KINO OKO

 
Igor je početkom rata imao četiri godine
Iza kuće je posadio cvijet
 
Kada jednom dugo nije bilo vode
On je bakinu bočicu s kapima za oči
Iskapao u saksiju
 
Otad mu cvijeće vidi
Saksije mu se drže zajedno
 
I on otišao u
Irak biti snajperist
Advertisements

Venac je vena vencu

 

I tu se odmara sljepoočnica, oslonjena na zavjesu dok gledam kroz prozor. Ptice slijećući pritisnu drvo. Pretiktakujem ti se u ručni sat i zamišljam kako ti grijem ruke. Mokra se odjeća s tih riječi suši nekačena, kao kad se trula višnja igra iskrvarenosti. Kad si ušla u nebo, čudio sam se tamnim cipelama koje je angeo ostavio ispred. Kao jabučje sjemenke, izdvojive za vrt.

Kubik jasena da gori

oblak

 
U podrumu, kraj odbačene lutke s porezotinom na licu.
Most diše na nebo, crveno se zafreska u zid.
 
U Jasenovcu su, posve bukvalno, na mjestu minirane spomen kosturnice na lokalitetu Trokut, s više stotina kostiju partizana koji su oslobađali logor i Novsku, postavili spomen obilježje braniteljima, iz rata poslije.
 
Kosti na kosti, ustaški pozdrav nad kostima osloboditelja logora.
 
Ponorje isto ima ponorce, ponorce isto drage čekaju, i pjesme im iste kao pomorske, bol usoljena mesa.
 
Starim granama mraz curi niz obraz.
 
Baka ispred kuće mirno sjedi i muholovkom mlati.
Na mušemi mrtvi insekti, u pocrnjeloj vodi, kao lubenica u želucu.
Grožđe otpada na nju nasmijanu.
 
Pšenica udiše kišu kao plućobolni pumpicom.
Grkljani ptica otupe, dan okraća za sjenku dvorišta, uz kavu.
 
Ima i radio emisija za ponorce koja počinje s – “kako napipati dušnik pri klanuću ponornika, za daleko mu more.”

Scenografija za predstavu “Draga i Aleksander”

alem

barba Alem Ćurin

 
 
Četiri metra i dvadeset visok, metar širok drveni kalup
U obliku pravoslavnog krsta, u koji će se usuti voda
I potom sve zalediti u komori, u firmi Prijedorčanka.
Pred predstavu dovesti, objesiti, ispod staviti kofu
 
Sve osvjetliti mlazom led-plavoga svjetla.
Dužinom predstave krst lagano kaplje, otapa se kap po kap
Izdiše u kantu s tubom crvenila, i puni je sobom.
Zaleđeni se krst
 
Prestvori u kofu mlake vode.
I Kafka veli da nesreća Quijoteova
Nije mašta već Sancho Panza.
 
Kanta vode miruje, a onda pocrvenjuje u
Boju krvi i blago prelijeva obode po sceni.
Po njoj plovi bijeli papirni brod, guran staričjim dahom.

Kroz otvorena vrata bolničke sobe

 
Bespomoćno plače starica kojoj gluhonijema kćerka bijesno mijenja pelene i ljutito razbaca dronjke svojih strašnih zvukova.
Riječi i snijeg nemaju prag i vrata im mogu škripati s obje strane.
 
I suše se od sunca.
 
Riječi oko kojih je dugo praznina postanu kao gustolakirana muzička kutija
zbrinuta prašinom.
 
Kao svitac
na inju s jelenjih leđa
na šljemu jednog u streljačkom vodu
na krezubom mjestu u ustima izdubljene bundeve.
 
Riječ postavlja požare u rečenice ili
sakupi nesanicu otvorenim trepavicama.
 
A sveti Franjo kaže:
 
Kad umreš nema nesanice
Nema vode ispod trepavica
Pa san ne zna s koje strane gori

Davor Ivankovac: “Živi zakopani”/o knjizi Darka Cvijetića “Ježene kožice”

mišo maca

foto – Mišo Mirković

 

Ježene kožice su vrlo dobar primjer angažirane (post)ratne poezije, s gledišta stila lako prohodne, ali s gledišta teme mučne i uznemirujuće. A poezija koja nastoji žrtve izvući iz zaborava, hrvajući se s povijesnim istinama, zabludama i krivotvorinama, jedino takva može i biti

Nova zbirka poezije Darka Cvijetića podijeljena je u dva ciklusa – „Zakopavanje sestre“ i „Charlie Hebdo“ – koji naslovima sugeriraju tematsku podjelu na privatno i javno svjedočanstvo, možda i društveno-politički angažman. Već i površno prelistavanje pokazuje da podjela nije proizvoljna, naime, u prvom ciklusu nalaze se isključivo lirske pjesme, u drugome prozne. Naslovna pjesma prvog ciklusa po mnogočemu je znakovita, tako da ju nimalo slučajno i Miljenko Jergović u pogovoru uzima kao ogledni uzorak Cvijetićeve poetike. U njoj je riječ o stanovitoj Aidi, „školskoj iz klupe“, kojoj u više navrata s višegodišnjim razmacima ekshumiraju bratove posmrtne ostatke iz različitih masovnih grobnica, tako da ona jednoga brata sahranjuje više puta. Aidin brat je žrtva rata, a naslov pjesme sugerira nam da je Aida žrtva poslijeratnog mira: „Dokle ću ovo, svakih četiri pet ljeta?/Šta ću, moj školski, ako mi dogodine nađu/Još brata?//A meni pun mezar“. Uvodna pjesma naznačuje tematski okvir ratnih i poslijeratnih trauma, reduciranost izraza i demetaforizaciju (ne potpunu), te sklonost inverzijama i očuđenjima, što će uglavnom postizati brižljivo osmišljenim naslovima. Tako će, primjerice, pjesmu o dvojici braće koje su strijeljali Arkanovci nasloviti adresom na kojoj se to dogodilo, „Lepe Radić dva“, što će biti link na dotičnu obješenu partizanku, s upečatljivim završetkom pjesme: „Vrat joj polomljen visi s neba/U vrtu grila – ružmarin“. Povijest se ponavlja, iz nje očito ništa ne učimo niti pamtimo, pa nas svakih par desetljeća ponovno sustiže isto. Njegov lirski protagonist, često strukturni Ja, nije pretjerano zaokupljen sobom i vlastitim traumama – on je svojevrsni lirski kroničar, bilježi tuđa svjedočanstva (kao u slučaju Aide), otkrivajući tragove rata u ljudima i okolini podjednako (pjesma „Ljudi i ljudi“ skrojena je od nekoliko fragmenata), ponekad ih čak predočujući iz njihovog prvog lica jednine, uživljavajući se dakle u njihovu tragediju, a gdjekada nismo sigurni govori li o sebi u trećem licu jednine. Užas preživjelih Cvijetić oslikava naslovnom (stoga znakovitom) „Ježene kožice“, u kojoj je zapravo riječ o svinjokolji – tri je svinje zadesila nenadana sudbina, a „onaj što je ostao/Onaj što su ga cijelu noć progonili/Trese se sam…“. Ono što je neizgovoreno, a znano, da će naime kad-tad i preživjela svinja doći pod nož, pridonosi uznemirenju koje i inače ostavlja ova poezija – preživjeli su samo donekle preživjeli, oni su odgođene žrtve i dok ih ne nađe krvnik nekog budućeg genocida živjeti će u (ne)miru sa svojim traumama. Živi, a već pokopani.

Učestali motivi, što ne iznenađuje kada je o ratu i žrtvama riječ, su motivi grobnice – pojedinačne, obiteljske ili masovne. Autor tako vješto čini ironičnu inverziju u pjesmi „Četvrta bilješka na Svisvete“, gdje zaključuje da je i grobnica mnogobrojne obitelji također na neki način masovna. Puko imenovanje ili brojanje stoga nije dovoljno, potrebno je i opisivati, govoriti, posvjedočiti.

Jedna od boljih je i „Koštana dok pleše srž“, u kojoj se vraća motivu raskomadanosti žrtve nađene u nekoliko masovnih grobnica (tokarskog majstora Faruka H.) sugerirajući da slučaj Aidinog brata nije iznimka, nego pravilo – zakopanost u više grobnica, u više neoznačenih počivališta, a bez počinka, čime se ionako bezbrojni zločini umnažaju, a agonija i mrtvih i preživjelih produžava u nedogled. Cvijetić kroz pjesme izmjenjuje gledišta, tako da nikada nismo sigurni tko je govornik u pjesmi, on ili netko drugi, koje je taj govornik vjere, nacionalnosti i koju je uniformu u ratu nosio, čime izbjegava zapasti u monotoniju, patetiku, pa i (samo)sažaljenje. Fanatizam i iracionalnost osvete predočio je pjesmom „Druga omča“, u kojoj se čovjek sustavno i pedantno iživljava nad stablom na koje se objesio njegov sin, potom i žena. Sudbina se dojmljivo poigrava s bivšim snajperistom u pjesmi „Krv u stolici“: „Treba ga eliminirati rekao je/Rektoskopist bivšemu snajperisti//Poslije puši cigaretu u parku bolnice/Zna da ga već uračunat zanosi/Blagi vjetar zdesna/Između njega i smrti“.

Motiv snajperista naći ćemo i u ciklusu Charlie Hebdo (tekst „Čim smo spalili selo“), kao i zakapanje u razne masovne grobnice („Grlo Isaakovo“). Tematski ciklus slijedi prvi, subjektna gledišta se izmjenjuju, no forma je prozna. Pjesme ni ovdje nisu sasvim ogoljene od metafore i alegorije, a najbolje su „Prelasci“, „Jednopjega strana kocke“ i „Tanker uz granicu“.

Imenovanjem ciklusa po francuskom satiričkom listu kojega su 2015. napali islamski teroristi stavlja se protuteža na prvi ciklus, gdje su prikazane mahom muslimanske žrtve iz rata u BiH. No tako se u tekst uvlači određena moralizatorska nota, koja može krenuti dvosmjerno. Naslovna pjesma ciklusa govori o čovjeku koji je i u rovu bio nenaoružan, ali je nešto crtao u blok (možda kao ratni izvjestitelj ili karikaturist bilježi ratno i vjersko ludilo oko sebe), a kada ga pri kraju vidimo na kazališnoj predstavi (kao kritičara?), uz ironičan komentar da je i tu nenaoružan, nameće se pitanje smatra li protagonist i njegovu olovku oružjem ravnopravnim oružju koje on i Radenko tako pedantno i pomno čiste u septembru 1995., kraj Une, ili tu ipak čitamo jasnu distinkciju između satire i terora.

Bitno je reći da Cvijetić nigdje izrijekom ne govori o islamu i kršćanstvu, muslimanima i kršćanima, Hrvatima, Srbima, Bošnjacima, itd., ali se određena nacionalna i vjerska pripadnost pojedinih „likova“ iz pjesama po imenu (ili čak običajima) može iščitati. Što nas vraća onoj nultoj točki moralnosti i humanosti – žrtva je žrtva, zločinac je zločinac i tu nema odvagivanja na osnovu nacionalne pripadnosti. Na kraju krajeva, to što autor nikada ne moralizira, nego to prepušta čitatelju, ide mu također u prilog.

Ježene kožice su vrlo dobar primjer angažirane (post)ratne poezije, s gledišta stila lako prohodne, ali s gledišta teme mučne i uznemirujuće. A poezija koja nastoji žrtve izvući iz zaborava, hrvajući se s povijesnim istinama, zabludama i krivotvorinama, jedino takva može i biti.

Davor Ivankovac (Vinkovci, 1984.) autor je dviju nagrađivanih pjesničkih knjiga i književni kritičar

Što baš na slike koje su prošle?

 
 
 
* * *
 
 
I, odmah, čim je ušla Crvena Kraljica (u čijoj zemlji pejzaž putuje unatrag) naglasi – “da bismo ostali na mjestu, moramo trčati što brže možemo.”
 
Zatim okolje grlo crnom maramom, zašeta promenadom.
 
 
* * *
 
 
Znaš, jebemu, aj ti meni tetak objasni – što ovi ljudi kače krstove i križeve baš na retrovizore; ako je za sreću što ga brate ne omotaju oko mjenjača, ili ne znam oko motora, pod haubom, oko kotača, što baš na retrovizor, pita me Dimitrije, mladi desetogodišnji gospodin?
 
Što baš na slike koje su prošle?
 
 
* * *
 
 
Iz vojničkih grobnica na planini O. ukradeno preko sedamnaest tijela, vele u novinama, i to pod naslovom TJELOKRADICE – i onda tebi kažu da pišeš crnu poeziju i tražiš nove strašne riječi, zatvara novine kćerka.
 
Glinom plove koljenice
Prekoglinska košćurija
 
 
* * *
 
 
Kad su ih našli
Oni još postrojeni
 
Ordenje im propalo na kičmu
I raspela se njišu u grudnim košnicama
Zakačena na rebra
 
 
* * *
 
 
“Lamedvavnik” je termin koji na jidišu označava jednoga od tridesetšest skrivenih pravednika ili Tzadikim, koje spominju Kabala i židovski misticizam.
Sam pojam je izveden iz hebrejskih slova Lamed (L) i Vav (V), čija zbrojena numerička vrijednost iznosti 36.
 
36 je dvaput 18, a u gematriji – židovskoj formi numerologije – 18 je broj života.
Stoga jer je 36 = 2×18, taj broj reprezentira “dvostruk život”.
 
Što to sad znači, taj “dvostruk život”?
 
Gershom Scholem piše da su posljednji vijekovi razvoja židovske mistike stvorili “beskrajno upečatljivu i u svijesti naroda duboko dopadljivu vrstu “skrivenog pravednika” (nistar).
 
U svakom pokoljenju ima tridesetšest pravednika na kojima počiva opstanak svijeta!
U mističkoj varijanti ovog stava, oni postaju “skriveni pravednici”, to jest oni su, po prirodi stvari, skriveni za svoje bližnje, i, možda i važnije, ostaju skriveni i od sebe.
Kada bi im se, nekim čudom, obznanilo da su oni “nistar”, istoga trena prestali bi to biti, dok bi netko drugi odmah postao novi tridesetšesti nosač svijeta.
Nitko ne zna, nitko ne može znati – tko su ti istinski sveci na kojima stoji svijet.
Ako bi bila razvrgnuta anonimnost, koja je sastavni dio njihove biti, oni više ništa ne bi značili.
 
Jedan od njih je, možda, Mesija i “samo zato što ga vrijeme nije dostojno, on ostaje skriven.”
 
 
 
* * *
 
 
Sinoć smo ga pomenuli.
Nakon dugo vremena.
 
Prvo sam ja rekao da je vrijeme bezvrijedno, a zatim je Žuta Ruža rekla da isto vremena imaju onaj koji je tu dva dana, i onaj koji je tu stotinu godina.
 
Tišina je nakratko ušla.
Svana je vrata zalupila.
Naš je sin postojao devet mjeseci u tebi, kažem, bio je.
Tako i ostat će –
 
Nepojavljena netkost, rever u cvijet zametnut.
 
 
* * *