Dizniled

mišo pješak

foto – Mišo Mirković

 

 
* * *
 
W.Disneya odmah nakon smrti, u skladu s njegovom voljom, zamrznuli su, te na 180 stupnjeva ispod nule iščekuje uskrsnuće.
 
Za to vrijeme, nacrtani miševi govore.
 
* * *
 
Na obilježavanju dvadesetpetogodišnjice zatvaranja
Obližnjeg logora
Potukli se bivši logoraši
Oko zasluga komemoriranja
 
Policija koja ih nekad tukla
Razvajala ih
Nemojte ljudi sramota je
 
* * *
 
Nacističke glavešine pogubljene su 16.10.1946.
Gering se jedini ubio, oko 23 sata, 15.10. no, to drugi osuđenici nisu saznali.
Fon Ribentrop bio je prvi.
U dvorištu, gdje su američki oficiri igrali košarku, postavljeno je troje vješala.
Dva su radila naizmjenično, treća su bila rezerva.
Rozenberg je bio četvrti, vješala dva.
 
Obješeni su potom smješteni u kovčege i fotografirani kao dokaz.
Tijekom noći prevežena su u Dahau, gdje su posljednji put potpaljene krematorijumske peći.
 
Spalile su lešine svojih tvoraca.
 
Dvadesetsedam (27) kilograma pepela rasuto je u potok, potom se ulilo u rijeku Isar, koja prolazi kroz Minhen.
 
Da su tu vodu zaledili, da li bi i u njoj Nešto čekalo, kao kod Disneya.
Dok nacrtani miševi silaze s papira
U prave kaveze.
Advertisements

On se zove Nar, ona Kiša

trakl

 
Jastreba u daljini pridavljuje oblak
Orač sruši njivu u nebo
Pa vuna škripi od prašine
 
Među krticama šapuće se o cvijeću
Truplo lampe ima užu sjenku
Nakon bakine smrti
 
Na zaboravljen kolosijek kod Keksare
Vagon prskan hrđom zarasta u drugo ime
 
Prsti su poravnali ćilim
Potom se uvukli u rukavicu
 
Klavirštimerova slijepa kćer
Jasno čuje kako se vrapci probijaju kroz pljusak
Kao crn tepih

Voda za ptice zauvijek je natrunjena odrazima dvaju lasta

Između sedme i desete godine života gubimo sposobnost dublje komunikacije sa životinjama.
To svakako primjetimo kasno, kada već povjerujemo da komuniciramo s ljudima jezikom.
Cijena šutnji otada samo raste.
 
Usta zamalaksavaju, gospodo.
Uskoro ćemo njima opet samo jesti.
Govor se seli u dodir, trošen brižljivo svjetlom.
 
Na mušemi ribizla kaplje kao iznošena infuzija.
Ako živo srce, netom nekom izvađeno, staviš u toplu vodu,
ali brzo, brzo, ono će još i zapumpati par puta, čak i do sedam, pa se tek onda naglo promjeni u boju staračke pljuvačke, i klone.
 
A tko je ostao zadivljen nad stanućem prvoga srca?
Tko je gledao Prvo zaustavljanje, očima nauljenim od
 
neuslišive molitve?
 
Ovo mene od vode, raspijeskalo se iz neba u pustinju.

Skrnavljen grob Borisa Davidoviča

japanci

Children In the Snow, Japan, 1950’s, Unosuke Gamou

 
* * *
 
Kasnih sedamdesetih ujko Tončo kupio kameru 8 milimetara i snimao u Ljubiji baku Anku, djeda Franju, Ernu, Irenu, Viktora. Jednom smo pred rat gledali i bučno plakali.
Onda su svi umrli.
Kamera sad ima 9 milimetara.
 
* * *
 
Starac je pred rat redovito dolazio na Trg s Konjanikom i potpuno mirno, tepajući, hranio mramornog konja pod Konjanikom.
Kad je u novom ratu bila bitka za sljedećeg Konjanika,
grad danima nije imao šećera.
Ali konj na Trgu nije bio gladan, već miniran mudima novog Konjanika.
 
* * *
 
Branka našli nakon 24 godine:
prekoglibska košćurija uštirkana mahovinom
i dva kamenčića
koji su kanili biti oči Snješka Bijelića.

KINO OKO

 
Igor je početkom rata imao četiri godine
Iza kuće je posadio cvijet
 
Kada jednom dugo nije bilo vode
On je bakinu bočicu s kapima za oči
Iskapao u saksiju
 
Otad mu cvijeće vidi
Saksije mu se drže zajedno
 
I on otišao u
Irak biti snajperist

Venac je vena vencu

 

I tu se odmara sljepoočnica, oslonjena na zavjesu dok gledam kroz prozor. Ptice slijećući pritisnu drvo. Pretiktakujem ti se u ručni sat i zamišljam kako ti grijem ruke. Mokra se odjeća s tih riječi suši nekačena, kao kad se trula višnja igra iskrvarenosti. Kad si ušla u nebo, čudio sam se tamnim cipelama koje je angeo ostavio ispred. Kao jabučje sjemenke, izdvojive za vrt.

Kubik jasena da gori

oblak

 
U podrumu, kraj odbačene lutke s porezotinom na licu.
Most diše na nebo, crveno se zafreska u zid.
 
U Jasenovcu su, posve bukvalno, na mjestu minirane spomen kosturnice na lokalitetu Trokut, s više stotina kostiju partizana koji su oslobađali logor i Novsku, postavili spomen obilježje braniteljima, iz rata poslije.
 
Kosti na kosti, ustaški pozdrav nad kostima osloboditelja logora.
 
Ponorje isto ima ponorce, ponorce isto drage čekaju, i pjesme im iste kao pomorske, bol usoljena mesa.
 
Starim granama mraz curi niz obraz.
 
Baka ispred kuće mirno sjedi i muholovkom mlati.
Na mušemi mrtvi insekti, u pocrnjeloj vodi, kao lubenica u želucu.
Grožđe otpada na nju nasmijanu.
 
Pšenica udiše kišu kao plućobolni pumpicom.
Grkljani ptica otupe, dan okraća za sjenku dvorišta, uz kavu.
 
Ima i radio emisija za ponorce koja počinje s – “kako napipati dušnik pri klanuću ponornika, za daleko mu more.”