Dnevne arhive: 2. Januara 2022.

PRIČA ZA PRVI NOVOGODIŠNJI DAN: Jer sve, zapravo, traje jedan dan…

foto -Selvedin Avdić

Piše: Darko Cvijetić , Iz Crvenog solitera

Na moj prijedlog, prijatelj iz djetinjstva, na drugom kontinentu, uvjerio je svoju kćerku i zeta, da unuci rođenoj u novogodišnjoj noći, daju ime – Radosna! 

* * * 

Pred nas ne iskrsava mogućnost da u pokušaju spašavanja golih života i prirode oko nas, možda nastane nekakav pokušaj povrata iz ratnika u radnike, nakon ovolikog međusobnog, uzajamnog galvaniziranja nacinalizmom, koji nas je doveo do samoubojstva feudalizacijom. 

Drugih vrijednosti više nema. (Kad nas ostane samo deset, i onda će ideja nacije da razdvaja “svojih četvoro.”)

Radostan, dakle, biti. Uostalom, život malene Radosne odvijat će se daleko odavde. Samo će ime sijati. Hoće li se govoriti neki južnoslavenski jezik, tamo gdje bude živjela? 

* * * 

U svakoj slici ima riječ koja je zanijemila, koja se vidi u tišini, u sijanju. 

Tako u slici bivajuć, vraća se u svoju prvotnost, u neizgovorivost, stanje HIMENICE – kad još nema ime, ili isto to ime pak, nema više. 

Glazba ne postoji, dok je ne interpretiramo. U slici treba vidjeti sijanje riječi, jer je viđenje također interpretiranje.  Viberom stiže i prva fotka Radosne.

* * * 

I Indijanci su obožavali leptire. 

Pedeset milijuna godina lepršaju, i to do sedamdeset puta u sekundi, i ne treba puno mašte da ih se zamisli kako lepršaju oko glave dinosaurusima. Često ne duži od tri milimetra. Vatra im je taj mamac smrtni, a ima jedna vrsta koja se hrani medom. I to noću. Mrtvačka glava, ime je vrsti leptira, koji se pored meda, dodatno uzbuđuje na znoj. Sada dodajem jednu sliku ljetnju, gdje se u dubokoj noći samošiba tiho jecajući monah, znojan i okružen leptirima; prije nego on legne mokrih leđa, a leptiri ne krenu u lov na med, i ne svrše izbodeni tisućama bijesnih pčela, koje i noću stražare. 

Slika puna boja holandskih majstorluka. 

Otkud tebi ovakva priča na prvi novogodišnji dan, pita Lj.? 

Pa, velim joj, jer sve zapravo traje samo jedan dan. 

* * *  

Veterani pod smrčama naslanjaju štake uza zid, razmijenjuju cigarete, smiju se, svi nose kirurške maske. Onaj što je nosio Šejku u borbenom rancu kaže – “zamisli, ono minsko polje na kojem sam ostavio nogu, još nije razminirano! Skoro dvadesetdevet godina.

Minsko polje starije od vinograda”. 

* * * 

Još se dam od sebe prevariti, uz ohlađen viski biti zalijepljen uz prozor male sobe na devetom katu Crvenog solitera. U ranojutarnji tren, kada se noć obrušava u svoju smrt koja svijetli, koja nadolazi, još slušati Beethovenove posljednje kvartete, recimo – String Quartet 15 In A Minor, Op. 132, “Heiliger Dankgesang” – 3. Molto Adagio…

Gluhi Majstor koji tamu svodi na bris rafaelovskih loknica. 

Trenuci kada se vrijeme uvuče u tupu tugu, kakva te obuzima nakon koitusa. Tugu acedije, pridodatu divljenju svijetu, smjeni noći i dana, pogled čimpanze na leš noći uvaljan u maglu. Muzika u kojoj se čuje gutanje smrti, koju zapisuje pedesetpetogodišnji gluhi pobunjenik na mir svejednosti. Ne samo da nije važno KAD slušaš kvartete – sad, prije stotinu godina ili za dvije stotine, još je nevažnije GDJE ih slušaš – na slušalicama dok se vučeš Manhattenom, ili uz planinsko jezero, ili na obali oceana, u provincijskom socijalističkom neboderu…

Ništa moćnije ljudski um ne može tišini, od onoga što joj je uradio Beethoven. 

Moderne metafore bolesti su sve jeftine snimke, upozorava nas i Sontag u “Bolest kao metafora”. Kod Beethovena nema sentimentalnosti. Njegovo psihičko putovanje je shvaćanje najintenzivnijeg iskustva koje osoba može doživjeti. Iscjeljenje, radost rane, kada svaki osjećaj ima novo značenje, a svaka nota je važna svakoj pauzi.

Aristotel je učio Aleksandra kako mlad umrijeti. Pored ostalog, Aleksandar je lekciju prenosio sili leševa, i to i sopstvenom rukom. I umro mlad. 

Jer sve, zapravo, traje jedan dan. 

* * * 

Ideje ostavljene na cjedilu. Šinjel vruć od djeda. Par nota drži nebo da ne cijukne. Fjodor D.:

“Stavrogin : U Apokalipsi anđeo se kune da vremena više nema.

Kirilov : Vrlo točna misao.” 

Jer u jedinom bivanju samo je jedan dan, u tamu se valja vratiti potpuno dogođen. 

* * * 

Dvije stranice borbenog dnevnika jedinice: 

Novogodišnje popodne. Poredani u bivšoj streljani, pod žaruljama, razmijenjeni poginuli momci iz III čete leže otvorenih utroba, bezdrobni, zjapeći, kao da se došaptavaju otvorenim stomacima.  

Odstranjenih testisa, na onkologiji, puno godina kasnije, major zadužen za tadašnju razmjenu, priča oboljelim dvadesetpetogodišnjacima u sobi – “po jedan nedostajao sa svake strane i dogovorimo da dva prazna lijesa, bez puno priče, pošaljemo s ostalim herojima. 

Beskosna dva sanduka, iznad kojih su počasno pucale dvije vojske.

A njih dvojica ostala u toj šumi, nenađeni. Svaki ima po ulicu svaki u svojem entitetu. 

Ulice im već iskoračane u ugaženost”. 

A Radosna radosna. 


https://zurnal.info/clanak/jer-sve-zapravo-traje-jedan-dan/24624?fbclid=IwAR15xsJnzdwNENr7hiwigLbDhuCCwV03jDNn0dIKE5kkl77P-UKzpi_PvDw