IZ CRVENOG SOLITERA: Sada smo isti

Ilustracija: Božana Radenković
Piše: Darko Cvijetić

Bračni par iz SAD-a, Rachel i Philip Ridgeway, dobili su 31. listopada blizance koji su 30 godina bili zamrznuti kao embriji.

“Nikada nismo odredili koliko bismo djece htjeli imati. Uvijek smo mislili da će ih biti onoliko koliko Bog želi. Kada smo čuli za usvajanje embrija, shvatili smo da je to nešto što želimo napraviti. Nismo željeli dobiti embrije koji su bili zamrznuti najduže na svijetu. Htjeli smo samo one koji su najduže čekali”, kazao je Philip, a prenosi CNN.

Bračni par ima još četvero djece, u dobi od 8, 6, 3 i 2 godine. Nijedno od njih nije začeto potpomognutom oplodnjom ili uz donirane jajne stanice.

Embriji iz kojih su izrasli Lydia i Timothy, napravljeni su za anonimni bračni par pomoću in vitro oplodnje. Suprug je bio u ranim 50-ima, a imali su 34-godišnju donatoricu jajnih stanica. Embriji su zamrznuti 22. travnja 1992. godine.

Stajali su gotovo tri desetljeća u spremištu s tekućim dušikom. Anonimni par ih je 2007. godine donirao Nacionalnom centru za donaciju embrija u Knoxvilleu, kako bi ih mogao koristiti neki drugi par.

“Dokle je to došlo, stari moj”, rekao je Stakin.

“Nama na taj datum ‘92. poginuli od granate blizanci, imali po devetnaest godina.”

* * *

Njihovi postavili poteznu minu, zavezali je pod drven križ. Nađen uz spaljenu crkvu. Polegnut Isus, cedar već nagoren. Onome koji će prvi naići, o glavi visi hoće li se sažaliti, pa zažaliti. 

Dotle je došlo, stari moj, ne valja se u utrobi materinoj blizančiti ni sa kim.

* * *

ŠAPTAČ HAMLETA

Špugi se u četvrtak ubio kalašom.

Pustio Rigoleto, stan grmio.

Uvukao neusmrtivog orla u cijev

I rafalom sebi rasperjao glavu.

Inače, Špugi bio odlikaš.

Inače, Špugi bio veteran dva rata.

Inače, Špugi bio snajperist.

Inače, Špugi stavio sina ispred, da gleda.

Pijan pričao da sanja majke onih koje je roknuo. Kako im obećava da će umrijeti u snu. Kao ruža nakon odlaska pčele

Zatečena u starenju. Dotle je došlo stari moj, da je Špugiju sin zanijemio do  neusmrtivosti.

* * *

” ‘Danas mislim, da je Hamlet ipak znao da ga Horacije prati svo vrijeme, u svaki korak, da tajno promatra svaku scenu, e da bi imao finalnu priču za Fortinbrasa što potpuniju. Svaki lik na pozornici može imati zvonce, srebrno, kojim najavljuje da bi sad govorio.

Horacije stoji uz Fortinbrasa, na Hamletovu pokopu, nakon ispričane priče o kraljeviću.

Ali, što je ispričao, kakva je uopće Horacijeva priča? Samo ono što je vidio?

(“Nije bilo tako?”)

I kakav je Fortinbras sad, kada je čuo Horacijevu verziju događaja, ne Shakespeareovu.

Fortinbras je Hamletov otac.’

Sve bi tako tata pričao, dok mu iskapavaju  dvije infuzije, pa dodavao kako je provincijskom teatru ostavio život.

U bolničkoj sobi šibao bi monologe, pa se derao o tome kako bi dramaturški razriješio  neku scenu u tkoznakojoj predstavi, kakve kostime trebaju nositi, koje scenografije imaju male replike u radionici teatra.

Mama je prva opazila te epizode „neprepoznavanja ikog“, koje je maskirao tiradama i monolozima.

Otac je prelazio iz Hamleta u Polonija, iz Laerta u Ivanova, iz Galeba u Višnjik, iz Jesenje sonate u Buđenje proljeća, iz Tri sestre u Kavkaski krug kredom, i dvoje mladih medicinskih stažista ponekad su ga strpljivo slušali, čekajući toplomjer ispod tatinog pazuha. 

Vezali su ga, vrlo ubrzo, kada je potrgao gaze s operacijske rane ili počupao cjevčice iz vena. I venaca.

Tada bi vezan govorio Beckettove monologe Krappa, ili par rečenica iz Malone umire. Bio samo svoja usta.”

Dotle je došlo, stari moj, da su ovdje negdje možda i rečenice koje će izgovoriti moja kćer.

* * *

Ili, riječima suvremenog južnokorejskog filozofa Byung-Chul Hana:

„Bez prisustva drugog, komunikacija se pretvara u razmjenu informacija: odnosi se zamjenjuju vezama i na taj način se samo povezujemo sa istima; digitalna komunikacija se samo vidi, izgubili smo sva čula; nalazimo se u fazi oslabljene komunikacije kao nikad prije: globalna komunikacija i komunikacija lajkova posreduje samo među onima koji su međusobno isti: isto ne boli!”

Da, da, dotle stari moj, da smo sada isti.

https://zurnal.info/clanak/sada-smo-isti/25568

Ničiji pjesnik slobode

/S “Ajfelovog mosta”/

Prosto je, Danice, evo da ti Balkanski špijun pojasni:

Nijedan medij u Prijedoru, u Republici Srpskoj, nijedan medij u Bosni i Hercegovini, nijedan medij u Srbiji i jedan medij u Hrvatskoj (Booksa.hr) objavili su vijest da su Monika Herceg i Darko Cvijetić u finalu europske pjesničke nagrade “Europski Pjesnik Slobode” (poljski “Europejski Poeta Wolnosci”) koja se dodjeljuje 2024 u Gdańsku, u Poljskoj.

Jasno je, bez Monike, govoreći bar za mene, majstore, pa –

za srpske medije (u Republici Srpskoj i Republici Srbiji) ja sam tzv. hrvatski pjesnik. Za bosanskohercegovačke medije ja sam bh/pjesnik, koji piše hrvatskim jezikom (“a sad nešto i nismo dobri s Hrvatima”). Za hrvatske medije (u Hrvatskoj, a i u Hercegovini) ja sam bh/pjesnik/Srbin, koji, nekim neobjašnjivim ludilom, u Republici Srpskoj piše hrvatskim jezikom (!?) (koji za Srbe, recimo, uostalom, i ne postoji!)

Dovoljno je ukucati ime i nagradu u google tražilicu, da se jasno vidi, da su 2018. godine, kada sam bio (sumanutom nevjerojatnošću) također u finalu iste nagrade u Poljskoj, u Gdańsku, ali kao predstavnik bosanskohercegovačkog pjesništva, svi mediji to prenosili kao udarnu vijest!

Zašto sada nije? “Pa vidiš da ta nagrada i nije neka, kad Cvijetić u finale ulazi svake četvrte godine”, kaže mi Lj.

“To je, zar ne?”

“Ali, žiri je isti”, branim se, “a pjesme su posve druge. Isti je prevoditelj – Milosz Waligorski.
U žiriju je, zaboga, oba puta bila književna nobelovka Olga Tokarczuk!”

Utoliko gore, ničiji sine. Kako se zove nagrada Poljske za pjesnike Europe?
Pa Pjesnik Slobode.

A, ona je čija, Danice?

https://www.jergovic.com/ajfelov-most/niciji-pjesnik-slobode/?fbclid=IwAR3AfdVf7RbUXMkTIb90F20RN6-IXqYTNwjRLAj3-Iy7y-_9tk_1qzapo4U

IZ CRVENOG SOLITERA: Žigina druga slika

Piše: Darko Cvijetić

“Svaki je nacionalista potrčko jednog straha, ađutant „važnosti produžavanja“. Nacionalista se tako nada da je služeći beskonačnost nadmudrio kratkoročnost svog ličnog života. Beskonačan i stoga već slavan, iako uplašen, on onda sa visine gleda na nas običnjake, skoro nikakve. Naši obični životi njemu u stvari više nisu ni važni, jer on se, iako prividno još sa nama, već prebacio na drugu stranu, u slobodu večnosti, iz koje onda može da dela na raznovrsne neobične, ili, kako bi Konstantinović još rekao, čudovišne načine. (…) “

(profesorica Branka Arsić)

* * *

I tu se odmara sljepoočnica, oslonjena na zavjesu dok gledam kroz prozor s Crvenog solitera na zamagljen grad, na ovu tužnu zemlju, pocrnjele male prilike koje se, sve rijeđe vuku cestom. Ptice slijećući pritisnu drvo. Pretiktakujem ti se u ručni sat i zamišljam kako ti grijem ruke, sjećaš se tog stiha? Mokra se odjeća s tih riječi suši nekačena, kao kad se trula višnja igra iskrvarenosti. Kad si ušla u nebo, čudio sam se tamnim cipelama koje je angeo ostavio ispred. Kao jabučje sjemenke, izdvojive za vrt. Malecne.

* * *

“U narednih 5 desetljeća Bosnu i Hercegovinu očekuje drastičan pad stanovništva, tako da ćemo 2070. godinu dočekati sa 1,56 miliona stanovnika, od kojih će 40 posto biti starije od 65 godina!

Pokazalo je ovo istraživanje “Efekti demografskih promjena na pružanje javnih usluga – slučaj Bosne i Hercegovine”, koje je provela UNFPA Bosnia and Hercegovina”, tako glasi vijest koju je objavio banjolučki portal “BUKA”.

Treba li jasnija slika? I zašto da?

Svi stanovnici BiH moći će stati u Sarajevo.

Ili ovako – svi Srbi s ove strane Drine, živjet će u Banja Luci; stariji ljudi.A tek jezik, hoće li ga biti ili će nestati kao jidiš miteleuropom, u dimu?Možda još jasnije?

Is-kr-va-re-no-st! „Srbija u 2023. godini mora da plati blizu 7  milijardi evra na ime prispelih kreditnih rata. Od te sume 4 milijarde se odnose na kineske kredite. Potom najvažnije:

Kina je odbila zahtev za reprogramiranje kredita i traži da joj se umesto novca ustupe, zavisno od procene vrednosti, delovi ili čitav EPS, Telekom ili zemljišta, odnosno rudnici i gradovi Bor i Majdanpek.“ (“Danas”, “Blic”…)

Kao jabučne crne sjemenke. Malecni čuvari beskonačnosti, utvarice, čekaju na semaforima. Beskrvareni obrazi.

* * *

“I kako ćeš za Novi Sad, autom, busom?, pita me draga Aleksandra Rašić?

“Nemam pojma, nešto bih vidio da me Gavella pokupi u Jasenovcu, pa da s njima produžim za Srpsko narodno pozorište, za Novi Sad i Što na podu spavaš”, velim joj.

“Tako sam i došao prošli put, iz Zaječara. Dovezu me do Jasenovca, pa ja pješke pređem granicu i čeka me taksi.”

“Da sad to sve zapišeš, ja bih prva rekla da ti je jeftina priča, ono – Gavella, Jasenovac, Srpsko pozorište, i tvoj rođeni Pod”, kaže Saška. Price se odusprave, drvo poleti. Jabuka.

* * *

Godine 2015. slikara Žige smrt u kanalu Puharske; samotnik iz Radničke, preko puta Sovilja i Tenisa; pijan upao u kanal…Kronika protekle noći koju pročitaju ujutro na radiju kao servisnu informaciju. Trbuh mi se lagano puni zemljom. Kao vukov kamenjem, u priči o Crvenkapi. Mora se čuvati meso sebe. Plesno mene i jest prenošenje zemlje. Nasipavanje, rušenje nasipa, potkopavanje nasipanog. Žiga je naslikao sami jednu sliku. Za čitavog života. I ponosno je držao iznad kreveta. Rekao je da je sve rekao.

Ovako : vratiti zemlju sebe – zemlji, ali punu neba, da zemlju, od toliko neba, bude stid ostati zemljom.

Ponovno mi Hana objašnjava – u hebrejskom, dočetak EL označava i kreativnost, plodnost, stvarateljstvo. Tim slijedom, svi Arhangeli ga imaju – RafaEL, MihaEL…

Tako i SatanEL, sve do pada, kada gubi EL, gubi moć stvaranja. Postaje Satan, bez EL. Nestvaratelj.

Zvončić viška u tišinama, prva prašina u utroblju, zasoljen svijet prašinom.

Naseljen promašajima, položiti olovku. Otkidati od slika ono što još nije u magli. EL krvi, ili kako bi kazao Hamsun – sjenke izazvane jednim dahom, kao kada se dune u somot.

Nije imao tko slikara Žigu ni pokopati. Dva su dana trebala samo da identificiraju nađeno tijelo licem u vodi, zagledano u dno kanala Puharske. Sliku su bacili pri uređivanju novi stanari.

Da sam imao boja, naslikao bih još jedan svijet. Obukao bih crn kaput, i otišao niz Radničku, kraj Tenisa i Kanafe, do vode u Sani, oprati kistove. Oprati kistovima dlaku od ulja.

Jer šta je to ostalo ne biti Žigina druga slika?

Ali, nemam više što sebe umoriti. Sve sam poizmarao – pluća, jetru, oči, sluh, dodir…Primoravam ovo mjesto, da stari od ovakvog mene.

* * *

“Kazalište stalno pokušavam prokazati kao prostor manipulacije. Većina gledatelja uvjerena je da su stvari koje gledaju (u »Mrzim istinu«) manje-više vjeran prikaz određenih epizoda jedne obiteljske povijesti. Međutim, smatram da prva lekcija koju kazališni gledatelj treba naučiti je radikalno nepovjerenje prema onome što gleda. Imam nevjerojatnu skepsu prema svakom tipu teatra koje pretendira da na pozornici pokaže stvari kakve su u stvarnom životu. Onog trenutka kad sjednemo u kazališni stolac moramo znati da je ono što gledamo, koliko god tvrdilo drugačije i kakve god trikove koristilo da nas uvjeri u suprotno – fikcija.”

Oliver Frljić

https://zurnal.info/clanak/zigina-druga-slika/25552

IZ CRVENOG SOLITERA: Unuk učiteljeva učenika

Piše: Darko Cvijetić,
(foto – iz predstave “Što na podu spavaš”, foto – Marija Erdelji)

Republika Srbija će uzeti kredit vrijedan preko 80 miliona eura od francuske banke, za koji su garanciju dali Kinezi, a da bi izvjesna kineska kompanija “uklonila” Stari savski most u Beogradu. Istim ugovorom predviđa se izgradnja novog mosta (“ljepšeg i starijeg”, rekao bi pjesnik). Nekadašnji arhitekta Beograda Đ. Bobić kaže da Stari most ne treba uklanjati ili rušiti ili izmještati, već rekonstruirati, sačuvati historijsku vrijednost i modernizirati ga, sve to bi koštalo upola manje, dodaje.

Herojsko djelo učitelja Miladina Zarića, koji je 20. oktobra 1944. spasio most preko Save (deminiravši ga) od nacista koji su planirali da ga tokom povlačenja sruše, pašće u vodu. Bukvalno.

Vlast je ugovor o kreditu za taj posao potpisala upravo 20. oktobra ove godine. Bukvalno. Što nije dospio NATO, pa i sami njemački nacisti koji su ga i napravili, izglasao je srpski parlament. Svaki građanin Srbije platit će iznad 5 eura uklanjanje (izmještanje) Starog savskog mosta na neku suhu lokaciju, i pravljenje novog. Jasno, minirat će ga, pita Lj. Neće, velim joj, plan je da ga demontiraju i smjeste negdje na suho.

A učitelj heroj? Njemu će glavni grad postaviti spomen ploču, on više ne spada u ovu priču. “To je za mene nacistički most i neću dalje da razgovaram”, kaže gradonačelnik Beograda, gle molim te – vaterpolist. Bukvalno.

Pa jasno, na Drini ćuprija je, dakle – turski, osmanlijski most? Arapi su na Savi.

Ćuprija je na Drini.

Crveni je socijalistički soliter na Sani.

* * *

Epoletiran vojni pop. Već izgrižen od angela.

Kako ne vidiš, rekla je, pa ti si to napisao – orajuje ženski dio groblja.

Tako je soku u voću dok miruje, među nestvorenima.
Jasno, miniran je on svo ovo vrijeme, čekao se samo unuk učiteljeva učenika. Koji će nam objasniti da je Stari most i tako  napravio okupator.

* * *

Protepavaju lutke iz uspavanki, punjene žitom. Namakla se siva boja kao zavjese na kući umrlog. Riječi nabrzinu međusobno presvlače košulje. Nervoza trešanja u limenci, drva na balkonu, tamnocrvene venice na nožnom gležnju, sve je donosilo sivu boju. Ipak, moram ustati iz kreveta, iza podne i putujem.

* * *

Gazdarica hotela je gledala našu predstavu. Za doručkom mi čestita, i pita me je li Senka živa u Sarajevu?

Senka ne postoji, gospođo, kažem joj.

“E, toga sam se bojala, bolje da je umrla.”

* * *

Od romana koje je čitao ove godine izdvojio je hrvatski predsjednik “Travničku hroniku” Ive Andrića, dva romana Vladana Desnice – “Proljeća Ivana Galeba” i “Zimsko ljetovanje” – te “Zločin i kaznu” Fjodora Dostojevskog.

”Čitao sam tekstove koje davno nisam. Premlad sam čitao stvari koje nisam razumio. Razočaran sam ‘Zločinom i kaznom’, nije mi jasno što sam vidio u toj knjizi kada sam imao 18 godina”, kazao je predsjednik Hrvatske Z. Milanović novinarima nakon posjeta “Interliberu 2022.”, sajmu knjiga u Zagrebu. Razočarao se u Dostojevskog?

Da, tako govori unuk učiteljeva učenika.

* * *

“U jednom trenutku, sat i po kasnije, u prostoriju ulaze Belivuk i Miljković, Miloš Budimir je u tom periodu pravio fotografije. Miljković je ušao sa sekirom sa drškom od metar sa plavim sečivom. Imao je belu majicu, farmerke, prozborio par rečenica sa Goranom i rekao: „Ajde, Goksi, vreme je“, a Goksi je pitao: „Kako da se namestim“, ispričao je “ubojica pokajnik” Lalić, (na suđenju “klanu Velje Nevolje” u Beogradu), i  detaljno opisao posljednje trenutke Veličkovićevog života.

„Miljković je snažno zamahnuo i čula su se dva tupa udarca. Vrat mu je bio odvojen od tela, tu je izgubio život. Goran se vrlo dobro i dostojanstveno držao, hrabro, i tu je preminuo. Zatim je Veljko uzeo sekiru i razdvojio mu glavu od tela, stopala od tela, razmeštao, napisali smo mu na leđima „Korać pi*ka“. Prvi put sam učestvovao u tako nečemu, znao sam da će ga ubiti ali tako nešto nisam očekivao“, naveo je Lalić, svjedok suradnik na suđenju u Beogradu kriminalnoj grupi pod navijačkim imenom “Principi.”

Kraj navoda, pa riječ filozofa:

“Figura krvnika povezana je i etimološki sa tijelom [Carne (it.) – meso, put, tijelo; carnefice – krvnik, dželat, mučitelj]. Riječ carne-fice, na latinskom carnifex, sastoji se od: caro, carnis (meso, put, tijelo) i facere (raditi). Predmet na kojem krvnik primjenjuje svoje tehnike jeste meso drugog čovjeka. Na temi mesa, od Fleisch i Verfleischlichung – obrađivati meso žrtve mučenja, insistira Ameri u svom svjedočanstvu. Moć krvnika ogleda se upravo u tome što ljudsko biće, dok je još živo, svodi na meso. Ali šta je uopšte „meso”? Riječ je o graničnom konceptu zadržanom na rubovima filozofije, koja ga je radije prećutala. Temu mesa izložio je Moris Merlo-Ponti, koji je, međutim, primjetio: „Ono što nazivamo mesom, ta masa iznutra izmrcvarena, nema nikakvo ime u filozofiji(…)”

       Meso nije isto što i tijelo; taj dio, ta membrana, ono je što proširuje granicu. To važi i za ljudsko tijelo i za političko tijelo. Nije slučajno Esposito primjetio: „Taj pojam materijskog, neorganskog mesa, ‘divljeg’, kako bi rekao Merlo-Ponti, nikad nije imao političku konfiguraciju”. I pita se: „Kakvu političku formu može da preuzme to meso koje je oduvijek pripadalo nepolitičkom modalitetu?”

       Da bi rasvjetlio motiv mesa izvan tijela, podsjeća nas na slike Fransisa Bejkona, na kojima potvrdu nalazi biopolitička praksa nacizma. U slikama klanice i izmrcvarenog, izobličenog i izubijanog mesa, jedino se s gnušanjem još uvijek mogu prepoznati ljudski obrisi.

       Ali ta utroba, ta bezmalo neorganska materija koja kulja iz tijela, ta rastrgnuta gomila koja krvari, ista je ona na kojoj radi mučitelj. To je meso za torturu. Možda je zato tortura ostala na marginama filozofskih rasprava. To je bez sumnje prošireno i presudno značenje izraza Verfleischlichung, koji je skovao Ameri.

       Tako nam krvnikov zadatak djeluje jasnije, ali i složenije. I jasno je zašto – kako je naglasilo dvoje urugvajskih psihoanalitičara, Vinjar i Vinjar, „žrtva torture postaje svjedok od krvi i mesa nevolje koja se tiče cijelog čovječanstva”.        Ono što mučitelj radi umnogome prevazilazi fizičko uništenje. U njegovim rukama, žrtva se pretvara u umiruće stvorenje, u iskidano meso, u disjecta membra jednog tijela koje više nije tijelo, već je bezmalo neorganska materija koja ipak živi. Zato je to beskrajna agonija, egzekucija koja se unedogled odlaže i obnavlja. Žrtva mučenja doživljava samu sebe kao komad mesa, već odvojen od tijela, čija je otuđenost nepovratna, prema kojem, štaviše, osjeća netrpeljivost. Tijelo je oružje koje se koristi protiv žrtve.

       Mučitelj dela u skladu s neumoljivim mehanizmom uzroka i posljedice. Procjenjuje i odmjerava nastavljajući s nepokolebljivom vještinom, s ravnodušnom distancom, s revnosnim samopregorom. I dok radi na tom nagom tijelu, vezanom i nepomičnom, uživa, zadovoljan, u svojoj moći, u sopstvenoj ekspanziji, srazmjernoj skupljanu tijela žrtve. Apoteoza se dostiže kad ne ostane ništa drugo do meso.”

Donatela di Cezare, “Tortura” (preveo filozof Mladen Mihajlović)

* * *

Tako su činili i na ćupriji, na Drini, okupatori. (Iako treba, tebra, tu kamenu starudiju izmjestiti na suho, i napraviti suvremenu čeličnu ćuprijetinu.)

A Zoka s Pantovčaka nije shvatio sjekiru.
Ili se Sonja udala za “glavnog baju”, a  Raskoljnikov je poginuo na Neretvi.
Lift, most gore dolje, svejedno je, sve je minirano sjekirom.

https://zurnal.info/clanak/unuk-uciteljeva-ucenika/25535

mde

Darko Cvijetić i Monika Herceg u finalu europske pjesničke nagrade

Dobre vijesti stižu nam iz Poljske – Darko Cvijetić Monika Herceg ušli su u finale nagrade Europski pjesnik slobode 2024 (The European Poet of Freedom)!

Finaliste je odabrao žiri u sastavu: Anna CzekanowiczKrzysztof Czyżewski (predsjednik), Paweł HuelleZbigniew MikołejkoStanisław RosiekAnda RottenbergBeata Stasińska i Olga Tokarczuk.

Nagrada se dodjeljuje pjesniku/pjesnikinji i prevoditeljima/prevoditeljicama njihovih zbirki. Cvijetić je u konkurenciju za nagradu ušao sa zbirkom Snijeg je dobro pazio da ne padne (prijevod Milosz Waligorski), dok ju je Herceg zaslužila zbirkom Lovostaj. (prijevod Aleksandra Wojtaszek).

U finalu su se našli i Mirela Iwanova (Bugarska), Anja Erämaja (Finska), Arvis Viguls (Latvija) i Miriam Van hee (Nizozemska).

Podsjetimo, Dorta Jagić je dobitnica ove ugledne pjesničke nagrade 2014. godine za njezinu zbirku Kauč na trgu. Razgovor o ovoj zbirci i nagradi, kao i o drugim Dortinim zbirkama, možete čitati na linku.

Čestitamo i držimo fige u Gdanjsku!

Izvor: European Poet of Freedom.

https://booksa.hr/vijesti/vijesti/darko-cvijetic-i-monika-herceg-u-finalu-europske-pjesnicke-nagrade?fbclid=IwAR3tXBWVroqkQDuv-of2VTndAqg6CAr0YN0BPlci8zYQdjcAjcbyU_s3hXQ

https://bljesak.info/kultura/knjige/monika-herceg-i-darko-cvijetic-u-finalu-nagrade-europski-pjesnik-slobode/402311?fbclid=IwAR2HxudCspfDFkYQ2SVxonEYuSrH29PQLyHQM2Mf_YBe4DFOICkaCkQT668

Šta o predstavi „Što na podu spavaš“ kažu Kokan Mladenović i Darko Cvijetić

Način na koji smo mi iz tri nekadašnje republike uspeli da uprkos svemu, nakon krvavih ratova koji su uništili našu zemlju i naše živote, ispričamo priču punu ljubavi, poštovanja drugih, razumevanja za bol i patnju onih drugih pokazuje da postoji šansa da jednom na ovim prostorima ljudi pobede narode, kaže za N1 Kokan Mladenović, reditelj predstave “Što na podu spavaš”, prema istoimenom romanu Darka Cvijetića, pred novi ciklus novosadskih izvođenja predstave u Srpskom narodnom pozorištu.

Predstava „Što na podu spavaš“ je koprodukcija tri pozorišta iz tri države, BiH, Srbije i Hrvatske, Narodnog pozorišta Sarajevo, Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i Dramskog kazališta „Gavela“ iz Zagreba. Premijera je bila 28. septembra u Novom Sadu, posle čega je usledila i premijera u Sarajevu, dok premijera u Zagrebu čeka obnovu pozorišta „Gavela“ koje je oštećeno u zemljotresu 2020. godine.

„Premijera u Novom Sadu meni je svakako bila najemotivnija, što se tiče samog porađanja predstave i njenog napuštanja orbite samog romana. U Sarajevu su sva tri izvođenja bila vrlo emotivna, ali i vrlo burna, jer je to teritorija na kojoj se roman i događa, kaže u razgovoru za N1 Darko Cvijetić, autor romana „Što na podu spavaš“, dodajući da je vrlo ponosan na Sarajevo „koje je otvorilo sopstvenu tabu temu, iako rat nije nimalo lako zaboraviti, ako je uopšte i moguće“.

Roman je, kaže autor, fokusirao na „porodično – oca, majku i brata, devetnaestogodišnjeg regruta u JNA“.

„Stradanje tih nesretnih dečaka po kasarnama u ratnom okruženju, još je, nažalost, tabu tema“, kaže Cvijetić, koji ne samo da je učestvovao u stvaranju predstave, čiju režiju i dramatizaciju potpisuje Kokan Mladenović, već u njoj i igra.

„Biti sa sopstvenim likovima, razgovarati sa njima i sa onima koji su došli iz mašte, ali i stvarnosti, smejati se, plakati, dodirivati ih, neverovatno je i suludo iskustvo, kakvo samo teatar još može sazdati u svetu iluzija koje proždiru dokumente“, kaže Cvijetić, dodajući da je u romanu pokušao da pronađe način da progovore i mrtvi i živi.

„Mislim da je jedna od karakteristika tog sjajnog romana Darka Cvjetića da pobedi ljudsko u nama, borba za čoveka u narodima“, kaže za N1 Kokan Mladenović, dodajući da je nemoguće “na ovim našim prostorima naneti patnju drugome, a da istovremeno ne nanesemo patnju i sebi“.

„Verujem da je važno da mladi prisustvuju tako nečemu bez bilo kakve indoktrinacije. To nije čas istorije, ali način na koji mi tretiramo ratove devedesetih je drugačiji od onog što im se servira u političkim i obrazovnim sistemima, u javnosti. Kroz pozorišnu predstavu mogu da rat sagledaju trezveno i iz drugog ugla“, kaže reditelj Kokan Mladenović, dok je pisac Darko Cvijetić mišljenja da je još rano za organizovan dolazak đaka na predstavu, ali da će u narednim igranjima „producentski tim to imati na umu“.

Potresna predstava o životu Darka Cvijetića koja nam, kako sami autori kažu, šalje poruku zajedništva i praštanja, bilo je jedno sasvim novo iskustvo i za mlade glumce iz sve tri države, jer su mladi glumci iz Novog Sada po prvi put proveli „divne dane i uživali sa svojom generacijom u Zagrebu i Sarajevu i obrnuto“.

„To nešto što mi kao starija generacija znamo kao jugoslavenski prostor, jugoslovenska kultura, jezik oni su imali priliku da doživeli na sopstvenoj koži i shvate kolika je to ogromna privilegija a ne nasleđena trauma“, kaže Mladenović, dodajući da je ponosan „što je na tako pretešku temu napravljeno nešto što funkcioniše kroz mnogo zajedničkog truda emocija i što sam siguran da gde god da odemo možemo da odemo uzdignute glave i čistog obraza“.

https://rs.n1info.com/kultura/sta-o-predstavi-sto-na-podu-spavas-kazu-kokan-mladenovic-i-darko-cvijetic/

IZ CRVENOG SOLITERA: Svaka je noć šabatna

Piše: Darko Cvijetić

Šabat da je bila njegova posljednja noć na zemlji. Tako je rekla. Prašina se zadrma u nama. Kao recimo – dvojica preživjelih logoraša Auschwitza stoje mirno na kiši. Nakon 77 godina, na istom mjestu gdje je bila jutarnja i večernja prozivka stotine tisuća mrtvih nestalih u dimu, 40-tih prošloga stoljeća! Kisnu. Ne miču se.

Jedan glasno jeca. Starci, tresu se. Potom drugi čučne, ubere biljku s tog mjesta. Čini to svake godine, za herbarij.

Obično ne pada kiša.

Zato zadrmana prašina bude šabatni krik.

Herbarij pun sakupljenih kiša u sasušenim biljkama. Sve mokro pod strehom. Fra Dorijan silazi riječ dvije daleko od vode i propušta Prolaznikovu sjen.

Srča, dah, ne možete da zamislite gospodine Cvijetiću, drhtaj, jagoda, sve je stalo u tu biljčicu koja se baš tu drznula postojati; niknuti iz tragova onih koji su pepeo, ni prašina čak, a pepeo ima iskustvo dima, prašina još ne zna da i ona pravi sjenku.

Svaka je noć šabatna, svako je cvjetanje noć na zemlji.

* * *

Već 20 godina vizualni umjetnik Ismar Čirkinagić, sakuplja biljke s mjesta masovnih grobnica i lokacija gdje su nađena tijela ubijenih početkom rata u Prijedoru i okolici.

Umjetnički proces, koji je ostavljao i vraćao mu se nekoliko puta, opisuje kao traganje za odgovorima.

“Neke odgovore sam našao, smisao nisam”, kaže Ismar, rođeni Prijedorčanin. Već je imao izložbe u Danskoj, Norveškoj…

Ismar je obišao sve lokacije, preko 400 (gdje su bila “iskopavanja kompletnih i nekompletnih tijela”), najprije fotografirajući ih, a poslije skupljajući biljke za herbarije.

Kuća mu je na 100 metara od pozorišta.

Umrli otac slikarov, nastavnik likovnog –   stvorio je zgradu, novu zgradu tada Amaterskog pozorišta, i bio prvi direktor!

A danas biljka na tom mjestu, hram onih boginja… Upresana.

* * *

Proces skupljanja i obrade biljaka Ismar uspoređuje s ekshumacijama.

“Pronalaziš određenu biljku, tu biljku vadiš iz zemlje, nosiš je na analizu, i onda ustanovljavaš njeno ime, njen naziv, u mom slučaju latinski, i naravno porodicu iz koje potječe”, kaže Ismar.

“Ljudi koji su imali iskustvo rata drukčije gledaju na sve to, nego recimo ljudi na Zapadu. To nisu njihova iskustva, to se ipak događalo nekome drugom. Međutim, to ne znači da oni ne osjećaju, da ne suosjećaju s tim. Galeristi su mi pričali o tome kako su posjetitelji u Danskoj plakali kraj radova. Poenta je da oni to percipiraju na svoj način, mi koji smo imali iskustvo percipiramo na drugi način.”

Nekim obrnutim procesom, recimo, Crveni soliter je niknuo na “Hamdijinim baštama”, kažem Lj.

* * *

“Na zapadu ništa novo”. Na Netflixu se upravo pojavila nova ekranizacija slavne njemačke knjige o Prvom svjetskom ratu.

Film “Na Zapadu ništa novo” (Im Westen nichts Neues/All Quiet on the Western Front), redatelja Edwarda Bergera, dostupan je od 28. listopada i njemački je kandidat za nominacije za nagradu Oscar za najbolji međunarodni film.

Gomile šivaćih mašina dok popravljaju uniforme zvuče poput metaka, ledeni mraz zimskog jutra kao mrtvački pokrov visi za one umrle od hladnoće, dok razoreni krajolici od blata, krvi i kostiju zatvaraju vojnike u njihovim rovovima.

Tako Berger vidi ratnu dramu temeljenu na romanu Ericha Marije Remarquea, bestseleru koji pripovijeda priču o tragediji rata, te ekstremnim iskustvima njemačkih vojnika za vrijeme Prvoga svjetskoga rata.

Ne treba reći da je roman gorio među prvima na lomači knjiga u Kristalnoj noći. Zašto?

Drugačiji od većeg dijela postojeće ratne proze, Remarqueov roman donosi distanciranu, nepatriotsku perspektivu ratnih stradanja i razbijanja iluzija generacije najmlađih vojnika, generacije kojoj je i sam pripadao, kada je u kasno proljeće 1917. – temeljito izmanipuliran vještom ratnom propagandom – poslan na Zapadnu frontu.

Biljku vadiš iz zemlje i ustanovljavaš joj ime. Obično ne pada kiša.

* * *

“Ima nekakve pravde za prve duvače stakla, posebno one koji su ovako oblikovati prvobitne sijalice, da se u proizvođenje te alternative sunčanom sjaju uračunava još nešto: ljudski dah.”

Bora Ćosić, “DNEVNIK 2013-2020”

https://zurnal.info/clanak/svaka-je-noc-sabatna/25520

IZ CRVENOG SOLITERA: Stijeg čestitosti

foto – Crveni soliter iz nekadašnjeg “Predaha”

Piše: Darko Cvijetić

Njemački izdavač piše mi o iznenadnoj i vrlo pozitivnoj kritici Schindlerovog lifta u njemačkim novinama, oko Frankfurtskog sajma knjiga. Izvjesni francuski izdavač (!) tražio je kontakt, zanima ih objava na francuskom, autorska prava… Također se na Interliberu, u Zagrebu, zainteresirao bugarski izdavač za romane i poeziju.

/U bosanskoj/srpskoj provinciji, u najsiromašnijoj zemlji Europe, u kojoj sam  četrdeset godina bavio se pozorištem (Učitelj bi rekao – kao siromašni seoski učitelj i baštovan), na balkonu devetog kata Crvenog solitera čitam H. Blocha, ili tiho slušam Brucknerovu Sedmu simfoniju, ili pak nad Skrjabinovim čarobnjaštvom klavira šutim satima./

Francuzi bi više da čitaju Schindlerov lift, prava prvog izdavača ističu naredne godine. Soliter je (pa i Crveni), na francuskom – usamljenik.

* * *

Redatelj Szabolz Tolnai, status na facebooku, 2.11.2022.: “Jutros je Novi Sad bio najzagađeniji grad u Evropi.

Za to vreme pod obezbeđenjem policije se seče poslednja šuma u istom gradu.” Redatelj Tolnai, napravio je, režirao film Peščanik, po romanu Danila Kiša, čisto remek djelo i filmski spomenik Daniluški. A Daniluška je posljednje drvo Novog Sada?

Zadnji zasad svijeta, brate. Novi zasad.

Stari usamljenik.

* * *

/”Ako vam je težak stijeg čestitosti, utaknite ga u zemlju gdje počivaju naše kosti – mi ćemo ga držati za vas”
Vaši pradjedovi, djedovi i očevi/

U beznađu oceanskom interneta, netko citira nekog. Puno je magle, nekog neopisivog antiudisaja. Kao kad bi zadržavanje zraka u plućima prevazilazilo minut, i postajalo polusatno. Ne može. Rekao bi Aco Trifunović – ne ide, rođaci.

Aneks sa nastavkom ispod tri zvjezdice:

/Moralna procjena umjetničkog djela uvijek završava kao umjetnička konstrukcija morala. (Svetislav Jovanov)/

* * *

Ukrajinski tužitelji kažu, navode svjetski mediji, Associated Press recimo, da su za nasilje u Ulici jabuka 144, u Buči, odgovorni vojnici iz ruske neke X gardijske desantno-jurišne divizije. Progone zapovjednika, general bojnika S. Č. i njegovog šefa, general pukovnika A. Čajku – čovjeka poznatog po svojoj brutalnosti dok je vodio ruske trupe u Siriji – zbog zločina agresije i vođenja nezakonitog rata.

Čajka (Galeb) u Ulici jabuka.
Neki poludjeli Čehov u Višnjiku?

Slijedi tekstura iz udžbenika za rane devedesete prošlog stoljeća u Bosni: ono što se tog dana dogodilo u Buči bilo je baš to što su ruski vojnici u presretnutim telefonskim razgovorima nazvali ‘začistka‘ – čišćenje. Lovili su ljude s popisa koje su pripremile obavještajne službe i išli od vrata do vrata kako bi identificirali potencijalne prijetnje. Oni koji nisu prošli ovu filtraciju…

Posljednji zasad, za sad, rođaci.

* * *

Čini se da inozemni izdavači puno “pravilnije” čitaju Schindlerov lift. Oni nisu opterećeni imenima (Ivo, Jovo ili Suljo), niti vojskama. Odnosno upliv ideologije u čitanje kratke povijesti o raspadu jednog svijeta u kojem su svi služili istu Armiju a pobili se međusobno, puno je manji, iako iz posve drugih razloga. Odjednom, jasniji su im Hersonski ili Mariopuljski soliteri, recimo, ili Lavovski. Ili pak drohobički kakav haustor.

Staljnij (ruski – željezni) J. V. od kartona, ili snješko s falusom dužine polegnutog prometnog znaka, koji se naglo ledenošću udebljao. Sve im je razumljivije. U Ulici jabuka čuje se ljeti ćuk? Ili je to naš neki crni sanski riječni galeb?

Muhe su raznosile iluziju da se radi o akvariju. Ptice se vraćaju usporeno, kao da se nešto desilo ukućanima, rođaci.

https://www.zurnal.info/clanak/stijeg-cestitosti/25502?fbclid=IwAR3LvPKVnRqrfpIGnmOB0z0bnCBkQgiYrvSWrceWETI5irOAbzgZqE9xnvk