IZ CRVENOG SOLITERA: Ko će nas oplakati?

Piše: Darko Cvijetić

I kako je Ivan O. samo nestao. Kao da je izašao iz rečenice. Išetao van. Kao sumanut stih, davno kriknut.
Potom Velči, Velimir Njirić, što je u Pozorištu Prijedor još 2007. savršeno igrao njemačkoga dirigenta Furtwanglera, direktora Berlinske filharmonije.
Samo se otisnuli u sjen. Oduvijek si zapravo pripadao naboru na vodi, čudu pahulje. Tako Ivan postaje sveti tekst, i ulazi časno u rečenice natrag. Jestanje prolaznika. Bdijenje nad zavjetom.
Furtwangler je dirigirao Brucknera, a Firer je baš tu simfoniju volio.
Dobri Velči je igrao smrvljenog genija, koji je imao nesreću da ga je volio demon.

Ivanu O. pak, drugari su bile ptice. I grgeči. I leptiri. I srebro iz celulita filma.
A Zlaja, kako je Krc nestao? Brže od očaja vode usporene ravnicom i okukom.

“Jer sada se vidimo kao u ogledalu, u zagonetki, a onda ćemo licem u lice.”
(Sv. Pavle, Poslanica Korićanima, 13.12)

I Danila K. “Grobnica” ima taj proslov.

* * *

Profesor i pisac Nedžad Ibrahimović je u pravu, treba do besvjesti ponavljati – AUTOR NIJE VLASNIK ZNAČENJA TEKSTA.
Taj aksiom, od Barthesa naovamo, mislio sam da je posve jasan. Ali nije.
Isto je s aksiomom kojega pominje Oliver Frljić – dakle sve što se zbiva na sceni – scensko je zbivanje, ne istina.
Autor je mrtav, nestaje, povlači se pred čitateljem, koji je sada odgovoran za značenje teksta. Gledatelj je također kreator “značenjskih polja”. Puška ili zastava na sceni su REKVIZITI, ne puška i ne zastava.
Također, i redatelj je mrtav, dodajmo.

Ima vremena, složimo se – “licem u lice” je strpljivo. Čekat će nas.

* * *

Opet su pripadnici SIPE uhapsili šestoricu ljudi… Pod optužbom “da su silovali, i potom ubili neke  curice, strijeljani civile 1992. godine”.

Ranije ujutro, upisujem u bilježnicu misao da bi bilo zanimljivo oživjeti kazališnu ZLOČIN I KAZNU po Dostojevskom, u Vajdinoj adaptaciji. Prošlo je 15 godina od Gojerove režije, gdje sam s 40 godina igrao drhtavog studenta ubojicu. Bješe to 2008. godine.
Taj Raskoljnikov, tko bi on bio danas?
Kakvo bi to Rođa Rodion lice imao danas? (Onaj koji melje ljude ispod nogometnih stadiona?) Vidim li Rođino lice kako se okapava u brzu starost, u ovoj gulag(a)noj kaznionici s kamenjem na suncu.

“Licem u lice”, u ogledalu, u zagonetki.

* * *

U Hrvatskoj, mladi vojnik šutira u glavu Djeda Mraza dok leži “na podu”, na ulici, nakon fizičkog obračuna.

U Srbiji, majka svojim novcem financira tzv. “rampu” za podignuti sina invalida na drugi kat nekog solitera. (Crvenog?) Sve potrebne dozvole godinama samcata ishodila. Sve za sina. Za jedinog.
A komšije, “dobre moje komšije” – anonimno i uporno nazivaju “nadležne službe”, ruše noću krišom izgrađeno, lome noću skele majstorima!!
Majka dječakova plače i ne može vjerovati s kakvim ljudima živi u zajedničkoj zgradi.

Električna specijalna rampa za podizanje invalidskih kolica “marke Schindler”, pita me Lj.?

U Bosni…(oh, u Bosni) ovdje je jedan novogodišnji Djed Mraz preživio strijeljanje prije 30 godina. Umro “neki dan” od Covid-19, na respiratoru se gušio. Sestra kojoj je šaptao rekla da je “proklinjao metak što mu je prošao kroz glavu ne ubivši ga”.

Ovdje djeca rođena 2015. urliču “ubij Srbina!” Ovdje balavci zapišavaju džamije…
Ne. Nema kraja.
Neće nas imati niti tko oplakati.

* * *

U JNA sam, iz Crvenog solitera, otišao 1987. prvo u Karlovac, a potom u Kerestinec, pored Zagreba. Tamo je bio naš raketni divizion “sistema Volhov” iz 60-tih godina 20. stoljeća. Bio sam bibliotekar u vojničkom klubu, voditelj socrealističkih priredbi, s vojnim orkestrom. Družio sam se s vojnikom koji je kanio upisati glumu nakon vojnog roka. Zvao se Goran Š. i kratko kasnije postat će glumačka zvijezda JDP-a u Beogradu. Obzirom da sam već imao dva pada na prijemnim ispitima na Akademijama scenske umjetnosti u Sarajevu i Zagrebu, zajedno smo spremali monologe za nove pokušaje upisa glume. Izlazili smo nedjeljom u Zagreb, družili se, ja sam ga maltretirao čitanjem svog rukopisa romana (!?) šta god to značilo.
Iz vojske sam izašao u junu 1988. a Goran tri mjeseca kasnije. On je glumu upisao odmah, na jesen, bio na prijemnom briljantan.
Ja pak, nikad.
On je igrao u najvećim predstavama 90-tih u Beogradu, uradio i predstavu i snimio film “Hadersfild” s prijateljem Nebojšom Glogovcem, potom važnu TV seriju o kraju dinastije Obrenović…
Ja sam pak, bio u ratu, i pisao, i igrao u provincijskom kazalištu. Goran Š., moj jaran iz vojničkog kluba kasarne “Ognjen Prica” u Kerestinecu, igrao velike uloge u prijestolničkom teatru, a potom i snimio silne serije/filmove po romanima Dobrice Ćosića(!?)
A sad eto tako ispalo – Goran igra “Tit Andronika” u JUGOSLAVENSKOM DP-u u Beogradu, a ja sebe u svom romanu u SRPSKOM NP-u u Novom Sadu (sa Zagrebom i Sarajevom.)
Sve zauvijek masno od šekspirijanske krvi iz osvete.

Precizno je biti meta, ne pogodak.
Nema zagonetke. Nema ogledala.
Nema “lica za lice”. Nema “onda”, ako te zavoli demon.

Ali, ima i Blake: sve što smo u stanju da zamislimo, jeste nekakva vrst istine. 

https://www.zurnal.info/clanak/ko-ce-nas-oplakati/25659?fbclid=IwAR2C8FJ5J2tax-V5m5HYagZiCqcZ8d26HWSiZHeWgik5q8ZSuNdzO2NMJ7Y

IZ CRVENOG SOLITERA: Neplaćena krstarina

Piše: Darko Cvijetić

„Pa naravno da običan narod ne želi rat. Zašto bi neki jadnik na njivi riskirao svoj život u ratu, kada je najbolje što on može da dobije od rata, to da se vrati na svoju farmu u jednom komadu? Ali, na kraju dana, lideri zemlje su ti koji određuju politiku, i uvijek je jednostavno povući ljude za sobom.
Bez obzira da li se radi o demokraciji ili fašističkoj diktaturi, o parlamentu ili komunističkoj diktaturi. Imali ljudi pravo  glasa ili ne, narod uvijek možete dovesti u suglasnost sa njegovim liderima.

To je jednostavno. Sve što im treba reći jeste da smo napadnuti, i zatim optužiti pacifiste za nedostatak patriotizma i za izlaganje zemlje opasnosti. Ovo funkcionira na isti način u svakoj zemlji“.

Prosto je, H. Goering je to zaista izjavio u privatnom razgovoru sa američkim obavještajcem psihologom G. Gilbertom (u zatvorskoj ćeliji u Nirnbergu, 18. 4. 1946.).
Ponovimo, „sve što narodu treba reći jeste da smo napadnuti“ (usput prozvati one među nama koji su za mir, etiketirati pacifiste kao izdajnike), rekao je nacist Hermann Goering.
Zvuči poznato? Previše, kaže Lj.

(Prethodnu skasku o avijatičaru morfinisti, feldmaršalu što je zagrizao skrivenu ampulu cijanida i to u jutro svojeg zakazanog vješanja – zahvaljujem časnom, briljantnom sociologu Alekseju Kišjuhasu, čije eseje objavljuje beogradski “Danas” svake subote.)

Kao – plaćena krstarina za raspinjanje.
Jestati i nistati. Biti i ne-biti.
Cestarina Golgote, dramaturgija pijanih rimskih centuriona.
Jer, zapravo, što nas uči Sofoklova Antigona? (Naučimo žižekovski spiralno misliti, pjevanje je rečenica koja se odvojila od zemlje.)
Da je paradoks u sljedećem: rizičnije je biti moralan, nego saučesnik zločina!

* * *

Odnekud saznajem da je umro i Caka, poštar Caka, gradska legenda, jedan od likova “Schindlerovog lifta”. Pokopan za Novu godinu. Kao Čedo Lažov.
Isto iz “Schindlerovog lifta”, i umro isto za Novu godinu, samo 2020. na 2021.
Caka je onaj koji je Crveni soliter nazvao “vertikalno selo”, ostavljajući da se asocijacije same odvijaju. Kao poštar imao se i napješačiti dijelivši poštu po zgradi, pa je Caka više volio da ga pošalju u Čirkin polje motorom, nego da sretne sve te soliternjane poredane jedne uz druge kao Radovan III uz Vilotiće, na nekom visokom katu, s vječnim žalom za zavičajem.
Caka je znao sve. I bio je u Prijedoru baš faca. Iz Agave, u Plavom, išao na zadatak. Pratio ga Delijin sin, harmonikaš.
Na ratištu izgubio oko. Imao bogtepito koliko operacija. Prestao piti.
Jednom za mog šureta mislio da sam ja, pa mu rekao da je čuo da ga ima u nekom romanu.
“Neka, neka, hajd neka”, bilo mu drago.
Ono, poštarina u staklenom oku Cake. 

Onoga koji je vidio sve. Jer je jednook.
Caka, gradska raja, kojega je pronašla granata na ratištu. Caka i Čedo.
Uredno odradili ratište, bili gdje su morali. Poštar i Lažov, diskoliko nestali niz vodu. Niz nekoliko rečenica.

* * *

Istinsko čitanje mora ostavljati prostor slobode tekstu. Čitanje ne smije davati identitete i učitavanja naših značenja. Tekst i čitanje se moraju poštovati, jer taj je susret čudo. Veliko čudo pahulje, etiketa na mirotvoritelju. Čudo izdaje.

* * *

I dalje sanjam da sam krst od leda donio na scenu, da se topi dok traje predstava.
U lončić s vodom krst da se otopi.
Koliko to traje?
Dok utajnjena ne bude neka misao, uvedena postupno u tajnu.
Čedo Lažov bi rekao – neka predstava prati otapanje; neka traje koliko je toplo!
A mi bi se smijali. Nitko mu ne bi vjerovao.
Caka dvook nosi penzije Čauševićima na Hambarine pa žuri i namiguje okom što će ga izbiti geler.
Caka bi mu vjerovao.

* * *

Pretoplo je. Nema više zime, snijega, snješka, klizanja… Vrijeme je potpuno zaboravilo zimu, toplina se uvlači u svačiju sjenku. I biljke, dakako, počele se prije vremena buditi, pojavile se jagorčevine, u Dalmaciji jorgovani, a neke ptice uopće nisu otišle u toplije krajeve. Dakle, priroda je zbunjena, potpuno.
Šta smo to uradili?

Krstarina nije plaćena.
Raspinjanje će trajati. Šaka vrućih eksera za pregrijano nebo. Dramaturgija izdaje. 

https://zurnal.info/clanak/neplacena-krstarina/25638?fbclid=IwAR0yVssE_J1U83ovpfy60PPzZzxFDhb6EwhekPqFQTOQcgIQ2I_KyccXaHk

Zarobljeni Drugi vod

Foto – Š.Dž

Nježnost trepavice
Kakve odgajaju snajperisti
Bijelo srneće meso
U mraku presvučeno

Na fotki: čučimo đaci
Stresamo eksere
Sa zagrljajne ruke

Pčela rikošetira
Od laticu
Haiku se od zareza
Razmrvi

Cakli se konac u
Košuljama
Nedostajanje već ide u
Prvoumirućeg

Samo u nasječenoj
Grani
Može opet krkljati
Davno zadavljen vjetar

D.Cvijetić (2013.)

IZ CRVENOG SOLITERA: Upoznati nekog ko čita svu tvoju poeziju

Ispred dječijeg vrtića u Ljubiji Rudnik, 1971. (kolorizirano)

Piše : Darko Cvijetić

Što je to ChatGPT? Tehnologija za obradu prirodnog jezika, potencijal četbotova i konverzacijskih sustava. Jedan takav sustav, jest i ChatGPT, i tvrdi da je u stanju da učestvuje u prirodnom razgovoru s ljudima.
I jest.

Dakle, stvorili smo već tehnologiju koja daleko nadilazi bilo kakav Google… Najnovija verzija chatbota izazvala je veliku pomamu objavom koncem 2022. Možemo komunicirati s nekim tko nije biće ali piše drame ili poeziju, ili eseje za vrhunske ocjene ili nas gotovo savršeno poznaje.

Nahranjen ogromnim količinama teksta raznih ljudi, ChatGPT u tim podacima traži statističke pravilnosti, uči kako su riječi i fraze međusobno povezane, i na taj način je u stanju da predvidi red riječi u bilo kojoj rečenici, čak i međusobne odnose cijelih rečenica. Rezultat je stroj koji ubjedljivo oponaša ljudski jezik.
Oponaša, dakle. Nije.
Samo oponaša! Mimikrira se.
Događa se forma, smisao izmiče.

Jer ljudi (još uvijek) barataju višeznačjem, sustavom međusobne povezivosti,
tangentama značenja, nijedan kompjutor to još nije u stanju. Ali, nove generacije stižu. Jedna od njih pisat će poeziju “bolje” od Rilkea.
A mi više nećemo imati senzore raspoznavanja!
U svijetu sve veće doslovnosti, mišljenje i poezija će nestati usred jezika. Udavit će se jezikom.
Neće biti nikoga da im podigne glavu i vađenjem jezika spasi ih od gušenja.
Zakrkljat ćemo svoj govor do slovnosti.

* * *

“Zidovi mogu biti podignuti između dviju polovica nekoga grada, ali i između riječi i humanoga konteksta.”
Tako završava uvod, koji George Steiner (na kojega me u ovom kontekstu uputila izvrsna dr. Marija Ott Franolić) piše za sopstvenu zbirku eseja “Jezik i šutnja”, 1967. godine. “Akrobatika zaborava”, “njemački precizan do mučnine”, to su sintagme kojima barata Steiner uviđajući dehumanizirajuću moć nacističkog poimanja jezika. Kad jezik se pojednostavi da bi došao do uma ogromne većine.

“Jezici su živi organizmi. Beskonačno složeni, no ipak organizmi. U sebi imaju stanovitu životnu snagu te stanovite sile upijanja i rasta. Ali one se mogu kvariti i mogu umrijeti.
Jezik na nekoliko načina pokazuje da u sebi nosi klicu rastakanja. Nekoć spontane radnje uma postaju mehaničke, zamrznute navike (mrtve metafore, repetitivne poredbe, slogani). Riječi postaju duže i višeznačnije. Namjesto stila, tu je retorika. Namjesto precizne zajedničke sintakse, tu je žargon. Krvotok izvornog jezika više ne upija strane korijene i posuđenice. Oni bivaju samo progutani i ostaju strani uljezi. Svi se ti tehnički neuspjesi zgrću u onaj bitni neuspjeh: jezik više ne izoštruje misao, nego ju zamućuje. Umjesto da svaki izraz nabija najvećom dostupnom energijom i izravnošću, on olabavljuje i raspršuje intenzivnost osjećaja.
Jezik više nije pustolovina (a živ jezik je najviši oblik pustolovine za koji je sposoban ljudski mozak).
Ukratko, jezik se više ne živi: on se tek govori.”

To bi nazvali – zagriz jezika pri davljenju njime.

* * *

Stainer piše o jeziku, ne jeziku ChatGPT-a. Jer to neće biti jezik i neće biti stajnerovska pustolovina. Ali imaju nevjerojatnu moć simplificiranja svake misli koja traži govornu realizaciju.
Mi zašućujemo. Nijemost poput izrezanih brzih kadrova na početku Bergmanove Persone. Prepričljive tupe slike tuđeg iskustva.
Govorit ćemo još samo koju generaciju četbotova.
“Poeziju će svi pisati”, tako će otići u svoju stravičnu suprotnost – neće postojati moć da se chatbotov jezik razlikuje od poetskog. Sve napisano bit će već poezija.

To se vidi iz Crvenog solitera, kažem Lj.
Zakrljavamo se, da.

Pitao sam, ušavši u program chatbota preko laptopa u sobi na devetom, u “razgovoru” s njim, pitao sam ga, dakle, kako ću završiti 2022. godinu?

“Upoznat ćeš nekog tko čita svu tvoju poeziju”, odgovorio mi je, “vrlo će ti sličiti, ali, kao i obično, prevarit ćeš se.” 


https://zurnal.info/clanak/upoznati-nekog-ko-cita-svu-tvoju-poeziju/25620

IZ CRVENOG SOLITERA: Prolazi li vrijeme?

Glumac Rade Stupar, pauza probe Čekajući Godota, S. Becketta, režija Radenko Bilbija, Pozorište Prijedor, 2003., foto – Mišo Mirković

Piše: Darko Cvijetić

Pedesetpet puta opalog lišća kasnije, sjedim na istome mjestu. Ista je ulica, isto je drveće…? Ne, nije, naravno. Novogodišnja, dragi Reinere, pisala je Cvetajeva Rilkeu. Kako sam samo volio, dok sam bio mladac, tu atmosferu oko novogodišnjavanja, te dane, svečarstvo, nasmijanost, opću raspoloženost.
Čudo je u rođenosti. Geborenstein, kako je govorila Arendt da je govorio Heidegger.
Čudo je u simetriji pahulje, u dodiru imena, himne i himena. Nema dokaza da sam preživio.

“Blago onima koji se ne sećaju noćnog puta svojega,
njihova je svetlost dana”, pisao je Učitelj.

* * *

Ili, da ponovimo: na kojem jeziku igramo predstavu ŠTO NA PODU SPAVAŠ?
(tik-tak, tik-tak, tik-tak…)

/U noći 20/21. prosinca dvojica članova Teatra ITD iz Zagreba, koji je izvodio Shakespearea u “europskoj prijestolnici kulture za godinu 2022.”, napadnuti su i pretučen, dakle, u centru Novog Sada, samo zbog toga što su pričali na… hrvatskom jeziku(!!?) Njih je napala grupa od pet-šest mladića; nasilnici su im prišli, rekli im da se ne kaže “kazalište”, nego “pozorište”, pitali ih da li su iz Hrvatske, te počeli da ih biju.
Tik-tak, tik-tak…
“Ma tak’ je i kod nas kad se popije”, pustite to, kaže na viber grupi mladi glumac iz Zagreba, koji igra i moga oca u predstavi “Što na podu spavaš”.

* * *

Za vrijeme rata naša glumačka četa (Vojske Republike Srpske) vozila je u trapu autobusa – zemlju. U crnim najlonskim vrećama. Iz Srbije u Republiku Srpsku, odnosno obrnuto. Jer je zemlja bila scenografija u predstavi SRPSKA DRAMA, po tekstu Siniše Kovačevića. Radenko je igrao majora Katunca, koji ima osam smrti, i plesao je oro na zemlji, i držao zemlju u šaci, mrvio je, bacao, marširao njome…
Potom je zemlja postala prašina. I nije više mogla igrati zemlju u SRPSKOJ DRAMI, jer u SRPSKOJ DRAMI treba puno crne i kvalitetne zemlje, a ne prašine. Prašina ne može ni igrati ni biti zemlja. (Možda smo je mogli polijevati vodom, jer da zemlja ostane zemlja, treba vlage.) Na granici sa Srbijom nisu mogli vjerovati svojim očima, da vozamo zemlju tamo-amo usred rata. Pretresali bajonetima zemlju koja glumi zemlju, sve misleći da zemlja ne može igrati zemlju, pa ni u SRPSKOJ DRAMI, u crne vreće nasuta; možda krijemo municiju? 

Kasnije je umro Radenko, major Katunac, deveti, pa deseti put, a odmah zatim deda Rade, što je u predstavi igrao Obrada, koji mrtav traži mrtvog sina po ratištima. Sad su, brate, svi zemlja, premarširana i izgovarana.

Za polijetanje jednog leptira, veli Klodel, trebaju cijela nebesa.
Tako i za slijetanje, istog leptira, treba sva zemlja.

Sva je zemlja melpomenilište Talije.

* * *

Ivana Gajić:

“Juče sam, sasvim slučajno, tražeći simboličko značenje leptira, a ponukana rezultatima pretrage na ‘Google images’ gde sam tražila fotografiju izraelske zastave i videla više desetina primera izraelske zastave upisane u obličje leptira, naletela na jednu potresnu priču iz Holokausta. Naime, 1946. godine je pri poseti dečijim barakama u koncentracionom logoru Maidenek, američki psihijatar švajcarskog porekla Dr. Elisabeth Kubler Ross, na zidovima logorskih baraka zatekla noktima i kamenčićima urezane leptirove. Stotine i stotine leptirova koje su tu golim rukama isctravala deca logoraši. Ona će kasnije taj prizor opisati u svojoj knjizi The Spirit of Butterflies, kao jedan od najupečatljivijih i najpotresnijih sa kojima se suočila prilikom poseta logorima smrti. Kod Jevreja leptir je simbol nade i slobodnog duha, pa su deca zbog toga numorno i uporno urezivala obličja leptirova na zidovima svoje buduće grobnice priželjkujući slobodu a svesna da im se smrt približava. Slična priča važi i za logor Terezin, koji je, u stvari, bio getoizirani deo Praga, mala ratna tvrđava, a u kome su zadržavana jevrejska deca, a kasnije i Jevreji iz Poljske, Jugoslavije i Nemačke u tranzitu ka jednom od logora smrti. Deci je tu bilo omogućeno da crtaju i da pišu, a na mnogim crtežima bili su upravo leptirovi. Ostala je sačuvana i jedna pesma dečaka po imenu Pavel Friedman iz juna 1942. godine. Pavel je kasnije ubijen u Aušvicu.

The Butterfly

The last, the very last,
So richly, brightly, dazzlingly yellow.
Perhaps if the sun's tears would sing
against a white stone…
Such, such a yellow
Is carried lightly ‘way up high.
It went away I'm sure because it wished
to kiss the world goodbye.
For seven weeks I've lived in here,
Penned up inside this ghetto
But I have found my people here.
The dandelions call to me
And the white chestnut candles in the court.
Only I never saw another butterfly.
That butterfly was the last one.
Butterflies don't live in here,
In the ghetto.

By Pavel Friedmann”.

* * *

Mladež ispod angelova krila, desno, u vrhu ikone, vidiš samo ako te ubiju.
A i tad:
Prokisnut carski rez i podmetnut lavor pod nebo.

Umiješanost riječi zvonce u riječ otac.
Mrmljanje – nismo mi ovdje da opraštamo,
mi smo nečiji oproštaj nekome

Nekome opraštanje, ali ne znamo kome,
niti šta opraštamo.

I kako je uvijek u dželatovoj sobi
prozor jednozavjesan.

I mesaru kako prsti sporije noktaju,
između dva jaganjca.

* * *

Novogodišnja noć. Prolazi li vrijeme?
S Crvenog solitera Lj. i ja gledamo vatromet.
Kao i 1993.

Tik-tak, tik-tak, tik-tak.

Sretno nam novostiglo 2023. ljeto! 

https://zurnal.info/clanak/prolazi-li-vrijeme/25602

Ćićino strijeljanje II/ The Shooting of Everyman II

/Gordana Boban kao Aida u predstavi Schindlerov lift, Kamerni teatar 55, režija Kokan Mladenović, 2021. / Pjesmu na engleski prepjevao; Translated by: Mario Frömml


Kad smo ga ubili pod orahom
Rekao si kako ti se
Mater boji vaditi krv
Iz prsta
Ne boli rana

Nego u glinu žuri gaza
Sve što mi je
Od bilja
Nema mišiće
Gledano vodom

Nikakva obala ne stoji
U plišu s kćerkinih
Zečeva
Zemlja se začinje

Otišli
Još sakupljaju svoje sjenke

Skini s mene lopaticu zemlje
I idi
Dočekati
Svoj rođendan


(Iz Masovne razglednice iz Bosne, Besjeda, Banja Luka, 2012.
Translated by: Mario Frömml)

The Shooting of Everyman II

When we killed him under the walnut tree
You said how your
Mother was afraid of having the blood drawn
From the finger
The pinch does not hurt

Rather the gauze rushes into the clay
Everything that is mine and
Of plants
No muscle
Seen by water

No riverbank stands
In my daughter's velvety
Rabbits
The dirt is conceived

They left
Still gathering their shadows

Take off me that shovelful of dirt
And leave
Await
Your birthday

Kokan Mladenović za Raport: Ne postoji narod na prostoru bivše Jugoslavije koji je spreman da plati svoj ceh u balkanskoj krčmi

Miodrag Krivokapić Brik, Kora Mladenović u zagrljaju Kokana Mladenovića (SNP Novi Sad)

Razgovarala: Denaida Bašić

“Radili smo predstavu o jugoslovenskim ratovima, radili smo predstavu koja boli. Koja se ne udvara, koja ne ide niz dlaku dominantnih narativa u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj”, kazao je ovo u intervju za Raport reditelj Kokan Mladenović.

Za naš portal govorio je o predstavi koja je proteklih nekoliko mjeseci izazvala veliku pažnju javnosti u regionu. Riječ je o predstavi “Što na podu spavaš”. Kokan Mladenović osvrnuo se i na posljedice koje su ostavili ratovi i činjenicu da i dalje se borimo sa historijom kao i prije 30 godina.

Ljubav iznova pobijedi narode

Nakon predstave Sjećaš li se Doli Bel i predstave Schindlerov  lift, kojima ste osvojili region, na pozorišnim daskama odigrana je i predstava “Što na podu spavaš”, koja je urađena po istoimenom romanu Darka Cvjetića. Zbog čega je izbor pao baš na “Što na podu spavaš”?

Darko Cvijetić je svjetionik u balkanskoj magli. Njegov poetski, prozni rukopis, uostalom i on samim sobom, su primjer da se poslije svega, ili uprkos svemu, može ostati čovjekom. Nisu nam potrebne nacije da bismo bili ljudi, jer čovjek ili jeste ili niste. Darkov roman „Što na podu spavaš“, koji kroz metaforu raspada piščeve porodice govori o raspadu Jugoslavije. Daje nam nadu da je moguće da će, jednom, na ovim našim prostorima, ljudi iznova pobijediti narode, narode zabludjele u krivotvorenim slikama sopstvene novije historije, nespremne da se iskreno pogledaju u ogledalo i u njemu vide svoje nelijepe odraze.

Jugoslavenski kulturni prostor

Posebno je zanimljivo da je ova predstva koprodukcija tri pozorišta  iz tri države, BiH, Srbije i Hrvatske – Narodnog pozorišta Sarajevo,  Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada i Dramskog kazališta „Gavela“ iz Zagreba. Možemo li kazati da je umjetnost i pozorište povezalo ono  što političari godinama ne mogu?

Rekao sam glumcima pred premijeru predstave „Što na podu spavaš“, da je ona za mene već doživjela ogroman uspjeh, i prije nego što se susretne sa publikom. Radili smo predstavu o jugoslovenskim ratovima, radili smo predstavu koja boli. Koja se ne udvara, koja ne ide niz dlaku dominantnih narativa u Srbiji, Bosni i Hrvatskoj.

I uspjeli smo da kroz tako bolan proces prođemo zajedno, solidarno, sa puno empatije za stradanje drugih, sa razumijevanjem za ljude i sa prezirom za neljude. Sama činjenica da mi, iz zemalja koje su poslije svega sklopile nemir, a ne mir, kako to kaže Marčelo, možemo da, držeći se za ruke, prođemo to katarzično iskustvo je nama koji vjerujemo u jugoslavenski kulturni prostor dalo ogroman vjetar u leđa.

Kokan Mladenović uputio oštru poruku političkim vođama

Kroz ovu pozorišnu predstavu mlađe generacije, ali i svi građani  mogu da rat sagledaju i iz drugog ugla. Koliko smo zapravo zarobljeni  u devedesetim? Nazire li im se kraj? Hoćemo li ikada moći skinuti  teret prošlosti?

U Darkovom romanu, kao i u realnoj historiji nema pobjednika. Ako pogledate Srbiju i Bosnu, zarobljene u glibu devedesetih, u ratnoj matrici, u nabujalim nacionalizmima koji ponovo prijete da se izliju, jasno vam je da se rat nije ni završio.  Našim nacionalnim i političkim vođama treba reći jedno veliko dosta. Treba im reći:“ J…te se profiteri, milioneri, zavađivači ljudi koji se time bavite kao unosnim biznisom.

Mi, koji poslije svega ne mrzimo, napravit ćemo bolju zemlju, da ne bismo doživjeli još jednu klaonicu u vašoj režiji.“ Meni je svejedno da li će se to dogoditi mirno ili nasilno, spontano ili indukovano, ali je nužno da se desi, da bi naše države uopšte imale budućnost.

Duboki talog

Predstava “Što na podu spavaš” dokaz je samo da tamo gdje su  pravosuđe, država i društvo zakazali, odgovornost je preuzela  umjetnost. Pokušavamo li se praviti da se neke stvari nisu desile?

Ne postoji narod na prostoru bivše Jugoslavije koji je spreman da plati svoj ceh u balkanskoj krčmi. Svi tvrdimo da smo popili manje, lumpovali manje, razbijali manje, a svi smo još uvijek mamurni od tog nacionalističkog ludila. Je li sjajni film Jasmile Žbanić „Quo vadis, Aida?“ prikazan na Radio televiziji Srbije? Zašto na spomeniku na Kazanima ne postoji podatak o tome ko je ubio te nesrećne ljude. Ljude koji su, btw, srpske nacionalnosti? Pozorište može mnogo, ali ne može da promjeni i počisti taj duboki talog laži u kome su pristali da žive ljudi na ovim prostorima.

Zašto dozvoljavate da vam djeca idu u odvojene škole, razdvojeni po nacijama i vjerama i da se gledaju kroz žicu, učeći da nisu isto, učeći historije koje će ih odvesti u nove ratove? Zašto ste pristali da živite u zemlji gladnih ljudi gdje stostruko metastazirana politička elita ima beskrajne privilegije koje plaćate od svojih mizernih plata? Mi se, dakle, ne pravimo samo da se neke stvari nisu desile. Mi se pravimo da se ni mi sami nismo desili u sopstvenim životima.

Sačuvati vatru promjena

Jedne prilike ste kazali kako radite tamo gdje bez ikakavih uslovljavanja možete na sav glas da govorite o onome što vas tišti. Gdje Vas najmanje tišti? Gdje se najslobodnije osjećate?

Prostor pozorišta je moj prostor slobode i pokušavam da moje priče pričam među kreativnim istomišljenicima, ili među onima koji još uvijek nisu poslali trgovci u hramu umjetnosti. Tih prostora nema mnogo, ali ih ima dovoljno da mogu da zapale i sačuvaju vatru promjena.

Kakva je naša pozorišna priča u ovom trenutku? Kako je ocjenjujete? Kada kažem “naša”, mislim na sve zemlje regiona u kojima radite.

Pozorište je, još od prije 2 500 godina, od svog osnivanja u ovom obliku, jedina umjetnost polisa, umjetnost u kojoj se prožimaju svi glavni tokovi naših života i problemi naše zajednice. Pozorište je, samim tim, korektiv tog istog društva. I ne smije da mu povlađuje. Na žalost, mnogo je pozorišnih kuća i naših kolega koje su u udvaranju vlastima i u poslušnosti kapitalu našli svoj smisao. Onih drugih, hrabrih i beskompromisnih, ima, manje nego što bi trebalo. Ali dovoljno da ta javna riječ kazana sa scene i dalje bude moćna i otrežnjujuća.

Kokan Mladenović o projektima u budućnosti

Stižete li da se, od ovoliko angažmana, posvetite još nečemu? Šta biste nam eventualno preporučili da pogledamo van pozorišta ili da pročitamo?

Pogledajte „Trougao tuge“, Rubena Estlunda. Pročitajte „Decu“ Milene Marković. I idite u pozorište, da biste sreli sebe, ili da se ne biste zaboravili.

Možete li nam otkriti neki novi projekat u budućnosti?

Uvijek je mnogo planova i oni najuspješniji će se otkriti sami. Ali bih svakako volio da napomenem da ćemo tokom maja i juna sljedeće godine, u Sarajevu, istraživati „Prokletu avliju“ Ive Andrića. I pitati se zašto još uvijek živimo u njoj.

https://raport.ba/kokan-mladenovic-za-raport-ne-postoji-narod-na-prostoru-bivse-jugoslavije-koji-je-spreman-da-plati-svoj-ceh-u-balkanskoj-krcmi/?fbclid=IwAR1uSp_ZDBR2Pt9XYeT01KMZ0BSwQSp_VsGhdHjTC-3LgO4AUyzBxy1hnUg

IZ CRVENOG SOLITERA: Praslovan

Crveni soliter iz Agave
Piše : Darko Cvijetić

Subhan O. je otišao. Ovaj put, baš da se više ne vrati.

(Proveli smo djetinjstvo i ranu mladost u Crvenom soliteru. Isto godište, škola, lopte, Buldožer, Lačni Franc, filmovi…)
Umrla mu je prvo majka, potom i otac. Prodao je stan. Zvao me u četvrtak, na mobitel. Da siđem do njega na treći kat. Iznenadio sam se otkud on u Prijedoru, sada, u zimu.Obično bi iz Njemačke dolazio koncem ljeta. Tako je od 1996., od svršetka rata.

Polako sam se spustio, korak po korak. Bučno se čuo lift u kretanju.

Na svakom katu vidim svoje nekadašnje komšije. Koliko mrtvih tumara hodnicima, držeći se za gelendere stubišnih stepenica. Pozvonio sam. Hajde ulazi, čuo sam mu glas. Stan je bio potpuno prazan. Sjedio je na običnoj stolici, odjeven, sijed, i gotovo slijep na desno oko.

Plakao je, nijem.

Seka. (Tako smo ga svi zvali. Jer su ga u kući starci imenovali Braco. Takve je nadimke davao Vijeko, svima u Kokinom gradu.)

Znači, gotovo, prodao si sve? Aha.

Otvorio je konzerve piva. Pričali smo o Leu Perutzu, i o Kafki, zapravo više o Maxu Brodu. Tako. Uključio je radio na mobilnom. Sutradan putuje, za Njemačku.

Iz zračne luke poslao je šturu, kafkijansku poruku na viber:

“Zamisli, buraz, da sam ostao.”

* * *

Prva verzija :

I. je napisala: “Kad je umirao, popodne, par komaraca letjelo je oko postelje, uzalud sam ih tjerala. Jedan ga ujeo za ruku. Sutradan su opet bili u sobi, u kojoj njega više nema.
Pomislila sam kako jedan nosi njegovu krv.”

* * *

Druga verzija:

“Njegove poslednje noći sam čula komarca u sobi i pomislila – ako ga ujede, ako popije malo te krvi a I. sutra umre, da li će njegova krv, sad u komarcu i dalje biti živa.
Od tada nisam ubila nijednog komarca u kući. Ne diraju me.”

* * *

Uvijek bih osjetio krajnju zebnju, kad bih se sreo s riječima pripovijetke Lava Tolstoja “Smrt Ivana Iljiča”, jer bi se u meni nakon čitanja svo biće zatreslo i osjećao bih kako lišće s mene opada. Čitao sam je mlad, pa svake godine ponovno.

Od nje sam naučio da ću umrijeti. Svatko je taj Ivan I., ali treba od gomile laži, sebe ugledati. Samoga, usred prodatoga stana. Usred posječena Višnjeva sada.

Kraj Tolstojeve priče:

/„Smrt je gotova“, reče on sebi. „Nema je više“. Udahnu zrak, zastade na pola puta, opruži se i izdahnu./

Dakle je sam, svatko, bilo tko, i nosi njegovu krv.

* * *

Žumance se zaljuskava.
To netko već na pjesmu, navikava grkljane budućih ptica.

* * * 

Jesmo li doista bića vječitog samo-opraštanja? Je li već svatko od nas onaj koji u nedogled odlaže bilo kakvo sretanje sa sobom? Odložena jesamoća.

Do te opružavajuće točke, pred izdahni ropac. Prazne sobe. Ispražnjene.

U prvom mjesecima 1996. (još se mir u BiH “operativno uspostavljao”), Seka i ja se našli na “ničijoj zemlji”, kod Oštre Luke.

Pa da, u različitim uniformama.

Vojna policija bila na obje strane, udaljeni stotinjak metara, po dvojica u autima. Donio je Braco/Seka bocu konjaka, cugali smo i pričali tko je poginuo, tko je ubijen, tko se spasio, koga je granata, jel’ živ onaj, preživi li ovaj kome je učiteljica uzela strip…

Policije nas pijane razvezle, svakoga svojoj vojsci. To je taj Seka. Braco. Školski. Subhan.

Sada smo dvojica staraca, na parketu praznog prodatog stana. Sutra ima let iz Zagreba za Frankfurt.

“Maloprije sam komarca vidio u sobi. Tu sletio, samuckali smo. Otkud on zimi?”
Nasmije se, konačno. I bjelanjce se zaljuskava.

Tik-tok, tik-tak, Verden-Bahmut…

https://zurnal.info/clanak/praslovan/25591?fbclid=IwAR06qD_KqzwbBob029dS6pWEJKrQ8pFc4F7QAh9Yr8SebgkB-RT33dBGVSg

Židovski heretik, nezakonito dijete, buntovnik Isus Krist

Piše: Miljenko Jergović

Križ se ne voli i ne može se voljeti. Ovim riječima započinje knjiga “Raspeti Bog”, njemačkoga protestantskog teologa Jürgena Moltmanna, podnaslovljena kao “Kristov križ kao temelj i kritika kršćanske teologije”. Ona je među najljepšim, najjasnijim knjigama koje sam čitao. A pročitao sam je upravo radi te prve rečenice: od malih mi je nogu pusti križ, onaj na kojem nema raspetog čovjeka, nego je sveden na spravu za mučenje ili tek na znak, izazivao nelagodu, jezu, strah. I to je bila tačka u kojoj smo se mi bezbožnici razlikovali od njih vjernika. Oni, činilo se, nisu osjećali strah, nego su takav križ nosili na lančiću oko vrata.

Onaj, pak, drugi križ, s Kristom na njemu, budio je žalost. Takav je, na kraju, bio njegov položaj na križu, a takav je bio izraz Kristova lica. Jednom sam se kao mali zatekao na dječjem sprovodu u Kaknju. Pokojnica, koju je na očevom odjelu u Sarajevu odnijela leukemija, ležala je u malom bijelom kovčegu, koji je, srećom, bio zatvoren. Uz kovčeg je, potpuno izgubljen, neprisutan, stajao djed mrtve djevojčice, i, ne mijenjajući izraz lica, primao izraze sućuti. Samo je, poput lutka na navijanje, pružao ruku svakome tko bi naišao. Taj djed imao je lice Krista s crkvenog križa.

Iako piše teološku raspravu, Moltmann odgovara i na ovu vrstu čitateljevih djetinjih slika. Ali i, što je, vjerojatno, važnije, iz teološke, antropološke, sociološke perspektive govori tko je, zapravo, bio onaj koji je završio na križu. Recimo, tko je on bio u građanskom i političkom smislu? Važno je to znati.

Prijedorski pjesnik i pisac Darko Cvijetić meni je među važnijim književnim suvremenicima. To su oni koje čitam kao da su mrtvi već godinama ili tisućama godina, a oni još uvijek dišu i pišu. U dnevniku koji je sedam dana početkom prosinca 2017. vodio za Radio Slobodnu Europu, Cvijetić piše: “Da je Bog imao Sina bez ruku – ne bi ga mogli raspeti”. (Nije to kraj rečenice, ali meni je važno da tu stanem: nakon ovoga drukčije ću gledati na Kristove ruke. Jedna je to od onih važnih, a toliko očiglednih stvari, koje nam, međutim, nikad nisu na um pale, a toliko su za priču važne. Što bi bio Isus, na koji bi se znak svodilo kršćanstvo, da je Bog zamislio Sina bez ruku? Sve važno što je On učinio ionako je bilo moguće i bez ruku. Isusu Kristu ruke su trebale samo da bude raspet.)

Svake godine trgovci i stručnjaci za crkveni marketing na početku televizijskih vijesti Božić najavljuju kao najveći kršćanski blagdan. Kratko je pamćenje mušterija, pa se ni ne začude kad im, nekoliko mjeseci kasnije, ti isti na početku televizijskih vijesti kažu da je Uskrs najveći kršćanski blagdan. Uza sva sveta čuda i teško razumljiva teološka pitanja, uključujući ono o trojednosti Božje osobe, ipak nije moguće da nakon blagdana za koji se kaže da je najveći dođe još jedan koji je također najveći, a da onoga prethodnog nije nadvećao, jer će, nekoliko mjeseci kasnije, opet taj postati najveći. Pitanje trgovačko-marketinške najvećosti nije, međutim, naročito kompleksno. Pače, vrlo je prosto i tiče se prostaštva površnih zaboravljivača.

Isus je bio iz Nazareta. Mati mu je bila Marija, a Josip je bio njegov poočim. Iako je bio svjestan da ona nije sa njim zatrudnila, odlučio ju je uzeti za ženu. Istina, bila mu je zaručnica, ali po svevremenskim je navadama ljudske ljubomore i povrijeđene muške sujete Josip imao sva prava ovoga svijeta da napusti Mariju. Umjesto toga, reče da mu je anđeo došao u san.

Da ju je ostavio, Isus bi se rodio kao kopile. Što će se i dvije tisuće godina poslije Isusova rođenja smatrati sramotom. Biti kopile u socijalnom je smislu tokom te dvije tisuće godina bilo isto što i ne biti sin, ne biti budući muž, ne biti čovjek. Zato je, možda, ispravno o Isusu govoriti i misliti kao o kopiletu. Svijetu je on bio to, samo je Mariji i Josipu bio – sin. Jedini njihov sin.

Rodio se kao Ješua Ha Nocri, i rodio se u nedoba, baš pred popis stanovništva, pa su mu ćaća i trudna mater morali u Betlehem, da se tamo popišu. Da nevolja bude veća, kako se silan narod pokrenuo – zbog popisa, zbog trgovine ili zbog mesijanstva raznih vrsta, to više i nije važno – tek nigdje u svratištima nije bilo mjesta za prenoćiti. Uzalud je Josip obilazio judejske hanove, hostele i hotele. Ako je, možda, negdje i bilo slobodnih soba, bilo je to na mjestima za koja on nije imao novca, ali o tome evanđelisti ne izvještavaju. Oni su, kao prvi reporteri s lica mjesta u povijesti, znali odvojiti bitno od nebitnog.

I tako su Josip i Marija završili u betlehemskoj štali, gdje se zatim rodio mali Isus. Mjestom rođenja Isus je izbjeglica ili barem tuđinac, došljo, dotepenac. U ona vremena razdaljine su se mjerile ljudskim korakom ili magarećim kasom, nomadi nisu bili omiljeni, kao što ni danas nisu omiljeni, a turizam nije postojao. Tako čim se pomakneš iz rodnog sela već si bio izbjeglica.

Ali ni to nije sve: mahniti Herod, koji je bio jedan od onih tipičnih levantinskih satrapa, kakvi sve do danas služe velikom bijelom gazdi, a svoj narod drže u suri, u nekom je snu, u proročanstvu ili u tabloidu čuo da će mu tek rođeni dječak iz Betlehema doći glave, pa je naredio da se pobiju sva muška djeca u Betlehemu i okolici. Isusa su njegovi sakrili, i tako je Isus postao ilegalni emigrant, osoba bez papira. I onda su se, bježeći, kao bezdomnici našli u Egiptu, gdje su ostali sve do Herodove smrti, da bi se zatim tiho vratili u Nazaret. Bit će da ih je, i Josipa i Mariju, vukla neka nostalgija. Nigdje im nije bilo dobro, nitko ih nije htio, jer su, valja i to reći, bili manjinci. Bili su Židovi, a to nije bio židovski svijet. Nijedan svijet do dana današnjeg nije židovski, što god kakav nemaštoviti Benjamin Natanjahu imao o tome za reći.

Činjenica da je zarana već bio kopile, izbjeglica, bezdomnik i manjinac, te da je, lutajući s roditeljima upoznao svijeta, sasvim je sigurno utjecala na Isusov dalji put i njegove ambicije, premda evanđelisti o tome ne govore ništa. Po nuždi se seleći i živeći među različitim, a i svakakvim ljudima, bio je u prilici da upozna svijet u njegovoj različitosti. Iako se malo zna o njegovim adolescentskim godinama i prvoj mladosti, iako je Isus lik koji u kolektivnoj imaginaciji i priči postoji samo u svome vrlo ranom djetinjstvu i u nekoliko posljednjih mjeseci ili godina svoga života, može se naslutiti kako je živio, čime se bavio i o čemu je mislio.

Bilo je to vrijeme kada su na sve strane Bliskim istokom lutali mesije i propovjednici, navjestitelji velikog finala, proroci i donositelji istinske vjere, prepisivači i prepravljivači svetih knjiga, lunatici, mahnitovi i prevaranti. Rimske vlasti za njih baš i nije bilo briga. Osim što antički Rim i nije odlikovala pretjerana religioznost i načelno je bilo dopušteno ili tolerirano ispovijedanje različitih vjera i kultova, jedino za što su vlasti bile stvarno zainteresirane, čime su se bavile kojekakve tajne službe, sa svojim uhodama i špijunima kojih je bilo otprilike onoliko koliko i mesija ili proroka, bilo je podriva li netko vlast i državu.

Isus je nastupio kao pravovjerni židovski učitelj i propovjednik. Kao rabin. Njegova namjera je bila da vjeru vrati njezinim izvorima. Pobunio se protiv raspusnog i raskalašenog klera, protiv onih koji su se obogatili na lažnim i plitkim uvjerenjima. Digao se, skupa s ono malo svojih sljedbenika, redom zaljubljenih u njegovu riječ i pojavu, protiv duhovne i materijalne korumpiranosti, ali i lažnih reformi. U svom je mišljenju i djelovanju bio radikalan i nepotkupljiv, da bi ga na kraju, kao pravovjernika, optužili za herezu. Je li Isus bio heretik? Naravno da jest: heretici su uvijek oni koji u odnosu na neko vjerovanje ostanu u manjini. Svejedno je tiče li se to manjinstvo sadržaja vjere ili društvenih okolnosti. U Isusovom slučaju prije se radilo o društvenim okolnostima u Judeji, o općoj dekadenciji kojoj se idealistični mladić tako samoubilački suprotstavio.

Njegovi su ga prijavili zbog hereze. Njegovi: Židovi. Oni koje su kršćanski antisemiti tisućama godina optuživali da su ga raspeli. Ali naravno da Židovi nisu raspeli Krista. To su učinili Rimljani, ozbiljno prihvativši prijavu Isusovih protivnika. Zašto su je ozbiljno shvatili kada je tih dana u Judeji sve vrvjelo od mesija i proroka, a hereze je bilo na sve strane, svatko tko je nešto mislio bio je ili heretik ili očajnik? Zato što Isus nije bio samo heretik, nego je bio i buntovnik. Bio je antidržavni element, mogući revolucionar.

Poncije Pilat ga je osudio, a onda je svjetini – u kojoj su, opet, većinu činili njegovi istoplemenici – ponudio da mu poštedi život. Njemu ili razbojniku. Svjetina se odlučila za razbojnika. Posve prirodno: svjetina će uvijek, birajući između razbojnika i heretika izabrati razbojnika. Svejedno je li riječ o Oliveru Frljiću. O Borisu Dežuloviću. O Anti Tomiću. O Isusu Kristu. Svjetina će uvijek spasiti ubojicu i pljačkaša. Spasit će Barabu po tisuću puta.

Ali nije Isus imao ruke samo da bi mogao biti raspet. Imao je ruke da njima grli cijeli svijet. Tako je on to zamišljao, jer je bio kopile, izbjeglica, židovski heretik i manjinac, antidržavni element i ljevičar. Takav je bio dok je bio živ. A onda ga je Rim raspeo i bržebolje promijenio vjeru.

https://www.jergovic.com/subotnja-matineja/zidovski-heretik-nezakonito-dijete-buntovnik-isus-krist/?fbclid=IwAR165h3nYDkfiS2HCt-m1SzmxIRsEgYAjpOpC37VVdCHoKIFCA0jzDeRFMY

Marie Veronika Zorn: ELLE DIT QUE LA MORT TRANCHERAIT MES PHRASES

Foto: D.C. u Pozorištu Prijedor


Elle est soignante

Dans un ehpad de banlieue.

Elle chante aussi dans une chorale d’église.

Elle est belle, grande, avec une voix puissante dans la poitrine.

La grand-mère à laquelle j’ai rendu visite me murmure

Que la soignante la frappe quand personne ne voit.

Mais qu’hier soir Jésus était là.

Et a demandé qu’elle choisisse combien de temps devait durer

D’un cancer de la gorge l’agonie de la soignante ?

Et fut répondu, chuchoté même –

Mais qui te chante mieux que ceux qui frappent.

Et il écarquilla les yeux,

Sans cesser de me caresser.

(2021)

Darko Cvijetić est un poète, romancier, dramaturge, metteur en scène et comédien bosnien.

Originaire de la République serbe de Bosnie, lui-même « ethniquement impur » selon les artisans du désastre, donnée que je cite, puisque nous vivons dans un monde où les identités comptent, qu’il s’agisse d’adhésion ou d’assignation, là n’est pas la question, en tout cas, pas celle qui importe à l’auteur, mais de conséquences.

Or, Cvijetić est un témoin précieux des conséquences. Il est originaire de la ville de Prijedor, dont il fut le directeur du théâtre. Cette ville et cette région de la Bosnie occidentale est particulière dans tous nos imaginaires. C’est dans cette région, à Jajce, que Tito a déclaré la Yougoslavie antifasciste et l’unité et la fraternité des peuples yougoslaves. C’est dans cette région que la lutte pendant la seconde guerre mondiale entre Partisans, Oustachis et Tchetniks a été la plus intense. Et c’est hélas dans cette région, épargnée par les combats cette fois-ci, que le nettoyage ethnique des populations non serbes de la « Republika Srpska » a été le plus systématique. C’est ce que Cvijetic a vu : des camps pousser sur le sol européen, comme des protubérances affreuses, où fut enfermée et torturée la population civile non serbe de la région. Omarska. Trnopolje. Manjača. Des villages décimés. Des personnes tirées de leurs lits en pleine nuit par des hommes en armes pour être emmenées on ne sait où.

C’est ce que j’ai vu aussi, ayant en commun avec lui d’avoir vécu là-bas pendant cette guerre et d’avoir travaillé pour le TPI, notamment sur le recueil de témoignages de victimes de viols génocidaires, puis en qualité de journaliste. On ne peut se soustraire au témoignage.

Cvijetić m’est précieux, car il témoigne. Il ne raconte pas. Il n’analyse pas. Il met en jeu sa conscience, sa langue, son nom et le nom qu’il donne aux choses pour que, par la force d’évocation et de représentation, nous voyions aussi, que nous re-présentions, que nous rendions présent de nouveau, tant que la justice ne sera pas faite par la promesse conjointe de la mémoire des victimes et de la destruction de toute violence future. Car c’est cela qui est justice pour les vivants et pour les morts. Walter Benjamin nomme très bien ce devoir de messianisme, sa source est d’abord dans la conscience.

Les analyses géopolitiques, historiques, politiques ont tué, même parties des meilleures intentions. Elles ont tué. Je l’ai vu. Un plan de paix par cantonisation ? Et hop, le chef de guerre entend cela comme une validation des positions acquises par la force. Elles tuent encore chaque jour en Ukraine.

La résistance ne fut pas là, elle n'est toujours pas là. Elle fut dans la langue et dans la compassion et surtout dans le nom des victimes qu’il faut sauver de l’oubli et les mécanismes qui ont rendu possibles les bourreaux qu’il faut mettre à jour.

Dans ce poème, cette forme passive que j’ai choisi : « Et fut répondu, chochoté même » pour rendre l’ellipse verbale dont est capable le serbo-croate « Rekla mu, još prišapnu », brouillant les pistes entre première et troisième personne du singulier, pour rendre cet écho du témoignage partagé. Qui parle ? La grand-mère qui se confie à son visiteur ou son visiteur qui rapporte ses paroles ou le poète qui s'adresse à nous ? Cette ellipse comme une invitation à ce que le lecteur s’empare de cette parole aussi. Voici l’immense art de celui qui panse les blessures de l’Histoire.

Darko Cvijetić est un très grand écrivain, ses romans sont traduits en Europe centrale, ses pièces jouées sur tout le territoire linguistique de l’ex-Yougoslavie et plus largement. Peut-être est-il temps de porter sa voix en France ?

REKLA JE DA ĆE MI SMRT NAREZATI NA REČENICE

Ona je njegovateljica

U staračkom domu na gradskoj periferiji.

Ona i pjeva u crkvenom horu.

Lijepa je, visoka, s prodornim glasom u njedru.

Bakica kojoj sam došao u posjet, šapće mi

Kako je njegovateljica tuče kad nitko ne vidi.

Ali da je sinoć bio Isus.

I pitao je da bira od koliko dugog raka grla

Njegovateljica da umire?

Rekla mu, još prišapnu –

Pa tko ti pjeva bolje nego oni što tuku.

A on oči iskolačio,

I sve me miluje.