Dnevne arhive: 8. Januara 2022.

IZ CRVENOG SOLITERA: Biti radostan

Piše: Darko Cvijetić

Bit ćemo u eko kućama, i šutjeti. Tako bi se mogla opisati 2072. Počinjemo razumijevati da tehnogija je davno prerasla našu želju da nam služi. Da tehnologija, naime, stvara, pa ima svoj jezik, koji se jedino vodi efikasnošću i besramnom jasnoćom, da je to jezik učinkovitosti. Da sve funkcionira besprijekorno. Neka vrst ulja. Čovjek je ostao razoružan, smiješan kao Vitez s kartonskim mačem. Programirani jezik stiče autonomnost koja ne treba čovjeka. Kontrola društva postaje prelak posao. 

Shvatili smo, svi odavde odlazimo, ali tko dolazi? Vijetnamski radnici u kineskim tvornicama? 
(A eto, pobijedili su Amerikance u ratu!) Dolaze nam pelene? Nama, ostarjeloj djeci Jugoslavije.
Toliko o domovini. Toliko o eko kući, koja će, još malo, znati kako stanar misli, čak će moći s njim i razgovarati – o muzici Bacha kod Tarkovskog. Ako treba. 

* * * 

Sretnost. Kao predmet u školama, vrtićima, fakultetima. Kao osnovni dio kurikuluma vratiti pojam “postavljanja pitanja”, koji dok smo dijete imamo poput refleksa, a onda sustav školovanja uništi svaku radoznalost, gotovo do temelja. Ne uspijevamo ni sebi objasniti tko smo, spriječeni da razvijamo unutarnji glas. 
Što te čini sretnim? Kako biti sretan? Indeks sreće je važniji od indeksa ekonomije. Sretnost je ekološka tema prvoklasna. Identitet zasnivati na radosti, kršćanski je nauk, monoteistički napose. Ne otjerati nikog. Ne otjerati Djeda Mraza iz Zenice, jer nije musliman. Biti radostan. Kako treba. 

* * * 

Neobično je toplo za zimu. Jedva da smo minus dohvatili, veli Lj. U Crveni soliter kroz otvorena balkonska vrata dolaze zvukovi dana. Zvuk putuje uvis, pa tako ponekad čujem razgovor za stolom u kavani Posljednja šansa. Nedaleko je celuloski parking, zapravo privatna zemlja, pretvorena, zasad, u asfaltiranu površinu, na koju je koncem rata SFOR slijetao vojnim helikopterima, ili dolazio vašar za klince u proteklim ljetima. Ponekad ga policija koristi kao poligon. 
Kao neko jutro, recimo. Čujem ih poput muških glasova u horu, kako odrješito, vojnički uče nekome otpozdravljati na “Pomaže Bog, junaci!” Tako složno otpjevaju – “Bog ti pomogao!” 
Unuci proletera bježe u Njemačku, Sloveniju, Austriju biti radnici. 
Sinovi, pa već i unuci ratnika bosanskog rata prošloga stoljeća. Zvuk ide uvis. 
Bog, i tek rođen – čuje. Taj “astralni ljiljan u mučionici velikog inkvizitora”, kako veli Krleža. Ako treba. 

* * * 

Radosnin prvi tjedan! 
Lj. bi rekla, kao uvijek, – da bi se vidjele zvijezde, mora biti dovoljno mračno. 

Komunalci brišu grafit sa zida Gradskog stadiona: “Mlad balija trči poljem, ja ga stižem,pa ga koljem!”
Pored su dva policajca na uviđaju, novinari…Vitez s kartonskim mačem da bude Pansa? O, ne treba. 

* * *  

U INDIJSKOJ državi Maharaštri, u selu Lavool, podivljali majmuni ubijaju štence i u selu nije ostalo gotovo ni jedno štene. Majmuni ubijaju štence bacajući ih s visokih građevina, a vijest o bizarnom događaju obilazi svjetske medije. Posljednjih mjesec dana majmuni su navodno ubili oko dvjestopedeset psića bacivši ih s visine. U trenutku kada grupa majmuna na svom području vidi štene, uhvati ga i odnese na mjesto velike visine i baci ga. 
Navodno, sve se to događa nakon što je nekoliko pasa iz sela ubilo mladunče majmuna. Stanovnici su kontaktirali službenike šumarskog odjela kako bi uhvatili majmune u okolici. 
Nakon što službenici šumarskog odjela nisu uspjeli uhvatiti divlje majmune, sami seljani su pokušavali spasiti štenad iz sela. No, majmuni su počeli napadati i njih, te su neki muškarci pali sa zgrada i ozlijedili se, dok su pokušavali spasiti štence. Majmuni su pobili gotovo sve mladunce u selu, a seljani kažu da u njihovom selu gotovo da i nema štenaca. 
Majmuni se nisu zaustavili, nego su počeli napadati djecu iz sela i to je izazvalo posebnu paniku među mještanima. To su “rutinske” dnevne vijesti, kako i treba. Produžimo dalje:

Čimpanze i gorile mirno koegzistiraju već dugi niz godina, ali u veljači 2019. istraživači su bili šokirani kada su svjedočili činu nasilja u gabonskom nacionalnom parku Loangu. 
Istraživači sa Sveučilišta u Osnabrücku i Max Planck Instituta za evolucijsku antropologiju u Njemačkoj, proučavali su ponašanje čimpanzi u nacionalnom parku, kada su primijetili kako njih dvadesetak bez povoda napada pet zapadno nizinskih gorila (jedan srebrnoleđni gorila, tri odrasle ženke i jedno mladunče). 
Gotovo jednosatna borba između dvije skupine koštala je života bebu gorile, koju su čimpanze uhvatile i nasmrt pretukle, piše časopis Discover. 
Bilo je još šokantnije, kada se traumatični događaj ponovio u prosincu iste godine u istom parku, u središnjoj Africi. Ovaj put, dvadesetsedam čimpanzi se sukobilo sa sedam gorila, u borbi koja je trajala oko sedamdesetdevet minuta i rezultirala je još jednom ubijenom bespomoćnom bebom gorile. 
Prema novoj studiji istraživača koji su promatrali nasilne susrete, natjecanje oko ograničenih resursa moglo je biti pokretački impuls. Porastom klimatskih promjena i smanjenjem dostupnosti voća u Loangu, instinkt koji je uočen kod čimpanzi – da se bore oko hrane i teritorija, mogao ih je pokrenuti i potaknuti na okrutna djela. 
Ali, zašto su čimpanze usmrtile mladunčad gorila? 
I hoće li se nasilje nastaviti? Ova pitanja ostaju bez odgovora. 
Bez obzira na temeljni razlog, sa sigurnošću se može reći da moramo budno paziti, jer je pred nama rat među vrstama primata. 

Štenci i mladunčad trče poljem, to bi mogla biti sretnost, zvuk božje igre, koji se spustio. 

Jednom će morati. 

https://zurnal.info/clanak/biti-radostan/24647?fbclid=IwAR3vxy7CWnuZJuQamAn-E9yRx03decNAn5ryxKcnUj9Bq6FoNx-c3rp7cKo