Mjesečne arhive: Januar 2021.
Večnost jednog minuta
Piše – Marija Nenezić, Vreme, Beograd
DARKO CVIJETIĆ: ŠTO NA PODU SPAVAŠ
(KNJIŽEVNA RADIONICA RAŠIĆ 2020)
Poruku da strah od smrti kao bazični čovekov strah može biti savladan jedino neizdrživom potrebom za stvaralačkim umetničkim činom kao garantom besmrtnosti, poslao nam je još daleki predak iz pećinskog mraka, i toj potrebi smrtni čovek ostaje veran do dana današnjeg. I ova, kao i prethodna književna godina, podsetnik je na tu želju za pričom i pričanjem, kako bi rekao nobelovac Andrić, dakle na želju za besmrtnošću, izraženu ne samo u brojevima romana koji stižu na adresu redakcije NIN-a već i u reakcijama na finalni izbor za NIN-ovu nagradu. Želja za besmrtnošću, dakle, toliko jaka, ostvarena bezbrojnim umetničkim, kreativnim ili apsolutno neumetničkim, necivilizacijskim i divljačkim sredstvima ali prisutna i nesavladiva. Kao eros i kao tanatos, princip gradnje i razgradnje, konstrukcije i destrukcije. Kada taj dualizam postane tematski okvir jednog književnog teksta, ne može izmaći čitalačkoj pažnji i znatiželji. “Gdje u noć uđe čovjek, napukne svjetlo. Kao da će požar. Kao da će netko gorjeti”, oseća Darko, junak romana Što na podu spavaš Darka Cvijetića. Egzistencijalna strepnja savremenog čoveka gotovo da je opšte mesto i ovogodišnje literarne produkcije, propušteno kroz najrazličitije stilske registre i narativne tehnike koje se tek u pažljivo promišljenoj ideji destruktivnog u čoveku i pažljivo strukturno postavljenoj priči individualizuje i garantuje katarzu. Pesnik, dramaturg i prozni pisac Darko Cvijetić u kratkom romanu Što na podu spavaš odlučio se na temu osetljivu i, na ovim prostorima, izgleda, još uvek teško svarljivu: ratnu priču o raspadu jedne zemlje. Uradio je to iskazom pesnika i postupkom dramaturga, svedeno, minimalistički, predstavio je i zaokružio osećanje straha od nadolazeće ratne opasnosti, humanističko ali, pokazalo se, i naivno poverenje u civilizacijski iskorak i identitetsku potrebu pripadanja zajednici koja, kada iracionalno i divlje u čoveku savlada emotivno i humano, postaje samo sećanje na propuštenu priliku. Zamišljen i kao mogući vizuelni predložak za izvođenje izvan isključivo literarnog medija, roman ukršta sudbine ljudi koji su direktno ili indirektno bili suočeni sa razaranjem ljudskosti. Taj ukrštaj Cvijetić postiže nelinearnim pripovednim tokom koji uspostavlja vezu između devedesetih godina prošlog veka, Drugog svetskog rata i prvih godina novog milenijuma. Uvod u taj vremenski kontinuum počinje Prvim i Drugim prologom koji postaju početno, simboličko težište romana. U Prologu 2, autorski pripovedač kaže: “Došao mi u san Anđelo G. što je s mojim bratom bio u rovu tri godine. Raznio se kraj Sane krajem rata, bombom u ustima. Pokazuje: Na tom mjestu, na obali, dvadeset četiri godine kasnije, dva ribara čiste obezglavljene ribe, i bacaju ih još trzave, u kantu. U kantu punu krila.” Ova simboličkim potencijalom jaka slika dobiće na stranicama koje slede, uz izrazito lirsku intonaciju, svoje opravdanje tokom konkretizacije pojedinih sudbina, naratora Darka, njegovog brata Bote, majke i oca, bake Hane, bake Maje i deda Franje, Senke, devojke s kojom Bota nikada neće ostvariti budućnost, kapetana Topića, Anđela G. iz oniričkog, snovima motivisanog sloja romana, poput navedene slike Anđela G. Cvijetić će isporučiti i rečenicu koja će dobiti glavnu naslovnu ulogu: Što na podu spavaš. I u daljim, konkretizovanim nastavcima slike iz Prologa 2, koji će svedočiti o ukrštenim sudbinama ljudi različitih nacionalnosti, ostvarivaće se misao o ljudima, “trzavim, poput riba” koji će, kada se ratni vrtlog završi, nastaviti da žive na prostoru izmenjenom usled jednog tragičnog sukoba ili izvan tog prostora, negde daleko u Americi, srezanih krila. Događajnost, odlazak brata u JNA, strašne smrti mladih ljudi, evokacija sećanja iz Drugog svetskog rata, tragični nesporazumi, razotkrivanje divljeg ali i probijanje humanog pod tim strašnim naslagama destruktivnog, kao da je kompresovano u jednoj minuti, jer upravo rečenica, kratka, “minut” ili “jedan minut” ponavlja se u tekstu, poput lajtmotiva sveukupnog zbivanja, kada junaci zastanu u tom “jednom minutu” i ukažu na svu važnost ne tog, “jednog minuta” već osećanja ili događaja, koji u proplamsaju tek ostvaruje svoju važnost i postiže moć nad pojedincem. Slika tada postaje gušća, osećanje koje događaj proizvodi u junaku intenzivnije, kao nezaborav koji traje zajedno sa pojedincem, zatečenim u tom “jednom minutu”. Priče su, dakle, brojne, postupci koji idu uz njih takođe, potreba za pričanjem kao oblikom besmrtnosti večita i neizbežna, ali efekti takvih priča su različiti, često neuspeli i često izostali i pored sve namere autora da prevlada smrtnost i osvoji večnost. Darko Cvijetić je u formi kratkog romana postigao dugoročni efekat na čitaoca, izabrao da govori o ratu kao najstrašnijem proizvodu ljudske misli i ljudskog delovanja, i u tome uspeo. U takvim, turbulentnim, nerazumnim i ekstremnim okolnostima koje rat proizvodi, granica ka neljudskom je lako prekoračiva, dobra književnost je tu da podseti na periode kada lako, samo u minutu jednom, možemo postati zveri ali, i samo u minutu jednom, opravdati ljudskost u nama.
Dobrodošla poduka o patnji
Piše – Sara Tomac, Zagreb, Booka.hr
Kad mi je u ruke došao roman Što na podu spavaš bosanskohercegovačkog spisatelja i pjesnika Darka Cvijetića, čitanje sam započela nevoljko. Razlog je bila ratna tematika, od koje se generacije koje rat nisu doživjele i proživjele nerijetko tvrdoglavo odmiču, zasićene njegovom sveprisutnošću i u javnom diskursu i u popularnoj kulturi (često znamo, primjerice, reći da Hrvati ne znaju snimiti film ako nije o ratu). No takav je stav zapravo (nenamjeran) izraz nepoštovanja i nerazumijevanja prema ogromnim stradanjima i traumama ljudi čiji su životi određeni i uništeni pripadnošću određenom narodu, vjeri, jeziku ili mjestu. U tom je pogledu ovaj roman Darka Cvijetića, kojeg Selvedin Avdić u predgovoru naziva ”glasom žrtava”, dobrodošao trenutak obrazovanja, refleksije i poniznosti.
Što na podu spavaš govori o ratu u Bosni i Hercegovini. Roman je podijeljen u trideset i tri kratka poglavlja, uz dva prologa i epiloga. Njih izgovaraju ili pišu različiti pripovjedači u prvom licu jednine, koristeći ponekad i formu pisma. Knjiga tako ima dinamičnu dramaturšku formu te se može čitati i kao niz monologa različitih likova. Radnja se oslanja na autobiografske elemente – jedan od pripovjedača je i sam Darko, a kao glavni lik nameće se njegov brat Bota o kojem u romanu najviše saznajemo. S obzirom na autobiografske elemente, dalo bi se zaključiti da roman govori o ratu kako ga proživljavaju autorova obitelj, prijatelji i poznanici. Većina svjedočanstava tiče se početka rata i opkoljenih mladih vojnika JNA zatočenih u sarajevskoj kasarni Viktor Bubanj, a kroz poneko poglavlje Cvijetić se dotiče i Drugog svjetskog rata, zaokružujući put žrtava.
Cvijetićevo pripovijedanje teče jednostavno, neposredno i neopterećeno, gotovo meditativno, uz često mirno uplovljavanje u usporedbe i metafore, te oscilira između opisa događaja i refleksivnosti. Ipak, jezik romana potvrđuje Cvijetića ponajprije kao pjesnika – pripovijedanje se prelijeva u poetske dijelove, ponekad gotovo i u pjesme u prozi. Neke motive Cvijetić opetovano koristi i kroz knjigu uzdiže na apstraktniju, simboličku razinu, primjerice, oguljeno nebo, ili spavanje na podu, koje roman objedinjuje i naslovom: “Kad baka umre, četrnaest godina kasnije, djed Franjo će ikonu s verglom pokloniti crkvi na brdu. Crkvu će vojska opljačkati i spaliti u ratu. Oguljeno nebo zovnut će me, kad napunim bakine godine, da potražim potok od zlata, u sebi. Šestokrakicu. Žid galicijski. Na podu da spavam.”
Spavanje na podu može se shvatiti i kao stanje cijele zemlje tijekom ratnih godina – ono predstavlja život na rubu materijalnih, psihičkih i emocionalnih kapaciteta, na samom tlu egzistencije, bilo majki koje šalju neodraslu djecu u rat, bilo očeva koji se pokunjeni vraćaju s ratišta, bilo vojnika koji pužu po rovovima, vuku po zemlji otkinute udove prijatelja, gledaju ih kako živi na pločniku izgaraju, bilo povratnika iz rata koji vlastito tijelo raznesu po podu. “Spavati na podu – napustiti svoje mjesto mirovanja na svijetu, krevet, i zanoćiti svoju noć nezaštićen i drhtav i nag, kao pristigli fetus”, pojašnjava sam Cvijetić.
Suprotno tome, likovi upiru pogled u nebo, nedostižno i oku promjenjivo, a ipak silno i obećavajuće prostranstvo u kojem minuta znači vječnost, kao u riječima koje lik djevojke Senke ispisuje Boti: “Ti si meni minut. Onaj minut koji nikad ne ide. Stoji i gleda te, kao nebo što stoji i gleda.” Pun minut neba u isto je vrijeme isprazna nada i obećanje, i trenutak olakšanja koji likovima pruža smisao i bistrinu u pepeljastoj svakodnevici. Ipak, taj minut ostaje samo to, mrvica vjere u život koju rat uništi, a nebeska sila ismije. “Nad prazninom svijeta, crne se nokti Božjih/ ruku, nakon sedmodnevnog oblikovanja”, bilježi autor pred kraj romana, kao da oplakuje izgoreni svijet.
Što na podu spavaš izrazito je emocionalno potentna knjiga. Čak i nakon povremenog uljuljkavanja u nadu i osjećaj zajedništva zaraćenih strana, priča se zaokrene i zakuca tragediju. Svaki od likova u vrtlogu rata i onoga što je uslijedilo zatiče se sasvim slučajno, ili pod prisilom, i nitko ne raspoznaje protiv koga bi se trebao boriti niti, još važnije, zašto. Nijednog lika Cvijetić ne proziva, naprotiv, o svakom od njih piše blago i nježno, s dubokim razumijevanjem i sućuti, svjestan ogromnog straha i težine koja im leži na prsima, i kao da im govori isto što i vlastitom ocu: “Ti si moja beba, tata.” Pišući iz perspektive drugih, objelodanjujući ratne događaje i situacije kroz njihov glas, daje čitatelju priliku da ih čuje i iskreno doživi. Kako je sam rekao: “Posao onoga koji piše, pak, nije nikakva istinitost. Nego eventualno dublji uvid u dogođeno, bez pretenzija na istinitost.” Roman stoga ne pokušava dati istinu o pobjednicima i gubitnicima, zločincima i nevinima, dobrim i lošim ljudima, već zaći u osjećaje i nutrinu pojedinaca, iz mrvica njihovih života složiti kolaž i uputiti na ono općeljudsko i svima blisko. Nije dovoljno o povijesti učiti iz udžbenika, pratiti povorke, paljenja svijeća i govore – tek kroz shvaćanje, prepričavanje i očuvanje sjećanja na univerzalnost ljudske žalosti i patnje kroz partikularnost iskustava društvo može doživjeti pročišćenje, a generacije koje nadolaze pouku i poštovanje: “Zajedničkim proživljavanjem traume posredstvom umjetničkog djela, ona se kolektivno može preživjeti – jer nije je uputno posve zaboraviti. Zato treba čitati Darka Cvijetića, upoznati njegove likove”, podsjeća Marija Ott Franolić.
Upoznavanje Cvijetićevih likova u Što na podu spavaš bolan je i zahtjevan, ali neophodan zadatak kojeg se nikako ne bi smjelo prihvatiti nevoljko. Na nevelikom broju stranica ovog snažnog (anti)ratnog romana Cvijetić se (ukoliko je to nakon Schindlerovog lifta bilo uopće upitno), potvrdio kao izniman i pažljiv pripovjedač s istančanim osjećajem za kompoziciju i baratanje poetskim stilom. No još je važnija njegova briga za malog čovjeka patnika, razumijevanje žrtve i iskreno suosjećanje kroz koje približava likove i bez zadrške ukazuje na sav besmisao i apsurd rata. Što na podu spavaš ujedno je i naturalističan i uzvišen – priča je to, kako na blurbu piše Miljenko Jergović, u kojoj ništa nije prešućeno i koja je morala biti ispričana; isto tako, pjesnik romanopisac njome nuka na kolektivno suočavanje i, posljedično, ozdravljenje.
*Tekst je napisan za Bookstanovu radionicu kritike s temom: Kritika i istina: šta, kako i kome čitamo?.
Naslov knjige: Što na podu spavaš
Autor knjige: Darko Cvijetić
Izdavač: Buybook
Godina izdanja: 2020.
https://booksa.hr/kritike/dobrodosla-poduka-o-patnji?fbclid=IwAR0UOufmqf5js1oKvPQhB4WgiSQQLQicn2shFnZuGoOk15ZaKToIP5nlUbU
Cvijetić Darko – prijedorske krvave ‘aljine
Piše – Ognjen Vlačina, BUKA, Banja Luka
Znali smo svi da Darko može mnogo, ali mnogo njih je moglo mnogo, pa nije napravilo ništa. Umjetničke duše se često vukovi samotnjaci, uglavnom neshvaćeni od većine i pomalo ekscentrični za ubuđale balkanske provincije
-Vino pije Kraljeviću Marko
sa staricom Jevrosimom majkom,
a kad su se napojili vina,
majka Marku stade besjediti:
,,O moj sinko, Kraljeviću Marko,
ostavi se, sinko, četovanja,
jer zlo dobra donijeti neće,
a staroj se dosadilo majci
sve perući krvave haljine;
već ti uzmi ralo i volove,
pak ti ori brda i doline,
te sij, sinko, šenicu bjelicu,
te ti hrani i mene i sebe”. –
Vjerujem da se Darku neće dopasti ova epska paralela sa Kraljevićem Markom, ali ima u njegovom radu neka tanana crta prkosa opštim mjestima turobne današnjice. Darko ore istinom, zna da zlo dobra donijeti neće, a usput je i oprao naše krvave ‘aljine.
Podvižništvo
Znali smo svi da Darko može mnogo, ali mnogo njih je moglo mnogo, pa nije napravilo ništa. Umjetničke duše se često vukovi samotnjaci, uglavnom neshvaćeni od većine i pomalo ekscentrični za ubuđale balkanske provincije. Vitlali bi se sa egzistencijalnim problemima, raznim porocima, bljesnuli na kratko, a zatim nestali u vječnim podzidama Hada.
Umjetnik je usamljen čovjek koji stvara isključivo jer tako osjeća i jer ga njegov suludi instikt takvom stazom vodi. Tu nema kompromisa, nema puno planiranja i foliranja, već samo duboki, teški, orački rad po svojoj duši da bi se dobila ona esencija koja se umjetnost zove. Naravno, i trenutak za tako nešto mora da se osjeti, prepozna, njeguje i iskoristi. To jako troši, uzima dah i damare, smanjuje potencu stvaraoca i umara, a opet je krajičkom žiške veseli i rasplamsava. To je bol nepojamni i radost tiha, prigušena, svečana. Takav rad nema cijenu u neoliberalnim, kapitalističkim okvirima.
Kao klinci smo sretali njegove okrugle đoze, sluteći nekog mračnog i teškog tipa, koji u dimu cigare recituje i smara, težak drugima, pa i sam sebi, vjerovatno. To je bila fasada ispod koje je rastao biser Darko, o kom kao „gotovom proizvodu“ sada besjedimo.
Šindlerov lift i Što na podu spavaš
Nije mi bilo dobro čitajući oba njegova romana u razmaku od nepunih trideset dana. Sva ona ratna tjeskoba i trauma koju sam više od dvadesetak i kusur godina djelimično potiskivao, relativizovao, pokušavao da razumijem, opravdam, sagledam sa distance, prosula se po meni kao nezaustavljiva povraćotka. Sav taj užas devedestih, to nečovještvo koje nas je razorilo, taj grozni strah i sjenke smrti svuda oko nas su ponovo oživjele. Vjerovatno je i KOVID kumovao ovakvom stanju stvari, ali ta teška prijedorska omerta o sranjima u koja smo tako lako skliznuli, kapala je po svima nama, kao neka gusta i grozna prijedorska magla.
„Da li si naš ili si njihov?“
Nema između, nema sredine, nema – nisam opredeljen, nema – ne znam.
Darko je takav mehanizam funkcionisanja ogolio do koske, do svakog pojedinačnog kukavičluka. Zato vjerovatno tako i boli, kad se čita. Potmula sjenka izbora koju su svi morali u nekom trenutku da naprave, prati nas do sudnjeg časa.
I sad, živeći svjestan svih takvih zala koja su se desila, okružen ljudima iz svih naroda u Bosni, učesnicima rata koji dolaze sa svih zaraćenih strana, Darko je nastavio da piše, stvara, režira, glumi, radi .. NJegovo senzibilno biće je iako ranjeno, preživjelo. Valjda samo on zna kako.
Sklonjen od neposrednih životnih ugroženosti, Darko radi, te se nižu stihovi, pjesme, priče, režije, dramaturgije. On nepovratno sazrijeva za ono što duboko nosi u sebi godinama, sazrijeva da nam isporuči priče koje te nokautiraju, od kojih ti se zaista odmah zavrti u glavi. Darko, pišući kao da je već umro i levitira u tom imaginarnom prostoru oko svojih likova, množi nevjerovatne priče, teže od fikcije, nepokorno ih porađajući da ugledaju svjetlost dana, kršeći tu sporadičnu i monolitnu prijedorsku omertu, kao i bosansko negiranje umiješanosti u rat. NJegova prozna umjetnost sa dva pomenuta romana odmah ubrzava od 0 do 100 kmh i ulazak u najuži izbor za ovogodišnju Ninovu nagradu predstavlja veliku satisfakciju za sve nas, njegove sugrađane i usputne pratioce, ali isto tako predstavlja i tiho svjetlo na kraju naših dugih tunela.
Svjetlo, jer smo kao društvo za korak bliže tome da se pogledamo u lice i suočimo sa sobom i svojim slabostima;
Svjetlo, jer daje nadu da talenat, estetika i na kraju krajeva zanatsko znanje pisanja, brušeno decenijama, ipak dobiju zasluženu pažnju društva;
Svjetlo, jer se njegov i naš Prijedor ponovo stavljaju na mapu jake umjetničke energije i dara, a ne na crnu sviralu počinjenih grijehova.
Kolokvijalno Doras ili formalno Prijedor je balkanski gradić kao i mnogi slični u bivšoj Jugi. To je grad vrsnih slikara, snažnih pisaca i dobrih muzičara, kao i grad rudarskih kamarata. LJubija, Darkovo rodno mjestašce, je mitski krajiški Eštoril i prijedorski mini nukleus kom zorno treba da se vratimo. Pa ipak, bol koju čovjek osjeti čitajući te tanke korice njegovih romana je univerzalna i svjetska, te se može pojaviti i prepoznati bilo gdje na ovoj planeti.
Darko je davno iskoračio iz prijedorskih, a i bosansko-hercegovačkih okvira, te je više balkanski, pa i evropski pisac, ali ipak imam potrebu da mu se u ime svih prisutnih i rasutih prijedorčana zahvalim na nekoliko važnih stvari:
na hrabrosti da piše o stvarima za koje nas uvjeravaju da nisu postojale,
na ljudskosti da se sa svim tim suočimo
i na nadi da sve to zajedno prebrodimo.
Što se mene tiče, Darko je svakako pobjednik, bez obzira na formalne rezultate književnih konkursa.
Epilog
Možda su ljudi na našim prostorima nakon njegovih romana za mrvicu bliže tome da shvate da se ne dijelimo na Srbe, Hrvate, Bošnjake, Albance, i sl. nego samo na ljude i one druge. Možda i nisu.
Koji je tvoj izbor?
https://www.6yka.com/novosti/cvijetic-darko-prijedorske-krvave-aljine?fbclid=IwAR3dP5oH3bqoJWF3a4RXI5oDV_z4OavzpDn8ODFdjtihyPVuli1nudFB41Y
Radio Beograd 2
Razgovarala Aleksandra Glovacki
https://www.rts.rs/page/radio/sr/story/24/radio-beograd-2/4223906/.html
NIN, Beograd, 21.1.2021.
Razgovarao Mića Vujičić
Ninova nagrada: Sedam romana u finalu
Sedam naslova našlo se u najužem izboru za Ninovu nagradu za roman godine, saznaje Nova.rs.
Žiri za NIN-a, u sastavu Marija Nenezić, Ivan Milenković, Branko Kukić, Marjan Čakarević i Teofil Pančić (predsednik), odlučio se da u najuži izbor uvrsti sedam romana.
Finalisti su, prema redosledu pristizanja romana u redakciju NIN-a:
Vladan Matijević, Sloboda govora (Laguna)
Darko Cvijetić, Što na podu spavaš (Književna radionica Rašić)
Svetislav Basara, Kontraendorfin (Laguna)
Enes Halilović, Ljudi bez grobova (Laguna)
Savo Stijepović, Prekrasne ruševine (Dereta)
Bojan Savić Ostojić, Ništa nije ničije (Kontrast izdavaštvo)
Ognjen Spahić, Pod oba Sunca (Kontrast izdavaštvo)
Na konkurs za Ninovu nagradu za najbolji roman objavljen u 2020. godini redakciji NIN-a stiglo je rekordnih 212 romana. Žiri se prvo odlučio za 38 romana u širem izboru, izbor suzio na 17 naslova, odakle je proglašeno sedam finalista.
U broju NIN-a od 21. januara biće objavljeni kratki razgovori sa finalistima, a odluka o laureatu nagrade, koja se dodeljuje 67. put, biće saopštena 25. januara. Ceremonija proglašenja će, zbog epidemije, biti organizovana preko Zooma.
https://nova.rs/kultura/ninovu-nagrada-sedam-romana-u-finalu/
Darko Cvijetić: Dans le jardin
Vous pouvez reconnaître les tueurs par les os de ceux qu'ils ont tués.
Ils les chauffent et les gardent, ils les emportent avec eux,
car leur viande sans la chair peut aller uniquement au ciel.
Dans les mots qui gémissent gouttes de graisse sont se infiltrés .
Lorsque tu touches ton visage, il reste toujours de la glaise sur tes cuticules.
L'oiseau baissa la tête sur sa poitrine comme pour tenir un violon sous son bec
ou un bavoir maculée par les ombres de la forêt.
La jeune pauvre nourrice des jumeaux aristocrates sent à l'instant
qu'une minute plus jeune enfant est mort –
Dans son sein gauche un chemin est battu.
Le pin déchire une clairière – le murmure et le shabbat du monde.
Les aboiements des chiots, que ma fille trouvera l'hiver prochain, sont
toujours faits de la terre.
Des flocons de pain tombent de la bouche de grand-mère.
Darko Cvijetić (1968) écrivain et poète. Il est dramaturge et metteur en scène au Théâtre Prijedor, Bosnie-Herzégovine
Darko Cvijetić:
U VRTU
Ubojice možeš poznati po kostima onih koje su ubili.
Griju ih i čuvaju, nose sa sobom, jer neće ni njihovo meso
bez mesa ubijenog moći samo na nebo.
U riječi koje su jaukane, uvuku se kapljice masti.
Kad svoje lice zapipaš, uvijek ostane gline na podnokticama.
Ptica obori glavu na prsa kao da će potkljunicom pridržati violinu
ili ciperak zamrljan sjenkama iz šume.
Mlada siromašna dojilja vlastelinkinih blizanaca, upravo osjeti, da je minut mlađi umro –
u lijevoj sisi utabava se staza.
Bor rašiva proplanak – šapat i šabat svijeta.
Kučićima, koje će na zimu pronaći moja kćer – još uvijek su laveži od zemlje.
Pahuljice kruha ispadaju baki iz usta.
Darko Cvijetić (1968) pisac i pjesnik. Dramaturg i redatelj u Pozorištu Prijedor, BiH
/na francuski – Velibor Čolić/
INTERVJU S PISCEM
Darko Cvijetić: Živimo vic Nadrealista koji već dugo nikome nije smiješan
Razgovarala: Lejla Kajić, portal Klix, Sarajevo
U društvu u kojem je sve podijeljeno polako presušuje umjetnost, mišljenje je pisca Darka Cvijetića. Živimo vic Nadrealista, ali već dugo nikome ništa nije smiješno, čak je na momente strašno i sve više odbojno. Nacionalistički narativ nas je preplavio. Kuda ide država koja ne mari za umjetnost?Roman “Schindlerov lift” donosi više od 30 priča uvezanih jednim detaljem – prijedorskim soliterima i liftom marke Schindler. Priče govore o užasu, zlu, o komšijama i prijateljima preko noći postanu drugi ljudi. O dva nebodera u koje je smještena sva tragedija Bosne i Hercegovine.
Definicija tragedije: Nema stranih vojski, zlo dolazi iz susjednih vrata
“Uslov prave tragedije jeste da se tragični događaji dešavaju među onima koji su bliski. Nema tu stranih vojski, nema desantnih jedinica. Sva zla dolaze iz susjednih vrata, od onih s kojima ste do jučer pjevali i slavili, bili bliski. A onda počinje masakr. Kako je moguće da u tim ljudima čuči toliko zla, kako to niko nije prepoznao, gdje je to bilo svih tih godina?”, citirao je reditelj Kokan Mladenović Aristotela opisujući knjigu prijedorskog umjetnika.
Nakon višemjesečnih najavljivanja, u Kamernom teatru 55 počeo je rad na predstavi “Schindlerov lift”. Nakon što je posjetio nekoliko proba Cvijetić smatra da je pred glumcima i rediteljem Mladenovićem vrlo buran proces.
“Dugo sam u pozorištu, ali ne sjećam se da mi se dogodilo da glumci, reditelj i ja zajedno plačemo nakon nekih dijaloga, izgovorenih rečenica, proba… Sve to je zapanjujuće. Još uvijek sam pod dojmom. Velika mi je čast što će moje djelo igrati takvi glumci, što će biti uprizoreno na sceni najbolje pozorišne kuće u regiji, pod rediteljskom palicom tako velikog majstora”, emotivno ističe.
Cvijetić se potom osvrće na Aristotelov citat, kazavši kako je upravo tih nekoliko redova nešto što najbolje opisuje dubinu užasa koji nam se dogodio. Ovo je, kaže pisac, tragedija biblijskih razmjera.
“Prošla su tri desetljeća, a mi još uvijek nismo u stanju promijeniti najbanalnije narative kako bismo stupili u bilo kakvu vrstu budućnosti. Rekao bih da živimo ‘permanentnu lošost’. Živimo istu 1994. i 1995., ovdje vrata nikako da se zatvore. Volio bih da moj roman pokazuje vremensku distancu, no nažalost nije tako. Stalno živimo prošlost i zlo. Ostavljeni smo od međunarodnih faktora koji su zabavljeni svojim problemima, prepušteni svojoj savjesti koja nikako da se probudi i dođe na večeru”, ogorčeno će Cvijetić.
Mnogi vjerovatno neće doživjeti izlazak iz vrtloga, odnosno kruga u kojem se konstantno vrtimo. Ipak, tračak nade nazire se u generacijama koje dolaze. Prijedorčanin ističe kako ne želi odustati od vjerovanja da ćemo nekada dosegnuti novo doba, ne samo mobitelima, nego i mentalno i civilizacijski: “Devedesetih smo istupili iz civilizacije, još uvijek se nismo vratili”.
“Ključna tačka našeg poraza jeste činjenica da nas je nacionalistički narativ preplavio”
Prijedor danas se ne razlikuje mnogo od grada opisanog u knjizi: “Oni koji nisu odselili su biološki nestali. Zamijenili su ih neki drugi ljudi. Soliter je poluprazan, Prijedor je kao i mnogi drugi gradovi u BiH grad iz kojeg se odlazi. Ljudi shvataju da ne mogu dosegnuti nivo najbanalnije građanske korektnosti, kao i da je lakše u Njemačkoj biti građanin drugog reda i imati neku elementarnu pristojnost prema sebi i prema porodici, nego čekati da se ovdje desi nešto što je nama biološki nedogodivo. To je ključna tačka našeg poraza, to što naši gradovi sve više liče jedan na drugi. Nacionalistički narativ je sve preplavio. To je vrlo tužna priča, ljudi odlaze. Ja više ne znam nikog ko svoju budućnost veže za ovu zemlju”.
Možda najstrašnija stvar jeste činjenica da smo navikli na haos koji živimo. Ono što smatramo normalnim svakom razumnom izgleda sumanuto. Ko god nas posjeti, govori pisac, nakon ćevapa ne nailazi ni na šta interesantno: “To su sva zadovoljstva koja možemo ponuditi. Nakon toga počne da uočava sve anomalije koje pripadaju 19. stoljeću. Čovjek ostane šokiran“.
Položaj pisca, kao i drugih umjetnika, u Bosni i Hercegovini je beskrajno tužan. Svi su prepušteni sami sebi, a kriza koja se godinama nadvija nad državom je kroz pandemiju postala još vidljivija.
“Danas glumci nemaju hljeba ako nisu uzidani u neku instituciju. Čim ste van društvenog miljea, odmah ste u nekom brisanom prostoru koji je neumoljiv. Na zapadu nije tako, u normalnim zemljama je briga za umjetnike beskrajna. U takvim državama je umjetnik zaštićen kao dobra biljka. Zakoni paze umjetnike, slobodu izražavanja i stvaranja. A ovdje? Svi smo u istoj situaciji, razlike su u nijansama. Niko ne može živjeti od svoje umjetnosti, mora svaštariti da bi prehranio porodicu. To je vrlo tužno”, govori.
Ako ne ulažemo u umjetnost, šta ostavljamo iza sebe?
Stav društva o tome kako se umjetnici “žale bez razloga” trebalo bi u potpunosti odstraniti. Ako nemamo umjetnost, šta imamo? Ko će i zbog čega o nama pričati? Šta ostavljamo iza sebe?
“Presušujemo na svim izvorima. U ovom društvu je sve podijeljeno, srpski su prozori, hrvatska su vrata… Živimo jedan vic Nadrealista koji ne prestaje. Iako je u početku bio smiješan, na momente strašan, sada je već toliko odbojan da se plašim kako će budući ljudi uopće poimati umjetnost ovdje“, stav je pisca.
“Jugoslavija je postojala osamdesetak godina, ali je iza sebe ostavila umjetnički kapital koji mi nećemo dostići ni za 300 godina. To je sada već očito. U toj zemlji je postojala briga za one koji proizvode sliku o društvu koje mi jesmo. Nas očito nije briga za tu sliku. Mi više nismo ni u kapitalizmu, ovo je neki hibridni feudalizam koji je prvobitno nakupljanje kapitala. Izmičemo svim kategorijama, teško nas je igdje svrstati”, nastavlja Cvijetić.
Ipak, intervju zaključuje u pozitivnoj noti. Bogati smo, imamo književnike koje ne zaslužujemo.
“Mladim ljudima je potrebno pružiti podršku kako bi svojim talentom prevazišli zlo koje nas okružuje. Jedino tako možemo dosegnuti neke druge teme, ne obrađivati samo one ratne, već raditi i na porodičnim, ljubavnim i roditeljskim, svim onim koje nam sada klize kroz prste jer živimo samo ‘permanentnu lošost'”, zaključuje Cvijetić.
https://www.klix.ba/magazin/kultura/darko-cvijetic-zivimo-vic-nadrealista-koji-vec-dugo-nikome-nije-smijesan/210114023?fbclid=IwAR2GMup7mMG1HM9mZYB6Wt-4rhch3cc4uMsqfQ3AWUWcFGNaaGc0XncFRuk
U užem izboru za Vitalovu nagradu 18 naslova
Žiri Nagrade Zlatni suncokret, koju je osnovala kompanija Vital, u sastavu: Dragan Babić, Dragan Jovanović Danilov i Vladimir Gvozden (predsednik), nakon razmatranja 250 pristiglih naslova sačinio je uži izbor od osamnaest kandidata za nagradu.
Zlatni suncokret dodeljuje se 21. put za najbolje književno ostvarenje na srpskom govornom području u žanrovima romana, pripovetke, poezije, književne kritike, eseja i književne publicistike.
U žanru romana kandidati su: Saša Karalić, „Tri znaka kruga“ (Geopoetika), Divna Vuksanović, „Devojka sa štapom“ (Kulturni centar Novog Sada), Vladimir Kopicl, „Purpurna dekada“ (Dereta), Igor Marojević, „Ostaci sveta“ (Dereta), Franja Petrinović, „Konačni izveštaji o ravnoteži“ (Akademska knjiga), Draško Sikimić, „Katarina“ (Lom), Aleksandar Tanurdžić, „Usta mi puna višanja“ (Prometej), Dejan Tiago Stanković, „Zamalek: roman o kismetu“ (Laguna), Srđan Srdić, „Ljubavna pesma“ (Partizanska knjiga), Enes Halilović, „Ljudi bez grobova“ (Laguna), Predrag Marković, „David protiv Otužnog Zloduha“ (Solaris), Darko Cvijetić, „Što na podu spavaš“, (Književna radionica Rašić).
U užem izboru su i pesničke zbirke „Prohuja“ Dragana Lakićevića (Partenon) i „Ravna crta“ Lasla Blaškovića (KOV), te knjige priča „Epizodisti i junaci“ Vladislave Vojnović (Laguna) i „Eho Beograda“ Vase Pavkovića (Akademska knjiga) i najzad knjige eseja „O pesnicima i bardovima“ Nikole Bertolina (Treći trg – Srebrno drvo) i „Beket: čovek i delo“ Borivoja Gerzića (Zlatno runo – Milstone).
Najuži izbor biće saopšten do kraja januara. Nagrada, koja podrazumeva diplomu i novčani iznos, biće uručena početkom februara u Beogradu.
https://www.danas.rs/kultura/u-uzem-izboru-za-vitalovu-nagradu-18-naslova/
http://www.rtv.rs/sr_ci/kultura/zlatni-suncokret-za-2020.-godinu-18-knjiga-u-uzem-izboru_1198076.html?fbclid=IwAR1q3lMO7E2AzCb40mHSc8hhsWvhd_zSurNY6qx9rDCPYYkd6mDINdF2G4U
darko cvijetic 