga je stari sačekao pred Muzičkom i odveo na kolače, pomisli.

Po displayu mu se izlešavaju mladi Pokemoni.
Izlešavaju se, kaže.


2021.

1. MITROPOLITEN OPERA

Libreto s nošenjem mrtvoga, od zaraze preminulog gradom
Sve je kao nekad i Gazimestan je došao u Podgoricu
Omladina kleči na cijelom trgu jer prolazi auto s lešom
Kao da ajatolaha nose punog virusa
A kako je sve usred pandemije, baš nitko ne nosi masku kao da je
Maska nešto sa zapada, američko nešto i njihovo nešto

2.

Bez obzira na svu kabaretnost
Dva voda vojske i pukovnik pokojnik
Isus s kalašem zaista vam kažem u one dane


EPILOŠKA RAVAN

Ispred ruinirane zgradurine prijeratne robne kuće PATRIJA, nečiji djed prodaje kuniće po cijeni 10 i 15 konvertibilnih maraka po zečiću.

PATRIA na latinskom znači domovina, otadžbina, a tako se zove i najviši vrh Kozare, u blizini.

U dva kaveza. Zečevi i domovina.

*

Aleksandra Zec je iz Zagreba.
Imala je dvanaest godina kada su je ubili, na Sljemenu, prije dvadesetpet godina.
Otac joj je bio iz Prijedora. S majkom je likvidiran iste noći.
Otac je bio Srbin, majka Hrvatica.

*

Dubravka Zec je iz Prijedora.
Ima pedesetpet godina i već dvadeset i pet je sama.
I poludjela.
Otac joj je bio profesor fizičkog u gimnaziji, rukometaš.
U Omarskoj ga prebijali i prebijali.

Brata joj ubili, pred očima.

*

Nisam znao da ima prezime Zec kod Hrvata, kaže moj frend.
I, kaže li se Zečeva ili Zecova?

Dodaje i da nije znao da je zagrebačka ubijena porodica Zec pokopana u Prijedoru, i pita jesu li našli Dubravkinog brata u nekoj od ovdašnjih jama?

*

Dubravka već godinama hoda izgubljeno gradom.
Tanušni, visoki, kratkopodšišani, zbunjeni, preplašeni anđeo.
U kaputu.

Uđe u pozorište, u kino, na koncert, u crkvu, pravoslavnu, katoličku, priča sa sobom, šapće, uđe u groblje, izađe…

Samcata živi, bez struje, bez grijanja.
Osvrće se. Nikoga.
Uvijek sama. Uvijek sama. Uvijek.

*

Ima i mjesto kraj Prijedora – Zecovi.
Pola srpski zečevi, pola bošnjački.
Dva kaveza otadžbine.

Tekst objavljujemo u saradnji sa književnom mrežom Traduki u okviru programa „Arhipelag Jugoslavija – od 1991. do danas“Share


https://www.faz.net/aktuell/feuilleton/buecher/archipel-jugoslawien/archipel-jugoslawien-beitrag-von-darko-cvijeti-17222653.html

Darko Cvijetić za Bljesak.info: Rat je preblizu, onaj tko ga ne osjeća je onaj koji ga se ne sjeća

Razgovarala : Gloria Lujanović, Bljesak.info, Mostar

Darko Cvijetić, pisac, redatelj, dramaturg, pjesnik. Radi u Pozorištu Prijedor. Za svoj prvi roman “Schindlerov lift“ dobio nagradu “Fric“ koju dodjeljuje zagrebački tjednik Express, a potom i “Kočićevo pero“. U međuvremenu, objavio još jedan sjajan roman “Što na podu spavaš“, a nedavno i novu knjigu “Noćna straža“ koja je već postala književni hit. Neobično je da se Cvijetićeva proza, tako bolna i mračna, nalazi redovno u vrhu svake top ljestvice najčitanijih knjiga u regiji. U razgovoru za Bljesak.info, Darko Cvijetić, veliki pisac iz kostoljubive zemlje, kako ga je nazvao svojedobno Ivica Ivanišević, govori o književnosti, ratnim traumama, iseljavanju ljudi iz BiH, generacijama novih facebook ratnika.

Bljesak.info: Gospodine Cvijetiću, nedavno je objavljena vaša nova knjiga neobične forme “Noćna straža”. Svojevrsni je to ranijih proza, ali i pjesama, poput zbirki Mali ekshumatorski eseji i Snijeg je dobro pazio da ne padne. Vi ste pisac cjeline iako piše o ratnim fragmentima, jer je, na koncu, i nesretni rat koji je zadesio BiH i ove prostore, ipak jedna cjelovita priča u kojoj su se stvari odvijale po sistemu spojenih posuda?

CVIJETIĆ: Da po sistemu spojenih posuda se i poraće događa a da ga se nikako takvim ne može nazvati. Također je i to sistem cjeline, pogotovo kada nam se rovovi s brda opet raduju. Sav život pišem jednu jedinu rečenicu, te svi ti fragmenti, romani, eseji, priče, drame, režije, scenoslijedi – jedna su zapravo kap koja se kreće.  I, doista je strašna pomisao da je ta rečenica i meni samom nečitka.

Bljesak.info: Ono što mene muči, kao vašu čitateljicu, jest to – kako se vi osjećate i kako se suočavate sa tim ratnim tragedijama i kostima koje neprestano zatrpavate u grobnice, kako se osjećate s činjenicom, da vi u književnosti radite ono što bi institucije BiH trebale raditi u stvarnosti – sahraniti mrtve, pronaći nestale, kazniti odgovorne?

CVIJETIĆ: Osjećam se potpuno poraženo. Iscrpljen sam, umoran, već pola stoljeća izmožden zemljom koja mrzi ljude koji je gaze, ili sad već – trkom bježe sve noge s nje. Možda je i ovo stih, ali rat je preblizu, onaj tko ga ne osjeća jest onaj koji ga se ne sjeća. Dakle, nema više vremena za stare mrtve, novi dolaze kao na traci, tako samo brižljivo naučili svoju mladost da smo bili samo mi u pravu, da voli smrt. Pa, eto, tu je….Ako je netko zaboravio američke ili njemačke tenkove na pijaci ARIZONA, imat će, čini se, priliku da ih opet vidi….Ili će to sada biti dronovi? NOĆNA STRAŽA je čitavo vrijeme tu. Prosto je – lozinka, i pucaj, nema više vremena u mraku da se razgovara. Osjećam se potpuno poraženo. Iscrpljen sam, umoran, već pola stoljeća izmožden zemljom koja mrzi ljude koji je gaze, ili sad već – trkom bježe sve noge s nje. Možda je i ovo stih, ali rat je preblizu, onaj tko ga ne osjeća jest onaj koji ga se ne sjeća.

Bljesak.info: Prijedor je, nažalost, stekao svjetsku slavu zahvaljujući progonu nesrpskog stanovništva i logorima. Zanima me, postoje li Srbi koji su stradali od ‘bratske ruke’ koji nisu htjeli sudjelovati u tome, jesu li neki ljudi bili natjerani boriti se na Karadžićevoj strani?

CVIJETIĆ: Svjetska slava se vraća na velika vrata. I u Prijedor, i u Bosnu, kako se sad to veli – regiju, Zapadni Balkan, necijepljeni/otcijepljeni… Naravno da postoje Srbi koji su poginuli od “prijateljske” vatre, ogroman je broj ljudi koje nikada nitko nije ništa pitao. Idemo, i to je to… Ili je bilo možda drugdje drukčije? Ja dvadeset godina pričam o tome Prijedoru. Ali kad odem, pa recimo u Mostar, vidim momke koji nisu NIKAD “bili preko”! Čekajte, Mostar – SADA!! Pa šta? To je odgovor ove generacije. Silno će biti zanimljivo kad današnji facebook ratnici krenu u rovove, pa se budu vadili na nevakcinisanost drugom dozom i mokru zemlju za kopati rezervne položaje. Dakle, slava je velika, i neprestano se trudimo održati joj sjaj. Ide nam, nema šta.

Bljesak.info: Književnost koju stvarate nema intenciju donijeti pravdu žrtvama, a ni sudsku presudu počiniteljima. Vi pišete o onome što se dogodilo ljudima i kako se ti ljudi osjećali, bez obzira jesu li to u potpunosti istinite ili autoimaginativne situacije. Zbog toga, moram pitati, književnost se ne piše da bi bila društveno angažirana, taj njen angažman eventualno smije protjecati iz ljepote teksta, umjetničkog nadahnuća?

CVIJETIĆ: Umjetnost nema intenciju. Ona ne stremi ničemu. Ona je svijet za sebe i po sebi, muzika je možda najočitiji primjer. Ne postoji namjera. Svemu želimo dati svoju mjeru, to je upravo  kamen koji nas prikiva za tlo. Zvijezda je na nebu. Zašto nam to nije dovoljno? Književnost, moja mala književnost, ne barata pojmovima istinitost ili ne. Pitate me da li je kompozitorova kantata politična? Pa naravno. Je li opera društveno angažirana, nosi li nekome utjehu, drugome bijes? Pa naravno!

Bljesak.info: U Noćnoj straži se pojavljuje niz likova s neobjašnjivim sudbinama koje su svojstvene većini bh. gradova nakon rata. Jesu li svi u BiH, mislim i na Hrvate, i Srbe i Bošnjake, iznevjereni u tom ratu, pa ipak, bh. političari pozivaju na nove ratove?

CVIJETIĆ: Da su svi iznevjereni, i misao na rat bila bi nemoguća. Ljudi su toliko osiromašeni, trideset godina ubijeđivani da su najljepši, da je jedino naša povijest briljantna, da jedino mi u miru gubimo ono što je smo ratom izborili. Sve zablude mira i normalnog života smo potrošili masovno stvarajući neprijatelje od svih koji nas okružuju. Valjda mislimo da će rat netko objaviti na Twitteruu, da će to biti veliki kolorizirani, fotošopirani selfie. Oko nas je toliko neizgovorenih, nezapisanih priča, potpuno neobjašnjivih sudbina. Ništa mi nismo razumjeli. Uskoro ćemo biti okruženi žilet žicom, necijepljeni ali otcijepljeni od svake civilizacije. Razumijemo li da svaki dan umire autobus ljudi, da nikoga nije briga? Razumijemo li da nas varaju na – pazite sad – kiseoniku, na maskama za medicininsku zaštitu, razumijemo li da prodaju šume, vodu, planine…? Ne razumijemo, dakako. Pušku razumijemo?! O, dobit ćemo je, za pušku ne treba nikakav test, ni kupljeni fakultet.

Bljesak.info: Tko bi danas ratovao uopće i je li kao u onoj pjesmi naše sjajne pjesnikinje Dilale Hasanbegović “neće biti djece za rat” jer u BiH više i nema ljudi?

CVIJETIĆ: Ima, ima djece za rat, to su pjesničke zablude moje, Dijaline. Tu je vrh naše zablude. Ima, ima djece za rat. Oni sada imaju svoju malu djecu, ali su istrenirani paranoidnim nacionalizmom da i njih pripreme. Bijesni, bijedni, poniženi, nikako nisu u stanju da detektiraju tko ih to tri desetljeća vara. Život nam je prošao u ratu i čekanju na rat. Stari su govorili da svaka druga generacija ima da ratuje. Za koga, to je već nebitno. U meni je strašna ogorčenost. Ljudi koji su rođeni devedesetih meni objašnjavaju kako je ovdje bilo. I uzalud je govoriti. Pa, dobro….Vrijeme je da mi pokažu kako bi to oni, ja sam sijed i potrošen, nemam ništa izgubiti.  “Lijepa sela lijepo gore.” Sad bi se mogli uvjeriti da to nije stih Tome Zdravkovića, da to pjeva svaka šibica u vojničkoj košulji.

Bljesak.info: Kako se danas živi u Prijedoru? Sreću se li tamo, i danas, lica žrtava i krvnika, svakodnevno?

CVIJETIĆ: Naravno. Očajno je. Drugo je doba, sad nije više ni važno što se sreću krvnici i žrtve, jer su oboje starci. Sad se sreću budući krvnici i buduće žrtve. Mladi i zdravi kao ruže, kazao bi kino pjesnik. Život nam je prošao u ratu i čekanju na rat. Stari su govorili da svaka druga generacija ima da ratuje. Za koga, to je već nebitno. U meni je strašna ogorčenost. Ljudi koji su rođeni devedesetih meni objašnjavaju kako je ovdje bilo. I uzalud je govoriti.

Bljesak.info: Vi ste, kako sam shvatila, dijete miješanog braka. Isprike unaprijed, ukoliko je pitanje preosobno: danas su među nama toliki jazovi da miješanih brakova, s kojima se nekad Jugoslavija ponosila, nema, a kada se i dogode, na razini su incidenta, statističke greške? Što to govori o našim društvima?

CVIJETIĆ: Jeste, ja sam od onih koje se najviše i najžešće mrze, ja sam jebena Jugoslavenčina, kriv što je nacionalna čistost sedamdesetak godina prljana. Spadajući u statističku grešku, malobrojan, malosrban, malohrvatovan, nikako bošnjakovan, ja sam ostalinska nula, decimalica od broja koji je nekad pravio nuklearne elektrane i tvornice koje su sada stovarišta otpada. Zanimljivo je kako idemo u Europu biti roblje, a za Jugoslaviju govorimo da je bila tamnica u kojoj smo bili roblje. Ovo nisu društva. Ovo su robovlasničke kapitalističke pljuvaonice. Za Europljane mi ćemo uvijek biti, svejedno im je – Turci, Arapi, Hrvati, Bugari, Srbi, Vlasi, Bošnjaci, Rumuni, Afganistanci, Sirijci, Albanci, Crnogorci. Jugoslaveni će uskoro izumrijeti. Mi, iz miješanih brakova ćemo uskoro nestati. A vi, čisti, gadite se međusobno svojom čistotom, za prosječnog Nijemca, Belgijanca ili Engleza – još gadnije ste prljavi što se ćišćim smatrate. Ovdašnji desničari sebe zovu arijevcima.  Ali, vrlo dobro znaju, da bih ih ulični njemački (recimo) neonacisti bez problema identificirali kao Slavenski ili Balkanski ološ niže rase…

Bljesak.info: Kako ste doživjeli novi, nametnuti zakon o zabrani negiranja genocida i drugih zločina?

CVIJETIĆ: Ne razumijem to. Zakon da operete ruke prije jela? Da nam taj zakon netko nametne? Da u bolnici dobijate kiseonik? Prodaju nam maske za lice po dvostrukoj cijeni? To je nametnut ili nepisan zakon?

Bljesak.info: Mirna Bosna – pusta Bosna? Je li naša zemlja pustara u kojoj žive umirovljenici i srednja generacija kojoj je rat uzeo mladost, pa više nema snage, pokrenuti se sa 40 i nešto godina i otići iz zemlje?

CVIJETIĆ: Ovo je Pusta zemlja. Kaže li to Eliot ili to sami vidimo, nije više nikome važno. Poraženi smo.

Bljesak.info: Završavate li ‘Noćnom stražom’ Enciklopediju mrtvih koju ste stvarali zadnjih godina ili ćete se toj temi još posvetiti?

CVIJETIĆ: Volio bih da je Noćnom stražom moja Enciklopedija mrtvih, kako kažete, svršena. Ali, znamo i Vi i ja da to nije tako. Sanjam da za svoju unučicu ili unuka napišem knjigu bajki.  Ali, plašim se da bi na prvoj stranici napisao – “jednom je neki stolar poželio da ima dječaka od drveta. I, uzeo je veeeeeeliku sjekiru“.

https://www.bljesak.info/kultura/knjige/darko-cvijetic-za-bljesakinfo-rat-je-preblizu-onaj-tko-ga-ne-osjeca-je-onaj-koji-ga-se-ne-sjeca/364335?fbclid=IwAR1usD7n_HnpAtlGAKMFuvCZ8TC529VCWTlSKF0kPoo_dhAHriMuCizOwXI