Piše : Darko Cvijetić, Žurnal, Sarajevo
Ili, kada je Marija B. pričala o Beethovenu, o njegovoj gluhoći i kasnim simfonijama, kada mi je rekla – “znaš li kako je Ludwig čuo Devetu?” Plakala je, pričala kako je jednom u studiju njezin prijatelj ton majstor skinuo tonove visoke frekvencije, e da bi joj ilustrirao što je od djela – genijalni kompozitor zapravo još mogao čuti…
Ništa, rekla je Marija, to što je Maestro čuo bilo je više tišina zvjezdanog neba nego uređen zvuk! Ništa, rekla je Marija…
Zemlja puna ustiju, izemljivost.
* * *
Velika Dubravka Ugrešić citirala je misao Itala Calvina:
“Književnost nije škola. Književnost mora računati na kultiviraniju publiku, kultiviraniju od pisca samog. Nebitno da li ta publika postoji ili ne. Pisac se obraća čitaocu koji je veći znalac od njega; izmišlja nekog drugog sebe, koji zna više od svog tvorca da bi razgovarao s nekim koji još više zna. Književnost nema drugog izbora nego da podiže úloge i nastavlja s klađenjem, slijedeći logiku situacije koja se može samo pogoršati”.
Uređen zvuk neba, raspet među zvijezdama.
* * *
Eno, vidi, rekao sam Danji,
vidra je zaronila uzevši suh zrak položen na rijeku u pluća, i ponijevši ga ispod sedre, trošila na mirovanje.
Ozeblost od sve tišeg pominjanja, tako bi se moglo opisati što se sve dalje zbivalo sa rijekom, na kojoj se hladovina bagrema širila umiranjem dana. Kad izroni nizvodnije, bez ijedne uzaludne kapljice na usnama, vidra će sedri uvećati odmorenost, a sedra vidri izmjeniti rasvjetu u utrobi, pred izron.
Ukućani presipaju zemlju, eno oplićava.
Angelima propada brižljivo spremana zimnica plavozačešljanom dječaku u rukama.
* * *
Svijet se utišava.
S petog kata Crvenog, netko doziva zorom nekoga na ulici, viče…
Glas je tako sam, da ga orezavši tišinu, zadavljenog odnosi Sana, u brdu samo svoje prašine. Kao prst, koji odjednom je okrenuo previše stranica, pa blago drhti od rijetko nahvatanog pijeska po jagodici.
Kao svijet pod snijegom, kao kiša čuvana za neobuvene cipele.
* * *
Jezik i oko čuvaju tajnu utrobe, jer su jedini organi koji uspijevaju biti unutra i van tijela.
Pa su s obje strane granice, mokra kvaka s obje strane vrata. Okom i jezikom možemo izmicati našu utrobu utrobi, i opet uvlačiti našu drskost natrag. Unutra.
Jezik i oko su nekada čupali, vadili, pržili, sjekli, tetovirali, usijecali, narezivali, spaljivali.
Sve da se ne iznese tajna utrobe. I oko se može pokriti, uvući unatrag, samo što oko šuti ne oblizujući kapke i ne umokravajući slike. Oko i jezik mogu sačuvati tajnu utrobe.
Kad lingvistika svu gimnastiku treptanja uvuče u jedan pogled, dovoljno dug i vlažan, da se zaboravi na otvaranje usta. I jezik u njima. Kad ne trepćeš oko ti isparava, u neki oblak što će iskišati se na svijet.
Nebo ne stari, a ipak kiša ima posljednju kap, snijeg drugu pahulju, zvijezda zagledano oko, istreptano gledanje.
* * *
U mome gradu, na mjestu strašnog ustaškog logora Ciglana, odakle su ustaški zločinci u Drugom ratu odvodile desetine hiljada potkozarskih Srba, Roma i Židova u Jasenovac, spomenik podignut u slavu žrtava oskrnavljen je već neki put zaredom! Veljko Rodić predsjednik Gradskog odbora SUBNOR-a, rekao je “da su nemili događaj odmah prijavili policiji, te da očekuje da će počinilac biti pronađen i kažnjen za ovo što je učinio. Taj neko je ovdje dirnuo u kosti mnogih logoraša. Kroz ovaj logor je prošlo najmanje 14.500 ljudi. Muškarce su odmah odvodili u Jasenovac i u druge logore, odakle nije bilo povratka. Ovdje su ostajale majke sa djecom i nejač, umirali su od gladi i od zaraznih bolesti jer nije bilo vode niti hrane i trebalo je preživjeti tu golgotu”, napomenuo je Rodić i naveo da je kao i dosad, s vrha spomenika čekićem oborena i smrvljena petokraka.
Pod istu vijest se nakačilo (na raznim portalima) desetine komentara koji – pazi sad – okrivljuju petokraku kao razlog za rušenje spomenika partizanima i antifašistima!
Kako smo došli dotle da ni sam Mladen Stojanović ili mladoobješena Lepa Radić ili Mira Cikota… nisu više vrijedni ikakvog našeg pijeteta?
Toliki mrtvi nemaju pomen i glas.
Pred izron u izemljivost.
* * *
Ostaje materinski jezik, rekla je Arendt apostrofirajući apsurdnu situaciju da govorimo jezikom mrtvog svijeta, dakle mrtvim jezikom, nakon Drugog rata.
Pogodan primjer za jezik svjedoka. Pjesnici, svjedoci, nalaze jezik kao ono što ostaje, kao ono što nadživljava i mogućnost i nemogućnost govorenja.
Što preostaje, to i označava određenu diferenciju – nemogućnost subjekta da se podudari sa samim sobom.
Ljudi zaborave, kaže Lj. da se roman “Schindlerov lift” završava citatom Krležine bilješke o sarajevskoj kiparici, koja je uzimajući otisak u gipsu s mrtvih lica Sofije i Ferdinanda, zaboravila prethodno staviti zaštitni sloj, pa ih oboje obezličila, u smrti im uzela lica. Tako su nadvojvoda i nadvojvotkinja obrezani za lice, u Sarajevu, 1914.
U smrti se, dakle, može biti bez lica.
Identiteti se otimaju za gipsane otiske.
Ta točka na “Lift”, jest poziv na uvid u metež identiteta.
Mlada kiparica iz Sarajeva, koju je netko doveo da uradi gipsane odlive lica tek atentiranog nadvojvodskoga para.
Četvrt je već novoga stoljeća, čija će glavna odlika biti – manjak lica na tolikim nasilno mrtvima.
darko cvijetic 