Dnevne arhive: 21. Novembra 2021.

IZ CRVENOG SOLITERA: Mrtvi glumci i živi vojnici

Piše: Darko Cvijetić

Nekada je Ljubija Rudnik, pored svega, bila poznata po svom zasađenom boriku, odmah iznad gradića. Kroz borik, gust, taman, protezala se čuvena već “trim staza”, na kojoj su svojedobno i nogometaši “Crvene zvezde” dolazili, čak iz Beograda, na kondicijske pripreme. U sredini borika, rudari su napravili tzv. “Lovački dom”, drvenu imitaciju austrougarskih planinskih vila. Ljubija se trudila biti rudarski građanski uzorna zajednica, pa je po istoj matrici izgrađen “Paviljon” za limenu pleh kapelu, mjesto gdje su dočekivane i ispraćane štafete za Dan mladosti, dom s kino dvoranom, bolnica, vatrogasni dom, otvoreni bazen za kupanje, rukometni i nogometni stadion… No, borik. 
Kao dječaku činio mi se strašan i ogroman, nepoznat, prijeteći, pretaman, iako, osobito zimi, izgledao je kao iz bajke, s granama na koji se bjelina obrušila osvećujući se svakodnevnoj tami. Prije koji dan sam s majkom obilazio grobove dragih na ljubijskom groblju, gdje me je baka dovodila nedjeljom u crkvicu, začešljanog, na njezine važne mise, prije više od pola stoljeća. Samo je Isus u župnoj crkvi nad oltarom raspeto isti i riječi koje netko govori i govori. Na moju potpunu zapanjenost –  borika, kompletnog borika, uopće više nema. Ni drvca! Posječen, obolio, razvaljen nemarom, nestao. Čitavo brdo izgleda kao polovica nakazinog osmijeha. Tako izgleda sva Ljubija. Tako je oboljela sva Bosna. Svi kantoni, (kao sinovi kante), svi entiteti, gradići, općine, sela…
Borik je nestao, kao i Crveni soliter ili “Lovački dom”, kao bazen, bolnica, kuglana, Austrougarska, Kraljevina SHS, Jugoslavije jedna za drugom. Samo još kao utvaran stoji “Paviljon”, usred Ljubije Rudnik.
Kao da je bio u onom Bulgakovljevom Patrijaršijskom parku; Anuška u tramvaj s uljem, Stojankica u lift s lutkom. Trim staza kroz sada nepostojeći borik, izgleda poput brazde preko nečijeg (eh, nečijeg) obraza.

* * * 

Stablo u kojem je umrla vjeverica
Kojoj su mravi tek četvrti dan 
Kroz usta iznijeli utrobicu 

Rodilo trešnjom 

* * * 

Passport for Sforland. 
Tako se zove moja knjiga pjesama, iz 2004. objavljena u Banja Luci, izdavač Udruženje književnika Republike Srpske. 
Rodilo trešnjom. Rodilo trešenjem. 

* * * 

Muhe su raznosile iluziju da se radi o akvariju. Zacvjetava se svaka pukotina prebrzim starenjem. Ptice se vraćaju usporeno, kao da se nešto desilo ukućanima. Nitko da sve ovo zapisuje i druga zanimanja. Mene smo ostavili. Mene smo preživjeli. To da pored Crvenog stalno prolaze kola Hitne pomoći, više puta dnevno nego u ratu, to nikoga ne zanima. Ovdje smo naviknuti na svakovrsnu smrt. 
Kuga, glad, rat, nama je to odvajkada uzidano u pogled. Pusti na kojem jeziku govoriš, kaži ti meni na kojem jeziku šutiš. 
Ostao sam. Sva moja ostanina, u tome je bjekstvu. Zemlja se samoubije svako proljeće. Svaku livadu.
“Zato se jako žalosno osećam kad se na Balkanu rodi dete, jer znam da ga čeka sudbina kao u antičkim tragedijama”  (Dušan Kovačević, “Feral Tribune”, br. 858) 

* * * 

Za vrijeme rata, u “našem malom pozorištu”, u jednoj predstavi, igrali smo Radenko i ja izginule vojnike. 
Glumili smo da smo mrtvi. Dobili smo dozvole u komandi da možemo igrati mrtve, poginule vojnike. 
Tako smo kraj rata dočekali kao mrtvi glumci i živi vojnici. 

Ili, drukčije kazano – jedan, recimo Otto Frank, preživjeli otac Ane Frank, one Ane umorene u Bergen – Belsenu, i Max Brod, prijatelj nesretnoga F. Kafke. Prvi je, dakle, uredio Dnevnik svoje kćeri, uredno izbacivši mjesta gdje kćerka piše, recimo, o menstruaciji ili seksualnosti, dok je Max Brod ne samo prekršio vatrenu zapovijed svojega druga, nego je ostavio sva Kafkina menstrualna mjesta upravo krvavim! 
Kao da je trešnjom rodilo. 

* * * 

“Sedeo je tamo pored Kiša jedan srpski pesnik i jedan slovenački. Obojica su odlični na svoj način, ali nisu veliki. I ta dva čoveka nisu jedan sa drugim hteli da razgovaraju, toliko su se posvađali kao Srbi i Slovenci. Pričali su sa Danilom i govorili mu: kaži mu… A Danilo je veoma dobro znao mađarski, na jednom nivou osnovca. Bio je tako šarmantan. I veoma je voleo tu reč “budala”.
Gledaj sad tu dvojicu budala, sede ovde pored mene I ne govore jedan sa drugim, rekao je. Pa iz ove budalaštine će nastati pokolj. I znaš li gde će poteći najviše krvi? 
Gde, pitam. 
U Bosni.” 

(G. Konrad, 1987.) 

* * * 

Pričao Š. kako su u jedinici imali minera, srednjevječnog liječnika, specijalizanta ginekologije. Nije htio više u ambulantu, nerviralo ga toliko krvi, previše vrištanja, znoja, posteljica, vrpci popupčanih. 
Odlučio se lik posvetiti drukčijoj vrsti udubina u svijetu. Podsmijavao se svojim bivšim uvjerenjima. 
Poslije rata, priča dalje Š., miner je ponovno postao doktor, vratio se ginekologiji, kao da nije tolike udubine u zemlji popunio zaleđenim gelerima. 
Samo jednom je bilo pravo zajebano, ostalo su rutine. 
Ono jednom, kad je iz neke matere, veličanstvenim carskom rezom izvukao dječaka bez nogu. 
Prepoznaš svoju prašinu. Ako pljuneš možeš je ugrudvati kao mokar kruh. 
Eleazare, uskoro ćeš ustati. 
Da, nešto se desilo ukućanima. 

https://zurnal.info/clanak/mrtvi-glumci-i-zivi-vojnici/24495