Mjesečne arhive: Maj 2019.

Iz pjesama za djecu

od juče

(foto – Vedran Grahovac, IMPERATIV, festival književnosti, Banja Luka, 30.5.2019.)

 

Napuknu grede na
pročitanim rečenicama
Od novih kožica i ovaj
zavisi vinograd
Glazbi je strašno dok
nas promatra

U mlijeku posakrivanu
perju
pocrne ivice

Plan da se u pjesmu
uključi majka
Oteža preranim
svitanjem

U kneginjim utrobama
Prinčevima u pidžami
Dolazi snijeg

Pa je kazao da je
ljubav i sjekire
Naročito sjekire

Ona masturbira u kadi

Tri autobusa vojske
prošla
Bez nogu za nazad
Kao neunesene stolice
Nakon brze kiše

Ona se vratila bez
bebe

Kako snimiti srce bebe u materinom stomaku

stepenice

Kod Dubravka u brijačnicu redovito je svraćala mala Romkinja.
Svaki puta bi sjela do izloga, i kremom koju bi joj dao, izbjeljivala lice.

Da postane posve bjelkinja.

To je Dubravka vraćalo u jedan ratni dan, kada je, kao snajperist, garavio lice da bi bio neprimijećen u krošnji.

Romkinja se smiješila bijelog lica od kreme s očima crnim kao kamenčići za oči snješka bijelića.
Dubravko je bio vanserijski snajperist s rukavicama odrezanih prstiju.
Lice je garavio crnim kreonom.
Obrve su mu ostajale dvopotezne.

Kada bi mala Romkinja izašla, polucrnog lica, Dubravko je onome kojemu je britvom prelazio preko obraza uvijek isto rekao – da mala ima lice koje je u ratu namjerno promašio.

I, ne, nije nikako bilo Romsko, dodao bi.

Terribilita, rekonstrukcije

desnica

 
U restaurantu “le PONT” u svibanjsku predvečer ispijam espresso. Uz Darka Desnicu, PIETU, Sabrana djela, (Aora/Petikat, Zagreb, studeni, 2010.) kratke priče iz Antikvarijata.
 
Čudesni zapisi o susretima s kupcima knjiga dok je autor radio u danas nepostojećoj antikvarnici Moderna vremena.
 
Briljantni, kratki, zatamnjeni kao ulaz u Veermerovu sobu s ostavljenim tankim kistovima. Darko se Desnica ubio u četrdesetoj godini, 2003. bacivši se pod vlak.
Tijelo je unakaženo ležalo godinu dana u mrtvačnici na Šalati. Pronađeno je tjedan prije prijave o nestanku, tako da nadležni inspektor, samouvjeren i naknadno odlučan, čitavu godinu dana nije povezivao nađeno tijelo u frižideru prosekture i prijavu pokojnikove sestre o nestanku.
Tek slučajno ili ne, s godinom odlaganja, usporedbom otisaka, inspektor je shvatio da je pokojnik – Desnica, Darko Desnica, briljantni filozof, učenik profesora Marijana Cipre.
 
Par koji glasno razgovara u restaurantu, za stolom do mene, ne dozvoljava mi da se koncentriram na priče.
Mrzovoljno pokušavam. Ne ide. Sklopim knjigu.
On je, očito, inžinjer, mlad, vrlo glasan, sa snažnim ekavskim naglaskom i potrebom da nadglasa sve u prostoriji. Samouvjeren, ponosan što ga njegov izgovor izdvaja u Bosni. Ona pak zadivljeno i pokorno upija svaku riječ, i samo katkad prozbori, lokalnim akcentom.
 
Prilazi konobar, meni.
“Šta čitate?”
Pokazujem mu naslovnicu.
“Ah, Vladan Desnica…” kaže konobar razočaran onim što čitam i zadivljen sobom što je čitao Vladana Desnicu.
Ne dospijevam mu reći da se ne radi o TOM Desnici, nego o drugom – Darku Desnici. Srbijanac glasno pozove konobara i ovaj užurbano odlazi od mojeg stola k paru.
Ostavljen u pola geste, sklapam knjigu. Tama se pojača u restaurantu, i sada smo u smračenom antikvarijatu više nego u Veermerovoj sobi.
 
U “le PONT” ulazi Davor.
Davor se preziva Desnica i kaže, uz pozdrav, da je upravo doputovao vlakom.
Otvorim knjigu.
Srbijanac zapanjeno prepoznaje u Davoru druga iz vojske.

Roman Darka Cvijetića predstavljen u Zagrebu: Povijest se vozi liftom u nesretnoj BiH

koverta

piše MLADEN BIĆANIĆ, Oslobođenje, Sarajevo

“Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti, onaj koji će sve otkupiti ono što je stvorio. Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti.” Rečenice su to na koje nailazimo u prvoj, od ukupno 32 glave romana “Šindlerov lift” Darka Cvijetića, predstavljenog, nakon Zenice, prvi put i van granica Bosne i Hercegovine, u zagrebačkom književnom klubu Booksa. Nakon desetak knjiga poezije i zbirke pripovjedaka, nova književna forma za Cvijetića: roman, kojemu, kako sam kaže, još uvijek gotovo da ne pripada – “…roman nije moj teritorij, ja se na tom teritoriju ne osjećam dobro i sigurno kao na poetskom planu, i zato mi je bilo vrlo teško da se zapravo izrazim i da pokušam sve ovo o čemu govorim izraziti, jer poetski jezik ima drugačiji formativ i drugačiju dubinu. Romanesknost ide u neku širinu, ali dopušta jeziku da se raspline tako da se meni ta forma odjedanput sama nametnula, mada ja vrlo teške volje ovo nazivam romanom, radije nekom produženom poemom ili poetskom formom koja sama sebe postmodernistički na neki način definira”.

Knjigu je, u ediciji Savremena bosanskohercegovačka književnost, objavila izdavačka kuća Buybook, urednica Kristina Ljevak, ona je na promociji i razgovarala sa autorom, iz tog razgovora mogle su se nazrijeti suština i srž poetskog bića Darka Cvijetića, njegova zaokupljenost i predanost temi kojoj se opetovano vraća u svom književnom djelu. Fenomen je to zla u ljudskoj prirodi, zla koje se tako naglo budi u vrijeme ratnog sunovrata, u taj lift marke Schindler u njegovom Crvenom soliteru u Prijedoru kao da se bez ostatka skutrila ne tako davna povijest ovog podneblja, Bosne i Hercegovine napose, pa se, nesputano, voza po svih 13 katova tog ratom zahvaćenog nebodera, kao po postajama neke naše Golgote, kao da nas pjesnik Cvijetić, poput Vergilija, vodi krugovima Danteovog Pakla čije mračne i strašne dubine dosežu sve do naših dana. A zašto taj prijedorski oblakoder i u njemu lift, uz ljude glavni junak romana?

“To je naprosto bila datost”, kaže autor. “Ja živim u tom soliteru i jednoga momenta mi se učinilo da je taj Crveni soliter zapravo sublimat svih mogućih događaja, i onih koji se jesu desili i onih koji se nisu desili, dakle, nekakva igra između fakcije i fikcije. Ali da, ja sam pokušao da napišem strukturu u kojoj se neće čuti niti jedan pucanj, odnosno jednu priču o ratu u kojoj bi sam rat bio postranice, bio bi zapravo odsutan, ali bi njegova prisutnost bila gotovo očevidna. Moj soliter, kao i svaki soliter u BiH, bio onaj u Zenici, u Sarajevu ili u Prijedoru, prepun je gotovih scenarija za jedan kalambur užasa koji se dogodio u toj nesretnoj BiH. U mom soliteru, gotovo svi likovi iz mog romana su stvarni, ja ih i dalje svaki dan susrećem, i ako bismo počeli od one rečenice Kišove da bi bez književnosti smrt jednog djeteta bila ravna smrti životinje u klaonici, mislim da ta osnovna priča o smrti djevojčice Stojanke Kobas bila inicirajuća kapsla da se nagomilani užas pokuša izvući iz mene i prebaciti u neku strukturu. Jednoga momenta, ona se igrala u liftu, struje nije bilo danima, ona je proturila glavu kroz razbijeno staklo, netko je pozvao lift, u tom momentu struja je došla, i lift ju je dekapitirao. Ono što dodatno užasnjuje i što priču čini dodatno užasnom je to da je krv koja je tim događajem nastala i koja je poprskala međukatni prostor između prvog i drugog kata, i dan-danas prisutna, odnosno današnji stanari ne razumiju ili ne shvaćaju ili ne žele da znaju da je ta krv stvarna krv, oni misle da je to dio nekakve isprskane farbe. Tako da kad god uđete u taj lift, susretnete se ponovo sa tom tragedijom, i ta krv je zapravo jedan amalgam bosanskohercegovačke tragedije koja će ostati zauvijek, čini mi se, zapisana na tom zidu”.

Neistjerivo zlo

A kako smo došli do toga da se gledamo preko nišana – na to vječno pitanje Kristine Ljevak Darko Cvijetić daje ništa manje složen odgovor: “Pa očito je zlo bilo kamuflirano ili, ako hoćete, potentum zla je bio u čovjeku dobro skriven. Ako krenemo od one židovske da je zlo u čovjeku neistjerivo, odnosno da se može samo disciplinirati na neki način, ali da je ono postojano i da ga je vrlo teško držati stalno nebudnim – postoje momenti kada to zlo provrije u čovjeku i počne kuljati iz usta, iz očiju, i kad se mi preobražavamo iz ljudske osobe u životinjsku spodobu, gotovo da nismo u stanju kontrolirati tu količinu zla. Vidio sam, vidjela si i vidjeli smo kako se to zlo prelijeva i način na koji ono, poput giljotine tog lifta, odsijeca glave. To je potpuno čudo kako su ljudi koji su dvadesetak godina živjeli u potpunom skladu, zajednički proslavljali Prvi maj, godišnjice življenja u tom soliteru, imali ideje da prave bazen ili kino na terasi, prešli tu neku graničnu crtu ljudskosti i odjedanput postali životinje. To je, zapravo, vječito pitanje, ja nisam niti pokušavao da odgovorim na njega koliko sam pokušavao da ga lišim čiste dokumentarnosti i prebacim u neku vrstu literarnosti pokušavajući sam sebi da odgovorim na to pitanje: kako je to bilo moguće? Ne znam da li sam uspio, ali mi se čini da taj karusel brzih slika koje se smjenjuju pokazuje da je zapravo svako bio u poziciji i progonjenog i progonitelja, naizmjence. Ali, potpuno me je fasciniralo i to da je moguće da ljudi nakon svega potisnu to zlo i da se počnu nanovo ponašati kao ljudi, što zapravo iznenađuje – kako je čovjek svoje lice životinje u stanju ponovo prebaciti u masku ljudskosti. To je ono što će me vjerovatno proganjati do kraja života i što će me do kraja života čuditi”.

Naravno, Cvijetić je svjestan toga da je riječ o općem, ljudskom fenomenu zla, da to što se događalo u Prijedoru, nije nikakva iznimka, ponovit će više puta da se to zbivalo na svim stranama, taj soliter mogao je biti i u Zenici, Doboju, Mostaru, on kao umjetnik “tražeći istinu, piše istinu”, nitko mu nikada od njegovih Prijedorčana nije prigovorio da ne govori istinu. “Jednostavno, možete lagati, ali ne možete lagati sebe. Ne mislim da ja pišem na strani neke nacije protiv neke nacije, nego dapače, mislim da govorim kako jest bilo, zbog toga i nemam protivnika, gotovo niko ko je u Prijedoru pročitao moj roman nije mi rekao: ne, nije to tako bilo, nego je rekao: da, čovječe, da, jebote, kako si to mogao napisati! Ali niko mi nije rekao nisi to trebao napisati – svi znaju da se tako dogodilo…“

Ostalimski jezik

A da bi izrazio sve to što osjeća i smatra da treba zabilježiti, Darko Cvijetić bira i svoj jezik: “Pošto u BiH postoje tri konstitutivna naroda, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, i ostali, ja sam, dakle, ostali i pišem ostalimskim jezikom. Možete to zvati kako god hoćete, ja smatram da je to jedan jezik, a možete ga krstiti kako god hoćete, meni je potpuno svejedno da li ću reći kemija, ili tjedan, ili sedmica ili nedjelja, ja nemam taj problem. Kako sam učio u školi, kako su me učili u porodici ili obitelji, tako sam taj jezik usvajao, kako sam čitao literaturu na našem jeziku, tako sam ga i usvajao. Tako da ni dan-danas ne prepoznajem kad čitam da li čitam na hrvatskom, srpskom ili bosanskom jeziku. Za mene je to još uvijek sve isto, jer osjećajući se ostalim, ja ne osjećam da pripadam niti jednom narodu, ali isto tako ne pripadam niti jednoj sredini. Dakle, ja živim u Prijedoru, ali da li im pripadam, to ne znam. Tako da je i moj jezik najbolje nazvati ostalimskim, jer ta vrsta novogovorenja ili pošto-poto odvajanja jezika na nacionalnu tipologiju za mene je podjednako monstruozna kao i monstruoznost ovoga što se događalo. Samo je to sječa perom – dakako, onda ste ubijali rafalom, a sada ubijate jezikom, na taj način se osjećate čišćim…”.

Darko Cvijetić gost je, slijedećeg tjedna, riječkog VRISKA, 12. Riječkog sajma knjige i festivala autora, tamo sa Markom Pogačarom promovira novu knjigu poezije “Snijeg je dobro pazio da ne padne”. Samo pjesnici mogu pisati povijest, uvjeren je bio Ilija Jakovljević, veliki i tragično stradali hrvatski pjesnik, žrtva dva totalitarna sustava – Darko Cvijetić na tom je tragu ispisivanja vlastite intime i historije ovog podneblja, to je samo njegov krik u obranu ljudskosti i dostojanstva čovjeka i zemlje koju nastanjuje. Jer: “Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti”.

via – https://www.oslobodjenje.ba/o2/kultura/knjizevnost/roman-darka-cvijetica-predstavljen-u-zagrebu-povijest-se-vozi-liftom-u-nesretnoj-bih-456480

Darko Cvijetić, književnik i režiser, za “Glas Srpske”: Umjetnost ne manipuliše činjenicama kao istorija

sijalica u booksi

11.05.2019  | Razgovarala – Milanka Mitrić

Istorijske činjenice postaju umjetničke činjenice čim ih umjetnost osvaja. Više istorija manipuliše činjenicama nego umjetnost. Umjetnička manipulacija nikada nije toliko maligna kao istorijska.

Rekao je ovo u razgovoru za “Glas Srpske” književnik, režiser i dramaturg Darko Cvijetić, koji je jedan od učesnika ovogodišnjeg Festivala književnosti “Imperativ”, koji će biti održan od 30. maja do 3. juna u Banskom dvoru Kulturnom centru, u organizaciji Udruženja za promociju i popularizaciju književnosti “Imperativ”.

GLAS: Iskazujete li sebe više kroz poeziju, prozu ili režiju?

CVIJETIĆ: Poezija je moja osnovna vokacija. Ostalo bih nazvao varijacijama, drugožanrovskim autopropitivanjem – kako djelovanje u pozorištu, tako i povremene izlete u romanesknost ili kratkopričanje. Pozorište je moja dječačka fascinacija čudom, i u pozorištu sam već gotovo 35 godina. Teško je reći gdje više sebe iskazujem, radi se uvijek o baštovanskom poslu njegovanja i strpljivosti, ali svakako da je jezik zemlja kojom grijem ruke i u koju sadim odbljeske stvarnosti. Poetički zanos jezikom je moj odgovor na poziv postojanja i lako je prenosiv u druge oblike umjetnosti. Često u teatru ima više poezije nego u književnosti, a ponekad pokret i govor više sanjaju od pjevanja.

GLAS: Koliko nas uništava ćutanje? Jesmo li narod koji radije zakopava sve u sebi nego što govori, idući linijom manjeg otpora?

CVIJETIĆ: Ćutanje je antiempatijsko, drži nas u jednoj  istini i sprečava da vidimo stvari iz više uglova. Ćutanje je uništavajuće i zbog onih koji dolaze nakon nas. Zakopavanje u sebi i negovor stvaraju kritičnu masu nekazanog, koja počinje da nas guši i jednoobrazuje. Govorom nadilazimo bivanje i prelazimo u aktivno trajanje. Idući putem manjeg otpora počinjemo povlađivati neslobodnosti, razoružavamo sebe i svijet nam ostaje nerastumačen i gluv. Aktivitet jeste osvajanje sopstvene slobode, shvaćene kao potvrda naše ljudskosti. Bez slobode da pustimo svijet u sebe ostajemo sami, maleni i nerazumljivi, upalančeni i uplašeni. Govoriti nije hrabrost. To je jedini ljudski resurs nedohvatan životinji, uz saznanje o smrtnosti.

GLAS: Koliko je opasna manipulacija istorijskim činjenicama u samoj umjetnosti? Može li se sve opravdati umjetničkom slobodom?

CVIJETIĆ: Umjetnost, ako je umjetnost, činjenicama ne može ništa, i ništa i ne pokušava. Ali, umjetničke istine su često vrhunska istoričnost. Sjetimo se prve napisane drame, Eshilovih “Persijanaca”. Prvom dramom je čini empatijska interpretacija istorijskih činjenica. Eshil kao grčki pisac i ratnik opisuje svega osam godina nakon Salaminske bitke, persijansku, protivničku stranu i njeno viđenje rata, plakanje njihovih majki. Tim činom grčka drama postaje prva napisana drama svijeta i time nadrasta varvarstvo. Umjetnička sloboda je primarno sloboda uopšte. Ako umjetnost pokušava manipulaciju radi izvrtanja istine, prestaje bivati umjetnost i samu sebe poništava.

GLAS: Šta za sobom vuče prelazak iz pjesničkog u prozni svijet?

CVIJETIĆ: Jezičku oskudicu, bez obzira na šire polje djelovanja. Poezija se primarno bavi jezičkim materijalom, a prozni svijet zahtijeva organsku priču, drugačiji red i organizaciju jezika i veću prohodnost. Pričanje priče podrazumijeva manje zauman govor, veću razumljivost i pliće jezičko tkivo. Prozni narativ je moj izlet, svakako ne nikakvo pravilo, i već sljedećom knjigom, koja je upravo objavljena, brzo se vraćam “na svoj teren”, u poetički diskurs.

GLAS: Oživljavanje književnih klasika na sceni je svevremeno. Koliko mislite da je danas prihvaćeno, vjerno prikazano i potrebno?

CVIJETIĆ: Moje shvatanje književnih klasika u pozorištu  podrazumijeva reinterpretaciju, ne iščitavanje i puki prenos na scenu. Književni klasici i ne trebaju scenu koliko trebaju čitače, tj. čitanje. Postavljanje književnih klasika u pozorištu uvijek je uslovljeno vremenom u kojem se postavlja na scenu i o njemu zavisi. Iščitavanje bez te uslovnosti ostaje na nivou  hermeneutike površine i banalnosti. Ako ćete postavljati, recimo, Steriju kako je postavljan u njegovo vrijeme, promašujete sve i otupljujete satirički potencijal koji njegove drame nose sa sobom i zbog kojeg je sam Sterija bio izopšten iz društva. Tumačenje Sterije danas zahtijeva rekonstrukciju današnje satiričnosti i time ga vraća svevremenosti. Oživljavanje je potrebno, ali svevremenost se postiže izmještajem klasika značenjskom premosnicom u današnje vrijeme. Sve drugo vodi u banalitet i skrnavljenje suštine.

GLAS: Učestvujete u programu “Poeziju će svi čitati” na festivalu “Imperativ”. Koliki je značaj ovakvog festivala?

CVIJETIĆ: Samo ime festivala “Imperativ” govori o značaju festivala ovdje i sada, kada je književni govor opustošen najgorom vrstom lošosti i najplićim pjevanjem lišenim svake metafore. Ukazuje na krajnju potrebu da se književno govorenje uzvisi na nivo na kojem zapravo i premašuje društvenu valorizaciju. Imamo razoreno društvo, i pitanje je koliko je književnosti u njemu. Bilo je krajnje vrijeme da se književnost počne brinuti za sebe i da se počne braniti od opšte nekulture i nasrtaja masovnih medija na govor i pjevanje.

GLAS: Koliko su nam potrebni festivali u slavu umjetničkog stvaralaštva? Da li ste optimista kada je to u pitanju?

CVIJETIĆ: Optimista sam, dakako, čim još pišem, ili pokušavam da pišem. Festivali u slavu umjetnosti ne mogu biti promašaj i nikada nije dovoljno rada na tome. Festivali su praznici, prilike da se različite kulturološke matrice susreću i uvezuju. Ne možete umjetnički postojati bez tog i takvog mjerenja, bez pokazivanja i dokazivanja svoje svjetskosti.

“Šindlerov lift”

GLAS: Šta ste sve satkali u Vaše djelo “Šindlerov lift”?

CVIJETIĆ: Pokušao sam satkati priču o nestanku jedne zemlje, o uništenju sna o zajedništvu. “Šindlerov lift” je teško nazvati romanom, a još teže je odustati od te odrednice. To je možda poemska postmodernistička priča u kojoj sažimam iskustvo svojega odrastanja i užas urušavanja tog svijeta. U soliteru koji je mjesto života ljudi raznih nacija i zanimanja miješaju se sudbine i usudi, tragedija i zlo bivaju osnova za konačni kraj odrastanja. Lift iz naslova je ubio djevojčicu Stojanku K. i tako se našao kao metafora giljotine za sudbine stanara.

Od “Šindlerove liste” kao liste za spas lift počinje bivati onaj koji proriče udes i odvlači u smrt. Tkao sam sopstveno ježenje i oplakivanje, empatijsko tkivo unutar trajne opečenosti ratom, pokušavajući da rat ostane u drugom planu, da se pucnjevi ne čuju, nego osjećaju u domenu straha i užasa. Postoje signali o scenariju za film i za pozorišnu predstavu, što bi tkanju romana dalo novu mustru i drukčije sagledavanje ispričanog.

vRIsak, 12. riječki sajam knjiga i autora, od 12. do 19. svibnja 2019.

snijeg 1

Na ovogodišnjem vRIsku svoje knjige promoviraju i značajni pisci iz regije: svestrani makednoski pisac Aleksandar Prokopiev, najvažniji živući slovenski pisac Drago Jančar i svima poznati Zoran Predin; iz Bosne i Hercegovine pjesnik Darko Cvijetić, čija je knjiga upravo nominirana za jednu od najvažnijih srednjoeuropskih književnih nagrada Europski pjesnik slobode, iz Beograda možda najzanimljiviji srpski pisac danas Srđan Valjarević, iz Novog Sada klasik László Végel..

VBZ Zagreb/Beograd/Sarajevo ..Nova knjiga…..Promocija – vRIsak, Rijeka

14.5. 2019. utorak – Pazi, poezija, 19 sati

Darko Cvijetić: SNIJEG JE DOBRO PAZIO DA NE PADNE

Sudjeluju: Darko Cvijetić, Marko Pogačar
Guvernerova palača – Muzejski trg 1

 

U programu će sudjelovati pisci, publicisti, intelektualci, istraživači, prevoditelji i glazbenici: Veljko Barbieri, Slobodan Šnajder, Ivana Bodrožić, Jasen Boko, Darko Cvijetić, Susan Curtis, Branko Čegec, Klaus Detlef Olof, Ingrid Divković, Veljko Đorđević, Zoran Ferić, Judita Franković, Drago Glamuzina, Željka Horvat Čeč, Dorta Jagić, Drago Jančar, Damir Karakaš, Senko Karuza, Hrvoje Klasić, Mirjana Krizmanić, Tomislav Kuzmanović, Nikola Leskovar, Nenad Marjanović – Dr. Fric, Dragan Markovina, Julijana Matanović, Robert Međurečan, Miroslav Mićanović, Pavao Pavličić, Nikola Petković, Sanja Pilić, Drago Pilsel, Zoran Predin, Aleksandar Prokopiev, Borivoj Radaković, Sara Renar, Vedran Sinožić, Vladimir Stojsavljević Vaki, Frida Šarar, Damir Šodan, Marina Šur Puhlovski, Tea Tulić, Srđan Valjarević i László Végel.