Prst, dama, kralj, prozor

darko šop

 
1.
 
Luka Evađelista, Antiohijski, rekoh, nikada nije vidio Isusa.
Ali je naslikao prvu ikonu – Carigradska Bogorodica. Zaštitnik slikara, sirijski izbjeglica Luka, koji je napravio prvi PROZOR u nebo, pod kojim anđeli čuvarkuće drijemaju i jedan drugome govore – layla tov/laku noć.
 
2.
 
Nikola Šop jest bosanski hrvatski pjesnik rođen u – Jajcu. Lik mu ukrašava novčanicu od 100 konvertibilnih maraka.
Mama kaže – dobra penzija – četiri Šopa!
 
Bio je preko trideset godina invalid. Ležao je nepokretan i supruzi recitirao pjesme o Isusu. Zakovan za krevet, kao za križ, nije mogao ni mrdnuti. A počelo je tako što je bio student književnosti u Beogradu, 1941.
 
Beograd su Nijemci bombardirali, on je nezgodno iskočio kroz PROZOR.
I stupanj invaliditeta samo sa postupno uvećavao do potpune oduzetosti i smrti 1982.
 
3.
 
Ove su me godine, 2018. pozvali na „Šopove dane na Plivi“ u organizaciji hrvatskog kulturnog društva Napredak. U podrumu samostana svetog Luke, vodili su, nas pjesnike, da vidimo posmrtne ostatke, mošti, moći, kostur posljednjeg bosanskoga kralja Stjepana Tomaševića, kojega su Osmanlije surovo pogubili, odrali mu živome kožu s tijela i odrubili mu glavu.
 
Kralj je bio svega dvije godine od 1461. do 1463., od svoje 23. do 25. godine života.
Kraljevo tijelo s odsječenom glavom položenom na grudi, nađen je pod drvetom, kraj PROZORA, „kako i pišu svete knjige“, kaže mladi fra Marko.
Kraj basne. Kralj Bosne.
Kostur u staklenome lijesu, kao Snjeguljica, već 555 godina!
Fotografiramo se, usprkos hladnoći samostanskog podruma i žedne neonske rasvjete.
 
4.
 
Srpska vojska ušla je u Jajce 1992. Zapalila je samostan svetoga Luke i crkvu.
Kralja u staklenome lijesu nisu ni tražili, prst svetoga Luke pred rat franjevci prenijeli u Dubrovnik, ali za njega nisu ni pitali, nego su kroz PROZOR Muzeja AVNOJ-a iznijeli Titovu bistu, medalje za hrabrost koje su proleteri ostavili za spomen sobu.
 
Zapalili i kuću gdje je spavao Lola.
 
5.
 
U porti samostana, među pjesnicima okupljenima u Šopovu čast 2018. upoznajem pjesnikinju A.M., pjesnikinju i vojnikinju Hrvatske vojske koja je s istom ušla 1995. u Jajce. Zapalili su Muzej AVNOJ-a i srpsku crkvu, „dečki iz njene jedinice“ našli su u podrumu zapaljene kuće stakleni lijes kralja, sakriven pod posteljinom.
Iznijeli su ga kroz PROZOR zapaljene kuće.
Tako je dama spasila kralja.
 
Iz podruma zapaljene kuće u kojoj je spavao „Stari“, u kojoj je spavao Tito.
 
6.
 
I nitko od nas pjesnika, Šopovih ljudi, ne pokazuje nikakav sentiment, za kosti uvezane žicom, u staklenome lijesu, za mladim kraljem koji je unutra već 555 godina, nakežen, svezub i uspavan, s nanovo uvezanom lubanjom za kičmu.
 
Kroz PROZOR samostana gledam okrajak neba.
 
Fotkamo se vojnikinja-pjesnikinja-dama, kralj mladi u staklu i ja, umorni bradati srpski borac-pjesnik, počasno pozvan u grad zakovanog Šopa, novopokrenutog vodopada, obnovljenog Muzeja AVNOJ-a, prsta svetoga Luke i „Pozorišno/kazališnih Igara.“
 
7.
 
Prst svetoga Luke Evanđeliste, navodno je kupio Đurađ Branković, srpski despot, i to za 30.000 zlatnih dukata od turskog vladara Epira. (oko 70 kg zlata).
 
Upravo taj prst (možda baš onaj kojim je slikao), u miraz će donijeti njegova kćerka Jelena i udati za upravo ovog mladog kralja Stjepana Tomaševića (i uzeti ime Mara), koji u staklu leži 555 godina kao Trnoružica.
Tako je prst svetoga Luke, Antiohijskog, preko srpske kneginjice došao u Jajce kralju Tomaševiću.
 
Prst kojim je slikan PROZOR, došao je nošen ručicom kneginjice.
 
8.
 
Fotkamo se ispred samostana svetoga Luke.
U njemu prst Lukin (vraćen nakon rata iz Dubrovnika u Jajce) i kosti kraljeve, stare 555 godina.
U Muzeju AVNOJ-a nova Titova bista, replika, i replike medalja za hrabrost..
Obnovljena kuća u kojoj je spavao Lola a i ona u kojoj je boravio Stari u doba AVNOJ-a.
 
Zagrljeni pjesnikinja-vojnikinja hrvatske vojske, dama što je spasila kralja i ja, iz suparničke srpske vojske, koji nije spasio nikog.
 
Kažem joj da sam igrao Raskoljnikova u Jajcu na Pozorišnim/Kazališnim Igrama, poslije rata, a ona kaže da je imala baku u Jajcu koju je ubio netko, za vrijeme rata.
 
Fra Marko nas fotografira kroz PROZOR župnog dvora.
„Nasmijte se, na okidaču mi je prst!“ veselo dovikuje.
Advertisements

Tri kratke priče Pierrea Menarda

kunići

/„(…) tako Salomon izriče svoju izreku
Da je sva novost tek zaborav.“
 
Francis Bacon, Ogledi LVIII /
 
1.
A TO JE TREBALO OSTATI
 
K. Franz je pred smrt prestao govoriti. Komunicirao je još samo ceduljicama.
Sve je to Maks Brod spalio, papir po papirić:
„Korak ima koru“
„Grbljar portretira sokola, u olovci“
„Dobro je da te zaborave, da im šećeš po sjećanju a da ne znaju.“
 
Sve je spalio:
„I da su na pokopu oca pucketale vlažne svijeće.“
 
2.
 
VIŠE GRADOVA
 
Kad su crnorukci Obrenoviće pobili, nijedno zvono nije zvonilo.
Za Dragom i Aleksandrom.
Nijedno.
Ni klepetalo monaško.
Tišina nakon usječene sise i izgorene kose.
Tišina nakon rasporene utrobe, kao nad Crvenkapičinim vukom.
 
U njoj dvoglav mlad bijel orao
Ne zna koju bi jetru prvo kljucao, niti kojim kljunom.
 
3.
 
ANDRIĆGRAD
 
Palo puno kiše.
Nabujali potok odnio nišane s mezarja.
 
Zorom hodža u gumenim čizmama,
Bjeloglav u magli, raskoračen hoda po mezarju i doziva po imenu.
 
I jedan se odazvao
Što je pred poplavu bio pri dnu brda
Odazvao se –
Kao da je s mezarom otišao uzvodno.

 

Učenje plivanja

pecanje

foto – Zlatko Javor

UČENJE PLIVANJA

Teško je misliti na našim jezicima, duže od devet riječi.
Pjevati je još teže, jer je jezik sakaćen i sječen, surovo siromašen sustavnim umaranjem.
Mladi Slaveni odlaze.
U više vjera, viševjerni mladi Slaveni odlaze.
Stari Slaveni postaju od Južnih Slavena. Uskoro će Južni Slaveni, postajući Stari Slaveni i progovoriti i propisati staroslavjanski.
 
Ono ostarjelih Slavena, što ostane od Južnih Slavena, vrtit će Praslovan od Lačnog Franca CD, na noćnom bolničkom ormariću, ukradenom iz hotela Jugoslavija.
 
Južni Slaveni jedu svoje jezičiće, i još samo malo, pa će ih pojesti, i početi govoriti engleski i njemački i švedski i danski, sve sa 577 riječi, i imat će google prevoditelje oko vrata, kao Pekić diktafone s Uspenjem i sunovratom Ikara Gubelkijana.
 
Odslavenit će se i progermaniti, i frizure će imati miteleuropske.
A Stari Slaveni, preostali, obilazit će Groblja heroja i zidati sve mlađe crkve i sve bjelje, i sve teže, a u bolnice će sami i dalje nositi supice i gazu.
I tako desetljećima.
Preslavenili se.
Ojužilo Slavenima. Hoće tako pred buru, kaže Arsen, kad sivilo podavi otoke.
Ojužilo, preslavenili se …
 
A šta je Dnjepru falilo?
Ili vatrama pod mrtvima?
Isus ne bi znao za nas, i freskama bi nedostajao, naročito zimi. Ni Muhamed ne bi znao za nas. Nitko nas po pustinjama ne pamti.
 
Ništa Dnjepru nije falilo, ništa.
Šta smo ovdje tražili, zašto smo dolazili, nitko se više ne sjeća, niti ima jezika na kojem bi se sjećao, nitko više i ne zna, i nikome više nije ni važno.
 
A tamo, kod kuće, žene nas još čekaju, i kao pred svake neuspješne lovce, stavljaju mlake čorbe i tješe ih znojnim dahtanjima.

Solmizacije i Paul Klee

StrojKojiCvrkuceNASLx_opt

Klee, Die Zwitscher-Maschine, 1922. (detalj)

SOLMIZACIJE

Vidiš, rekoh, u ovoj zgradi, evo tu dolje u prizemlju, bila je muzička škola, i baš ovdje smo išli na solfeggio, ranih osamdesetih prošloga stoljeća. Negdje pred sam rat, muzičku su preselili u zgradu Specijalne škole, a u prostoriju gdje smo učili note uselio se Savez gluhonijemih.

Plaši me što je tu sada mesnica, dovršim.
Šta te tu ima plašiti, pita.
Po toj logici, jednom kasnije, tu će biti rađaonica.
Da, ubijedio sam ga dok veli – ili barutana, minoodlagalište…

PAUL KLEE: STROJ KOJI CVRKUĆE, 1922.

Najstrašnija soba u Auschwitzu, u spomen kompleksu, jest ona s kosom, s tonama kose u staklu, kaže.

Nije meni, odmahnem, i sin me gleda u bore nad očima kao u tamninu oblaka nad jezerom, meni je strašnija soba s ortopedskim pomagalima, s protezama, čeličnim korsetima, drvenim nogama i rukama, vještačkim zubalima i kliker-očima, polugumenim prstima.

Sve bi to bilo spaljeno, kažem mu, da je bilo meso ili ono za šta se već predstavlja da jeste. Odsustvo spaljenog mesa jest ono što sobu projezivi.

Ili ovako: ostanak onoga, što u dim otišavši jesu smatrali dijelom sebe, jezivo je u svoj svojoj ostanini.

Uz ovo staklo, između onoga kojeg nema u dimu, i tužnog ovog svijeta.

 

Gnijezdo od krune

gnijezdo isus

foto – Ivana Obrenov

 

“Pinon reče: Sad si na cilju. Sada je na tebe red. Dao mi je pero iz ptičjeg krila. Nagnuo sam se napred i ugledao kako lagano, gore u vazduhu lebdi ptica čije se konture ocrtavaju na ledu. Nagnuo sam se k ledu, gotovo dodirujući ledenu koprenu, do sam istovremeno prevlačio perom po njoj. Ptica na ledu iščeznu a namesto nje pojavi se lice. To sam bio ja.”

/PER OLOV ENQUIST,  PALI ANĐEO/

 

Neilu Armstrongu je pred let na Mjesec umrla kćerkica od raka.
Pa su se mimoišli.
Kraljičin gatar
Produži joj liniju života
Skalperom kroz rukavicu.
Zvonolivci od golubara
Nauče kačiti poštu
Za nožice.
Prvo je sterala veš,
pa mi smežuranim jagodicama ogulila jaje. Brzodišuća kao premorena lasta. Svako jutro učim sunce na svoje oči, rekla je, čuvaj ovu riječ u teglici, kao zimnicu.
Usta treba malo vratiti jedenju a manje govorenju – žvakanje, a ne pjevanje, mljackanje i mišljenje.
A pjesnike u tube krvi. Da se uče istiskati, svijetom hodati s kesom posjetnih bolničkih jabuka.
 
Beznožan ružonoša i dalje je onaj koji je trgao.

Anamnezica

 
Danilo Borisovič Novski, Danja,
Sin Zinaide Mihajlovne Majsner i
Borisa Davidoviča Novskog, starac, rođen 1921.
Primio kisik, popodne sjedio uz prozor, šaptao o
 
Željeznici i gvozdenoj očevoj vilici kojom je
Mozgiće drobio orasima.
Po tijelo došla sedamdesetpetogodišnja kćer
Hana Danilovna Novska,
Lica boje neba isisanog iz ptice.
Danima je ista pokojnom govorila o dječaku
Koji na štoku vrata provjerava da li raste,
 
I o mliječnom zubu koji se sprema ispasti
I pokvariti mu osmjeh.
Samo da ga jednom rodi, samo da ga rodi.

Šopovi dani na Plivi, 2018.

sopovi-dani-program

Program će početi u ponedjeljak, 1. listopada u rodnoj kući Nikole Šopa u 18.00 sati Jajačkom pjesničkom večeri gdje će se predstaviti domaći pjesnici. Poslije predstavljanja pjesnika bit će prikazana predstava Izborna smutnja u dvorani Domu kulture s početkom 19.30 sati.

Središnja pjesnička večer održat će se u petak, 5. listopada 2018. godine u salonu Doma kulture u Jajcu u 19.00 sati na kojoj će se predstaviti središnji gost Darko Cvijetić. Na središnjoj pjesničkoj večeri bit će dodijeljene nagrade učenicima za najuspješnije literarne radove.

U subotu, 6. 10. 2018. godine u rodnoj kući Nikole Šopa u 11.00 održat će se Jutarnja pjesnička druženja gdje će se predstaviti ostali gosti pjesnici. U 13.00 sati u Domu kulture u Jajcu bit će održano predavanje Darka Cvijetića na temu: O kazalištu i poeziji danas.

Važnu ulogu u Šopovim danima na Plivi zauzimaju i jajačke škole u kojima će gost Darko Cvijetić prezentirati svoju poeziju. Završnica natjecanja u čitanju za učenike osnovnih škola održat će se u OŠ 13. rujan, 9. listopada, dok će u srijedu, 10. 10. 2018. u 11.00 u središtu grada biti održana likovna kolonija za učenike jajačkih osnovnih škola.

Završnica natjecanja kviza Upoznajmo Šopa biti će 15. listopada u SSŠ Jajce. Zatvaranje 17. Šopovih dana na Plivi bit će nakon performansa Tražim ulicu za svoje ime 20. 10. 2017. koji će se održat u Domu kulture s početkom u 19.00 sati.