Meta staza

meta staza

 
U malom japanskom selu, uz rijeku,
Uhranjuju ulovljene cvrčke i uče ih
Da se bore kao pijetlovi, bikovi ili psi.
Samo puno nježnije, bez ikakve krvi ili znoja i leševa.
 
(U kutu ringova napušteni stradivariji čekaju borbene koncertmajstore)
 
Dječak kroz smijeh objašnjava da je sve to samo igra i zabava
I da cvrčci to svakako znaju, i učestvuju radosno u borbama.
Poslije ih pažljivo vraćaju kućama i brinu se o njima.
A selo cvrči pjesme na suncu, opekavši vatru svojim mesom.
Advertisements

ВИЛА ЗАБИЦА/ na makedonski Seida Beganović

Мајка му на Зоки во марамче ги сочувала неговите
Млечни заби –
Очњачињата, катничињата, секачињата

Кога на боиште го разнесе граната
Не остана ништо

Затоа марамчето го зашила
И сокрила во својот
засмртен сив фустан

Го сонував ноќеска како
Зајачкоустен ги глода ѕвездите по небото
Снесен ѝ во градниот кош

 

ZUBIĆ VILA
 
Zokina mater u maramici sačuvala njegove
Mliječne zube –
Očnjačiće, kutnjačiće, sjekutiće
 
Kada ga je na ratištu raznijela granata
Nije ostalo ništa
 
Zato je maramicu ušila
I sakrila u svoju
Zasmrtnu sivu haljinu
 
Sanjam ga sinoć kako
Zečjoust glođe zvijezde po nebu
 
Snešen joj u grudni koš

Išin šejtan

 
U ratu je bio baš zajeban.
Od onoga koji je šamarao pred soliterima za klikere, koji je krao po samoposlugama i dijelio čvoke pred kinom – do Allahovog ratnika, kako se samoprozvao.
Tetovirao je na tabanima obaju nogu Kristovo raspeće – e da bi ga svakim korakom gazio!
Hvalio se i svima pokazivao tetovaže, i oni što s njim klanjahu, gledali su da mu ne budu iza leđa i da klanjajući ne ugledaju Isusa na njegovim tabanima.
 
I tako je gazio, dok ne legne, dok hoda gazi križ s Isusom, Bogovim Sinom.
A kad legne, a kad legne…
Isusovi ekseri, cijeli dan koračajući nabijani u taban, počnu boljeti – između malih prstiju i palaca na nogama. Isusovo lice od blata, tjemenom sljepljeno za križ – pojavi se, kad legne, samo kad legne.
Zato ne leži, zato stopala ne smije podići, jer podizanje noge za svaki korak boli od eksera koji cure van.
Zato ne leži, zato ne leži, nego se razapinje stojeći.
Radi na ulazu u luna park, ratni je vojni invalid. Bez nogu.
 
Gluhonijema djevojčica roni s lutkom u bazenu.
Osvećuje joj se što govori i čuje
 
Ne zna da pletenice joj na leđima,
Šibaju krila pri okretanju glave, kao kod svih angela.
 
Ona bi Zajebanog da je kćer.

Larin štim

 
(za Svica)
 
Pasternakovi su bili kozmopolitska, intelektulna obitelj koju su posjećivali i Rilke i Rahmanjinov i Tolstoj i…
 
Majka Borisa Pasternaka, Rosa (Raitza) Hofman, bila je vrsna pijanistkinja svojeg vremena, koncertmajstorica, i sama je sina učila da svira. Kada je procijenila da je dovoljno spreman, poslala ga je njihovom susjedu – slavnom Aleksandru Scriabinu, koji je dakako vrlo pažljivo poslušao mladog Borisa Pasternaka. Potom je šutio par trenutaka.
 
Sjeo je za klavir i odsvirao istu kompoziciju, ali podigavši je za polovicu tona više. Upitao je Pasternaka uočava li razliku.
Mladi Pasternak je zbunjeno priznao da ne uočava.
A. Scriabin ovako je rekao dječaku:
 
„Vidite, bili biste koncertni pijanist i za dvadeset godina došli bi do točke u kojoj shvaćate da ipak nemate apsolutan sluh, i da nema dalje, da je sve bila prevara. Ali, nema ni natrag.
Stoga, savjetujem vam, da silnu energiju koja je očigledna, prusmjerite na nešto sasvim drugo a da klavir više i ne dotaknete.“
 
Pasternak je ruska riječ za biljku pastrnjak, sličnu peršinu.
Boris je otišao studirati kompoziciju, potom je naprasno napustio i otišao na studij filozofije, među neokantovce. I, pisao je.
O, puno je pisao.
 
Našavši ga na nekom spisku za strijeljanje, Josif Visarionovič Staljin je rekao – „Nemojte dirati ovog stanovnika oblaka“ i tako mu spasio život. Navodno, dakako.
I, pisao je Boris. Uticao je na Mandeljštama, na Cvetajevu, Efrona.
Pa je i Nobelovu nagradu za književnost – odbio!
 
Samo klavir.
Ostao je nedirnut u majčinoj sobi.
I sam se vremenom preštimovao za pola tona uvis, za pola oblaka.

Suha pjesma

 
Jedna u selu blatom liječila
Namaže blatom sve što boli
I ode bol u blato
I kad je umrla, sahrane je seljani u crnicu zemlju u vrhu brda
Nisu smjeli u blato
 
Bojali se da se neće raspasti
 
Riječi stare kad uđem u njih i oznojeni zarezi jedva udahnu kisik, već gluhonijemi, već gluhonijemlji od sjekire nagorenog držala. Riječi stare kad uđem u njih, postanu korotan zapis ili kvadrati nad kateterima. Braću Zlatana i Edina ubili pred kućom. Čim su rekli kako se zovu. Ubrzo im umro od tuge otac Kemo i mater im Dušanka do smrti palila kandilo u sobi, a oni sa šehidskog mezarja zavirivali. Isus baš rado dolazio, imao i rane na koljenima od klečanja. Ostare, ostare riječi kad uđem u njih pa sve više neću, žao mi da se zbog mene, izboranih čela riječi moraju podbočiti usklicima pa vikati.
 
Ostat ću s vana, s vana kao slijepi Borges, koji se sjeća da u Don Quijoteu nikako ne pada kiša.

Rokada u pješaku

kišna, tri mjeseca tatine smrti

Kralj se pomjera za dva polja prema topu.

To je „rokada“, manevar koji je smislio španjolski biskup Ruj Lopez de Segura i objavio u svojoj glasovitoj knjizi o šahu iz 1561. godine.U srednjevjekovnom latinskom jeziku top je imao naziv ROKUS.

Tako preskočen kralj (ili zaobiđen) postade rokiran kralj ili kralj suprematiziran topom.

Nama je pijan zalutao tip s druge strane.Čim smo ga zarobili otrijeznio se, prestravljen.Onda ga D. iz zajebancije natjerao da igraju „ruski rulet.“Ispalili su po metak.Gledali smo sa strane Cobu, Sretin i ja, pušeći u tišini.

Ljudi, nemojte, jebote, jeste li normalni, ne dajte mu, govorio nam je na koljenima.

Pa je bio red na D-a.

Prislonio je cijev na čelo, htio reći klik, ali ga je pucanj preduhitrio.Samo je zinuo, razrogačenih očiju u nevjerici.Srušio se na leđa u rov, zalomivši koljena od trzaja glave unatrag iz koje je šištala gotovo crna krv.

Cobu je prvi došao sebi, skočio i izrešetao onoga koji je preživio „ruski rulet“, znojnog izbezumljenog zarobljenika koji je vrištao.

Mjesec su dana, možda i više svi zazirali od nas, mjesec dana nam se nitko nije obratio, valjda su svi mislili da smo nas trojica iz nekog razloga ubili njih dvojicu, nitko nije htio povjerovati u priču o ruletu.

Dakle, tako: a, pješak?

Polje po polje, korak po korak, može se probiti kroz sve neprijateljske linije, kroz svaku topovsku salvu i postati – kraljica, ili na glavu okrenuti top, s ponašanjem kraljice, davni rokadni top.