Darko Cvijetić “Noćna straža”: Pusta Bosna i ponovljivost smrti

Piše: Ivana Golijanin, Oslobođenje, Sarajevo

Posljednja knjiga bosanskohercegovačkog književnika Darka Cvijetića “Noćna straža” oblikovana je od dva dijela – proznog i poetskog. U njima Cvijetić iznova pokazuje vlastito umijeće spisateljske artikulacije zlokobnih tema koje oslobađa u jeziku, i ka vječnosti.

Prvi dio naslovljen je sa “Naš panj, naša satara” i označen podnaslovom – priče/ relata refero – što upozorava čitatelja na to da sve što će u nastavku pročitati ne shvati doslovno. Bez garanta istinitosti, nalazimo se u domenu fikcije u kojem autor ispisuje seriju priča za koje ćemo svakako poželjeti da nisu istina. Kratke priče, crtice iz života i još prisutnije smrti, u svega nekoliko redova, nekad jedva na dvije stranice, sažimaju prošlost i sadašnji trenutak.

ZVRK OD BREZOVINE

Likovi kojima posvećuje prvi dio svoje nove knjige pogođeni su ratnim iskustvom i tu traumu prenose i u sadašnjost. “Mladen se u trideset osmoj godini života zamonašio. Dvanaest godina uzimao kokain. Sve zbog rata. (…) Govorio je – ako u raju imaju jabuke, tamo je onda jesen. Govorio je – ne mogu vidjeti ni krpene granate iz cirkuskih topova a da ne čujem eksplozije. Govorio je – malom sinu kupim zvrk od brezovine i snažno ga zarotiram na stolu i opet čujem rafale. Govorio je – ljudi se iz zemlje dižu, da uđu materama u stomake, da se sakriju.”

Na pozadini strahovitih dešavanja i sjećanja na prošlost Cvijetić gradi narativne procjepe iz kojih curi sadašnjost preopterećena prošlošću do mjere potpunog, vlastitog poništavanja. Ponovljivost smrti se proteže zauvijek u svačijem životu, i onom koji živi Eso nakon bivanja u logoru, Pero koji ga je mučio i Lazar koji je gledao Aziza dok su ga živog zakopavali. Svi oni, živi a trajno obilježeni smrću koja nije došla po njih tada, ispljuvavaju zemlju ostavljenu za sutra. Njihova nutrina je razorena i primorana bivati u njima samima, bez njihove volje. Sjećanja su, iako kratka i djeluju usputna, u ovim Cvijetićevim pričama izvanredno afektivna i, uprkos (po)smrtnom tonu, doprinose spasonosnom pokušaju stabilizacije narušenih života i prevazilaženju traume.

Prolog prvog dijela je posvećen imenu – “Što s imenom kada nas nema više, kada odemo? Što s imenom koje smo nosili, koje nam je dato kada smo rođeni? Post smrtno i pred rodno ime”, dok u svom epilogu Cvijetić piše spisak imena ljudi kojima je posvetio priče, a koji naziva Metanastazija (grč. masovno preseljenje stanovništva u potrazi za boljim životom). Gdje se nalazi bolji život? Šta ostane od imena kada odemo? Odgovor na oba pitanja je, nestvarno i paradoksalno, upravo u smrti.

”Noćna straža” je naslov koji evocira tišinu i tamu – na straži se mora biti tiho i oprezno. Naslovnica Cvijetićeve knjige direktna je aluzija na Rembrandtovu “Noćnu stražu”, u pokretu zaustavljena četa, koju je bosanskohercegovački grafički dizajner i ilustrator Boris Stapić vidio pod svjetlima fosforne rakete zbog koje lica i tijela izgledaju kao voštane figure i dječije igračke. Osvrnuvši se na pitanje o tom motivu, pisac je kazao: “Vidim veliki luk između moje prve objavljene knjige ‘Noćni Gorbačov’ (Pegaz, Beograd, 1990) i ‘Noćne straže’ (Buybook, Zagreb-Sarajevo, 2021). Tridesetjednogodišnji noćni luk iznad Puste Bosne.

U spajanju razorenih sudbina, drugi dio knjige zauzima “Pusta Bosna” – poema u sedamdeset naricanja. Motiv od presudnog značaja za interpretaciju ovog dijela koji Cvijetić varira u nekoliko navrata jeste Eliotova “Pusta zemlja” – simbol koji nam ovdje pokazuje kako je nevolja puste zemlje povezana sa nevoljom njenih gospodara. Oni koji su Bosnu naseljavali misleći da je pokore napravili su je pustom, a onda su se ljudi jednostavno navikli na taj surovi i sumorni život u njoj. “Prelopatati zemlju. Ova se stidi. /Zeleni križ na apotekama šalje /morzeovske rečenice, kao loši srčani udarci. Semafori ne /odustaju od žutog svjetla. Štakori zapanjeni. /Noću ljudi nekamo nestaju. Pticama se ne spava. Kome jabuke,/zacvali voćnjaci. /Sloj sjenke debljine ožiljka. Ćuk u Bešinoj ulici dvije noći nije/spavao od tišine.”

PUNI SJAJ MJESECA

”Noćna straža” je naslov koji evocira tišinu i tamu – na straži se mora biti tiho i oprezno. Naslovnica Cvijetićeve knjige direktna je aluzija na Rembrandtovu “Noćnu stražu”, u pokretu zaustavljena četa, koju je bosanskohercegovački grafički dizajner i ilustrator Boris Stapić vidio pod svjetlima fosforne rakete zbog koje lica i tijela izgledaju kao voštane figure i dječije igračke. Osvrnuvši se na pitanje o tom motivu, pisac je kazao: “Vidim veliki luk između moje prve objavljene knjige ‘Noćni Gorbačov’ (Pegaz, Beograd, 1990) i ‘Noćne straže’ (Buybook, Zagreb-Sarajevo, 2021). Tridesetjednogodišnji noćni luk iznad Puste Bosne.

U spajanju razorenih sudbina, drugi dio knjige zauzima “Pusta Bosna” – poema u sedamdeset naricanja. Motiv od presudnog značaja za interpretaciju ovog dijela koji Cvijetić varira u nekoliko navrata jeste Eliotova “Pusta zemlja” – simbol koji nam ovdje pokazuje kako je nevolja puste zemlje povezana sa nevoljom njenih gospodara. Oni koji su Bosnu naseljavali misleći da je pokore napravili su je pustom, a onda su se ljudi jednostavno navikli na taj surovi i sumorni život u njoj. “Prelopatati zemlju. Ova se stidi. /Zeleni križ na apotekama šalje /morzeovske rečenice, kao loši srčani udarci. Semafori ne /odustaju od žutog svjetla. Štakori zapanjeni. /Noću ljudi nekamo nestaju. Pticama se ne spava. Kome jabuke,/zacvali voćnjaci. /Sloj sjenke debljine ožiljka. Ćuk u Bešinoj ulici dvije noći nije/spavao od tišine.”

PUNI SJAJ MJESECA

 Kao što Eliot ispisuje motivski paradoks u kojem je život lišen smisla smrt, a ponovni smisao može uspostaviti opet smrt – ritualna, žrtvena – tako i Cvijetić u poemi, kontinuiranim ispisivanjem smrti na stranicama, pokušava uspostaviti njen smisao za nastavak, makar i privida dostojanstvenog života. Ne iskliznuvši u romantiziranje traume, pjesnik u poemi mapira neke od suštinski važnih boljki Bosne proizašlih iz (ratnih) razaranja, između ostalog i neprikosnovenog robovanja traumi i žrtvi. U stihovima “Puste Bosne 5” stoji: “Mi zapravo mrzimo ‘našu žrtvu’, rekao je./Što neviniju i što veći broj./Zavidimo. Jer je ‘naša žrtva’ neprikosnoveni autoritet./Zavidimo joj, jer joj robujemo, jer je slobodna, ta ‘naša žrtva’.”

Prvi dio Eliotove poeme nosi naslov “Sahranjivanja mrtvih” i tematizira smrt kao pojavu koja nas privlači, to jeste opisuje teškoće buđenja iz smrti u životu – stanju u kojem ljudi u pustoj zemlji žive. Ljudi (o) kojima Cvijetić ovdje”nariče” boje se da žive u stvarnosti. Zato je april i za njih najokrutniji mjesec, a trebao bi da bude mjesec ponovnog rađanja proljeća. Kada je moguće razmišljati o tom mjesecu u njegovom punom sjaju? Kada ćemo prošlost ostaviti u njenim vlastitim okvirima, a ne u isuviše krhkoj sadašnjici? “Današnji sterilitet bit će jednom prevaziđen, kada proljeće sebe bude razumjelo”, reći će Darko Cvijetić, a ja da ne postoji bolji sažetak konačnog smisla koji emanira “Noćna straža”, i njegova književnost uopšte.

https://www.oslobodjenje.ba/magazin/kultura/knjizevnost/darko-cvijetic-nocna-straza-pusta-bosna-i-ponovljivost-smrti-712732?fbclid=IwAR28PUGbsaX_x-oEjMtIFZCfXBDAuB4BjfVzoGGF6buBpn8QLLhDN5yStt8

IZ CRVENOG SOLITERA: Esma i ja odosmo odavde

Knjiga priča MANIFEST MLADE BOSNE, Prometej, Novi Sad, 2000.
nije za dvadesetjednu godinu, ni od koga pozajmljena u Narodnoj biblioteci Ćirilo i Metodije u Prijedoru.

Piše: Darko Cvijetić

Našli smo se, evo, u kandžama sopstvene odnjegovane životinje, koja svo vrijeme budno u nama čeka svoju vanjsku aktivnost. Gaston Bachelard je govorio da “odsustvo kuće uvjetuje odsustvo sanjanja”. 
A kuće nam je sve manje, sni nam se ukočuju, trule, ne daju se takvi sanjati. 
Ostaje samo da odlučiš – ostaješ li iza ili ispred svoje riječi.

Znaš, pričali smo tako Šile i ja, svaka tvoja kost se broji u tebe, svaki nokat koji si odrezao upravo je prestao biti ti. Tako i ono što si sanjao, upravo se odvojilo od tebe, prestalo biti ti, i tko zna kamo sanjano odlazi, ili ga netko skuplja, odlaže, čuva, sortira, kao u Daniluškinoj Enciklopediji. 
Jebi ga, meni je Nova Godina kao klincu uvijek bila nova ploča Bijelog dugmeta, kažem. 
Kad se potrefilo da Novu čekam s četvoricom u rovu ’94., istresao sam rafal kao mama mrvice sa stoljnjaka, i pijan im vikao – osamdeset-četvrta se vuuuče-ne-računaj-na-meeene, rekao on. 
Pucao sam u nebo, ne boj se.

* * * 

Glumci, na Međunarodni dan djeteta, u privatnom inostranom tržnom centru, dijele klincima besplatne ulaznice za predstavu NIJE ČOVJEK KO NE UMRE. 
Na drugom kraju zemlje je praznik, Dan državnosti, tako i u Distriktu Brčko. 
Plejada zakona koje nitko više normalan nije u stanju pratiti. Svaka druga livada ima svoj zakon o bumbarima.
Na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženskih prava, kao u svakom od svjetova u kojem još postoji poetska pravda, i posljednji teatar koji je nastupio na kazališnim/pozorišnim Susretima u rečenom Brčkom, povukao je svoju predstavu iz eventualnosti žiriranja. 
Razlog je glumac koji žirira, prozvan od nekoliko žena, glumica dakle, za seksualna napastvovanja. 
Igrom slučaja, posljednji je odustao teatar iz Banja Luke, dakle Republike Srpske, koji će, kao i svi teatri izvesti ipak publici predstavu. I to, slušaj samo – “Derviš i smrt” po romanu Meše Selimovića, u režiji gostujućeg makedonskog redatelja. 
Sumirajmo: Teatar iz Republike Srpske će na Dan državnosti BiH, izvesti u Brčkom u čast publike, predstavu “Derviš i smrt” po romanu Meše Selimovića a u režiji Makedonca! 
Na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama.

I opet bih pucao u nebo, ne boj se. San nam se ukoči od toliko nesanjanja.

* * * 

Jedan Raskoljnikov, recimo, koji se vratio nakon tridesetpetogodišnje robije. Zamisli ga samo, kaže Lj., 
Ona ga nesretnica, Sonja, svo vrijeme čekala, ostarila, pocrnila, ostala bez života i bez vjere, starica s četrdesetdevet, partijka, boljševik. On još mršaviji, bez zuba, sijed i propao. 
Zamisli ga kako nalazi još starijeg Porfirija Petroviča, koji je daaavno penzionisan, i živi u istom onome stanu. Između se dogodila Revolucija! 
Sad je Rodion Raskoljnikov vjernik i duboko ubijeđen da je živ zahvaljujući Bogu. I susreće Porfirija, koji je proganjan jer još nije komunist, jer sumnjaju da je trockist, sumnjaju da je Bijeli…Svijet je to sada u kojem ruše crkve, tuku popove, obeščašćuju monahinje…Svijet u kojem ne postoji nijedan vjernik, svijet bez ijednog krsta… Sovjetski, naime. 
Sonja ga moli da ne izlazi, da će ga ubiti zbog krsta oko vrata. 
Sonja, zar ne vidiš, Sonja? Pogledaj dobro. Vidiš li sad?
Porfirij je zgrožen na sam pomen Isusa.  Moli Raskoljnikova da manje dolazi. Sumnja da je agent, da je namjerni provokator. Eto ti drama, kaže Lj. Preostaje da je ubrojiš u sebe. 

* * * 

U Brčkom su ratovale i prijedorske brigade. Schindlerov lift je priča i o tome šta im se događalo u pozadini. I predstavu su istoimenu izveli sjajni glumci Kamernog teatra 55 u sklopu XXXVIII Susreta kazališta/pozorišta u Brčkom. Također, predstava je samoizuzeta iz žiriranja, kao i “Derviš i smrt” Narodnog pozorišta Republike Srpske. 
Desetak ljudi, možda i više, tridesetak, kaže mi dramaturg Kamernog, odmah nakon prvih scena napuštali su salu. Ostali jecali. U Brčkom su, I u Luci počinjena zvjerstva ljudi prema ljudima. Imaju i oni svojeg Adolfa. 
Pitanje je – koji su ljudi plakali, a koji napuštali salu, i zašto? 
U rečenom Brčkom postoji Gradski park, naspram hotela, u kojemu se nalaze tri spomenika, u nekih pedeset metara kvadratnih. Spomenik poginulim vojnicima Vojske Republike Srpske, spomenik vojnicima Armije BiH, te spomenik vojnicima Hrvatskog vijeća obrane. 
Oslobodocima/osloboditeljima Brčkog. 

Sava odlazi. Pored leži Bekim S. 
Dječak koji je umro s besplatnom ulaznicom. Uostalom, govorio Šile, pa i ti si bio na ratištu kod Brčkog, pa šta? Uostalom, možda ima onih koji su napuštali predstavu jecajući, kao i onih koji su ostali jer im je prestava samo interesantna, možda i smiješna. 
I možda djeca osloboditelja baš misle – ne računaj na mene,
Esma i ja odosmo odavde.

https://zurnal.info/clanak/esma-i-ja-odosmo-odavde/24542

Latinović i Raskoljnikov

APIS I OPIS DŽEPNOG PIŠTOLJA 

Ratni zločinac, Filip Latinović, službeno osuđen za zločine protiv čovječnosti u Haagu, koji se nakon osamnaestogodišnje robije vraća u rodni grad, u Bosnu, preobraćen, iškolovan, pokajan, potpuno drukčiji. Vjernik.

No, kod kuće se ništa nije promijenilo – i on je heroj! Ubrzo se posve osamljuje. Preko Bošnjaka, frenda iz osnovne, nabavlja bruning za dame.

Sebi za čelo ili sljepoočnicu.

* * *

Rodion Raskoljnikov se vratio, nakon tridesetpetogodišnje robije.

Ona ga nesretnica, Sonja, svo vrijeme čekala, ostarila, pocrnila, ostala bez života i bez vjere, starica s četrdesetdevet, partijka, boljševik. Rođa još mršaviji, bez zuba, sijed i propao.

Posjećuje još starijeg Porfirija Petroviča, koji je davno penzionisan, i živi u istome onome stanu, potpuno ruševnom. Između se dogodila –  Revolucija!

Sada je Rodion Raskoljnikov vjernik, i u njemu se, također, dogodila revolucija, kao neumoljivo ubjeđenje da je živ zahvaljujući Bogu. Ali Porfirij, eh, sudski je istražitelj sada onaj koji je proganjan, jer još nije ni komunist, a već sumnjaju da je Bijeli… Svijet je to sada u kojem ruše crkve, tuku popove, obeščašćuju monahinje, oltare prestvaraju u konjušnice. Svijet u kojem ne postoji nijedan vjernik, svijet bez ijednog krsta…

Sovjetski, naime.

Sonja ga moli da ne izlazi, da ga mogu ubiti zbog krsta oko vrata.
Sonja, zar ne vidiš, Sonja? Pogledaj dobro. Vidiš li sad?

Porfirij je zgrožen na sam pomen Isusa.

“Mene su pokajanje, vjera i razgovor s Hristom, spasili, Porfirije Petroviču, meni je sada oprošteno, jer sam sebi oprostio.”

Isprepadani starac, nekadašnji “buržujski sudski istražitelj”, zamoljava šapćući Raskoljnikova da manje dolazi. U sebi je već siguran da je Rođa nesumnjivo agent, da je namjerni provokator. Razmišlja da ga prijavi, prije nego zbog luđaka završi u Gulagu.

“Tako je, rođeni, odslužio si kaznicu i nitko te više ne može prozvati za lihvarku babu i njezinu Jelisavetu. Nisam ja rođeni, tako siguran da On uopće postoji, ima, eto, naprimjer, samo radan čovjek i spremnost, volja njegova da voli svoju zemlju, da sretan na njoj radi. “

Sonja zna da je samo pitanje dana kada će doći po Rodiona Romanoviča i sigurno ga batinama ubjeđivati da nema Hrista. Postani boljševik, pokaj se Rođa, govori mu.

Znači, ne vidiš, Sonja.

Ne vidiš za nikad.

https://www.jergovic.com/ajfelov-most/latinovic-i-raskoljnikov/?fbclid=IwAR34pqyA9vlFkuRtZzWAZBlfoR4v0KvwvBnNDMB57R08xqwyKD-dnJjCb8Y

IZ CRVENOG SOLITERA: Kristalne noći

Ilustracija – Božana Radenković

Piše – Darko Cvijetić

Vijesti idu u valovima – “Prosvjed u Zadru protiv covid propusnica, ljudi nosili žute Davidove zvijezde na odjeći”, asocirajući, valjda, da su oni neki Židovi, koje se tjera u smrt u plinskim komorama? (Istoga je dana, 9. studeni – Međunarodni dan borbe protiv fašizma i antisemitizma. Na “Kristalnu noć”!) 
Upravo isti dan, noć, večer, samo u Beogradu, specijalne snage policije čuvaju zid stambene zgrade (?!) na kojem je nacrtan Ratko M., u Njegoševoj ulici! Kordon policije razdvaja desničare i ljevičare (od kojih su dvije žene gađale mural kokošijim jajima). 
Na zidu nacrtani, bio je general srpske vojske u BiH, osuđen pred Međunarodnim sudom u Haagu (koji priznaju sve republike nekadašnje Jugoslavije) na doživotnu kaznu zatvora zbog genocida u Srebrenici, zbog granatiranja Sarajeva, itd…
A večer je, noć je Međunarodnog dana borbe protiv fašizma i antisemitizma! 
Stvarnost je potpuno okrenuta naglavce. Pristojni ljudi idu pognutih glava, sve siromašniji, sve beznadniji. Sve je skupo, skuplje, do neba, kaže Lj. 
Od goriva za kamione dušegupke, kruha, lijekova, do kokošijih jaja. Do važnih zidova, ne Židova.
Do kristala i plina. 

* * * 

Plačevina od domovine. Promijenili smo puščanom orozu samo kažiprste dječaka. Orozovi su isti, isto I klikću, svake zore, bilokoje godine.
“Ćelavi dječaci mirišu Renault” – koliko su me samo zajebavali frendovi 1990. godine, kada se pojavio taj stih u mojoj prvoj knjižici “Noćni Gorbačov”! “To ne znači ništa…”, vikali su oko Crvenog.
A, onda su ćelavi dječaci počeli da se pojavljuju odasvud, u Audijima, Mercedesima, Renaultima… 
I šmrču, mirišu. 
Od kristala do plina. 

* * * 

A za to vrijeme….
U BiH otvorena prva javna kuhinja za bebe ! U Bratuncu je, dakle, otvorena javna kuhinja za najmlađu djecu “svih nacionalnosti”. U sklopu kuhinje je i prostorija u kojoj roditelji mogu besplatno dobiti i odjeću za svoje bebe. Dolaze roditelji iz Bratunca i Srebrenice. Trideset beba iz ta dva grada svaki dan dobiva obrok – litar mlijeka, griz, kašice, kakao, čokoladni dodatak za mlijeko, bio-baby sok, domaće voće i povrće otkupljeno od domaćih poljoprivrednika. 
Bratanac i Srebrenka.
Tu bi trebalo da mi nestane tinte u olovci. „Raskoljnikovljeva“ je pjesma iz „Noćnog Gorbačova“, napisana 1988. godine. Sve ušice bez naušnica, sve ušice.

* * * 

Ali, tinte ima, samo je od fluorescentnosti prešla u deranje:
“Pažnja! Pažnja! Prelazak poljske granice je legalan samo na graničnim prelazima” – čuje se preko razglasa upozorenje upućeno migrantima sa druge strane bodljikave žice. Reflektori, psi.
U šumama između dvije zemlje, Bjelorusije i Poljske, ljudi, tisuće muškaraca, žena i djece, bukvalno umire od smrzavanja, od gladi… Noću se temperature spuštaju ispod nule, vatre svijetle, izgladnjeli ljudi već lišeni ljudskih osobina očajni umiru. Najmanje osam ljudi je umrlo do sada, uglavnom od hipotermije, usljed nasilja poljskih vlasti i lažnih obećanja Bjelorusije. 
Kristali se nahvatavaju na ljude zaogrnute ćebadima, isprepadanim, šokiranim “tom Europom”, tretmanom kao prema zvijerima… Niotkud sažaljenja. Niotkud pomoći. Ovo je svijet bez milosti, bez nade. Bjelorusija prijeti obustavom opskrbe plinom Europi. Na ničijoj zemlji, opet neki ljude mlate neke ljude (poljski, bjeloruski, litvanski graničari). 
Kako smo postali takva rasa, jesmo li ikada bili drukčiji? Nismo, naravno. Žica, logor, ponižavanje ljudi od strane drugih ljudi, otimanje, prebijanje, plač, histerija, glad, glad, glad…Postojanje nekog Schumana, Mozarta, čisti incidenti, čak je posljednji završio u masovnoj grobnici za sirote, ili Mahler, Horovitz…

“To su isto semiti, ti migranti”, kaže konobar u tržnom centru, pokazujući na članak u mojim otvorenim dnevnim novinama, “samo, muslimanski semiti”. 
“Što ih Amerikanci ne prime?”, nastavi, nesvjestan da ponavlja rečenicu njemačkog građanina o Židovima, izgovorenu 1938. godine. 
“Što njih nisu vakcinisali?”, dobacuje ćelavi dječak za susjednim stolom. 

* * * 

Kad god bi popio koju rakiju više, uzimao bi kutiju iz kredenca. 
Iz nje bi vadio zrno, puščano zrno, koje su mu iz lubanje odstranili na VMA u Beogradu, ’94. 
Bio je tad danima u komi. Nikada više nije progovorio. Ne može. Ni riječi.
Pogodio ga rikošetiran metak koji mu je kroz vilicu nekako dogurao do maloga mozga, i tu se zaustavio. 
Pretrčavali su neku livadu, njih trojica iz čete, dan sunčan, ubio se za neku tekmu ili cugu kraj vode. 
Frajer ih sačekao i povaljao mitraljezom u dva rafala, nestao u šumi. Od krvi nije ništa vidio, to je zadnje čega se sjeća, vreline po očima, neke svjetlosti, nejasno, nečiji krik još nejasnije. 
Oni pali izrešetani, mrtvi na njega, i spasili ga. Njih dvojica. 
Uzme, kažem, to zrno, kad popije, iz kutije na kredencu, pa kao da s njim ima neku priču koja se u šutnji i raspliće dok ga netremice gleda. Kada bi pričica tražila neki babeljevski trag, došao bi netko ulaštenih čizama, u oficirskoj uniformi, koji bi se derao: taj metak, to zrno, dragoviću, ne pripada tebi, nego onome koji je cijev njime punio! Ali, pričica ne traži čak ni babeljevski kraj. Ništa ne traži. 
I kakav je to sentiment, spram jednog metka, koji je pritom napravio vlasnika kutijice invalidom, šutljivim invalidom? Ništa, nakon nekog vremena on vrati zrno u kutijicu, kutijicu u kredenac. 

Sve poslije toga je kristal. 

https://zurnal.info/clanak/kristalne-noci/24523

IZ CRVENOG SOLITERA: Mrtvi glumci i živi vojnici

Piše: Darko Cvijetić

Nekada je Ljubija Rudnik, pored svega, bila poznata po svom zasađenom boriku, odmah iznad gradića. Kroz borik, gust, taman, protezala se čuvena već “trim staza”, na kojoj su svojedobno i nogometaši “Crvene zvezde” dolazili, čak iz Beograda, na kondicijske pripreme. U sredini borika, rudari su napravili tzv. “Lovački dom”, drvenu imitaciju austrougarskih planinskih vila. Ljubija se trudila biti rudarski građanski uzorna zajednica, pa je po istoj matrici izgrađen “Paviljon” za limenu pleh kapelu, mjesto gdje su dočekivane i ispraćane štafete za Dan mladosti, dom s kino dvoranom, bolnica, vatrogasni dom, otvoreni bazen za kupanje, rukometni i nogometni stadion… No, borik. 
Kao dječaku činio mi se strašan i ogroman, nepoznat, prijeteći, pretaman, iako, osobito zimi, izgledao je kao iz bajke, s granama na koji se bjelina obrušila osvećujući se svakodnevnoj tami. Prije koji dan sam s majkom obilazio grobove dragih na ljubijskom groblju, gdje me je baka dovodila nedjeljom u crkvicu, začešljanog, na njezine važne mise, prije više od pola stoljeća. Samo je Isus u župnoj crkvi nad oltarom raspeto isti i riječi koje netko govori i govori. Na moju potpunu zapanjenost –  borika, kompletnog borika, uopće više nema. Ni drvca! Posječen, obolio, razvaljen nemarom, nestao. Čitavo brdo izgleda kao polovica nakazinog osmijeha. Tako izgleda sva Ljubija. Tako je oboljela sva Bosna. Svi kantoni, (kao sinovi kante), svi entiteti, gradići, općine, sela…
Borik je nestao, kao i Crveni soliter ili “Lovački dom”, kao bazen, bolnica, kuglana, Austrougarska, Kraljevina SHS, Jugoslavije jedna za drugom. Samo još kao utvaran stoji “Paviljon”, usred Ljubije Rudnik.
Kao da je bio u onom Bulgakovljevom Patrijaršijskom parku; Anuška u tramvaj s uljem, Stojankica u lift s lutkom. Trim staza kroz sada nepostojeći borik, izgleda poput brazde preko nečijeg (eh, nečijeg) obraza.

* * * 

Stablo u kojem je umrla vjeverica
Kojoj su mravi tek četvrti dan 
Kroz usta iznijeli utrobicu 

Rodilo trešnjom 

* * * 

Passport for Sforland. 
Tako se zove moja knjiga pjesama, iz 2004. objavljena u Banja Luci, izdavač Udruženje književnika Republike Srpske. 
Rodilo trešnjom. Rodilo trešenjem. 

* * * 

Muhe su raznosile iluziju da se radi o akvariju. Zacvjetava se svaka pukotina prebrzim starenjem. Ptice se vraćaju usporeno, kao da se nešto desilo ukućanima. Nitko da sve ovo zapisuje i druga zanimanja. Mene smo ostavili. Mene smo preživjeli. To da pored Crvenog stalno prolaze kola Hitne pomoći, više puta dnevno nego u ratu, to nikoga ne zanima. Ovdje smo naviknuti na svakovrsnu smrt. 
Kuga, glad, rat, nama je to odvajkada uzidano u pogled. Pusti na kojem jeziku govoriš, kaži ti meni na kojem jeziku šutiš. 
Ostao sam. Sva moja ostanina, u tome je bjekstvu. Zemlja se samoubije svako proljeće. Svaku livadu.
“Zato se jako žalosno osećam kad se na Balkanu rodi dete, jer znam da ga čeka sudbina kao u antičkim tragedijama”  (Dušan Kovačević, “Feral Tribune”, br. 858) 

* * * 

Za vrijeme rata, u “našem malom pozorištu”, u jednoj predstavi, igrali smo Radenko i ja izginule vojnike. 
Glumili smo da smo mrtvi. Dobili smo dozvole u komandi da možemo igrati mrtve, poginule vojnike. 
Tako smo kraj rata dočekali kao mrtvi glumci i živi vojnici. 

Ili, drukčije kazano – jedan, recimo Otto Frank, preživjeli otac Ane Frank, one Ane umorene u Bergen – Belsenu, i Max Brod, prijatelj nesretnoga F. Kafke. Prvi je, dakle, uredio Dnevnik svoje kćeri, uredno izbacivši mjesta gdje kćerka piše, recimo, o menstruaciji ili seksualnosti, dok je Max Brod ne samo prekršio vatrenu zapovijed svojega druga, nego je ostavio sva Kafkina menstrualna mjesta upravo krvavim! 
Kao da je trešnjom rodilo. 

* * * 

“Sedeo je tamo pored Kiša jedan srpski pesnik i jedan slovenački. Obojica su odlični na svoj način, ali nisu veliki. I ta dva čoveka nisu jedan sa drugim hteli da razgovaraju, toliko su se posvađali kao Srbi i Slovenci. Pričali su sa Danilom i govorili mu: kaži mu… A Danilo je veoma dobro znao mađarski, na jednom nivou osnovca. Bio je tako šarmantan. I veoma je voleo tu reč “budala”.
Gledaj sad tu dvojicu budala, sede ovde pored mene I ne govore jedan sa drugim, rekao je. Pa iz ove budalaštine će nastati pokolj. I znaš li gde će poteći najviše krvi? 
Gde, pitam. 
U Bosni.” 

(G. Konrad, 1987.) 

* * * 

Pričao Š. kako su u jedinici imali minera, srednjevječnog liječnika, specijalizanta ginekologije. Nije htio više u ambulantu, nerviralo ga toliko krvi, previše vrištanja, znoja, posteljica, vrpci popupčanih. 
Odlučio se lik posvetiti drukčijoj vrsti udubina u svijetu. Podsmijavao se svojim bivšim uvjerenjima. 
Poslije rata, priča dalje Š., miner je ponovno postao doktor, vratio se ginekologiji, kao da nije tolike udubine u zemlji popunio zaleđenim gelerima. 
Samo jednom je bilo pravo zajebano, ostalo su rutine. 
Ono jednom, kad je iz neke matere, veličanstvenim carskom rezom izvukao dječaka bez nogu. 
Prepoznaš svoju prašinu. Ako pljuneš možeš je ugrudvati kao mokar kruh. 
Eleazare, uskoro ćeš ustati. 
Da, nešto se desilo ukućanima. 

https://zurnal.info/clanak/mrtvi-glumci-i-zivi-vojnici/24495

IZ CRVENOG SOLITERA: Kad ptice pjevaju istu pjesmu

Piše: Darko Cvijetić

U znanstvenom časopisu čitam tekst o Davidu Kunu, o zvuku, o pjevanju ptica. Prava elegija, koliko bola u tim nevjerojatnim zapisima o pjevanju. David je Kun dugo boravio na havajskom otoku Kauai. 
Kada je David Kun, prije tridesetak godina, ujutro slušao pjev ptica, čuo je i po zvuku mogao prepoznati gotovo svaku od mnogih različitih vrsta koje su naseljavale taj dio Havaja. 
Međutim danas, eh međutim danas. 
Kun beznadno govori o tome kako su šume danas neusporedivo tiše, i još, da ptice pjevaju gotovo iste pjesme, da ih je vrlo teško prepoznavati po cvrkutu. 
(Cvrkuti su nestali u twitovima, dodao bi cinik.)
Pokrenuta su znanstvena istraživanja potaknuta zabrinutošću i šokiranošću Davida Kuna. Znanstvenici su se fokusirali na tri vrste havajskih ptica pjevačica, ja ih jedva prepisujem – anianiau, amakihi i akeke. 
Uskoro su i sami bili šokirani: ptice sada pjevaju slične pjesme, sa puno manje složenim vokalnim signalima. A sve zbog opadanja populacije i sve manjih razlika među njima. 
Znanstvenica Kristhine Pakstone o svemu je objavila rad u “Royal Society Open Science”.” Problem je puno ozbiljniji od samoga nestanka lijepih pjesama”, ističe. “Pjevanje ptica igra važnu ulogu u privlačenju partnera, u komuniciranju vezanom za hranu, u blagovremenom upozoravanju od opasnosti, o odluci za gniježđenje.” Kad pjesma utihne, sposobnost za opstankom nestaje. Zrele ptice trebaju prenijeti repertoar pjesama potomcima. Ako mlade ptice to ne čuju, neće ih znati.
Jednostavno, ptice su počele pjevati istu pjesmu. 
Gubici u pticama su povezani s klimatskim promjenama, dakako, ali puno više s ljudima. Ljudi su dovodili iz Europe svoje ljubimce. U kavezima, dakako. Pored novih pjesama, s novim pticama stigla je ptičja malarija, slučajno uvezeni komarci, domaće ptice su bježale u dubinu havajskih šuma, sve više pojednostavljivavši svoje pjesme da bi se uopće mogli čuti, pariti, hraniti…

I tako, notu po notu, kajdanku po kajdanku, gnijezdo za gnijezdom. 

* * * 

Ako nemaš svoje meso, nema ti što umrijeti, rekla je. 
I tako kajdanku po kajdanku, etidu po etidu. 

* * * 

Ono što se nekada zvalo trivijalnom literaturom, što bi dakle bilo neobjavljivo danas, općevažeća je književnost, još je rekla Lj. Tako se ostvaruje nečije proroštvo – da knjigu neće uništiti hitlerijanski odabir za lomaču, nego upravo gomilanje, da vatra započinje od previše kisika na šibici malenog uma beskrajne nepismenosti. 
“I sutra je… objed.” Ta dražesno strašna replika iz razgovora Mare i Kate iz “Sutona” Ive Vojnovića, nikako da se odluči je li lakše izgovoriva Angelu ili Luciferu, dodala je. “Vidiš da smo k’o te ptice s Havaja, sve dublje i dublje u Crvenom soliteru, sve samlji.”

I tako notu po notu, kašiku po kašiku. 

* * * 

Nevjerojatni pozorišni redatelj Marko Misirača, stanovnik je, bezdomnik, stranac svih zemalja nastalih od komada domovine. Marko je onakav umjetnik kakav sam oduvijek mislio da umjetnici imaju i biti. Mudar, staložen, naoružan neutaživom glađu za znanjem, Marko je monah koji se kreće između samostana, bogomolja – teatara diljem jugoslavenske ruševine, i svaki hram daruje hodočasničkim strpljenjem. I nije dakako uopće važno režira li Marko u Mostaru, Tuzli, Beogradu, Banja Luci, Kragujevcu, Kopru, Prijedoru, Subotici ili Somboru, važno je koliko stranca domaćin vidi, a koliko stranca domaćin prepoznaje kao sebe, kao lice svojega boga. 
Marko je onaj u kojega vjeruje pozorište. Pozorište postoji od onoga koji je kao Marko. 
Silnovjerujući u čaroliju, e ti, znaju koliko smrti ima u svakoj benjaminovski žalobnoj igri. Biti Markov prijatelj može opet biti samo stranac, onaj bezidentitaran, samotan, posvećenik u ništavilo trenutka. 
Jer teatar traje samo trenutak, a za trenutak žive bezumnici, lunatici, lutalice…Zato je Marko Misirača bezdomovnik, a svaki teatar mu je utočište. I tiho mjesto za molitvu. Nema takvih ljudi puno, samo se pojave, kao jedan od onih tridesetšest pravednika, čisti cadik nistar, na čijim leđima počiva nevinost i dobrota svijeta. Svaka Markova predstava je poziv na malu svečanost, na radost u tami grandioznosti svakoga hrama Melpomeninog, i Talijinog, o naravno. 
Slijedeći misao Konstantinovića o nemogućnosti tragedije u palanci, uočimo odmah kako palanka nakaradno voli Taliju, surovom nametnutom ljubavlju, jer Melpomenin osmijeh od svijeta je koji palanka prezire. Zato je Markova misija uvijek među prezrenima i za prezrene, čak i kada oni to ne znaju i kamenja se laćaju, kao i onda kada se smiju i ogrću ga lovorikom. Pozorište ima samo takve kao Marko, bez njih bi se srušilo u prašinu banalnosti, sljepoće za vrijeme u kojemu jeste. Imao sam čast biti u Markovim predstavama glumac (u Djelidbi, recimo, ili Trima sestrama), biti mu suradni dramaturg, asistent, pomoćnik, i vidjeti s koliko ljubavi i strpljenja posvećuje sebe svakoj riječi koja ima namjeru izgovorenom biti. Našli smo se na Šejkinom Đubrištu, kao utvare koje noću pohode prazna kazališta i mrmolje dekorskom stiroporu o kamenim kulama.
I tako, gnijezdo po gnijezdo, scenu po scenu, zavjesu po spuštenu zavjesu. 

* * * 

Mark Kuin je britanski konceptualni umjetnik kojemu je tadašnji gradonačelnik New Yorka Rudy Giulliani, zabranio izložbu, neke 2001. godine. Radilo se o grupnoj izložbi mladih britanskih umjetnika pod imenom Senzacija. Ujko Rudy posebice se ostrvio na Kuina, vidno šokiran. A čime je to gradonačelnik Jabuke bio frapiran? 
Pa radom Marka Kuina – Self, odnosno zamrznutom replikom Kuinove glave, koju je umjetnik napravio od sedam litara sopstvene krvi! Kasnije će Kuin postati svjetska senzacija i izlagati, recimo, model glave svojeg tek rođenog sina Lucasa, i to od majčine placente u kojoj je boravio devet mjeseci. Na silne optužbe da je, između ostalog, opsjednut sobom, Mark je odgovorio: “Kritičari su posve promašili poantu. Ideja je da sam i ja sam ličnost, koja sebe može uzeti doslovce kao predmet razmatranja”. 

I tako cenzor Rudy, po cenzor Rudy, svi bi da smanje repertoar pjesama potomcima. 
Twitovi su nestali u graktanjima.

https://zurnal.info/clanak/kad-ptice-pjevaju-istu-pjesmu/24471

IZ CRVENOG SOLITERA: Znaš li da pješak može postati top?

Piše: Darko Cvijetić

Potpuno pijan drugar, na ulici mi objašnjava svoju jutrošnju šahovsku pobjedu u klubu penzionera: “Ne dakle ŠAH, dragi moj prijatelju, kao napad na kralja. Nego ŠEH, kao napad na kraljicu. A onda, nagli šah-šeh, dvostruki napad na kraljicu i kralja, istodobno. To se može, recimo konjem, koji se kreće toliko negeometrično, da takav napad izgleda zastrašujući. Ja to zovem “skočko na Romanove” iliti “crnoručica za Dragu i A.” U svakom slučaju, jutros sam briljirao, starac s druge strane ploče bio je toliko očajan da smo zajednički popili njegovu invalidsku penziju iz rata.”
Pitam ga koliko je popio, koliko su popili? 
“Pa čuj”, veli, “tri i po godine rata na prvoj liniji; meza od gazde gratis, mon ami, gratis! Šah, šeh, mat!” 

* * * 

U Ženskom romskom centru u B. jednoglasne su sve, da je daleko najnepovoljniji položaj mladih Romkinja, djevojčica, koje sa trinaest godina postaju Sonječke Marmeladovne (a nikoga da za njih ubije i pokaje se kao onaj ruski student). 
“A Cigani nemaju Svetu zemlju, nemaju Neprijatelje, a svi su nam neprijatelji, pjevamo i umiremo s četr’est godina. Meni je ćerka samo jednom bila sa školom u pozorište, gledala neku bajku, i objesila se na dud, lelee.”, priča štićenica u kameru. 

* * * 

Crveni soliter u jesen dobije neke oktanske mirise – magle, pa se ona penje od prizemlja uz stepenice, pa se miješa s parnim grijanjem u stubišnim radijatorima, i mirisom tek spremljene zimnice. Magla ima miris, ima ga i pozorišna magla iz dim mašine, ali ova, prijedorska, sva od Sane, od ribnjaka, ona na remenima nosi plemenitu vlagu skinutu s golih žalosnih vrba uz obalu, kod ušća, tamo kod trafoa…
Prijedorska dolina danju bukne bojom na sve strane. Dok smo se vozili iz Zagreba, Damir je bio fasciniran potkozarjem, brežuljcima, poljima, šumama, vinogradima, voćnjacima. Kakva zemlja! A kako se brzo obruši ispod svake nule. Mojoj generaciji dominantni miris bio je onaj iz Celuloze, kasnih sedamdesetih nepodnošljiv, koji se na jugovini čudno gubio pred mirisom vafla iz keksare. E taj miris – keksa, celuloze, zatrunjen mirisom vlažne magle, nikada se više neće ni u jednoj tubi pojaviti, kako tubi s mirisom, tako i u tubi s bojom. Zadnji Prijedor kojeg bi volio upamtiti, jest onaj s Nikšinih slika. Lijep je i na papiru je. 
Od celuloze. “Mat, mon ami, matiranje u magli.” 

* * * 

“Na sajmu knjiga u Budimpešti. Danilo je Kiš jedva živu glavu izvukao; sijevali su noževi oko njega. 
O tome i danas s užasom priča njegova prijateljica i prevoditeljica Pascale Delpesh koja je bila s njim. 
Potukao se s Borislavim Mihalovićem Mihizom, iako su i prije i poslije tučnjave bili veliki prijatelji. Tučnjava je izbila jer je Mihiz rekao Danilu: Šta hoćeš, Kiška, mi Srbi smo ti dali jezik!” 

(Mirko Kovač, KOVAČNICA) 

“E, već igranje topovima je posebna priča, mon ami. Usput, znaš li da i pješak može postati top?” 

* * * 

“Čekam kada ćeš u Crvenom solteru, za Žurnal, nešto napisati o ocu i trojici braće Sovilj”, kaže mi drugar uz pivu, “uvijek su bili gradska misterija, jedna od čuvenih urbanih legendi. Dok sam studirao, sam sam ih prozvao braćom Karamazov. Uvijek mi je Rade bio Dmitrij, Veso Ivan, a Zoran Aljošenjka Karamazov. Oca, bogu hvala, niko nije ubio. Otac je bio veliki slikar naïve, evropska klasa, zar ne?” ne posustaje drugar, dok cijevči nektarušu kod Žiksa. 
“Ima u toj paraleli duboke istine”, velim mu, “no, premalo ih poznajem da bih imao tvrdo izgrađena mišljenja. Od svakoga od njih, neumorno sam učio. Da, otac je bio veliki tzv. naivni slikar, u rangu možda Generalića, šta znam. Sjećam se da sam u muzeju naïve u Srbiji, mislim u Paraćinu, ili Ćupriji, bio ponosan do vrtoglavice, kad sam vidio sliku čika Milana Sovilja, a tek kad sam vidio šokirano lice kustosa, nakon što sam rekao da poznajem slikara! 
Radeta Sovilja možda najbolje poznajem, odnosno on mene, i ako je netko odredio moj život s olovkom, svakako je on taj! Pjesnik kojem sam prvome nosio radove na ogled, a on bi mi dao spisak knjiga koje moram za mjesec dana pročitati, pa mu onda ponovno donijeti sonet. Npr. R. Jacobson, W. Blake, T. Šalamun, Andraž Šalamun, Stevan Tontić, Nietsczhe, Evanđelja, Apokalipsa, sa svim komentarima. Naredni mjesec – Beckett, Babelj, Celan u prevodu Trude Stamać, Davidove psalme, pa za jesen – Brecht, N. Stanesku, Vasko Popa, Kiš, Selenić, Izreke otaca iz Talmudskih spisa, ili pomenute Karamazove s komentarima Tarkovskog, pa Bloka, Mandeljštama i Cvetajevu, ili Rilkea, o Rilkea posebice, Devinske elegije sam znao naizust u prevodu B. Živojinovića, ili – samo jednu Andrićevu pripovijetku za tromjesečje, jer je i to za Andrića čitati prebrzo… 
Nikada nisam upoznao čovjeka koji je toliko knjiga pročitao, koji je toliko znanje posjedovao, nikada više. 
Veso je bio slikar, pravi, akademski slikar, visoko na nebu Jugoslavije, uz Irwin, Rašu Todosijevića, Jusufa Hadžifejzovića, Željka Kipkea… Predavao je likovno u srednjoj školi, a poslije rata na Akademiji u Banja Luci, mislim da i sada tamo predaje, nisam ga vidio preko petnaest godina. 
Prvu PRIVATNU likovnu koloniju u SFR Jugoslaviji (i, vjerojatno, jedinu) organizirao je upravo Veso Sovilj, uz Senadina Ramadanovića, vlasnika u čaršiji kultne slastičarne “kod Rame” ili “Korzo”. Veso je uz pomoć Senadina, Bobana Baltića, u Prijedor doveo najveća slikarka imena, uz pomenute i Žanetu Vangeli, recimo. Slikari su ostavljali svoje radove vlasniku slastičarne, u zamjenu za boravak nekoliko dana u Prijedoru. Na terasi slastičarne su bili postavljeni štafelaji… Bog zna šta je s tim slikama bilo? Senadina su ubili na početku rata, ne znam kada tačno, odmah na početku, vjerojatno, kad i Amija, Nunu…Sjećam se i danas velike slike koju je uradila Ženeta Vangeli, koja se zvala SALON VIKTORIA, salon pobjede, koja je do rata visila iznad šanka slastičarne, crni veliki kvadrat, premazan zlatnom bojom. U ratu je, novi vlasnik prepilio sliku na dva dijela, pa je SALON POBJEDE služio kao daska za zvučnike. Dok se nije raspao na kiši. 
Za Zorana, najmlađeg brata, znam da živi u Beogradu, da je vrlo uspješan grafički dizajner, da ima krasnu porodicu…” Zašutim, zatim. 
Mislim, kako je pripovijest o Soviljima podjednako nečitljiva današnjim Prijedorčanima, baš kao i sama Jugoslavija. Grad nema pojma tko su ti ljudi, i koliko toga su dali ovome nesretnom mjestu. 
Rade je potpuno sam, u Radničkoj ulici, kraj tenisa, nema ni struju u malom sobičku, bez ikakvih primanja, sam kao ostarjeli vuk, ponosan na svoju strašnu sudbinu u usranoj provinciji, preponosan da bi i od koga zatražio milost, on, Rilkeov angeo, sjedobrad, zlatnokos, čudovit i u sjaju tamnoga svjetla, svjedok doba, s džepovima punim skica za jednu pjesmu, započetu kasnih sedamdesetih godina prošloga stoljeća. 
Šuti dugo i drugar. “Mon ami, jedna tura za čaršijske Karamazove!” 

https://zurnal.info/clanak/znas-li-da-pjesak-moze-postati-top/24453?fbclid=IwAR0dKUptlrfFmEo2Bv42z-d0qtC2OpCKHUKUTYSULWa4-cxWkI5-RmQYvY4

Cvijetić: Arhipelag Jugoslavija

foto – Anja Niederighaus

Prelet dronom, poetski esej, rani studeni 2020. godine

UVOD

ARGONAUTSKA

Godine 1982. bio sam osmi razred
I za takmičenje Titovim stazama revolucije
Napisao priču
O tri brata – Omaru Tomi i Ljubi

Imena sam im dao po tri rudnika željeza
Omar Omarska
Toma Tomašica
Ljuba Ljubija

Dobio sam nagradno ljetovanje
Na jadranskoj obali u Medulinu

Deset su godina kasnije
Grobnice masovne stvarane a dvadeset tražene
U Omarskoj Tomašici Ljubiji

Ljuba je ubijao Omare
Toma sakrivao tijela po rudničkim kopovima

Napisao sam priču
O Argonautima
I zlatnorunim rebrima u rudi željeza nađenim
U čelik pretapanim

Od kojeg je livan brod

Nagradu sam dobio
Da vozim taj brod

Natrag po stazi revolucije

(Mali ekshumatorski eseji, Zadužbina Petar Kočić, Banja Luka/Beograd, 2015.)


1991.

1. ĆEBAD AMBASADOR, VUKOVAR

Zrnovan kruh,
na dlanovima
iznešen iz gladovanja ptice.

Onaj koji ovo sanja,
reći će mi da sam stajao kraj vode. Mogla je biti 1991.
Umivao sam se, nagnut nad kadom, i mnome je prostrujala misao – rata će biti!

2.

Čitam u novinama izjavu liječnika dječije klinike, koji nabavlja uređaj koji na stropni zid bolničke sobe projicira zvjezdano nebo. Ne želim, veli, da nam djeca umiru s praznim pogledom bez ičega!


1992.

1. KRV NE PRAVI SJENKU

Cijelu jesen smo kod Bihaća tukli se za kotu Grabež.
Danas je tamo izbjeglički logor za ljude iz Sirije.
Da, i Siniša je poginuo na Grabežu.
Na tome mjestu sada tamnoputi mladić sjedi na zemlji.
Na smartfonu lista fotke petogodišnje kćeri i plače.

2.

Meni u Sarajevu snajper ubio dijete u naručju, kaže Hasija.
Da ga nisam nosila, metak bi mi raznio drugo srce.


1993.

1. KANTA SVIJETA ZALIJEVANA ZEMLJOM

Ako živo srce, netom nekom izvađeno, staviš u toplu vodu,
ali brzo, brzo, ono će još i zapumpati par puta, čak i do sedam, pa se tek onda naglo promijeniti u boju staračke pljuvačke, i klonuti.
A tko je ostao zadivljen nad stanućem prvoga srca?
Tko je gledao Prvo zaustavljanje, očima nauljenim od
neuslišive molitve?

2.

Na zaboravljen kolosijek kod Keksare
Vagon prskan hrđom zarasta u drugo ime

A sveti Franjo kaže:

Kad pogineš od granate nema nesanice
Nema vode ispod trepavica
Pa san ne zna s koje strane gori


1994.

1. RAZMJENA MRTVIH NA VLAŠIĆU

Baka je čuvala pletenicu kose
Odrezane joj na krizmanju
Prije 75 godina.

Dejo izgubio kosu od kemoterapija
Pa nam na odjelu pričao:

Odvela me u tamnu sobu
Ima nešto baka za tebe, veli
U kutiji s dna regala bijela pletenica
Odvojena od nje posijedjela joj kosa,
Kleo se Dejo.

2.

Šta ću bako s tvojom kosom?

Pravi sijedu periku
Da ti sin u nju ostari.


1995.

1. ČAHURA PUNA SNIJEGA

Ljeto je bilo strašno. Pored mene je, kroz Prijedor, prošlo preko 100.000 ljudi, izbjeglica pred hrvatskom vojnom akcijom.
Ljudi plaču, traže vode. Nailazi traktor koji vozi starac. Otraga, na prikolici, baka sjedi pored mrtvačkog sanduka prljavog od zemlje.
Unutra prošle godine poginuli, jutros rano iskopani sin.

2.

Hoćeš li vode, bako, pitam.
Nećemo, nećemo, ni ja ni mali, veli.


1996.

1. UČENJE PLIVANJA

Teško je misliti na našim jezicima, duže od devet riječi.

Pjevati je još teže, jer je jezik sakaćen i sječen, surovo siromašen sustavnim umaranjem.

Mladi Slaveni odlaze.

U više vjera, viševjerni mladi Slaveni odlaze.

Stari Slaveni postaju od Južnih Slavena. Uskoro će Južni Slaveni, postajući Stari Slaveni i progovoriti i propisati staroslavjanski.

Ono ostarjelih Slavena, što ostane od Južnih Slavena, vrtit će Praslovan od Lačnog Franca, na noćnom bolničkom ormariću, ukradenom iz hotela Jugoslavija.

Južni Slaveni jedu svoje jezičiće, i još samo malo, pa će ih pojesti, i početi govoriti engleski i njemački i švedski i danski, sve sa 577 riječi, i imat će google prevoditelje oko vrata, kao Pekić diktafone s Uspenjem i sunovratom Ikara Gubelkijana.

Odslavenit će se i progermaniti, i frizure će imati miteleuropske.

A Stari Slaveni, preostali, obilazit će Groblja heroja i zidati sve mlađe crkve i sve bjelje, i sve teže, a u bolnice će sami i dalje nositi supice i gazu.

I tako desetljećima.

Preslavenili se.

Ojužilo Slavenima. Hoće tako pred buru, kaže Arsen, kad sivilo podavi otoke.

A šta je Dnjepru falilo?

Ili vatrama pod mrtvima?

Isus ne bi znao za nas, i freskama bi nedostajao, naročito zimi. Ni Muhamed ne bi znao za nas. Nitko nas po pustinjama ne pamti.

Šta smo ovdje tražili, zašto smo dolazili, nitko se više ne sjeća, niti ima jezika na kojem bi se sjećao, nitko više i ne zna, i nikome više nije ni važno.

2.

A tamo, kod kuće, žene nas još čekaju, i kao pred svake neuspješne lovce, stavljaju mlake čorbe i tješe ih znojnim dahtanjima.


1997.

1. PRIMARICE, SEKUNDARICE

Teško bi se i seosko groblje nosilo s toliko tišine.
Skinulo bi košulje po cijenu da omršave sjenke.
U kruh unoćena vodenica.

2.

Toliko dobri prijatelji.
Da su bili jedan drugom u grobu.


1998.

1. TERCA NA ŽICU

“Čak i da riješim tko sam,
ostaje pitanje – tko su svi ostali” (Wenders)

2.

U mome gradu svakoga ljeta bude “kolektivna dženaza.”
Sretnem puno školskih prijatelja koji pokapaju kosti očeva i braće.
Onaj koji živi sve grobove, kaže za mene Aida.


1999.

1. ANDRIĆGRAD

Palo puno kiše.
Nabujali potok odnio nišane s mezarja.
Zorom hodža u gumenim čizmama,
Bjeloglav u magli, raskoračen hoda po mezarju i doziva po imenu.
I jedan se odazvao
Što je pred poplavu bio pri dnu brda
Odazvao se –
Kao da je s mezarom otišao uzvodno.

2.

Prelijeću nas NATO avioni. Raketiraju ostatke Jugoslavije.
Kad su crnorukci Obrenoviće pobili, nijedno zvono nije zvonilo.
Za Dragom i Aleksandrom.
Nijedno.
Ni klepetalo monaško.
Tišina nakon usječene sise i izgorene kose.
Tišina nakon rasporene utrobe, kao nad Crvenkapičinim vukom.
U njoj dvoglav mlad bijel orao
Ne zna koju bi jetru prvo kljucao, niti kojim kljunom.


2000.

1. MONASI PRAVE UŽAD

Bog je siroče i Isus nema djeda
U zagradi budi rečeno
Lazar je jedini umro dvaput.

2.

Cvijeće mi izbija na kosti
Na ruku kojom nisam pisao
Kao obruči za burad
Kao bršljan s puškonošenja


2001.

1. FABRIKA AKUMULATORA, POTOČARI

Odmah nakon pucnja, on je ušao u kupatilo.
U vodi, dugonahvatavanoj kao kišnica, vidio je frenda iz građevinske,
Uniformiranog i u čizmama,
Raznesene glave. Ruka je držala Magnum, viseći.
Kromirani kolutaš, trofejni.
Oči su bile otvorene, vrat još pulzirao, rat se točio.
Srećem ga nekidan na buvljaku.
Smije se, pozdravlja, prodaje dječije plastične
Magnume na vodu.
Čak me isprskao, gurnuo mi dva u džepove.

2.

Kod kuće sam jedan napunio vrelom vodom.
Ušao sam u kadu u čizmama,
I pustio iz zida tamnu krv da je prepuni.


2002.

1. UKROJEN VIŠNJIK

Naš kazališni krojač napustio je projekat „Ivanov“ po Čehovu, jer glavni glumac i on nikako se nisu mogli složiti oko košulje u kojoj se ima ubiti nesretni Čehovljev junak.

Krojač je napustio pripremu predstave i odnio sa sobom spornu košulju.
Premijera je prošla odlično, i Ivanov se, u predstavi, ubio u običnoj crnoj rolki.

2.

A u košulji se ubio krojačev prijatelj, godinu kasnije,
kad su mu posjekli višnjik.


2003.

1. GORE NA NEBU, ODMAH PORED MAJKE

Špugi se u četvrtak ubio kalašnjikovim. Pustio je Rigoletto, stan je grmio
Ugurao je orla u cijev i kalaš mu rasperjao glavu

Inače, Špugi bio odlikaš
Inače, Špugi bio veteran dva rata
Inače, Špugi bio snajperist
Inače, Špugi stavio sina ispred da gleda

Još u utorak u baru mi je pijan pričao kako sanja majke onih koje je skinuo

2.

I kako svakoj zbog sinova obećava
Da će umrijeti u snu


2004.

1. ZUBIĆ VILA

Bez velikog uznemirenja, nema pomirenja, govorio je Camus.
Očito nismo još uznemireni.
Sve nas je manje, mirimo se po njemačkim bolničkim hodnicima.

2.

Zokina stara u maramici sačuvala njegove
Mliječne zube –
Očnjačiće, kutnjačiće, sjekutiće

Kada ga je na ratištu raznijela granata
Nije ostalo ništa

Zato je maramicu ušila.


2005.

1. NASLOVI, TEKST

  • „Nema citostatika za djecu oboljelu od leukemije.“
  • „Pjevač ostavio maloumnog sina u manastiru i otišao na turneju.“
  • „Ubila sestru i tijelo držala dvadesetpet godina u frižideru, pod stepenicama.“
  • „Majku ubio i otišao na iftar.“
  • „Šaban uz Kiša i Andrića u Aleji velikana.“
  • „Rukometaš ostao bez ruku u prometnom udesu.“
  • „Bacio svoje troje djece s balkona u poznatom ljetovalištu.“
  • „Zadavila majku na spavanju i objesila se.“
  • „Vjeroučitelj silovao štićenika doma za djecu ometenu u razvoju.“
  • „Odbojkašice donirale kosu za perike oboljelima od raka.“
  • „Krijumčarili petsto mrtvih ptica selica.“

2.

  • Da bi Ofelija legla u grob treba izbaciti lubanju šaljivdžije.
  • Lift u kretanju doslovce uprizoruje Heraklitov izrijek – isti je put ka gore, kao i ka dolje.
  • Slegnuti krilima isto je što i slegnuti ramenima. Ipak, angeo ne slegnjuje.
  • Osjećanje koje obuzima bajke nakon ispričanosti.
  • Slikar je tuba krvi, izrečeno vraćeno očima.
  • Šegrtovanje kod klauna, obučilo ga da u svakoj spužvici vidi priliku za crven nos.
  • Origen veli da Isus ostaje na križu dok zlo ne siđe sa svakog čovjeka.
  • Ima i mangup angeo, koji ukrade molitvu onom koji se kanio moliti, i čuva je „za poslije“.
  • Kad svi odu iz Bosne, ostat će nerazminirana polja i nove napuštene bogomolje.
  • U apokrifnim spisima piše da je Isus bio nestašno dijete, i da su neka djeca umrla, jer je on to poželio ne znajući da je Sin.
  • Kafka je pisao o krletkama koje kreću u potragu za pticama.

2006.

1. PSI, PSI I KNJIGE

Uradili smo predstavu “Grobnica za Borisa Davidoviča”, u “Pozorištu Prijedor”. Sjećam se da sam sa gđom Mirjanom Miočinović, prvom suprugom Danila Kiša, pregovarao za autorska prava predstave, pa me pitala:

“Čekajte, mislite u Prijepolju?”
Rekoh: “Ne, ne… U Prijedoru.”
Pitala je opet: “U Prnjavoru?”
“Ne, ne, ne… U Prijedoru”.
“Čekajte, onom Prijedoru?”
“Da, onom Prijedoru.”
“… Znači… tu će moj Danilo…”

2.

Zadah prošlosti grada se širio i proći će dosta vremena da mi koji smo bili tu, ostavimo je iza sebe, da se pogledamo u oči, Borise Davidoviču, i da kažemo bilo je tako, bilo je strašno, hladno je bilo komšijskim kostima.


2007.

1. WOLFGANG BORCHERT, “GENERACIJA BEZ MILOSTI”

„Kada budem mrtav i beo
ja bih ipak nekako hteo
da makar nekakva
svetiljka budem“

(Wolfgang Borchert, moto za film KAD BUDEM MRTAV I BEO, Živojina Pavlovića, 1967. s Draganom Nikolićem u ulozi Jimija Barke)

2.

A šta zapravo ako je starenje samo propust evolucije?

Čini se da smo rođeni da bi bili dovoljno dugo da prenesemo naše gene sljedećoj generaciji. Gene generaciji. Sa evolucijskog stanovišta, sve preko trideset ili četrdeset godina maksimalno, jest višak.

Sve preko ostvarenog potomstva je evolucijski nevažno.

Biti djed dakle, još znači suvišno uvjeravanje da je naše potomstvo prenijelo genetski materijal dalje.

Kada bismo starili brzinom kojom starimo između dvadesete i tridesete godine života, živjeli bi stotine godina.

No, nakon tridesete, sve se naglo i neobjašnjivo ubrzava, i ljudske brzo prelaze u pseće godine. Tako i cviljenje i podvijanje repa, i tuga u pogledu, najednom bivaju očigledni karavanima koji prolaze.


2008.

1. OTPUSNO PISMO

Znaš, netko bi morao reći ovim
Europljanima da je Savle iz Tarza
Šaul – šatoropravitelj i najplodniji evangelizator –
U Damasku postao sveti Pavle,
U Siriji.

2.

Zamisli –
Isus nije vidio snijeg.

Prije trinaest godina u rovu sam učio kako da nečujno
Nosim pušku, kako da naramenicu omotam oko ruke
A da se metalni dijelovi ne dotiču i ne prave buku.


2009.

1. PORAZNA SLIKA SLOBODE

Prošlo je previše vremena i uskoro neće biti nikoga da priznanje sramote i prihvati. Čini se da kolektivno sjećanje upravo to i čeka.
Da nema tko priznati i da nema kome priznati.
To znači veliki kapital za ponavljanje.
U tome je suština poraza.

2.

Medicinski tehničar u vozilu hitne pomoći u Prijedoru zove se Danilo Kiš.
I ribolovac je.
Žao mu je, ali ne zna mi reći jesu li kada vozili Borisa Davidoviča.


2010.

1. PREPIPAVANJE

Ako je umjetnost davanje utjehe, ako je ona empatijski zagrljaj – to znači zavoljeti svoj martirij, svoj mučenički usud. Razlaganje doslovnosti u intimizaciji tragičkog – to znači u Bosni bivati umjetnikom – svojoj neravnodušnosti vjerovati srcem.

2.

Sebi sam usamljenik, bezlisna breza, kunić s jednim uhom… Sebi sam dječak koji je tek naučio da govori… Sebi sam zakocenut nekim davnim smijehom iz nekog davnog doba… Sebi sam onaj koji nosi svoju prašinu na kraj šume… Sebi sam lampa od papira… Sebi sam zbir kapi netom prestale kiše – koji se cakli na paukovoj mreži… Sebi sam pokušaj pjevanja svršen u mucanju svijeta.


2011.

1. JOŠ PONEŠTO O PASJIM SINOVIMA

Prvo je njoj kazao.
Kako ima duboke oči.

Kasnije se nama kleo
Da su mu to
Najdublje
Izvađene oči.

2.

Udarnom se iglom ništa ne šiva
Iz ptice u pušku.

Ustani Eleazare
Jeziku je vruće u ustima.


2012.

1. PORATICA, NESANICA

O mrak…
Sava raka tini.
Bija baja.
Tamna
Sava raka.
Tini bija
Tika taka bum.

2.

Kuća koja je otišla prenoćiti svoja slova.
Makazice, nakazice, brončanice, srebrenice.


2013.

1. RAZGLEDNICA NA MORE

Iduće godine je stotinu godina od Prvoga rata. Godine 1914. ova zemlja, Bosna i Hercegovina dakle, ovaj isti teritorij, imao je šest gimnazija!
U stotinu godina dogodila su se tri rata – i to kakva tri rata. Od šest gimnazija, preko tri rata, do privatnih fakulteta u svakoj trećoj kući i zakovanih muzeja.
Ne postoji narod, obitelj, njiva, šuma, grad, seoce a da nije potpuno zgaženo u jednom od ta tri rata. Iz svake varoši nestajale su glave (muške, ženske, dječije) u jednom od tri pokoljišta.

2.

Književnost ne rješava ništa. Proces pisanja je kulminacijska točka unutarnjih katastrofa, koja se širi u neku – nulu.
Ništa pjesma ne može mračnosti ovoga doba. Jezik je u potrebi da se kreće, da pomiče svoje tijelo naprijed. Iskrenje pri tome kretanju jest poezijom. To što se naš jezik (SHBCG) kretao unatrag, rušeći pri tome samoga sebe, samopovrjeđujući se – rezultirao je, u mojem slučaju, poezijom koja je prisiljena sijevati po toj prošlosti.
Jer nisam birao tematiku svojeg pjevanja. Bit će da je ona odabrala mene.
Radi se o dobro uhodanom moranju.


2014.

1. NOVI

Štakori ne dobijaju srčane udare.
Nemaju niti Alzheimerovu bolest. Štakori ne stare sporo, kao mi, nego naglo klonu, naglo i brzo im atrofiraju mišići.
Opitni štakor u kojeg su ubrizgali krvnu plazmu osmogodišnjeg ljudskog djeteta, bio je čitav minut brži u traženju izlaza iz postavljenog labirinta, od običnog štakora punog štakorje krvi.

2.

Minut po minut.
Kao ekseri iz dječijih lijesova, kad ih angeli iščekićaju.


2015.

1. FARME, KOŽE, REBALANS

Pravi Oskar Schindler, ne Spielbergov,
Odmah iza Drugoga rata pobjegao je iz Njemačke u Argentinu
jednim od onih pacovskih kanala

Nije trebalo mnogo da se sa emajliranog posuđa
Schindlerjudena
Oskar prebaci na novi biznis –
Farmu pilića i odraslih argentinskih dabrova

Posao je išao odlično
Njemačka mu je oduzela državljanstvo
Kao istaknutom članu SS i dabrovi su isprva bili izuzetno traženi:

Neki ženski vratovi vole blagu odranu nježnost
U odraslih dabrova

Pilići pak cijeli životić provedu u komorama
Toliko zbijeni da nikada ne uspiju raširiti krilca

(Žezlom im otupljuju kljuniće
Da se međusobno ne osljepljuju i ubijaju u
Takvoj i tolikoj blizini i krilima)

Njemačka mu vraća državljanstvo
Ovoga puta je istaknuti industrijalac i spasitelj!
Ali okreće se opet emajlirani tanjur i posao mu propada
I sve mu dabrove istrijebe; sve baš

Moše Bejski dovodi Oskara u Jeruzalem
Sada je heroj koji je 1.200 ljudi spasio njihovog sopstvenog dima

Oskar počinje piti i praviti užasne scene
(Kraj Mrtvoga je mora imao ljubavnicu imenom Eva Kiš)

Čak ga i s Liste spašeni izbjegavaju
I pijani Oskar sada maše kladioničkim tiketima
Kao nekad izuzetim imenima s klaoničkih listi

2.

I samo ponekad
Uz košer piletinu
Osjetio bi onaj emajlirani svrab
Gadni svrab na vratu

Kao od dabrova krzna iz Buenos Airesa


2016.

1. DISNEYLAND, KAPLJANJE

Na obilježavanju dvadesetpetogodišnjice zatvaranja
Obližnjeg logora
Potukli se bivši logoraši
Oko zasluga komemoriranja

Policija koja ih nekad tukla
Razvajala ih
Nemojte ljudi sramota je

2.

Branka našli nakon dvadesetpet godina:
prekoglibska košćurija
i dva kamenčića
koji su kanili biti oči Snješka Bijelića


2017.

1. GRLO ZA GRLO, ZAGRLJAJ

Istoga 10. siječnja 1914. i Matoš i Andrić su operirali grla u Zagrebu
Matoš je imao 40 Ivo 21 godinu
Doktor je Dragutin Mašek AGM-u odstranio grkljan
I eno se još čuva u formaldehidu
Kao da će jednom opet kliktati i gutati
Doktor je Oskar Aleksander, privatni kirurg, otvorio Andrićevo većma ušućeno grlo
I skalperom ostrugao mandule
Dva mjeseca kasnije umire Anton Gustav
U mukama gušenja pustog vrata
Dok se Ivo u pola glasa došaptava s mladobosancima o obezglasivanju Nadvojvode
Na Vidovidan

2.

Čim se pojavio pliš i zaplišavanje igračaka
Odmah su se zavlačile plišne gliste
Igračkama u trbuhe


2018.

1. JEDAN JE VEĆ UDES

Neponovljivi udes pada u Dvojinu.
Tako moje pjevanje u istoj „aritmetici suosjećanja“ vežući se za konkretnog pojedinca, odmah upjevava i njegov Pad, njegov tragizam.
Taj Jedan jest sadržilac kojem dodane nule ne uvećavaju nesreću, jer on već obitava u nesreći po sebi.
Poezija se nosi s time unoseći Milost ka tome Jednom, jer on jest projekcija Mnoštva.
Milost dakle, kao aritmetika empatije za Jednog.
Taj Jedan, težak je za jednu suzu koliko i za jedan metak.
On se izdvaja iz rafala noseći istu količinu smrti, istu količinu nesreće i potrebuje istu količinu Ljubavi.

2.

Tako nas je učio Borhes da nas je učio Isus.


2019.

1. ČIGRICA

Zapravo ništa nisam stigao učiniti, ništa čini mi se nisam uspio izvrtlariti, izuzev odnjegovane sumnje zapisane u bilježnicu vrtlarskoga kalfe.
I pustinja i vrt trajali su samo jednu predugu noć, jednu te istu noć, beckettijanski isti stih, sušen na suncu prethodnog dana u meni.
Danas znam da sutra nije odlazilo.

2.

Ali, mene je u vrtu sve manje i sve niži sam spram horizonta.


2020.

1. DALE(KOVID)NA SLIKA

Trojica amputiraca selfiraju se na klupi u dvorištu Doma boraca.
Kod bake, na selu, bile tri partizanske Spomenice na zidu okačene, za djecu i muža spaljene u Jasenovcu.
U čertvrtom činu opaljuju.

Zid se sruši.

2.

Sin mrtvog ratnog heroja.
Leži na onkologiji.
Uklonili mu testise.

Na iPhoneu ubija Digimone.
Infuzija mu kaplje poremećenog ritma, jer stalno mrda prstima.
Ćelav, bez obrva, u slušalicama mu hrama glas Toma Waitsa, namiguje materi u crnini.
Jednom ga je stari sačekao pred Muzičkom i odveo na kolače, pomisli.

Po displayu mu se izlešavaju mladi Pokemoni.
Izlešavaju se, kaže.


2021.

1. MITROPOLITEN OPERA

Libreto s nošenjem mrtvoga, od zaraze preminulog gradom
Sve je kao nekad i Gazimestan je došao u Podgoricu
Omladina kleči na cijelom trgu jer prolazi auto s lešom
Kao da ajatolaha nose punog virusa
A kako je sve usred pandemije, baš nitko ne nosi masku kao da je
Maska nešto sa zapada, američko nešto i njihovo nešto

2.

Bez obzira na svu kabaretnost
Dva voda vojske i pukovnik pokojnik
Isus s kalašem zaista vam kažem u one dane


EPILOŠKA RAVAN

Ispred ruinirane zgradurine prijeratne robne kuće PATRIJA, nečiji djed prodaje kuniće po cijeni 10 i 15 konvertibilnih maraka po zečiću.

PATRIA na latinskom znači domovina, otadžbina, a tako se zove i najviši vrh Kozare, u blizini.

U dva kaveza. Zečevi i domovina.

*

Aleksandra Zec je iz Zagreba.
Imala je dvanaest godina kada su je ubili, na Sljemenu, prije dvadesetpet godina.
Otac joj je bio iz Prijedora. S majkom je likvidiran iste noći.
Otac je bio Srbin, majka Hrvatica.

*

Dubravka Zec je iz Prijedora.
Ima pedesetpet godina i već dvadeset i pet je sama.
I poludjela.
Otac joj je bio profesor fizičkog u gimnaziji, rukometaš.
U Omarskoj ga prebijali i prebijali.

Brata joj ubili, pred očima.

*

Nisam znao da ima prezime Zec kod Hrvata, kaže moj frend.
I, kaže li se Zečeva ili Zecova?

Dodaje i da nije znao da je zagrebačka ubijena porodica Zec pokopana u Prijedoru, i pita jesu li našli Dubravkinog brata u nekoj od ovdašnjih jama?

*

Dubravka već godinama hoda izgubljeno gradom.
Tanušni, visoki, kratkopodšišani, zbunjeni, preplašeni anđeo.
U kaputu.

Uđe u pozorište, u kino, na koncert, u crkvu, pravoslavnu, katoličku, priča sa sobom, šapće, uđe u groblje, izađe…

Samcata živi, bez struje, bez grijanja.
Osvrće se. Nikoga.
Uvijek sama. Uvijek sama. Uvijek.

*

Ima i mjesto kraj Prijedora – Zecovi.
Pola srpski zečevi, pola bošnjački.
Dva kaveza otadžbine.

Tekst objavljujemo u saradnji sa književnom mrežom Traduki u okviru programa „Arhipelag Jugoslavija – od 1991. do danas“Share


https://www.faz.net/aktuell/feuilleton/buecher/archipel-jugoslawien/archipel-jugoslawien-beitrag-von-darko-cvijeti-17222653.html

Darko Cvijetić za Bljesak.info: Rat je preblizu, onaj tko ga ne osjeća je onaj koji ga se ne sjeća

Razgovarala : Gloria Lujanović, Bljesak.info, Mostar

Darko Cvijetić, pisac, redatelj, dramaturg, pjesnik. Radi u Pozorištu Prijedor. Za svoj prvi roman “Schindlerov lift“ dobio nagradu “Fric“ koju dodjeljuje zagrebački tjednik Express, a potom i “Kočićevo pero“. U međuvremenu, objavio još jedan sjajan roman “Što na podu spavaš“, a nedavno i novu knjigu “Noćna straža“ koja je već postala književni hit. Neobično je da se Cvijetićeva proza, tako bolna i mračna, nalazi redovno u vrhu svake top ljestvice najčitanijih knjiga u regiji. U razgovoru za Bljesak.info, Darko Cvijetić, veliki pisac iz kostoljubive zemlje, kako ga je nazvao svojedobno Ivica Ivanišević, govori o književnosti, ratnim traumama, iseljavanju ljudi iz BiH, generacijama novih facebook ratnika.

Bljesak.info: Gospodine Cvijetiću, nedavno je objavljena vaša nova knjiga neobične forme “Noćna straža”. Svojevrsni je to ranijih proza, ali i pjesama, poput zbirki Mali ekshumatorski eseji i Snijeg je dobro pazio da ne padne. Vi ste pisac cjeline iako piše o ratnim fragmentima, jer je, na koncu, i nesretni rat koji je zadesio BiH i ove prostore, ipak jedna cjelovita priča u kojoj su se stvari odvijale po sistemu spojenih posuda?

CVIJETIĆ: Da po sistemu spojenih posuda se i poraće događa a da ga se nikako takvim ne može nazvati. Također je i to sistem cjeline, pogotovo kada nam se rovovi s brda opet raduju. Sav život pišem jednu jedinu rečenicu, te svi ti fragmenti, romani, eseji, priče, drame, režije, scenoslijedi – jedna su zapravo kap koja se kreće.  I, doista je strašna pomisao da je ta rečenica i meni samom nečitka.

Bljesak.info: Ono što mene muči, kao vašu čitateljicu, jest to – kako se vi osjećate i kako se suočavate sa tim ratnim tragedijama i kostima koje neprestano zatrpavate u grobnice, kako se osjećate s činjenicom, da vi u književnosti radite ono što bi institucije BiH trebale raditi u stvarnosti – sahraniti mrtve, pronaći nestale, kazniti odgovorne?

CVIJETIĆ: Osjećam se potpuno poraženo. Iscrpljen sam, umoran, već pola stoljeća izmožden zemljom koja mrzi ljude koji je gaze, ili sad već – trkom bježe sve noge s nje. Možda je i ovo stih, ali rat je preblizu, onaj tko ga ne osjeća jest onaj koji ga se ne sjeća. Dakle, nema više vremena za stare mrtve, novi dolaze kao na traci, tako samo brižljivo naučili svoju mladost da smo bili samo mi u pravu, da voli smrt. Pa, eto, tu je….Ako je netko zaboravio američke ili njemačke tenkove na pijaci ARIZONA, imat će, čini se, priliku da ih opet vidi….Ili će to sada biti dronovi? NOĆNA STRAŽA je čitavo vrijeme tu. Prosto je – lozinka, i pucaj, nema više vremena u mraku da se razgovara. Osjećam se potpuno poraženo. Iscrpljen sam, umoran, već pola stoljeća izmožden zemljom koja mrzi ljude koji je gaze, ili sad već – trkom bježe sve noge s nje. Možda je i ovo stih, ali rat je preblizu, onaj tko ga ne osjeća jest onaj koji ga se ne sjeća.

Bljesak.info: Prijedor je, nažalost, stekao svjetsku slavu zahvaljujući progonu nesrpskog stanovništva i logorima. Zanima me, postoje li Srbi koji su stradali od ‘bratske ruke’ koji nisu htjeli sudjelovati u tome, jesu li neki ljudi bili natjerani boriti se na Karadžićevoj strani?

CVIJETIĆ: Svjetska slava se vraća na velika vrata. I u Prijedor, i u Bosnu, kako se sad to veli – regiju, Zapadni Balkan, necijepljeni/otcijepljeni… Naravno da postoje Srbi koji su poginuli od “prijateljske” vatre, ogroman je broj ljudi koje nikada nitko nije ništa pitao. Idemo, i to je to… Ili je bilo možda drugdje drukčije? Ja dvadeset godina pričam o tome Prijedoru. Ali kad odem, pa recimo u Mostar, vidim momke koji nisu NIKAD “bili preko”! Čekajte, Mostar – SADA!! Pa šta? To je odgovor ove generacije. Silno će biti zanimljivo kad današnji facebook ratnici krenu u rovove, pa se budu vadili na nevakcinisanost drugom dozom i mokru zemlju za kopati rezervne položaje. Dakle, slava je velika, i neprestano se trudimo održati joj sjaj. Ide nam, nema šta.

Bljesak.info: Književnost koju stvarate nema intenciju donijeti pravdu žrtvama, a ni sudsku presudu počiniteljima. Vi pišete o onome što se dogodilo ljudima i kako se ti ljudi osjećali, bez obzira jesu li to u potpunosti istinite ili autoimaginativne situacije. Zbog toga, moram pitati, književnost se ne piše da bi bila društveno angažirana, taj njen angažman eventualno smije protjecati iz ljepote teksta, umjetničkog nadahnuća?

CVIJETIĆ: Umjetnost nema intenciju. Ona ne stremi ničemu. Ona je svijet za sebe i po sebi, muzika je možda najočitiji primjer. Ne postoji namjera. Svemu želimo dati svoju mjeru, to je upravo  kamen koji nas prikiva za tlo. Zvijezda je na nebu. Zašto nam to nije dovoljno? Književnost, moja mala književnost, ne barata pojmovima istinitost ili ne. Pitate me da li je kompozitorova kantata politična? Pa naravno. Je li opera društveno angažirana, nosi li nekome utjehu, drugome bijes? Pa naravno!

Bljesak.info: U Noćnoj straži se pojavljuje niz likova s neobjašnjivim sudbinama koje su svojstvene većini bh. gradova nakon rata. Jesu li svi u BiH, mislim i na Hrvate, i Srbe i Bošnjake, iznevjereni u tom ratu, pa ipak, bh. političari pozivaju na nove ratove?

CVIJETIĆ: Da su svi iznevjereni, i misao na rat bila bi nemoguća. Ljudi su toliko osiromašeni, trideset godina ubijeđivani da su najljepši, da je jedino naša povijest briljantna, da jedino mi u miru gubimo ono što je smo ratom izborili. Sve zablude mira i normalnog života smo potrošili masovno stvarajući neprijatelje od svih koji nas okružuju. Valjda mislimo da će rat netko objaviti na Twitteruu, da će to biti veliki kolorizirani, fotošopirani selfie. Oko nas je toliko neizgovorenih, nezapisanih priča, potpuno neobjašnjivih sudbina. Ništa mi nismo razumjeli. Uskoro ćemo biti okruženi žilet žicom, necijepljeni ali otcijepljeni od svake civilizacije. Razumijemo li da svaki dan umire autobus ljudi, da nikoga nije briga? Razumijemo li da nas varaju na – pazite sad – kiseoniku, na maskama za medicininsku zaštitu, razumijemo li da prodaju šume, vodu, planine…? Ne razumijemo, dakako. Pušku razumijemo?! O, dobit ćemo je, za pušku ne treba nikakav test, ni kupljeni fakultet.

Bljesak.info: Tko bi danas ratovao uopće i je li kao u onoj pjesmi naše sjajne pjesnikinje Dilale Hasanbegović “neće biti djece za rat” jer u BiH više i nema ljudi?

CVIJETIĆ: Ima, ima djece za rat, to su pjesničke zablude moje, Dijaline. Tu je vrh naše zablude. Ima, ima djece za rat. Oni sada imaju svoju malu djecu, ali su istrenirani paranoidnim nacionalizmom da i njih pripreme. Bijesni, bijedni, poniženi, nikako nisu u stanju da detektiraju tko ih to tri desetljeća vara. Život nam je prošao u ratu i čekanju na rat. Stari su govorili da svaka druga generacija ima da ratuje. Za koga, to je već nebitno. U meni je strašna ogorčenost. Ljudi koji su rođeni devedesetih meni objašnjavaju kako je ovdje bilo. I uzalud je govoriti. Pa, dobro….Vrijeme je da mi pokažu kako bi to oni, ja sam sijed i potrošen, nemam ništa izgubiti.  “Lijepa sela lijepo gore.” Sad bi se mogli uvjeriti da to nije stih Tome Zdravkovića, da to pjeva svaka šibica u vojničkoj košulji.

Bljesak.info: Kako se danas živi u Prijedoru? Sreću se li tamo, i danas, lica žrtava i krvnika, svakodnevno?

CVIJETIĆ: Naravno. Očajno je. Drugo je doba, sad nije više ni važno što se sreću krvnici i žrtve, jer su oboje starci. Sad se sreću budući krvnici i buduće žrtve. Mladi i zdravi kao ruže, kazao bi kino pjesnik. Život nam je prošao u ratu i čekanju na rat. Stari su govorili da svaka druga generacija ima da ratuje. Za koga, to je već nebitno. U meni je strašna ogorčenost. Ljudi koji su rođeni devedesetih meni objašnjavaju kako je ovdje bilo. I uzalud je govoriti.

Bljesak.info: Vi ste, kako sam shvatila, dijete miješanog braka. Isprike unaprijed, ukoliko je pitanje preosobno: danas su među nama toliki jazovi da miješanih brakova, s kojima se nekad Jugoslavija ponosila, nema, a kada se i dogode, na razini su incidenta, statističke greške? Što to govori o našim društvima?

CVIJETIĆ: Jeste, ja sam od onih koje se najviše i najžešće mrze, ja sam jebena Jugoslavenčina, kriv što je nacionalna čistost sedamdesetak godina prljana. Spadajući u statističku grešku, malobrojan, malosrban, malohrvatovan, nikako bošnjakovan, ja sam ostalinska nula, decimalica od broja koji je nekad pravio nuklearne elektrane i tvornice koje su sada stovarišta otpada. Zanimljivo je kako idemo u Europu biti roblje, a za Jugoslaviju govorimo da je bila tamnica u kojoj smo bili roblje. Ovo nisu društva. Ovo su robovlasničke kapitalističke pljuvaonice. Za Europljane mi ćemo uvijek biti, svejedno im je – Turci, Arapi, Hrvati, Bugari, Srbi, Vlasi, Bošnjaci, Rumuni, Afganistanci, Sirijci, Albanci, Crnogorci. Jugoslaveni će uskoro izumrijeti. Mi, iz miješanih brakova ćemo uskoro nestati. A vi, čisti, gadite se međusobno svojom čistotom, za prosječnog Nijemca, Belgijanca ili Engleza – još gadnije ste prljavi što se ćišćim smatrate. Ovdašnji desničari sebe zovu arijevcima.  Ali, vrlo dobro znaju, da bih ih ulični njemački (recimo) neonacisti bez problema identificirali kao Slavenski ili Balkanski ološ niže rase…

Bljesak.info: Kako ste doživjeli novi, nametnuti zakon o zabrani negiranja genocida i drugih zločina?

CVIJETIĆ: Ne razumijem to. Zakon da operete ruke prije jela? Da nam taj zakon netko nametne? Da u bolnici dobijate kiseonik? Prodaju nam maske za lice po dvostrukoj cijeni? To je nametnut ili nepisan zakon?

Bljesak.info: Mirna Bosna – pusta Bosna? Je li naša zemlja pustara u kojoj žive umirovljenici i srednja generacija kojoj je rat uzeo mladost, pa više nema snage, pokrenuti se sa 40 i nešto godina i otići iz zemlje?

CVIJETIĆ: Ovo je Pusta zemlja. Kaže li to Eliot ili to sami vidimo, nije više nikome važno. Poraženi smo.

Bljesak.info: Završavate li ‘Noćnom stražom’ Enciklopediju mrtvih koju ste stvarali zadnjih godina ili ćete se toj temi još posvetiti?

CVIJETIĆ: Volio bih da je Noćnom stražom moja Enciklopedija mrtvih, kako kažete, svršena. Ali, znamo i Vi i ja da to nije tako. Sanjam da za svoju unučicu ili unuka napišem knjigu bajki.  Ali, plašim se da bi na prvoj stranici napisao – “jednom je neki stolar poželio da ima dječaka od drveta. I, uzeo je veeeeeeliku sjekiru“.

https://www.bljesak.info/kultura/knjige/darko-cvijetic-za-bljesakinfo-rat-je-preblizu-onaj-tko-ga-ne-osjeca-je-onaj-koji-ga-se-ne-sjeca/364335?fbclid=IwAR1usD7n_HnpAtlGAKMFuvCZ8TC529VCWTlSKF0kPoo_dhAHriMuCizOwXI

“Što na podu spavaš“ ili: da li nas Reč može pomiriti sa Svetom?

Piše -Duško Lopandić, Sveske, Pančevo, 2021.

(Darko Cvijetić, Što na podu spavaš, Književna radionica Rašić, Beograd, 2020, 112 str)
„Nad prazninom svijeta, crne se nokti Božijih ruku“ (D. Cvijetić)

„Riječ (sama po sebi i za sebe) odjekivanje je besmislenih glasova, pisao je Miroslav Krleža, i sve što je u životu čovjeka tokom vjekova poprimilio oblik „duhovnog“ ne bi se moglo zamisliti bez riječi, koja nije niša drugo nego glas mesa, tijela, zemlje i životinje, jučer još repate, a danas sa zlatnim zubalom, zvijeri krvoločne, koja pojave i predmete omata riječima kao tkaninama, i tako ždere i sebe i druge“. Kako оno užasno, nepodnošljivo, nesnosno „umotati u reči“, kako glas „mesa i tijela“, odnosno gnusna dela te „krvoločne životinje“ – koja je čovek – izraziti na način da to ne ostane neizdrživo, već da dopre do onog „duhovnog“? Kako da se besmisao, haos i smrt iskazažu na način da stvarnost i život postanu bar podnošljivi, ako ne i objašnjivi? – to je zadatak koji sebi zadaje Darko Cvijetić, na tragu velike književnosti, počevši od one iz grčkih tragedija, biblijske „Knjige o Jovu“ ili pripovesti iz Jevanđelja. Za razliku od „Schindlerovog lifta“ romana koji predstavlja kolektivnu tužbalicu iz bosanskog rata jednog prijedorskog solitera- odnosno njegovih stanara – novo Cvijetićevo delo je mnogo ličnija ispovest, doživljaj rata očima i emocijama samog autora i članova njegove porodice. U tom smislu, ovaj roman je, bar pomalo tematski na tragu Kiševog „porodičnog cirkusa“ (što autor samoironično pominje kroz iskaz majke „Moj otac Franjo jest bio željezničar, ali kad Darko to napiše, to je kao da pravi literaturu, kao da hoće imitirati Danila Kiša, i njegovog oca željezničara“ ). Kiševska je i „potreba za svedočenjem“ koja se u ovom romanu u prvom redu koncentriše na autorovog brata Botu i njegove dramatične doživljaje tokom odsluženja kratkotrajnog vojnog roka, 1992. godine, koji je nakon samo par meseci okončan opsadom sarajevske kasarne i pogibijama tokom povlačenja vojske iz Sarajeva. „Nisu znali niti tko im je neprijatelj, niti zašto, nisu više mogli reći ni tko ih napada, ni na koga oni pucaju, niti zašto…Budeš Jugoslaven, zakletvu daš da ćeš život dati za Jugoslaviju, a onda u deset kilometara postaneš Srbin. I šta ću ja sad s tim? I kud mi je jugoslavenstvo nestalo? Zapaljeni Slovenac, tko je on bio, tata?“. Tokom opsade vojnika u sarajevskoj kasarni JNA Bota gubi nekoliko drugova, među kojima prijatelja Gorana, kome u dramatičnoj sceni izvlačenja pod paljbom uspeva da „spase“ samo otkinutu ruku. Uz njegovu pripovest, slušamo i druge glasove, poput Botinog saborca i drugara Anđela, koji se ubija nakon rata, i čije ime će Bota puno kasnije dati svome sinu. Tu je i glas njegove kratkotrajne sarajevske ljubavi, muslimanke Senke, pa njen brat Senad (ubica i žrtva), pa tragični kapetan Topić, Hrvat koji se kao oficir JNA obreo na srpskoj strani, da bi bio pretučen i ostao prezren od obe zaraćene strane i postao na kraju još jedan posleratni samoubica („od nene mrtve branio Jugoslaviju, pa je i red da Jugoslavija uzme njega“ ). Pratimo i glasove autorovih baka Maje i Hane, zatim oca i majke (koji će sa sinom Botom nakon rata emigrirati u Ameriku, da bi se kasnije vratili u Bosnu), kao i samog autora – Darka. Njegovo svedočenje (glava 28 – Darko ili „bilo je ovako?“) u ulozi kratkotrajnog stražara, svedoka i nehotičnog „saučesnika“ jednog besmislenog ubistva u logoru Trnopolje ostavlja utisak šoka i jeze, baš onako kako to čini i čitanje celog romana posvećen ličnostima izgubljenim u krvi i nasilju jednog građanskog rata. „Nije bilo kako biti treba…Gdje u noć uđe čovjek, napukne svjetlo“. “Priča koju nam je Cvijetić ispričao neočekivana je i strašna. I u njoj nema ništa prešućeno. I opet je, kao i prvi put, morala biti ispričana”. Cvijetićev tekst nije potraga ni za verom, ideologijom, ili odgovornosti onih koji su širili zlo, niti za ovim ili onim (i)racionalnim razlozima ili uzrocima surovog rata. Autor nastoji da da se čuje „glas žrtava“, da u kombinaciji romana i elegične poeme, u kojoj odjekuju glasovi stradalnika, „mrtvima da glas koji se nije čuo dok su bili živi“. Ovaj kratki roman ima trideset i tri poglavlja, kao i dva prologa i epiloga. Njih izgovaraju ili pišu različiti pripovedači u prvom licu. Naslov romana je objasnio sam autor: „Spavati na podu – napustiti svoje mjesto mirovanja na svijetu, krevet, i zanoćiti svoju noć nezaštićen i drhtav i nag, kao pristigli fetus”. Rat predstavlja radikalnu promenu mirnodopske stvarnosti, prestanak svih uobičajenih konvencija i načina ponašanja, intenzivno preplitanje života i smrti, ukupno izbacivanje čoveka iz ravnoteže – one vertikalne (po danu), kao i one horizontalne (po noći). Otuda – spavanje na podu. Izvorno pesnik i dramaturg, Cvijetić nekako prirodno meša žanrove. Knjiga ima dinamičnu dramaturšku formu pa se može čitati i kao niz monologa. Da li se radi o romanu – leleku, ličnom prilogu martirologiju bosanskog rata, romanu – opelu, oratoriju ili elegiji – nije toliko bitno za tekst koji predstavlja iskren i originalan napor da se uđe u metafizičko srce ljudskog stradanja. To je pokušaj antropološkog proučavanja fenomena zla iskazan kroz poetsku formu. „Cvijetićevo pripovijedanje teče jednostavno, neposredno i neopterećeno, gotovo meditativno, uz često mirno uplovljavanje u usporedbe i metafore, te oscilira između opisa događaja i refleksivnosti. Ipak, jezik romana potvrđuje Cvijetića ponajprije kao pjesnika – pripovijedanje se prelijeva u poetske dijelove, ponekad gotovo i u pjesme u prozi.” „Pesničko iskustvo je otkorovenje našeg izvornog udesa“, pisao je Oktavio Pas. „Poezija je otkrovenje naše sudbine“ Forma tužbalice je uvek poezija, kako to pokazuju i najupečatljivija svedočanstva u našoj literaturi o stradanjima u II svetskom ratu („Jama“, „Krvava bajka“, „Stojanka majka Knežopoljka“…). Suočen sa prizorima sukcesivnih tragedija, koje on namerno koncentriše i objedinjuje, ne dopuštajući čitaocu da dođe do daha od težine priče, Cvijetić traži posebnu, poetsku formu iskaza, kao i reči nekada nove, izmišljene, koje će nas utešiti u suočavanju sa slikama umiranja, tugovanja, mučenja ili smrti. „Rečenica se obnavlja, kao koža.“ Na jednoj književnoj večeri, Cvijetić je rekao da je „zlo neopjevivo, ali da je pokušaj opjevivosti zla moguć“. Kako je primetila Marija Franolić, „Nije lako pronaći riječi za neizrecivo, za zakočeno, pokopano i nevidljivo – teško je izreći ono što se šuti – ali Darko Cvijetić u tome je uspio. Efekt njegove literature je fizički, za vrijeme čitanja i nakon njega čitatelj prolazi katarzu, inače specifičnu za kazalište.“ Ponavljanje tokom priče slika i figura („što na podu spavaš?“, „da gledam nebo, svaki dan po minut..“ ) pojačava elegični efekat teksta, a višeglasnost iskaza, približava ga praiskonskim horskim uzorima iz antike, a uz poetičnost, dodaje i dramske efekte. „…Gdje u noć uđe čovjek, napukne svjetlost..tko nosi ruži jesti, kad oboli?…ideš i prašina ti pada na dušu…kao nebo u ptici, oblačeno košuljicom sumraka…krtice ne znaju za cvijeće nad sobom…minut oguljenog neba“. Tu se nalaze, kao doprinos intertekstualnosti i efketima teksta i odlomci iz poezije M. Antića, V. Jerofejeva, Getea…Tu je i simbolika Rembrantove slike „Noćna straža“ koja je oslikana da prikazuje dnevni prizor, ali su boje potamnile i slika je skoro „sama od sebe“ utonula u noć, baš kao što su dečaci regrutovani u JNA skoro preko noći utonuli u mrak ratovanja. Tu su, izgubljeni u tišini prošlosti, i odjeci melodija grupa Daire stairs i Pink Floyd, koje su ti vojnici – dečaci, voleli. Posebno treba istaći i autorov uspešni način povezivanja prošlog, sadašnjeg i budućeg u kolektivnom i individualnom sećanju. Užasi se iznova vraćaju u novom obliku, poput točka sudbine, prkletstva, karme, fatuma. Poetsko vreme je svevremeno, baš kao što su to i pripovesti iz romana. U iskazima i doživljajima starijih generacija, onih koji nose i prenose porodično i kolektivno sećanje, prelamaju se i zbivanja i užasi iz prethodnih ratova, nesreća kao neka vrsta fatalnosti i zla koje uvek vreba da se iznova obnovi. Uz nepodnošljive slike spaljenih vojnika, prepliću se porodična sećanja na decu i rođake spaljene u Jasenovcu. “Ovim se putem dolazi. Ovim i odlazi. Ovim se putem vraća. Na ovome se samo samo stoji. Kad baka umre četrnaest godina kasnije djed Franjo će ikonu s verglom pokloniti crkvi na brdu. Crkvu će vojska opljačkati i spaliti u ratu. Oguljeno nebo zovnut će me, kad napunim bakine godine, da potražim potok od zlata u sebi. Šestokrakicu. Žid galicijski. Na podu da spavam.” To što se u ovom elegičnom višeglasju, koji čini Cvijetićev roman „Što na podu spavaš“ pojavljuju jevrejske teme i glasovi – od autorove bake Hane, preko jednog poglavlja koje je celo ispisano rečima preuzetih iz jidiša – nije možda jedino posledica činjenice da je jedan od logora iz poslednjeg bosanskog rata dobio naziv po imenu naselja koje su doseljeni Jevreji u Bosnu doneli iz Galicije (Ternopil – Trnopolje). Ne može se, a ne zapaziti da je celi niz vrhunskih dela i/ili autora naše književnosti, koji su se bavili temom ratnih stradanja na ovaj ili onaj način povezan sa jevrejskom tradicijom (A. Tišma, „Upotreba čoveka“, D. Albahari, „Gec i Majer“, „Mamac“, D. Kiš, „Bašta, pepeo“, „Grobnica za Borisa Davidoviča“, Đ. Lebović, „Semper idem“), koja još drevnog Jova pa do Isusa Nazarićanina u centar pažnje umesto legendarnog junaka ili njegovih herojskih dela, postavlja običnu žrtvu ljudskog nasilja, u potrazi za otkrivanjem stvari koje su„skrivene od nastanka sveta“? (Rene Žirar ). Glasove žrtve. Prava književnost i umetnost, poput ovog romana, uvek nas na kraju suočavaju sa pitanjima, o sebi, o svetu u kome živimo – ona nas izbacuje iz komforne zone, iz pokušaja uspavljivanja i lakog zaborava. Cvijetićevo stvaralaštvo predstavlja subverziju svakodnevnice u kojoj teturamo zatvorenih očiju i zapušenih ušiju. Možemo se složiti sa M. Franolić kada kaže da „u nesigurnom, kontradiktornom svijetu koji strelovito napreduje tehnološki ali duhovno stagnira, mi ne zalječujemo duboke traume koje na ovim prostorima vučemo od 90-ih nego i dalje njegujemo te gnojne čireve. “ Cvijetićev roman je jedna vrsta leka za dušu, pripremljenog u obliku reči. Decenijama nakon besmislenog nasilja jugoslovenskih ratova, nakon pogibija i stradanja, možda su reči romana – elegije jedina uteha. Suočeni sa Svetom, stojeći pred neminovnim, ostaje nam samo Reč.
Reč u početku i na kraju.
Kao iskra nade.
Alfa i Omega.