Ninova nagrada: Sedam romana u finalu

Sedam naslova našlo se u najužem izboru za Ninovu nagradu za roman godine, saznaje Nova.rs.

Žiri za NIN-a, u sastavu Marija Nenezić, Ivan Milenković, Branko Kukić, Marjan Čakarević i Teofil Pančić (predsednik), odlučio se da u najuži izbor uvrsti sedam romana.

Finalisti su, prema redosledu pristizanja romana u redakciju NIN-a:

Vladan Matijević, Sloboda govora (Laguna)
Darko Cvijetić, Što na podu spavaš (Književna radionica Rašić)
Svetislav Basara, Kontraendorfin (Laguna)
Enes Halilović, Ljudi bez grobova (Laguna)
Savo Stijepović, Prekrasne ruševine (Dereta)
Bojan Savić Ostojić, Ništa nije ničije (Kontrast izdavaštvo)
Ognjen Spahić, Pod oba Sunca (Kontrast izdavaštvo)

Na konkurs za Ninovu nagradu za najbolji roman objavljen u 2020. godini redakciji NIN-a stiglo je rekordnih 212 romana. Žiri se prvo odlučio za 38 romana u širem izboru, izbor suzio na 17 naslova, odakle je proglašeno sedam finalista.

U broju NIN-a od 21. januara biće objavljeni kratki razgovori sa finalistima, a odluka o laureatu nagrade, koja se dodeljuje 67. put, biće saopštena 25. januara. Ceremonija proglašenja će, zbog epidemije, biti organizovana preko Zooma.

https://nova.rs/kultura/ninovu-nagrada-sedam-romana-u-finalu/


https://www.rts.rs/page/radio/sr/story/24/radio-beograd-2/4223906/-darko-cvijetic.html

Darko Cvijetić: Dans le jardin

Vous pouvez reconnaître les tueurs par les os de ceux qu'ils ont tués.
Ils les chauffent et les gardent, ils les emportent avec eux,
car leur viande sans la chair peut aller uniquement au ciel.
Dans les mots qui gémissent gouttes de graisse sont se infiltrés .
Lorsque tu touches ton visage, il reste toujours de la glaise sur tes cuticules.
L'oiseau baissa la tête sur sa poitrine comme pour tenir un violon sous son bec
ou un bavoir maculée par les ombres de la forêt.
La jeune pauvre nourrice des jumeaux aristocrates sent à l'instant
qu'une minute plus jeune enfant est mort –
Dans son sein gauche un chemin est battu.
Le pin déchire une clairière – le murmure et le shabbat du monde.
Les aboiements des chiots, que ma fille trouvera l'hiver prochain, sont
toujours faits de la terre.
Des flocons de pain tombent de la bouche de grand-mère.

Darko Cvijetić (1968) écrivain et poète. Il est dramaturge et metteur en scène au Théâtre Prijedor, Bosnie-Herzégovine


Darko Cvijetić:

U VRTU

Ubojice možeš poznati po kostima onih koje su ubili.
Griju ih i čuvaju, nose sa sobom, jer neće ni njihovo meso
bez mesa ubijenog moći samo na nebo.

U riječi koje su jaukane, uvuku se kapljice masti.
Kad svoje lice zapipaš, uvijek ostane gline na podnokticama.
Ptica obori glavu na prsa kao da će potkljunicom pridržati violinu
ili ciperak zamrljan sjenkama iz šume.

Mlada siromašna dojilja vlastelinkinih blizanaca, upravo osjeti, da je minut mlađi umro –
u lijevoj sisi utabava se staza.
Bor rašiva proplanak – šapat i šabat svijeta.

Kučićima, koje će na zimu pronaći moja kćer – još uvijek su laveži od zemlje.
Pahuljice kruha ispadaju baki iz usta.



Darko Cvijetić (1968) pisac i pjesnik. Dramaturg i redatelj u Pozorištu Prijedor, BiH

/na francuski – Velibor Čolić/

INTERVJU S PISCEM

Darko Cvijetić: Živimo vic Nadrealista koji već dugo nikome nije smiješan

U društvu u kojem je sve podijeljeno polako presušuje umjetnost, mišljenje je pisca Darka Cvijetića. Živimo vic Nadrealista, ali već dugo nikome ništa nije smiješno, čak je na momente strašno i sve više odbojno. Nacionalistički narativ nas je preplavio. Kuda ide država koja ne mari za umjetnost?Roman “Schindlerov lift” donosi više od 30 priča uvezanih jednim detaljem – prijedorskim soliterima i liftom marke Schindler. Priče govore o užasu, zlu, o komšijama i prijateljima preko noći postanu drugi ljudi. O dva nebodera u koje je smještena sva tragedija Bosne i Hercegovine.

Definicija tragedije: Nema stranih vojski, zlo dolazi iz susjednih vrata

“Uslov prave tragedije jeste da se tragični događaji dešavaju među onima koji su bliski. Nema tu stranih vojski, nema desantnih jedinica. Sva zla dolaze iz susjednih vrata, od onih s kojima ste do jučer pjevali i slavili, bili bliski. A onda počinje masakr. Kako je moguće da u tim ljudima čuči toliko zla, kako to niko nije prepoznao, gdje je to bilo svih tih godina?”, citirao je reditelj Kokan Mladenović Aristotela opisujući knjigu prijedorskog umjetnika.

Nakon višemjesečnih najavljivanja, u Kamernom teatru 55 počeo je rad na predstavi “Schindlerov lift”. Nakon što je posjetio nekoliko proba Cvijetić smatra da je pred glumcima i rediteljem Mladenovićem vrlo buran proces.

“Dugo sam u pozorištu, ali ne sjećam se da mi se dogodilo da glumci, reditelj i ja zajedno plačemo nakon nekih dijaloga, izgovorenih rečenica, proba… Sve to je zapanjujuće. Još uvijek sam pod dojmom. Velika mi je čast što će moje djelo igrati takvi glumci, što će biti uprizoreno na sceni najbolje pozorišne kuće u regiji, pod rediteljskom palicom tako velikog majstora”, emotivno ističe.

Cvijetić se potom osvrće na Aristotelov citat, kazavši kako je upravo tih nekoliko redova nešto što najbolje opisuje dubinu užasa koji nam se dogodio. Ovo je, kaže pisac, tragedija biblijskih razmjera.

“Prošla su tri desetljeća, a mi još uvijek nismo u stanju promijeniti najbanalnije narative kako bismo stupili u bilo kakvu vrstu budućnosti. Rekao bih da živimo ‘permanentnu lošost’. Živimo istu 1994. i 1995., ovdje vrata nikako da se zatvore. Volio bih da moj roman pokazuje vremensku distancu, no nažalost nije tako. Stalno živimo prošlost i zlo. Ostavljeni smo od međunarodnih faktora koji su zabavljeni svojim problemima, prepušteni svojoj savjesti koja nikako da se probudi i dođe na večeru”, ogorčeno će Cvijetić.

Mnogi vjerovatno neće doživjeti izlazak iz vrtloga, odnosno kruga u kojem se konstantno vrtimo. Ipak, tračak nade nazire se u generacijama koje dolaze. Prijedorčanin ističe kako ne želi odustati od vjerovanja da ćemo nekada dosegnuti novo doba, ne samo mobitelima, nego i mentalno i civilizacijski: “Devedesetih smo istupili iz civilizacije, još uvijek se nismo vratili”.

“Ključna tačka našeg poraza jeste činjenica da nas je nacionalistički narativ preplavio”

Prijedor danas se ne razlikuje mnogo od grada opisanog u knjizi: “Oni koji nisu odselili su biološki nestali. Zamijenili su ih neki drugi ljudi. Soliter je poluprazan, Prijedor je kao i mnogi drugi gradovi u BiH grad iz kojeg se odlazi. Ljudi shvataju da ne mogu dosegnuti nivo najbanalnije građanske korektnosti, kao i da je lakše u Njemačkoj biti građanin drugog reda i imati neku elementarnu pristojnost prema sebi i prema porodici, nego čekati da se ovdje desi nešto što je nama biološki nedogodivo. To je ključna tačka našeg poraza, to što naši gradovi sve više liče jedan na drugi. Nacionalistički narativ je sve preplavio. To je vrlo tužna priča, ljudi odlaze. Ja više ne znam nikog ko svoju budućnost veže za ovu zemlju”.

Možda najstrašnija stvar jeste činjenica da smo navikli na haos koji živimo. Ono što smatramo normalnim svakom razumnom izgleda sumanuto. Ko god nas posjeti, govori pisac, nakon ćevapa ne nailazi ni na šta interesantno: “To su sva zadovoljstva koja možemo ponuditi. Nakon toga počne da uočava sve anomalije koje pripadaju 19. stoljeću. Čovjek ostane šokiran“.

Položaj pisca, kao i drugih umjetnika, u Bosni i Hercegovini je beskrajno tužan. Svi su prepušteni sami sebi, a kriza koja se godinama nadvija nad državom je kroz pandemiju postala još vidljivija.

“Danas glumci nemaju hljeba ako nisu uzidani u neku instituciju. Čim ste van društvenog miljea, odmah ste u nekom brisanom prostoru koji je neumoljiv. Na zapadu nije tako, u normalnim zemljama je briga za umjetnike beskrajna. U takvim državama je umjetnik zaštićen kao dobra biljka. Zakoni paze umjetnike, slobodu izražavanja i stvaranja. A ovdje? Svi smo u istoj situaciji, razlike su u nijansama. Niko ne može živjeti od svoje umjetnosti, mora svaštariti da bi prehranio porodicu. To je vrlo tužno”, govori.

Ako ne ulažemo u umjetnost, šta ostavljamo iza sebe?

Stav društva o tome kako se umjetnici “žale bez razloga” trebalo bi u potpunosti odstraniti. Ako nemamo umjetnost, šta imamo? Ko će i zbog čega o nama pričati? Šta ostavljamo iza sebe?

“Presušujemo na svim izvorima. U ovom društvu je sve podijeljeno, srpski su prozori, hrvatska su vrata… Živimo jedan vic Nadrealista koji ne prestaje. Iako je u početku bio smiješan, na momente strašan, sada je već toliko odbojan da se plašim kako će budući ljudi uopće poimati umjetnost ovdje“, stav je pisca.

“Jugoslavija je postojala osamdesetak godina, ali je iza sebe ostavila umjetnički kapital koji mi nećemo dostići ni za 300 godina. To je sada već očito. U toj zemlji je postojala briga za one koji proizvode sliku o društvu koje mi jesmo. Nas očito nije briga za tu sliku. Mi više nismo ni u kapitalizmu, ovo je neki hibridni feudalizam koji je prvobitno nakupljanje kapitala. Izmičemo svim kategorijama, teško nas je igdje svrstati”, nastavlja Cvijetić.

Ipak, intervju zaključuje u pozitivnoj noti. Bogati smo, imamo književnike koje ne zaslužujemo.

“Mladim ljudima je potrebno pružiti podršku kako bi svojim talentom prevazišli zlo koje nas okružuje. Jedino tako možemo dosegnuti neke druge teme, ne obrađivati samo one ratne, već raditi i na porodičnim, ljubavnim i roditeljskim, svim onim koje nam sada klize kroz prste jer živimo samo ‘permanentnu lošost'”, zaključuje Cvijetić.

https://www.klix.ba/magazin/kultura/darko-cvijetic-zivimo-vic-nadrealista-koji-vec-dugo-nikome-nije-smijesan/210114023?fbclid=IwAR2GMup7mMG1HM9mZYB6Wt-4rhch3cc4uMsqfQ3AWUWcFGNaaGc0XncFRuk

U užem izboru za Vitalovu nagradu 18 naslova

Žiri Nagrade Zlatni suncokret, koju je osnovala kompanija Vital, u sastavu: Dragan Babić, Dragan Jovanović Danilov i Vladimir Gvozden (predsednik), nakon razmatranja 250 pristiglih naslova sačinio je uži izbor od osamnaest kandidata za nagradu.

Zlatni suncokret dodeljuje se 21. put za najbolje književno ostvarenje na srpskom govornom području u žanrovima romana, pripovetke, poezije, književne kritike, eseja i književne publicistike.

U žanru romana kandidati su: Saša Karalić, „Tri znaka kruga“ (Geopoetika), Divna Vuksanović, „Devojka sa štapom“ (Kulturni centar Novog Sada), Vladimir Kopicl, „Purpurna dekada“ (Dereta), Igor Marojević, „Ostaci sveta“ (Dereta), Franja Petrinović, „Konačni izveštaji o ravnoteži“ (Akademska knjiga), Draško Sikimić, „Katarina“ (Lom), Aleksandar Tanurdžić, „Usta mi puna višanja“ (Prometej), Dejan Tiago Stanković, „Zamalek: roman o kismetu“ (Laguna), Srđan Srdić, „Ljubavna pesma“ (Partizanska knjiga), Enes Halilović, „Ljudi bez grobova“ (Laguna), Predrag Marković, „David protiv Otužnog Zloduha“ (Solaris), Darko Cvijetić, „Što na podu spavaš“, (Književna radionica Rašić).

U užem izboru su i pesničke zbirke „Prohuja“ Dragana Lakićevića (Partenon) i „Ravna crta“ Lasla Blaškovića (KOV), te knjige priča „Epizodisti i junaci“ Vladislave Vojnović (Laguna) i „Eho Beograda“ Vase Pavkovića (Akademska knjiga) i najzad knjige eseja „O pesnicima i bardovima“ Nikole Bertolina (Treći trg – Srebrno drvo) i „Beket: čovek i delo“ Borivoja Gerzića (Zlatno runo – Milstone).

Najuži izbor biće saopšten do kraja januara. Nagrada, koja podrazumeva diplomu i novčani iznos, biće uručena početkom februara u Beogradu.

https://www.danas.rs/kultura/u-uzem-izboru-za-vitalovu-nagradu-18-naslova/

http://www.rtv.rs/sr_ci/kultura/zlatni-suncokret-za-2020.-godinu-18-knjiga-u-uzem-izboru_1198076.html?fbclid=IwAR1q3lMO7E2AzCb40mHSc8hhsWvhd_zSurNY6qx9rDCPYYkd6mDINdF2G4U

U užem izboru za NIN-ovu nagradu 17 romana

NIN-ov žiri u sastavu Marija Nenezić, Ivan Milenković, Marjan Čakarević, Branko Kukić i Teofil Pančić (predsednik žirija), načinio je drugu selekciju romana koji konkurišu za roman godine za 2020.

U užem izboru za NIN-ovu nagradu (spisak sačinjen po redosledu pristizanja) nalaze se, između ostalih, nove knjige dva književnika koja su ranije već dobila prestižno književno priznanje, tri pisca kojima je nagrada prethodnih godina zamalo izmakla i čak četiri romana-prvenca.

1. Vladan Matijević, SLOBODA GOVORA – Laguna
2. Darko Cvijetić, ŠTO NA PODU SPAVAŠ – Književna radionica Rašić
3. Svetislav Basara, KONTRAENDORFIN – Laguna
4. Enes Halilović, LjUDI BEZ GROBOVA – Laguna
5. Uroš Dimitrijević, SIROTI MALI RATOVI – Presing
6. Filip Grujić, PODSTANAR – LOM
7. Jovica Aćin, POLAZEĆI OD KRAJA SVETA – Laguna
8. Vladimir Kopicl, PURPURNA DEKADA – Dereta
9. Savo Stijepović, PREKRASNE RUŠEVINE – Dereta
10. Nenad Teofilović, FRAKTURA – Dereta
11. Srđan Srdić, LjUBAVNA PESMA – Partizanska knjiga
12. Zvonka Gazivoda, HOSTEL KALIFORNIJA – Geopoetika
13. Boris Miljković, JUGOSLOVENI – Geopoetika
14. Bojan Savić Ostojić, NIŠTA NIJE NIČIJE – Kontrast izdavaštvo
15. Lazar Pašćanović, SPAM – Imprimatur
16. Radovan Beli Marković, STOJNA VETRENjAČA: četiri kanata – Srpska književna zadruga
17. Ognjen Spahić, POD OBA SUNCA – Kontrast izdavaštvo

U NIN-u od 14. januara objavljujemo kratke prikaze odabranih dela, a već u narednom razgovore sa finalistima. U ponedeljak, 25. januara, saznaćemo ko je 67. dobitnik najvažnijeg domaćeg književnog priznanja.

Pokrovitelji NIN-ove nagrade su Sberbank, jedna domaća, kao i dve strane kompanije, koje žele da ostanu anonimne.

https://www.danas.rs/kultura/u-uzem-izboru-za-nin-ovu-nagradu-17-romana/

REŽIJA KOKANA MLADENOVIĆA

po romanu “Schindlerov lift”

U Kamernom teatru 55 počinje rad na predstavi “Schindlerov lift”, prema romanu Darka Cvijetića, a u režiji Kokana Mladenovića.Direktor Kamernog teatra 55 Emir Hadžihafizbegović je na današnjoj konferenciji za medije rekao da je knjigu “Schindlerov lift” dobio od Cvijetića, ali da je nije imao vremena odmah pročitati, pa je jedan period samo krasila policu u njegovoj kancelariji.

“A onda me pozvao Mladenović i upitao me jesam li pročitao tu knjigu. Rekao sam da nisam, pa je rekao: ‘Pročitaj to odmah, to je genijalno, hajde da to radimo u Kamernom’. Kad čitate takav roman morate zaustaviti vrijeme, zvukove, sve ono što vam pravi otklon od čitanja”, rekao je Hadžihafizbegović.

Nedugo zatim ova pozorišna kuća otkupila je Cvijetićevu knjigu. Direktor Kamernog teatra 55 nazvao je ovaj projekt najvažnijim u svom mandatu, jer smatra da će u procesu rada otvoriti katarzične stvari i odgovoriti na teatarska pitanja, odnosno potvrditi tezu da teatar otvara probleme i popravlja ljude.

“U životu svakog čovjeka postoje tačke koje zovemo prelomnim. Jedan takav momenat se meni dogodio jučer, kad se početak rada na ovom projektu poklopio s mojim rođendanom. Veoma sam uzbuđen i vrlo zbunjen. U pravoj drami ne gine heroj, nego hor. To je ono što se zaista desilo, to je fokus”, kaže Cvijetić.

Doći će ljudi koji neće samima sebi moći vjerovati da se dogodilo nešto poput onoga u Prijedoru, zbog toga je važno da postoji zapis o tome, mišljenja je pisac.

“Nadam se da će ova predstava, ovaj moj mali skromni roman, promijenivši jednog čovjeka – promijeniti kosmos. Jer zaista, kad promijenite jednog čovjeka, napravili smo veliki pomak. Sretan sam što će ovu priču vidjeti puno očiju, čuti puno ušiju. Mogao bih vam satima pričati kako su na roman reagovali stranci, a kamoli mi koji smo duboko umočeni i uprljani tom naftom zla”, zaključio je Cvijetić dodavši kako je izrazito ponosan što je dio ovakvog projekta.

Mladenović je istakao kako se s direktorom ove pozorišne kuće prije nekoliko godina dogovorio da će zajedni raditi samo značajne i velike projekte.

“Dugo se divim Cvijetićevom radu. Ovaj roman je briljantan primjer kako izgleda kad se u jednoj ličnosti nađe mnogo talenta i mašte, ali i mnogo ljudskosti i poštenja. A toga nam svima nedostaje na ovim prostorima. Taj roman je jedna vertikala čestitosti nakon što sve ovo prođe. A proći će. Mora”, kaže Mladenović.

Dodaje kako posebnu količinu emocija izaziva činjenica da u romanu “zlo” predstavljaju bližnji. Komšije.

“Aristotel kaže da je uslov prave tragedije da se tragički događaji dešavaju među onima koji su bliski. Nema tu okupatora, nema stranih vojski, nema desantnih jedinica. Sva ta zla dolaze iz susjednih vrata, od onih s kojima ste do jučer pjevali i slavili, bili bliski. A onda počinje masakr. Kako je moguće da u tim ljudima čuči toliko zla, kako to niko nije prepoznao, gdje je to bilo svih tih godina?”, govori reditelj.

Dramaturgiju predstave potpisuje Vedran Fajković, kostimografkinja i scenografkinja je Adisa Vatreš-Selimović, muziku je radila Irena Popović, a producent predstave je Mirza Muzurović.

“S urušavanjem svijeta kakvog smo poznavali, urušio se i život u dva prijedorska solitera, u gradu koji je, kako sam autor kaže, rupa svijeta poznata po ratnim zločincima, logorima i slikarima. U tim soliterima, dok nisu postali oblakoderi smrti, zajednički su se proslavljale radničke pobjede i unapređenja. Danas radnika/ca više nema, potonuli su u naciju i ostali punih pluća vode. Komšije su pogubile komšije, nakon razmjene sličica u djetinjstvu, nekadašnji drugovi mijenjali su mrtve i ranjene na liniji razdvajanja, a majke su djecu pronalazile u sekundarnim masovnim grobnicama, nakon što bi im, odbijajući da vjeruju kako su mrtvi, spremale večeru i čekale vijest o njima. Može li se u dva nebodera smjestiti ukupna tragedija Bosne i Hercegovine? Može, i Darko Cvijetić nam svjedoči o tome, potvrđujući da o užasu koji smo imali/e sreću preživjeti i čije posljedice živimo, mogu i trebaju pisati samo najbolji. Svakom rečenicom autor Schindlerovog lifta štiti nas od mrtve kiše koja pada po Prijedoru. Njegov kišobran sačinjen je od ljudske i književne čestitosti”, navodi se u opisu knjige.

Uloge u predstavi tumače: Tatjana Šojić, Gordana Boban, Aleksandar Seksan, Admir Glamočak, Muhamed Hadžović, Maja Izetbegović, Sabit Sejdinović, Senad Alihodžić, Davor Golubović, Dina Mušanović, Sin Kurt, Isa Seksan, Dino Hamidović, Lana Zeničanin i Tijana Zeherović.

Premijera predstave zakazana je za 24. februar 2021. godine.

https://www.klix.ba/magazin/kultura/u-kamernom-teatru-u-pripremi-predstava-schindlerov-lift-o-dva-prijedorska-nebodera/210112033

Poziv za press 12.1 u 11h u Kamernom teatru, Sarajevo

Poštovani predstavnici medija,

Koristimo priliku da Vas pozovemo na press konferenciju koja će biti održana u utorak, 12.01.2021. godine sa početkom u 11:00 sati na sceni Kamernog teatra 55. 

Povod press konferencije je nova predstava Kamernog teatra 55 „SCHINDLEROV LIFT“.

Roman „SCHINDLEROV LIFT“ je napisao Darko Cvijetić, a režiju će raditi Kokan Mladenović.

Na pres konferenciji medijima će se obratiti:

  • Emir Hadžihafizbegović, direktor Kamernog teatra 55.
  • Darko Cvijetić, pisac
  • Kokan Mladenović, režiser

Press konferencija će se održati na sceni Kamernog teatra 55 uz sve propisane mjere socijalne distance.

Vidimo se u Kamernom….

https://www.kamerniteatar55.ba/poziv-za-press-12-1-u-11h/

Pusta Bosna 70

Danas je bio potres, 29. prosinca 2020.
Ostao sam u liftu. Nestalo je struje. Ljudi su trčali uplašeni niz stepenice, s maskama na licima zbog virusa Covid – 19. Čuo sam ih. Tutnje.
Ostao sam s njom, sa Stojankom.
Sjedio sam u toj kabinici za par osoba, u mraku. Lift je usljed potresa prvo strašno škripio, zaljuljan titanički. Mogao sam za tih dvadesetak sekundi zamisliti kako se Crveni soliter oko mene upravo ruši. Par slika mi je proletjelo pred očima: kao, sad će dakle, sve da se saspe u prašinu, samo će lift, “Schindlerov lift”,ostati viseći na tim sajlama.
Mobilnim telefonom osvijetlio sam unutarnjost lifta, čim je potres prestao. Naravno, bio je zaglavljen između drugog i prvoga kata. Kako sam otvorio unutarnja vrata, tako je mlaz svjetla s ekrana mobitela osvijetlio skoro tridesetgodišnju skorenu krv. Ono što me je zaprepašćivalo je odsustvo bilo kakvog iznenađenja u meni. Kao – potres je posve normalna stvar kod nas, zaglavljivanje u liftu, nestanak struje, kao i da je lift upravo imao stati baš tu – gdje je ubio nesretnu djevojčicu Stojanku.
Sjeo sam u mraku na ruksak, u kojem je i roman “Schindlerov lift”.
Zatim su vatrogasci naglo otvorili vrata i svjetlost je sve nas požderala.
“Jesi se prepala, malena”, rekao mi je vođa vatrogasne smjene,”dođi anđele, idemo na svjetlo.”

Nova Levica, angažovana muzika i kultura (20): Darko Cvijetić

D. Cvijetić i Zijah Sokolović


Uskoro će se navršiti tri decenije od nasilne dezintegracije SFRJ i kapitalističke tranzicije njenih bivših republika, koja nije donela demokratiju i opšte blagostanje, obećavano od strane desno orijentisanih partija nacionalističke i neoliberalne provenijencije. Naprotiv, od većine prevarenih, opljačkanih i obespravljenih privatizacionih gubitnika, stvorena je dehumanizovana masa siromašnih, obezličenih i besperspektivnih robova u partokratsko-klijentelističkim kolonijalnim poretcima, kojima autoritarno upravljaju ratno-profiterske i tranziciono-mafijaške kompradorske elite.

Piše: Milan Đorđević

Stoga su u novom milenijumu, kao reakcija nepristajanja na tu dramatičnu istorijsku situaciju, na prostoru bivše Jugoslavije nastali autonomni društveni pokreti i novi politički subjekti, koji su svoje subverzivno i antisistemsko delovanje zasnovali na obnovljenim idejama i vrednostima radikalne levice. Oni se zalažu za socijalnu pravdu i antiimperijalno kolektivno oslobađanje u okviru balkanske federacije samoupravnih radničkih demokratija. Taj strateški programski cilj nastoje da ostvare zajedničkim suprotstavljanjem kolonijalnom pustošenju njihovih zemalja od strane globalnih centara porobljivačkog i izrabljivačkog kapitalističkog mehanizma, pokretanog sebičnošću i nezajažljivom pohlepom jednog procenta čovečanstva, u čijoj službi su i autoritarne, kriminalizovane i antinarodne postsocijalističke vladajuće klase. Za realizaciju njihovih namera, sadržanih u buđenju nade u mogućnost uspešnog stranačkog organizovanja i internacionalnog mobilisanja radničke klase, u cilju njenog oslobađanja od okova i stvaranja boljeg sveta, od presudnog značaja je i borba u polju kulture protiv dominantnih nacionalističkih i neoliberalnih ideoloških manipulacija.

Obrazovni sistem, režimski mediji, lumpeninteligencija i drugi proizvođači vladajućeg kulturnog modela imaju zadatak da idejno i vrednosno oblikuju porobljenu i poniženu većinu u duhu fatalističkog mirenja i saživljavanja sa postojećim „bezalternativnimˮ poretkom. Funkcija te mentalne društvene nadgradnje je da reprodukuje vladajuće materijalne odnose sprečavanjem klasnog osvešćivanja većine, kojoj se u zamenu za život dostojan čoveka nude nacionalistički mitovi o slavnoj prošlosti, kapitalističke bajke o preduzetništvu i religijske priče o pravdi na drugom svetu.

Poput socijalno i politički angažovane umetnosti i posebno umetničke muzike, kreirane klasičnim i savremenim tehnološkim sredstvima na ideološkim pozicijama socijalističke levice, rokenrol je od nastanka do danas, u svom izvornom idejno-vrednosnom kodu i stvaralačkoj praksi konceptualno artikulisane buke, sadržao snažan i društveno uticajan humanističko-emancipatorski potencijal.

Ispoljavao ga je u javnoj kritici i pobuni, umetnošću reči sjedinjene s zvukom, protiv rasizma, militarizma, socijalne nepravde, konzumerizma, imperijalizma, fašizma i ostalih brojnih negativnih pojava kapitalističkog društvenog sistema. Stoga bi i danas, u vreme globalne krize muzičke industrije izazvane pandemijom Kovid-19, u svom sadržajnom bogatstvu i nekomercijalizovanom vidu, u sinergiji sa srodnim muzičkim žanrovima, umetničkom i teorijskom produkcijom, možda mogao dati doprinos stvaranju alternativnog kulturnog modela i borbi nove levice za stvaranje boljeg sveta na drugačijim socio-ekonomskim, idejnim i vrednosnim postavkama.

Osnovni ciljevi serijala kratkih intervjua pod naslovom „Nova levica – angažovana muzika i kulturaˮ, urađenih sa više ili manje istaknutim stvaraocima različitih generacija, koji su sačuvali lični i profesionalni integritet, a ideje i vrednosti levice su im bliske, sadržani su u suprotstavljanju nacionalističkim istorijskim revizijama jugoslovenske prošlosti, artikulisanju stavova o potrebi stvaranja radničke partije u Srbiji i mogućoj ulozi muzike i generalno alternativne kulturne produkcije u njenoj popularizaciji i borbi na ideološkom planu.

Darko Cvijetić (11. januar 1968, Prijedor) je bosanskohercegovački i srpskohrvatski pesnik, pisac, režiser i dramaturg. Odrastao i školovao se u Prijedoru, Banjoj Luci i Zagrebu. Često navodi da je bio Učenik kod Majstora Ivana Obrenova. Piše romane, poeziju, eseje, kratke priče, režiser je i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Pesme i romani su mu prevođeni na nekoliko svetskih jezika: francuski, engleski, nemački, slovenački, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš. Uređivao književnički blog pod nazivom Hypomnemata. Član je tri društva: P.E.N. Centra Bosne i Hercegovine, Društva pisaca BiH i Hrvatskog društva pisaca.

Pesme iz njegova zbirke Ježene kožice, koje je na poljski preveo Miloš Valigorski (polj. Miłosz Waligórski) bila je u finalnom izboru za evropsku nagradu “Evropski pesnik slobode” (polj. Europejski Poeta Wolności) 2018-2020.

Dobitnik književnih nagrada “Fric” (Miroslav Krleža), Hrvatska, 2020. i nagrade “Petar Kožić” 2019. Zadužbine Petar Kočić, Banja Luka-Beograd, za roman “Schindlerov lift”, Buybook, Sarajevo-Zagreb.

Darko Cvijetić je nesumnjivo jedan od najznačajnijih književnika postjugoslovenske književnosti, objavljivao tekstove i kolumne za sve važnije časopise u regionu, učesnik svih važnijih književnih festivala (kao što su Sarajevski dani poezije, Šopovi dani na Plivi, Slovo Gorčina u Stocu, Bookstan u Sarajevu, Vrisak u Rijeci, Festival svjetske književnosti u Zagrebu i Splitu, Imperativ u Banja luci, KaLibar u Varaždinu… ). Dnevničke zapise objavljivao na portalu Buka i Slobodna Evropa.

Objavljena dela: “Noćni Gorbačov”, 1990, Beograd; “Himenica”, 1996, Beograd; “Manifest Mlade Bosne”, 2000, Novi Sad; “Passport for Sforland”, 2004, Banja Luka; “Masovne razglednice iz Bosne”, 2012, Banja Luka; “Konopci s otiskom vrata”, 2013, Mostar; “Mali ekshumatorski eseji”, 2015, Banja Luka – Beograd. “Emotikoni u Viberu”, 2016. Sarajevo “Paraolimpijske himne”, 2017. dvojezično, Ljubljana. “Ježene kožice”, 2017. Zenica, “ Schindlerov lift“, 2018. Sarajevo – Zagreb, “Što na podu spavaš”, 2020. Sarajevo-Zagreb
Značajnije pozorišne režije: Nije čovjek ko ne umre, Velimir Stojanović, 1991., Srpska drama, Siniša Kovačević, 1995., Mandragola, N.Makijaveli, 1997., Galeb, paviljon 6, po A.P. Čehovu, 2003., Na čijoj strani, Ronald Harvud, 2007., Kvartet, Ronald Harvud, 2012., Feničanke, materijali, autorski projekat, 2013., Generacija bez kosti, autorski projekat, 2015. Bunar, Radmila Smiljanić, 2016.
Značajnije pozorišne uloge: Raskoljnikov, ZLOČIN I KAZNA,F.M. Dostojevski, režija Gradimir Gojer, 2007., Boris Davidovič, GROBNICA ZA BORISA DAVIDOVIČA, Danilo Kiš, režija Gradimir Gojer, 2009., Estragon, ČEKAJUĆI GODOA,Semjuel Beket, režija Radenko Bilbija, Clow, KRAJ PARTIJE, Semjuel Beket, režija Dragoljub Mutić

Rođeni ste u etnički mešovitoj porodici i vaspitani na socijalističkoj vrednosnoj orijentaciji. Sa usamljeničke pozicije anacionalnog stvaralačkog subjekta u gotovo celokupnom književnom opusu umetnički snažno i potresno kritički tematizujete teško ratno nasleđe svog grada kao simbola ljudske tragedije multietničke Bosne i Hercegovine. Pripovedate o teško shvatljivoj krvavoj propasti ideje bratstva i jedinstva i zajedničke zemlje, o ludilu i zlu nacionalizma, transgeneracijskim traumama, porazu humanosti i dugotrajnim društvenim posledicama u kolektivnoj palanačkoj zarobljenosti krivicom bez odgovornosti i kazne za zločine tranzicionih elita, dobitnika 90-ih, i katarze njihovih klasno neosvešćenih podanika koji žive u paklu beznađa, besmisla i besperspektivnosti svakodnevnice zarobljene prošlošću.

Ko su, po vama, glavni krivci i šta su stvarni razlozi za uništenje SFRJ i vladajuće kulturno hegemonijske revizije njene prošlosti? Ako uvažimo sve njegove mane i nedostatke, koja civilizacijska dostignuća socijalističkog društvenog uređenja, u kojima je uživala vaša generacija, su poništena u tranzicionom procesu, a smatrate da bi trebala da budu obnovljena i da li je uopšte moguće ostvariti tu zamisao?

Darko: Da, rođen sam u etnički mješovitoj porodici, radničkoj porodici, čvrsto utemeljenoj u socijalističkoj vrednosnoj orijentaciji. Pojavio sam se te magične 1968. u malom rudarskom mjestu, u zapravo finišu Jugoslavije, u posljednjih dvadeset i kusur godina njezina života.

Komunističke elite padom Zida brzo oblače dresove nacionalista i još brže privatiziraju religiju, pravo na reinpretaciju prošlosti i odjednom počinje kolo raskrvavljenog raspada. Etničke zastave najpogodniji su rekvizit ako ste krenuli u pljačku rođene zemlje. Vidjeli smo potpuni slom kulture i svih tekovina humane i socijalne države i, prije svega, izdaju intelektualaca koji su dozvolili poraz svjetskosti i ushit militarizma i primitivizma obraslog prostotom populizma i podaništva.

Brutalno je prosto – kapitalizam je uzeo obrazinu nacionalizma da bi bio prihvatljiv, i zatim brutalno rašarafio zemlju prethodno namirenu krvlju. Od “našega” nije ostalo ništa. Sada je sve u rukama najgore manjine u službi stranog kapitala. Mogu biti i vrlo plastičan – u Prijedoru je postojao kafić “Rudar” koji su svi zvali – “kod Ćifuta”. Vlasnik je bio stariji čovjek, Bošnjak, koji je zajedno sa sinom ubijen u obližnjem logoru. Kafić su nasilno za vrijeme rata zauzela dvojica vojnika Vojske Republike Srpske (Napravili su dakako kockarnicu. Pa su ispred “kod Ćifuta”, na tri koraka bliže pozorištu, druga dvojica vojnika, rođena braća, izrešetani jedne ratne zimske noći, nakon dobitne partije.) Sada je tu kineska prodavaonica ženskog donjeg rublja (!?) (“Rudar” u ženskom korsetu, nakon četiri muška leša.) Odnosno, srpska Vojska je ubila Bošnjačke gazde, da bi taj prostor bio kineski dućan intime u Republici Srpskoj! To je pravi rezultat rata. Jugoslavija je bila najveća ideja Južnih Slavena, i siguran sam da će to buduće generacije uvidjeti, čim padne impresija ratom, čim pomru svi heroji i spomenici se opet zapišaju. Hoće li ta ideja nositi i to ime, ja to ne znam, ideja Jugoslavije zaslužuje ljude sebi dorasle, a oni su sada ovdje nemogući ili još nerođeni!

Pretpostavljam da ste upoznati sa postojanjem i delovanjem Levice u Sloveniji i Radničke fronte u Hrvatskoj, kao i da ste čuli za transformaciju srbijanske SDU u Partiju radikalne levice. Da li mislite da postoji potreba stranačkog obnavljanja i udruživanja antisistemske, radikalne levice na „ex-YUˮ prostoru, kao ispravnog načina rešavanja identitetskog i bitno ljudskog pitanja dehumanizovanih tranzicionih gubitnika, i da li je ta ideja uopšte ostvariva u sadašnjem istorijskom kontekstu, s obzirom na kolektivnu klasnu neosvešćenost, porobljenost većine u partokratsko-klijentelističkom poretku, mirenje s dominantnom logikom preživljavanja u koloniji, političku apatiju i beznađe, iseljavanje mladih, ali i spremnost režima i njegovih mentora da istinsku opoziciju sistemu neutrališe kupovinom, ucenama, ubistvima, ili nekom novom Obznanom?

Darko: Da, svakako sam upoznat s postojanjem i djelovanjem više pokreta radikalne ljevice u tzv. regionu. Ali, ja vam ne znam odgovoriti na to pitanje, političko biće, u mojem slučaju, uvijek se iscrpljivalo u poimanju umjetnosti kao vrhunskom (pored ostalog) političkom činu. Nisam siguran koliko su ovi ljudi, duboko razvaljeni nacionalizmom, svjesni izdaje intelektualne elite, i koliko su zapravo sami, u svojoj vjeri krda u nacionalističku moć. Mene plaši riječ “radikalizam” ma koliko ga krasio humanizam kao cilj. Iako je posve točno – vrlo uskoro nećemo imati više nijedan resurs koji već nije u rukama kapitala, počevši od bilo koje vrijedne ideje, pa do željezne rude, ili flaširane pijaće vode. Ali, ne možete probuditi čovjeka koji se pravi da spava, govorio je Srđa Popović.

Ovdje su ljudi stoljećima brižljivo odgajani da javno linčuju ili ubijaju ljude koji im govore istinu. Udruživanje ljudi koji govore istinu pojačat će ton u općoj kakofoniji lažnog i glasnog govora, ali se pak kod mene, radi o iskonskoj rezerviranost umjetnika prema udruživanju ljudi. Strašno je vidjeti stampedovski odlazak, egzodus mladih ljudi, svih nacionalnosti s teritorija Južnih Slavena.

Vidjeti tu duboku razočaranost, i to djece čiji su očevi prevarom postali od radnika ratnici. (Konverzija natrag je nemoguća jer su ratnici sami sebi uništili tvornice i prodali ih strancima, uništili su svoja radna mjesta.) Trebat će vremena da ratnička djeca shvate da su europsko roblje, i da se osvrnu na lijeve ideje i pobrinu se za sebe.

Da li pratite aktuelnu domaću i regionalnu muzičku i generalno umetničku produkciju i šta mislite o mogućnostima i značaju njenog socijalnog i političkog angažovanja u današnje vreme, kao oblika i dela alternativne kulturne borbe za promociju vrednosti i ciljeva nove levice, koja utopijski nastoji da promeni vladajući idejni i materijalni poredak stvarnosti i povesno ostvari socijalno pravednije ljudske odnose? Kakva su vaša iskustva o moći angažovane umetnosti u popravljanju i bitnom menjanju istorijske stvarnosti?

Darko: Pratim, dakako, koliko mi prilike dozvoljavaju. Istaknut ću Olivera Frljića, ili Kokana Mladenovića, Zlatka Pakovića ili Senada Avdića u muzici, Damira Urbana…To su veliki umjetnici i istinski i duboko angažirani u promociji umjetnosti, umjetničke slobode i humaniteta, kroz vrlo kritički angažman unutar svojega sektora djelovanja. Pokretačka snaga umjetnosti vodi individualnoj slobodi, stvaranju bića koje misli i humanizira svijet. Moji su učitelji u književnosti danas, upravo takvi – Miljenko Jergović, Semezdin Mehmedinović, Selevedin Avdić ili mlada Monika Herceg, Magdalena Blažević…Čak nema umjetnosti ako ona sama ne emanira slobodu…Sam sam proizvodio kazališne predstave, kao i knjige, u cilju “popravke svijeta” i progledavanja na svoj socijalni očaj i društvenu nepravednost. Spasite jednog, spasili ste svijet, uče nas talmudski mudraci. Možda otud vjera da umjetnost nalazi toga Jednog, i da ga budi za ovaj svijet, da ga budi za čuda i ljepotu, u kratkotrajnom bivanju mesa na suncu.


http://www.rockomotiva.com/razgovori/nova-levica-angazovana-muzika-i-kultura-20-darko-cvijetic/?fbclid=IwAR2z7zhmVbXSA-FBtPrgDEOPl2PM2a93nLF2h2M8o2sFSgVp30IVyeR8_Lk

14. Međunarodni festival proze – PROSEFEST, 2020. Novi Sad

Tradicionalni uvodni program “U susret Prosefestu”, održava se danas (utorak), a biće posvećen nedavno preminulom mladom piscu iz Bosne i Hercegovine – Bekimu Sejranoviću. Glavni festivalski program ugostiće autore iz zemlje i inostranstva, a publika će imati priliku da prati književne razgovore koje će i ove godine uz književne kritičare moderirati novosadski gimnazijalci.

Gosti 14. Međunarodnog festivala proze – PROSEFEST su: Rumena Bužarovska (Severna Makedonija), Lana Bastašić (Hrvatska/Srbija), Semezdin Mehmedinović (Bosna i Hercegovina), Darko Cvijetić (Bosna i Hercegovina), Karil Filips (Velika Britanija) i Jovica Aćin (Srbija) − ovogodišnji laureat Međunarodne književne nagrade “Milovan Vidaković” koju dodeljuje PROSEFEST.

Program 14. Međunarodnog festivala proze PROSEFEST dostupan je na zvaničnom Jutjub kanalu Kulturnog centra Novog Sada, od utorka 15.12. u 12 časova.

https://www.youtube.com/watch?v=tC9gkN_SnjY&feature=share&fbclid=IwAR3yxQ7O6CQGlgy2Wlrg9YnAnxab4n_RSO_Vc4laJoeN65aO5igMn20Mat4