IZ CRVENOG SOLITERA: Nema dokaza da sam preživio

Foto- Rade Vranješ / Dule Čeko, D.C. / leđa kafića Amadeus, 1994.

Piše: Darko Cvijetić

Kako se ubrzaju ti prednovogodišnji dani, kad se društvo oko Crvenog dogovaralo gdje ove godine ima slobodan stan, kome starci negdje putuju, kako nabaviti dovoljno vodke, konjaka, piva, vina, osigurati dobru muziku, raju, kisele krastavce… 
Nema više čak ni snijega. 
Snješko Bijelić također je otišao odavde. Snješko migrant. Neka će mu se druga djeca radovati, mrkvasti nosevi rasti po tuđim baštama, kamenčići sa drukčijih staza ići će mu oči biti. 
Znam nečiju baku, kako kroz prozor unuku priča za lokvicu pored staze, kako je dokaz preživljenog snjegovića. I unuk vjeruje. Eto kako uvijek ima boga.

* * * 

“Ja sam skužio da ćemo imati tenkove. Svoje tenkove. I da ćemo ih voziti, ali samo mi, rekao je. 
Nikakav nesrbin, ovaj, onaj…Potpuno naš tenk, koji će tu biti kod Oštre Luke, na pola puta između Sane i Prijedora, između Federacije BiH i Republike Srpske. To sam skužio, rekao je, da nećeš moći iz Prijedora u Drvar tek tako. Jebi ga, imaju i oni tenk. 
A pošto nam niko ne priznaje dokumente, možemo u Kostajnicu na ćevape. 
Toliko kužim. 
Ne kužim otkud tolika potrebna vojska, ko će biti vojska? Kako ćemo čuvati granice i to? Hoće li tvoj sin morati u rov kod Modriče? Ko ti, rekao je, garantuje da neće?! Imamo li oružja i municije? Hoće se sad nositi mobilni na liniju, ili ostaju kod komandi četa? Hoće li komandiri vodova praviti viber grupe?
Ali, zato, imat ćemo, napokon, sve svoje. Sve što nam je oteto, malo po malo. 
Šta fali – dvoje vrata za jednu školu? Šta hoćete, demokratiju? Mi ćemo samo svoje.  
Mi ćemo biti Rusi vama u inat, čak ćemo, ako nas nastavite zajebavati, prestati biti i Srbi! Toliko ćemo biti Rusi, da će i Rusi htjeti da promjene ime u Crnorusi, kad već Bjelorusi postoje. 
Jedino će kao Prusi, da izvise P. Toliko ja kužim. 
Svi žure biti dijete revolucije.”

Frend moj, jebote, četiri pive popio. Svega četiri.

“Obična krava, jednim zalogajem ukloni sa ovoga svijeta cvijet, koji nije stigao putem vjetra, predati balon sa prašnicima”. 
Možda bi frend mogao i zajecati, ili mi se samo čini, zajecavanja više nema, do novoga poroda. 
Trči mu u zagrljaj Nikola, unuk. Nosi masku preko lica i školsku torbu. 

Zamirisan cvijet, virus ili tenk. Vlažne i ledene usne snješka bijelića.

* * * 

Trebala bi neka Božićna priča. 
Meni je znana ona o fratru, Andrićevom jednom fratru, nekome dobrom, kao fra Drago Bojić iz Jajca. 
Dođe sjediti, odmoriti se, na Bikavcu brdu grada Višegrada. I gleda tako fratar Andrićgrad i most, ćupriju, pa mu se nekako smanjuje, smanjuje, pa se i luk po sredini mosta utanjio, i postao mali luk. 
Lukić, gotovo. 
Kao da će pod most zavlačiti se kakva vatra, a ne Drina. 

Kad se odmori, ode. I tako svake godine. 
Ista priča, svačiji Božić, ista voda. Ledena usta snješka bijelića.

* * * 

U Prijedoru su, u Gornjoj Dragotinji, sahranjeni Mihajlo, Aleksandra i Marija (Mesić) Zec. 
Prijedor nema ulicu Aleksandre Zec. 
Prijedor ima Zecove. 

Ima i zečeve. I kuniće. Bijelog. I Zecove. 

* * * 

Kad se malo odmori, svijet ode. Fratar ostane, začuđen.
I tako svake godine, na svačiji Božić. 

* * * 

Čitam tako, sasvim prigodno za Novu godinu, kako zapravo svojim djelima, svojim postupcima, riječima, učincima, pokazanom sažaljenju, praštanju, kako svojim bivanjem na zemlji, nakratko, brzo, samo tren gotovo, mi sami oblikujemo crte lica svoje DAENE (iz iranske soteriologije), lice s kojim ćemo se suočiti u “taj dan”. 
A noć je novogodišnja priziv toga dana, maškaranje i karnevalizacija ideje smrti, ideje vječnog vraćanja istoga, maska na obrazini jednog mogućeg, slutećeg DAENINOG lica.
Neka nama vina i iz toga razloga. Neka i pjesme. Zašto mi je prva ideja da joj je lice staričje? 

* * * 

Dalje preko Agambena, nalazim meni začudnu, zaboravljenu retoričku figuru. Ime joj je prozopopeja. 
Kaže definicija da je slična personifikaciji; njome se neživoj pojavi daje osobina živog bića. Prozopopeja također služi kao figura koja stvara dojam prisutnosti zauvijek odsutne, udaljene ili mrtve osobe, te joj dopušta da govori. 
Bit će da se moje male rečenice vole prozopopejski propinjati. 
Mrmoljenje groblja, da bi se izgrebao zvuk nekog vremena. 

Uostalom, uopće nema dokaza, da sam preživio. 

Sretna 2022. godina!

https://zurnal.info/clanak/nema-dokaza-da-sam-prezivio/24606

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s