IZ CRVENOG SOLITERA: Znaš li da pješak može postati top?

Piše: Darko Cvijetić

Potpuno pijan drugar, na ulici mi objašnjava svoju jutrošnju šahovsku pobjedu u klubu penzionera: “Ne dakle ŠAH, dragi moj prijatelju, kao napad na kralja. Nego ŠEH, kao napad na kraljicu. A onda, nagli šah-šeh, dvostruki napad na kraljicu i kralja, istodobno. To se može, recimo konjem, koji se kreće toliko negeometrično, da takav napad izgleda zastrašujući. Ja to zovem “skočko na Romanove” iliti “crnoručica za Dragu i A.” U svakom slučaju, jutros sam briljirao, starac s druge strane ploče bio je toliko očajan da smo zajednički popili njegovu invalidsku penziju iz rata.”
Pitam ga koliko je popio, koliko su popili? 
“Pa čuj”, veli, “tri i po godine rata na prvoj liniji; meza od gazde gratis, mon ami, gratis! Šah, šeh, mat!” 

* * * 

U Ženskom romskom centru u B. jednoglasne su sve, da je daleko najnepovoljniji položaj mladih Romkinja, djevojčica, koje sa trinaest godina postaju Sonječke Marmeladovne (a nikoga da za njih ubije i pokaje se kao onaj ruski student). 
“A Cigani nemaju Svetu zemlju, nemaju Neprijatelje, a svi su nam neprijatelji, pjevamo i umiremo s četr’est godina. Meni je ćerka samo jednom bila sa školom u pozorište, gledala neku bajku, i objesila se na dud, lelee.”, priča štićenica u kameru. 

* * * 

Crveni soliter u jesen dobije neke oktanske mirise – magle, pa se ona penje od prizemlja uz stepenice, pa se miješa s parnim grijanjem u stubišnim radijatorima, i mirisom tek spremljene zimnice. Magla ima miris, ima ga i pozorišna magla iz dim mašine, ali ova, prijedorska, sva od Sane, od ribnjaka, ona na remenima nosi plemenitu vlagu skinutu s golih žalosnih vrba uz obalu, kod ušća, tamo kod trafoa…
Prijedorska dolina danju bukne bojom na sve strane. Dok smo se vozili iz Zagreba, Damir je bio fasciniran potkozarjem, brežuljcima, poljima, šumama, vinogradima, voćnjacima. Kakva zemlja! A kako se brzo obruši ispod svake nule. Mojoj generaciji dominantni miris bio je onaj iz Celuloze, kasnih sedamdesetih nepodnošljiv, koji se na jugovini čudno gubio pred mirisom vafla iz keksare. E taj miris – keksa, celuloze, zatrunjen mirisom vlažne magle, nikada se više neće ni u jednoj tubi pojaviti, kako tubi s mirisom, tako i u tubi s bojom. Zadnji Prijedor kojeg bi volio upamtiti, jest onaj s Nikšinih slika. Lijep je i na papiru je. 
Od celuloze. “Mat, mon ami, matiranje u magli.” 

* * * 

“Na sajmu knjiga u Budimpešti. Danilo je Kiš jedva živu glavu izvukao; sijevali su noževi oko njega. 
O tome i danas s užasom priča njegova prijateljica i prevoditeljica Pascale Delpesh koja je bila s njim. 
Potukao se s Borislavim Mihalovićem Mihizom, iako su i prije i poslije tučnjave bili veliki prijatelji. Tučnjava je izbila jer je Mihiz rekao Danilu: Šta hoćeš, Kiška, mi Srbi smo ti dali jezik!” 

(Mirko Kovač, KOVAČNICA) 

“E, već igranje topovima je posebna priča, mon ami. Usput, znaš li da i pješak može postati top?” 

* * * 

“Čekam kada ćeš u Crvenom solteru, za Žurnal, nešto napisati o ocu i trojici braće Sovilj”, kaže mi drugar uz pivu, “uvijek su bili gradska misterija, jedna od čuvenih urbanih legendi. Dok sam studirao, sam sam ih prozvao braćom Karamazov. Uvijek mi je Rade bio Dmitrij, Veso Ivan, a Zoran Aljošenjka Karamazov. Oca, bogu hvala, niko nije ubio. Otac je bio veliki slikar naïve, evropska klasa, zar ne?” ne posustaje drugar, dok cijevči nektarušu kod Žiksa. 
“Ima u toj paraleli duboke istine”, velim mu, “no, premalo ih poznajem da bih imao tvrdo izgrađena mišljenja. Od svakoga od njih, neumorno sam učio. Da, otac je bio veliki tzv. naivni slikar, u rangu možda Generalića, šta znam. Sjećam se da sam u muzeju naïve u Srbiji, mislim u Paraćinu, ili Ćupriji, bio ponosan do vrtoglavice, kad sam vidio sliku čika Milana Sovilja, a tek kad sam vidio šokirano lice kustosa, nakon što sam rekao da poznajem slikara! 
Radeta Sovilja možda najbolje poznajem, odnosno on mene, i ako je netko odredio moj život s olovkom, svakako je on taj! Pjesnik kojem sam prvome nosio radove na ogled, a on bi mi dao spisak knjiga koje moram za mjesec dana pročitati, pa mu onda ponovno donijeti sonet. Npr. R. Jacobson, W. Blake, T. Šalamun, Andraž Šalamun, Stevan Tontić, Nietsczhe, Evanđelja, Apokalipsa, sa svim komentarima. Naredni mjesec – Beckett, Babelj, Celan u prevodu Trude Stamać, Davidove psalme, pa za jesen – Brecht, N. Stanesku, Vasko Popa, Kiš, Selenić, Izreke otaca iz Talmudskih spisa, ili pomenute Karamazove s komentarima Tarkovskog, pa Bloka, Mandeljštama i Cvetajevu, ili Rilkea, o Rilkea posebice, Devinske elegije sam znao naizust u prevodu B. Živojinovića, ili – samo jednu Andrićevu pripovijetku za tromjesečje, jer je i to za Andrića čitati prebrzo… 
Nikada nisam upoznao čovjeka koji je toliko knjiga pročitao, koji je toliko znanje posjedovao, nikada više. 
Veso je bio slikar, pravi, akademski slikar, visoko na nebu Jugoslavije, uz Irwin, Rašu Todosijevića, Jusufa Hadžifejzovića, Željka Kipkea… Predavao je likovno u srednjoj školi, a poslije rata na Akademiji u Banja Luci, mislim da i sada tamo predaje, nisam ga vidio preko petnaest godina. 
Prvu PRIVATNU likovnu koloniju u SFR Jugoslaviji (i, vjerojatno, jedinu) organizirao je upravo Veso Sovilj, uz Senadina Ramadanovića, vlasnika u čaršiji kultne slastičarne “kod Rame” ili “Korzo”. Veso je uz pomoć Senadina, Bobana Baltića, u Prijedor doveo najveća slikarka imena, uz pomenute i Žanetu Vangeli, recimo. Slikari su ostavljali svoje radove vlasniku slastičarne, u zamjenu za boravak nekoliko dana u Prijedoru. Na terasi slastičarne su bili postavljeni štafelaji… Bog zna šta je s tim slikama bilo? Senadina su ubili na početku rata, ne znam kada tačno, odmah na početku, vjerojatno, kad i Amija, Nunu…Sjećam se i danas velike slike koju je uradila Ženeta Vangeli, koja se zvala SALON VIKTORIA, salon pobjede, koja je do rata visila iznad šanka slastičarne, crni veliki kvadrat, premazan zlatnom bojom. U ratu je, novi vlasnik prepilio sliku na dva dijela, pa je SALON POBJEDE služio kao daska za zvučnike. Dok se nije raspao na kiši. 
Za Zorana, najmlađeg brata, znam da živi u Beogradu, da je vrlo uspješan grafički dizajner, da ima krasnu porodicu…” Zašutim, zatim. 
Mislim, kako je pripovijest o Soviljima podjednako nečitljiva današnjim Prijedorčanima, baš kao i sama Jugoslavija. Grad nema pojma tko su ti ljudi, i koliko toga su dali ovome nesretnom mjestu. 
Rade je potpuno sam, u Radničkoj ulici, kraj tenisa, nema ni struju u malom sobičku, bez ikakvih primanja, sam kao ostarjeli vuk, ponosan na svoju strašnu sudbinu u usranoj provinciji, preponosan da bi i od koga zatražio milost, on, Rilkeov angeo, sjedobrad, zlatnokos, čudovit i u sjaju tamnoga svjetla, svjedok doba, s džepovima punim skica za jednu pjesmu, započetu kasnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća. 
Šuti dugo i drugar. “Mon ami, jedna tura za čaršijske Karamazove!” 

https://zurnal.info/clanak/znas-li-da-pjesak-moze-postati-top/24453?fbclid=IwAR0dKUptlrfFmEo2Bv42z-d0qtC2OpCKHUKUTYSULWa4-cxWkI5-RmQYvY4

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s