IZ CRVENOG SOLITERA: Bezruki

Piše: Darko Cvijetić

Jer glagol jestati nema prošlo, kao niti buduće vrijeme, brate moj, govorio je Učitelj.
Budi dorastao daru koji si dobio. Kao oni ekspedicijski planinari koji odlaze osvajati najviše planine na svijetu, pa prije samog putovanja na krovove, idu na poklonjenje svetim ljudima, monasima, koji ih molitvom pomazaju kao i plemenitom, osvećenom vodom, koji ih okade uzvišenim mirisom, e da bi gore, (možda, o, možda!) doista se sreli s licem Onoga koji sve nosi, da ne bi nečisti došli. Jer gore, na hladnim krovovima, ne biva se bez iskustva pustinje i pijeska među nožnim prstima.

Pa se sjetim pasusa (koji sam pročitao u prijevodu s engleskog Milice Jovanović iz “London review of Books”) Jamesa Meeka, njegov zapis o sada ukrajinskim ruševinama – “iz Austerlitza”, W. G. Sebalda:
“Nikome pri zdravoj pameti ne mogu se dopadati džinovska zdanja poput Palate pravde na starom Brdu vješala u Briselu. U najboljem slučaju zurimo u njih u čudu, koje je po sebi nagovještaj užasa, jer instinktivno znamo da ogromne građevine bacaju senku vlastitog uništenja i da su od početka oblikovane kao buduće ruševine.”

Tako pišem. Na devetom katu Crvenog solitera, visok koliko je visoka moja kelija.
Nitkost, jugoslavenskost, srpskost, hrvatskost, bosanskost. Same kosti. Dan će Pobjede biti polovica bijede.
Pa i nitkost – nit kost, malo mesa, koje o niti visi na pustinji.

* * *

Jesenska šuma je jasenovac, kao bagremova bagremik ili javorova javorik, ili višnje višnjik. Naša klonulost, naša klanuća, naši ekshumatorluci, naši tabutići, naša groboobožavanja (ili pak skrivanja grobova), sve se to tako neumorno ponavlja – stalno i stalo, iznova i iznova.
Molim te, pročitaj dvaput: još nisu pronađeni svi ostaci poginulih vojnika Crvene armije iz okolice grada Kijeva iz Drugoga velikog rata! A već novi mrtvi oko grada čekaju, na red doći ne mogu.
Spomenici, brate moj, jedan drugog hvataju za vratove i istišću si broncu na usta.

Nama se i brdo zove kosa. Bilo Biljanina ili Jakarina ili Bukova. Tako pišem. Kako rane postaju ranci. Kako brojevi pušaka računaju na regrutski zategnute krevete. Kako barokni toranj kijevske svete Sofije, u plavim, bijelim i zlatnim bojama, cakli se kao daleki odziv Aje Sofije, kao na visokoj planini zaleđen jek, dolazeći od pijeska.
Jer ti si Netkost, daru svojem dorasli, Onaj koji je sav nošen.

* * *

A dobar k’o kruh, opak kao bosanski komšija, crvlji bog čudi se nečijem krečenju mladog jabukovog sada: pa sami dječaci, kao iz evidencije seoske babice, “kriegskinderi” – djeca rata puta noćnih drhtanja, ruke im se već u materinjim utrobama tresu, rode se već iskrljušteni, bačeni na pustinjsku vrelinu, ranci koji prenose ranu dalekom dolazniku, Onome koje sve nosi.

* * *

Gradić se zove Bezruki (!?).

U okolici je Harkiva. The New York Times piše, kako je pala granata u dvorište neke porodice. Točno na mjesto gdje se igraju djeca. Ali, bila je noć, i djeca su spavala, nakon toplog i mirnoga dana. I nije eksplodirala. Ali ova raketa je drukčija, ona ne eksplodira odmah, ona izbacuje dva tuceta malih mina, koje eksplodiraju u intervalima, šireći smrt satima nakon što su pale na tlo. To je PTM-1S, nagazna mina koja raspršuje svoje streljivo. Tokom narednoga dana, u intervalima (kako je porodica navela) od oko 50 minuta, čule su se detonacije. U svakoj mini im ugrađen uređaj za aktiviranje u određeno vrijeme, pri određenom intervalu, a sve u roku 24 sata.
Aktiviraju se ako ih se miče ili ako ih se ostavi, eksplodiraju kada im je određeno. Riječ je o oružju koje nimalo ne izgleda zlokobno, ali je podmuklo, smrtonosno i vraški opasno. Zapravo su to zelene cijevi, veličine litre boce mineralne vode, punjene s 1,3 kg eksploziva. Kombinacija najgorih atributa kazetnog streljiva i nagaznih mina. Također, imaju izuzetno senzorirane osigurače koji se aktiviraju kada ih ljudi podignu. Gradić Bezruki zasut je jedne noći s PTM-1S.

Kako bi taj gradić nosio drukčije ime? I čime bi bio nošen?

* * *

Ne napuštaj ni jednu rečenicu. Sačekaj, da dalje u tekstu, nakon nekoga vremena, čuješ njezin pravi zvuk – ono što si prvo pročitao bio je tek odjek.
Sačekaj, ne ostavljaj, budi strpljiv, brate moj.
Neke su pogrbljene od duge šutnje, od duge šetnje kroz tekst, neke su mucave, neugledne, izgledom zavaravaju, dozivaju za kasnije. Kad dorasteš daru, da ga možeš vratiti.

Zovu li u Bezrukom babice isto tvorci angela, kao u jednom bosanskom gradiću?
U njemu dva dječaka kamenjem gađaju osinjak, a dvije lastavice ih promatraju prije nego se otisnu visoko u svoju nevažnost, (nit kosti, nit kože).

* * *

I.  je od djetinjstva pravio zidne satove, drvene, iz hobija.
Vremenom ih je zavolio, pa ih je pravio sve više, sve raznovrsnije, i sve više satogradnja postajala mu je posao, a sve manje znatiželja. Bivao je sve precizniji, usavršavao je satove iz sata u sat, iz dana u dan, iz godine u godinu. Tako je imao 24 godine kada je otišao u rat, 28 kada se vratio, s jednom rukom manje. Nastavio je, nakon nekoga vremena, ponovo satogradnju, časovničarenje, ali je sve više ostavljao da velika kazaljka kasni po minut za malom, nanoseći joj nedostajuću, tzv. fantomsku bol.

Bezruki I. jednom je tako sebi napravio zidnu uru, smrtnu uru, začepljeno zaortano srce, koje je dugo čekalo da mu iscuri pijesak.

Tako pišem. Slavenskošću svojom pomazan. 

https://zurnal.info/clanak/bezruki/24968

IZ CRVENOG SOLITERA: Silovoljačka ulica

Foto – Fabrice Dekoninck
Piše – Darko Cvijetić


“Zapiši nešto o Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu…”

Silovoljci, jest riječ koju često upotrebljava Slobodan Šnajder u remek djelu DOBA MJEDI, pa je odmah pomislim i olovkom ispišem u bilježnicu. Velikim slovima. Silovoljačka ulica, ima li takva?

Šnajderov junak jest “silovoljac”, (onaj koji je suprotnost dobrovoljcu/dragovoljcu), koji se “sam javlja” u ratnu jedinicu što upravo se sprema za odlazak na frontu, 1943., i to kao njemačka Waffen SS dopuna za Galiciju. Zapravo je prisilno odveden na istočnu frontu, ravno u smrt. 

Možda da zapišem nešto o Silovoljačkoj? 

Zar sudovi nisu sve rekli o “slučaju Dobrovoljačka”? 

Nitko na koncu nije odgovoran za tu djecu, mlade oficire i civile JNA, koji su se povlačili iz sarajevske kasarne Bistrik, koji su brutalno napadnuti u toj ulici? 

Ubijeni vojnici, desetine ranjenih i zarobljenih, koji su potom brutalno premlaćivani po zatvorima. Tako piše u dokumentima Međunarodnog suda. Suđeno je nekim ljudima u Den Haagu, ali nikada nije ništa dosuđeno, niti je ijedan čovjek proglašen krivim. 

Tko su bili ubijeni? 

“Legalne vojno-ratne mete”, po odluci suda – mladi vojnici JNA, mahom preostali srpski regruti, ponešto nižih oficira i civila koji su bili u radnom odnosu unutar kasarne. Izvlačili su se iz Bistrika, po dogovoru dvaju zaraćenih strana. Čak postoji i snimak. 

Znamo, već tisuću puta kazano – ne postoji kolektivna krivica, postoji samo individualna krivica, ali i kolektivna moralna odgovornost! 
No u tzv. ratnom pravu – imamo još i komandnu/zapovjednu odgovornost, odnosno krivicu višekomandujućeg, koji je odgovoran za postupanje svojih nižerangiranih ili potčinjenih vojnih lica. 

Tužiteljstvo BiH iznova je otvorilo predmet nazvan po toj ulici, jer je došlo do novih saznanja?

Što uopće može se napisati o Dobrovoljačkoj, o dragovoljcima i silovoljcima, napose o “redovnovojcima”, koji su se u čitavom događaju zatekli užasnuti i nemoćni? 
Jednoruka Senka iz “Što na podu spavaš” sada bi već imala 50 godina, samo da je postojala. 

Potom popodne gledam televiziju, program WILD – NATIONAL GEOGRAPHIC, neku emisiju o lavovima i hijenama. Uključujem se svega desetak minuta, ali dovoljno da drhtavoruk i užasnut, ugasim tv.
Mlada lavica se vraća iz kratkog jutarnjeg neuspješnog lova. Nepromišljeno učinila je kobnu pogrešku -ostavila samo i nezaštićeno mladunče. Čopor hijena opkoljava mače, dave ga, brzo odnose i pojedu na rubu šume. Lavica je sada bijesna, traži hijene po šumi. Nalazi ih napokon, ali same ženku i mladu hijenicu. Munjevito koristi trenutak i obje ubija. 
Mirno pojede majku hijenu, ali mladunče njezino ne dira, niti ga jede. Sjedne mirno uz mrtvo mladunče. Bude uz tijelo dok se posve ne ohladi. Zatim, a već je sumrak, lagano odlazi. 
Pred jutro, odnekud se vraća čopor hijena, iz kojega su bili pojedena ženka i ukočeno hijenče.

Tad čine sumanutost. 

Pojedu mrtvo mladunče. 

Jedno od “novih saznanja” moglo bi biti da hijene ne jedu svoje potomstvo. 
Živo. 

* * * 

Na gotovo svakom tv programu, postoji emisija o kuhanju, o jelima, receptima. 
U jednom studiju voditeljica razgovara s poznatom zvijezdom koja demonstrira spremanje jela po receptu – “obareno srce lastavice i grlice u maslinovom ulju”! 
U studiju su i muzičari koji pjevaju:

“da zna majka što je odoljen trava, 
nikad sina ne bi ukopala” 

P.S. odoljen trava ili macina trava. 

* * * 

Po Einsteinu, “vrijeme je iluzija koja tvrdoglavo opstaje”, i još – “imamo vrijeme, da nam se sve ne bi dogodilo odjednom.” 

Ali, stvar je i do percepcije. U strahu, recimo redovnovojcima, vrijeme naglo usporava, kao što u igri vrijeme se oduzima, pri starenju ubrzava. Zato je rijetka slika starice koja se igra ili djeteta bez želje da je već odraslo. Pripada li šutnja vremenu, kako je svaki ton odsutna pauza? 

Na koncu, pisanje je dementiranje dogođenog. Demontiranje dogođenog u dementiranje. 
(Demon u rastavljanju dogođenog u zaboravljanje).
Zatim, a već je sumrak, sve odlazi. 

Samo ratni zločin ne zastarijeva. 

* * * 

U drugoj epizodi, lavicu opkole hijenice. 
Isprepadane dobrovoljke. I ništa. Samo je gledaju. 

Dok se posve ne ohladi.


https://zurnal.info/clanak/silovoljacka-ulica/24941

IZ CRVENOG SOLITERA: Djetinji osmijeh partizanskog prvoborca

Piše: Darko Cvijetić

U “Jutarnjem listu” čitam o djevojčici iz Spielbergovog filma “Schindlerova lista”.
Ona četverogodišnja djevojčica, sjećaš se, kažem Lj., čiji je crveni kaputić bio jedini u koloru, u inače crno bijelom filmu.
“Djevojčica u crvenom kaputiću”, tako su je zvali, odgovori mi sada Lj.
Zove se Oliwia Dabrowska, ima 32. godine, radi kao copywriter u Poljskoj. “U dva klika” nalazim je na Instagramu. Sada je “djevojka u žutom prsluku”, piše dalje Jutarnji list, i na poljsko-ukrajinskoj granici bukvalno provodi tjedne, pomažući istraumiranoj djeci, koja pristižu iz sata u sat. “Ne možete ni zamisliti košmar u očima ovih ljudi”, ponavlja ova nevjerojatna mlada žena. Sama je pokrenula humanitarnu akciju, te račun na koji se vrši uplata za pomoć djeci, piše Jutarnji.
Dabrowska nije bila tek mrlja boje na crno-bijeloj podlozi u Spielbergovom remekdjelu.
Kaputić je zapravo jedini ostao u boji!

Isprva crven kaputić, (pa ga je tako filmski Oscar Schindler i primjetio na djetetu na početku pogroma, potom na kraju pokolja, na ubijenoj curici s vrha brda leševa pobijenih krakowskih Židova) postao je žut prsluk, fluoresentan, e da bi baš bio – uočljiv!
Sve ostalo, uključujući odrastanje mlade Oliwie, ostalo je crno-bijelo. Ljude su ubijali onda, gotovo maštovito kao i sada.
Samo, sada je “djevojčica u crvenom kaputiću” postala Oskar Schindler, onaj koji u svojoj arci spašava svijet. Ona koja je zauvijek ostala vidljiva.
Kao i ona djevojčica i lift, iz Crvenog solitera, koji je sada žut i nevidljiv.
Stvari same promjene predznake pred sobom, i postanu suprotnoznačenjske.

Ništa nije učinjeno da se bombardiraju njemačke pruge, rekao je rezignirano jednom Spielberg, koje su tolike ljude odvezle u dim.

* * *

Diljem Francuske, diljem željezničkih postaja uzduž i poprijeko cijele zemlje postavili su, na nečiju nevjerojatnu ideju, glasovire, klavire dakle. I, ljudi sviraju. Prilaze, otvaraju pažljivo klavire, gledaju jesu li promatrani, potom odsviraju ton ili dva, nasmiju se.
Na svakoj stanici – muzika, koju može proizvesti bilo tko. I nijedan klavir nije oštećen.

Da pišem priče, sigurno bih napisao jednu o djevojčici koja putuje Francuskom, i svira na tim klavirima Chopina ili Brahmsa.
Valjda ne treba i da kažem, kada bih recimo pisao tu priču, da bi se završavala u metrou, gdje bi netko napokon otkrio da je curica gluhonijema, a da cijela ideja potakla je od njezinog oca.

* * *

Dječak koji je liznuo bateriju. Da provjeri je li “živa” i ima li je smisla vraćati u kućište džepne lampe.
Trzne se pokretom unatrag. Lampa uskoro zasvijetli. Vidljivost u njegovoj sobi naglo poraste, i on sada vidi razbacane igračke, plodove jutarnjeg igranja.

* * *

Pijanistički prsti mlade, nasmijane djevojke.
Koja mi na glavnoj ulici u ruke gura promotivni materijal za desničarku stranku. Papir je crven, jarko crven, da bi bio vidljiviji.
I, nijedan klavir nije oštećen, pomislim.

* * *

Tetak D. ima 97 godina i nepokretan leži već gotovo dvije godine. Ispred njega je veliki, blisko mu postavljen televizor. Skorašnje subote bilo je godinu dana od smrti tetke A., tatine sestre i D.-ove supruge. Imala je 93 godine u času odlaska.
(Tetak leži u polusnu, kao Jenta iz ”Knjiga Jakubovih” Olge Tokarczuk, tako uvijek pomislim kad god ga posjećujem.) Dakle, bila je godišnjica smrt tetkove deveset trogodišnje supruge, i rodbina se okupila – ogroman zapravo rod, sinovi, unuci, praunuci, odjednom pravim čudom na istom mjestu, i to nakon pandemije covid-19.
Toliko ljudi, svih mogućih godišta, kojima su tetak i tetka podarili postojanje. Svi su tu, zapričani, generacije se sudaraju, ljudi neki tek prvi puta se vide, pa se i upoznavaju, čude, razgledaju, misle i govore o smrti, godinama, bolestima, iskustvu, životima djece, vremenu. Blago sa strane promatram, pa mislim – vidi li Jenta ovo, raspoznaje je glasove, čuje li smijeh?

Odem k tetku u sobu.
Nevidljiv sam, ne primjećuje me, blago odignut, u poluležećem položaju na leđima, netremice gleda na televiziji – crtani film!
Nasmiješen je, duboku uronjen u radnju crtića, svom pažnjom usmjeren.

On, moj dobri tetak, s Kozare posljednji živi nosilac Partizanske spomenice iz 1941. godine, gleda “crtić” s djevojčicom u crvenom kaputiću, koja trčeći nosi balon.

* * *

Da pišeš priče, kaže Lj., evo šta bi ti sve predložila za priče:
tetak prvoborac iz Drugog rata, koji sad gleda crtane filmove, dok mu se “pred kućom igraju” potomci kao razbacane igračke nakon jutarnjeg igranja, potom nedjeljna posjeta amputiraca veterana zadnjeg rata obližnjem manastiru, pa ostarjeli pjesnik koji recitira pjesme u Zavodu za slijepe i slabovidne osobe…

Toliko tema nezapisanošću odveženih u dim.


https://www.zurnal.info/clanak/djetinji-osmijeh-partizanskog-prvoborca/24922?fbclid=IwAR1v9VkT7ZjQLAdA-VMTMFp7QHrEBJndZ67xDNry7j7k-FwQUUzTiabe44g

Dva oraha, orašar

/Milošu Sofrenoviću, 
po Stravinskom/

Duševno oboljela lijepa susjeda, žena od nekih pedesetak godina, živi sama, ima negdje sina i bivšeg muža. Uporno, na devetom katu solitera, minuciozno, polako, zalijeva dvije svježom zemljom ispunjene boje cigle saksije. U svakoj po sad, mlada nekog cvijeta. Jutro je proljetno, scena krajnje osvijetljena, gotovo blješti. Ponekad, ona ima te dane, kad vrišti, bude agresivna, užasno uznemirena. Tada je odvezu. Bude obavezno policajac ili čak i po dvojica. Nema je onda tjedan, možda mjesec, pa se vrati mirna, još užasnije mirna od užasne uznemirenosti. Šeta, ide u ribolov, ima kompletnu ribolovačku opremu, bicikl.

Možda dvaput sam vidio, za desetak godina, da ju je posjetio vjerojatno sin, noseći joj brašno. Uzvodno je brašno raspršeno u snijeg, jedan anđeo brašna. Kronika svakog života – polazi od ubijanja mladenke ka natrag, ka zaljubljivosti.
Što će biti sa sadom mladog oraha, u cigle boje saksijama? Ništa.

Javila mi se A. T., mlada žena iz Engleske, ima odraslog već sina, piše da je pročitala romane, da je se sigurno ne sjećam, sa šestog je kata, uspjela je u nekom izbjegličkom konvoju napusti grad 1993. kao dvanestogodišnja djevojčica. Majka je umrla mlada, kad je imala sedam, a oca su ubili u nekom logoru. Užasno se isplakala čitajući neke slike, u romanima, koje i ona pamti, kad je još preskakala lastiš o-li-pi-jada-iza-bije-la-gra-da, piše mi.

Jedan angeo brašna, koji se osjeća snješkom bijelićem, pa se smrzava, usred postanka kruhom. Pita me sjećam li se zajedničkog komšije, imena nekog, koji joj je oca odveo u logor? Ti ljudi su je čuvali kad joj je majka umrla. Da, sjećam se, kažem, i da je umro ulaskom u stoljeće, dodam.

E, on. Vodio me na terasu zgrade, da mi pokaže kako se odozgo vidi rijeka. I danas osjetim njegove prste pod majicom i njegovih zadahtanih riječi – baš su kao dva orašćića, smrznuta.

A ti, na kom si sada katu, pita me.
Mora da ste me zamijenili, ja nisam napisao nikakve romane, pišem joj.

https://www.jergovic.com/ajfelov-most/dva-oraha-orasar/

IZ CRVENOG SOLITERA: Tužan je svijet

“Zločin i kazna”, F.M. Dostojevski, Pozorište Prijedor, 2008. režija Gradimir Gojer

Piše: Darko Cvijetić

Oči koje nikada ne gledaju iznutra sebe, oči koje viđam svakoga dana u ovim nesretnim južnoslavenskim, čini se i sveslavenskim, sveljudskim zemljama. To je ipak voda za kapetane duge plovidbe, za prekooceanske plovidbe žmireći, za neke dupine ili kitove. Naše, ovovremene oči, koje nikada ne gledaju unutar sebe, nikade se ne impresioniraju svojim dubinama, svojim algama na dnu. Tužan je svijet, i radovanje proljeću opet se krvavo nasmijava punim masgrobištima, strijeljanim ljudima, raketama, soliterima bez ljudi, izbezumljenim ljudima, zgađenim biljkama, užasnutim životinjama…

Oh, i poludjelom djecom, kako zapisuje profesorica Slapšak – ima li strašnije slike od djeteta koje je od ratnih slika poludjelo, koje ručicama udara o šljem očev opraštajući se s njim, od dječaka koji na biciklu pjeva od straha, i vozi se, pedalira, usprkos tome što je savršena snajperska meta?
Svijet je stvoren nekim štakorolovačkim instinktom, pored mokraćom izjedene kavanske ograde, i to nakon božjeg dizanja ruku od svega, umorno kažem Lj.
Ona tiho i šuteći ide u naš dio haustora Crvenog soltera, zaliti cvijeće s balkona odnešeno od zime. 

* * *

Čitam Agambenovu bilješku o slici (1625/1626) Giovania Serodinea na kojoj je predstavljen susret apostola Petra i Pavla na putu mučeništva. Dvojica svetaca, nepokretni, nalaze se u središtu platna, okruženi kaotičnom gestikulacijom vojnika i krvnika koji ih vode na stratište. Masa je uskomešana, a apostoli su savršeno mirni, te gledaju izravno u oči jedan drugome. Potpuno su blizu, gotovo da se čelima dotiču i drže se za ruke.
Iza je netko s trubom, nešto najavljuje, nekoga možda poziva. Agamben ističe BLIZINU među svecima, dok se meni više ističe užas u Pavlovim očima. Međusobno stežu ruku. Savle Njega nije ni vidio, a Petar, onaj koji se prije sureta s Njim zvao Šimun – e taj – triput ga se odrekao. (Triput, zamisli, za jednu noć).
Hrabre jedan drugoga. Moraju izvršiti zapisano.
Njihova blizina je “desubjektivizirana, svetačka blizina”, veli Agamben, daleka od bilo kakve svjetovne igre prijateljstva. To je blizina i dodir na ovome svijetu.

Netko s trubom iza – možda je poludjelo dijete?
Oni međusobno stežu ruke, oni su oni što ne dižu ruke od svega! 

* * *

Fotografija desetogodišnjaka, za facebook. Ispred njih brdašce tek ošišane kose.
To su mali donori kose, nasmijani, za perike oboljelima od raka, kojima je kosa opala usljed kemoterapijskih tretmana. Mladi Samsoni.
Prijepodne imali čas istorije. Gost im bio veteran otadžbinskog rata. Pa im pričao:

Išli zorom u akciju. Mene ostavili iza, nekih dvjestapedeset metara. Nakon samo desetak minuta bitke, donose B-a u šatorskom krilu, sav mu trbuh prazan, nema ga, nema ga odozdo…Gledamo se. Moli me da ga ubijem. Moli me, krklja. Pucam, gdje sam mislio da mu je srce.

Puno poslije, dvadeset i pet godina poslije, operisali me i sav mi stomak orezali, zalijevali, čistili i sjekli, palili stare grane, krečili jabuke do koljena.

I B. mi nad krevetom lebdi, smije se – donio sam ti svoj stomak, veli, pruža ruke.
A evo ti i zrno, srce moje. 

* * *

Jučer prolio kavu po tastaturi laptopa. U polovici neke rečenice.
Kao kada kupiš tri olovke, i misliš kako će sasvim sigurno to biti dovoljno. Tek sad se može vidjeti, da je rečenica otpočetka bila dovršena. Demon Raskoljnikova, kojega sam igrao u Prijedoru jedne zime.
Paralelno s predstavom, u tzv. stvarnosti, neki je mladić inicijala R.R., dakle istih kao Rodion Romanovič, STVARNO ubio mladu djevojku, u nekakvim kukuruzima!

Svakako potpuno preliterarno, namješteno, i neknjiževno zvuči, da se baš na noć premijere u “Našem Malom Pozorištu”, napisao bi Brecht, ubojica samoubio u zatvoru. I dakako, leš su zatekli ujutro.
Srce moje, stvarnost je uvijek takozvana, kao odskočna mina. Ali, od takvih slika svako dijete može poludjeti; pazi, molim te – da se u pozorištu događa MANJE STVARAN Raskoljnikov.
I, koliko je nakon toga sam, glumac koji je u pozorištu igrao ubojicu?
Drže li se R.R. i R.R. međusobno za ruke? Ili se ruke, srce moje, drže za sjekire. 

* * *

Tu si da bi pisao. Sve drugo su izgovori.
Vidi – dječak, licem posve naslonjen na klupenu dasku, gleda uginulu osu, u čaši (okrenutoj naglavce, kao petrokrst!), oivičenoj tamnim ružom, kojeg je na obode ostavila nečija tugom iskrivljena usna.

Oh, poludjela djeca, mrtvi biciklisti.

https://zurnal.info/clanak/tuzan-je-svijet/24900

Šta na podu spavaš

Darko Cvijetić
Gradsko dramsko kazalište GAVELLA, (Zagreb)
/koprodukcija Gavella, SNP Novi Sad, NP Sarajevo/

U najavi – redatelj Kokan Mladenović (Beograd)
Premijera, Zagreb – 1.10.2022.

Gavella

“U suradnji naše kazališne kuće sa sarajevskim Narodnim pozorištem, Internacionalnim teatarskim festivalom MESS i Srpskim narodnim pozorištem iz Novog Sada, na pozornicu stiže jedna od onih priča “koja je morala biti ispričana”… Kako je zapisano na koricama ovog romana, “književnost Darka Cvijetića hrabar je i uzaludan trud da se razumije drugog i da se ima srca za njegovu patnju”. I doista je tako; Cvijetić u “Što na podu spavaš?” progovara o temi odlaska vojnika JNA iz kasarni ‘90-ih, u ovom slučaju one sarajevske, i to čini na sebi svojstven način: ne zauzimajući stranu, a progovarajući o užasu rata, o ljudima poput nas, nerijetko još neodraslima, koji su se zatekli u nečem većem od njih samih, gurnutima u nasilje koje je, kad jednom krene, silno teško zaustaviti. Priča “Što na podu spavaš?” čita se u jednom dahu, s knedlom u grlu i nevjericom u prisjećanju na vremena koja su nas, nedavno, okrutno podsjetila na to što smo možemo napraviti onima s kojima smo dugo živjeli u, možda prividnom, miru. Ispisan kao niz obraćanja u prvom licu, ovaj roman, koji će na sceni oživjeti u dramatizaciji i režiji Kokana Mladenovića te igri sarajevskih, novosadskih i zagrebačkim glumaca, stvara nam osjećaj da osluškujemo mnogoglasno mnoštvo, pritom nikada ne gubeći fokus i emocionalnu ekspresiju. Cvijetićeva političnost nadilazi nacionalne poglede, ona je u svojoj iskrenoj zagledanosti u one koji su stradali humana i svačija…”

https://www.gavella.hr/predstave/predstave-u-pripremi/sta-na-podu-spavas

MEDUSE: Ghosts of Sylvia PlathInspired by the poetry of Sylvia Plath

Produced by Istrian National Theatre, Pula
/Režija i koreografija Milos Sofrenovic
Dramaturgy by Milica Konstantnovic/

za Miloša Sofrenovića

Smrtonirano proljeće. Okument. Kakvo se moglo nalaziti u slogu rečenica Bruna Schultza.
Ali nije, iako se zemljopis poprilično slaže.
Zapravo, na tom dozidanom katu (Našeg Malog Pozorišta, govorio bi Brecht) nikada nisam sjedio na svojoj glumačkoj stolici, niti se pogledao u to, novo ogledalo, postavljeno samo za nekoga tko će se u nekog Drugog šminkati i presvačiti, eto baš tu.
Tako se odigralo. Da je ostala navika da se presvlačimo u tzv. muškoj ili ženskoj garderobi, odmah pored izlaza na pozornicu. Kao i neizbježna “treća garderoba”, također pored (zadnjeg) izlaza na scenu. “Garderoba gore”, s imenima glumaca ispod ogledala, nikako se nije shvaćala ozbiljno – “a i bila je predaleko, da se natrčiš do bine.”

Prozor prema Muzičkoj školi.
Kako otvoriš prozor tako ulijeću note nečega, većeg ili ne – ne znam. Note su možda i pogreške, sve dolazi iz otvorenog prozora na Muzičkoj školi, gdje također na drugom katu, neki dječak svladava skale, potom iznenada nevjerojatni katovi tonova Aleksandra Skrjabina. Svira ga Dmitrij Aleksejev? Stravinski? Proljeće smrtonirano. Takvi tonovi. Kad učenik ode, za klavir nekad sjedne nastavnik, tako rijetko… Vidiš li u zrcalu svoj lik, jesi li sebi samo (d)okument ili mogućnost svakoga kao Drugog? Dan će Pobjede. Između zadnje dvije rečenice ne treba upitnik, samo zarez. Samo zarez.

(Meni je ljepša – zapeta. Ona koja zapinje o neku riječ, inače ide nekamo drugdje.)
Tako rekao bih Lj. ali nije u sobi. Uvijek ima, da se natrčiš do bine.

IZ CRVENOG SOLITERA: Kuda plovi bijeli papirni brod

“Schindlerov lift”, Kamerni teatar, Podgorica, 8.4. 2022.

Piše: Darko Cvijetić

Jesu li zapisi iz Crvenog solitera zapravo funeralije, posmrtni ujedi olovkom za papir, nakon jednog više od polustoljetnog naraštaja?
Borges pominje da postoje samo četiri teme koje književnost beskrajno varira:
prva je o ratu vođenom zbog lijepe žene, druga o povratniku iz rata, treća o čovjeku koji je ponio križ spasenja i četvrta o potrazi za Zlatnim runom. Moja su bilježenja neka kombinacija četiriju tema, tresak vratima o dogođeno.
Lj. mi kaže kako u snu ječim, dok ujutro pak sređujem košmare – pozorište (sjenke Radenka B. koje mi govore da sam zaboravio tekst uloge), voda Sane i pokojni frend Zlaja, koji dovikuje s druge strane obale, otac dok mi objašnjava zašto je važno imati kuću, rafali koji mi proparaju jedva natočeno mirno sanjanje, vojska, civili, djeca koja plaču, sirene bolničkih, policijskih, vatrogasnih auta… 
Budim se umoran, taksativno košmare razvrstavam kao Borges književne teme.
Neće se ništa promijeniti.
Grenadiri će uvijek marširati, nacionalisti nositi zastave i vrištati na ulicama, mladići će zauvijek sanjati uniforme, Zlatno će runo izmicati tragačima, samo će Onaj koji nosi križ spasenja, uvijek iznova dolaziti na Lubanjište zadihan, i tako dočekati hropac u Urušalajmu – sunčevu bogogradu, kako je kazivao Učitelj.

* * *

Kao onaj brkajlija, iz druge čete, tada mladi dečko, koji je s prijateljem u ranu zoru odlazio postavljati protupješadijske mine na njivu, koja se u magli razlijegala između dvaju neprijateljskih linija.
Smijao mi se što sam dobio zadatak da smišljam lozinke (tenk, Tetovo, Trebinje…)  
Danas jedini u selu ima traktor, pa svima prevrće zemlju u proljeće i glasno pjeva.
Taj je onaj Borgesov povratnik iz rata.
Zemlja ga dobro poznaje, sad već ima godina kad joj se i približava, a ona zna šta joj je napravio, šta je u nju sve posadio – od pšenice do minice.
I je li se netko kruha od njegove pšenice najeo ili je noge i utrobu izgubio, znaju to samo njegovi košmari, zna crnica dok sa sebe maglu razgrće i doziva s druge obale – Trebinje, Tetovo, tenk…!

* * *

Lamedvavnik je termin koji na jidišu označava jednoga od 36 skrivenih pravednika ili Tzadikim, koje spominju Kabala i židovski misticizam. Sam pojam je izveden iz hebrejskih slova Lamed (L) i Vav (V), čija zbrojena numerička vrijednost iznosi 36.
36 je dvaput 18, a u gematriji – židovskoj formi numerologije – 18 je broj života. Stoga jer je 36 = 2×18, taj broj reprezentira “dvostruk život”, piše Gershon Scholem.

Što to sad znači, taj “dvostruk život”?
Scholem piše da su posljednji vijekovi razvoja židovske mistike stvorili “beskrajno upečatljivu i u svijesti naroda duboko dopadljivu vrstu “skrivenog pravednika” (nistar). U svakom pokoljenju ima trideset šest pravednika na kojima počiva opstanak svijeta. U mističkoj varijanti ovog stava, oni postaju “skriveni pravednici”, to jest oni su, po prirodi stvari, skriveni za svoje bližnje, ali, još važnije –  i za sebe same.” Ovdje dostaje nekoliko uskličnika.
Nitko ne zna, nitko ne može znati tko su ti istinski sveci na kojima stoji svijet.
Ako bi bila razotkrivena anonimnost, koja je sastavni dio njihove biti, oni više ništa ne bi značili.
Jedan od njih je, možda, Mesija, i samo zato što ga vrijeme nije dostojno, on ostaje skriven!

* * *  

Scenografija za predstavu (koja nikada neće biti odigrana) –  “Draga i Aleksandar”:
Četiri metra i dvadeset centimetara visok, metar širok drveni kalup u obliku pravoslavnog krsta, u koji će se usuti voda, potom sve zalediti u komori, u firmi “Prijedorčanka”, (koja posjeduje komore za zaleđivanje voća). Pred početak predstave, krst kamionom prevesti, objesiti, ispod staviti kofu.
Sve osvijetliti mlazom led-plavoga svjetla. Dužinom predstave krst lagano kaplje, otapa se kap po kap, izdiše u kantu, u koju je već istisnuta čitava tuba crvenila. Zaleđeni se krst tako prestvori u kantu mlake vode. I Kafka veli, da nesreća Quijoteova nije mašta, već Sancho Panza.
Kanta vode miruje, a onda pocrvenjuje u boju istisnutu iz tube, i blago prelijeva obode po sceni.
Po vodi u kanti, plovi bijeli papirni brod, guran staričjim dahom. Ili dječijim.

Borgesov križ spasenja, otkapan u vodu – na koju se nitko ne može zakovati, pa ni Onaj koji je skriven.

* * *

Dvije mlade djevojke, od možda dvadesetak godina, u maskirnim vojnim hlačama.
Žarko žele da izgledaju agresivno, zajebano. No, pokorno čekaju na raskrižju da semafor pokaže zeleno svjetlo. Iza njih djed, osamdesetgodišnjak, a majicom na kojoj piše “Manchester United.”

“Stvarnost će uvek služiti onom koji je opisuje.” B. Pekić, ČOVEK KOJI JE JEO SMRT

* * *

U Crvenom soliteru imamo dvije mačke koje se lijeno vuku hodnicima, noću ponekad nesnosno mijauču, ali i koje stanari povremeno hrane ostavljajući im hranu i vodu u kutijicama ili ostarjelim lončićima.
Nježne su, umiljate, kao s bakinih vilerovih goblena. Znaju se brzo za stanarom uvući i u lift,
(marke DAKA), i tako se dovesti i na deveti kat.
Neka ih, kaže Lj., zbog njih pacovi manje izlaze iz podruma. Uopće, manje se izlazi.

“Kada bi i dalje smišljao lozinke, rekao bi – mačo cure, štakori, Manchester.” 

IZ CRVENOG SOLITERA: Ljudske i pseće godine

Piše: Darko Cvijetić

U eseju o pismu koje stiže na svoje odredište, Slavoj Žižek piše o Nikolaju Buharinu, koji u Staljinovom kazamatu, u zloglasnoj Lubjanki, čekajući strijeljanje 1937/1938. usporedno ispisuje knjigu o filozofiji, marksističkoj dakako, knjigu o socijalizmu i kulturi, potom jedan roman, knjigu stihova i pregršt pisama za svoju voljenu ženu Anu Larin.
Buharin je, preko svojih zatvorskih čuvara, sve slao Staljinu, htijući eto da zadivi velikog Josifa Visarionoviča svojim briljantnim intelektom.
A Koba, Staljin, sve je napisane knjige sačuvao! Nedavno su se pojavile na engleskom jeziku.
Samo su pjesme Buharinove izgubljene, do dana današnjega. Revnosna pisma koja je Nikolaj pisao ženi Ani Larinoj, u pauzama zapravo između pisanja onoga što bi trebalo zadiviti Vođu, stigla su joj.
No, tek 1992. iz sovjetskih tajnih arhiva, koje su se otvorile pri samoraspadanju.
Buharin je Ani pisao da je on nevažan, i da je jedino važna “velika sovjetska stvar”, koja je vječna, neshvatljiva i bezvremena.
Kada je Ana dobila pisma, točno na vrijeme, upravo je prestala postojati
“velika sovjetska stvar”, i pismo je, sljedstveno svojoj vremenosti, isporučeno kako valja, precizno i točno, najsigurnijom poštom. U rukama starice Ane L. zadrhtala je nanovo objavljena nada, prodrhtala je volja i moć, nanovo se ispisala istina. Odredište : treskavi prsti starice na dostavljenom rukopisu!
Potpuno prekasno.
Potpuno na vrijeme.
Jer ni velika sovjetska stvar nema drukčije vrijeme, od vremena ruku Ane Larine.

* * *

A šta zapravo ako je starenje samo propust evolucije? Čini se da smo rođeni samo da bi bili dovoljno dugo, da prenesemo naše gene sljedećoj generaciji. Gene generaciji. Sa evolucijskog stanovišta, sve preko trideset ili četrdeset godina maksimalno, jest višak. Sve preko ostvarenog potomstva je evolucijski nevažno. Biti djed dakle, još znači suvišno uvjeravanje da je naše potomstvo prenijelo genetski materijal dalje. Kada bi starili brzinom kojom starimo između dvadesete i tridesete godine života, kaže Lj. živjeli bi stotine godina. No, nakon tridesete, sve se naglo i neobjašnjivo ubrzava, i ljudske brzo prelaze u pseće godine. Tako i cviljenje i podvijanje repa, i tuga u pogledu, najednom bivaju očigledni karavanima koji prolaze.
Potpuno prekasno. Potpuno na vrijeme.

* * *

Štakori ne dobijaju srčane udare. Nemaju niti Alzheimerovu bolest. Štakori ne stare sporo, kao mi, nego naglo klonu, naglo i brzo im atrofiraju mišići. Opitni štakor, u kojeg su ubrizgali krvnu plazmu osamnaestogodišnjeg djeteta, bio je čitavu minutu brži u traženju izlaza iz postavljenog labirinta od običnog štakora, punog štakorje krvi.
Minutu brži, ali potpuno prekasno.

* * *

U Bergen Belsenu su maloj djeci uzimali krv za ranjene njemačke vojnike na frontovima.
Djeca su umirala brzo, tanka i blijeda kao papir. Nisu ni dim ispuštala.
Mlada sestra koja je počela raditi na Gerontologiji u Njemačkoj, izbjegla nedavno iz Bosne kao liječnica, priča kako joj je posao držati za ruku one koji umiru.
Svega tu ima, kaže:
Eksera iz dječijih lijesova, koje anđeli iščekićaju – najviše.

***

U Švicarskoj postoji neprofitna, nevladina organizacija DIGNITAS (dostojanstvo) koja se bavi asistiranjem pri smrti, odnosno pomaže pri suicidu teško bolesnih ljudi, eutanazijom dakle.
Uz dobrovoljno umirućeg budu liječnici, koji mu daju sredstvo za umiranje. Koje pak dobrovoljno umirući proguta. Protokol DIGNITASA nalaže da se dobrovoljno umirućem daje – čokoladica!
Jer je sredstvo za umiranje gorko.
Čokoladica ne mora biti švicarska, kao što dobrovoljno umirući ne mora čak imati niti švicarsko državljanstvo. Čokolada dakle može biti i „Braco i seka.”
Ljubitelj čokolade može biti i Alain Delon.
Važno je samo, da je posljednji okus slatkast, pred usta puna zemlje. Potpuno na vrijeme.

* * *

Iz Ecovog “Groblja u Pragu”:

”Ja ne želim uništiti Jevreje. Usudio bih se kazati da su Jevreji moji najbolji saveznici. Mene interesira moralna čvrstoća i zdravlje ruskog naroda i ne želim (a to ne žele ni osobe kojima bih bio rad ugoditi) da taj narod usmjeri svoje nezadovoljstvo prema caru. Dakle, potreban je neprijatelj. Bespredmetno je ići tražiti neprijatelja, šta ja znam, među Tatarima ili Mongolima, kako su to činili autokrati u prošlim vremenima. Neprijatelj, da bi bio prepoznat kao neprijatelj, treba se nalaziti u kući ili pred kućnim vratima. Evo čemu služe Jevreji. Poslala nam ih je sama Božja providnost, poslužimo se njima, zaboga, i molimo se Bogu da uvijek postoji neki Jevrejin ili njemu sličan, da se boje i da ga mrze. Potreban je neprijatelj, kako bi se dala narodu nada. Netko je kazao da je patriotizam posljednje pribježište svih hulja: tko nema moralnih načela, obično se obraća nekoj zastavi, a kopilad uvijek priziva čistoću vlastite rase. Nacionalni identitet je posljednje utočište onih, koji nemaju ništa. Sada se osjećaj nacionalnog identiteta zasniva na mržnji, na mržnji prema onom koji nije identičan. Treba kultivirati tu mržnju kao građansku strast. Neprijatelj je prijatelj naroda. Treba uvijek da postoji netko koga treba mrziti, kako bi se ljudi osjećali slavnima u vlastitoj mizernosti. Mržnja je zaista najprvenstvenija i najstarija strast. Ljubav je nenormalno stanje. Zato je Isus Krist ubijen: govorio je protuprirodno. Nemoguće je nekog voljeti cijelog života, i iz te nemoguće nade nastaje preljub, materoubojstvo, izdaja prijatelja…A nekog se međutim može mrziti cijelog života. Pod uslovom da je uvijek tu, na dohvatu ruke, da bi razbuktao našu mržnju. Mržnja zagrijava srce.”
(“Il cimitero di Praga” Umberto Eco,str 399, Bompiani, prijevod J. Tkalec)

Potpuno na vrijeme zagrijava, svako prekasno srce.

https://www.zurnal.info/clanak/ljudske-i-psece-godine/24865?fbclid=IwAR1wLqhrU0jV2_0Otb2vfVdPTeqLMMFVjBzLohoVHPx2RPgxQ2Gb7ULVEHw

Darko Cvijetić gost Sajma knjiga

Poznati književnik iz Bosne i Hercegovine, Darko Cvijetić bio je gost savremenog paviljona književnosti “Seobe duša – Novi Sad kroz knjigu”, u Hali “Master” Novosadskog sajma.

Na pitanje moderatoke kojim jezikom piše, jer njegovi romani istovremeno izlaze u sve tri zemlje: Srbiji, Bosni i Herecegovini i Hrvatskoj, on je rekao da piše našim jezikom koji svi koristimo i dokle god se razumemo, znači da pričamo istim jezikom, ili kako ga je on nazvao “ostalinskim jezikom”.   

Darko Cvijetić piše pesme i kratke priče, režiser je i dramaturg u Pozorištu Prijedor. Njegove pesme su prepevavane na: francuski, engleski, nemački, slovenački, hebrejski, albanski, mađarski, poljski, makedonski i jidiš. Član je Društva pisaca Bosne i Hercegovine i Hrvatskog društva pisaca. Dopisni je član Internacionalne Akademije nauka i umetnosti Bosne i Hercegovine .

Gostujući pisci tokom izložbe “Seobe duša – Novi Sad kroz knjigu” u Hali “Master” Novosadskog sajma, bili su Rumena Bužarovska, Miljenko Jergović, Damir Karakaš i Darko Cvijetić. Kristian Novak koji je trebalo da nastupi danas na Novosadskom sajmu, nije došao, zbog bolesti.

https://sajam.net/sr/vesti/1805-darko-cvijetic-gost-sajma-knjiga?fbclid=IwAR3Lwk_xJhRIBrrtBN8TI4xNSt8SmXlt0TG4pksQizAOu7MgDBGI9SxCBSo