Koji nije ispričao priču

 
 
1.
 
U ljude koji su ubijali, kao u sobi na koju nitko ne kuca, nadire vlaga.
Grbovi na vinima, gomile šapica ušparanih neostavljanjem tragova. Sve provlaži.
Onaj koji stvara, mora biti i onaj koji će spasiti, onaj koji će sve otkupiti ono što je stvorio.
Učiniti nije dovoljno, učinjeno valja spasiti.
 
Na kraju Hamleta, izlazi Fortinbras.
Ali, on je dječak, golobradi dječak koji nosi naramak olovnih vojnika.
Horacije mu priđe i čučne kraj njega.
Treba ispričati priču, ali likvorom u lavoru lubanje vlada oseka.
On šuti.
Ide vlaga oljuštivati zid.
 
 
2.
 
Krila mu prodrhte.
Čim ima imalo krvi u cipelama.
Mirno je gleda.
Dama je, čini se, pijana.
 
Naručila je – srneća krila.
Konobar se pak na trenutak okrenuo….“Nema toga.“
 
 
3.
 
 
Svaki je šinjel napustio moga oca.
Gajilišne topline, vruće vrtlarske rukavice.
Troja je puna napuštenih cirkuskih konjića.
 
U ladici, uz krevet, nalazim tatinu bilježnicu s rasporedom Đokovićevih teniskih
mečeva.
Breton je rekao – kasno si upao u ovu knjigu.
 
 
4.
 
 
U Mishiminu filmu PATRIOTIZAM, prije sepukua ( ritualnog harikirija), poručnik Šinđi i njegova mlada žena Reiko vode ljubav.
Ona je od njega dobila dozvolu, i to na vlastitu molbu, da se i sama ubije odmah nakon njega.
 
Oplođena.
Nikad razvezan herbarij.
Samurajskom sabljom peglana zavlažena posteljica.
 
 
5.
 
 
Daytonski mir tu noć potpisan.
Mi nismo ništa znali.
Nije nam javljeno.
Ujutro oni izašli iz rovova, slave, dovikuju, pucaju u zrak.
Mi se zgledamo isprepadani.
 
Mirno i staloženo nanišanim.
Skinem najveselijeg.
 
E, taj.
 
Svaku mi noć dođe preko plota u vrt.
I pjeva li pjeva, bože blagi, ko da sam ga promašio.
Advertisements

Zvonce

 

amra arslanagić

foto – Amra Arslanagić

 

 
Izumitelj utrobe zna
Da Trojanski konj ne galopira
Iznutra se zajahuje i
Osedlavaju se iznutrice
 
Smrtolik
Izumitelj utrobe zna
(Rašlje mu uz vratnice
Stare već pedeset bunara)
 
Da svakome zapaljena
Svijeća stoji između plućnih krila
I ništa je ne njiše
 
Niti se od toliko vrućine
Ima gdje sakriti
Oznojen putnik iz limfe

 

Esej o zvonu punom vode

 
Za Borgesom – moje riječi ne znaju da ja postojim. Tko me mrtav kaže – ponesem mu svijet.
Prazna slama, ili mlaćenje prazne slame, kaže se za prazan, isprazan govor, ništavilo, govor bez građe, govor bez sadržaja.
 
Dakle, jezik kada ne služi svojoj svrsi – nastaje govorenje radi govorenja – toaletika.
Kao i izmet, tako i govorenje oslobođeno sadržaja, jest iscrpljeni ostatak sadržaja koji odbacujemo. Izmet je, slijedom, leš hrane, ono što preostaje kad organizam iscrpi sve vitalno za život. Izmet je prikaz smrti koji sami proizvodimo u procesu održanja života.
Izmet je odbojan, jer približava smrt na opasnu blizinu.
 
Tako i rečena prazna slama, ne može više poslužiti niti komunikaciji, jer je ono što je preostalo.
Dakle, možemo govoriti smrt.
Ispraznim govorom približenu smrt.
Sebi ne govorimo naglas.
Sebi smo uvijek psalm.
 
Možemo unositi govorenje u sebe, poput hrane i izbacivati smrt govora, iscrpljenog od vitalnosti.
I konačno – taj izraz – “ne kenjaj”, “nemoj srati” – ili još konačnije – “nemoj mi filozofirati”.
Fiziologija u govoru, drži vilicu u strahu od raspadanja davno izgovorenog. Još Jeremija veli da je čovjek stavio usta u prašinu.
 
U Mediteranskom brevijaru, Matvejević piše kako cvrčci cvrče od jutra do večeri, a zrikavci od večeri do jutra.
Cvrčci umiru u sumrak, hor po hor, zrikavci u zoru, oprani rosom.
 
Životinja nema resurs jezika i ne može u sebe unositi govorenje, niti ga može preživati/prežvakivati s praznom slamom.
Može samo zinuti na nebo, kao napušten rukav minerove košulje, darovane za nov krov.
 
P.S.
 
“Možda će Vam pomoći ako napišem par riječi o svojoj knjizi [naime Tractatusu]. Smisao te knjige je etički. Jednom sam u predgovor htio staviti rečenicu koju Vam sada pišem jer će Vam možda biti ključ:
htio sam naime napisati da se moje djelo sastoji od dvaju dijelova:
 
od onog koji je ovdje pred nama, i od svega onog što nisam napisao.
I upravo taj drugi dio je važan. Moja knjiga naime takoreći iznutra omeđuje ono etičko; i uvjeren sam da se ono, strogo, može omeđiti jedino tako. Ukratko, vjerujem: sve ono o čemu danas mnogi blebeću, ja sam to u svojoj knjizi utvrdio tako što sam o tome šutio. I zato će ta knjiga, ako nisam u velikoj zabludi, kazivati mnogo toga što Vi sami želite reći, ali možda nećete vidjeti da je to u njoj kazano.”
 
/L. Wittgenstein, iz pisma 1919./

Iz one sobe od zimus, rekla je sestra Nina, nema više nikog

raskoljnikov

foto iz predstave ZLOČIN I KAZNA, Pozorište Prijedor, režija G.Gojer, 2008.

 
Imam u sebi dovoljno puta
da mi više ne treba putovanje.
Čak je i cijeljenje rana otišlo s brda, bez ikog.
 
Popijeno mlijeko opet će jednom
kipjeti i ne moram se zbog toga vraćati iz pustinje.
 
Podvezuješ nekoj ruži rame,
bez šestokrakice –
bebe iza predrhtane noći.
 
Rekao sam da je ćuk selica i da voli
raskomadavati cvrčke
i da pod krovom na kojem ćuče
smrt već zapodijeva vodu s nekim.
 
Riječni se galeb obrušava u malo magle,
jedva nahvatane u korito Sane
 
Čim je tata umro i knjigu su mi odbili i čuvar
angeo po nebu se počeo skrivati minut po
minut po minut.
 
I kao da sam nekome nanešena rana,
nema me tko sašiti
nema me tko spriječiti da ga bolim

 

Portulan

vrat

 
1.
 
Sreo Aidu iz pjesme ZAKOPAVANJE SESTRE :
“Vodim svog ostarjelog školskog slavuja na ručak. Hej, na devet jezika prevedena pjesma o mome bratu u tri masovne nađenom.
Darko moj,
sad mi bratov mezar pun i namiren.
 
Sad dojke nemam, mili.”
 
2.
 
Pilat pisao materi, opet:
 
Nečiji sin mrtav na pincgaueru.
Maloprije pijan poginuo.
 
Pjevao o pupoljku na usnama.
Pčela mu s rane mjerka usnu.

Zamjena lozinke

šaranje po manifestu

(stranica iz Manifesta Mlade Bosne, Darko Cvijetić, 2000. g…..netko je spremao ispit….)

 

U zagrobnom životu ptica
podgrijano
nebo od jučer

Poplava se bilježi
tamnom dokoljenkom
na brezi

Drvo čuva zimnicu
u vjeverici
punjenoj piljevinom

Dovoljna je jedna suza
da i dječiji sapun
izgrize oči

 

Toliko vrta cvijet može podnijeti

 
Djeca se ne mole bogu da ga ne bi ozlijedila.
Jeziva i lijepa kao larva
pljuvačka položi mrtve natrag u imena.
 
Zastave se zakopljaju, zakapljaju, kaplju.
Poslije smo jeli,
Učinilo mi se da je sarma dio svačije smrti.
 
Tko sada čeka da mu se veli predgrađe ili šuma, jezero,
Čeka uzalud i ima krvi u cipelama.
Na jedanput udahnut zrak
Računa nož u lubenici.