IZ CRVENOG SOLITERA: Da li si umoran?

Piše: Darko Cvijetić


U Jajcu se svuda čuje voda. Pored vodopada, (uzgred – jedini grad na svijetu u čijem centru je ogroman vodopad star 50 000 godina), zvuku vode svakako doprinose na svakom ćošku postavljene fontane. Bukvalno, gradić ima zvučnu zavjesu vode nad sobom i oko sebe. Tu, dakle, slušam priču prijatelja, kojom mi objašnjava bitku koju vodi s kosovima po ljetnim žegama a sve da zaštiti paradajz u bašti. Naime, ožednjeli kosovi (valjda kosovi, nije siguran), nemilice napadaju paradajz samo da bi se dokopali tečnosti, i nije više znao kako da im se suprotstavi.
Popodne je slučajno zaboravio čašu vode na stolu, na rubu bašte. Sutradan, vode u čaši nije bilo ni kapi, a paradajz, taman dozreo za berbu, nedirnut.
Tko zna kolika je tuga onoga svijeta i kome sve nedostaje vode, a kome nokti zapinju za šutljivu zavjesu zemlje.

* * *

Jaje kao simbol šutanja kod Hebreja, poslužuje se nakon povratka s ukopa.
Pored vodopada, (da, još smo u Jajcu) čitam onaj ulomak iz Što na podu spavaš, ono mjesto kada se kapetan Topić objesi na mjestu dvadesetmetarskog vodopada u Jajcu. (Jedno vrijeme nakon rata nije uopće bilo vodopada, tako da je on svojim padom u smrt, oponašao vodu u sunovratu).
U Jajcu svaki automobil auto škole nosi prezime Topić na vratima. Odjednom shvatim da me dvoje mladih Arapa zapanjeno promatraju, i slušaju dok čitam. Kome čitam, vodi, možda je pomislila mlada umotana žena ili se ovaj sijedi čovjek moli pored vode? Prestao sam čitati, i otišli su. Potom pred sobom vidim patku, koja uči mlade riskantno voziti rubom vodopada.

* * *

Kažu znanstvenici, da nas oko 2100. godine više neće biti. Nas na Balkanu, jugoistočnom Balkanu. Kao toliki narodi prije nas, nestat ćemo asimilirani u neku Europu, koju bi valjalo zamisliti koncem ovoga stoljeća. Ovdje će biti neki drugi ljudi, sve oko nas će nazivati drugačije. Tko će nas se sjećati? Tko će čitati naše knjige, gledati naše filmove koji će tvrditi da smo postojali? Mislite dakako, da pretjerujem…
Zašto bi se nas netko sjećao, kad se mi ničega ne sjećamo, ili odabiremo da se sjećamo samo onoga što je već davno sjećano, pa je tako presjećano počelo da se suši od prekomjernog usjećavanja?
Mortalitet, potpuno beznađe, egzodus (pa nama se Oluja događa svakih dvadeset godina, ni Čarnojevića nemamo dovoljno), društvo koje je eroziralo do plemenske organizacije. Tko će ovdje živjeti za stotinu godina? Nije to daleko, 1921. Jugoslavija je bila trogodišnja curica, to je jučer bilo.
A danas njezin leš neće nijedno groblje.
Tko će ovdje živjeti? Oni koje će zaustaviti žilet žica!
Hoće li ti ljudi biti stanari Crvenog solitera? Ili neće niti on postojati za sto godina? Pa i njega će neki bager. Možda se Hamdijine bašte opet pojave, kao iz palimsestarnika, oguljene nožem…?


* * *

„… a kada kiši ti ne moreš,
a ja mogu da razumim kakovo je to i koliko je to
razotčarenje za oblak kadar postane obična voda.

/1174. ljeta po Gospodu, ako se ne zbunih v brojenju/“, (zapis sa stećka)


* * *

Jezik je jedini organ koji može biti u unutar i van tijela. Jezik je tako s onu stranu granice i rijeke i zemlje, mokra kvaka s obje strane vrata. Jezik je u glavi i nije u njoj. On je i seksualnost, pa još implicira i ulaženje u utrobu, kao nož.
Unutra i vani podjednako je važno jeziku. On se može i povući. Lingvistika se može upetljati u gimnastiku. Gramatika može ovisiti o kulinarstvu. Akrobatika jezika svršava za zubima. Skrivenost jezika može pozivati na šutnju. Ili na žvakanje. Jezike odavno već ne čupaju. Smatra se da smo se civilizirali toliko da jezike valja ostaviti. U srednjem vijeku jesu – čupali, pržili, tetovirali, sjekli, usijecali, bušili, spaljivali…
Jezik je izravno, s dva debela živca (vjerovali su su srednjem vijeku) povezan s mozgom i srcem. Tako su vjerovali. Iščupavanje jezika bila je eto, stvar srca. I mozga, i mozga.
Također, svaki izlazak jezika van usta jest iznošenje tajne utrobe van. Izlazak jezika na sunce, na duže vremena, znači njegovo sušenje, stvrdnjavanje i raspad.

U dugoj šetnji gradom, koja počinje kod Crvenog solitera, uočim grafit kod hotela Prijedor.
„Da li si umoran?“


* * *

7000 litara krvi u toku dana našprica moje srce, piše negdje Amir Kamber. To je 50 naftnih tankera u toku jednoga života. Srcu je zadatak da krvari. Puno krvari. Tiktakuje tako po osamdesetak puta na minut. S objema rukama.
I razotčarenje za oblak kad postane obična voda.

Eto tko će ostati? Pa kiša, i stećci. Čak i jezik će preći u utrobu.


* * *

Otac je brzo ušao u stan, žurio je natrag na posao, bio je na polusatnoj pauzi.
Samo je kratko spustio dva vruća bureka iz rudničke menze, za mene i brata.
Za to vrijeme, iz odloženog očevog kišobrana potočići su se iscurivali i sabirali u lokvicu na linoleumu.
Tome je polovica stoljeća. Kad je otac otišao, voda je ostala.
Iz razotčarana oblaka.
Da li si umoran?

https://zurnal.info/novost/24321/da-li-si-umoran?fbclid=IwAR2BHPhVG-yNWDNXm2tnxKxPbsNYr4SzKvjaeZj53qaT9c7QgoBhh3xSRNA

Mladost iz oficirskih kurtona


Razgovarao Dejan Kožul

„Mladost koja je završila u kurtonima oficira“. Tako je to Darko okarakterisao i to je najbolji opis generacije koja izbora nije imala, a o kojoj Darko i piše u romanu „Što na podu spavaš“.

Ako ste apsolvirali „Schindlerov lift“, Darka Cvijetića, vrijeme bi vam bilo da napravite korak dalje. Pokazali ste da ste sposobni sagledati tragediju, razumjeti je i što je najvažnije, da ste sposobni saosjećati. Nije lako ali je potrebno.

Korak dalje se zove: „Što na podu spavaš“ i tu Darko također odlazi korak dalje, korak dublje ka svojoj porodici, ka svom bratu, na početku rata u BiH, još golobradom mladiću koji je u kasarnu „Viktor Bubanj“ ušao kao Jugosloven, baš kao i većina pripadnika JNA, u to doba.

Nadao se da će mu se ispuniti snovi, da će naći neku Sarajku, možda je i oženiti, ali san je brutalno prekinut.

Jugosloveni su od jednom postali Srbi, Hrvati, Muslimani (Bošnjaci će doći poslije), Slovenci, Albanci, Crnogorci, Makedonci… I kao takvi krivi za patnju onih drugih, koji god oni bili. Uslijedio je pakao.

„Mom bratu su dužni ćevape, u Sarajevu“, reći će nam Darko. „Dužni ste mu pivu, da kažete – halo, bolan, ismo mi tebe napadali. Dužni ste da se razjasnite. Moj brat nikad nije smogao snage više doći u Sarajevo. Njegov dječački film o Sarajevu je naglo zaustavljen“.

Baš kao i film brojnih Sarajlija. I „dužni ste da se razjasnite“, reći će opet Darko.

Bota,a tako su mu brata zvali, izašao je dignutih ruku, ponižen, jedva živ. Neki od njegovih drugara, koji čak nisu bili ni Srbi, nisu uspjeli ni to.

„Mladost koja je završila u kurtonima oficira“. Tako je to Darko okarakterisao i to je najbolji opis generacije koja izbora nije imala, a o kojoj Darko i piše u romanu „Što na podu spavaš“.

I nije da nas to pita jer nema znaka pitanja na kraju naslova. Jer… Jasno je što na podu spavamo. Spavamo jer mir još nismo našli. Spavamo jer smo spremni, jer se iz te pozicije lakše ustaje. Ustaje da bi se odbranilo ili možda bježalo. I tako dok ne nađemo svoj mir, svoj topli kutak u kom pada sneg, a ne snijeg, jer „snijeg“ za Darka znači bljuzgu, a sneg nešto čarobno, lepršavo, lirski bijelo, nevino.

Pod tim snegom nema ubijanja. Samo mir i tišina.

Slušajte razgovor sa Darkom Cvijetićem, po treći put u KUPEK-u. I nađite put do svog mira čitajući „Što na podu spavaš“, kao i „Schindlerov lift“.

#slušajKUPEK

#vivaKUPEK #umjetnostjenajjačapolitičkaopcija

#supportKUPEK

www.patreon.com/KUPEK

IZ CRVENOG SOLITERA: Svega ima u “Mrtvim dušama”

Piše: Darko Cvijetić

Pjesme/priče/crtice MALI EKSHUMATORSKI ESEJI, objavio sam 2015. kod izdavačke kuće Zadužbina Petar Kočić, Banja Luka/Beograd, i knjiga je tiskana kod štamparije TOPALOVIĆ u Valjevu, u Srbiji.
Zbog nekakvog PDV-a, a to dakako niti danas ne kužim, knjige smo gotovo ilegalno dovozili u Banja Luku, autobusom, davajući koju desetinu eura vozaču za uslugu. Od Topalovića knjiga o ekshumatorluku.
A imaju eto i “oni Topalovići, grobari”, iz Kovačevićevih Maratonaca unutar počasnog kruga.
Uvijek se stvari dodiruju. Sumatriranje.
Prvo načelo razumijevanja svetog teksta, kojem su me naučili učitelji, jest –
tko hoće biti u zabludi, neka bude u zabludi.


* * *

Majka V-a (koji je uhvaćen živ, zarobljen na ratištu kod B., potom brutalno mlaćen i ubijen u nekoj garaži) izdaje stan nekim studentkinjama. Ali, u stanu je sinova soba, netaknuta 28 godina, zaključana.
Lovci posrnjavaju šumu. Pa se vraćaju.
Jedna je studentkinja stanarka, u odsutnosti starice, preko balkona ušla u V-ovu sobu.
I dugo bila zagledana u njegovu matursku fotografiju. Kako je lijep mogao biti moj otac, pomislila.
Tako da velim, imaju opekotine koje se dugo pune vatrom u nama. Poslije ostanu samo tople pukotine.


* * *

Dakle imati ono što se naziva vlast, znači imati pod kontrolom proizvodnju, potom i distribuciju slikovitog govora, uzurpirati pravo na tumačenje metafore, jer rječite slike imaju zadatak podržavljenja samih sebe. Ali, niti oni koji imaju vlast, zapravo neće vlast, jer bi vlast imala značiti preuzimanje odgovornosti, a to ih apsolutno ne zanima. Ali, metafore se lako ne daju držati za gušu!

Ovih dana, čitam dnevničke zapise Mihaila Lalića iz 1968. godine : “(…) Ivo Andrić ispriča nam uspomenu od prije skoro pedeset godina: kako je, prvi put u životu, susreo njemu dotle nepoznato ime Miroslava Krleže. Bilo je to 1918: pustili su ga iz zatočenja, zaustavio se u Zagrebu, pošao je kod slikara Ljube Babića: zamoliće ga da napravi naslovnu stranu za knjigu Ex Ponto. Kod Babića je, negdje ispred vrata, bila postavljena drvena tabla, uz nju kreda: ko ne nađe slikara kod kuće, mogao je kredom da napiše poruku na tabli. Tu, dakle, na toj tabli, vidio je Andrić Krležino ime ispisano ĆIRILICOM. On podvuče to „ćirilicom“; ja, prije no sam razmislio, upitah ga zašto to ističe.
„Ćirilica“, objasni Andrić, „u Zagrebu u toku rata, na teritoriji Austrougarske, bila je strogo zabranjena i kažnjiva: znak simpatije prema Srbima i izazov bečkoj monarhiji. Da je to vidio neki potkazivač, Krležu bi skupo koštalo.“(…)“
Bilo je dovoljno stotinjak godina da se metafore same liše svakoga napora, da same gušu predaju za držanje. Grandiozni Mihalo Lalić kao da je dnevnik vodio pedeset godina kasnije, u pukotini opekotine.

* * *

Zauvijek je dobro zdravlje u puškonošama.
Osama Crvenog solitera, okovanog žegom ovog prvog postkovidnoga ljeta. Pa još pregrijan beton, duboko impregniran željezom, isijava vrelinu nakon četiri, pet toplinskih valova. (Osama a Prijedor je vrvio ljudima, naglo oslobođenim stega izvanrednih mjera po svojim svjetskim destinacijama.) Jesen izviruje iz magle, koja se prva provuče koritom Sane, pa se uspe u potkozarje kao leden med.
Suviše ljudi želi ostati u zabludi, rekao je Subhan, dok smo pili čaj, slušali jazz i presipali slike iz djetinjstva. Suviše ljudi se batrga u kokošinjačkim raspodjelama položaja za noć. Kao hrčak na onom kotaču, dva tri uporišta, dva tri uvida, malo sasvim svjetla i gotovo. Tama.

M. mi piše, ponukan pjesmom Zakopavanje sestre (o mojoj školskoj iz klupe, sestri koja neprekidno pronalazi po koju kost svoga rođenog brata i neprekidno ima ponovne dženaze) da aidos na grčkom znači – stid, a na arapskom ime Aida – povratnica, posjetitelj, gost! Jezici se dopisuju, gram svačije gramatike umoči se u malko krvi.
Točno onaj dan, kada si zaboravio broj puške nošene cijeli rat.


* * *

Čitam razgovor s redateljem Nikitom Milivojevićem u kojem pominje da je nedavno pročitao – „kako su stručnjaci izračunali da deca danas dnevno naprave između 30 i 40.000 pokreta manje nego pre samo dvadeset godina“. Djeca se danas rađaju s dva mišića manje nego što ih vi i ja imamo u svome tijelu, jer su ti mišići nestali, postali su nepotrebni, nastavlja redatelj i profesor. Veliko je pitanje kako će uopće izgledati čovjek, nakon ovoga stoljeća.
Meni se čini da neće više govoriti.


* * *

Gotovo u groblju, starom Gradskom groblju u Kokinom gradu, ima kavana „MD“, koju mislim svi stanovnici našeg malog grada gogoljevaju i zovu – Mrtve duše. Tu su, vrlo često zadušni ručkovi nakon sahrana pokojnika, ali se i svadba znala dogoditi. Od groba glumca Radenka B. svega pedesetak metara.
Popijem tu ponekad „malo zaječarsko“ pivo, pjevuši utišan Toma Zdravković, uz „koljenice i dinstani kupus“. Gosti gledaju utakmice, kartaju, prepričavaju ratne doživljaje, prebrojavaju invalidnine i gule koljenice…Sve ima u Mrtvim dušama. Tu čitam Thomasa Bernharda, na par metara od prvih gradskih grobova…

Čujem zvona crkve, kao da babičin dlan, krvav još od materine placente, ritmično udara novorođenčetovu guzu. Mora da u daljini plačom počinje nečije bivanje na svijetu.

https://zurnal.info/novost/24299/svega-ima-u-mrtvim-dusama

Kultura sjećanja i njezini zatočenici

Piše: Entoni Šeperić, AUTOGRAF.HR, Zagreb

(…)
Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti, onaj koji će sve otkupiti ono što je stvorio.
Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti.

Na kraju Hamleta, izlazi Fortinbras.
Ali, on je dječak, golobradi dječak koji nosi naramak olovnih vojnika.
(…)

(Darko Cvijetić, Schindlerov lift)


Svjedoci smo kako je kultura sjećanja postala pomodarskom ladicom za pospremanje kojekakvih opačina. Ako pojam kulture – koji je već sam po sebi višeznačno opterećen i problematičan – svakako ne doprinosi potpunijem i točnijem razumijevanju ove sintagme u humanističkim znanostima, onda je pojam sjećanja upravo ono što tu sintagmu čini krajnje fluidnom i neopipljivom.

Postoji li, naime, išta nedostupnije, nepronicljivije i mutnije od ljudskoga sjećanja?

Kako se ljudi sjećaju, što zapravo pamte, i što čine sa svojim sjećanjima, napose onim opterećujućim i nemilim – sve su to pitanja koja zaokupljaju i one daleko umnije od mene.

Hoćemo li, naime, biti ikada u stanju izgraditi zajedničku kulturu sjećanja u kojoj odustajanje od prošlosti kao instrumenta i protege mržnje neće izroditi nekim novim nasiljem?

Ali mene, naprotiv, ona zaokupljaju intimno, takoreći – kao da su samo moja i ničija više. Ako već onaj koji je stvorio, kako to kaže Darko Cvijetić, mora biti i onaj koji će spasiti, kakva je onda uloga mojega ranjenog sjećanja u patnji i spasenju onih koji su mi tu patnju nanijeli ili namrijeli?

Ako se na koncu sve opet ”izravnava”, ako već postoji neka apokatastaza svega, pa i za najcrnjega đavla, čemu još uopće pamtiti? Čemu pamćenjem i sjećanjem zlopatiti sebe i svoje bližnje? Ako već ne možemo umaći prokletstvu pamćenja, možemo li se makar nadati blaženstvu – zaborava?

Neposredni povod ovome tekstu govor je patrijarha Porfirija, točnije reakcije na taj govor, održan 19. kolovoza u Doboju.

U njemu je, između ostaloga, patrijarh upotrijebio sintagmu ”semantički logor”, čime je – na način na koji ja to čitam i razumijevam! – vrlo jezgrovito i posve uspješno opisao situaciju svakoga onoga koji u kontekstu našeg sveopćega zatočeništva ”kulturom sjećanja” odbija ”nazivati stvari pravim imenom”, odnosno ne pristaje na semantički aparat balkanske kulture sjećanja kao platforme za beskonačno produljenje mržnje spram drugih, napose spram ”počinitelja”, ”zločinaca”, ”izroda”, ukratko: ne-ljudi.

Ali ja ne želim govoriti o tome, makar ne izravno, već o balkanskoj kulturi sjećanja i njezinim stvarnim zatočenicima; dakle, ne o izravnim, već o neizravnim, ali stoga ne i manje ”stvarnim” žrtvama reketaške politike sjećanja.

U uvodu svoje dojmljive i vrlo važne knjige, After Such Knowledge. A Meditation on the Aftermath of the Holocaust (London: Vintage, 2004.), koju toplo preporučujem i koja je u cijelosti posvećena pitanjima traume, sjećanja i trans-generacijskog pamćenja, spisateljica Eva Hoffman – umješnošću koja je darovana literaturi, a ne historiografiji – sažela je etičku dimenziju i dramu ”liminalnosti” osobe obvezane sjećanjem.

”Skrbništvo nad holokaustom”, piše Hoffmanova, ”povjereno je nama. Drugi naraštaj je naraštaj spojnica (eng. hinge generation) u kojoj se primljeno, preneseno znanje o (prošlim) događajima pretvara u povijest, ili u mit. To je također naraštaj u kojemu možemo promišljati o određenim pitanjima koja proizlaze iz Šoe s osjećajem žive povezanosti”.

Nastupajući i sama kao pripadnica ”naraštaja spojnice”, koja još uvijek ćuti ”živu povezanost” s traumatičnim zbivanjima holokausta, i koja takoreći govori iz ”povlaštene” pozicije žrtve – naime, njezini roditelji, Boris i Maria, preživjeli su holokaust u Poljskoj i Ukrajini – Hoffmanova je u potpunosti svjesna iznimnosti vlastite povijesne pozicije, odnosno da upravo o njoj ovisi hoće li doživljajno ”znanje” o prošlosti biti pretvoreno u povijest, ili u mitologiju.

Iako to nije primarna tema našega zanimanja, ”povlaštenu” perspektivu žrtve valja uvijek suočavati s uvidima proizišlim iz promatranja učinaka traumatičnog naslijeđa na drugi naraštaj ”počinitelja”, kako to, primjerice, opisuje Vamik D. Volkan u svojoj iznimnoj studiji A Nazi Legacy. Depositing, Transgenerational Transmission, Dissociation, and Remembering Through Action (London: Karnac Book, 2015.).

Čini se da i za potomke žrtava i za potomke počinitelja, posve neovisno o opterećujućem pitanju krivnje, trauma ima sumjerljive i po osobu jednako razorne učinke.

Pišući o problemima traume, sjećanja i trans-generacijskog pamćenja, Hoffmanova otvara neka za nas vrlo važna, ali i posebno bolna, pitanja; između ostaloga, ona se pita što sjećanjem dugujemo žrtvama, a što počiniteljima?

Ili, na koji ćemo način vlastito traumatsko naslijeđe prenijeti ili povjeriti naraštajima koji dolaze iza nas, tako da ona uistinu postanu povijest, a ne mit? Kakvi su zapravo dugoročni učinci traumatične prošlosti na njezine neposredne baštinike, i kakva je točno odgovornost ”naraštaja spojnice” spram naslijeđenih sjećanja?

Pogađate: više no ičim drugim, Hoffmanova se želi baviti pitanjima etike sjećanja, odnosno presudnim pitanjem što činimo sa svojim sjećanjem, tj. kakva je budućnost naše upamćene prošlosti?

Sve su to, dakako, problemi i pitanja koja tište i nas ovdašnje. Naime, naš odnos spram vlastite traumatične prošlosti i njezina naslijeđa, bilo zločinačkog bilo žrtvoslovnog, besramno je kramarski, manipulacijski i ucjenjivački.

Ovdašnje kulture sjećanja zapravo ne komemoriraju, već služe isključivo za generiranje novih žrtava, postaju pritom gorivom beskonačnog perpetuiranja traume i nasilja. Politike koje su nasađene na takvu kulturu sjećanja upravo žive od zloporabi traumi i njihova perpetuiranja.

Tako nam se pod firmom ”kulture sjećanja” i prijetvornog govora o protraćenoj ”metafizičkoj odgovornosti” za drugoga najčešće nastoji do u vječnost ”utrpati” obveza nepomirljivog sjećanja, kao da u nama mora zauvijek čučati jedan sladostrasni, prijeteći i ucjenjivački imperativ ”ne zaboravi”, koji će neprestano upirati prstom u druge i od njih praviti isključivo zločince, a od nas samih žrtve i ”pravednike među narodima”.

Ja ne želim govoriti o tome, makar ne izravno, već o balkanskoj kulturi sjećanja i njezinim stvarnim zatočenicima; dakle, ne o izravnim, već o neizravnim, ali stoga ne i manje ”stvarnim” žrtvama reketaške politike sjećanja

Ali kako – prigovorit ćete – zaboraviti zločin? Kako otrpjeti i kako (pre)živjeti svijest, da su nas naši prvi susjedi htjeli ubiti, o čemu, primjerice, na tako potresan način svjedoči i Kenan Trebinčević u svom romanu ”Bosanska lista. Sjećanje na rat, progonstvo i povratak” (Sarajevo: TKD Šahinpašić, 2014.)?

Kako mogu, primjerice, zaboraviti da su mi djeda pretukli i ubili Srbi? Zavrjeđuju li počinitelji išta osim vječne mržnje i prijezira? Zaslužuju li uopće da ih zovem ljudima, a ne izrodima i zločincima, kao što to nesumnjivo i jesu?

Ne bih li vlastitim oprostom ili zaboravom – kao da bi se nešto takvo uopće moglo oprostiti i zaboraviti! – zapravo popljuvao i izdao patnju svojih najbližih? Ne bi li to bilo istovjetno, a možda i daleko gore, od počinjenja zločina? Ne bih li na taj način plahtom zaborava zauvijek prekrio djedov tabut?

”Činilo mi se”, piše Hoffmanova, ”da je priča druge generacije snažna studija slučaja o dubokom i dugotrajnom utjecaju zločina, i da vrlo osoban odnos potomaka preživjelih s prošlošću otkriva snažan utjecaj problema s kojima se moramo uhvatiti u koštac ako želimo shvatiti značenja i posljedice povijesnog užasa.

U njihovoj posredovanoj i neizravnoj vezi s holokaustom, djeca preživjelih morala su živjeti, boriti se i rješavati neka od ključnih pitanja koja proizlaze iz zločina: unutarnji utjecaj neopravdanog nasilja i prijenos traumatskog iskustva kroz naraštaje, emocionalne zamršenosti odnosa spram žrtava zločina i moralne nedoumice implicitne u dijalozima s počiniteljima, teškoće svjedočenja tuđe boli i razmišljanja o tragičnoj prošlosti, te odnos privatnog sjećanja spram šireg razumijevanja povijesti.”

Drugim riječima, zajedno sa svim faktičkim teretom sjećanja, ”naraštaj spojnice” preuzeo je i sav etički teret sjećanja.

Malo se kod nas o tome govori. U imperativima naših politika sjećanja ne pomaljaju se potomci žrtava i počinitelja i njihovi stvarni problemi. Ucjenjivački kodeks balkanske kulture sjećanja ne priznaje i ne želi traumu koja to više ne želi biti; njoj svakako nije potrebna melankolija beskonačnih Hamletovih monologa, već samo djetinja odlučnost Fortinbrasovih olovnih vojnika.

Dobra žrtva je samo ona koja se može osvetiti ili naplatiti, pa stoga balkanski psi sjećanja neumorno arlauču ”ne zaboravi”, jer upravo iz postojanosti traume izvlače neposrednu i prljavu korist uz beskonačno moralno ucjenjivanje i reketarenje ”počinitelja”.

Oni su u pojavnom smislu nalik, a često su i istovjetni, onima koji obnoć po krovovima izvikuju moralne licitacije poput ”nemoj tuđe, prokleto je”, da bi već narednog jutra osvanuli u bespravno prisvojenim tuđim kvadratima.

Ali što je s nama, pripadnicima tog prokletog ”naraštaja spojnice”? Kako se nositi i što zapravo učiniti sa svim tim bolnim sjećanjima na patnju koja zapravo i nije naša, ali nam je pukim naslijeđem posredovana kao vlastita i pripadajuća?

”Troja je puna napuštenih cirkuskih konjića”, piše Cvijetić u prvoj glavi ”Schindlerovog lifta”.

Ali što je Troja, a što su cirkuski konjići?

Nije li to upravo najmoćnija slika nas i našega stanja, stanja onih koji su došli ”nakon”: Troja je projekcija prošlosti koju treba iznova osvojiti na prijevaru; ali prijevara kao da više i nije moguća, jer sjećanjem nepovratno dominiraju napušteni cirkuski konjići rata. Naša su vlastita sjećanja kolonizirana njihovim olupinama pobjede i poraza. Psi sjećanja preuzeli su i kolonizirali naše sjećanje.

Da bi doživljaj naše tragedije bio potpun, tome bismo trebali pridodati i onaj stih Branka Miljkovića: ”najlepše pevaju zablude”. Zaglušujući pjev i ljepota balkanskih zabluda – taj zanosni i vječni zov sirena krvi, nacije i tla – opustošile su Troju naših sjećanja, ostavljajući za sobom razasute i napuštene cirkuske konjiće.

Eva Hoffman u svome djelu opisuje sedmostruku ”metodologiju”, odnosno sedam koraka na temelju kojih traumatično naslijeđe naraštaja spojnice postaje poviješću, a ne mitom.

Put vodi od događaja do priče, od priče do psihe, od psihe do pripovijedanja, od pripovijedanja do moralnosti, od moralnosti do memorije, od memorije do prošlosti i od prošlosti do sadašnjosti.

Ovdašnje kulture sjećanja zapravo ne komemoriraju, već služe isključivo za generiranje novih žrtava, postaju pritom gorivom beskonačnog perpetuiranja traume i nasilja. Politike koje su nasađene na takvu kulturu sjećanja upravo žive od zloporabi traumi i njihova perpetuiranja

Bez obzira na to shvaćamo li ove ”štacije” kao pravocrtno ili skokovito gibanje, moralnost ili etika sjećanja – koja je, po mišljenju Hofmannove, uvijek posljedica svjesne odluke i učinak kvalitativne ”preradbe” sjećanja – nikako ne dolazi na kraju, kao posljedica i učinak sjećanja, već je položena ”između” prošlosti i sadašnjosti.

Ona je položena u naš vlastiti odgovor na pitanje kakva je budućnost prošlosti koja nije naša osobna, ali nam je naslijeđem dopala kao vlastita. Što ću učiniti s tom prošlošću? ”Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti”, dodaje Cvijetić.

Živjeti slobodno od utvara prošlosti nije istovjetno zaboravu. ”Ono što je neophodno za takav egzorcizam prošlosti”, dodaje Hofmannova, ”upravo je suprotno od zaborava.

Baš kao što je za neke preživjele samo cjelovitost sjećanja mogla uroditi nekom katarzom, tako i za drugi naraštaj tek potpuno i dovitljivo suočavanje s prošlošću, bez obzira na to koliko to djelovalo neobičnim ili neprirodnim, može okončati njezinu prinudnost (…) za djecu, kao i za preživjele, emocionalna mudrost je ista: samo vas istina oslobađa.

Kako bi nadišli zastrašujuću psihičku priču, moraju se suočiti s realnostima svoga naslijeđa kao s realnostima. Tek tada mogu nastaviti prepoznavati da užasni događaji u čijem su spektralnom stisku živjeli pripadaju drugom vremenu; da prošlost ne mora više živjeti u njihovoj psihi i tijelu; da je to doista prošlost.

Priznanje da je prošlost prošlost ponekad je značajno psihičko postignuće. Ali priznanje je potrebno ako potomci najstrašnijih povijesnih i obiteljskih događaja žele povratiti ili zahtijevati vlastiti egzistencijalni primat i svoje živote”.

Za pripadnike drugoga naraštaja, odnosno za naraštaj spojnice, postoji i drugi, daleko značajniji izazov, a on se sastoji u izvjesnosti zajedničkoga života s djecom počinitelja.

Stoga odbijanje govora o genocidu, odnosno odustajanje od toga da se ”stvari nazovu pravim imenom” ili ono što bismo zajedno s patrijarhom Porfirijem mogli nazvati ”semantičkim logorom” i prinudnošću balkanske kulture sjećanja, nije uvijek istovjetno pokušaju da se žrtvama oduzme sjećanje, da se dokine dostojanstvo i autoritet patnika.

Ne. Naše pitanje zapravo i nije što dugujemo počiniteljima (to je pitanje zemaljskih sudišta i ljudske pravde), naše je pitanje što dugujemo njihovim potomcima? Što kao pripadnici naraštaja spojnice, kao djeca žrtava i počinitelja, dugujemo jedni drugima?

Možda je u odbijanju pristanka na prinudnost i manipulativni karakter balkanskih kultura sjećanja riječ o daleko težem ali nedvojbeno nužnom pokušaju da se djeci počinitelja vrati ljudsko lice, da im se pruži otvorena ruka i ponudi mogućnost suživota.

”Očevi naši jedoše kiselo grožđe, ali sinovima (i kćerima) trnu zubi”, ojađeno klikće prorok Ezekiel nekoć znamenitu i očito vrlo raširenu poslovicu u Izraelu (18, 2), čije potpuno značenje zgodno dopunja i prorok Jeremija: ”…svatko će umrijeti zbog svoje krivice. I onome koji bude jeo kiselo grožđe zubi će trnuti” (31, 30b).

Individualiziranje krivnje i odgovornosti zapravo i nije ništa drugo doli poopćenje pravednosti. ”Nikome ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon”, kaže apostol Pavao u poslanici Rimljanima (13, 8-9).

U pogledu ovoga posljednjega, ne bih li ikako izbjegao otrcanosti subotnjeg vjeronauka, ipak se moram uteći jednoj u teološkim krugovima često prepričavanoj i naširoko poznatoj anegdoti.

Naime, nakon što je teolog Miroslav Volf te 1993. godine dovršio vrlo dojmljivo izlaganje na temu ”Isključenja i zagrljaja”, Jürgen Moltmann, njegov ondašnji profesor, uputit će mu vrlo oštroumno i naizgled veoma banalno pitanje: ”Ali, možete li zagrliti četnika?”

”Ne, ne mogu”, odgovorio je Volf, ”ali mislim da bih kao Kristov sljedbenik morao moći to učiniti”.

A upravo je u tom Moltmannovom pitanju, kao i u Volfovu odgovoru na njega, za mene osobno bio položen jedan duboki nesporazum, kojega ću tek kasnije postati u potpunosti svjestan.

Pišući o problemima traume, sjećanja i trans-generacijskog pamćenja, Hoffmanova otvara neka za nas vrlo važna, ali i posebno bolna, pitanja; između ostaloga, ona se pita što sjećanjem dugujemo žrtvama, a što počiniteljima?

Naime, kao ondašnji mladi teolozi, mi smo taj izazov prihvaćali kao duboko vlastiti i određujući, iako smo već i onda bili svjesni da nam ta pitanja uopće ne pripadaju, odnosno da nas ona ni u kojem slučaju ne oslovljavaju istovjetno kao i sudionike te anegdotalne epizode.

Jer bez obzira na to koliko je istoimena Volfova knjiga bila za mene neobično važnom, pa čak u određenom životnom razdoblju i teološko-formacijski presudnom, njezina je temeljna dilema po mom sudu u potpunosti promašena.

Moje pitanje – pa ako hoćete i test moje ljudske i teološke odgovornosti – uistinu nije sadržano u tome mogu li zagrliti četnika, već mogu li s djecom četnika, i to usred naših društava, koja su neraspletivo opustošena i zaražena uzajamnim zlima naših roditelja i bližnjih, graditi dostatne i trajne instrumente pravednosti, koji će omogućiti da se istovremeno čuje opravdano i optužujuće žalovanje žrtava, ali koja će jednako tako postati društvima u kojima je moguće ostvariti istinski komemorativnu i etički dopustivu dimenziju dobroćudnog zaborava, kao zaloga mirne budućnosti za potomke žrtava i počinitelja.

Hoćemo li, naime, biti ikada u stanju izgraditi zajedničku kulturu sjećanja u kojoj odustajanje od prošlosti kao instrumenta i protege mržnje neće izroditi nekim novim nasiljem?

Reci mi, dakle, tko si: Hamlet, ili Fortinbras?

https://www.autograf.hr/kultura-sjecanja-i-njezini-zatocenici/

IZ CRVENOG SOLITERA: Uzmi planine i igraj se kao da su krpe

Piše: Darko Cvijetić

Grad Jajce i naša mala zemlja, obilježavaju dvostruki jubilej jednog od najstarijih pozorišnih festivala u Bosni i Hercegovini (Pozorišno/Kazališne igre) – 50 godina od osnivanja (Festival začet 1971. godine), te 40 izvedenih izdanja Festivala (pauza nastala tokom i nakon rata).
Vrlo ozbiljan raspon, respektabilna tradicija, u prekrasnom gradu na Plivi, s čuvenim vodopadom.

Jajce je svojevrsno čudo, kakvih je ova zemlja zapravo prepuna. Toliko se povijesti prepliće nad jednom vodom – od nastajanja socijalističke Jugoslavije i AVNOJ-a, do titule kraljevskoga grada i mjesta pogibije posljednjeg bosanskoga kralja, do čuvene “ženske džamije” ili franjevačkog samostana ili pak zvonika svetoga Luke…Ima toga još, od rimskih spomenika do vještačkih jezera za kupanje ili vožnju čamcem…

U čitavu priču Prijedor se uključuje još 1983. godine, kada Amatersko pozorište iz Prijedora, kao jedno od najuspješnijih amaterskih pozorišta u Jugoslaviji, dobija priliku da zaigra na festivalu tzv. profesionalnih pozorišta. Bile su to 13. igre, a Prijedor je izveo predstavu DESETA UMJETNOST Aleksandra Marodića, u režiji Ahmeta Obradovića, gosta iz Mostara.

Tek 2007. Prijedor će se ponovno pojaviti u Jajcu, s tzv. profesionalnom predstavom NA ČIJOJ STRANI Ronalda Harwooda, u režiji D. Cvijetića.
Jedini glumac koji je igrao u obje predstave je pokojni Radenko Bilbija, prvak Pozorišta Prijedor.

Još jednan kuriozitet – u prvoj predstavi amaterskog teatra iz 1983. igrala je Zlata Kogelnik, ista koja će 2017., na 36. igrama – biti proglašena najboljom profesionalnom pozorišnom glumicom!
Između su samo 34 godine.

Fantastična gospođa Kogelnik, prvakinja Pozorišta Prijedor, u penziji, i danas bi bez većih problema odigrala šekspirovski lik na pozornici. Gospođa, istinska pozorišna kraljica, dama, kojoj bi svaki grad ukazao počasti kao najvećoj teatarskoj personi koju je ikada imao!
Ne i Prijedor. Toliko toga Prijedor ne zna o sebi; ponekad mislim, znam, da i neće da zna. Mladi ga zovu Doras, i posve precizno ne-DORAS-la palanka nikako da provali kako biti grad./

* * *

/kratki dramolet za klauna koji živi od toga/

Možda Prijedor i nije nikada želio imati pozorište. Sve je možda bila samo vizija nekolicine onih koji su pozvani da u čaršiji osnuju hram. A tko su bili oni? Nastavnici njemačkog i geografije, profesori likovnog u osnovnim školama, spikeri na lokalnom radiju, seoski učitelji zaljubljeni u knjigu. Oni su pažljivo iz biblioteke prenijeli žižak tihog obasjanja Riječju u dom pored crkve.

Tako se u Prijedoru dogodila betlehemska štala, pozornica dakle, za svaku dramu koja će se ikada dogoditi. Hram se trudio biti ozbiljan u svojim pomenima Melpomene i Talije. Ozbiljnost onoga koji nosi vatru, svjedočila je kako se čaršija pretočila u palanku, pa iz palanke u Grad.

A po čemu je to Prijedor Grad? Po veličini? Broju stanovnika? Industriji?
Pa po stogodišnjoj gimnaziji, sedamdesetogodišnjem pozorištu, nižoj i srednjoj Muzičkoj školi. Sve drugo ima svaka palanka – mol centar, spa centar, bazene, kružne tokove, fakultete, sportske dvoranice, stadione, pa i ćevabdžinice, dakako.
Zato je pozorište izdvojenost. Prva osama, gradsko zborište za raspravu, za zabavu, za polemičnost.

* * *

Prijedor je u Jajcu igrao ZLOČIN I KAZNU, Dostojevskoga u režiji Gradimira Gojera.
Prijedor je u Jajcu, na 26. Pozorišnim/Kazališnim igrama, 2010. godine, trijumfirao s predstavom GROBNICA ZA BORISA DAVIDOVIČA, Danila Kiša, u režiji Gradimira Gojera.
Prijedor je u Jajcu pokupio sasvim korektnu svotu nagrada stručnih žirija – za nabolju predstavu, za režiju, za najbolju glumicu, za mladog glumca, za scenografiju…

DORASlost grada potvrđivala se u jednom od najboljih teatara u zemlji.
(Kao kada bi Rudar “uzeo” Premijer ligu BiH, pobjeda u Jajcu je pozorišni ekvivalent titule Premijer lige u nekoj sezoni!)

Ali, grad to još ne zna, niti razumije važnost. Jubilarne dakle godine, Doras će se predstaviti projektom s teatrom iz Kopra – JUGOSLAVIJA, MOJA DEŽELA Gorana Vojnovića, u režiji Marka Misirače, u zavičajnom, rodnom mjestu Jugoslavije. Teatar iz Slovenije će preko Prijedora biti međunarodni gost/učesnik 40. Festivala teatara BiH.
Također, po prvi put, Prijedor će predstavljati i jedan autor, po čijem romanu je Kamerni teatar 55 uradio predstavu kojom se predstavlja na jubilarnim igrama.

A vodopad tutnji. Voda se obrušava u kanjon Plive…
Ostalo je ćutanje, sire.


* * *

Teatar je sveta umjetnost. Pripada glumcima, igri, pjeni i smrti.
Artaud je govorio – nemoj uzimati krpe i varati da su planine, uzmi planine i igraj se kao da su krpe.
Igre se večeras završavaju. I ključ grada Jajca, nakon deset dana koliko je Festival trajao, vratit će veliki glumac, profesor Miralem Zupčević.

https://zurnal.info/novost/24282/uzmi-planine-i-igraj-se-kao-da-su-krpe?fbclid=IwAR0fxKstrOHkb5Tou4xS7o3gOrjoaflb6622tbXBNJj1ExEGX4GnLmXMvzA

Darko Cvijetić: ‘Opće dobro ne zanima gotovo nikoga’

Razgovarala Branimira Lazarin, Express, Zagreb

Darko Cvijetić je za svoj prvi roman “Schindlerov lift” (Buybook, 2018.) dobio nagradu “Fric”, koju dodjeljuje ovaj tjednik,  zatim i nagradu “Kočićevo pero”. Po “Schindlerovu liftu” ove je godine u Kamernom Teatru 55 u režiji Kokana Mladenovića izvedena istoimena predstava, uz ovacije. Drugi Cvijetićev roman “Što na podu spavaš” (Buybook, 2020.) utvrdio je specifično intimistički bolan, čitateljski susret s njegovim literarnim jezikom. Pred nama je sad Cvijetićeva “Noćna straža”, svježe objavljena u izdanju Buybooka. Knjiga u čiji se delikatan poetsko prozni jezik (ponovno) briljantne ekonomije ne treba dirati ikakvim školskim kvalifikativima. Cvijetić i dalje živi u Prijedoru, u onom istom soliteru, putuje istim onim liftom marke “Schindler”. Pjesnik, dramaturg, glumac i redatelj, radi u Pozorištu Prijedor. 

Express: Prvi susret s knjigom, ilustracija. U interpretaciji sarajevskog dizajnera Borisa Stapića vaša ‘Noćna straža’ suočava nas s prizorom što priziva rembrandtovsku simboliku slike istog imena. Da, na Rembrandtovoj slici pamtimo kapetana u prvom planu, lik mu je svijetao za razliku od vojske/naroda kojoj pripada i koji pokazuju živost kretnje, kapetan nas s platna ispruženom rukom ‘poziva’ da sudjelujemo u njihovu kolektivu, djeluje blago i uvjerljivo. U Stapića, ‘Noćnu stražu’ čine vojnici nejasnih lica i neobilježenih zelenih uniformi, oružje im nema istu metu: plastične su to figurice na postolju, statično postavljene u kadar, eto. Dva sitna lika u koloru smještena su u vojničkoj gužvi, iako ne odaju dojam straha: figurice djevojčice i psića imaju jasan pogled, kao slučajno su u ovom prizoru. Doduše, ne zna se tko je kome nadošao na teritorij… Svidjelo nam se, kao bastardno rembrandtovski poziv da sudjelujemo u ‘Noćnoj straži’, zbunjeni, ali ohrabreni, s osmijehom čak. I nije običaj da autor knjige komentira ilustraciju naslovnice – što je uglavnom šteta – ali nas baš zanima vaš dojam. Koja je vaša autorska ‘kopča’ s Rembrandtovom slikom, a kako ste ‘pročitali’ Stapića na vašoj knjizi? Tko bi bio taj koji nas ‘poziva da uđemo’? 

Prije svega, gospodin Boris Stapić je potpuno fascinantna i jedinstvena stvaralačka osobnost. Vrlo je precizan, samurajski čistih rezova i punoslojan, palimsestaran bih rekao. Boris je Rembrandta osvijetlio s iznenađujuće strane. Uradio je upravo ono što knjiga ‘Noćna straža’ neprestano i čini – odbacuje viškove i ekonomizira na malo prostora. Općepoznato je – mislilo se dakle godinama, da je slika ‘Noćna straža’ doista i noćni prizor, e da bi se pokazalo da je prljavština na njoj, i obloženost tamnim lakom, skrivala očiti danji prizor vesele vojne straže (iako je i to laž – jer u vrijeme stvaranja slike tzv. ‘gradske straže’ su već ukinute dekretima). Pa čak i samo ime nije točno, slika je urađena po vojnoj narudžbi, i to upravo onih koji su na njoj, dakle – Društvo Fransa Banninga Cocqa i Willem van Ryjtemburcha. Ime slike, međutim, vrijeme mijenja. Pa promjenjuje ime u pogrešno. Prljavost je strašna riječ. Tako atmosfera, veselost, sve apsolutno mijenja predznake samostalno i nepredvidivo. Tako priče, likovi, imena, istine, legende, pjesme, brzo pomiču kontekstualnost, pa su u nekom čudnom suodnosu. Sve djeluje opasno, ali su igračke. Na prvu smo se Boris i ja kopčali, kako se kaže. Njegova naslovnica je priča o znakovlju, redukcijama, okamenjenosti, sudaru svjetova u igračkama, nemanju lica onih koji bi da su zli. Gospodin Stapić jest poput redatelja u teatru, koji vam uprizoruje dramu ili roman, uzima njemu potrebno, sve da bi osposobio vizualni jezik priče koja je sad njegova i koja nadilazi rukopisnu zamisao svedenu na naslov. Tako nastaje ogledalo. Naslovnice koje radi Boris Stapić trebalo bi okretati i iznutra. Da riječi vide kakva ih slika nosi svijetu. 

Express: ‘Noćna straža’ nam se ukazuje kao treći, zadnji dio nekovrsne trilogije koja počinje vašim ‘Schindlerovim liftom’ i nastavlja se sa ‘Što na podu spavaš’. Osjećaj dovršenosti ciklusa stvar je čitateljskog dojma, je li samo to? I kako ćete kao autor koji je fikcionalizirao stvarne ljude i događaje dajući im dimenziju univerzalnih ‘izaći’ iz ove ‘trilogije’: je li vam to uopće namjera, želja, mogućnost?

Vrlo ste lijepo povezali trilogiju dvaju romana i ‘Noćne straže’. No nekako ispod radara prošla je knjiga objavljena 2019. u zagrebačkom VBZ-u kod gospodina Glamuzine ‘Snijeg je dobro pazio da ne padne’. Meni je ta knjiga možda najuspjelijom i ‘Noćna straža’ nju pokušava dotaknuti, i tako zaštitnički okružiti svijet dva mala romana. Gospodin Semezdin Mehmedinović pisao je o toj knjizi, on joj je pomogao da se uopće pojavi. Skorašnji naš razgovor potvrdio mi je da i on tako misli.  Na drugoj strani, ništa novoga ne velim, svakako pišem jednu knjigu, i ona samo amorfno mijenja svoj oblik – nekad su to eseji, nekad pjesme, nekad priče, roman, minijatura, haiku, zapis kao rez nožićem u glinu. Osluškujem svoje jestanje, i uvijek pišem ritam koji sanjam. Express: Motivika smrti kojom se bavite u čitavoj vašoj kolažnoj, poetskoj prozi ovdje ima drugačiji ritam i strukturu od prethodnih, likove koji se pojavljuju u sva tri naslova povezuje iskustvo rata. Među njima su, međutim, i likovi (stvarnih osoba) koje rat ne povezuje, nego su intimno vama važni. I najvažnije, s likovima ‘ravnopravnima u smrti’ ovdje komunicirate, kroz njih govorite kao da je riječ jedino o ‘neprisutnima, ali vitalnima u zajedničkom eteru. Pokojni, tužni do nijemosti, izgubljenog uma, amputiranih ruku ili nogu, izmještenih kostiju: što im želite? Ovako kažete: ‘Možemo unositi govorenje u sebe, poput hrane i izbacivati smrt govora, iscrpljenog od vitalnosti’. Izbacivati smrt govora?  Kako ste sjajno pitanju dodali oštricu na kraju postavljanja! Da, nešto posve različito od šutnje, to toaletiranje jezika, kad se on zadavi svojim grlom. Govorenje ničega nikad nije bilo prisutnije. Šutnja nije govor ničega. Jezik me iznova zaprepašćuje svojom filigranskom preciznošću. Ravnopravnima meni u smrti, neprisutnima, želim jezik da govore, da umanje naš stid. Motivika smrti i opservacije rata ne mogu prestati, jer rat još traje za previše ljudi. Jezik vrvi od rata. Ime je uvijek dovoljan motiv za mržnju, govor mržnje, koji je po sebi izbacivanje smrti govora samog. Pogledajmo samo, riječ je jedna – genocid, a vidite koliko nerazumijevanja, koliko prijetnje, nanošenja bola, plakanja, zluradosti, jeftinog palanačkog prepucavanja s tržnice, i to samo oko toga kako imenovati masovno ubijanje. Jer, eto, masovno ubijanje je nedovoljno i premalo. Strašan, strašan zločin. Kako se to zove? (Nisu ubijali žene i djecu, pa eto nije genocid?) Dobro, kako se zove ubijanje 20.000 poljskih oficira u Katinjskoj šumi. (Strašan, strašan zločin.) I što uopće govori ime o događaju? Rekreacija svijeta, u kojemu bi bilo više milosti za unižene, nišče, ubijene, ostavljene, napuštene, poludjele, invalidne, bolesne, sve one koji na podu spavaju… Ili, eto opet, šutnja je sticanje mogućnosti za riječ. Također, noć i noćni pripadaju šapatu i šutnji. A možda i moje pjevanje prestaje, i spušta se u noć. 

Express: I još malo o likovima ‘Noćne straže’: Brkata Zora (koja pere mrtvace), Šone snajperist, pa Dubravko, Davor, Spomenka, članovi vaše obitelji: prepoznajemo ih iz ranije vaše proze. A epilog u realitetu, izvan literature? Velite u jednom razgovoru: ‘Likovi koji su nekad razmjenjivali sličice pred soliterom, u ratu su razmjenjivali mrtve’. Kako vam prilaze, reagiraju ljudi vašega grada ako/kad se ‘prepoznaju’ u vašoj prozi? 

Dovršit ću primjer koji ste uzeli. Njih, dakle, dvojica, Riva i Švraka, razmjenjivali su sličice ispred solitera kad su bili djeca, kasnih sedamdesetih. U ratu pak, u različitim uniformama, u različitim vojskama, razmjenjivali su mrtve. Sad brzo uđimo u epilog u realitetu, kako ste kazali: Švraka se vratio u grad, on i Riva u istoj kavani piju do iznemoglosti svaki dan. Isprva, bili su ljuti na mene što ih uopće pominjem u romanu, pa još tko je bio u kojoj vojsci, plus svemu – čin razmjene mrtvih plod je moje fikcije – da njih dvojicu, koji jesu razmjenjivali sličice, vidim kako razmjenjuju mrtve. Baš kao sličice. Zatim su se njih dvojica dogovorili da je sve u romanu istina!? Čak su smislili dan, godišnje doba, mjesto gdje se dogodila razmjena… Sad njih dvojica tvrde da je to istina! Likovi koji su pristali da budu likovi, pa čak i povjerovali u izmišljene sebe. Kad sam cugajući s njima rekao: ‘Čekajte, jebi ga, izmislio sam to’, odgovorili su mi uglas da je to moj problem, jer što sam ih uopće pominjao, valjda oni znaju bolje od mene kako je bilo. Ma, da kažem – dobri su to likovi, puno bolji ljudi od mojih jeftinih opisa. 

Express: Shvatimo li ‘Noćnu stražu’ kao prozno poetski krug (navodite i oznaku tempa ‘largo ma non troppo’), važna je struktura prvog proznog i drugog poetskog dijela. Drugi dio ili ‘Pusta Bosna, poema u 70 naricanja’ je eksplicitna u simbolici: ‘mirna Bosna’ je eliotovska pustoš. Ali na kraju uvjetno rečeno prvog dijela knjige, nudite ‘razrješenje’ u Epilogu ‘Metanastazija’ (grč. masovno preseljenje stanovništva u potrazi za boljim životom), gdje ‘katalogizirate’ likove kratko navodeći njihove ‘stvarne’ sudbine. I takva fabulirana, eliptično sugerirana ljudskost likova djeluje moćnije od pustoši tla ‘puste Bosne’. Tu tek počinje zahtjevan zadatak za čitatelje: tenzija između optimizma nade (kakvog takvog) života i surovog (post)ratnog pejzaža? 

Largo ma non tropo… Široko, ali ne previše. Ne žuri, pusti da neke riječi odbruje u tebi svoj poj, i to lišene značenja. Značenje je iza, ispred je zvuk, fijuk kakav se čuje, možda, na polovima kad projuri samovrteća kugla. Dualizam koji uočavate, kao raskorak, upravo je između tuge ovoga svijeta i radosti koja ga vrti rasplesanog. Eliotovska pustoš možda je ona ravnina, ona svejednost, ravnodušje stvarnosti, koja na koncu sve izjednači, pa je doista nevažno jesmo li razmjenjujući sličice razmjenjivali mrtve nogometaše, jedne igre u kojoj lopte jedine i prežive. Nebo te stavilo na moj put, rekla mi je časna sestra Sunči. Prihvati svoj put, postani svoj put i putnik na njemu, budi svemu prolaznik, častan i pravedan svjedok. Mir između dvaju oprečnosti, dvaju dijelova ‘Noćne straže’, počiva u divljenju onima koji imaju moć da prihvataju. Brkata Zora je zadivljujući lik, nevjerojatna stvarna osoba. Ona je posljednji čin milosti ovoga svijeta prema tek umrlom, koji upravo prelazi preko Stiksa. Zato sam zaplakao kad sam čuo da je umrla. Da je infarkt Zoru ubio u zoru, dok je čekala da prokuva voda za kavu. 

Express: O empatiji je riječ, naravno. Pokušaju da se literaturom približi i vrati u suvremeno ‘doba elementarne neljudskosti’, kako kažete. Kako? Ravnodušni smo prema šizoidnosti ‘statusa empatije’: duhovna obnova u literaturi i slijeganje ramenima u realitetu? Pandemija? BiH je na vrhu ljestvice zemalja po broju preminulih od korone, državnički establišment uporno ne nabavlja dovoljan broj cjepiva – dok se drugdje na sve načine pokušava smanjiti broj antivaksera. I teško da iz ovoga uopće možemo izvući pitanje, ali nas tjera uvjerenje da još ima smisla… Što točno?

Samo je Jedan odgovor. (Da je i malo slovo, On si ti). ‘Shizoidni status empatije’ dao je slijeganju ramenima oblik društvene stvarnosti, a duhovna obnova knjigama – relikt je vaspitanja vrijednostima prošloga stoljeća. Mediokritetstvo neopozivo srlja ravno u fašizam, kič vodi u agresivnu pomamu mase. Mogućnost Trumpa je blizina samoubojstva. Ja ću posegnuti za Božom Koprivicom, koji citira Isaka Singera – ‘u književnosti, i u našim snovima, smrt ne postoji’. Ne možete nikuda, dok ne razumijete da je na vama odluka ima li sve ovo smisla. Empatija nikad nije ni bila bliža od slijeganja ramenima. Svejednost svjedočite kao i sve drugo. I ništa nema nekažnjeno. To što sad ne čujete krik čaplje nad rijekom, nasmrt uplašenom odnekud, znači da se ni vaš krik neće čuti ništa jasnije… Nitko neće okrenuti glavu. Bit ćete nečujni čitavom svijetu, samo onaj koji čuje, bit će tu. Onaj, vazda Jedan, vazda Prolaznik. Onaj koji je Riječ. (Da je i malo slovo, On si ti). Svijeta ima točno koliko sam pristao da ga ima. Ako i nisam uspio zapisati, barem sam sanjao. Pandemija je, na drugoj strani, pokazala svu raskoš našeg planetarnog mrženja. Svi koji hodaju zemljom sad, za stopedeset ljeta će već biti zemlja. (Vakcinisani ili ne, dodao bi netko ciničan). Koja će se još zagrijati. Niti spram Zemlje nismo imali empatiju, a ona smo. Čovjek se očito samomrzi iz nepobjedivog straha od smrti. Nemam vremena svakoga zagrliti, mogu samo onoga do sebe. To je dovoljno. Rilkeova ruža miriše Devinskom elegijom. To je dovoljno, zar ne? (Zadnju rečenicu pročitati s puno straha). 

Express: ‘Noćnu stražu’ ste predstavili razgovorom s Alminom Kaplanom na festivalu Bookstan u Sarajevu u srpnju. Razgovor smo pratili online: ondje ste spominjali i smrt oca, kojega znamo kao lik u vašoj ‘trilogiji’. I kažete ondje da ste smrću oca ‘odjednom postali svjesni količine stida koji je on nosio u sebi. Stida da u nekom momentu nije uspio zaštititi porodicu, kao glava obitelji’. Sudbina djeteta iz ‘miješanog braka’, a to ste (i) vi, jest dakle o tome da mora govoriti, misliti, o tom ucijepljenom, naslijeđenom stidu – jer je to tabu tema? To bi se onda zvala emancipacija…

Stid je postojao u naslagama u meni, kodiran potpuno logorološki. Očeva smrt podigla je zastore kompleksnosti njegova odrastanja u sjenci logora. Možda bih se usudio reći da sam zagazio u očev imaginarij, osjetio njegovu bol, kao kod Schultza ili Kiša. Višekrvnost kao otmjenost stida. Otac Srbin se spremao biti socijalističkim radničkim ocem i nije mogao razumjeti raspad vrijednost u tolikoj mržnji. Stvari su se odvijale kako su željele, otac nije mogao u koračanju povijesti ništa. Biti dijete Jasenovca (u kojem su ostali rođena braća dječaci i otac) i pritom oženiti Hrvaticu, posve sigurno bila je obiteljska nesreća, i on joj, kao uostalom nitko, nije mogao niti sanjati opseg. Na Balkanu je višekrvnost ili viševjerje nezamisliv i neoprostiv grijeh. Moj je dakle, djed Ostoja, spaljen s malodobnim sinovima u Jasenovcu. A majčin brat, ujak dakle, prebijan je u Malom logoru, ‘u ovom ratu’. Previše logora u pedeset godina. Jedino je moguć stid. Stid s naletom krvi u lice, kao u junaka Dostojevskoga. Ucijepljen stid je perfektan izraz. Znam nekoliko miješanih ruža, koje se zbog toga još crvene. 

Express: Velika je razlika u generacijama na ovima prostorima, iskustvo rata lako manipulira osjećajem kolektivne odgovornosti ili krivice. Ono što je starijim generacijama teško pitanje – kad prestaje rat, mlađima je pokušaj bijega iz radijusa tog pitanja. Sve logično, ali fali – razrješenje? 

Kad prestaje rat? I kakav to mir donosi mladi Fortinbras među leševe na Elsinoru? Bijeg iz radijusa nije moguć, mladi tu mrežu na sebi ignoriraju, a starije generacije shvataju da rat prestaje kako lagano stare i obolijevaju i kako je liječnik sve važniji. Ratnost je sveprisutna čak i u našem načinu za borbu s pandemijom. Sve logično, ali nam ne daju da ratujemo. Jer to košta. Sve logično, pa nas je najbolje pustiti da sami skužimo kad je to točno počelo 21. stoljeće.

Express: Politička aktualnost BiH ovih se dana fokusira na novi zakon što kažnjava svako pravdanje i negiranje genocida i ratnih zločina, a koji je na kraju svoje dužnosti Visokog predstavnika OHR-a (međunarodnog namjesnika u BiH) donio Valentin Inzko. Što mislite da će biti efekt ovoga zakona? Taj se, naime, dotiče i svih drugih ratova, svih zločina na ovim prostorima, teoretski bi mogao zadirati u dublju političku inventuru, ali vidimo neće…

Može se reći da doista ne dopuštam sebi luksuz i banalitet infarkta ispred televizora. Sve to pokušavam oprati, gotovo pa utapanjima u vodi. Dovoljno sam oprljen užasnim odsustvom svake smislenosti bivanja ovdje, a tek u bavljenju politikom.  Opće dobro ne zanima gotovo nikoga. Lokalni mali Benito i lokalni mali Josif, pa sve garnirano pravljenjem ćevapa od navijača. Kolektivni zanosi supremacijom nad komšijom ne prestaju. Naravno da je suludo, ali time nije manje privlačno. Ako nekome morate napisati zakon kojim postaje kažnjivo ako ne opere ruke prije jela, onda je sigurno da imamo posla s ljudima često prljavih ruku. Koji uz to ne vole vodu. Mi smo naviknuti na pojam nametanja. Zastava, valuta, putovnice, banke, tablice na automobilima, zajedničke oružane snage, SIPA, OSA, Premijer liga i ne znam kakve sve institucije – od veleposlanstava do konzulata. Sve je ovdje nametnuto. Nacija, san, očekivanje, vrijednosti, modeli ponašanja. Sve, dakle. Valuta je vezana za njemačku marku, odnosno euro. Ništa mi nemamo, osim krikova o naciji, o naciji, naciji, naciji. I da, do ludila mijenjamo imena ulicama, trgovima, školama…

Express: ‘Noćnu stražu’ pisali ste u Splitu, u sklopu programa ‘Writers in Residence’, u rujnu 2019., zadnje bablje ljeto prije pandemije. Književne rezidencije su radne, ali na što su vas vukli sentimenti u splitskom ambijentu? Putujete po prostoru bivše Jugoslavije: kako vam se otvara taj zavičaj u mijeni?

Čudesno kasno, bablje ljeto u Splitu 2019. prije pandemije… Mjesec dana tišine, druženja s ‘utorkašima’ kod Vinka u ‘Hvaraninu’, poznanstvo s gospođom Anom Lebl u splitskoj sinagogi, večernje samoće u crkvi sv. Frane, večernji razgovori u knjižnici Marka Marulića u okviru Festivala svjetske književnosti Zagreb/Split, Tanja Topić, Ivana Šojat, gospođa Eda Vujević, Nebojša Lujanović, Dragan Markovina na Bačvicama, šetnje s Nives Ivanković, brzi zalasci sunca… Split mi je pokazao svoje blagojesensko, srebrenasto lice, na četrdesetu obljetnicu Mediteranskih igara. Hvala mu, ‘Noćna straža’ u sebi nosi zauvijek zvuk media terre, metriku lavandina mirisa. Da, tutnjim prostorom nekadašnje zemlje, ima me na festivalima (što kazališnim, što književnim) i u Novom Sadu, i u Varaždinu, Rijeci, Banjoj Luci, Kikindi, Beogradu, Zagrebu, Mostaru, Užicu, Jajcu, Sarajevu, Podgorici… Predstavljam knjige, upoznajem nevjerojatne i veličanstvene ljude. Svuda sam stranac i svuda sam dobrodošao. Ili suprotno, nigdje nisam dobro došao, i svuda sam u rođenoj domovini. Zavičaj u mijeni. Lijepa rima s onom da zavičaj i postoji još samo u meni. U mijeni mene.

Pročitajte više na: https://express.24sata.hr/top-news/darko-cvijetic-opce-dobro-ne-zanima-gotovo-nikoga-25129?fbclid=IwAR0BPonj6I91HhGZAg8enn_OwT8v6efiyCrF4fWqdom2x-aqhr7O1Gwh4vQ – express.24sata.hr

IZ CRVENOG SOLITERA: Jedini trostruki izdajnik u Jugoslaviji

Piše: Darko Cvijetić

U Belzeku, koncentracijskom logoru kod Lublina, od kolovoza do prosinca ’42. bilo je 434 598 Židova.
Preživjeli su Rudolf Reder i Haim Hrizmann.
U parku, pored Crvenog soltera, gledam staricu kako se igra s djetetom u kolicima. Dvoje ih je.


* * *

Na hebrejskom JAKAR je voljeni, a JAKARA voljena. Pored Ljubije Rudnik ima brdo, čija se jedna strana zove JAKARINA KOSA. Tu su našli preko trista bošnjačkih tijela, doveženih iz primarnih i sekundarnih grobišta. Nakon ovoga rata.
Nakon onoga rata, ispod Jakarine kose našli gomilu tijela srpskih seljaka. Pod istom KOSOM.
Kad razrimuješ tu sliku, zapravo se dijete igra pletenicom staričine kose (starica-zemlja), a ona tepa –“voljeni moj.” Da, dvoje ih je.


* * *

Slikar je tuba krvi, ispričano, pa vraćeno u oči.
Upoznavši redatelja Kokana Mladenovića prvi sam put vidio režiju naživo, kako to u sopstvenom imaginariju dozivam. Majstor koji ukočenim slikama pokreće točno onaj dio koji je potreban. Ostalo se i ne dira, ostavlja se da nasljeđuje breme nametnutih konteksta. Šeširski kunići koje za iznenađenja odgajaju kazališni čaroličari, u slučaju Kokana Mladenovića, prelaziti iz šešira u šešir mogu bez ikakvih lovaca. Šegrtujući kod klauna, nauči se u svakoj spužvici vidjeti crveni nos. Trebalo mi je vremena da razumijem da lift može hodati. Ako to Kokan želi. Kad svi odu iz Bosne, ostat će samo nerazminirana polja, oko sve novijih napuštenih bogomolja.
Bog će hodati scenom, nositi nenaučen tekst, a gospodin Mladenović će tražiti kako da sve to osvijetli.
Nezadovoljan božjom visinom tona i poznavanjem mizanscena.


* * *

U apokrifnim evanđeljima može se pročitati da je Isus bio vrlo “prgavo dijete”.
Neka su djeca prošla gadno nakon zajedničke igre, jer je On to poželio, ne znajući da je on On, da je Sin.

U gradu je A. ’95. šišao i šamarao srpske ratne veterane naćelavo, optužujući ih za dezerterstvo, tukao ljude koji su se smrzavali godinama u rovovima, jer mu je dozvoljeno, u općem raspadu linija na ratištima. O tome u gradu postoji više šutnje i stida, od svih ratnih događanja vezanih za Prijedor od 1991. do 1996. U parku kod Mašinske škole i dvorane Mladost, ljude su, ćelavi ljudi u crnome, vezali za debla, tukli ih, i pod optužbom da su izdajnici – tako ćelave ubacivali u autobuse i slali na prve linije, bez obzira na jedinice iz kojih su. Razoružani, poniženi, umorni a da se nitko nije usudio niti pisnuti.
Dakako, niti onda, niti danas.
U apokrifnim evanđeljima, svitac se otišao gasiti o prvu kišu. Bogovoriti se sa svojim nebom.

* * *

General T. u Crvenom soliteru nije ni mogao dugo stanovati da bi uopće stekao status stanara. Ne priliči generalu da stanuje u zgradi s radnicima i nastavnicima, svima je to jasno. Ali čovjek je na galeriji imao obitelj, i vrlo je často navraćao, u nekim dopustima, ili godišnjim odmorima, ako generali uopće takvo što i imaju.

Bit će da mu je tu živjela kćerka, koju je očito obožavao. K njoj je dolazio, shvatit ćemo kasnije, kad to ničemu više ne bude važno.

Zapravo, sve doznajemo kasno, kad to više nije nikome važno. Mora da je to nekome tko nam se odziva na ime bog, još nevažnije, nešto beskrajno kasno.
General je obilazio svoju kćer, očito je obožavao svoje dijete, i njezinu djecu, i supruga. Gdje je služio i u kojem gradu Jugoslavije trenutačno, nitko nije znao, niti je bilo važno, ikome.

Moglo ga se vidjeti s unučadi i kasnih osamdesetih. Pa opet nitko nije znao da je general naglo “prekomandovan” iz Karlovca u Varaždin, u ranu jesen 1991. Zadužili su ga nadređeni da komanduje nečim što bi se imalo zvati “varaždinski korpus JNA”, a zapravo je to bila vojska u punom raspadu, gomila balavurdije… Vidio je prvoga dana da se sprema katastrofa i da mu valja s tom djecom nekako izaći iz ovog užasa. Kasarnu su opkolili, varaždinci, i snage policije, koji su sada bili zametak hrvatske vojske.

Ti su T. iz Rakelića, sela pored kojeg prođeš kada ideš iz Prijedora u Rudnik Tomašica. Časni ljudi, polovica roda stradala u Jasenovcu, majka sama odgajala sinove. I, jedan postane general, pravi general, ponosan, i uplakan kad je materi prvi put rekao: “Majko, postao sam ti Titov general!”

“Zaklinjem te mlijekom, odsad puno djece ima da čuvaš!”, ona mu odgovorila.

On je, dakle, dolazio u Crveni, svojoj kćeri i unučadi. I vraćao se u Varaždin, u kasarnu komande korpusa.
U usta ratu.

Potom su kasarnu hrvatski “mupovci” opkolili, i general s puno vojnika i opreme, postade zarobljenik grada kojem je služio kao komadiću domovine, i više ne mogne nikuda. I postane odgovoran za par hiljada vojnika, pod opsadom rođene zemlje. Zaklet materinim mlijekom, general T. nakon par dana razmjene vatre, u kasarni bez hrane, vode i struje, odlučuje se za pregovore.

Zatim pregovarače – zarobi kao taoce!

Uspijeva postići dogovor o povlačenju cijelog korpusa na teritorij Srbije! Naredi da se u tajnosti sva vojna oprema – tenkovi, granate, vozila i municija – onesposobi na što duži rok. I spasi svu tu djecu i dovede ih do Srbije, do Beograda. Do komande Armije. I uhapse ga kao izdajnika!

Sve to nitko iz Crvenog nije znao, niti povezivao s čovjekom iz Rakelića, koji je obilazio kćer na galeriji.

Tako je Crveni soliter iz Prijedora, dobio “najvećeg u širokoj lepezi izdajnika”, generala T., iz sela Rakelići, pored grada. Osuđen je u Beogradu, nakon čak tri ponovljena vojna suđenja, na robiju.
U Hrvatskoj je izdata tjeralica za izdajnikom i počiniteljem ratnih zločina nad hrvatskim narodom.

Dio korpusa zakačio je “neznamkolikodnevnirat” u Sloveniji, pa je i ta država tražila generala Trifunovića, da mu sudi za navodne ratne zločine koje je JNA počinila nad Slovencima, 1991. Amnestijom predsjednika Srbije, pomilovan je nakon nekoliko godina robije.
Tako je Crveni soliter kojim se kretao lift marke DAKA, posjećivao jedini TROSTRUKI izdajnik u Jugoslaviji. Neka ostane zapisano, da mu na relativno skorašnjem pokopu u Rakelićima, nije bio nijedan od tada dječaka vojnika iz Varaždina 1991. Iz Crvenog usamljenika nitko.

Kiša se ugasila o svica.

https://zurnal.info/novost/24268/jedini-trostruki-izdajnik-u-jugoslaviji?fbclid=IwAR1DZ0zo1ZmG61muXFc3e7u5JNjfwV8TdM1R6qPdms2Po4Hrmfhe46IKoeM

IZ CRVENOG SOLITERA: Generacija pospremljena u rovove

Piše: Darko Cvijetić

Bio sam, već ne znam koji put, u Kući mira u Kozarcu, na nekih dvanaest kilometara od Prijedora, gdje sam s mladim ljudima, studentima, budućim stručnjacima iz čitave Bosne i Hercegovine, razgovarao nekih sat i pol. Djeca moje generacije i mlađi, i mlađi ljudi, godina naše kćerke, u Kampu mira, koji povezuje mlade iz cijele bivše Juge, ali ovoga puta zbog Covid-19 – samo iz BiH.

Djeca preživjelih iz “našega rata”.  U “našim godinama”. Pričamo o slobodi, u Kući mira. O Shakespeareu, Eshilu, Beethovenovom klavirskom koncertu, o Prolazniku, o procvjetaloj trešnji, Minuti Neba, Sofoklu, seksualnosti, dobroti, vjeri, dozivamo i Hamleta. Napolju grmi ljetnja jutarnja oluja i pod Kozarom mrmlja sebi u oblake nečiji odlazeći bijes u kišnoj magli.  

Ovako smo bili mladi, moja generacija, koja će biti pospremljena u rovove. Pokušavam govoriti o jeziku i dobroti, kako sve manje govorimo, sve manje pišemo, sve manje se izražavamo, većina komunikacije su emotikoni lišeni ikakve dubine ili stvarnog značenja. Djeca moje generacije gledaju me u oči. Kažem i da ako ne budemo govorili, usta će nam se vratiti onome za šta i jesu – otvor za hranu, jedenje.

Da, i šutjeli smo.

* * *  

Imao sam dvadeset i služio JNA u Zagrebu. Nekog popodneva dobio sam izlazak u grad, pa s Krležinim Dnevnicima pod miškom, šetao se Botaničkim vrtom, s petokrakom na čelu, u uniformi vojnika jugoslavenske armije, tri godine prije rata u Hrvatskoj. Nalazim u Dnevnicima mjesto gdje Krleža opisuje sopstvenu šetnju istim Botaničkim vrtom, samo 1942. godine. Pronalazim istu klupu, Krleža opisuje dovikivanja željezničara na obližnjem ranžirnom kolosijeku.

Da, i sada se jasno čuju. Pa sam pred samu večer bio na Krležinom grobu na Mirogoju, upravo dok je grob njega i Bele uređivala – časna sestra! Vojnik i časna sestra na grobu pisca.

Da, i šutjeli smo.

* * *

Suhi podatak da je famozni Berlinski zid dijelio i berlinsko groblje na dva dijela. Događalo je da su dva pokojna člana obitelji u dvije Njemačke ukopani. Zanimljivo je i jer živim u zemlji u kojoj su groblja najposjećenija mjesta. Subotom ujutro još i najviše. Gotovo je sramno ne otići subotom na nečiji grob. Dakle, zemlja obilazećih pokojnika. Toliko voska u svijećama potrošenog na grobovima, zapanjuje bezgrobne pčele.

* * *

U austrougarskoj zgradi današnje srednje i niže Muzičke škole Savo Balaban, odmah uz Pozorište Prijedor, nekada su bile prostorije Saveza gluhih i nagluhih osoba. Malo gluhe, malo muzičke prostorije.

Zanimljivo je da su nakon preseljenja Muzičke škole iz starog zdanja kod Ramine slastičarne, Savez gluhih prebacili u prostorije nekadašnje Muzičke. Malo muzički zidovi, malo gluhi. Potom su zgradu ispraznili. Godinama kao olupina klizi površinom gradske stvarnosti. Čaršija je obnovila Patriju, ali je na drugom kraju ulice domovina (lat. patria) ostala ista. Igra muzike i muka, tišine i govora, srama i gordosti, pobjede i poraza, sve da bi se umrlo na istom jeziku na kojem smo došli. I sve tu, oko solitera Crvenog.

“U mojoj biblioteci ima knjiga koje više nikada neću otvoriti. Navršio sam pedesetu i smrt me nagriza neprestano.” J. Borges

* * *

I kad točno stvarnost sebe banalizuje toliko, da je fikcija preuzima i drži. Poznanik iz srednje škole se vratio s robije zbog zločina protiv ljudskosti. Poziva me na pivo u kladionicu. Kaže da je vrlo osamljen, da ga je robija promijenila, da je i ostario…Ponijet će veli i kupljenu knjigu o Crvenom soliteru, da mu potpiše poznati sugrađanin, samo da se smiri ovaj virus. “Ljudi me izbjegavaju, jebo te, pa odlež’o sam svoje, za čije babe zdravlje….Ma, sve znaš.”

Toliko voska potrošenog u svijećama. Bezgrobne pčele žive po ružama.

Da, i šutjeli smo. Znam.

* * *

U depou pozorišta nalazim veliku crnu vreću punu narendanog stiropora, koji je bio snijeg na kraju predstave Grobnica za Borisa Davidoviča. Zahvativši rukom iz vreće lažne dvanaestogodišnje pahulje, doista osjetim hladnoću nahvatanu na dlan. A šta taj davni snijeg u depou teatra čeka? Da opet nekome u nekoj predstavi zatreba snježna noć ili rano rusko jutro?

Ali, avaj, teško da ovdje još netko sanja pozorišni snijeg.

“Vidite, Borise Davidoviču, domovina su i dvokatne drvene prične u Gulagu, bezlisne breze, kunić s jednim uhom kao i nahuškan pas, naprimjer ili navijeni plišani psići.

Vidite, dragoviću, ja sam, naprimjer, znao da ćete vi biti odani Revoluciji, kao taj stiropor ideji snijega.”

Olga Tokarczuk: “Možda će ljudi stizati iz zemlje i nestajati na kraju u trbusima svojih majki.”

https://zurnal.info/novost/24255/generacija-pospremljena-u-rovove

Reči pune spazama

foto – Raisa Šehu

Piše: Zorana Simić, Beograd

/Tekst je nastao na Bookstanovoj radionici za mlade književne kritičare, Sarajevo, čiji je voditelj bio Nenad Veličković, a tema je bila ‘Kritika i književni zanat’./

Nakon desetak zbirki pesama i kraćih proznih formi (1991–2017), te dva romana kojima je stekao podršku čitalačke i kritičarske javnosti širom tzv. postjugoslovenskog podneblja – Schindlerov lift (2018) i Što na podu spavaš (2020), prijedorski autor Darko Cvijetić u tokove ranog postpandemijskog književnog života ulazi sa još jednom knjigom koja svedoči o njegovoj sklonosti žanrovskoj hibridnosti i jezgrovitosti forme, naslovljenom Noćna straža. Reč je o izrazito prepoznatljivom cvijetićevskom prosedeu i prilično strogoj tematskoj usredsređenosti na tragičnu istoriju jugoslovenskih sukoba (prvenstveno onih najrecentnijih) i njihove aktuelne posledice. Između njih se, očekivano, ostvaruje čvrsta i upečatljiva dijalektika, koja je ovoga puta, za promenu, potcrtana i dvodelnom strukturom knjige. Prvi deo, „Naš panj, naša satara”, sastoji se iz šezdeset kratkih proznih zapisa, minijatura koje sam autor određuje kao priče / relata refero, omeđujući ih prologom i epilogom (prolog je svojevrsni poetski traktat o filozofiji i etici imenovanja, dok su u epilogu ukratko razrešene sudbine imenovanih junaka priča). Time dodatno ističe metafikcionalnost i svojevrsnu teatričnost, koje su i inače inherentne njegovoj poetici, što i ne čudi s obzirom na to da je Cvijetić ujedno i dramaturg, glumac i pozorišni reditelj. Dok su ovi zapisi dovršeni u septembru 2019. godine, drugi deo, „Pusta Bosna”, okarakterisan kao „poema u 70 naricanja” (nenaslovljenih), odvija se u doba obeleženo proglašenjem i trajanjem pandemije izazvane virusom Kovid-19.

Premda se ono na prvi pogled može doimati proizvoljnim, budući da svaki od dva dela figurira i kao samostalna celina, ovo ogledalno kompoziciono rešenje ispostavlja se kao efektno i zanimljivo najmanje iz dva razloga. Njime se, s jedne strane, ulančavaju ratna i pandemijska pustoš, izolovanost i smrtnost, obe situirane u BiH, i to onoj za koju se ponekad čini da, od trenutka kada je proglašena samostalnom državom, svoj najintenzivniji život živi upravo u fikciji tamošnjih autora. Cvijetićeva „Pusta Bosna” poetski je pandan onoj koju, vođen antropološkim pobudama, posećuje Stef Jansen, opisujući njen Zeitgeist kao „čežnju u međuvremenu”, a nju kao državu čiji je tzv. postkonfliktni i tranzicijski status zamrznut, nelagodno ukotvljen između traumatične prošlosti i nade usmerene na „(novu) normalnost”, do te mere da dobija konotacije permanentnog stanja, koje ujedno prevazilaze geografske granice teritorije obuhvaćene ovim toponimom. S druge strane, podeljenošću strukture stvara se specifična fikcionalna igra, koja je u tesnoj vezi sa Cvijetićevim tihim otporom žanrovskim ograničenjima. Prvi deo, strogo uzev, sam po sebi nema fikcionalni karakter. Reč je uglavnom o sažetim beleškama (memoarske crtice, pseudodnevnički zapisi, anegdote svedene na sopstveno jezgro), koje se po pravilu odlikuju aforističnošću, visprenošću, a neretko prožimaju i autopoetičkim iskazima ili referencama na ostatak piščevog opusa, kao i paralelizmima raznih vrsta (povremeno se potkrade pokoja banalnost ili, iako topla, skučena patrijarhalnost). Do preoznačavanja prvog dela dolazi upravo metodom kontrapunkta sa segmentom „Pusta Bosna”, koji takođe poseduje pobrojane kvalitete, ali i znatno veći stepen lirizacije i, uopšte, fikcionalizacije, i u kome Cvijetić nije toliko hroničar koliko stvaralac prepoznatljivo složene, neretko vrlo hermetične ili čak zaumne simboličko-motivske mreže, satkane od formi poput prozaida ili kraćih lirskih pesama. Sa svoje strane, prvi deo potonjem pruža uporište u priči i pričanju, u svakodnevici, ukorenjujući ga u dokumentarnosti i verodostojnosti.

U oba slučaja, a i na nivou celine, kao posebni kvaliteti ove knjige ističu se upravo oni koji se najjasnije nameću kao cvijetićevski: pitanje porekla jezika i u jeziku, (transgeneracijska) istorijska cikličnost, sumatraistička stapanja i paralelizmi svakodnevnog posleratnog i ratnog iskustva, duboka religijska (prvenstveno hrišćanska) simbolika u službi opšte humanosti, etičnosti i osećajnosti, lekovitost imperativa imenovanja i očuvanja sećanja na nevine žrtve ratnih i inih monstruoznosti, blagost, dobrota i toplina koje dopiru iz samog književnog postupka, uočljive na rubnim mestima – u spontanim posezanjima za deminutivima, u spoznaji pripovedača ili lirskog subjekta o sopstvenoj ništavnosti spram istorije koja rezultira istinskom nepretencioznošću, nenametljivošću, odsutnošću, te, najzad (i, možda, najpre), jezikotvornost. Kao i do sada, Cvijetićeva jezikotvornost jeste „prostor u kojem se [moja] odsutnost udomljuje, šćućurava i ušutkuje u predkriku” („Pusta Bosna”): poriv koji se ostvaruje na granici između mučne zanemelosti, između muka svojstvenog Benjaminovom anđelu istorije, i munkovskog krika koji žudi da napusti prostor slike/fikcije i prelije se na posmatrača/čitaoca, pozivajući na zajednički boravak u teskobi (ne)izrecivosti rata, u rečenicama koje osećaju duboki umor izazvan nužnošću sopstvenog postojanja, u rečima-mišićima, punim spazama.

https://booksa.hr/kritike/reci-pune-spazama