Mjesečne arhive: Decembar 2021.

IZ CRVENOG SOLITERA: Nema dokaza da sam preživio

Foto- Rade Vranješ / Dule Čeko, D.C. / leđa kafića Amadeus, 1994.

Piše: Darko Cvijetić

Kako se ubrzaju ti prednovogodišnji dani, kad se društvo oko Crvenog dogovaralo gdje ove godine ima slobodan stan, kome starci negdje putuju, kako nabaviti dovoljno vodke, konjaka, piva, vina, osigurati dobru muziku, raju, kisele krastavce… 
Nema više čak ni snijega. 
Snješko Bijelić također je otišao odavde. Snješko migrant. Neka će mu se druga djeca radovati, mrkvasti nosevi rasti po tuđim baštama, kamenčići sa drukčijih staza ići će mu oči biti. 
Znam nečiju baku, kako kroz prozor unuku priča za lokvicu pored staze, kako je dokaz preživljenog snjegovića. I unuk vjeruje. Eto kako uvijek ima boga.

* * * 

“Ja sam skužio da ćemo imati tenkove. Svoje tenkove. I da ćemo ih voziti, ali samo mi, rekao je. 
Nikakav nesrbin, ovaj, onaj…Potpuno naš tenk, koji će tu biti kod Oštre Luke, na pola puta između Sane i Prijedora, između Federacije BiH i Republike Srpske. To sam skužio, rekao je, da nećeš moći iz Prijedora u Drvar tek tako. Jebi ga, imaju i oni tenk. 
A pošto nam niko ne priznaje dokumente, možemo u Kostajnicu na ćevape. 
Toliko kužim. 
Ne kužim otkud tolika potrebna vojska, ko će biti vojska? Kako ćemo čuvati granice i to? Hoće li tvoj sin morati u rov kod Modriče? Ko ti, rekao je, garantuje da neće?! Imamo li oružja i municije? Hoće se sad nositi mobilni na liniju, ili ostaju kod komandi četa? Hoće li komandiri vodova praviti viber grupe?
Ali, zato, imat ćemo, napokon, sve svoje. Sve što nam je oteto, malo po malo. 
Šta fali – dvoje vrata za jednu školu? Šta hoćete, demokratiju? Mi ćemo samo svoje.  
Mi ćemo biti Rusi vama u inat, čak ćemo, ako nas nastavite zajebavati, prestati biti i Srbi! Toliko ćemo biti Rusi, da će i Rusi htjeti da promjene ime u Crnorusi, kad već Bjelorusi postoje. 
Jedino će kao Prusi, da izvise P. Toliko ja kužim. 
Svi žure biti dijete revolucije.”

Frend moj, jebote, četiri pive popio. Svega četiri.

“Obična krava, jednim zalogajem ukloni sa ovoga svijeta cvijet, koji nije stigao putem vjetra, predati balon sa prašnicima”. 
Možda bi frend mogao i zajecati, ili mi se samo čini, zajecavanja više nema, do novoga poroda. 
Trči mu u zagrljaj Nikola, unuk. Nosi masku preko lica i školsku torbu. 

Zamirisan cvijet, virus ili tenk. Vlažne i ledene usne snješka bijelića.

* * * 

Trebala bi neka Božićna priča. 
Meni je znana ona o fratru, Andrićevom jednom fratru, nekome dobrom, kao fra Drago Bojić iz Jajca. 
Dođe sjediti, odmoriti se, na Bikavcu brdu grada Višegrada. I gleda tako fratar Andrićgrad i most, ćupriju, pa mu se nekako smanjuje, smanjuje, pa se i luk po sredini mosta utanjio, i postao mali luk. 
Lukić, gotovo. 
Kao da će pod most zavlačiti se kakva vatra, a ne Drina. 

Kad se odmori, ode. I tako svake godine. 
Ista priča, svačiji Božić, ista voda. Ledena usta snješka bijelića.

* * * 

U Prijedoru su, u Gornjoj Dragotinji, sahranjeni Mihajlo, Aleksandra i Marija (Mesić) Zec. 
Prijedor nema ulicu Aleksandre Zec. 
Prijedor ima Zecove. 

Ima i zečeve. I kuniće. Bijelog. I Zecove. 

* * * 

Kad se malo odmori, svijet ode. Fratar ostane, začuđen.
I tako svake godine, na svačiji Božić. 

* * * 

Čitam tako, sasvim prigodno za Novu godinu, kako zapravo svojim djelima, svojim postupcima, riječima, učincima, pokazanom sažaljenju, praštanju, kako svojim bivanjem na zemlji, nakratko, brzo, samo tren gotovo, mi sami oblikujemo crte lica svoje DAENE (iz iranske soteriologije), lice s kojim ćemo se suočiti u “taj dan”. 
A noć je novogodišnja priziv toga dana, maškaranje i karnevalizacija ideje smrti, ideje vječnog vraćanja istoga, maska na obrazini jednog mogućeg, slutećeg DAENINOG lica.
Neka nama vina i iz toga razloga. Neka i pjesme. Zašto mi je prva ideja da joj je lice staričje? 

* * * 

Dalje preko Agambena, nalazim meni začudnu, zaboravljenu retoričku figuru. Ime joj je prozopopeja. 
Kaže definicija da je slična personifikaciji; njome se neživoj pojavi daje osobina živog bića. Prozopopeja također služi kao figura koja stvara dojam prisutnosti zauvijek odsutne, udaljene ili mrtve osobe, te joj dopušta da govori. 
Bit će da se moje male rečenice vole prozopopejski propinjati. 
Mrmoljenje groblja, da bi se izgrebao zvuk nekog vremena. 

Uostalom, uopće nema dokaza, da sam preživio. 

Sretna 2022. godina!

https://zurnal.info/clanak/nema-dokaza-da-sam-prezivio/24606

“Schindlerov lift” apsolutni pobjednik festivala “Dani Jurislava Korenića”

Proglašenjem pobjednika i dodjelom nagrada u Kamernom teatru 55, završen je peti teatarski festival “Dani Jurislava Korenića”. Predstava Kamernog teatra 55 “Schindlerov lift” u režiji Kokana Mladenovića, apsolutni je pobjednik ovogodišnjeg festivala.

“Schindlerov lift” odnio je nagradu Dragan Jovičić za najbolju predstavu. Nagrada Jurislav Korenić za najbolju režiju pripala je reditelju Kokanu Mladenoviću za predstavu “Schindlerov lift”, Adisa Vatreš Selimović je dobila nagradu žirija za najbolju scenografiju za predstavu “Schindlerov lift”. Nagrada Žan Marolt za najboljeg glumca pripala je Admiru Glamočaku za ulogu u nagrađenoj predstavi, dok je njegova koleginica glumica Gordana Boban proglašena najboljom glumicom festivala Dani Jurislava Korenić. Specijalna nagrada žirija pripala je glumačkom ansamblu predstave “Identitluk” u režiji Tanje Miletić Oručević.

Publika je tokom 9 dana trajanja festivala imala priliku gledati 9 sjajnih predstava teatara iz BiH, Hrvatske, Crne Gore, Sjeverne Makedonije i Srbije. Osam predstava je izvedeno u okviru takmičarskog programa festivala.

Osim predstava, svaki dan je upriličena i promocija knjiga autora iz naše zemlje i regije. Neki od autora koji su predstavili svoja djela su i Svetislav Basara, Damir Ovčina, Almin Kaplan, Ivana Šagat i drugi…

Dvostruki dobitnik Ninove nagrade, književnik Svetislav Basara bio je ovogodišnji predsjednik žirija festivala “Dani Jurislava Korenića”.

Nakon dodjele nagrada izvedena je i monodrama “Bukača” autorski projekat Kazališne družine EMMA. Inače ova monodrama je nastala po istoimenoj knjizi Martine Mlinarević.

https://ba.n1info.com/kultura/schindlerov-lift-apsolutni-pobjednik-festivala-dani-jurislava-korjenica/?fbclid=IwAR0VCI51E_CpUgGchP50XeXDFth1aJLBcKKKgBMe5aKPs8LrGPRDF02FHHA

IZ CRVENOG SOLITERA: Laku noć, Esade Midžiću…

Piše: Darko Cvijetić

Počeo sam razumijevati da je zapanjujuće, da sam na Radio Prijedoru od 1993. do 2008. godine, snimio preko 200 (riječima: dvije stotine) radio priča (!?), koje su bile na programu ili oko 22 sata, petkom, kao neki Dramski noćni program, ili pak, u drugom navratu, u terminu, također uživo, subota ujutro, u 10 sati. Radi se o tome, da sam te priče čitao i za vrijeme rata, a i poslije rata, da su ih ljudi slušali u rovovima, da sam u nekim emisijama imao goste, glumce – Radenka Bilbiju ili Zlatu Kogelnik ili Radeta Stupara, koji su također čitali. 
Tada je radio bio jedini svakom dostupan medij, vrlo moćan, važan, utjecajan; prosto – ko ima baterije, više je informiran.
A Radio Prijedor daleko se čuo, pa se nekoliko puta nakon emisije, a jednom i u emisiju, javila starija gospođa iz Maribora, koja u staračkoj samoći slušala priču Nadežde Mandeljštam o nestanku Osipa u logoru, plakala i imala potrebu da nam se zahvali, i da plašljivo poželi da joj se pročita neki odlomak Crnjanskog, bilo šta. Nikada joj nisam zaboravio drhtavi glas. Nije uopće znala gdje se Prijedor nalazi, nije čak znala ni da traje nekakav rat.
Naprosto sam naglas, u eter, čitao iz knjiga, ili svezaka, dok je Šile birao muziku, a tonac bio Boro D. pa sam nas odjavljivao kao URBA CULT 92. 
Jedan sat čitao bih priču – izbor iz Andrića, Selimovića, Tomasa Manna, Čehova, Velibora Čolića, Sartrea, Kiša, Esterhazija, Kocbeka, Pekića, Ćopića, Debeljaka, Pavića, Krležu ili Ujevića, Becketta, Skendera, Nicka Cavea, Kipkea, Živadinova, Nabokova…ukratko – tko bi nam pao napamet. Šile je sve čudesno bojio muzikom, (nije u ratu bilo interneta rođeni, za muzikom si morao tragati), Šile je tragao, svaki tekst garnirao muzikom – Dead Can Dance, Brazilski album Milana Mladenovića, novi album Floyda itd. Boro se igrao tonskim reglerom, pretapajući govor u muziku. Zvučalo je moćno, brate. Cugali smo tada sve što se moglo popiti, ali radili odličan posao. 

A ulaskom u novo stoljeće – saznat ću da NIJEDNA priča nije sačuvana, jer su ostali tonci snimali preko istih traka nove emisije, i tako prebrisavali sve snimljene i emitirane priče! 
Da. Svih 200! 
Nijedna ne postoji. I Šile je umro, i tome je već poodavno. Boro je doktorirao u Beogradu svoje “bavljenje računarima”, i nikakve nema veze s radiom već desetljećima. 
Ni Radio Prijedor više uopće nema program nakon 19 sati, a nekmoli Dramski ili Noćni. Ne treba to više baš nikome.
Da, sigurno je i gospođa umrla, iz Maribora, kojoj sam, po želji, jedne ratne večeri, iz rata čitao Crnjanskog. 
Mogu je vidjeti na nekom mariborskom odru, kako se uvoštava. 
Lament je ostao. Sjećanje odbačenog džepnog tranzistora na mogući jazz u rovu. 
(Uzmi jedno “z”, kaže Lj. pa će ti ostati samo jaz, prostor između, rupa, neprolaz).


* * *  

Gimnazija u Prijedoru, ove godine obilježava stogodišnjicu osnutka. 
Tridesetak godina u prošlome stoljeću zvala se Esad Midžić, po mladoubijenom vođi gradskih komunista iz Drugog svjetskog rata. Potom se gimnazija odaziva na drugo ime – Sveti Sava, već skoro novih trideset godina. (Midžić od Amidžić, brat od strica, bližnji mali brat, bratić) 
Dvadesetpetogodišnjak Esad M. strijeljan je od ustaša 17. 7. 1942. na periferiji Banja Luke, kod rebrovačke crkve Rođenja presvete Bogorodice. 

“Kad si otišao od kuće sveti
Savo majku si i oca svojega
Ostavio da plaču…”

Počinjao je tako učenik Esad svoj literarni sastav, sam izabravši srpskog sveca kao temu za pismeni iz srpskog jezika, u drugome razredu gimnazije.
U istoj toj gimnaziji, u čijem holu će mu bista biti sve do 1992. bronzana i netruljiva, kao dlanovi svetih.
Hrabrog dječaka – komesara Krajiškog proleterskog bataljona, E. Midžića, četnici zarobljavaju u klopci prema Čemernici, pa ga predaju ustašama. Ovi mlate, ovi to odmah kod crkve, kod Rođenja presvete. Tako je stradao u pola ljeta ‘42., za Drugog rata, prijedorski gimnazijalac, beogradski student prava, Narodni heroj Jugoslavije od 5. 7. 1951.

“ozari nas istinom sveti Savo
prosveti razum i srce naše
svjetlošću
božanske nauke
budi nam u tuzi iscjelitelj
blagoslovi da nam voće rađa”  (…)

“Ruka je svetog Save spašena čudom od lomače 27.4. 1594. na Vračaru. Jedni vele da je lijeva, i da joj nedostaje prst, odsječen još u Trnovu. Drugi vele – desna. I da je dobar običaj pod nju u kivotu  – podvlačiti se. Tako pričaju u crkvi Trojice, kod Pljevalja, gdje je izložena netruležna ruka, s dijarijem nedogodivih dodira. I traga joj nije bilo desetljećima, sve do 1912. 
Ruku su iz zapaljene Mileševe spasili muslimani, neki Čengići iz sela Potpeć kod Pljevalja, drugi vele da su ruku s kivotom spasili muslimani iz Hisardžika kod Prijepolja, neki Dizdarevići, Ili Kapidžići ili Amidžići… 
Ili, zamisli – Midžići, mala bližnja braća.
Čuvali drveni kivot, u njemu voće spremali, na netruležnom tvome dlanu, Savo, truležnu jabuku”. 

Tako bi pismeni sastav mlađak đak Esad M. završio.

A i što je stotinu godina, u životu Rođenja presvete. 

* * * 

Laku noć, dionici grada, šetači po asfaltu, 
Šile vas, Boki i ja, pozdravljamo u ovu mokru ratnu noć, pred odlazak 1994. 
Maše vam i Miles Davis, a nema struje, pa zamislite uličnu rasvjetu koja se cakljenjem divi kiši. 
Čuvajte baterije ili akumulatore iz jugića i golfića – za nas.

Da slušanja, do naredne subote, šetači po asfaltu, 
vaš URBA CULT ’92. 

https://zurnal.info/clanak/laku-noc-esade-midzicu/24589?fbclid=IwAR2MFchEl_v9UzTl1mLTrEQu5IWmeGn9TL08P6Lpk3FkmXICgnG8QppEHvM

IZ CRVENOG SOLITERA: PTSP u kratkim crtama

Foto – Igor Motl – (Iz predstave “Generacija bez kosti”, autorski projekat D.C.
Želimir Rivić kao Otac, Pozorište Prijedor, 2015.)

Piše: Darko Cvijetić

Boginja postmoderne jest poludjela Mnemozina, boginja sjećanja, pisao je Ihab Hassan. 
Ona koja se osvrće, koja čuva sjećanje, ali poludjela, kojoj se sve pamćenje poremetilo, uneredilo, alchajmerovalo, pa je čudno i varljivo, nepouzdano i hipnotično. Današnjica kao da je postpostmoderna, odnosno izvjesna Mnemozina, ali nakon psihijatrijskog tretmana, potopljena medikamentima u stanje obamrlosti, šutnje, gotovo umirujuće osjećanje ničega. Silina historičara razgrće historijske materijale kako hoće, pa imamo živuće usporedne interpretacije dogođenog i društveno upamtljivog. 
Sve se umirilo, budućnost se okrenula prema prošlosti od straha, svijet se upravo suočava s faktom da jedan virus i u 21. stoljeću može oduvati ljude s majčice, koja se već zajapurila od bijesa. Podjednako je masku nositi i oko Crvenog solitera, kao i Crvenog trga, ili na Manhattanu, u Veneciji kao i u Tokiju. Smanjeni je svijet, i vruć od informacija koje jedni drugima šaljemo, gdje je nemoguće razdvojiti lažne od pravih, bitne od nevažnih. Počela je bitka za kisik, bitka za disanje, respiratorni užas napokon je obuzeo sjekire na putu ka šumi. Bitka za resurse disanja, gdje je virus kao ugalj, grije ali ne da disati. 
Sad i komšiluk iz Crvenog dijeli istu navadu življenja na majčici sa Šangajčanima, Moskovljanima, Jeruzalemljanima; ljudi nose maske preko usta, (kosooki ili crni), ljudi tipkaju u mobilne, (u Siriji kao i pored Azurne obale ili Taibove baste). 
S takvom Mnemozinom valja se nagoditi, probuditi sebe za nju. Naučiti se insektualizaciji od svakoga Samse kojeg sretneš. Kao i da si stalno na vrhu svog svijeta.

Tako sam pokušao objasniti sinu da je bog jedan, rekao je. 

* * * 

Gotovo svako jutro Zlaja ribari, poznaje vodi svaki kut, ne može od njega ni kap Sane postati pahulja, da on ne zna, da mu Sana nije javila. Nosi veliki ruksak u kom je sve potrebno, kao za mjesec dana ratišta. 
Ima duboke čizme, skoro do prepona. Zlaja K., s neizbježnom cigaretom, duge sijede kose vezane u konjski rep. Gledajući ga s obale dok stoji posred rijeke, vidim kako mu ledena voda lomi noge i leluja ih površinom. Dok govori, u sjenku mu kroz usta ulazi voda. 
Cugamo ponekad pivu pored vode, bacimo koju ribu na roštilj. Skoro pominjemo Mikija Grka, onog što je čuvao dvoranu Mladost i bio drugar sa svakom generacijom. Miki Grk (Dimitrije Parliaris) je bio legenda gradska, drugar sa svim generacijama koje su se na školskim odmorima vrzmale oko srednjoškolskog centra. Otac mu je bio pravi Grk, pukovnik, dobrovoljac u partizanima, pa su Mikija Grkom svi zvali. 
Umro je prije nekoliko godina, valjda 2018. u bijedi, odbačen. A za vrijeme rata, zahvaljujući tome što je znao grčki jezik, stalno su ga uzimali za prevoditelja kad god je neka delegacija išla u Grčku, a i bio je prevoditelj grčkom arhimandritu Partenijusu, kada god bi grčka, pravoslavna delegacija ovamo dolazila i donosila pomoć u hrani, odjeći i slatkišima za djecu. Svi su ga poslije zaboravili. 
(Naravno, i Grci). 
Zahvaljujući Mikiju, tko zna koliko djece je u ratu prvi put vidjelo i jelo slatkiše. A njemu baš zbog šećera, pred smrt, obje noge odrezali, do iznad koljena. Svi ga brzo zaboravili, neurednog, nasmijanog, usporenog. Čisto svjetlo. Umro gladan i u bijedi, potpuno sam, isključili mu i struju, zbog duga. 
Zlaja zatim navlači čizme, i odlazi opet u vodu, do iznad koljena. 

A i sportska dvorana se ne zove više Mladost, dobacuje bez okreta iz Sane.  

* * * 

Radi se o tome da nema sna, danima. Noćima. A zapravo te užasan strah da spavaš, jer onda sanjaš, a tome baš ništa ne možeš. I vraćaju ti se lica, njihova nasmijanost, nešto je moglo drugačije, mogli smo mi mrtvi šetati nekome po noćnim morama. 
Dan izguravaš, uglavnom ne misliš ni o čemu previše važnom, iako sve češće osjećaš bezrazložan umor, i opet čekaš da napokon legneš. Tako u krug. Svaka riječ Tore ima 160 000 lica, smisaonih slojeva ili ulaza. Možemo li ikada išta ikome reći? 
Što bude s onim što je jezikom neobuhvatljivo, a isto je JA. Sjećanje na rat je jebeno. Prašina vađena iz oka, isto je mokra. Pamćenje je kao slika koja nestaje točno onako kako je nastajala, crticu po crticu, sloj po sloj, sve nerazgovjetnije. Poludjela Mnemozina je odlična za opis. 
To je moj PTSP u kratkim crtama, rekao je. 
One, na koje smo pucali tog popodneva, sanjam najčešće. I više nisam siguran jel’ se sve baš odigralo onako kako se odigralo? Možda ja i nisam pucao, bilo je prebrzo, već me lik nišanio. 
Jeste me nišanio, to je stoposto; bio sam brži, i to je to. Jebeno je i što sam ga upamtio. 
Koliko sam samo ljudi zaboravio, a on mi k’o nacrtan pred očima. 
I jedna baka. 
Na traktoru, prikolici. Stalno je pominjem. 
Sjedi baba pored lijesa, sanduka, koji je već načet zemljom, ali svježe iskopan. 
Djed vozi traktor, sporo, u koloni vozila iz Krajine, preko Novog i Prijedora za Banja Luku. Ogromna je vrućina, sljepljujuća, ’95. Nema kisika za disanje. Baka sjedi u prikolici, uz lijes s tijelom poginulog sina prije dvije godine. Nisu htjeli jedinca sina ostaviti. Iskopali ga. Njih dvoje sami, u zoru. Pa na traktor. 
Zaboravio sam lice i bake i djeda, ali lice mrtvog vojnika, njihovog sina, koje nisam ni vidio, nikada neću zaboraviti. Ono se mijenja kako ja starim, rekao je.

I Žižek je neki dan ispljunuo da smo u postljudskome dobu. A i Mnemozina je, rođeni, oduvijek bila luda.

* * * 

Odražen golub dok pije vodu u lokvi. 
Na obodu pod mostom, Obradov mali prodaje pijavice koje je jutros nakon kiše zorom skupljao u lončić. Kupuju ribari koji pojedinačno, u razmaku pristižu. Kruh u mrvicama nose sa sobom. 

Bog je jedan, ima i slatkiše, mladost, i noge ispod koljena. 

https://zurnal.info/clanak/ptsp-u-kratkim-crtama/24564

Poetski tren: Darko Cvijetić – Izrada citre

pjesma iz zbirke „Ježene kožice“ (V.B.Z, 2020.) koja je ušla u finale nagrade „Europski pjesnik slobode“ u Gdanjsku, za 2020. godinu!
Autorica videa: Gordana Kovačić Recitatorica: Gordana Kovačić Glazba: Across the Universe (J. Lennon-P. McCartney) Aranžman i izvedba: Lauren Scott (keltska harfa), s albuma „Beyond the Horizon“ (Lauren Scott, 2020.)

https://www.youtube.com/watch?v=6U_ldQgT-9U

Rekvijem živima Darka Cvijetića

foto – kip Isusa iz Nazareta, bezruk, crkva Sv. Josipa, Prijedor, koji je preostao nakon miniranja 1992.
Piše: Roberta Nikšić, Polis.ba

Schindlerov lift sam prvi puta vidjela na kiosku. Tako se uostalom kupuju knjige u malim gradovima, na kioscima. Ukoričena krvava mrlja među časopisima i rijetkim knjigama. I usred mrlje, dva solitera, simbola gradskosti, baš kao u izvedbi Dragana Stojnića, soliteri su tamo gdje se grad sa nebom rukuje. Dok knjige dospiju do kioska malih gradova – ova je doživjela tri izdanja, i nagradu Fritz, i prijevod na njemački, postavljena je i predstava u Kamernom teatru – dogodiše se mnoge pohvale i recenzije, dakle u Schindlerov lift ulazim s naknadnom pameti, znam da Crveni soliter ne nalikuje soliterima Dragana Stojnića, niti se lift s nebom rukuje, nego se spušta u jeze prizemlja. Lift ide putanjom uzdizanja gradskosti i razgradđivanjem te iste gradskosti, „grad postaje bezgradan“.

Sve kad bi se i htjelo u nebo dospjeti, s njim rukovati, ne može se bez susreta i dodira sa užasom, što ovdje prebiva na trinaest katova, u stotinu i četiri stana, i četiri lifta, s kraja na kraj jeze, stotinu četiri obitelji.

U jednoj od priča, kartoteci solitera, samo su imena stanara, u svako je već upisana sudbina. Pakleni krugovi. Nad svaki Cvijetić silazi. I priče se kao stara lična karta rastvore. Imenovanje je čin stvaranja. Nakon konačnog ništenja, nestajanja, gubljenja po primarnim, sekundarnim i tercijarnim grobnicama, ili pogibije na ratištima, kojima nisu mogli izbjeći, Darko ih vraća prijašnjim životima, dok su još živjeli, kao građani i radnici, ili djeca. Bilježi tko su bili prije svođenja na veliko slovo nacije. Bilježi i preživjele, rakijom poražene radnike-ratnike, sekundante primarnih grobnica, usamljene udovice, majke koje čekaju sinove koji se neće vratiti.

Bilježi on sve žive, od mrtvih mrtvije.

I miljenike očeve, ni ljubav očeva ih ne može spasiti od sigurna rata. Inercijom pripadnosti velikoj naciji, uvučeni su u vrtlog, iz kojeg se ne mogu izvući. Jedan od njih Šime, a zapravo Miodrag, je glas koji viče u pustinji.

„Vojska je u par dana sklonila leševe s ulica i odvozila ih u Tomašicu, u svježe izbagerisane masovne grobnice.
Primarne, masovne grobnice.
Svi su to znali, svi su to šutjeli, svi su se nagutali pustinje i smrti, i zanijemili punih usta. Samo je Šime jednom pijan, došavši s ratiša vikao poderavši krajnike na soliter…“

A drugi je Zoran Mršić, zvani Rambo, tako nježan, pa dok na ratište putuju, na otkrivenome dajcu, on još samo želi gledati prirodu, pa zamijeni mjesta, i život za smrt. Onaj koji je preživio bježi kroz kukuruze, bježi kao u snu u kojem je teško trčati, a mora se, bježi ali svejedno ga sustiže slom živčani. Onaj koji je preživio, piscu imenuje sve stanare zgrade. Tko preživi, mora da svjedoči. Između ostalog, i da živi još žive produženo umiranje.

I među mnogim žrtvama, od svih najmanja, mala je Stojanka, kćer Božja što nosi grijehe stanovnika Prijedora, a mjesto njene smrti, lift iz naslova, su zapravo „pokretne betlehemske jaslice“. Na Badnjak slamom napunjene. Nekad Bog ne dospije do svoje zrelosti. Ubijemo ga puno ranije. Svejedno nas otkupi.

Na kraju je odlazak, na grob djevojčice Stojanke Stoje Kobaš i njenog mlađeg brata. Grob bez imena, bez oznaka, dodirna točka svemira u kojem su njihov grob i mas grob, jednako (ne)otkriveni. U zaborav zarasli, jednako neoznačeni, jednako bezimeni. Izbjeljena krvava mrlja. Spušta se u grob. Grob imenuje. Vraća mrtve natrag u imena.

Nakon Schindlerova lifta, nastavljam čitati poeziju od Cvijetića, Snijeg je dobro pazio da ne padne.

Polaganje mrtvih natrag u imena, tako on u jednoj svojoj pjesmi, Toliko vrta cvijet može podnijeti, tako bi se donekle opisalo o čemu i za koga piše.

Piše za one kojih nema, a sve kako bi ih bilo. Mrtvima daje imena, daruje im drugu smrt. Dostojanstvenu. Prva je bezimena, omasovljena, bezgrobna, kosti razvrtlarene, posvuda posijane. Cvijeta ih pronalazi, kupa, čini čovjeka. Cvijeta je vrtlar. Zemlju kompostira, ne bi li nježnošću urodila.

„Zube rosfrajne zamke
Sakrio nježan osmijeh rane
Oblačiće s dijalozima u stripu
Napuste imena i krikovi
Magneti s gradovima
Klize niz frižiderska vrata
Unutra
Ime se vratilo –
Ta butna
Tabutna kost
Tata mi je“

(DNA Aidinog oca)

Takvo je pisanje najsličnije gacanju po oštrom kamenju, svaki korak ranjava, sve dok pisac sam sebi ne postane „Golgotinja“.

Čovjek je provalija,
Uzgojena pupčana vrpca, darovana u ime.
(Schulzovo pismo Witkacyju o boji cimeta)

Neke su pupčane vrpce duljine od Jasenovca do Šejkovače, s njom se oko vrata zapetljani rađamo, a Cvijetić se njom spušta do na dno jame Hrastove glavice.

Pored Sanskog Mosta, Gornjeg Kamengrada, u Podvidači, selo Glušci. Pored sela
šumica, u šumici jamica, u jamici 23 484 komada kostiju. Hrastova glavica.
… jama je sličila na bunar, kome zidovi tiho cure…
…tijela su padala s visine najmanje dvadeset metara…
(Jama)

On pada sa njima, i tako dolazi do sebe. Dok drugi pronalaze sebe, on do sebe dolazi. U zemlji u kojoj Obradi bageristi zemlju obrađuju, revno premještaju, prazne grobove, veliku buku proizvode, a slabo ih tko čuje, Cvijeta vrtlari, „izvrtlario jezik uvaljan u pustinju“. Cvijeta vrtlar, angeo praznog groba.

Pjesnik traži riječi, on ih „grlomprohodava“ sve dok sam Riječ ne postane.

I dok čitam, vidim ga kako prst umače u rane Kristove, opipava mekoću tkiva, i vidi paklene krugove, a rana ga boli, jer je njegova. Krvav dlan njegova je kičmena moždina, njegova posteljica, njegov raj, pakao i samrtna postelja. I sve je u tom dlanu.

Svijet drugačije izgleda ako ga se gleda iz masovne grobnice. Rana ubijenog pa skrivenog boga progovara ljudskim jezikom:

Ja sam rana nanešena svijetu i moram naučiti kako da ga manje bolim, kako da me prihvati. Moram se zarastati, moram se zarastati. Ožiljčić biti, potom nestati netragom u koži.
(Selfie dječaka s puškom i psom)

Koliko je pjesnika toliko i jezika u ovom našem materinjem jeziku. A jezik Cvijetićev u jamu zakopan, pa izvrtlaren, jezik je zemljani, neizgovorivi, grlo poslije vješanja razvezano, pupčana vrpca oslobođena vratnoga stiska. Krvava mrlja.

U tom jeziku on utjelovljuje mrve očeve, nerođene sinove, kosti iz grobnica spaja, iz groba pridiže, pa citira Rašu Livadu:
„Nitko se ne može sagnuti toliko nisko da bi vidio lice Boga.“

On ga gleda očima glatkih lubanja, iz jama u koje su padale sa visine od dvadeset metara.

Svaki dan svoju kožu odere, objesi na čiviluke, tuđe nesreće navlači, nekada su to utopljeni migranti, ili zaljubljeni slikarski modeli, pčele što bolno umiru kad čovjeka ubodu, dekaptirane djevojčice, i tako po cijele dane, a noću se spali na lomači, kako bi izjutra sve ispočetka, jer onaj koji preživi, mora da svjedoči.

Uz čitanje Darka Cvijetića možda neke sretnije generacije, one koje dolaze, možda budu sućutnije. Možda se oslobode pupčane vrpce s kojom mi hodamo zauzlani i nesretni.

Putrefakcija nije besmisleno truljenje radi nestajanja, ona je vrijenje i bujanje, zapravo čisto kompostiranje radi hranjenja novoga.
Tako valja, dakle, ući u novi tjedan zalijevanjem komposta u vrtu, čuvanjem topline, u zemlji, za neke nove ljude, manje zle od ovih koji su nam suvremenici.
(Dnevnik, za Radio Slobodna Europa, nedjelja, 3. prosinca 2017.)

Pratim dalje što piše, po književnim portalima, žurnalima, časopisima, autorskim stranicama, dragim virtualnim bibliotekama. U njima je sve čega nema po bibliotekama naših malih gradova, pa nam i te virtualne zamirišu na knjige svježe otiskane, ili na one što se često posuđuju i čitaju. Kada prestanemo čitati, nestat će i ovo malo gradskosti po našim gradovima.

Čitati Cvijetića znači mnoge i mnoge čitati, sve one koje se nije ili neće stići čitati u ovo malo nam dodijeljenih ljudskih godina. Učiti iznova čitati. Možda se i nauči. Kako je živjeti s toliko sućuti. Može li se to naučiti. Gdje se to znanje sabire.

Što je bilo na početku, mašta ili empatija, i tko je tu koga rodio? I mogu li jedno bez drugoga? I što će nam se ovakvima dogoditi, bez mašte, bez empatije.

Ovako kad baku Anku osluškuje u sjećanjima, a zapravo čeka smrt očevu u bolnici:
…Govorila sam s pticama kao i ti, sveti Franjo, i redovno ih hranila. Tako sam jednu jesen hranila lastavice, svaki dan, svaki dan. I tako su se ugojile da nisu mogle uzletjeti, nisu mogle poletjeti na jug…..Sve su od zime uginule, meni pod strehom, sveti Franjo, meni pod strehom. Kaži mi, sveti Franjo, šta sam mogla, nisam znala da su selice, da su lastavice, meni su sve ptice iste, sveti Franjo, šta sam mogla, šta sam mogla?”
A onda izmjeni glas, pa imitirajući kako misli da bi sveti Franjo odgovorio njoj, glasno veli – “…letjeti Anka, morala si poletjeti umjesto njih, dušo!”
(Snijeg je dobro pazio da ne padne, Iz knjige režije za AndrićevuGospođicu)

Ernesto Sabato je jedne prilike negdje rekao kako bi trebali čitati sve ono što nam pomaže da lakše život podnesemo, preživimo, i ja sam mu vjerovala. Ali to nije dovoljno. Nakon Cvijetića, gledam Cvijetića, kosti mu rebrena arka Noina, i oni što čitaju, tu se skrivaju, ne bi li se spasili.

http://www.prometej.ba/clanak/copy-paste/rekvijem-zivima-darka-cvijetica-5091?fbclid=IwAR1lZybKfweaxmtgazb2G1EHb3j-r0wfnZ2G-mAVGsq0izW5ynYjhgFTp1I

Darko Cvijetić “Noćna straža”: Pusta Bosna i ponovljivost smrti

Piše: Ivana Golijanin, Oslobođenje, Sarajevo

Posljednja knjiga bosanskohercegovačkog književnika Darka Cvijetića “Noćna straža” oblikovana je od dva dijela – proznog i poetskog. U njima Cvijetić iznova pokazuje vlastito umijeće spisateljske artikulacije zlokobnih tema koje oslobađa u jeziku, i ka vječnosti.

Prvi dio naslovljen je sa “Naš panj, naša satara” i označen podnaslovom – priče/ relata refero – što upozorava čitatelja na to da sve što će u nastavku pročitati ne shvati doslovno. Bez garanta istinitosti, nalazimo se u domenu fikcije u kojem autor ispisuje seriju priča za koje ćemo svakako poželjeti da nisu istina. Kratke priče, crtice iz života i još prisutnije smrti, u svega nekoliko redova, nekad jedva na dvije stranice, sažimaju prošlost i sadašnji trenutak.

ZVRK OD BREZOVINE

Likovi kojima posvećuje prvi dio svoje nove knjige pogođeni su ratnim iskustvom i tu traumu prenose i u sadašnjost. “Mladen se u trideset osmoj godini života zamonašio. Dvanaest godina uzimao kokain. Sve zbog rata. (…) Govorio je – ako u raju imaju jabuke, tamo je onda jesen. Govorio je – ne mogu vidjeti ni krpene granate iz cirkuskih topova a da ne čujem eksplozije. Govorio je – malom sinu kupim zvrk od brezovine i snažno ga zarotiram na stolu i opet čujem rafale. Govorio je – ljudi se iz zemlje dižu, da uđu materama u stomake, da se sakriju.”

Na pozadini strahovitih dešavanja i sjećanja na prošlost Cvijetić gradi narativne procjepe iz kojih curi sadašnjost preopterećena prošlošću do mjere potpunog, vlastitog poništavanja. Ponovljivost smrti se proteže zauvijek u svačijem životu, i onom koji živi Eso nakon bivanja u logoru, Pero koji ga je mučio i Lazar koji je gledao Aziza dok su ga živog zakopavali. Svi oni, živi a trajno obilježeni smrću koja nije došla po njih tada, ispljuvavaju zemlju ostavljenu za sutra. Njihova nutrina je razorena i primorana bivati u njima samima, bez njihove volje. Sjećanja su, iako kratka i djeluju usputna, u ovim Cvijetićevim pričama izvanredno afektivna i, uprkos (po)smrtnom tonu, doprinose spasonosnom pokušaju stabilizacije narušenih života i prevazilaženju traume.

Prolog prvog dijela je posvećen imenu – “Što s imenom kada nas nema više, kada odemo? Što s imenom koje smo nosili, koje nam je dato kada smo rođeni? Post smrtno i pred rodno ime”, dok u svom epilogu Cvijetić piše spisak imena ljudi kojima je posvetio priče, a koji naziva Metanastazija (grč. masovno preseljenje stanovništva u potrazi za boljim životom). Gdje se nalazi bolji život? Šta ostane od imena kada odemo? Odgovor na oba pitanja je, nestvarno i paradoksalno, upravo u smrti.

”Noćna straža” je naslov koji evocira tišinu i tamu – na straži se mora biti tiho i oprezno. Naslovnica Cvijetićeve knjige direktna je aluzija na Rembrandtovu “Noćnu stražu”, u pokretu zaustavljena četa, koju je bosanskohercegovački grafički dizajner i ilustrator Boris Stapić vidio pod svjetlima fosforne rakete zbog koje lica i tijela izgledaju kao voštane figure i dječije igračke. Osvrnuvši se na pitanje o tom motivu, pisac je kazao: “Vidim veliki luk između moje prve objavljene knjige ‘Noćni Gorbačov’ (Pegaz, Beograd, 1990) i ‘Noćne straže’ (Buybook, Zagreb-Sarajevo, 2021). Tridesetjednogodišnji noćni luk iznad Puste Bosne.

U spajanju razorenih sudbina, drugi dio knjige zauzima “Pusta Bosna” – poema u sedamdeset naricanja. Motiv od presudnog značaja za interpretaciju ovog dijela koji Cvijetić varira u nekoliko navrata jeste Eliotova “Pusta zemlja” – simbol koji nam ovdje pokazuje kako je nevolja puste zemlje povezana sa nevoljom njenih gospodara. Oni koji su Bosnu naseljavali misleći da je pokore napravili su je pustom, a onda su se ljudi jednostavno navikli na taj surovi i sumorni život u njoj. “Prelopatati zemlju. Ova se stidi. /Zeleni križ na apotekama šalje /morzeovske rečenice, kao loši srčani udarci. Semafori ne /odustaju od žutog svjetla. Štakori zapanjeni. /Noću ljudi nekamo nestaju. Pticama se ne spava. Kome jabuke,/zacvali voćnjaci. /Sloj sjenke debljine ožiljka. Ćuk u Bešinoj ulici dvije noći nije/spavao od tišine.”

PUNI SJAJ MJESECA

”Noćna straža” je naslov koji evocira tišinu i tamu – na straži se mora biti tiho i oprezno. Naslovnica Cvijetićeve knjige direktna je aluzija na Rembrandtovu “Noćnu stražu”, u pokretu zaustavljena četa, koju je bosanskohercegovački grafički dizajner i ilustrator Boris Stapić vidio pod svjetlima fosforne rakete zbog koje lica i tijela izgledaju kao voštane figure i dječije igračke. Osvrnuvši se na pitanje o tom motivu, pisac je kazao: “Vidim veliki luk između moje prve objavljene knjige ‘Noćni Gorbačov’ (Pegaz, Beograd, 1990) i ‘Noćne straže’ (Buybook, Zagreb-Sarajevo, 2021). Tridesetjednogodišnji noćni luk iznad Puste Bosne.

U spajanju razorenih sudbina, drugi dio knjige zauzima “Pusta Bosna” – poema u sedamdeset naricanja. Motiv od presudnog značaja za interpretaciju ovog dijela koji Cvijetić varira u nekoliko navrata jeste Eliotova “Pusta zemlja” – simbol koji nam ovdje pokazuje kako je nevolja puste zemlje povezana sa nevoljom njenih gospodara. Oni koji su Bosnu naseljavali misleći da je pokore napravili su je pustom, a onda su se ljudi jednostavno navikli na taj surovi i sumorni život u njoj. “Prelopatati zemlju. Ova se stidi. /Zeleni križ na apotekama šalje /morzeovske rečenice, kao loši srčani udarci. Semafori ne /odustaju od žutog svjetla. Štakori zapanjeni. /Noću ljudi nekamo nestaju. Pticama se ne spava. Kome jabuke,/zacvali voćnjaci. /Sloj sjenke debljine ožiljka. Ćuk u Bešinoj ulici dvije noći nije/spavao od tišine.”

PUNI SJAJ MJESECA

 Kao što Eliot ispisuje motivski paradoks u kojem je život lišen smisla smrt, a ponovni smisao može uspostaviti opet smrt – ritualna, žrtvena – tako i Cvijetić u poemi, kontinuiranim ispisivanjem smrti na stranicama, pokušava uspostaviti njen smisao za nastavak, makar i privida dostojanstvenog života. Ne iskliznuvši u romantiziranje traume, pjesnik u poemi mapira neke od suštinski važnih boljki Bosne proizašlih iz (ratnih) razaranja, između ostalog i neprikosnovenog robovanja traumi i žrtvi. U stihovima “Puste Bosne 5” stoji: “Mi zapravo mrzimo ‘našu žrtvu’, rekao je./Što neviniju i što veći broj./Zavidimo. Jer je ‘naša žrtva’ neprikosnoveni autoritet./Zavidimo joj, jer joj robujemo, jer je slobodna, ta ‘naša žrtva’.”

Prvi dio Eliotove poeme nosi naslov “Sahranjivanja mrtvih” i tematizira smrt kao pojavu koja nas privlači, to jeste opisuje teškoće buđenja iz smrti u životu – stanju u kojem ljudi u pustoj zemlji žive. Ljudi (o) kojima Cvijetić ovdje”nariče” boje se da žive u stvarnosti. Zato je april i za njih najokrutniji mjesec, a trebao bi da bude mjesec ponovnog rađanja proljeća. Kada je moguće razmišljati o tom mjesecu u njegovom punom sjaju? Kada ćemo prošlost ostaviti u njenim vlastitim okvirima, a ne u isuviše krhkoj sadašnjici? “Današnji sterilitet bit će jednom prevaziđen, kada proljeće sebe bude razumjelo”, reći će Darko Cvijetić, a ja da ne postoji bolji sažetak konačnog smisla koji emanira “Noćna straža”, i njegova književnost uopšte.

https://www.oslobodjenje.ba/magazin/kultura/knjizevnost/darko-cvijetic-nocna-straza-pusta-bosna-i-ponovljivost-smrti-712732?fbclid=IwAR28PUGbsaX_x-oEjMtIFZCfXBDAuB4BjfVzoGGF6buBpn8QLLhDN5yStt8

IZ CRVENOG SOLITERA: Esma i ja odosmo odavde

Knjiga priča MANIFEST MLADE BOSNE, Prometej, Novi Sad, 2000.
nije za dvadesetjednu godinu, ni od koga pozajmljena u Narodnoj biblioteci Ćirilo i Metodije u Prijedoru.

Piše: Darko Cvijetić

Našli smo se, evo, u kandžama sopstvene odnjegovane životinje, koja svo vrijeme budno u nama čeka svoju vanjsku aktivnost. Gaston Bachelard je govorio da “odsustvo kuće uvjetuje odsustvo sanjanja”. 
A kuće nam je sve manje, sni nam se ukočuju, trule, ne daju se takvi sanjati. 
Ostaje samo da odlučiš – ostaješ li iza ili ispred svoje riječi.

Znaš, pričali smo tako Šile i ja, svaka tvoja kost se broji u tebe, svaki nokat koji si odrezao upravo je prestao biti ti. Tako i ono što si sanjao, upravo se odvojilo od tebe, prestalo biti ti, i tko zna kamo sanjano odlazi, ili ga netko skuplja, odlaže, čuva, sortira, kao u Daniluškinoj Enciklopediji. 
Jebi ga, meni je Nova Godina kao klincu uvijek bila nova ploča Bijelog dugmeta, kažem. 
Kad se potrefilo da Novu čekam s četvoricom u rovu ’94., istresao sam rafal kao mama mrvice sa stoljnjaka, i pijan im vikao – osamdeset-četvrta se vuuuče-ne-računaj-na-meeene, rekao on. 
Pucao sam u nebo, ne boj se.

* * * 

Glumci, na Međunarodni dan djeteta, u privatnom inostranom tržnom centru, dijele klincima besplatne ulaznice za predstavu NIJE ČOVJEK KO NE UMRE. 
Na drugom kraju zemlje je praznik, Dan državnosti, tako i u Distriktu Brčko. 
Plejada zakona koje nitko više normalan nije u stanju pratiti. Svaka druga livada ima svoj zakon o bumbarima.
Na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženskih prava, kao u svakom od svjetova u kojem još postoji poetska pravda, i posljednji teatar koji je nastupio na kazališnim/pozorišnim Susretima u rečenom Brčkom, povukao je svoju predstavu iz eventualnosti žiriranja. 
Razlog je glumac koji žirira, prozvan od nekoliko žena, glumica dakle, za seksualna napastvovanja. 
Igrom slučaja, posljednji je odustao teatar iz Banja Luke, dakle Republike Srpske, koji će, kao i svi teatri izvesti ipak publici predstavu. I to, slušaj samo – “Derviš i smrt” po romanu Meše Selimovića, u režiji gostujućeg makedonskog redatelja. 
Sumirajmo: Teatar iz Republike Srpske će na Dan državnosti BiH, izvesti u Brčkom u čast publike, predstavu “Derviš i smrt” po romanu Meše Selimovića a u režiji Makedonca! 
Na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.

I opet bih pucao u nebo, ne boj se. San nam se ukoči od toliko nesanjanja.

* * * 

Jedan Raskoljnikov, recimo, koji se vratio nakon tridesetpetogodišnje robije. Zamisli ga samo, kaže Lj., 
Ona ga nesretnica, Sonja, svo vrijeme čekala, ostarila, pocrnila, ostala bez života i bez vjere, starica s četrdesetdevet, partijka, boljševik. On još mršaviji, bez zuba, sijed i propao. 
Zamisli ga kako nalazi još starijeg Porfirija Petroviča, koji je daaavno penzionisan, i živi u istom onome stanu. Između se dogodila Revolucija! 
Sad je Rodion Raskoljnikov vjernik i duboko ubijeđen da je živ zahvaljujući Bogu. I susreće Porfirija, koji je proganjan jer još nije komunist, jer sumnjaju da je trockist, sumnjaju da je Bijeli…Svijet je to sada u kojem ruše crkve, tuku popove, obeščašćuju monahinje…Svijet u kojem ne postoji nijedan vjernik, svijet bez ijednog krsta… Sovjetski, naime. 
Sonja ga moli da ne izlazi, da će ga ubiti zbog krsta oko vrata. 
Sonja, zar ne vidiš, Sonja? Pogledaj dobro. Vidiš li sad?
Porfirij je zgrožen na sam pomen Isusa.  Moli Raskoljnikova da manje dolazi. Sumnja da je agent, da je namjerni provokator. Eto ti drama, kaže Lj. Preostaje da je ubrojiš u sebe. 

* * * 

U Brčkom su ratovale i prijedorske brigade. Schindlerov lift je priča i o tome šta im se događalo u pozadini. I predstavu su istoimenu izveli sjajni glumci Kamernog teatra 55 u sklopu XXXVIII Susreta kazališta/pozorišta u Brčkom. Također, predstava je samoizuzeta iz žiriranja, kao i “Derviš i smrt” Narodnog pozorišta Republike Srpske. 
Desetak ljudi, možda i više, tridesetak, kaže mi dramaturg Kamernog, odmah nakon prvih scena napuštali su salu. Ostali jecali. U Brčkom su, I u Luci počinjena zvjerstva ljudi prema ljudima. Imaju i oni svojeg Adolfa. 
Pitanje je – koji su ljudi plakali, a koji napuštali salu, i zašto? 
U rečenom Brčkom postoji Gradski park, naspram hotela, u kojemu se nalaze tri spomenika, u nekih pedeset metara kvadratnih. Spomenik poginulim vojnicima Vojske Republike Srpske, spomenik vojnicima Armije BiH, te spomenik vojnicima Hrvatskog vijeća obrane. 
Oslobodocima/osloboditeljima Brčkog. 

Sava odlazi. Pored leži Bekim S. 
Dječak koji je umro s besplatnom ulaznicom. Uostalom, govorio Šile, pa i ti si bio na ratištu kod Brčkog, pa šta? Uostalom, možda ima onih koji su napuštali predstavu jecajući, kao i onih koji su ostali jer im je prestava samo interesantna, možda i smiješna. 
I možda djeca osloboditelja baš misle – ne računaj na mene,
Esma i ja odosmo odavde.

https://zurnal.info/clanak/esma-i-ja-odosmo-odavde/24542