OBILJEŽJA GENERACIJE: Tri bivša vojnika osvijetlila su zajedničku nam nesreću

Obilježja generacije u romanima „Blank“ Feđe Štukana, „Pacijent iz sobe 19“ Zorana Žmirića i „Schindlerov lift“ Darka Cvijetića

Piše: Marko Tomaš / Lupiga

Za književnu teoriju nikada se nisam interesirao s namjerom da se bavim detaljnim analizama književnih djela i književnom kritikom. Ni ovaj tekst ne pišem s navadom da tumačim i valoriziram romane koji su me potaknuli da zabilježim neka zapažanja. Naime, primijetio sam neke stvari koje smatram bitnima, a čekanje da netko drugi, od mene pametniji i pozvaniji, primijeti iste stvari nije urodilo plodom pa na neki način ovo pišem i kao zamjerku ljudima koji se bave književnom kritikom i teorijom na ovim prostorima. To je, dakako, prostor jezika kojeg razumije u ovom trenutku približno 17 milijuna ljudi, prostor kojim nova književna djela odavno cirkuliraju preko granica iza kojih taj jezik ima različita imena. 

Prošlogodišnju književnu sezonu, pored ostalih, obilježio je i roman Darka Cvijetića „Schindlerov lift“. Cvijetićev roman tematski i formalno umnogome je nastavak njegovog poetskog rada. Tema koju obrađuje ovaj roman jedna je od onih kojima je postratna književna produkcija zasićena preko svake mjere. Kako bi se u moru knjiga koje se bave ratnim zbivanjima jedna knjiga posebno istaknula ona se, dakako, po nečemu mora razlikovati od drugih. No, bojim se da pažnju publike i književne javnosti Cvijetićeve knjige imaju zahvaliti tek činjenici da se radi o autoru koji dolazi iz Prijedora, jednog od amblematskih mjesta bosanskohercegovačke krvave nesreće s kraja prošlog stoljeća. Tek nakon toga na red dolaze druge kvalitete Cvijetićevih pjesama i romana.

Rijetko oko kojeg autora vlada toliko unisono mišljenje da se radi o piscu izbrušenog i raskošnog stila, ali do sada niti u jednoj kritici ili prikazu Darkovih knjiga nisam vidio da se netko posebno bavi odlikama njegovog stila. Po meni je to izrazito nepravedno jer događaji o kojima Darko piše nešto su na što on nije mogao utjecati i za koje bi, vjerujem, volio da mu nikada nisu postali opsesivnom književnom temom. Ono na što je mogao utjecati i ono u što je uložio sve svoje napore, a to su stil i struktura, malo je ili nimalo valorizirano osim što se usput spominje kao neupitno sjajno. To je najočitiji primjer tromosti i lijenosti naše književne kritike, a što je stvar koja me, umnogome, natjerala, vjerojatno na moju štetu, unatoč dobrim namjerama, da pišem ovaj tekst.

Događaj je ono što doživljavamo. Kod Cvijetića je to doživljajno u prvom planu. I to je prva stvar koja me je, kada sam čitao „Schindlerov lift“, podsjetila na jednog velikog bosanskohercegovačkog pisca koji se među prvima otrgnuo od onoga što se nazivalo i naziva pripovjedačka Bosna. Druga stvar je ton njegovog jezika, gustoća tog jezika, njegova metaforičnost. Taj jezik ima nešto od jezika psalama i sura, on je molitven, uzvišen, izdiže iz prljavštine događaja, jer jezik i jeste iznad čovjeka, on je božanski, ali nije ljude uspio nimalo obogoličiti. Jezik je druga stvar po kojoj mi je Cvijetićev roman bio nalik onome što je pisao Nedžad Ibrišimović. Ta je primjedba vrlo moguće nebitna, ali takve relacije nešto su, po meni, bitno za književnu teoriju. Tim kao bosanski ćilim kitnjastim i gustim jezikom autor gradi atmosferu, dočarava onaj bosanski zrak pa i način govora običnih ljudi koji uvijek govore, što se kaže, pomalo izokola, rijetko direktno, nesviklu čovjeku jasno i razgovijetno jer – misli se ti što sam ti ja htio reći, ali ja se neću zamjerati ni ljudima ni bogu nit ikome tko me može čuti.

Otkuda toliki izostanak komparativnosti u prikazivanju književne produkcije nešto je što sebi ne mogu objasniti jer ovako ispada da sve što se danas stvara lebdi u zraku ni za što vezano, ničim objašnjivo i uvjetovano, a govorimo o nečemu što tvori kulturu nekog prostora, naroda napose. Pogotovu je to slučaj u BiH u kojoj još ne postoji konsenzus ni o tome što jeste, točnije, tko može biti smatran dijelom bosanskohercegovačke književnosti. Nije onda ni čudo da ni samim autorima, barem onima koje možemo smatrati suvremenima nije ni stalo da budu smatrani dijelom neke od ovdašnjih kultura jer se kultura ovdje gradi na ekskluzivnosti, a nipošto na inkluzivnosti i bitnije je današnjim teoretičarima i povjesničarima umjetnosti dokazati što je to po čemu se razlikuju nacionalne kulture ovdašnje nego da se bave time što ta kultura jeste danas i što je predstavlja i u kakvom je odnosu sa stvarima koje su joj prethodile.

Prvi sam zagovornik potpune emancipacije u odnosu na državu i naciju, ali kultura je nešto što je vezano uz ljude i društvo i što oduvijek prevladava i nadživljava zastarjele, davno prevladane koncepte koji ovdašnja društva drže nogama čvrsto zabetoniranim u 19. stoljeću, dok je ovdašnja kultura ipak, usudim se nešto tako hrabro lupiti barem za jedan njezin dio, u skladu s važećim zvaničnim kalendarom. Tako je oduvijek i bilo, čini mi se, jer su kulturu svugdje i stvarali emancipirani pojedinci. Negdje je uhvatila i korijen pa su se stvorila i civilizirana društva, ali mi nismo sreće pa smo i danas ostali, bolje reći kao društva zaostali i tu stati. 

Ovdašnji prostori imaju i tu nesreću da ih je politička kombinatorika u određenom razdoblju ujedinila politički i kulturno pa se mnogima neželjene posljedice tih procesa mogu i danas pronaći ponajviše u umjetničkoj produkciji, ako ništa drugo a ono kao perspektiva iz koje umjetnici promatraju današnji svijet. To tek nije stvar od interesa za ovdašnju književnu kritiku. A mene je upravo to potaknulo na ovaj zaludni pothvat. I, kako ne bih bio pogrešno protumačen, moram reći da ovo pišem kao pasionirani ljubitelj književnosti i čitatelj svega što mi dođe pod ruku, nipošto kao zainteresirana strana ili pak osoba s ambicijom da se bavi kritikom ili teorijom književnosti. Ali kako ovdje nečiji razlozi i motivi malo koga zanimaju tako malo koga zanimaju i stvari koje nalazim interesantnima kada uspoređujem knjige koje pročitam. A to je po meni šteta jer mi se čini da umjetničku produkciju danas ponajvećma čine autori koji pripadaju istoj kulturi bez obzira u kojoj od ovdašnjim zemalja živjeli i radili. Moguće je da su zato i neželjeni u zvaničnoj kulturi ili, u najmanju ruku, kreatori i maštači nacionalnih kultura ne znaju baš što bi sa svima njima. A nema većeg napora kada moraš izmisliti nešto što bi valjalo da je od solidnog materijala, a s uporištem u stvarnosti i objašnjivo činjenicama, pa i razumijem izbjegavanje usporedbi i bavljenje onim što se događa u ovom trenutku jer to je samo smetnja, previše je provjerljivo dok se nešto iz prošlosti lako savije i uobliči već prema potrebama dnevne politike.

Na stranu sada sve to. Cvijetićevu knjigu sam spomenuo kao eklatantan primjer akademske nebrige za kulturu društva u kojemu živimo. Tu nebrigu pokazuje i činjenica da nitko nije primijetio sličnosti između Cvijetićevog „Schindlerovog lifta“ i dvaju romana koji su se pojavili u istoj književnoj sezoni, a to su romani „Blank“ Feđe Štukana i „Pacijent iz sobe 19“ Zorana Žmirića. Sličnosti tih knjiga su u domenu sociologije, ali i to je nešto što književna kritika i teorija ne bi smjela zanemarivati, pogotovo jer u ovom slučaju one govore o tomu koliko i dalje živimo posljedice zajedničke nesreće koja je izašla iz stava da valja unesrećiti drugog, jer je taj drugi predugo unesrećivao nas. Osjetljive su to teme pa se njima i ne bi valjalo baviti površno, ali sva tri romana su napisana, rekao bih, upravo kako bi se ta nesreća osvijetlila, kako bismo se s njom suočili s one strane koja ponajviše izostaje u zvaničnoj političkoj povijesti svih država nastalih nakon raspada Jugoslavije. Kao i uvijek povijesti nedostaje ona ljudska komponenta, perspektiva običnog, malog čovjeka koji je u velikim povijesnim događanjima, čak i ako u njima sudjeluje kao vojnik, recimo, uvijek samo objekt. Tom perspektivom bave se sva tri romana. Ali to, dakako, nije ono što je interesantno jer je to u književnosti više pravilo nego iznimka.

Ono što je zanimljivo, barem meni, jeste to da su se ove tri knjige pojavile približno u razmaku godinu dana. Osim toga sve tri govore uglavnom o istom povijesnom periodu, a to je sami početak rata u Hrvatskoj odnosno Bosni i Hercegovini. Napisali su ih bivši vojnici koji su bili pripadnici različitih vojski i koji bi, da su se tada našli na istom mjestu, bili na suprotstavljenim stranama. Recimo da ni sve te činjenice nisu posebno zanimljive. Događa se to nakon ratova. Što da se radi. Ono što je, ipak, interesantno jeste činjenica da sva tri autora pripadaju jednoj istoj kulturi. A kojoj drugoj nego onoj u kojoj su odrasli.

Sva tri autora pripadnici su i nominalno iste generacije. Prva je to istinska rock and roll generacija koja je rasla na ovim prostorima, prva generacija koja je, što kažu Splićani, grizla asfalt i kao nijedna do tada bila pod utjecajem pop kulturnih vjetrova koji su dolazili sa zapada. Ako i nisu slušali potpuno istu glazbu, što nije moguće provjeriti uvidom u njihove romane, oni su bez obzira što je jedan rastao u Rijeci, drugi u Prijedoru, treći u Sarajevu imali iste poglede na život, na umjetnost, politiku, kulturu u kojoj žive. Kao tako i toliko isti ljudi, taman na početku egzistencijalnog osamostaljivanja, oni doživljavaju raspad dotadašnjeg svijeta, svijeta kojeg su poznavali, u kojem su odrastali i koji ih je oblikovao u iste ljude koji sada pristupaju suprotstavljenim vojskama. Njihov pogled na rat i sve što uz njega ide nije mogao biti nego potpuno isti i to je razvidno u njihovim tekstovima. Svejedno, da su se, kako rekosmo, našli na istom mjestu – oni bi bili neprijatelji spremni jedan drugom oduzeti život. 

Ta činjenica da u ratu jedni druge ubijaju oni koji su jednaki, da ne kažem isti, i svijest o tome može se pronaći kod sva tri autora. Napomenuo sam već, sva trojica na rat gledaju potpuno isto, gade ga se, on je nešto što se kosi s njihovim, subkulturom oblikovanim, moralom, ali nijedna bujica nikoga ne pita je li mu lijepo što ga odnosi. Također, kod sve trojice najviše upada u oči nesposobnost da uopće zamisle kakav je taj novi svijet zbog kojeg su se našli u paklu. Rat je sada i ovdje i ne dopušta ti previše maštanja o raju u kojemu ćeš živjeti kao zaslužnik. Kako bi o tomu uopće i mogli razmišljati ljudi koji su u dobu u kojemu ti je suštinski na pameti samo nesveto trojstvo – u se, na se i poda se? Borba u koju su ušli za njih je branjenje praga svoje kuće i ni manje ni više. Ali i to je opće mjesto i nevažno u ovoj priči.

Zanimljivo mi je i vremensko poklapanje u objavljivanju njihovih ispovijedi. Pogotovu s obzirom da sva tri autora pripadaju istoj generaciji. Kao da im je unutarnji sat jednako podešen. Velika je vjerojatnost i da jeste. Zanimljivo je da danas žive u odvojenim stvarnostima kojima više ne vladaju iste zakonitosti niti pripadaju istom kulturološkom okviru. Ipak, njih trojica i dalje spadaju u isti kulturni milje, isti kulturni kod i kontekst. O tomu govori njihov odnos prema onome što su proživjeli u ratu i njihov pogled na taj rat koji je i dalje potpuno isti. Prezir prema ratu i ljudima koji u njemu uživaju, a takvih je na žalost puno, kod Cvijetića, Štukana i Žmirića u dlaku je isti i dolazi s istog mjesta u njima, mjesta svojstvenog njihovoj generaciji, a, bogami, i svakom insanu iole zdrave pameti. Njih trojica po perspektivi iz koje promatraju svijet pripadaju istoj kulturi. To neće i ne može promijeniti nikakav rat.

Danas oni nominalno pripadaju različitim književnostima, ali nevolja s ovdašnjim književnostima jeste i ta da jedan veliki njihov dio pripada i nekakvoj regionalnoj književnosti, jer uvjet za književnost jeste jezik, a ovaj kojim su pisani „Schindlerov lift“, „Blank“ i „Pacijent iz sobe 19“, kako rekoh, razumije približno 17 milijuna ljudi. Eto, čak ni to nije posebno interesantno, ali iz nekog razloga imao sam potrebu primijetiti sve te, ispada sada, i meni samom nebitne stvari jer valja s njima živjeti i onima koji vole ignorirati činjenice i graditi kulturu mimo realnog života društva. Zato nam društva i jesu iracionalna, kao malo pomaknuta, da ne kažem poremećena, ali, eto, rekao sam. Zato nam se i događaju uvijek neminovne, sudbinske, fatalne stvari, povijest dolazi kao bujica i nosi nas kuda joj volja, jer nikako da se sjetimo napraviti nasip i možda, koliko smo u moći, preuzeti kontrolu nad tim čudovištem koje je pojelo nebrojene generacije ljudi, sve jednu u spomen na onu prethodnu.

Nema sve ovo nikakve veze s nostalgijom, kao što ni u knjigama spomenute trojice autora nigdje nema ni natruha nostalgije, tako da dežurni dušobrižnici ne trebaju uludo trošiti pljuvačku. Nešto što ima veze sa stvarnošću ne može imati veze s nostalgijom. Stvari su takve kakve jesu. Stvarnost čovjek, ako nije potpuno lud, neće negirati, ali valja ju kritizirati u ime budućnosti, a ne u usporedbi s prošlošću jer prošlost je svakako integralni dio sadašnjosti. Točnije sadašnjost je dobrim dijelom posljedica prošlosti kao što će budućnost biti posljedica sadašnjosti.

Čudna su ljudi bića, sanjaju budućnost i k njoj hrle da bi u njoj s nostalgijom gledali na vrijeme kad su bili sposobni sanjati. Te bi pretpostavke valjalo mijenjati. Zamisliti čovjeka koji sanja cijeli život. A meni se čini da su, između ostalog, sva tri autora, na stranu gorčina i osjećaj nepovratnog gubitka, pisanjem ovih ispovijedi htjela upravo vratiti u život sanjare, potvrditi ako ništa da su postojali. Vjerojatno bi sva trojica rekli kako oni nemaju iluzija da mogu mijenjati svijet, ali da je tome uistinu tako onda ne bi pisali knjige. Knjige se pišu kako bi se dotaknuo barem nečiji intimni svijet. Na više od toga i ne treba pretendirati. Kada nekoga upoznaš tvoj svijet se već promijenio. Šteta da tome ne pridajemo više pažnje. Sad bih mogao, ali neću otići u neke sanjalačke meditacije, a možda bi bilo bolje da sam se samo njima bavio umjesto što su me dobre namjere opet upetljale u nešto što je moguće tek ovlašno, površno dotaknuti ili ja ne znam drugačije. Ali što da se radi, tako je kako je, valja nekad i s punom sviješću o vlastitim ograničenjima udariti na nedokučivo i samom sebi napraviti medvjeđu uslugu inače bi bilo dosadno. Blah, blah, blah.

Bitno je još da spomene da sam ovdje pisao o tri, po većini stvari, izuzev po onima koje sam gore spomenuo, različite knjige. Književna je produkcija na ovim prostorima prilično eklektična, a ovdje tu formalnu, stilsku eklektičnost imamo sažetu na maloj zapremini papira. U te stvari i detaljnije analize svake knjige ponaosob ne bih ulazio. Ne raspolažem alatom za takav posao. Mogu reći tek da sam kao čitatelj prilično snažno doživio sva tri spomenuta romana i da ih nakon što sam počeo čitanje nisam ispuštao iz ruku sve do zadnje stranice. Vjerujem da je već to dovoljno da ih preporučim za čitanje. Pogotovo jer trenutačno živimo u periodu kada one građevine koje su podignute sa svrhom da se u njima okupljaju ljudi stoje kao uspomena na neku drevnu kulturu u kojoj su se ljudi nalazili i skupa provodili vrijeme okupljeni oko istih interesa. Možda je zato pravi trenutak da se okupimo oko istih knjiga pa da imamo o čemu pričati kada se nađemo ispred kazališta, stadiona, klubova ili u kavanama. Ili sam pretjerano staromodan pa ne kužim da će te potencijale pojesti društvene mreže i virtualni prostor.

Kako god, knjigama koje su napisali Žmirić, Cvijetić i Štukan i njihova generacija je ostavila trag na planetu te potvrdila svoje postojanje. Bili su tu, a i dalje jesu, hvala čemu god ste se skloni zahvaljivati. Pripadali su, a i dalje pripadaju, nečemu što je imalo odlike civilizacije. Što će budućnost učiniti s našim tragovima i kako će ih valorizirati druga je priča.

Mene ipak kopka, ne mogu je nikako u sebi držati, jedna stvar, moguće potpuna glupost, nebitnost jedna, beznačajnost, koju sam se zapitao nakon što sam, gotovo jednog za drugim, pročitao spomenuta tri romana. Kako to, pobogu, čovjek prevali toliki put kroz prostor i vrijeme, a završi na istom mjestu?

https://www.lupiga.com/kolumne/obiljezja-generacije-tri-bivsa-vojnika-osvijetlila-su-zajednicku-nam-nesrecu?fbclid=IwAR0XemTmBmgC0GmgWCvxy-vgoyq9NP4kwGbBOizEmQAPn5wwsYkXAAm-vMo

Domovina su strane banke i naše zastave i puškom izboreno pravo da zapišavamo spomenike

A

Pjesnik s karizmom koji je i svojim romanima osvojio regiju i šire, Darko Cvijetić, govori o nerazmrsivo povezanim sudbinama u vremenu.

Piše: Denis Derk, Večernji list, Zagreb

Darko Cvijetić pjesnik je s karizmom. Piše već tridesetak godina. I uporno živi u Prijedoru. Živi od kazališta i za kazalište. A kada je prije godinu i pol objavio prvi roman “Schindlerov lift”, fama o odličnom romanopiscu kojega se mora pročitati proširila se svim prostorima bivše Jugoslavije. Za tu je knjigu nagrađen i Kočićevim perom (i to na lanjskom Interliberu), ali i unosnom i prestižnom nagradom Fric početkom ove godine. U međuvremenu je objavio i novi roman “Što na podu spavaš”, te čeka odluku žirija iz Gdanjska jer je njegova zbirka poezije “Ježene nožice” ušla u finale nagrade za Europskog pjesnika slobode.

Prvu ste knjigu objavili prije trideset godina, a prije trideset godina ste dobili i svoju prvu literarnu nagradu, na Balkanskim susretima pisaca u Boru. Je li vam već tada u zraku mirisalo na rat?

Da, mirisalo je, ali sam bio preopčinjen svim tim pjesnicima i piscima – od Šalamuna, preko Tišme, do Desanke Maksimović, Izeta Sarajlića, Vesne Parun, Miodraga Pavlovića – da bih mogao i pojmiti udes koji slijedi. Pravi pjesnici, živi. Kiša sam upoznao četiri godine prije, i bio je već mrtav. Možda sam mislio da je svatko od njih knez, kakav je bio Danilo Kiš. S ove distance, zapravo se sve već vidjelo! Sjećam se, recimo, da je veliki pisac i filmaš Živojin Pavlović, kroz strašan smijeh za ručkom nekome rekao: “Pogledaj samo stolove, vidi kako se komunistički mrsomudani dijele na nacije.“ Libreto za pokolj. Uskoro slijedi jedina tema moje književnosti – kako poderotinama u tkanju jezika koji govorim, mrtvim ustima, dati da progovore po rečenicu. Čini mi se da su živi presretni što mrtvi ne govore.

Gotovo trideset godina pisali ste poeziju i cijenila vas je struka i uži krug ljubitelja poezije. Ali tek kada ste objavili roman “Schindlerov lift” postali ste nezaobilazno književno ime u regiji, pa i šire, iako ste motive iz romana već obrađivali u poeziji. Što je to tako zarazno u romanu, a nevidljivo u poeziji?

I sam sam dugo bio šokiran. Tema je ista čitavo vrijeme. Jednoga trenutka sam izmijenio tzv. „pripovjednu strategiju“. O tome su pisali Krleža ili Konstantinović, da je zaprepašćujuće da se siromašenjem svojeg govora – stiže do većeg broja slušatelja. Poetski govor zapravo je vrhunski govor, koji sam napustio, ali samo za pričanje priče izravnije nego što bi od sebe očekivao. I odjednom se pojavila, ta kazalištu tako omiljena igra – ja znam šta je predstava, ovaj laže. Pričanje priče nas okuplja, još od prve vatre, u tome leži zaraznost romana, kako ste rekli. Recimo, između romana „Schindlerov lift“ i „Što na podu spavaš“, (u izdanju sarajevskog/zagrebačkog Buybooka), zagrebački V.B.Z. objavio mi je pjesme „Snijeg je dobro pazio da ne padne“ i hrvatsko izdanje „Ježene kožice“, koje su prevedene (na poljski – „Gesia scora“, prepjev Millosz Waligorski) i nominirane za poljsku nagradu Europski pjesnik slobode, sada koncem srpnja u Gdanjsku. Pjevanje nas osamljuje, još od te iste prve vatre. Ali od nje je i vidljivost, koju također spominjete.

Čini mi se da je svaki vaš literarni zapis duboko i beskompromisno kopanje po osobnim, obiteljskim i društvenim ranama. Koje su vam rane ipak najteže?

One koje nisu zarastive, koje više nemaju moć zarastanja, koje više nemaju tu obdarenost nestajanjem. Većina mojih rana vidljiva je i na društvu, ali te rane još mogu zarastati. No, imati osjećaj da sam si rana, nanešena ovome svijetu, doista je najteže. To kopanje po zemlji sebe – nazivam vrtlarstvom. Mi smo taj jedini kutak svemira koji možemo mijenjati. Svakako jest bolno, to otkriće da smo rana, koja ne može zarasti na svijetu.

Drugi vaš roman “Što na podu spavaš” između ostaloga je i priča o vašem bratu i njegovoj ratnoj epopeji koja je počela kada je bio unovačeni vojnik JNA u sarajevskoj kasarni Viktor Bubanj. Je li bilo teško pisati o sudbinama ljudi koje je povijest u tren oka pretvorila u okupatore u vlastitoj zemlji?

Naravno, vrtlarenje je i kopanje po sudbini bližnjega. Okolnosti su u stanju izvršiti tektonske prevrate u ljudima. Naše su sudbine povezane nerazmrsivo i duboko. Vjerujemo da možemo ovladati onim što nam se događa, ali to je, dakako, iluzija. Dovoljna je mala promjena povijesnoga toka, mala izmjena konteksta, nešto želje, puno moranja – i nađete se u situaciji potpune pervertiranosti. Naša bliska prošlost prepuna je patološki brze izmjene stajne, sidrišne točke, i to je rezultiralo nevjerojatnim pokoljicama i traumama. Sve je moguće. Pripovijest o mojem bratu samo je potvrda pravila da ćete u okretanju kotača povijesti, ne pomaknete li se na vrijeme – biti pregaženi! Nije bilo teško pisati, bilo je teško razumjeti unezvijerenost tih dječaka, ući u njihov strah.

Koliko vam je baš kazalište u kojem ste radili gotovo sve umjetničke poslove bilo i umjetničko i ljudsko utočište?

Teatar danas ima nesreću, ili možda povlasticu, da ga se ne uzima više „toliko ozbiljno“. Društveni utjecaj postao je vrlo skroman. No pogledajte količinu banalnosti koju proizvodi svijet oko nas, pa da čovjek bude još i sretan da je marginalnost omogućila viši stupanj slobode. Nešto kao rani kršćani, koji se skupljaju po katakombama, ali čija je vjera nešto sasvim drugo od onoga što nam se nameće kao oficijalna religioznost. Poput monaha ste, dakako, ako to tako i razumijete. Meni je teatar u Prijedoru bio posve sigurno – utočište, jedino mjesto u koje se ludilo rata nije zavlačilo, jedina netaknutost koja se hranila nevinošću i djetinjom naivnošću. Nas nekolicina poimali smo naš mali teatar svetim mjestom u pustinji, kao onaj Herzogov Fitzcarrraldo s operom. Služite boginjama, svećenik ste jednoga hrama. Većini je svejedno radite li skečeve ili Becketta! Pa kad im je već svejedno – i radili smo Becketta, i Dostojevskog, i Kiša, i Matu Matišića, i Harwooda, i Čehova, Erdmana, Gogolja i Steriju ili Skendera Kulenovića pa Gorana Stefanovskog… Dovodili smo ih u utočište. I oni su rado dolazili, voljeli smo ih iskrenije. Tako sam, primjerice, igrao Raskoljnikova u „Zločinu i kazni“ Dostojevskoga, u dramatizaciji Vajde, i u nevjerojatnoj režiji velikog Gradimira Gojera, i za ulogu se spremao družeći se sa sjekirama i idejama o puno mrtvih.

Kada ste na vlastitoj koži osjetili da ste dijete iz tzv. mješovitog braka i da se morate opredijeliti za jednu stranu?

Odmah, čim sam progledao i prodisao.

Zašto na našim prostorima ratovi kao da nikada ne završavaju?

Upravo zato što sam progledavši vidio da postoje strane, a ne partneri. Čini se da se perpetuirano vrtimo oko istih ratnih ideja koje posve sigurno ne pripadaju ovome stoljeću. Dok ne napravimo taj jedan zajednički povijesni udžbenik, kao Nijemci i Francuzi, dok se ne napravi minimum zajedničkog temelja za uvažavanje i život u Europi koja je kuća za sve, nećemo ući u krug emancipiranih i civiliziranih naroda Europe. Bosna i Hercegovina je egzemplar frankenštajnovskog pravljenja države s ciljem da se onemogući svaki oblik napretka. Sve to garnirano elementarnom fašizacijom društva, bez ikakvog sustava obrazovanja, s kulturom shvaćenom kao folklor – vodi u stagnaciju koja se već čini tolikom da ljudi trkom odlaze. Ljudi, dakle, zgađeni odlaze… Čitavi se gradovi prazne, društvo stari i rasprodaje sve resurse, život klizi unatrag u vremenu. Ponekad sam siguran da rat traje, i osluškujem noću topove koji se skrivaju u zvukovima normalnosti.

U svojim djelima opsesivno pišete o smrti, ali to, naravno, činite zato što cijenite život. Svaki život. Zašto se naša civilizacija tako nonšalantno ponaša prema ljudskim životima?

Možda smo već i prekobrojni. Možda nas je već previše za resurse kojima planet raspolaže. Smrt je, zapravo, jedina tema, da eto parafraziram Camusa u svezi samoubojstva. Sve drugo kao da su samo varijacije da se glavna tema zaobiđe. Moje opsesivno pisanje o smrti jest potraga za jezičkom difamacijom umiranja. (Pjesnici vele da je glazba možda i jedina umjetnost koja može nauditi smrti, nudeći vrhunsku utjehu. Ali koliko ljudi danas doista sluša Mozarta ili Schuberta?) Glavnom temom mi smo opsjednuti. Svaki pogled na TV vijesti omađijan je stotinama mrtvih, neprekidno slušamo o leševima, erotski uzbuđeni komemoriranjima i zastavama u slavu nestalih predaka. A riječ je samo o premaloj afirmaciji života i življenja, ljubavi kao osnovnog pretpostavljenog postulata našeg humaniteta. Ako je Isus ponovno već stigao, prvo bi ga trebalo potražiti među izbjeglima iz Sirije, među poniženima! Mi, međutim, više i ne tražimo; mi smo naoružani i sami.

Koliko je vama koronavirus promijenio planove u životu?

Čujte, kao svaki mali ili veliki pisac, provincijski ili velegradski, u samoizolaciji sam, usprkos kazalištu, još od kasnih osamdesetih godina prošloga stoljeća. I to mislim posve doslovno, u Crvenom soliteru, u malom bosanskom gradu. (Bit će da je Crveni soliter moj hram, sa svim konotacijama koje obojica nosimo čitave živote i naspram tako velike riječi). Minimalno komuniciram s drugim ljudima koji govore, te se s toga može reći da držim vrlo aktivnu „socijalnu distancu“, fizički otklon. (Zbog korone, predstavljanje „Schindlerovog lifta“, kao i tek izašlih „Što na podu spavaš“ i „Ježenih kožica“, morao sam otkazati redom u Dubrovniku, Podgorici, Zagrebu, Beogradu, Sarajevu, Užicama, Stolcu, Novom Sadu, Hamburgu, Beču, Ljubljani i, naravno, Gdanjsku na Baltiku.) Otkad ja samo bježim da se svime ovim ne zarazim. Maske su i tako pobjegle iz kazališta. Koronavirus naše je živote na trenutak učinio vidljivo ogoljenima. Mi našu smrtovitost čuvamo, čak i u laboratorijima, čak s miševima.

Gdje vidite BiH za desetak godina? Kao zemlju koja će se jako približiti EU ili kao zemlju koja je neželjeno čedo Daytona?

BiH je umorna, i to toliko da je deset godina postalo stotinu. Zapuštena, posijana luđački uređenim grobljima i svakovrsnim grobnicama. Moja je domovina teritorij. Sve više pusta, prazna zemlja. Strane banke i naše zastave te puškom izboreno pravo da zapišavamo spomenike. Razljuđeni, razljućeni i sami, napušteni. Dakle, prvo je da se odlazi, zauvijek. Nikakav virus neće zaustaviti one koji bježe. Jednom će doći „novi Ljudi“ i normalno se dogovarati o konceptualizaciji „ideje zajedničkog napretka“. Ne možete ustati s poda ako samo nogu uspijevate podići.

https://www.vecernji.hr/kultura/domovina-su-strane-banke-i-nase-zastave-i-puskom-izboreno-pravo-da-zapisavamo-spomenike-1418705

Čitati Darka Cvijetića – teško hvatati dah

vrisak
Darko Cvijetić, Vrisak Rijeka 2019. (foto: MV)

Piše – Marija Ott Franolić

…tama ne nestaje, već postaje gušća pri pomisli kako malo toga možemo zadržati, što sve i koliko stalno pada u zaborav sa svakim ugašenim životom, kako se svijet takoreći sam prazni tako što priče, vezane uz nebrojena mjesta i predmete, koji sami nemaju sposobnost sjećanja, nitko nije čuo, zapisao ili ispričao dalje… 
W. G. Sebald: Austerlitz (Vuković&Runjić, 2006., prev. Andy Jelčić)

Zašto ljudi neumorno ulažu u budućnost, prkose boli, nepravdi i stalnim sukobima kad im je egzistencija sputana smrtnošću, tako kobno ograničena, zapitao se George Steiner u autobiografskoj knjizi Errata (Antibarbarus, 2004., prev. Giga Gračan). Odgovor nalazi u jeziku – čovjek je jezična životinja i dar jezika čini mu prolaznost podnošljivom i egzistenciju puni nadom koja je ustvari gramatika. Jezik nam nudi, tvrdi Steiner, mogućnost optativa, protučinjeničnih kondicionala i budućonosnih glagola koji definiraju i štite našu ljudskost, njime pričamo priče, konstruiramo budućnost i rekonstruiramo prošlost, a možemo i kreativno postavljati determinante pragmatične zbilje.

Književno stvaranje Darka Cvijetića, pjesnika, redatelja i dramaturga iz Prijedora, pravi je primjer kreativnog i poetskog interveniranja u pragmatičnu zbilju. Jednu je zbirku pjesama naslovio Himenica i ta riječ zapravo sažima njegovo književno stvaranje. Spoj dviju riječi – himen i imenica – u sebi sadrži pitanje: gubi li riječ koju izgovorimo svoju nevinost? Možda je šutnja vrhunaravni govor? Ipak, da ne bismo stalno ponavljali iste greške – govoriti se mora. U svim je Cvijetićevim djelima prisutna kiševska potreba za svjedočenjem, potreba da se ne zaboravi ranjene, nestale, pogubljene, oštećene. U jednoj je pjesmi zapisao: Glinom [se] odvojiš od govorenja ako šutiš samo par dana (Ježene kožice, 11).

U nizu sitnih priča o pojedincima ogleda se velika povijest. Kad kažemo da je u nekom ratu poginulo milijun ljudi – to ne znači ništa, nitko si to ne može predočiti. Kad žrtvama damo imena, prezimena, nade, čežnje, kad ih upoznamo, onda rat dobiva ljudsko lice. Jer naša se osobnost razvija čitav život, a čine je ljudi koje smo upoznali, knjige koje smo pročitali, književni likovi koje nismo upoznali, ali ih možda razumijemo bolje od prvih susjeda. Književnost nas upoznaje s ljudima koji su različiti a ipak su nam bliski, omogućuje nam da s njima suosjećamo, da ih možda bolje razumijemo i u životu. Tekstovi Darka Cvijetića proširuju naš svijet upoznavanjem s Drugima.

Prvo sam čitala njegovu zbirku pjesama Snijeg je dobro pazio da ne padne (V. B. Z., 2019.) u kojoj povezuje bolest oca s posljedicama ratnih tragedija u BiH. Neke sam pjesme čitala naglas, bilo je to poput svečanosti: krckati pod zubima te riječi koje istovremeno zvuče, huje i bremče, a bremenite su značenjem. Nakon toga sam pročitala Schindlerov lift (Buybook, 2018.), prozu kojoj je dodijeljena nagrada Fritz. Ta priča o dva nebodera zapravo sažima situaciju u čitavoj BiH: neboderi su 70-ih bili moderan dokaz o gradskosti, susjedi Srbi, Muslimani, Jugoslaveni i Hrvati zajedno su slavili Prvi maj, odlazili na posao, djeca su im vani odrastala. Nakon rata u kojem su momci ginuli za komad brda, ostale su poluprazne zgrade ukrašene svastikama, djeca su odselila u Njemačku, nema više tvornica, a radnici su potonuli u naciju i ostali punih pluća vode, na dnu. Čitala sam zatim zbirku poezije Ježene kožice (VBZ, 2020.) i roman Što na podu spavaš (Buybook, 2020.), njegovo najzrelije djelo koje kroz perspektivu raznih likova razlaže početak rata i njegove posljedice.

Za vrijeme čitanja ovih knjiga na pameti su mi bile metafore pisanja i disanja, te pisanja i izricanja. Nije lako pronaći riječi za neizrecivo, za zakočeno, pokopano i nevidljivo – teško je izreći ono što se šuti – ali Darko Cvijetić u tome je uspio. Efekt njegove literature je fizički, za vrijeme čitanja i nakon njega čitatelj prolazi katarzu, inače specifičnu za kazalište.

Cvijetićeva je literatura kontaktna: neposrednim stilom, kratkim rečenicama, empatičnim natuknicama upoznaje nas s protagonistima, povezuje s njihovim sudbinama, čini nam ih odavno-poznatima – poput nekog suosjećajnog telefonskog imenika s likovima koje bismo mogli nazvati, samo je pitanje bismo li od ganuća mogli progovoriti. Tu su djevojčica Stojanka Stoja Kobas koja je u ratu poginula igrajući se u liftu kad je bez najave došla struja, čovjek koji je krišom nosio deke i hranu logorašima u Omarskoj, roditelji čije se poginulo dijete bojalo mraka, pa su mu u grob sproveli struju. Tu su majka koja si ne može oprostiti što je sina poslala u rat (kako da s osamnaest godina brani Jugoslaviju, puno stariju od njega) i otac koji početkom rata tješi sina da neće biti pravog rata jer Mi smo Jugoslaveni. Te mrvice o svakom liku funkcioniraju poput kamenova spoticanja (njem. Stolpersteine), jednog od najsuptilnijeg načina sjećanja žrtava holokausta. Izađete na cestu i doslovce se spotaknete na ime i prezime, sudbinu koju možete dalje istraživati.

Nakon pročitane četiri zadnje knjige Darka Cvijetića jasno mi je da on stalno piše istu knjigu, opisuje isti, duboko proživljeni svijet u koji ubacuje i autobiografske mrvice. Iz knjige u knjigu (h)imenuje događaje koji su prethodili ovoj nenormalnosti koju živimo, obračunava se s toksičnom prošlošću koja kreira svakodnevicu – ratne sukobe koji na živote tzv. običnih ljudi ostavljaju strašne posljedice, a iz generacije u generaciju se s njima ne suočavamo. Upušta se u umjetničko oblikovanje konteksta – Prijedor prije rata, za vrijeme rata i nakon njega, tj. sadašnji trenutak življenja-životarenja. Grad je to izranjavan ratom izvana i iznutra, oko kojega i u kojemu su bili logori, u kojemu još uvijek žive krvnici i žrtve, tzv. normalni ljudi koji su se iz susjeda i prijatelja za vrijeme rata prometnuli u neprijatelje i počeli jedni drugima nanositi zlo. To zlo – ali i gomila dobra u suludim ratnim godinama i poslije njih, ta kompleksna ljudskost koja premašuje granice Prijedora – to je tema Cvijetićeva stvaranja. 

Novi jezik za bolji svijet 

Gostujući na književnoj večeri s pjesnikinjom Sanjom Baković, Cvijetić je rekao da je zlo neopjevivo, ali je pokušaj opjevivosti zla moguć. No on je zlo zaista opjevao, opisujući niz svakodnevnih situacija iza kojih se kotrlja pozadinski užas. Slijedeći tradiciju Theodora Adorna koji je nakon Drugog svjetskog rata o njemačkom jeziku pisao kao o „kontaminiranom događajem“ i pjesnika Paula Celana koji je primijetio da svijet valja izmucati, Cvijetić je svjestan da je jezik kojim raspolažemo pretjerano uzak za stvarnost koju živimo i da bi teško mogao dobro dočarati mjeru čovjekova zvjerstva.

Kad književnost želi zagrebsti dublje, kad traži promjenu i teži utopiji, nisu dostatni konvencionalni žanrovi i forme. Zato je poezija Darka Cvijetića često narativna, proza mu je poetska i služi se kazališnim postupcima. Njegovi su tekstovi mješavina raznolikih književnih, kazališnih i dokumentarnih postupaka, intertekstualnosti, dijelova biografija poznatih pisaca i umjetnika, njihovih citata. To je prikaz ljudskosti u kojem se krčkaju i smrt i ljubav i glupost i vjerovanje i ideologija i zloba – kazan iz kojega se može zahvatiti život. A za dublje zahvaćanje života potrebne su nove riječi. Proza i poezija Darka Cvijetića vraćaju nas korijenima, podsjećaju da je književnost sazdana od riječi, da smo od njih sazdani i mi, i kao da nam šapće: netko je jednom trebao imenovati svijet.

I zaista, jezik je fleksibilan a riječi pripadaju nama, uvijek možemo prisvojiti nove riječi i time utjecati na vlastito, ali i tuđe mišljenje. Poznata je Wittgensteinova izreka da su granice jezika i granice našega svijeta, no jezik je rastezljiv, a kad se rastegne može nam proširiti svijet. Nema okamenjenih i zadanih formi, riječi čekaju na krošnjama, na krovovima i oblacima. Treba samo za njima posegnuti i izgovoriti svijet, kao što Cvijetić primjećuje: Usta su posjekotina / Organ za ulazak neba. (Snijeg, 54)

Potraga za čovjekolikošću kod ovoga autora uključuje mnoštvo riječi za neiskazivo –  jedna od mojih najdražih je nekazica iz pjesme Onaj koji šuti: riječi koje dugo nitko ne izgovori, od viška nekazice / imaju umrznuto desno oko, kao u lubanjama kvarnih / tavanskih lutaka (Snijeg, 104). Tu se vidi i njegova tendencija da riječi pretvara u stvari: Počele mi pjesme odozdo zaleđivati (Snijeg, 37), riječi postaju nešto tvarno što možemo dotaknuti, okusiti. Svi su ti neologizmi vrlo uklopivi i prirodni, kao da ih odavno izgovaramo, kao da oduvijek njima mislimo: anđelarnica, smrtničar, smrculence, bezmenica

Dakle, u vrijeme izdavačke brzine i praznine, kad se stalno traži nešto novo, Cvijetić je odabrao pisanje kao oblik preživljavanja (ili je takav oblik preživljavanja odabrao njega?). Njegovi su tekstovi istovremeno jezikotvorni i svjetotvorni, on svijet opisuje i stvara, zaustavlja i mijenja, obuhvaćajući prošlost i stremeći utopiji. Do utopije se ne stiže, nova stvarnost izmiče, do nje se čitanjem tapka ali se ne dospijeva, kao da uzimamo dah a ne možemo udahnuti punim plućima nego dišemo plitko i bolno, neprestano svjesni svoga disanja. Njegov je iskaz krhak, uvijek na rubu poniranja u sebe – ali prelijeva se i van svijeta, kao tek uhvaćeni komadić smisla koji bismo lako ponovno mogli izgubiti!

Ivica Prtenjača dobro je primijetio u pogovoru Ježenih kožica da je istina ovih dana potrošena, konzumirana i prezrena, no Cvijetić ipak pokušava doprijeti do istine o čovjeku, do njegova kompleksna čojstva, do nakupljenog zla i dobra koje se u njemu izmjenjuje. I nije čudno da potraga za smislenijom egzistencijom dolazi od umjetnika iz ranjenog grada – bolje vide oni koji stoje sa strane, gubitnici koji vape za objašnjenjem svoga stanja, a potreba za vlastitim jezikom postaje potreba za spasom. Opisivanje svijeta postaje smislotvorni utopijski pothvat. Nema objašnjavanja, dociranja, opisivanja, ideologiziranja – to je književnost koja želi zaboraviti na sva pitanja oko sebe i pustiti svijet k sebi. (Snijeg, 51)

Zaista, ne može se promijeniti ono što je bilo, ali naš odnos prema prošlosti može biti drugačiji. Zanimljiva je teorija Aleide Assmann da je zaborav ključan element konstrukcije sjećanja. U logici crkvene ispovijedi, grijesi se prvo moraju zapamtiti i artikulirati da bi bili razriješeni, u psihoterapiji se bolna prošlost mora uzdignuti u područje jezičnog i svjesnog da bi se mogla odbaciti, a slično funkcionira i katarza koju nam nudi umjetnost: zajedničkim proživljavanjem traume posredstvom umjetničkog djela, ona se kolektivno može preživjeti – jer nije je uputno posve zaboraviti.Zato treba čitati Darka Cvijetića, upoznati njegove likove. Čitajte ga sebi, dajte ga za lektiru učenicima, studentima, poklonite ga prijateljima, preporučite ga znancima, ostavite njegove knjige na mjestima gdje se besplatno mogu pokupiti. Iako njegov literarni iskaz povremeno isklizne u banalnost, nezgrapnost i kič, to je posve zanemarivo – postoji razlog zašto su te knjige toliko čitane – i nije to samo zato jer su toliko dobro napisane, niti zbog autorove aktivnosti na društvenim mrežama. Cvijetićeva je literatura široko prepoznata, nagrađivana i doslovno „konzumirana“ jer nam omogućuje prijeko potrebno suočavanje s prošlošću, ali i sa samima sobom.

Za Georgea Steinera klasik u književnosti je oblik koji „čita nas“. Klasik nas za vrijeme čitanja propituje, izaziva našu svijest, intelekt, duh, čak i tjelesne senzacije. Obično, da bismo proglasili autora ili autoricu ‘klasikom’, njihova djela trebaju proći test vremena, no ako se držimo Steinerove definicije, tekstovi Darka Cvijetića svakako su klasici – vraćaju nas nama samima, pritom nas uljuđujući.

Katarzu nam omogućuje reduktivnost Cvijetićevih tekstova, njihovi momenti tišine, ponori koji se otvaraju na kraju njegovih stihova ili rečenica. U tim prekidima zamišljamo nerečeno, ispušteno, i postaje jasno koliko su povezani s našom tjelesnošću, osobito s disanjem. Paul Celan, koji je pjesništvo nazvao beskonačnim govorenjem iz same smrtnosti i uzaludnosti, govorio je o pjesništvu kao predahu, mijeni daha. Pjesmu Oplakotina Cvijetić počinje stihovima: riječi su ostale da vise u zraku / jedva sam ih sakupio / da bih imao čime disati (Snijeg, 139)

Paradoksalno, te riječi kojima pjesnički subjekt diše – čitateljima oduzimaju dah. Dobar je primjer pjesma Zakopavanje sestre iz zbirke Ježene kožice:

Školsku iz klupe, Aidu, prvi sam put nakon rata sreo 2001. godine
Živjela je u Nizozemskoj udata za Nijemca
Imaju već velike kćerke
Javili krajem godine da su joj identificirali
Brata u masovnoj

I ona pokopala nekoliko kostiju

Drugi puta sam je sreo 2005.
Opet joj našli brata

Pa su je zvali 2008. – u novonađenoj masovnoj
Još joj brata iskopali

Ove 2015. bila je mirna i puno starija
Našli ga opet, šapće i osvrće se

Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?
Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu
Još brata?

A meni pun mezar

Na kraju nema točke, ostavljen je prostor za udah koji neko vrijeme ne dolazi – to je tipično za stvaralaštvo Darka Cvijetića – tekst nas je suočio sa sobom i sa svijetom, uhvatio nas je za gušu, pritisnuo uza zid, tako da smo nakratko ostali bez daha ali još nam neko vrijeme treba da dođemo k sebi. I kad se povratimo, ožiljci koje smo zadobili mijenjat će boju, oblik i teksturu ali neće se tako lako izgubiti. Efekt je sličan indigo-čaroliji pisaćih mašina: otisneš slovo, a ono se pojavi i na otisku – riječi su na papiru, ali ostaju nam otisnute i u životu.

Cvijetićeva literatura nadilazi Prijedor i suvremenost, uvećava realnost i čini nam je jasnijom. U njegovom svijetu nije sasvim ugodno, s njegovim likovima intenzivno suosjećamo, zajedno osjećamo strah, sram, tugu, radost, a dotiču nas i fizički –  plačemo i ježimo se dok nas zapljuskuje njihova nemoć. Pa ipak, taj je svijet poput magneta koji vas uvlači pa poželite u njemu ostati što dulje, ježiti se i dalje, upoznavati ljudsku prirodu i suočavati se s njome, provoditi vrijeme s Borisom, Anđelom, kapetanom Topićem i Taibom. Ukratko, dopustit ćete ovim tekstovima da vas čitaju i čereče izvana i iznutra – da vas prvo lagano namoče poput prvih kapljica kiše koje će se pretvoriti u pljusak, da biste na kraju duboko, duboko zaronili i kad izronite – nikada više nećete biti isti.

https://mvinfo.hr/clanak/citati-darka-cvijetica-tesko-hvatati-dah?fbclid=IwAR07t1hoHYVShedhPOb6nhz3zmQdyGRwmXBNPuqZ6G1KzF8XCUjZQD-kj0Y

Europejski Poeta Wolności 2020: nominacje

Europejski Poeta Wolności objavljuje videozapis u popis za reprodukciju Europejski Poeta Wolności 2020: nominacje.

Ta książka chwyta za gardło. Mocna, brutalna, a zarazem nieoczywista metaforyka tych wierszy sprawia, że trafiają one jak kula snajpera prosto w czaszkę. I w serce. Cvijetić pisze o wojnie w byłej Jugosławii, przypomina reportera wojennego, który w poetyckich kadrach utrwala dramaty konkretnych osób.

głosy: Anna Kociarz i Maciej Konopiński

Więcej: http://europejskipoetawolnosci.pl/…/nie-zapominac-o-gesiej…/
Tom “Gęsia skóra” Darka Cvijeticia w przekładzie Miłosza Waligórskiego znajdą Państwo w sklepie IKM: https://sklepikm.pl/pl/p/Gesia-Skora/42