Arhive kategorije: Ostalo

IZ CRVENOG SOLITERA: Dvije strane iste crnokošuljaške slike

Piše: Darko Cvijetić/ foto M. Jergović – Zagreb, listopad, 2021.

Tuku maskirani ljudi na hrvatskoj granici, mlate nesretne migrante, na tobožnje zgražavanje Europe opasane žilet žicama. Muškarci s crnim fantomkama na glavi i sunčanim naočalima, dolaze kao u lov na divlje životinje, udaraju specijalnim palicama interventne policije, u uniformama bez oznaka…
Dječake premlaćene tjeraju preko granice u Bosnu, da pretučeni preplivavaju rukavac rijeke Korane kod Karlovca. Fašistička falanga u ruhu policije koja za prljavi novac dobijen od Europe, čuva vanjske granice EU…
U Beogradu pak, ljudi u crnom čuvaju štand gdje se potpisuje peticija presuđenog ratnog zločinca za oslobađanje s četrdesetogodišnje robije “ratnog heroja”, koji je snajperskim hicem u srce, iz zasjede, ubio srpskog premijera na ulazu u zgradu Vlade! 
Dvije strane iste crnokošuljaške sličice. Svako jutro pogledavamo mobilne telefone, da u toku noći nije izbio rat kojega godinama prizivamo. Kako smo do te mjere poludjeli? Kako smo stigli dotle da većina ljudi podržava obje fašističke slike? Dovoljno je pročitati letimično komentare ispod obje vijesti da shvatimo da smo potpuno okruženi poremećenim ljudima, oboljelim psihama, da smo u duboko raspamećenim društvima bez ikakve moralnosti…
Kako smo to postali? Nismo nikada niti prestali “to” biti, kaže mi Lj.

”Europska komisija izražava zabrinutost”. “Europska komisija snažno se protivi tim praksama”. 

* * * 

I što na koncu znači da svakoga dana umre jedan autobus ljudi, samo od covid-19? Ništa, naravno. Trudnice nam umiru, mlade žene, jer smo ih ubijedili da će vakcine ubiti djecu im po utrobama. Narodi su tzv. zapadnog Balkana – zadrti, nepismeni, sluđeni potpuno različitim tumačenjima ama baš svake sitnice. Liječnici, ugledni stručnjaci bulazne neviđene ludosti. Ako je netko liječnik i završio je velike škole, pa to nimalo ne znači da je i visoko moralan čovjek, da je vaspitan, empatičan, da ima savjest, veli Lj. Budi pametan, pa i medvjeda u cirkusu nauče da vozi bicikl ili da pleše, ali ne i da razmišlja, još mi veli Lj. Na koncu, okružit će nas kao kužni otok, kao leprozij, jer mi se ponašamo sve više kao gubavci.

“Europska komisija izražava zabrinutost”. “Europska komisija snažno se protivi tim praksama.”

* * * 

Oni se više i ne sjećaju da su bili ovakvi prije dvjesta godina, prije stotinu godina. Mržnja prema izbjeglicama koje njeguje ona (Europa) i oni (Europljani) ista je ona mržnja prema Židovima, njegovana stotinama godina, samo što ovih nema, pa ih zamjenjuju islam i muslimani, pocrnjeli sinovi pustinje. Otud žica, jer se oni (Europljani) boje da će opet morati paliti peći…Žica čuva njih od njih, jer ako im previše priđu “istočnjaci“, opet će morati biti oni Europljani, od prije. 

“Europska komisija izražava zabrinutost”. “Europska komisija snažno se protivi tim praksama.” 

* * * 

Neil Armstrong je, već star, u jednom govoru citirao nekog – “papagaj je jedina ptica koja ponešto zna govoriti, ali također, letjeti zna samo ponešto”. Potom je kazao da baš zato neće puno govoriti. 
Onaj, čiju će rečenicu izgovorenu u trenu silaska s Orla na Mjesec, upamtiti čovječanstvo. 
Uostalom da, i onaj dakle, koji je hodao Mjesecom počivat će u Zemlji. Ili tu idu mala slova? 

“Europska komisija izražava zabrinutost”. “Europska komisija snažno se protivi tim praksama.” 

* * * 

Međunarodni Festival pozorišni “Zlatna vila” održan je po 15. put u Prijedoru. Trebalo je da festival bude svake godine, po zamisli onih koji su ga prije četvrtinu stoljeća stvarali, ali prvo je covid-19 izgrizao 2020. godinu, a potom organizator se odlučuje da će praznik pozorišta u gradu od sada biti bijenalno, tj. svake druge godine. Zaboga, pa zbog novca, dakako. 
U Prijedoru se od 1993. do 2006. godine održavao festival “Kočićeva srpska scena” koji je nekom čudom s malo drukčijim imenom prenešen (nevina je to riječ) u Banja Luku. Ovaj, sada Međunarodni festival nastavljen je 2019. godine, i to na tradiciji prethodnog. Otud odluka organizatora da uz naziv tadašnjeg Međunarodnog festivala pozorišta “Zlatna vila” stoji redni broj 14, a na ovogodišnjem 15. 
Set vrlo dobrih predstava, selektiranih od strane redatelja Marka Misirače, još 2019. 
Izuzetno respektabilan žiri sa Zijahom Sokolovićem, glumcem i redateljem (Beč) kao predsjednikom, te Željkom Hubačem, dramaturgom i dramskim piscem  (Beograd) i Tomislavom Čadežom, kazališnim kritičarom (Zagreb).
Publika u Prijedoru, koja je također ocjenjivala predstave, vidjela je tako nekoliko već etabliranih predstava iz Banja Luke, Mostara, Zagreba, Subotice, Kopra/Prijedora, vidjela je i majstorsku monodramsku rezbariju velikog Zijaha Sokolovića, (mogla je čuti i razgovor s istim teatarskim monahom), kao i razgovor s izvrsnom glumicom Lindom Begonjom. Dostojevski i Raskoljnikov ponovno su pohodili Prijedor nakon 14 godina, Sterija, Komadina, Ivančić, Vojnović bili su dovoljan razlog da prijedorska publika bude prezadovoljna ponuđenim. 
Ili, mogli su biti? 
Jer, publike je bilo, ali malo za jedan grad koji, barem statistički ima nešto ispod 100 000 stanovnika. 
Pa gdje je nestala publika? Pa u covid strahu jedan dio, u bijegu u Europu onaj drugi. Tako je u publici više bilo novinarske i pozorišno esnafske publike, nego one koju bi grad želio, a Međunarodni festival bio dostojan….
Da, pobijedila je Zla žena. 
Narodnog pozorišta iz Subotice. Publici se pak više dopala priča o mladiću sa sjekirom koji ubija bake u mračnim haustorima.

“Europska komisija izražava zabrinutost”. “Europska komisija snažno se protivi tim praksama.” 

https://www.zurnal.info/clanak/dvije-strane-iste-crnokosuljaske-slike/24418?fbclid=IwAR209buyMR-wFWeJp_9z104gUYFAFpibTtpIbBM-SCrDAqWs-mFHtdV7kpE

IZ CRVENOG SOLITERA: Zvao se Said K.

Piše: Darko Cvijetić

Danima već pratim kako jesen polako osvaja list po list u celuloskoj ulici. Tamo prema nekadašnjoj zubnoj ambulanti (danas staračkom domu). Pokušavam mobitelom svaki dan s istoga mjesta fotografirati (da, kao Harvey Keitel u filmu SMOKE, 1995. prema djelu Paula Austera) nekako da naudim vremenu. Naravno, lišće me zaprepašćeno uočava kako ga jedini uhodim. Snimaka već imam desetine. Samo opterećuješ telefon, veli Lj. Ako je telefon doista “pametan”, kako mu se tepa, već bi trebalo da je shvatio da pokušavaš spašavati – lišće. Vrijeme mi se kezi, pomislim, kao i svakome: 

Pedesetsedmogodišnjaka N.N. iz rapske Psihijatrijske klinike, nakon četrdeset godina (!) pronašla je sestra. I to zahvaljujući TV emisiji, i DNA metodama. Na klinici, u Rabu, zvali su ga Perica M. 
A pravo ime mu je Said K. iz sela Kamičani, kod Prijedora, nestao 14. 8. 1980. godine. Odlutao, imao između 16 i 18 godina, nekomunikativan i usamljeni, bolesni dječak, koji nije znao niti tko je. 
Rođena sestra Šuhra ga prepoznala, u Švedskoj gledajući TV emisiju o nestalima. Pokojni roditelji davali oglase na Radio Prijedor, milicija tražila, ali nikad ništa, pričala uplakana. 
Nikada ga nitko ovdje nije tražio za ovih četrdeset godina, kaže pak doktorica, koja prati Pericu godinama. “On je na mentalnom nivou djeteta, tih, negovorljiv, s deformitetima stopala zbog kojih otežano hoda.” Tako se dječak Perica M. spasio pokolja u Kamičanima iz 1992. u kojem su mu ubili sav rod izuzev sestre, odlutavši u svoje djetinjstvo teškim stopalima. Mezarje u brdu, manje je za šutećeg Pericu M. Vrijeme je ogromno, kaže on, ne želim se vratiti. 

* * * 
Sve bude osvojeno, list po list, duž poteza od Crvenog solitera celuloskom ulicom do stadiona Gomjenice. Dio po dio nas nestaje, sluh, sjećanje, ruke, oči, brzina krvotoka, stopala…Sopstvenu sjenku sami pokopamo prije nego nestanemo. Kao kad se spuštam niz stepenice solitera. Činim to sporo I puštam da mi se pred očima odmotavaju slike koje je njihova jesen davno otpuhala u svenaslikanost. 
Da isprintam fotograije i polijepim zidove? 
Uostalom, svako naše hodanje jest prijenos zemlje s jednoga mjesta na drugo, a na kraju se čudimo planinama zemlje na prsima.
 

* * * 

Kratki rez. Danas je, dragi dnevniče (25. XI 2013.) i u mojem gradu bio T. Meron, najglavniji sudac Tribunala za ratne zločine na području bivše Jugoslavije. I za zločine protiv čovječnosti. Bio je u Tomašici. Na kopovima. Tu je i Danilo Kiš bio 1986. Čim je primio nagradu Skender Kulenović, pa obilazio i on kopove, gledao rudare. Ništa nije izjavio. Mi smo u pozorištu imali probu Kvarteta, Ronalda Harwooda. Čule su se policijske sirene. Ja pomislio da je opet netko poginuo u udesu. Kad nije. Čuvaju Merona. 
Uvečer sam, dragi dnevniče, bio u kavani MD (pominjane već MRTVE DUŠE) koja je gotovo u Gradskom pravoslavnom groblju. Ulaz u groblje i ulaz u Mrtve duše su doslovce par metara udaljeni. Padao je snijeg i pisao sam. Mobilnim telefonom sam provjeravao ima li WF.
Sutra ću ti pisati opet, dragi dnevniče.

U Mrtvim dušama nema interneta. Kače nam se ljudi kad dođu na groblje, kaže konobarica. 

* * * 

Sin nekog balkanskog tajkuna, prije par godina, ubio djevojku koja ga je ostavila. Odmah potom i sebe. Danas na autoradiju slušam reklamu – u očevom restoranu organiziraju proslave vjenčanja.
Vrlo povoljno. Ljubav vas zove, obrušava se glas reklame.
Alija Isaković negdje piše – čovjek se može opredjeljivati samo za ono što nije. Nikako za ono što jest. 

* * * 

Procijediti suzu bijelom gazom sljepoočnice.
Ništa se u Prijedoru ne zove više po Miri Cikoti, narodnoj herojki, obješenoj od ustaša u centru Prijedora, sredinom 1942. godine. 
Postoji još keksara “Mira” u okviru hrvatskog konzorcija “Kraš” iz Zagreba. I istoimeni rukometni ženski klub. Ime su osnovnoj školi promijenili s izlikom da narodna herojka nema ništa s prosvjetom. (Ali eto ima s keksom i ženskim rukometom). Tužno je i strašno revizionizirati najsvjetlije primjere antifašizma u Krajini ili Prijedoru ili bilo gdje, no Mira Cikota samo dijeli sudbinu Šoše Mažara, Esada Midžića, Save Kovačevića, pa i samoga doktora Mladena Stojanovića, Muharema Suljanovića, Petra Mećave…
Vrijeme je ogromno, doći će dani kada nam se neće htjeti vratiti. Jedan cvijet za njih, dva tužna žuta lista. 

* * * 

Stoljeće je od objavljivanja “Tractatusa Logico-Philosophicusa” Ludwiga Wittgensteina (1889 – 1951), jedinog djela koje je za njegovog života ugledalo svjetlo dana, kako se veli. Magično djelo genija, nevjerojatnog čovjeka potpuno fascinantne biografije, sada je dakle stogodišnjak. 
Sam Wittgenstein kasnije je opovrgao mnoge teze u Tractatusu, što samome djelu ne znači gotovo ništa. Čak niti danas ne postoji konsenzus o tome kako uopće razumjeti Wittgenstainovo djelo. Strukture jezika, značenja riječi pri njezinoj upotrebi unutar jezika, sama područja koja su duboko uvezana s poetskim i nezamjenjiva literatura svakome tko se samurajstva u jeziku laća. 
Fascinanatan život bogataškog sina, krštenog katolika iako židovskog podrijetla, seoskog učitelja kojem su se tri od četiri brata ubila, kojemu je četvrti brat ratni invalid bez desne ruke i usprkos tome svjetski poznat pijanist, život genija koji se odriče očeva bogataškog naslijeđa, koji u rovovima austro ugarske vojske u ratu piše bilješke za Tractatus, koji se bavi vrtlarstvom, šutnjom…
Tractatus već stotinu godina budi polemike, rasplamsava jezičke logičke igre, uči kompleksnosti , kontradiktornosti u značenjskim poljima, postavlja bučno pitanja govora, razumijevanja i smrti. 
Knjiga je to koju nosim sa sobom decenijama, iznova i iznova je iščitavajući u borbi sa sopstvenim demonima u osjetilnosti jezika. 

Mali citat: 
“6.36311 Da će sunce sutra izaći – to je hipoteza; a to znači: mi NE ZNAMO da li će izaći”. 

U Crvenom soliteru već danima ne radi mali lift I nitko u njemu ne može poginuti.
Sad se guramo u velikom, usred epidemije.

https://zurnal.info/clanak/zvao-se-said-k/24397

Darko Cvijetić: Jezik se ne može sačuvati dekretima

Dejan Miletić. Foto: Medija centar Beograd

Piše: Dejan Kožul

Nakon što je “Schindlerov lift” Darka Cvijetića doživio da zaigra i u teatru, pod rukovodstvom Kokana Mladenovića, roman je doživio, u neku ruku, nastavak, odnosno zašao je dublje u porodičnu dramu Cvijetićâ, a akcentom na Darkovog brata koji se u vrijeme početka opsade Sarajeva zatekao u kasarni Viktor Bubanj, pa je priča ispričana iz perspektive nekoga ko je opsadu doživljavao unutar grada, ali i unutar kasarne JNA.

Roman “Što na podu spavaš” nastavak je “Shindlera”, ali nakon toga ste objavili i “Noćnu stražu”, koja je opet, možemo reći, nastavak te dvije knjige?

Ja sam ubijeđen da svako piše jednu knjigu. Rukopis uvijek ostaje isti, samo se možda mijenjaju osjećaji, tehnike ili normativi. Tako da je “Noćna straža” zapravo jedan konglomerat koji je nastajao između “Schindlerovog lifta” i “Što na podu spavaš”. Priče sam dovršavao tokom rezidencijalnog boravka u Splitu, a tada se u meni rađao “Što na podu spavaš”, pa se ti rukopisi negdje i miješaju. “Noćnoj straži” sam se vratio tek nakon što je objavljen “Što na podu spavaš”, a u međuvremenu sam dopisao i “Pustu Bosnu”. Tako da mi se to učinilo kao jedan rukopis, da ja zapravo pišem stalno isti rukopis.

Ono za šta su ginuli neki momci, koje su ubjeđivali da pobodu zastavu na neko brdo, sada uopće nije važno. Ni čije je brdo, ni ko ima da bude na tom brdu, ni ko ima da izvede goveda, a kamoli šta drugo

Često ukazujete da ste svojom prvom knjigom poezije “Noćni Gorbačov” gotovo pa predvidjeli ratove, zločine. Sad sa “Noćnom stražom” kao da pokušavate da zaključite taj krug prepun mržnje, ratnih zločina i stravičnih ljudskih sudbina, unutar kojih su se našli i “Schindlerov lift” i “Što na podu spavaš”.

Potpuno ste u pravu. To je meni uvid koji je bio naknadan. Ja doista mislim da smo mi u ovih 30 godina živjeli jednu duboku tamnu, žestoku noć iz koje svi čekamo da se probudimo. Od tog “Noćnog Gorbačova”, koji je bio neka suprotnost onome što je bio doista Gorbačov. Srušio se Berlinski zid ’89. – mi ga nismo ni vidjeli, niti smo to čuli, niti smo postali svjesni šta se zapravo dogodilo. Te ’89. godine mi smo imali neki svoj plemenski film, koji je završio krvavo. Mi nismo shvatili da se dogodio čitav jedan salto mortale, i taj “Noćni Gorbačov” kojeg ja pišem kasnih 80-ih godina zapravo je takođe jedan strašan uvid da nam se nešto sprema. Jedna od pjesama nosi naslov – “Niska, niska, kalašnjikov”… Sve to pišem ’87. i ’88! Meni će poslije reći da je jedno od najstrašnijih mjesta u rudniku Omarska, odnosno u logoru Omarska, bila takozvana – tako su je ljudi zvali – mala bijela kuća. A moja dominantna pjesma u toj knjizi se zove “Mala bijela kuća”. Kao da je nekakva slutnja postojala unutar mene, jezika, da se zapravo nešto počinje događati. Tako, gotovo 15 knjiga dalje ili 30 godina kasnije, knjiga “Noćna straža” je na neki način zatvaranje kruga i uvid. Vrlo interesantno da se “Noćna straža” završava tom eliotovskom pustom zemljom, odnosno zemljom koja je prije 30 godina bila besramno važna a sada besramno pusta. Dakle, jednostavno, ono za šta su ginuli neki momci, koje su ubjeđivali da pobodu zastavu na neko brdo, sada uopće nije važno. Ni čije je brdo, ni ko ima da bude na tom brdu, ni ko ima da izvede goveda, a kamoli šta drugo. Dakle, potpuni promašaj, potpuni demografski debakl svakog mogućeg pojma društva. I to je ono što je zapravo najstrašnije: da je ta noć ostala dominantna, i da je ta noć na kraju, eto uz tih 15 knjiga kada se spomene taj krug od 30 godina, zapravo jedna tama.

Smrt oca

Sa “Schindlerom” zalazite u traumu svog okruženja, a sa “Što na podu spavaš” u sopstvenu porodicu?

Upravo tako. Kao što je “Schindlerov lift” bila priča o raspadu Jugoslavije u nekom možda malo krupnijem planu, ajde tako da kažem gradskom, tako “Što na podu spavaš”, kao fokus kamere koja se ubacuje kao mali dron, upada u povijest moje obitelji i nadlijeće je i tu se susreće gomila nekakvih sudbina, gomila logoraških naslaga, koje, čini mi se, ima svako od nas koji biva na ovom nesretnom Balkanu. Mislim da nema porodice na Balkanu koja nije u ovih, pazi, samo stotinjak godina – znači to je tri rata, ne znam više kako ko broji – koja nije nekoga izgubila. To je suludo i u ta tri, četiri rata nema naroda koji nije bio, kako se to danas kaže, “genocidan” ili onaj nad kojim se vrši taj genocid. Ta naša “igra mačke i miša” traje čitavu ovu našu nesretnu povijest dolaska na ovaj nesretni Balkan. I čini da mi zapravo nestajemo, da je naš nestanak vrlo izvjestan i možda u tome ima neke poetske pravde – da ćemo se asimilirati i nestati u nekim brdima Finske, Švedske, Njemačke… Čini mi se da će najbitniji dio nas u narednih 100-150 godina otići, nestati i da će ovdje doći neki koji neće moći preći žilet žicu, pa će ostati ovdje. Tako mi se čini da je i ta Evropa odlučila. Sličniji smo im mi od tih ljudi koji dolaze i preplivavaju Lezbos da bi se dočepali Evrope. Dakle mi smo Evropljani, a da to nismo skontali. Došli smo s one strane Karpata, pokušali, pobili se jednom, dvaput, triput, i ok, nestali kao nekakva klasa radnika onako utopljena u srednju klasu neke Mitteleurope. Možda u tome ima neke pravde. Ljudi se sad svađaju oko jedne riječi, oko jezika, a za 150 godina pitanje je da li će uopće ovog jezika biti.

Moram biti idealista. Naravno da će, zajedno sa nama, nestati i jezika kojim govorimo. Ali ostaće veličanstvenost književnosti koja je stvarana na tom jeziku

Koliko je “Schindler” bio okidač za “Što na podu spavaš”? Često ste, pričajući o “crvenom soliteru” iz “Schindlera”, pričali o svom bratu i njegovoj sudbini.

“Schindler” je u meni samo otvorio Pandorinu kutiju gomile pitanja koja su nahrupila. Ključni okidač je bila smrt mog oca, i za jedan i za drugi roman. Taj tatin odlazak 2018. godine očito je duboko potresao moje biće i na neki način kao da sam shvatio da je naša trošnost doista opipljiva i da, ako se ne urade neke stvari, ako se ne zapišu i ne kažu, ostaćemo na nivou šutnje. I da ja za pet do deset godina vjerovatno neću biti taj čovjek, niti ću imati tu vrstu odlučnosti, niti ću moći da kažem neke stvari koje sam smatrao da moraju biti kazane. “Što na podu spavaš” je pokušaj da sebi samome odgovorim na gomilu pitanja koja su se množila. Zašto sam ja to učinio, a zašto nisam uradio ovako, zašto su ovi ljudi uspjeli spasiti svoju djecu, zašto ja nisam svoje sinove spasio, zašto sam postupio ovako, zašto sam nekog momenta trebao onako, da li je to što sam oženio ženu druge nacije moglo uzrokovati sudbinu njima ovako ili onako, da li sam… Nisam htio da ta pitanja ponesem u grob, a čini mi se da je tata puno tih pitanja uspio da odnese sa sobom, pa su ostala nekazana, čak i između nas. Nisam htio da neke stvari ne budu kazane i “Što na podu spavaš” je zapravo pokušaj da se ispriča ta nesigurnost, koja je zapravo ključ u naslovu – to nemanje poda, nemanje mjesta za sanjanje, mjesta za odmor, ta stalna fetalna pozicija, moguće potrebe za bijegom, jer na podu spava i onaj koji je vjerojatno obučen, ko je spreman da brzo ustane, da brzo napusti taj položaj. Dakle, jednostavno u samom naslovu postoji neka vrsta napetosti koja je pratila i koja prati svaku obitelj na ovom nesretnom Balkanu.

Jedno od ključnih pitanja koje u samoj knjizi postavljate, a navodite ga kroz slučaj vojnika u kasarni Viktor Bubanj u Sarajevu, gdje je bio i vaš brat, glasi: kako su vojnici, koji su u kasarnu ušli kao Jugosloveni odjednom postali Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Makedonci, Slovenci, Albanci…? Da li ste ikada uspeli da odgonetnete u kom se tačno trenutku to desilo?

Ja svaku noć zaspim s tim pitanjem. Kad imaš rat u iskustvu, Jugoslaviju u iskustvu, služenje vojnog roka, radne akcije, pjesme, ljubavi, onda imaš odjednom samo lom, krah, sve nam se odigralo pred očima. Tužno je da je to moralo postati književnost da bi se čulo. Ja se zapravo stalno čudim tome da sam ja to napisao, a zapravo to je ono što sam ja osjetio na svojoj koži, hrpetina bola koja je tukla po nama. Toliko se nesreća događalo pored nas da mi zapravo od svoje nesreće nismo primećivali da pored nas neko pati. Ljudi u Sarajevu su mom bratu dužni ćevape. Kad prvi put dođe iz Amerike u Sarajevo donesite mu ćevape, donesite mu Sarajevsko pivo… Dužni ste mu da mu kažete: “Halo bolan, pa nismo mi tebe napadali.” Dužni ste da se razjasnite. Moj brat nikad nije smogao hrabrosti da dođe u Sarajevo. On i dalje ima u glavi Sarajevo kad je on imao 18 godina, nabrijao se da zbari neku koku da može reći da je zbario Sarajku. On je imao neki dječački film u glavi koji je tako brutalno zaustavljen. Očito da je jedan život malo da možemo sagledati obim ludila. Kako je moguće da smo mi postali ovoliko ludi? Kako je moguće da to naše ludilo više niko ne konstatuje kao ludilo?

Nesretni general

Priča u kojoj tri vojnika, svi različitih nacionalnosti, masturbiraju u toaletu, što sve vidi i pukovnik Topić, je baš priča o toj prekinutoj mladosti. O željama, nadama, ali i o surovoj situaciji koja te želje i nade svodi samo na želju da se preživi.

U cijeloj ovoj priči ta scena promiče svima. Možda zato što u sebi ima nešto o tom doticaju dječije igre i ludila; pokušaja da se dječijom igrom spasi, da se ignorira ono što se zapravo događa oko nas. Taj adrenalin koji odjedanput postaje zapravo tanatalni adrenalin, adrenalin koji je prepun sperme smrti, koja je zapravo svuda oko nas, koja je potentna u falusima tenkova, pušaka, metaka. Mladost koja će zapravo završiti u jebenim kurtonima, jebenih oficira. Stalno zaboravim pomenuti tog nesretnog generala Trifunovića. Svi kad pomenu Prijedor zaborave njega pomenuti jer pored toga što je Prijedor imao tolike ludake, imao je i nekoliko nejverovatnih ljudi. Taj general Trifunović, koji je tu iz okolice Prijedora, trostruki izdajnik. Taj čovjek zaslužuje filmčinu, romančinu. Umro je na jedan tako brutalan način, a na pokopu mu nije bilo nikoga iz Prijedora. To je strašno.

Sudbina pukovnika Topića me zapravo podsjeća na sudbinu generala Trifunovića. Učinio je sve da izvuče te mlade momke, a na kraju se neprihvaćen i objesio.

Od kad je taj roman napisan, čekam da to neko primjeti i na neki način skrivam da to otvoreno kažem. Taj kapetan Topić je doista postojao, moj brat mi je govorio o njemu, ali negdje uzor u građenju tog lika je bio general Vladimir Trifunović. Neprekidno sam pred očima imao njegov utišani pogled, utišani glas. Zamišljam psihu tog kapetana Topića da je formirana od istog materijala kao psiha nesretnog, a velikog Vlade Trifunovića, kojem je majka rekla: “Sad kad si postao general, tek sad upamti da si odgovoran za puno djece i ako jedna majka zaplače proklinjaću mlijeko kojim sam te dojila.” To je tako potkozarski. Tako su mene odgojili, da su Srbi u Potkozarju takvi ljudi, da smo mi upravo ti ljudi koji su ponijeli jednu ogromnu žrtvu kroz taj Jasenovac. Taj general Trifunović je uvijek za mene bio pravi pojam vojničine i časti, onako kako sam ja to zamišljao kao dječak, kao neki vojnik JNA, tamo sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća.

Proces razgradnje ostataka Jugoslavije kao da i dalje traje. Vidimo šta se dešava u poslednje vrijeme, prije svega kroz ove najavljene zakone o ćiriličnom pismu. Vrlo moguće da ćemo za 10, 15 ili 20 godina imati generacije koje gotovo da neće znati ono drugo pismo. U Hrvatskoj je to već slučaj, gotovo da rijetko ko uopšte više ćirilicom i piše.

Ljudi još uvijek ne shvaćaju da se ne može sačuvati jezik dekretima. Jezik se može sačuvati potpuno drugačije: negujući njegovu veličinu. Ja se volim zajebavati… U Prijedoru se u centru grada nekada, kad je bila Jugoslavija, jedna kafana zvala Bife Centar, sad se zove Voulez-Vous. Ja to ne znam ni izgovoriti. U Bifeu Centar, koji je držao Bošnjak, svi smo tu prvu pivu popili. Radi se samo o tome da mi njegujemo ono što jesmo, da ne namećemo ono što jesmo na nekakav dekretan način. Dekretiziranje jezika će stvoriti kontraefekat. Ja se uzdam, ja želim da vjerujem u to. Moram biti idealista. Naravno da će, zajedno sa nama, nestati i jezika kojim govorimo. Ali ostaće veličanstvenost književnosti koja je stvarana na tom jeziku. Ja sam prvu knjigu objavio ćirilicom, a to nisam znao do skoro, nisam imao svijest uopće o tome. Da me neko pitao: “Gdje si objavio?”, odgovorio bih: u Beogradu. A da su me pitali kojim pismom, ne bih imao pojma. Nisam razmišljao o tome, jer je bilo potpuno nebitno. Ja se sjećam svog ponosa kad sam šetao s tadašnjom curom u Zagrebu i pokazao joj u izlogu knjižare Miroslav Krleža svoju knjigu na ćirilici. To je neka ’90. godina. I sad kad dođem, nakon 30 godina, na to isto mjesto dođe mi da plačem. I kao ja sam nešto u književnosti napravio. Šta sam napravio? Pa moje knjige više nema u tom izlogu, eto šta sam napravio. Znači to je samo duboki ljudski poraz koji sam doživio. Moram biti optimista zato što drugog načina za opstanak u jeziku nemam dok god se bude pisalo i govorilo tim jezikom. Kao što se zadržao jidiš bez obzira što je šest miliona ljudi protjerano kroz dimnjak, tako ja vjerujem da sudbina nas Južnih Slovena možda neće biti, naravno, tako drastična da ćemo ići kroz dimnjak u nestajanje, ali ako sačuvamo jezik, to će nestajanje savim sigurno biti drukčije ili manje betonirano.

https://www.portalnovosti.com/darko-cvijetic-jezik-se-ne-moze-sacuvati-dekretima

IZ CRVENOG SOLITERA: Kladionice, kadionice, klaonice

ilustracija: edgar broughton band (cover LP)

Piše: Darko Cvijetić

Dronićem preko Bosne – kladionice, kadionice, klaonice. Minsko polje. 
Rijeka Sana dostigla je najniži vodostaj otkad se vrše mjerenja. Alge bujaju, gradom se širi neprijatan miris. U malo vode alge proizvode previše kisika, pa prijeti pomor ribe, tvrde stručnjaci. Doista, s devetog kata Crvenog solitera mogu vidjeti da se vijuga rijeke stanjila, da je jedva vidljiva. Oko nje, već uveliko žute žalosne vrbe, nemaju u što umočiti pramenove. (Rijeka se pretvorila u potočić. A nekad su dereglije vukle željeznu rudu, prije par ljeta Sana je poplavila polovicu grada. Doći će voda, opet.) 
Zamišljen ribolovac tiho kaže – sada crvi trljaju ruke. 
Siva je čaplja sišla u prljavu vodu i trskama do sebe uzela po nogu. 

* * * 

Prijatelj mi ponekad govori o događajima u svojem soliteru. Njegova zgrada nije čak niti crvena, a ni visoka kao naša, mada je u daleko većem gradu. Dakle, u njegovoj zgradi našli umrlu staricu, gospođu s najvišega kata. Nitko je nije mjesecima vidio. Na posljednjem snimku kamere u liftu nema periku i izbezumljena je. 
Odgovaram da je i kod nas u Crvenom soliteru umrla starica, lik iz romana Schindlerov lift, kao i iz predstave Kamernog teatra. I da su glumci na jednom festivalu igrali njoj za pokoj duše, koja nije dočekala sina. 
Ima je tužne, na snimku iz lifta od jučer. 

* * *

Agamben piše: “Extra: izvan (uz ideju pokreta koji počinje unutar – ex – izlaska). Nije moguće pronaći istinu ako se prije toga ne izađe iz situacije (ili institucije) koja nam priječi pristup. Filozof mora postati stranac u svojem gradu, Ivan Iljič je morao izaći iz crkve a Simone Weil se nikada nije mogla odlučiti za to da u nju uđe. EXTRA je mjesto mišljenja.” 
(G.Agamben, Autoportret u radnoj sobi, prev. Lukrecia Ana Lovrić) 

Treba dakle izaći, i to nije uvjet, nego preduvjet. Stranac je ime romana koji sam jedva preživio. Mjesecima sam roman nosio u džepu vijetnamke (biblioteka REČ I MISAO, crvene korice). Stranca sam nosio sa sobom dok se nije raspao. 
Sam si, dragi prijatelju, potpuno sam. I za osudu je više nego dovoljno ne zaplakati nad odrom mrtve matere, više nego dovoljno. Doći će voda. 
Više ovdje nema tko ni u minsko polje zagaziti, kaže Drago, deminer. 

* * * 

Ruanda je lansirala satelit. 
U Nizozemskoj prave klozete za krave. Ovdje je zanemarljiv broj vakcinisanih, i ljudi padaju kao muhe, iz uvjerenja. Najčitateljica u Zavičajnoj biblioteci Ćirilo i Metodije u Prijedoru, jest gospođa koja u Pozorištu Prijedor radi kao čistačica. Pisao si to već, kaže mi Lj. Takav svijet, valja ponoviti.
Ruanda je lansirala satelit. Mi kopamo opet rovove, sijedi i beznadni, crvavijih ruku. 

* * * 

Ljudi odlaze i nikakvo suočavanje neće se niti odigrati ovdje. 
Više nije sigurno niti kiseonik primati u bolnicama. U bolnicama u koje sami donosimo pidžame, hranu, kupujemo lijekove, u kojima je sve manje liječnika. Pitamo se kako je doista moguće da ljudima “koji nas vode” do te mjere nije stalo do bilo kojeg čovjeka, nego samo do apstrakcije “narod”. Potpuno sumanuto, bez ikakvih covid mjera ulazimo u jesen posve dramatičnu, epidemijsku. Pustili su da se slobodno umire. Mi ni u to ne vjerujemo. Da ćemo umrijeti, naime. 

* * * 

Da ćemo smrću vratiti iskomadanost svijeta, koju smo mislili da posjedujemo. Odmaranje sunca na boku marelice, raspožareni svici, sve to smrću vraćamo, jer taj dar za vidjeti – moramo vratiti.
Pričala luda Spomenka kako joj je baka poput Crvenkape išla u šumu u gljive i vratila se s punom korpom nečijih kostiju. Pa sve noću zakopala u vrtu. Ove godine tu rodili vrganji. Vukovi iz bunara, vukovi iz bunara, kaže Spomenka. 
Tako crvi trljaju ruke… 

* * * 

Nikola Šop jest bosanski hrvatski pjesnik rođen u – Jajcu. Lik mu ukrašava novčanicu od 100 konvertibilnih maraka. Mama kaže – dobra penzija – četiri Šopa! 
Bio je preko trideset godina invalid. Ležao je nepokretan i supruzi recitirao pjesme o Isusu. Zakovan za krevet, kao za križ, nije mogao ni mrdnuti. A počelo je tako što je bio student književnosti u Beogradu, 1941. Beograd su Nijemci bombardirali, on je nezgodno iskočio kroz prozor i trajno se teško ozlijedio.

A stupanj invaliditeta samo sa postupno uvećavao do potpune oduzetosti i košmarne smrti 1982. 
Siva je čaplja sišla u prljavu vodu i trskama do sebe uzela po nogu. 

* * * 

I budeš mrtav, i srce u tebi smežurava, pa okorava. Ovdje su dječaci u ratu ginuli za komade brda. Da bi im djeca odlazila autobusima preko brda, što dalje. Ovdje su komandanti brigada bili skladištari, sad im djeca odlaze da budu skladištari, što dalje. Na obalu Save, kod Sajma u Beogradu, doplivao labud kojem su odsjekli oba krila. 
U zatvorske ćelije čedomorki, pogašena svjetla nose miris pelena. Pelenji miris. 

Ili ultrazvučni snimci fetusa, koje mlada trudnica viberom šalje nekome u crnini, na groblje. 
Vibriraju na mramoru. 

https://zurnal.info/clanak/kladionice-kadionice-klaonice/24373

MESS KRITIKA: ŠINDLEROV LIFT: Od Cvijetića do Mladenovića, od ravni književnosti do ravni teatra

Piše: Emina Kovačević, Sarajevo, 6. listopada 2021.

Predstava Kamernog teatra 55 – Schindlerov lift, u režiji Kokana Mladenovića, nastala je po istoimenom romanu jednog od najznačajnijih živućih bh. pisaca – Darka Cvijetića. Sam roman karakteriše dominantno dokumentaristički prikaz života i smrti stanovnika Crvenog solitera u Prijedoru, i obuhvata prijeratni, ratni i poratni period. Cvijetićevo pismo je kondenzirano, lišeno prekomjerene sentimentalnosti, i sukobnosti. Stvarnost, svakodnevnicu, i prošlost, on predstavlja gotovo veristički, čak i kada zalazi u okrilje poetske misli na pojedinim mjestima u romanu. Ovaj roman ima svoj ritam, ritam koji obilježava tutanj Schindlerovog lifta kroz zgradu, a čitalac je postavljen u položaj nijemog posmatrača iza druge strane špijunke na vratima. U isti položaj postavljena je i publika predstave.

Međutim, u Mladenovićevoj režiji, izvornom materijalu dodaju se i elementi Cvijetićeve poezije, te raspisivanja prizora, koje je uglavnom bazirano na glumačkoj improvizaciji pod vodstvom reditelja. Također, i Cvijetić i roman Šindlerov lift postaju dio predstave, on kao lik, i knjiga kao simbol.  Kroz dvije intervencije uspostavljaju se dva dramaturška okvira – koji dramaturgiju predstave konvergiraju u prstenastu. Prvi je susret sa majkom Stojanke Kobas, baziran na dodatom poglavlju Čarolijica, iz drugog izdanja romana. Drugi je dramatizacija pjesme “Zakopavanje sestre”. Iako su u načelu ova rješenja uspješna, u njima leže i najveće slabosti ove predstave, u odnosu na Cvijetićevo pismo.

Cvijetićeva svedenost i jednostavnost, kao izvori snage i jeze koju nosi njegov rukopis, na momente se izgube u raspisivanju, koje vuče ka melodrami. Primjer za ovo je upravo pomenuta dramatizacija pjesme “Zakopavanje sestre”. U pjesmi, četiri susreta pjesnika i školske Aide, nakon svakih četiri-pet ljeta, zaključena su apsurdnim pitanjem u stihovima:

                        Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu
                        još brata?
                        A meni pun mezar

Dramatizacijom, susreti Pisca i Školske, prošireni su u tri instance. Prvi put, Aida je trudna – dobit će djevojčicu kojoj će dati ime Amira, po bratu, kojem su nedavno našli prve kosti. Tokom drugog susreta, sa njom je djevojčica. Upravo su pobjegle sa mezarija kod pjesnika, gdje su ih napali huligani. Aida tješi kćerku koja govori njemački, i obećava joj da će je odvesti u Disneyland. Istovremeno Piscu otkriva da su našli dvije vreće kostiju njenog brata. U trećem, posljednjem scenski prikazanom susretu, Aida je opet sama. Otkriva se da je mala Amira već odrasla, i sada radi u New Yorku u Disneylandu, što se doima neuvjerljivim i suvišnim. Našli su butnu kost Aidinog brata, i ona sada otkriva svoju opsesiju brojanjem kostiju. Iako snažan motiv, brojanje kostiju poništava dozu apsurda prisutnu u izvornoj pjesmi. Na kraju scene, pisac nudi mjesto u svom grobu za kosti njenog brata. Iako se ovim ostvaruje doza humanosti, i dodatno otključava lik Pisca, ozbiljno se stupa na teritorij melodrame, koja, sama po sebi, podrazumijeva dozu lažnosti i preuveličanosti. Međutim, zahvaljujući izvedbi Admira Glamočaka i Gordane Boban, u ulogama Pisca i Aide, lažnost i preuveličanost koje sa sobom nosi melodramatični sadržaj replika, neutrališu se njihovim snažnim glumačkim interpretacijama istih.

Puno uspješnije raspisivanje Cvijetićeve poezije očituje se u dramatizaciji pjesme “Dušik, dušek, Dušica”. Dušica i Nenad iz pjesme, ljubavnici koje rastavi nesretna smrt utapanjem, u predstavi postaju Dušica i Mehmed, par različitih nacionalnosti, stanari Crvenog solitera. Ljubavnu scenu, igru na dušeku, Dušice i Mehmeda, prekida dolazak vojnika, koji ga hapse. Maja Izetbegović kao Dušica, i Sabit Sejdinović kao Mehmed, su u partnerskoj igri prirodni. Njihova ljubav, odnos koji je baziran na humoru i vječitom poigravanju, mašti i sanjarenju, uvjerljiva je i zavodljiva, pažljivo razigrana i dozirana. Dušica iz pjesme pronalazi napušteni dušek pun daha njenog Nenada godinu dana kasnije u garaži. Dušica iz predstave do dušeka punog Mehmeda, dolazi nakon što je silovana, dok je tražila svog muža kod vojske i jedinice koju predvodi njen bivši učenik, Žigić u izvedbi Muhameda Hadžovića. U ovom primjeru, pjesničko i prozno djelo Darka Cvijetića uistinu su obogaćeni na sceni, i raspisivanjem i rediteljskim rješenjima, i, naročito, glumačkim umijećem.

Dobar dio potencije ove predstave leži u osnovnom konceptualnom rješenju. Dječija igra i igračke su savršeni kontrast radnji. Sam Crveni soliter, ansambl zajednički gradi od kockica za sklapanje, i ruši na kraju. U pozadini je metalni tobogan – tunel, i željezna konstrukcija. Likovnost mikrokozmosa ove predstave, bazirana na dječijoj igri, igračkama, i, najvažnije, nevinosti, a u sjajnoj izvedbi Adise Vatreš – Selimović, budi snažne asocijativne nizove, kojima se dodatno podcrtava užas “odraslog” svijeta. Ta izražena kontrastnost i kontradiktornost sadržana u ljudskoj prirodi, jedan je od glavnih tematskih okvira predstave, koja idejno ostaje u skladu sa anti-ratnim opredjeljenjem romana. Mladenović izvodi djecu na scenu i postavlja ih u ravan sa odraslima, primjerice u prizorima kolektivnog ubijanja prikazanoj kroz koreografiju pred sami kraj predstave.  Taj mlađi dio glumačkog ansambla, kojeg čine Sin Kurt, Isa Seksan, Dino Hamidović, Lana Zeničanin i Tijana Zeherović, vjerno prati starije kolege, i savršeno se uklapa u cjelinu, donoseći dodatno osjećanje svježine, ali i pitanje budućih generacija sa sobom.

Uvođenjem bagera na daljinsko upravljanje, uspješno se evocira i industrija koja je podigla soliter, i dječija igra, i raskopavanje i prekopavanje masovnih grobnica. Isto tako je u sceni silovanja Dušice, koju orkestrira njen bivši učenik-jediničar, koji nikada nije naučio ništa o Jugoslaviji, jedinica koja nju siluje prikazana kroz igračke vojnika, koje on baca po njoj. To je samo jedan od prizora kojim se upečatljivo poentira ideja da je rat zapravo igra bolesnih ljudi, sociopata, u kojoj uvijek najviše stradaju oni čisti, što vjeruju u ideale jedinstva i mira. Te sociopate na sceni se očituju kroz likove Obrada i Žigića koje izvanredno tumači Muhamed Hadžović, i naročito, Gorana Zeca u izvedbi Aleksandra Seksana.

Hadžovićevi Obrad i Žigić, su dva odvojena i jasno uspostavljena dramska lika. I u prijeratnom Crvenom soliteru, Obrad je haustorski fašista koji će kasnije uživati ulogu bageriste i radnika na primarnim, sekundarnim, i tercijarnim masovnim grobnicama, dok je Žigić ogorčeni loši đak koji se sveti direktnim nasiljem. Seksanov Goran Zec ideju sociopatskog uživanja u gnusnim ratnim igrama prikazuje u sceni u kojoj muči Frgu, čiji je sin bio bolji igrač fudbala od njega, u mladosti. Scena mučenja odigrana sa loptom vrlo je jednostavno, a efektno rješenje, u skladu sa rediteljskim idejnim konceptom predstave.

Kontradiktornost i kontrastnost Mladenović tretira i u smjenama scena iz igre u užas, naglim promjenama tona koje prate muzički aranžmani Irene Popović. Mladenović je dosljedan i u režiji glumačke igre – po brehtovskim principima, kojima je reditelj inače vjeran u svojoj autorskoj poetici, glumci često istupaju iz likova i činjenično saopštavaju publici šta se dalje desilo sa njihovim likovima. Također, glumci uglavnom igraju više likova, koji su često na suprotnim stranama ratne ose, što dodatno usložnjava radnju i koncept. Isto tako, Mladenović vješto balansira elementima melodrame, kojom se publici evocira emocija, da bi ju kasnije poentirao gotovo dokumentaristički, očuđeno i otkinuto izvan saživljavanja sa likovima.  Dodatni balans cjeline uspostavlja se komičkim elementima, trenucima suptilnog humora kroz suze. Duhovita priča o žabama i pticama koju sveta luda, Čedo Lažov, u izvedbi Admira Glamočaka, priča djeci, nosi prizvuk predodređenja. Isti lik, kroz svoj odnos, u duhovitoj sceni sa desantom golubova, paralelno je i klovn i prorok – Glamočak kao čedo sa lakoćom uspijeva komično dozivati najdebljeg goluba Safeta i kumiti za njegov život, i istovremeno igrati na mračnu, ratnu budućnost koja čeka likove.

U posljeratnom periodu, nakon užasa krvoprolića i stradanja, najnježniji i najtopliji odnos koji vidimo na sceni je odnos dvije napuštene majke – Subhe i Milosave, u izvedbi Tatjane Šojić i Gordane Boban. Dramatizacija ove anegdote iz romana obogaćuje poraće nježnošću i ljubavlju koja mu je prijeko potrebna, a koja je naizgled iščezla iz svijeta tokom rata. Šojić i Boban su izvanredne kao dvije starice koje gledaju sapunice, i razmjenjuju poklone, obje napuštene u Crvenom soliteru, od svoje djece, opet, razigrane kao dvije curice koje se kikoću u zadnjoj klupi u školi. Težina prošlosti se, osim što je najavljena naracijom, osjeti i u suptilnoj melanholičnoj komponenti njihove igre.

Par likova, kojeg nema u romanu, su mladi ljubavnici – Dubravka Zec i Davor Tica, u izvedbi Dine Mušanović i Davora Golubovića. Oni suštinski predstavljaju početak ljubavne priče iz haustora, koju na najsuroviji mogući način, prekida rat. Za razliku od Mehmeda i Dušice, Dubravku i Davora, također različitih nacionalnosti, razdvaja njegov kukavičluk i, kasnije, njen PTSP. Ona tako postaje prepoznatljivi arhetip gradske lude za nove generacije, nakon Čede Lažova. Njihova pjesma, kroz koju se u momentu vješto izrežirane teatarske magije spoje, postaje bolna rana Davoru, koji klateći se nad soliterom proziva cijeli grad, ali i samog sebe.

Iz ove kratke analize dramatizacije i rediteljske interpretacije, očevidno je da je predstava rađena sa romanom kao polazišnom tačkom, po čijim je motivima Kokan Mladenović dosljedno izgradio zaseban teatarski mikrokozmos, u kojem i sam roman igra kao djelo koje se izrodilo iz njega, i njemu pripada. Konceptualno, Cvijetićeva svedenost i jednostavnost i Mladenovićeva sklonost emotivnim ekstremima (od sreće, do boli, uz apsolutnu ravnodušnost) i njegova metafora dječije igre, nisu istovjetni, ali se vjerno prate, kao zasebna djela, od kojih je jedno tek poniklo iz drugog, i ostvarilo se u svojoj jedinstvenosti, u izvedbi ansambla predstave.

https://mess.ba/schindlerov-lift

http://mess.ba/mess-kritika-sindlerov-lift-od-cvijetica-do-mladenovica-od-ravni-knjizevnosti-do-ravni-teatra/?fbclid=IwAR19D3Br4eGurlHtz7LsUcBwlq_2ABJeci8WHyziT_GhQJ-IAtWxV4FCPag

IZ CRVENOG SOLITERA: Uz ovu pjesmu sam poginuo

Piše: Darko Cvijetić

Promatram Dnevnik Ane Frank u nečijoj ostavljenoj mrežastoj počivaljki između dva bora, u Lukovici. Lagano se njiše.
Ulica je Ilije Bursaća, koja je cijela prošla kroz dva logora i iseljena u pet zemalja. Ležaljka od konopaca, pred kućom je porodice koja više ne postoji. U sebi se preslišavam čija bi mogla biti ostavljena knjiga.
Na soliteru osmrtnica. Umrla je prije nekoliko dana teta M., iz romana Schindlerov lift, koju u predstavi Kamernog teatra 55 igra velika Gordana Boban. Nije dočekala da vidi sina.
Kao ni starica iz kuće pred kojom se njiše Dnevnik Ane Frank. I ona je bila Srpkinja, ali je otac njene djece bio Bošnjak, pa su svi odvedeni. Ona se sama vratila. Materama je čekati, uzalud čekati.

* * *

Smrt košarkaškog trenera Dušana Dude Ivkovića, legende srpske i jugoslavenske košarke u 78. godini od posljedica vode u plućima i herpesa. Infekciju je dobio od golubova, koji su bili njegova velika strast, pojašnjava njegov kum, još jedna trenerska košarkaška legenda Duško Vujošević.
Koliko sam već puta, viberom, o književnosti i Jugoslaviji razgovarao s Bošom, Bogdanom Tanjevićem, koji starost provodi u Trstu. Čitajući Božu Koprivicu naučio sam da ljepota košarke može doseći vrhove umjetničkog poimanja svijeta, i da su vrhunski košarkaši i njihovi treneri, rijetki poput pjesnika.

Dakle, prazan golubarnik. Sveti Franjo je pričao s pticama i – oslijepio.
Mrežaste počivaljke i mrežasti šuplji obruči.


* * *

Smells Like Teen Spirit

a) Od nesnosnih bolova usljed raka na kostima, mlijeko joj je kapalo iz sisa.
O infuzijski čiviluk pokvarenih točkova, klati se njezin srebrni krst. Lagano se njiše.

b) Dječiji pjesnik, moj prijatelj Muhidin Šarić (1944.) pretučen je u logoru Keraterm, i izašao je mršav kao ptica, te 1992.
Poklonio mi je svoju knjigu pjesama za djecu, Cvrkutanka. Na desetoj stranici je pjesma Vrabac.
“Šta to vrapci žele reći, svaku noć kad pođu leći? (…)
Kad pod strehom san ih shrva, svaki sanja svoga crva.”

c) Kad god bi pokojni Šile čuo jednu Nirvaninu pjesmu, rekao bi isto. Uz ovu sam pjesmu poginuo.
Naime, granata je pala među njih petoricu dok je s tranzistora išla ta pjesma. Samo Šile preživio.
Čak se i Cobain malo kasnije ubio.

d) M. je tad imao šest. Vojnik mu je dao čokoladu i on je pojeo. Isti vojnik poslije strijeljao cijelu porodicu. Otada mrzi sebe što je pojeo čokoladicu. Povraća na sve čokoladno. Danas živi u Americi, oženjen, bez djece, povučeno. Supruga mu se zove Milka.

* * *

Statistika me opet vraća na kovid-19 i potpuno poražavajući podatak da je Bosna i Hercegovina, sada i zvanično, zemlja u Europi s najvećom stopom smrtnosti, te druga u svijetu!
I ništa, dakako…Nitko ne preuzima odgovornost što ljudi počinju na cesti umirati. Mržnja koja je svuda, učinila je da nam je posve svejedno što ljudi umiru od bolesti za koju postoji vakcina dostupna svima, nakon godinu i pol svjetske znanstvene utrke s vremenom. Toliko mrzimo, toliko smo mrženi, da smo počeli gnjiti naočigled…
Sjenke razgalamljene zalaženjem sunca, izlomljene.
Starac na klupi u parku uzima mobilni i lajkuje svadbu unuku na drugom kontinentu, koja je bila jučer.
U prazan golubarnik skriva se pismo.
Ostaje još jedna riječ. Treba je reći. Promrzline.

* * *

Statistika veli i da Bosna i Hercegovina neće još za sigurnih pedeset godina biti očišćena od mina.
Zapravo, ova zemlja biti će isfreskana bogomoljama i minskim poljima.
Dokle smo stigli:
Pa evo, skoro, na obilježavanju godišnjice zatvaranja, potukli se bivši mučenici obližnjeg logora oko zasluga komemoriranja. Policija koja ih je nekada sprovodila i mlatila u logoru, sada ih razdvajala – nemojte ljudi, sramota je….
Da, da, i od duše mogu samo ostati promrzline.

* * *

Nacističke glavešine pogubljene su 16.10.1946. Gering se jedini ubio, oko 23 sata, 15.10. no, to drugi osuđenici nisu saznali. Fon Ribentrop bio je prvi. U dvorištu, gdje su američki oficiri igrali košarku, postavljeno je troje vješala. Dva su radila naizmjenično, treća su bila rezerva.
Rozenberg je bio četvrti, vješala dva. Obješeni su potom smješteni u kovčege i fotografirani kao dokaz. Tijekom noći prevežena su u Dahau, gdje su posljednji put potpaljene krematorijumske peći.
Spalile su lešine svojih idejnih tvoraca. Dvadesetsedam (27) kilograma pepela rasuto je u potok, potom se ulilo u rijeku Isar, koja prolazi kroz Minhen. Tome će uskoro 75 godina.

Njiše se.
Dnevnik Ane Frank, velim.

* * *

Tata je vozio auto s groblja Pašinac. Ispred nas je kamion komunalnog prevozio kontejner pun smeća.
S vrha, vjetar je raznosio na hiljade plastičnih latica s grobova i sipao nam ih na šoferšajbnu.
Tako je napisao dječak u trećem osnovne na temu Prvi doživljaj snijega.
Svesku mi pokazuje prijateljica učiteljica u Prijedoru. Dječiji pjesnik, još veli.

https://zurnal.info/novost/24355/uz-ovu-pjesmu-sam-poginuo