IZ CRVENOG SOLITERA: Laku noć, Esade Midžiću…

Piše: Darko Cvijetić

Počeo sam razumijevati da je zapanjujuće, da sam na Radio Prijedoru od 1993. do 2008. godine, snimio preko 200 (riječima: dvije stotine) radio priča (!?), koje su bile na programu ili oko 22 sata, petkom, kao neki Dramski noćni program, ili pak, u drugom navratu, u terminu, također uživo, subota ujutro, u 10 sati. Radi se o tome, da sam te priče čitao i za vrijeme rata, a i poslije rata, da su ih ljudi slušali u rovovima, da sam u nekim emisijama imao goste, glumce – Radenka Bilbiju ili Zlatu Kogelnik ili Radeta Stupara, koji su također čitali. 
Tada je radio bio jedini svakom dostupan medij, vrlo moćan, važan, utjecajan; prosto – ko ima baterije, više je informiran.
A Radio Prijedor daleko se čuo, pa se nekoliko puta nakon emisije, a jednom i u emisiju, javila starija gospođa iz Maribora, koja u staračkoj samoći slušala priču Nadežde Mandeljštam o nestanku Osipa u logoru, plakala i imala potrebu da nam se zahvali, i da plašljivo poželi da joj se pročita neki odlomak Crnjanskog, bilo šta. Nikada joj nisam zaboravio drhtavi glas. Nije uopće znala gdje se Prijedor nalazi, nije čak znala ni da traje nekakav rat.
Naprosto sam naglas, u eter, čitao iz knjiga, ili svezaka, dok je Šile birao muziku, a tonac bio Boro D. pa sam nas odjavljivao kao URBA CULT 92. 
Jedan sat čitao bih priču – izbor iz Andrića, Selimovića, Tomasa Manna, Čehova, Velibora Čolića, Sartrea, Kiša, Esterhazija, Kocbeka, Pekića, Ćopića, Debeljaka, Pavića, Krležu ili Ujevića, Becketta, Skendera, Nicka Cavea, Kipkea, Živadinova, Nabokova…ukratko – tko bi nam pao napamet. Šile je sve čudesno bojio muzikom, (nije u ratu bilo interneta rođeni, za muzikom si morao tragati), Šile je tragao, svaki tekst garnirao muzikom – Dead Can Dance, Brazilski album Milana Mladenovića, novi album Floyda itd. Boro se igrao tonskim reglerom, pretapajući govor u muziku. Zvučalo je moćno, brate. Cugali smo tada sve što se moglo popiti, ali radili odličan posao. 

A ulaskom u novo stoljeće – saznat ću da NIJEDNA priča nije sačuvana, jer su ostali tonci snimali preko istih traka nove emisije, i tako prebrisavali sve snimljene i emitirane priče! 
Da. Svih 200! 
Nijedna ne postoji. I Šile je umro, i tome je već poodavno. Boro je doktorirao u Beogradu svoje “bavljenje računarima”, i nikakve nema veze s radiom već desetljećima. 
Ni Radio Prijedor više uopće nema program nakon 19 sati, a nekmoli Dramski ili Noćni. Ne treba to više baš nikome.
Da, sigurno je i gospođa umrla, iz Maribora, kojoj sam, po želji, jedne ratne večeri, iz rata čitao Crnjanskog. 
Mogu je vidjeti na nekom mariborskom odru, kako se uvoštava. 
Lament je ostao. Sjećanje odbačenog džepnog tranzistora na mogući jazz u rovu. 
(Uzmi jedno “z”, kaže Lj. pa će ti ostati samo jaz, prostor između, rupa, neprolaz).


* * *  

Gimnazija u Prijedoru, ove godine obilježava stogodišnjicu osnutka. 
Tridesetak godina u prošlome stoljeću zvala se Esad Midžić, po mladoubijenom vođi gradskih komunista iz Drugog svjetskog rata. Potom se gimnazija odaziva na drugo ime – Sveti Sava, već skoro novih trideset godina. (Midžić od Amidžić, brat od strica, bližnji mali brat, bratić) 
Dvadesetpetogodišnjak Esad M. strijeljan je od ustaša 17. 7. 1942. na periferiji Banja Luke, kod rebrovačke crkve Rođenja presvete Bogorodice. 

“Kad si otišao od kuće sveti
Savo majku si i oca svojega
Ostavio da plaču…”

Počinjao je tako učenik Esad svoj literarni sastav, sam izabravši srpskog sveca kao temu za pismeni iz srpskog jezika, u drugome razredu gimnazije.
U istoj toj gimnaziji, u čijem holu će mu bista biti sve do 1992. bronzana i netruljiva, kao dlanovi svetih.
Hrabrog dječaka – komesara Krajiškog proleterskog bataljona, E. Midžića, četnici zarobljavaju u klopci prema Čemernici, pa ga predaju ustašama. Ovi mlate, ovi to odmah kod crkve, kod Rođenja presvete. Tako je stradao u pola ljeta ‘42., za Drugog rata, prijedorski gimnazijalac, beogradski student prava, Narodni heroj Jugoslavije od 5. 7. 1951.

“ozari nas istinom sveti Savo
prosveti razum i srce naše
svjetlošću
božanske nauke
budi nam u tuzi iscjelitelj
blagoslovi da nam voće rađa”  (…)

“Ruka je svetog Save spašena čudom od lomače 27.4. 1594. na Vračaru. Jedni vele da je lijeva, i da joj nedostaje prst, odsječen još u Trnovu. Drugi vele – desna. I da je dobar običaj pod nju u kivotu  – podvlačiti se. Tako pričaju u crkvi Trojice, kod Pljevalja, gdje je izložena netruležna ruka, s dijarijem nedogodivih dodira. I traga joj nije bilo desetljećima, sve do 1912. 
Ruku su iz zapaljene Mileševe spasili muslimani, neki Čengići iz sela Potpeć kod Pljevalja, drugi vele da su ruku s kivotom spasili muslimani iz Hisardžika kod Prijepolja, neki Dizdarevići, Ili Kapidžići ili Amidžići… 
Ili, zamisli – Midžići, mala bližnja braća.
Čuvali drveni kivot, u njemu voće spremali, na netruležnom tvome dlanu, Savo, truležnu jabuku”. 

Tako bi pismeni sastav mlađak đak Esad M. završio.

A i što je stotinu godina, u životu Rođenja presvete. 

* * * 

Laku noć, dionici grada, šetači po asfaltu, 
Šile vas, Boki i ja, pozdravljamo u ovu mokru ratnu noć, pred odlazak 1994. 
Maše vam i Miles Davis, a nema struje, pa zamislite uličnu rasvjetu koja se cakljenjem divi kiši. 
Čuvajte baterije ili akumulatore iz jugića i golfića – za nas.

Da slušanja, do naredne subote, šetači po asfaltu, 
vaš URBA CULT ’92. 

https://zurnal.info/clanak/laku-noc-esade-midzicu/24589?fbclid=IwAR2MFchEl_v9UzTl1mLTrEQu5IWmeGn9TL08P6Lpk3FkmXICgnG8QppEHvM

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s