“Nakupine straha” nakupina je knjiga koje je Darko Cvijetić svojedobno objavio, ali kao da i nije. Tehnički gledano, sustigla ga je sudbina kakva pogodi mnoge autore. Dok svoje tekstove strpljivo slaže u ladicu/folder, pisac mašta o trenutku kada će ih u formi knjige iznijeti pred publiku. No kad libar konačno iziđe, često se ne dogodi ništa. Ta djela ostaju na jednakoj udaljenosti od svojih potencijalnih čitatelja kao i dok su bila u rukopisu. Razloga za takav rasplet ima više, većina ih ide na teret i dušu nakladniku, iako, ruku na srce, ni pisac nije lišen odgovornosti.
DEMIJURG RIJEČI
Knjige koje je Cvijetić iznova, po drugi pet izvukao iz ladice i sabrao u jednome svesku, su redom sljedeće: “Manifest Mlade Bosne” (2000.), “Masovne razglednice iz Bosne” (2012.) te “Ekshumatorski eseji” (2015.). Prva je izišla u Novom Sadu (Prometej), druga u Banjoj Luci (Besjeda), a treća je izdanje Zadužbine “Petar Kočić” s dvije adrese, beogradskom i banjolučkom. Jednu je, veli autor u predgovoru, “i izdavač zaboravio, drugi nije smio/htio ni promovirati vlastito izdanje, treći je knjigu (sa)krio pa je nije ni imao tko niti čitati, istrulila je u skladištu”. Cvijetićevim knjigama presudili su, dakle, bezvoljnost i zaborav, apatija i demencija. Što je, međutim, dovelo do toga da iste tegobe poharaju tri izdavačke kuće, u tri grada, u jednoj i pol državi (siguran sam da ćete mi oprostiti, ne piše mi se Republika Srpska kao cijela)?
Razloga su barem dva: jedan se tiče politike (koja je, očekivano, do srži obilježena poviješću), a drugi autorova talenta. Darko Cvijetić piše o samo jednoj temi – ratu za koji je zabluda vjerovati da je završio 1995., on i dalje, skoro tri desetljeća kasnije, tinja u ljudima, jednako u onima koji su bili (i ostali) njegove žrtve, kao i u onima koji su činili zločine.
Za razliku od službenih politika koje se trude održavati privid mira i normalnosti, Cvijetić je party breaker, jer svakim svojim retkom uporno podsjeća kako mir nije postojan, nego privremen i relativan, a kako je normalnost samo drugo ime za prihvaćanje stanja u kojemu nezaliječene žrtve moraju pristati na cinični režim zajedničkog života s nekažnjenim zločincima. Da je Cvijetić slab ili samo osrednji pisac, bilo bi lako zaglušiti njegov glas.
Ali nije. Njega se može utišati samo starom, toliko puta provjerenom metodom. Okej, više nije ni popularno ni prihvatljivo paliti knjige, ali ih se zato uvijek može zaključati u neki memljivi podrum i prepustiti propadanju. Izabrana tehnika nije brza, ali je, bez sumnje, učinkovita. Skoro puna dva desetljeća Cvijetić je bio dobro čuvana književna tajna, jer je i banjolučkom i beogradskom establishmentu išao na živce pisac iz Prijedora (šampionskoga grada s više od trideset ratnih zločinaca) koji ih uporno podsjeća na sramnu prošlost i ne da se ušutkati, nego svakim novim retkom guli novu krastu uspomena na gadosti počinjene u ime naroda.
Tri zatajene knjige koje konačno imamo priliku čitati, nipošto ne treba shvaćati kao radove kojima je pisac i sebe i svoju publiku htio pripremiti za velika djela koja će kasnije napisati, iako i o tome može biti riječi, jer u “Manifestu Mlade Bosne”, među ostalim, imamo i zametak njegova “Schindlerovog lifta”. Sva tri libra predstavljaju Cvijetića kao potpuno dovršenog autora koji je jednako moćan i kad pjesme gradi od mozaika slika koje su otvorene različitim interpretacijama, i kad je prerušeni prozaik koji izlaže priču poetskim jezikom, i kad kao zaneseni postmodernist slaže patchworke i montira citate.
Očekivano, i ovdje se dokazuje kao demijurg riječi, čeljade kojemu je tijesno u gabaritima jednoga jezika (čak i ako se on definira s velikodušnom širinom), pa stalno kuje neologizime (pilatnina, nedokopan, buncizmi, mekokosna, Caligulag, isjekiran, rovovonik, rasahranjen, kafkanje, logorologika, minopauza, citatstatici… a ovo nije ni sedamnaestina od ukupnoga broja novoskladanih riječi).
ZASTRAŠUJUĆA BANALNOST
Prije i poslije svega, Cvijetićeve su knjige smrtopisi. On izlazi na poprišta pojedinačnih i masovnih zločina, pa kao poetski forenzičar pokušava rekonstruirati okolnosti koje su dovele do nečijeg stradanja. Dok razgrće paru i maglu tlapnji o časnome ratu u ime naroda i povijesti, i njemu i nama bivaju jasniji obrisi istine koja je u pravilu lišena svake ceremonije i pompe, svetih predumišljaja i historijskih alibija, koja je zastrašujuća u svojoj banalnosti.
Prijedor nema CSI odred. Da ga ima, njegovi bi zaposlenici i dandanas krepavali od posla, četkajući koščice po novootkrivenim grobištima. Ali zato ima Darka Cvijetića, velikog pisca, čuvara savjesti jednoga grada i jedne zemlje, koji ne prestaje, da citiram Zorana Predina, “dihat za ovratnik” govnarima.
Autor pjesme – nevjerojatni, veliki pjesnik Šaban Šarenkapić
Piše: Darko Cvijetić
Umoru crnih vijesti sa svakog ćoška, čitam osobito bizarnu – kako su četvorica dječaka opljačkali, pretukli i zapalili staricu. Polili je benzinom i zapalili. A da su susjedi baku ipak spasili, saznajem u poslednjoj rečenici, i to kao gotovo razočaravajući ishod dogođenog užasa. Tako je završila preživjela djevojčica sa šibicama/žigicama. (Ne Ferićeva, nego ona iz bajke Noeve, s punim bačvama kerozina) Presačmio se pucanj Iz ptice u pušku.
U svojem predavanju o Otkrovenju Ivanovom, Tarkovski je rekao – “Čovjek ne živi da bi bio sretan. Postoje stvari daleko važnije.”
Pet malih Raskoljnikova, raslih među pacovima, i boca s benzinom, rekla bi Lj.
* * *
Isječak iz bilješki, 1993. i 1997. : “(…) kako recitiram Goranovu JAMU u novosadskom SPENSU, 1993., u uniformi, dok naša ‘kulturna četa’ čeka zalihe krvne plazme za ljude ranjene na liniji, kao i maskirni materijal za šivati uniforme, ili kako igram Ministra Tozu u VLASTI Branislava Nušića, u režiji Radenka Bilbije, i to u Prizrenu 1997. kad je ‘naše malo pozorište’ išlo igrati za protjerane dvaput Krajišnike, koji u pola Kosova govore dalmatinskim akcentom”.
Otkrovenje ima naum da mu pomognemo, tako što ćemo biti dobri, kaže A. Tarkovski.
* * *
Čitajući tako ovoga ljeta, u Crvenom soliteru, pri toplotnim talasima, neke ikonografske interpretacije slikarskog djela “Oltar Merode”, ostvarenja flamanskog majstora 15. stoljeća Roberta Campina, u literaturi poznatijeg kao Majstor iz Femmanea ili Majstor Merode Oltara – čudesa mi sama iskrsavaju.
Robert Campin, prvi je flamanski Majstor na čijim djelima uočavamo usmjerenost realizmu i nevjerojatnom, minucioznom, preciznom prikazivanju detalja.
U Campinovom prikazu svete teme – vidimo sv.Josipa, koji se inače rijetko pojavljuje na prikazima Navještenja, a njegova se prisutnost ovdje može povezati s popularnošću kulta sv. Josipa u Nizozemskoj. Simptomatično je da se Josip, po zanimanju stolar, specijalizira u izradi mišolovki (?!)
Navedene mišolovke su prikazane ne samo zato što je Campin uživao u oslikavanju specifičnih neobičnih detalja, nego upravo zato što je prikazivanjem mišolovke, namjeravao oslikati još jedan teološki bitan koncept pod krinkom svakidašnjih, uobičajenih predmeta. Interpretaciju mišolovke moguće je pronaći u tekstovima Sv. Augustina, pseudo-Bonaventure i srednjovjekovnom teološkom vjerovanju, koje je tvrdilo – e da se božansko podrijetlo Krista pod svaku cijenu mora sakriti od Sotone, odgovornog za pad čovjeka i izgon iz Raja! (Od toga se tumačenja, napomenuti valja odmah – ODUSTALO!) Ali je zanimljivo – Sotoni je tako bilo nedopustivo znati božansko podrijetlo Isusa, te je brak Marije i Josipa izgledao kao savršeno opravdanje za Kristovo rođenje u tijelu običnog smrtnika.
Ljudsko tijelo Sina bilo je mamac koji će, o konačno, uhvatiti Sotonu u zamku. (!?) Campinova sklonost gotovo dokumentarističkom realizmu i težnja za vjernim prikazom stvari, vidljiva je i u činjenici da predmet nadomak prozora ima oblik mišolovke, i to baš onakve kakvu je danas moguće pronaći u muzejima. Izvedimo zaključak – da je Josip izrađivanje mišolovke koja će uhvatiti Sotonu u zamku, doveo do znaka. Ili, Sin je proveo djetinjstvo među mišolovkama. Ili je Sin uspjela mišolovka za Sotonu?
Ili, Božje Dijete je raslo – među pacovima?
* * *
A Karolina Nojber kaže, kroz piševu (Romčevićevu) ruku: “Umetnost je, pope, i nepristojna i nehumana!”
“… Također, dodijeljene su posebne nagrade, pa tako specijalna nagrada piscu, glumcu i dramaturgu za dramsku predstavu „Što na podu spavaš“ dodijeljena je Darku Cvijetiću, Marijeli Hašimbegović nagrada za najbolju scenografiju za dramsku predstavu „Što na podu spavaš“, Vanji Ciraj Džudža nagrada za najbolju kostimografiju za opernu predstavu „Orfej u podzemlju“, te Paolou Magelliju nagrada za najbolju režiju za dramsku predstavu „Ivanov“.”
Razgovarala – Vanja Kulaš, Moderna vremena, Zagreb (18. rujna 2023.)
Darko Cvijetić od književnih je magova koji svojim stvaranjem mijenjaju perspektivu pa i osobni kod čitatelja. Njegovo iskustvo svakom novom knjigom utiskuje se u naše vlastito, zato nakon ponavljanih čitanja zaključujemo da nam takvi tekstovi, vjerodostojni i siloviti, remete limbički sustav, da nam bez pretjerivanja trajno utječu na metabolizam mozga. Rečenica mu je domišljata i domišljena, čak bezazleno razigrana, također je i lirska i profinjeno samosvojna, a upravo tom dobrohotnom ljepotom pridobiva nas za nove urone u košmarne mrakove; prepuštamo mu se svaki put iznova premda znamo da nas čeka martirij, još jedna jedva izdrživa seansa iscjeljenja.
Zaokuplja se ovaj pjesnik – a to je i kad piše prozu – mnogočime, no zlo i nesreća nameću se kao neprolazni prioritet, samonametnuti zadatak, opsesivna tema. Cvijetić se ružnoći svijeta izlaže svojevoljno i neprekidno, bez zaštite i bez filtera, u nastojanju da spasi i sve ostale, čak i onda dok nas uvjerava da spasa više nema.
U pogovoru „Ježenim kožicama“Ivica Prtenjača o tome piše ovako: „Na svojoj otkupiteljskoj arci Cvijetić pokušava ispisati pojedinačne sudbine, sačuvati od zaborava nemoćne, strijeljane, ubijene i ponižene. Stoji na krmi i gleda kroz mračnu i olujnu noć u kojoj još uvijek bjesni ljudska potreba da uništi drugog čovjeka, noć u kojoj besmisao ratovanja razgara taj siloviti vjetar tjeran opsjenama, mitologiziranjima ili narcisoidnim poremećajima dojučerašnjih naroda ¬– susjeda. Hoće li ta oluja ikad prestati, hoće li se tko spasiti, nije pitanje koje treba postaviti pjesniku, njegove su ruke ionako zauzete, oči su mu pune slika, srce mu je slomljeno, duša iskrzana gelerima.“
Svojevremeno sam, ne znajući kako se izboriti s pročitanim, za „Schindlerov lift“ zaključila da je emocionalno pothlađen, što je, sad mi se čini, i posve točno i potpuno pogrešno. Upravo zahvaljujući autorovom ustezanju od eksplicitne osjećajnosti jedino sam Schindlera uspjela pročitati kao književnost, s kakve-takve distance koja mi je tada omogućila pokušaj analitičkog teksta. S Darkovim knjigama koje su uslijedile to nije bilo moguće, do bilježaka za ovaj razgovor o njegovom radu nisam pisala.
Za koji mjesec predstoji nam zagrebačka premijera predstave po romanu „Što na podu spavaš“. Prije kazališta valjalo bi pročitati knjigu tj. čitati je ponovo. Karolina Lisak Vidović prije nekog vremena, baš ovdje, na Modernim vremenima, o Darku Cvijetiću i o ovom romanu kazala je sljedeće: „Odradio je svoje štivo na vlastitoj koži, a da se nije zarazio zlom, nego naprotiv, poput kakvog sveca bdije nad književnošću. Njegov posljednji roman ‘Što na podu spavaš’ najradije bih naučila napamet.“ Nakupine strahaCvijetić Darko
Vanja Kulaš: Dragi Darko, u tvojoj aktualnoj knjizi premijerno u srpnju predstavljenoj na sarajevskom Bookstanu, sabrane su, kako objašnjavaš u predgovoru, tri zbirke poezije, eseja, kratkih priča – “Manifest Mlade Bosne”, “Razglednice iz Bosne” i “Mali ekshumatorski eseji” – koje su ranije, tijekom godina, objavljene u manjim bh. izdavačkim kućama i zbog različitih razloga u nekoj mjeri prošle ispod radara čitatelja. Prilika je ovo za (re)valorizaciju u širem, regionalnom prostoru, kod nove publike, kod mlađe kritike. Zanima me kakav je s odmakom tvoj odnos prema tim mladenačkim tekstovima, je li bilo mnogo naknadnih tvojih i/ili uredničkih zahvata (kao urednici potpisani su Damir Uzunović i Selvedin Avdić), jer protok vremena je okrutan, a ti sasvim sigurno nisi više onaj čovjek koji je tu poeziju/prozu pisao…
Darko Cvijetić: Čudan je moj odnos prema napisanom, i vremenom (a ovdje se radi i o rukopisu/knjizi koja je, recimo, objavljena 2000.), slika se, dakako, iskrivljuje i čini posve nepoznatom. Ali, to su mijene, to sam također ja, s ovim mesom u drugim riječima.
Imao sam sreću da je uredničko lektorske zahvate obavljao mali izvrsni tim profesionalaca (Lana Krstić, Selvedin Avdić i Damir Uzunović), tako da sam se s povjerenjem mogao uzmaknuti i mirno čekati pojavu tijela tri knjige, tri teška udisaja barutiziranog straha među ekshumiranim kostima, u jednom zakoričenju. Mislim da je uređena izvrsno.
Dalje, ja imam problem s napisanim, jer uvijek osjetim mučninu, od jasnih mogućnosti koje tadašnji autor, tadašnji ja, nije bio u moći vidjeti. Rijetko zato sebe čitam, a i to s nemalim gnušanjem. U meni jest ostao samo zvuk, nutrina, a forma se davno odvojila, poput zmijskog svlaka. Taj je bruj stalan, i prelazi iz mola u dur i natrag, kako se vrijeme patinom drži za davno odmišljene misli.
Dugovao sam tim rukopisima povrat na svjetlo i vrlo sam zahvalan Buybooku na tome. Radujem se svakom novom pogledu drugoga, novom čitanju koje donosi serije novih značenja…
U tvom predgovoru u kojem objašnjavaš genezu i kontekst ovog izbora poezije i proze nalazimo i ispriku čitatelju: „Neka mi se oprosti ovoliko rata.“ Rijetko si vedar i silno duhovit čovjek, vrijeme provedeno s tobom ljekovito je, razgovori nezaboravni. No, tvoje knjige – koje se ulančavaju u tematski kompaktnu cjelinu, čak se nerijetko i referiraju jedna na drugu – kao da su sve suprotno od tebe, kao tamna strana tvog bića i bivanja. I one su doduše izrazito tople i emocionalne, ali iznad svega ti su tekstovi talog nesreće, koncentrat straha, hodogram užasa i tome kao da nema kraja. Od njih takvih valjda se nije moguće oporaviti, ostave biljeg na duši što je, dakako, jedna od odlika dobre literature, ali – dokle tako? Očekivala je kritika da će „Noćna straža“ biti closure trilogije otpočete sa „Schindlerom“, no prevarili smo se svi, taj te svršetak tek čeka?
Neka mi se oprosti i čekanje na svršetak trilogije, a čini se da bi i to moglo uskoro. Čitavo ovo vrelo ljeto bilo je borba s novim rukopisom, i negdje se na horizontu može uočiti konac. Da, jest to čudno, ta privatna osoba koja svoje demone rasplesuje u osami, a obuzdava u monaškoj vedrosti. Valjda svatko ima svoju pustinju. Možda ja svoju uzimam više ozbiljno. Otuda i vedrina. Prividim sebi da unosim red. Nije to ništa veliko.
Čovjek provede dan u vrtu, i šumi. Uvečer je nasmijan. Teme koje su mene shrvale nisu ni povijesno ni ikako drukčije nove i originalne. Treba raditi svoj posao. I biti radostan. Hvala Ti na lijepim riječima. Valja se sjetiti, mislim, Kafkinih riječi – “kad bi znali koliko snage sam trošio samo da vama izgledam normalno”. Rane nosiš, ali ne kao zastavu. Iako su obje šivane, i boljelo je.
Suočavanje s traumom
Je li suočavanje s traumom kroz literarnu formu pokušaj da se bolna iskustva procesuiraju u kontroliranim uvjetima i da se sebi, a onda i čitatelju, ponudi mogućnost za katarzu? Najnovija tvoja knjiga nosi naslov „Nakupina straha“ koji upućuje na mučno trajanje, na slojeve pa i gradaciju strahovanja – od implicitnog do eksplicitnog, od latentne strepnje do potpune strave. Može li se čovjek, može li se prostor, mogu li se naraštaji koji traumu nasljeđuju od nje izliječiti, je li tu transgeneracijsku nakupinu svega lošeg moguće emocionalno otpustiti?
Moje je iskustvo vrlo neobično, jer se meni dogodilo literarno/kazališno/terapeutsko sudaranje sa svojom traumom, svojom nakupinom straha. I baš kako si rekla – u kontroliranim uvjetima kazališne scene. Čudesni susret s nevjerojatnom umjetničkom energijom, posve genijalnom a koju njeguje Majstor Kokan Mladenović, na mene je djelovalo kao dinamitni melem. Proizvoditi lik na pozornici koji tvrdi da jest ja, bilo je emotivna bomba koja je moju traumu razorila na sastavne dijelove. Redatelj Mladenović je pažljivo vodio mene/nas, kroz mrakove naših ratnih iskustava. Bilo je i strašno i lijepo i otriježnjujuće, sve do katarze aplauza i oslobađanja sebe od sebe. Konstitutivna podvojenost subjekta na prijelazu iz romana u kazališni lik dobila je novi iskazni kontekst, te se nelagoda označavanja prenijela sa čitatelja na gledatelja.
Sve više “Što na podu spavaš” jest samo predstava, jest samo roman, a sve manje amalgam vječite rane i sokova, koji se kapanjem održavaju budnim. Dogodio se čudesni odmak, izliječujuća distanca. Hvala Kokanu, hvala nevjerojatnim kolegama glumcima iz Novog Sada, Zagreba i Sarajeva, koji su i svoj bol položili u serum koji nas je podizao u kreaciju. Dokaz smo transgeneracijske pobjede u uvažavanju drugog, drukčijeg…
U kojoj mjeri se razlikuje poslijeratno tretiranje traume u tvom slučaju s obzirom da si u Prijedoru ostao (kako si jednom rekao, svakodnevno tamo srećeš ratne zločince, negdje pišeš „na ulici se sreću žrtve i krvnici, već ostarjeli, bolesni, na putu do tržnice gdje njihove supruge koje ih pridržavaju pritom razmjenjuju neke banalne svakodnevne činjenice“) i u slučaju tvog brata koji je život, ne nastavio, nego od nule nanovo izgradio u Americi? Je li uopće moguće govoriti o tome koji slučaj je tegobniji?
Nažalost, čini se da se radi o vrlo namjernom hranjenju traume i to svo vrijeme nakon rata. Beskrajno su rijetki pokušaji da se radi na uspostavljanju iole normalnog društva. Ispočetka je bilo jezivo, a danas je samo tužno. Vrijeme je zgazilo ljude, poravnalo i zločince i njihove nikada priznate žrtve. Radi se na aktivnom pražnjenju prostora koji svi drže svetim teritorijem. Danas je svejedno.
Sve je već isprobano – i ništa ne može uzdrmati toliku količinu nacionalizma koji je popunio sav ideološki prostor. I mome bratu i svima koji su otišli, kao i meni i svima koji su ostali – s pozicije detraumatizacije – nema i nije bilo pomoći. Rat nikada nije završio. Za većinu. Za ekstremnu manjinu ovo je raj, bez zakona, normi, kulture, empatije…
Osjećaš li da bi moglo doći vrijeme za nešto sasvim drugačije, za pitomije, mirnodopske teme? U izdanju portala slobode Nomad objavljen je proljetos „Polaroid kauboj“ Refika Hodžića, prijedorskog novinara, aktivista i komunikacijskog stručnjaka s međunarodnom karijerom. Refikova knjiga i tvoje su u neku ruku komplementarne, on pretežno piše o prijeratnom vremenu, ti o ratnom, ali objema vašim književnim pozicijama je svojstveno to ljudsko čuđenje nad banalnošću zla koje je odjednom iskuljalo iz dobrosusjedskih relacija. Vuče li tebe da pišeš o djetinjstvu i dječaštvu? Kakvo je bilo tvoje prijedorsko odrastanje i možeš li zamisliti jednu osunčanu i idiličnu knjigu pastelnog kolorita, o svemu što je bilo prije pomračenja?
Ne, ali doista ne! Doista mislim da neće doći doba bilo koje normalnosti. Mi ga sigurno nećemo dočekati. Kad kažem “mi”, mislim upravo na Refika Hodžića i sebe, na naše generacije. Bio sam godinama optimist, no demantiran sam točku po točku. Da mi je itko 1996. rekao da će ovako biti 2023. otišao bih odavde pješke do glečera (ako ih još ima) i ostao tamo zauvijek. Podgrijavanje nade nas je ubilo.
Dok smo mi njegovali nadu, vlast je njegovala mlade dolazeće fašiste, i danas imate potpuno sluđenu zajednicu ljudi u mojoj nesretnoj zemlji, ljudi koji ne vjeruju više ni u šta i nikome. Stvar je završena. Kolektivni identiteti pojeli su nas. Divni „Polaroid kauboj“, poput davno voljene pjesme, izaziva tupu bol, ničim zaliječivu. Ne, ne, dobra moja Vanja, ne mogu zamisliti da pišem idiličnu knjigu pastelnog kolorita… Više ne.
Kakav je Prijedor bio i kakav bi bio da s vremenske lente izrežemo rat, čitav taj košmar devedesetih, što ostaje, kakva mizanscena, kakve figure, kakva fabularnost? Uređen život, solidarnost, ispravne vrijednosti, vedrina? Ili idealiziram? A kad govorimo o kulturnim referencama, imamo Ćopića, koga i što još? Kakav je potkozarski mentalitet, po čemu je specifičan?
Prijedor je bio gradić kakav je opisao Refik Hodžić, mirisan, pitom, ponosan na svoju antifašističku prošlost, krotak, pomalo rokerski, imao je nešto “vudstokovsko” u sebi (kako bi rekao moj frend Robi), mirisao je na vafl iz keksare, ribare na Sani… Ne idealiziraš nimalo, Vanja… Mizanscena Prijedora imala je sav potreban rekvizitarij da jednoga dana doista bude grad, s bogatim rudnikom, perspektivnom privredom, kazalištem, kupalištima, rudarskim inžinjerstvom…
No, sve je ismijano i brutalno uništeno. Nijedan okupator u povijesti ovoga kraja nije ovoliko uništio pojam društva, niti ovako temeljno devastirao svaki metar prostora, tako brutalno razorio nadu za sutrašnjicu.
Kulturne reference, osim Ćopića, bile su – „grad slikara”, grad tenisa i rukometa, Skender Kulenović, nogomet ljubijskog Rudara, horsko pjevanje, muzička škola, kazalište u ekspanziji, mladi rock bendovi, da ne pominjem doktora Mladena Stojanovića sa dubrovačkom supružnicom, vaterpolo, kajak na Sani, skijanje na Kozari… Potkozarski mentalitet odlikovala je skromnost, radna energija, komšijsko uvažavanje, i pjesma, dakako…
Crveni soliter jest doista metafora jednog svijeta koji se u sebe urušio uz tutanj, mržnju i stidnu tišinu. Ali, vremenska lenta omotala nam se oko vrata. Da, da… i – zadavila nas. Ostala je polaroid snimka, miris majke i plastični pištolj.
Od rata je prošlo 30 godina, a u povijesti Prijedora ta 1992. ostaje zapisana kao ultimativna godina stradanja. U međuvremenu lokalna vlast i dalje odbija omogućiti uvjete za komemoriranje žrtava, čime negira, doslovno i simbolički, da su se Keraterm, Trnopolje, Omarska uopće dogodili. U građanske inicijative očuvanja sjećanja, u protestna okupljanja kao što je Dan bijelih traka, uključuju se i Prijedorčani srpske nacionalnosti; ljudi su očito među sobom sposobni riješiti i iscijeliti štošta, kao što su i do devedesetih mirno supostojali i surađivali, ali politika, koja je rasjed među dobrim susjedima i otvorila, ne prestaje inzistirati na umjetnom održavanju problema. Može li se tu dodati išta što već nije rečeno? Ljetos se situacija dodatno zaoštrila, čitali smo o tome, i sam si rekao da je atmosfera nepodnošljiva…
Moje osnovno osjećanje nakon toliko godina jest – stid! Dubok i nezaliječiv. Stid prema generacijama koje su se borile da mi, kao njihova djeca, budemo ljudi oslobođeni siromaštva, da budemo bolji od svojih roditelja. Iznevjerili smo ih, iznevjerili smo i našu djecu, i djecu naše djece, jer ovdje se doista živi kao da sutra neće izaći sunce, i kao da nikada nećemo biti samo zaboravljeni skeleti na sve ogromnijem gradskom groblju. Stid, sram i pogled u pod. Duboka tuga i beznadnost, politički narativ koji građane ovoga grada tretira kao podaničku raju. Ni najcrnje doba zaostalosti nije projektiralo ovoliko zla i mržnje. Mrtve se ne može dijeliti. Mrtvi žive također ne mogu dijeliti. Ali živi mogu mrtvariti svoju živost i hibernirati u svom svijetu nebrojenih mrtvih. Teško je ovdje sresti živog čovjeka. Kreću se gradom klonovi, koji automatizirano ponavljaju ono što su čuli na televizijama u ružičastom, na kanalima koji se ćirilično odazivaju na Happy. Nema se šta dodati onome što je već kazano. Kasno je. Možda te dvije riječi.
Pišeš vrlo otvoreno i potresno o svojoj obitelji, o teškoj očevoj bolesti, o činjenici da je tvoj otac u Jasenovcu ostao bez čitave obitelji, o ratnoj traumi svog mlađeg brata za kojeg kažeš da je nakon svega što je prošao preko noći postao tvoj stariji brat, od dječaka starac, o svojoj majci, koja se početkom devedesetih kao Hrvatica u Prijedoru udana za Srbina našla u jezivo apsurdnoj situaciji… Kako si uopće zašao u književnost, primarna profesija ti je interpretiranje tuđih tekstova, u kojoj god ulozi, glumačkoj ili dramaturškoj. Kako bilo, čitav profesionalni život radiš s tekstom, u tekstu, javna si osoba, izlažeš se pred publikom, ali literariziranje vlastitog iskustva ipak je drugačija razina samoizlaganja…
Mislim da nema kalkuliranja u umjetnosti, napose u književnosti. Čitavoga života držim olovku, čitavoga života čitam, i ne mogu zamisliti da živim van usvojenih normi i to baš književnih. Oni koji su mene učili, bili su veliki baš zbog manjka kalkuliranja. Uzore sam nalazio u Pasoliniju, u Beckettu, B. Schulzu, u Benjaminu, Borgesu, Kišu, Mandeljštamu, Cvetajevoj… a njih sve odlikuje primarna vezanost za ne-laganje i vjernost elementarnom poštenju i Riječi.
Tragedija je moja disciplina, i najbolji sam u maratonu, dok posljednji trčim znojan, slobodan, davno pomiren s nedosezivosti svakog cilja. Samoizlaganje je narativ duga prema onima (majci, ocu, bratu…) koji nisu vagali količinu svoje izloženosti da bi pružili ljubav. Dužni smo voljeti. Voljenje je vrhunsko samoizlaganje. Otvoren grudni koš je krajnji domet svake rečenice.
I još nešto što proizlazi iz prethodno rečenog, dolazi li do interferencije između glumačkog, čisto književnog i dramaturškog rada? Prvo, kako ja to vidim, zahtijeva dubinsko uranjanje u dinamiku pa i hijerarhiju grupe, drugo iziskuje osamljivanje i introspekciju, treće sve od navedenog?
Da, no ne mislim o interferenciji, niti postoji nakana razdvajanja tih procesa. Umjetnost glumstvenosti, po mojem sudu, dolazi od vještine, koja bi vremenom trebala prerasti sebe i opstati kao zaron u najdublje sfere psihe, napustivši rutinu vještine. Dok književni i dramaturški rad (a nekako ih i ne vidim kao razdvojenost) jesu ophođenje prema tekstu s najvećom mogućom pažnjom i posvećenošću. Međusobno se i volimo i borimo i bolimo…
Kad osjetim da bol dobija strukturu i formu, udaljavam se od teksta, jer smo napokon jedan drugom postali smetnja.
Čitatelj/gledatelj je taj koji preuzima formu i zida priču ponovno, on je potreban tekstu i glumcu. Ništa novo ne kazujem, ovo su čak banalna opća mjesta. Tu je možda trik: pisac bježi od teksta, glumac ostaje na poprištu.
A sad pitanje svih pitanja: Kako je glumiti lika iz vlastitog teksta? Je li to uopće zdrava pozicija? Govorimo o predstavi „Što na podu spavaš“ koja se u režiji Kokana Mladenovića postavlja u koprodukciji kazališta Gavella, Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, Narodnog pozorišta Sarajevo i Scene Mess. Već je izvodite u Srbiji, kad smo dogovarali razgovor igrali ste na festivalu Novi tvrđava teatar u Čortanovcima gdje je predstava proglašena najboljom i odakle ste ponijeli čak dvije nagrade – Kokan Mladenović za režiju, a ti specijalnu nagradu za tekst i izvedbu. Čestitke!
Zagrebačka premijera u najavi je za jesen, a ja nisam sigurna jesam li uopće spremna za nju je jer se ni od knjige – nakon četvrtog čitanja! – nisam oporavila. Kad čitamo, pa i kad gledamo film, možemo napraviti pauzu kad nam postane neizdrživo, u kazalištu pauziranje nije moguće. Kakve su reakcije prvih gledatelja, po svemu što čitam i slušam – izuzetno pozitivne, ali pretpostavljam i različite, ovisno o zemlji u kojoj se predstava igra, o dobi i iskustvu gledatelja…
Hvala na čestitkama. Isprva me ideja Kokana Mladenovića užasnula, čak sama pomisao da ponovno čitam “Što na podu spavaš”, a tek da se uvučem među rođene likove. Kako one koji jesu postojali, tako i one koje sam imaginirao. No, Kokan je vidio puno dublje, jer je, prije svega, majstor jezika kao jedine naše moći da se saopćimo drugome. Raspad jednog svijeta kroz raspad njegovog jezika. Kazalište ima tu nepojmljivu moć da raspleše slike.
Sve zapravo i postoji samo u slikama. Redatelj me postupno uvukao u sredinu mojih noćnih mora, i počeli smo zajedno sanjati priču. Isprva su me emocije bukvalno rušile, i gušio sam se svojim sopstvenim riječima. Mogao sam opet dotaći lice bake, mogao sam čuti njen glas, osjetiti kako radoznalo kao dječak naginjem obraz na dlan, i gledam je, mlađu nego ja sada… Dakako, to je zdrava koliko i nesnosna pozicija, i ne traje dugo. Biti usred nekih od najstrašnijih slika iz mog postojanja, pozicija je procesa prevazilaska traume. Čarolija je za onoga koji gleda. Treba puno predstava odigrati, treba dovoljan broj izlazaka na scenu/ponavljanja, e da bi trauma postala samo jedna scena u izvedbi. Čini se da sam oslobođen.
Likovi jesu i nisu, glumci imaju moć da odbiju igrati likove koji su; među njima ja se krećem po rubu pitanja – tko sam za onoga koji gleda. Postoji muzika čak i u užasu. Ima ritam, zvuk, riječ koja se izobliči u gestu, sjećanje koje se odjednom dogodi. Čini se da publika voli predstavu, jer se ona (predstava) neobično postavlja prema onome što mislimo da znamo. To uzdrmavanje je smišljena emocija. Uvriježeni stavovi mogu se rušiti kao zamak od pijeska na plaži.
Postoje ljudi koji mi prilaze nakon predstave da mi kažu kako nije bilo baš kako predstava kaže, i da oni misle drukčije. (?!) Pazite, dakle, ima gledatelja koji bi popričali s likovima sa scene, da im eto objasne da nisu u pravu. (!?)
Takva reakcija jest fantastična, i klanjam se duboko imaginacijskom rekvizitariju majstora teatra Kokana Mladenovića, koji je veličanstven čarobnjak, da nam ovako ružno doba u kojem postojimo, obloži dubljim uvidom.
Nije sve kako je bilo. Nešto nije ni bilo. Recimo – mi.
U „Što na podu spavaš“ imaš tu divnu, benevolentnu, srčanu, očinsku figuru pukovnika Topića. Iz kojeg impulsa si ga pisao, tko je taj lik bio u realnosti, a kakav je u predstavi?
Doista jest takav čovjek postojao i sve što znam o njemu je par podataka koje mi je brat usput kazao. No, isto tako je nesumnjivo takvih ljudi bilo. Počev od admirala JRM Barovića ili generala JNA Trifunovića (koji je, usput kazano, tu, iz jednog sela iz okolice Prijedora). Svi ti ljudi, na neki način, bili su model za toga časnog čovjeka, kapetana Topića. Hvala ti na njegovom pominjanju.
Za mene je opsada vojarne Viktor Bubanj izrazito filmska situacija, masovna, klaustrofobična, mračna, ljepljiva. Kako ju je bilo postavljati na sceni?
Mudrost redatelja je takve dramaturške linije rješavala tzv. grupnim scenama, čiju kompoziciju tijelima je islikala profesorica scenskog pokreta Amila Terzimehić. Kadrirala je te scene, proizvodeći vrlo uvjerljiva stanja u kojima su se našli mladi vojnici, stanja klopke i straha, neshvaćanja i očaja. Brzina tih scena je ključna, zapravo, matematički tempo pokreta usklađen s muzikom koju je skladala doista nevjerojatna Irena Popović Dragović.
Ta brzina je ista brzina kojom su ti dječaci za nekoliko dana postali ljudi, spremni već sutra da zvjerstvom i dokažu da su (odrasli) ljudi. Da, da zvjerstvom dokažu da su ljudi. To je također brzo uspostavljena prečica između djeteta i vojnika. Ti momci su branili Jugoslaviju i branili se od Jugoslavije, napadali Jugoslaviju, i bili napadnuti od Jugoslavije. Istodobno.
Tu se krije ljepljivost koju vidiš u tim situacijama. Kad raskadriraš te scene – vidiš da svi vrište od straha. I, naravno, te scene nemaju strane.
Dokumentiranje, tumačenje, komemoriranje, obračun, terapija, oprost… što je književnost za tebe, tj. evo odmah potpitanja, zašto ti je važna tvoja književnost, a što ti znači tuđa?
Lijepo je kad mogu jezero staviti u rečenicu. Ili snijeg nositi nekoj baki na bezubo opisivanje. Meni je pisanje/književnost važno jer mogu staviti jezero u rečenicu, a ono dozvati lak vjetar, jer mi je olovka podarila nadu da se može spasiti ono što je zauvijek ostalo nespašeno.
Ili, kako je W. Blake kazao – “Napiši dobru knjigu i baci je u pustinju”. Tuđa književnost je moja utroba od pijeska, pustinja u koju je netko bacio svoja slova.
Jezik govori nas, i to je misterij
Foto: (c) Marija Erdelji
Poigravanje tj. radije bih rekla igra s jezikom, to je svakako differentia specifica tvog pisanja, kao i mnoštvo specifično cvijetićevskih neologizama… Otkud ta neiscrpna ludičnost, stilska i semantička razigranost?
Moram se držati fraza. Ovdje su jedino moguće. Jezik doista govori, i riječi uzvraćaju, kao zemlja vrtlaru. Dijalog s jezikom je moguć, ali kad se kao označitelj poništite, i pustite se svijetu označenog. Vrtlareći u jeziku da bih dopro do neizrecivog, dođeš do dubine u kojoj je jezik progovoriv. To je točka samoće i šutnje, pokupite biser s dna i bježite natrag. Po kisik.
Jezik govori nas, i to je misterij. Što više ideš u jezik, to više tebe jezik govori, a ti šutiš. Ili, cvijetićevski odgovor – ta otkud znam, i sam sam zapanjen tko kome govori.
Tvoje su knjige malene, profinjene, a iznutra ubojite, neuobičajenih, a ipak pamtljivih naslova. Kako uopće pišeš, imaš li inicijalno puno više teksta pa ga u procesu uređivanja oljuštiš do finalnih stotinjak kartica ili?
“Oljuštiš” je tvoja sjajno ovdje primjenjiva riječ. Poput dlijećenja, ostranjivanja nepotrebnog. Ili, ekonomizacija, da bi se višeznačnost umirila; disciplina kondenziranja. Uklanjanje suvišnog. No nemam inicijalno puno teksta, nego puno rješenja, od kojih odabrano mora biti brzo prezentirano, jer je ono samo jedno od mogućih pričanja.
Jesu li tvoji romani poezija, osjećaš li ih takvima?
Da, naravno. Nema književnost žanrove, to su srednjoškolska naklapanja kojima su nas toksicirali. Ja pišem tekstove. I ne želim znati što su, kao ni kako ih tko tumači. Ali da, ja sam pjesnik.
U tvojim pjesmama i tekstovima ima ruskih klasika, grčih tragedija, Tomaža Šalamuna, Rilkea, Babelja (kojeg se čita u rovu). Ima oružja, ptica, anđela, ratnih udovica, čitav živopisan i složen simbolički sustav… Na čemu si se čitateljski othranio?
Za mene, bukvalno sve je oko nas pjevljivo. Samo mu treba dati priliku, ne podcijeniti ičiju priču. I sada se sjećam svoje užasnutosti i plakanja nad sudbinom studenta Pokrovskog i njegovog poludjelog oca u romanu-prepisci (Makara Djevuškina i Varvare Aleksejeve) „Bijedni ljudi“, F. Dostojevskog. Nakon toga, bio sam zauvijek promijenjen. Akumulirao sam milost za svakoga i bezuvjetno. Ovo vrijedi ipak samo za likove po romanima i pričama. (smijeh) Ostalo su samo varijacije te promjenjenosti.
Kad smo se svojedobno zajedno vraćali iz Sarajeva, čitao si (s obzirom na sveopću raspričanost u Ladinoj Kiji, pokušavao si čitati) Aleksandra Tišmu, po povratku u Zagreb uzela sam ga i ja. (Slobodana sam čitala ranije, ali Aleksandra dotad ne…)
Tišmu sam, Aleksandra, vidio u zoru dok je šetao oko jezera, pored Bora, u Srbiji, te 1990. Tako izgleda gospodin, gospodin pisac, pomislio sam, tada još mladac sa svežnjem pjesama pod miškom, golman iz ekipe Crvenog solitera u Prijedoru.
Urezala mi se takva slika Tišme. Takva mu i rečenica. Svaka odmjerena i točna. Od svakoga sam učio, i to čitajući im knjige na potpuno suludim mjestima i u još luđe doba. Sonete Skendera Kulenovića čitao sam vrelog ljeta na obodu kasarne, pred noć. Rečenica kakvu je komponirao M. Lalić, ili pak Benjamin, stih D. Dragojevića ili Pope, Anke Žagar ili Aleša Debeljaka ostaju ti nedohvatan uzor, ali veličanstven uvid u raskošnost ovoga malog jezika. T. Šalamun me je čak privatno bodrio tih umirućih osamdesetih, pred samu nadolazeću kataklizmu.
Pa nadam se ponovnoj raspričanosti (pa i u Ladinoj Kiji na putu za Sarajevo) – i o Tišmama, između ostalih/ostalog, kao i o svim čudima koja nas obasipa ovako nadrealna stvarnost – na putu za Bookstan 2024. A Kia k'o stvorena za upaliti klimu i pričati o književnosti u jurećem autu na +38°C. Moj pokojni drug Zlaja bi rekao: zadržimo se mi kod ptica i udovica… I anđela.
O biografiji
Foto: (c) iz privatne arhive
Biografska bilješka ti je potpuno filmska, u svim fazama, od samih početaka. Najprije niz sitnih, repetitivnih poslova kao u ranim biografijama američkih pisaca, pa pisanje poezije, a onda već u zreloj dobi ulazak u prozu, potom spektakularni uspjeh „Schindlerovog lifta“… Od „Schindlera“ tvoj život se odmotava pomalo nestvarno, gotovo holivudski; od čovjeka koji je imao lijepu kazališnu karijeru u svom gradu, do nekoga tko je već godinama angažiran posvuda, neprestano i na više polja. Radiš u kazalištima širom regije, primaš književne nagrade i u inozemstvu. Možeš li uslijed te pojačane radne i društvene dinamike pisati, ometa li ta neprestana medijska ali i kolegijalna pažnja, intervjui, gostovanja, suradnje… svi bi od tebe nešto, a čini mi se da taj interes ne jenjava…
Moja književnost donijela mi je također i jako puno nevjerojatnih nesporazuma, počev od te velike korporacije za proizvodnju liftova u svakom kutku svijeta i malecnog romana, pa do pucanja dugogodišnjih poznanstava, kulture otkazivanja, uličnog izbjegavanja… Pišem sav život i nikada nisam ni pomislio da će te rečenice izaći van sobe.
Potpuna komedija nastane kad krenem redati puke činjenice – da sam tri godine prije rata bio vojnik JNA u Zagrebu pa išao Krleži na grob u uniformi s petokrakom. Da sam dvije godine pred rat dijelio hotelsku sobu s famoznim Dobricom Ćosićem, a samo malo kasnije on će biti predsjednik neke Jugoslavije, a ja vojnik vojske potpuno drugoga imena. Naprimjer.
Ali uspijevam u svom svijetu imati tiho gnijezdo (pa makar ono bilo solitersko), uspijevam naći vremena za pisanje, laganu šetnju ili pivo s rajom u Cheersu, kod Zoke.
Kako kaže naš drug Poštar: buraz, posao ostavi na stranu, kad izađeš k'o čo'ek na pivu.
Kad si kao mladi kazalištarac startao u prijedorskom pozorištu, kako si zamišljao svoj put, o čemu si tada sanjao?
Da će naše malo pozorište biti velika pozorišna senzacija, da ćemo od Pozorišta Prijedor napraviti Avignon, da će nam dolaziti veliki teatri jer će grad imati vrlo znalačku publiku. Kad sam se probudio, vidio sam da je cijeli svijet postao kazalište. Da su likovi otišli s publikom.
Tvoja supruga je bibliotekar, oboje ste, znači, zaposleni u kulturi. Kakav je u Prijedoru, u Republici Srpskoj, život za kulturnjake? Pogotovo ako usporediš uvjete u kojima vas dvoje radite s, recimo, Hrvatskom kamo često dolaziš ili sa Slovenijom gdje tvoja Danja živi?
U Republici Srpskoj, u Prijedoru, ili još jasnije, u cijeloj Bosni i Hercegovini – kultura je herojski incident. Niti ima konzumenta, niti ima tržišta, niti postoji bilo čija pamet koja bi u kulturi vidjela išta drugo do pukog parazitiranja.
Što manje prašine, to bolje, ili, ako hoćeš – dovoljno malo prašine, da se baš i ne može reći da ne postoji nešto, neka kultura. I ta riječ je uopće problematična. Nitko ne zna šta je kultura. Ne zna se. Jer ne treba to, brate, nikome. Kome treba nek on to kod kuće, jer Bog je rekao da je Nietzche mrtav. Može Fridrih nicati kolko hoće, sve je jasno.
Čini se da je region ipak nešto drugo, pogotovo onaj njegov dio koji je u EU. Ipak postoje regule, konsenzus o važnosti, institucije koje svoju važnost ističu radom a ne pukim postojanjem. Pukotina će samo bivati sve veća. U tzv. regionu tražena je točnost u pripremi, profesionalna realizacija, briga o urađenom, plus vidno postojanje onoga kome “to”, napokon, i treba.
Svoju novu knjigu promovirao si u razgovoru s Emirom Imamovićem Pirkeom na festivalu Bookstan, kao uostalom i sve dosadašnje. Objavio si dvije zbirke poezije u VBZ-u („Snijeg je dobro pazio da ne padne“ i „Ježene kožice“), ali vjeran si sarajevsko zagrebačkom Buybooku. Zašto su Buybook i Bookstan, književni festival koji kuća svakog srpnja organizira, važni za Bosnu ali i regiju i po čemu bi rekao da se Buybook razlikuje od ostalih regionalnih izdavača?
Možda zato što Buybook, kao i Bookstan, doživljavam nekako duboko obiteljski, porodično, jer smo vezani od pošteno pružene ruke, preko korektnosti, do dubokog osjećanje “svojosti”.
Gospođa Lada Jurković, Damir Uzunović, Lana, Lejla, Goran… to su prvo izuzetno dragi ljudi, a odmah potom vrsni profesionalci. Bookstan je opstao (i postao točka na mapi književnih događanja u ovom dijelu kako regije, tako i europskog kontinenta) zahvaljujući prije svega istrajnosti i vjeri ovih ljudi.
Gotovo identična stvar je s izdavačem u Srbiji – Književnom radionicom Rašić, koju s toliko ljubavi vode Aleksandra Rašić i Ivan Radosavljević. Naprosto, volim ove ljude. Ima nas, svuda pomalo. Moj učitelj bi rekao – da, malo nas je, ali smo sjajno raspoređeni.
Ljubija Rudnik
Ljubija, Rudnik (stara razglednica)
U tvojoj biografiji kao mjesto rođenja stoji Ljubija Rudnik. Obećao si da ćeš mi je jednom pokazati, na starim fotografijama na koje sam negdje naišla izgleda arhitektonski dojmljivo, ali i ljupko, kao gradić Peyton. Što bismo za ovu priliku, čitateljima koji možda o tom gradu ne znaju ništa, mogli reći o Ljubiji tvog djetinjstva, o mjestu življenja tvojih bake i djeda? I kakva je Ljubija sada, ima li sličnosti s onom s prijeratnih slika?
Da, obećao sam i sasvim sigurno ću, draga Vanja, održati obećanje i odvesti nas do Ljubije Rudnik, to je svega desetak kilometara od Prijedora. Samo se plašim da ćemo više vidjeti na prijeratnim slikama, pa čak i na fotografijama s početka prošloga stoljeća, jer nije puno ostalo, da se može i danas vidjeti. Tanki obrisi, i brdo sjećanja koje se guši u davljenju svojom rukom. I tako je teško povjerovati da taj gradić doista jest izgledao poput bajke ili tog Peytona, kojeg su svi gledali kao po naredbi.
Ljubija je bila rudnik, veliki europski rudnik željezne rude! Zato je bila zanimljiva svim monarhijama, carstvima, rajhovima i republikama. Rudnik je bio mjesto namagnetizirano, privlačio je majstore i inžinjere, rudare i njihove porodice iz svih dijelova Europe, u svim vremenima. Naravno, dok je još napredak bio nezamisliv bez željeza. Magnet je dakako uvlačio novac u igru, pa su građani malog mjesta željeli sebi dovesti kulturu. Sad ću bez ikakvog reda navesti neka imena: Robert Fischer, L. Pavarotti, Mišo Kovač, Zdenka Kovačiček, Silvana Armenulić, Čola, Ćopić, Ljubiša Samardžić, Richard Simonelli, Ljuba Tadić, Četiri M, Danilo Kiš, Milena Dravić…
Prije 20 godina još su dolazili studenti iz Austrije, jer su u Ljubiji vidjeli arhitektonsko/arheološke artefakte nekoliko carevanja. Više ne dolazi nitko. Ima javna kuhinja. Čak se i čuveni borik sa čudesnom trim stazom jednostavno razbolio, i umro. Drvo po drvo.
Skoro sam na nekoj stranici na internetu vidio polemiku u kojoj mladi desni nacionalisti negiraju da je to uopće bilo u Ljubiji. Možda su čak i u pravu. Bit će da smo taj Payton, pa i svoja djetinjstva, možda ipak samo sanjali. Kaže jedan lik u predstavi Što na podu spavaš – “nije tako bilo”. Samo mu moja baka, eto baš iz Ljubije, kaže – “sve je tako bilo, Darko, točno tako kako si napisao”.
Otkrila sam te, i prije ukoričenja „Schindlerovog lifta“, na Ajfelovom mostu, sajtu Miljenka Jergovića, a prva je u Hrvatskoj o tvom stvaralaštvu, ozbiljno i upućeno, pisala znanstvenica i kritičarka Andrijana Kos Lajtman. Kako si upoznao Andrijanu, a kako Miljenka Jergovića i koga i što sve, koje utjecaje i okolnosti smatraš ključnim za svoj književni put?
Andrijanu sam upoznao posve sudbinski na književnim susretima “Slovo Gorčina”, gotovo pored Makove hiže. Ostao sam potpuno šokiran brzinom i dubinom njezinog uvida u usud pada i uskrsa svake riječi. Dakle, slovo Makovo i usud riječi. Možemo to nazvati rimovanjem, objavom lirskog mjesta, susret i prepoznavanje. I sama pjesnikinjom, ona ima i dar radovanja pjevanju drugog. Ostajem joj duboko zahvalan za otvaranje vrata publici koju nisam ni sanjao, kao i na znanstvenoj valorizaciji mojeg pjesništva.
U Sarajevu, u Skenderiji (mislim da je pored nje bio Dom mladih, možda se sve tamo i odigralo, više se ne sjećam), izvodili smo performance, pjesnik Dušan Kan i ja, te 1990./1991. Imao sam debeo bijeli sloj šminke na licu, nosio kostim Clova, iz Beckettovog “Kraja partije”. Tu smo večer nastupali, otvorena je i izložba velikog Milete Prodanovića “Silazak sv. Duha na Apostole”. Tada sam upoznao Miljenka, i bio ponosan što upoznajem pjesnika zbirke “Uči li noćas neko u ovom gradu japanski”. Njegova me poezija preokrenula. Ta knjižica bila je bomba. Pamtim taj dan do u detalj.
Miljenko Jergović je još tom davnom knjigom za mene bio veliki pjesnik. A prije svake pomisli o ikakvom Liftu, uzeo je reflektor javnosti i okrenuo ga prema mojoj poeziji. Objava na Ajfelovom mostu je odavno već literarno ukucavanje za pamćenje jednoga vremena. Sasvim sigurno moji stihovi bi još dugo ostali onaj kavez šćućuren u ptici, a koji ni svaka ptica ne protrese.
Želim vjerovati, kada govorimo i o Andrijani i o Miljenku, u onu malu priču o riječi “slučaj”, a koja unutar utrobe nosi riječ “luč”, a ona jest svjetlost, koja eto nikada nije – slučajna.
Ima u tvojim tekstovima fine, implicitne komike, ne otvorenog smijeha ili glasnog humora, nego te neke takoreći narativne anomalije, kontroliranog iskliznuća… Znam da ti je smijeh u životu nepohodan, kao lijek, kao štit, ali koliko ti je važan u književnosti?
Lijepo si to kazala – kontroliranog iskliznuća. Nemam svjesnog odnosa s komikom unutar književnosti, no u teatru sam režirao popriličan broj komedija, a neke od publici omiljenih likova koje sam igrao u teatru, su upravo komični likovi. To je čudno, jer sam poprilično mrzovoljan za komičara. Kao da upravo ta mrzovolja rađa komičnost. Basterkitonovska odsutnost izraza lica.
Ozbiljnost je također komična, tako da vrlo teško razlučujem granicu međusobnog dodira. Dok smo pro-izvodili buduću predstavu “Što na podu spavaš”, redatelj je od glumaca tražio da izdvoje komične i tragične elemente u romanu, te da ih na probama zamjenski tumače. Ostao sam posve zatečen rezultatima takvog raslojavanja, odjednom sam dobio uvid da su neke strašne scene upravo u svome ekstremu komične, i obrnuto. Nisam toga u procesu pisanja uopće bio svjestan.
Kazalište otrježnjuje moje pisanje. Tijelo koje mu daje pritom, posve je neočekivano. Važan mi je smijeh, Vanja, ali vrlo malo znam o njemu. Nisam imao previše vremena za njega. Bilo mi je malo više strašno.
Posjeduješ autentičnu mudrost, neku iscjeljujuću, šamansku snagu (i kao pisac, i kao govornik, znaju svi koji su prisustvovali nekom tvom nastupu), sve se to vidi i u tvojim tekstovima, a neke rečenice koje si mi kao usput rekao zapamtila sam zauvijek i kasnije puno o njima razmišljala. Otkud misliš da ti je to, od tvog nesvakidašnjeg življenja koje je prepuno nezamislivih dramatskih petlji ili od svih života koje si proživio u kazalištu?
Od bake. Sve fascinacije ovim svijetom dolaze od nje. Bilo je to davno. Toliko davno, da gospođa Aleksandra Pleskonjić, fascinantna prvakinja drame Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, toliko uvjerljivo jest moja baka u predstavi, da je i u mojim snovima lice mamine majke postalo lice Aleksandrino.
Od bake, dakle. Bilo je to davno. Kad je nebo bilo oguljeno i ona me učila da postojim samo u riječima. (Pa, neka mi se još jedared, oprosti ovoliko rata). Ne možeš više to podnijeti. Odeš s riječima.
Koga bi nam preporučio od bh. autora, scena je vrlo živa, pojavljuju se neprestano nova imena raznih generacija, ishodišta, tematskih preokupacija. A moramo tu reći, oboje volimo kako piše sarajevski književnik Vuk Rodić; na ovogodišnjem SFF-u premijerno je prikazan i kratki film koji je o Vuku snimio mostarski pjesnik Mili Đukić…
Izdvojio bih iz Republike Srpske, iz Bosne i Hercegovine – Stevu Grabovca, Tanju Stupar Trifunović i Draška Sikimića, ali i Lanu Bastašić, Tanju Šljivar, Almira Imširevića, Magdalenu Blažević… Da ne govorim o Semezdinu Mehmedinoviću, profesoru Kazazu, Damiru Uzunoviću, Kaplanu ili Salvedinu Avdiću i Tomašu, Borozanu, Lejli Kalamujić… Potom pravi ešalon mladih pjesnika – Srđan Sekulić, Mirza Pinjić, Denis Jurić, Omer Redžić… Ovdje se doista piše odlično.
Ali, za ovaj put, izdvojimo Vanja, ti i ja, sarajevskog Ciorana, Vuka Rodića, tog fantastičnog pjesnika koji živi čisti roman nekog paralelnog Sarajeva! Isprva sam mislio da on uopće ne postoji, nego je kako se veli – urbana legenda. Ne, Vuk je autentični glas Sarajeva, i postoji i više od Sarajeva… Prekrasno je da postoje ljudi koji su Vukov glas također čuli, i to pjesničko bivanje zabilježili.
Epitaf završenom ljetošnjem Bookstanu, ovako piše na “Nomadu” Vuk (po sjećanju citiram):
“Otišli pjesnici i ostavili mi bonove za hranu. Već dva dana se davim jedući šnicle.”
(foto – Miron Dž., s Ivanom u povratku od Leona W.)
Iz opisa nišanjenja, koji se uporno ponavlja iz knjige u knjigu: oroz sam samo pomilovao jagodicom, mušicu našio na prsa mete od riječi. Iz mokrog pazuha ravnice, iznenada je izbijala rijeka.
Čak sam vidio kako krklja i izdahnjuje.
* * *
Moj prijatelj Igor V. još kao gimnazijalac koncem prošloga stoljeća 1998. posjetio je u Parizu grob Emila Ciorana i Simone Bue, i po povratku iznenadio me fotografijama: Cioranov grob (tog apologete smrti, anđela svih sprženih), fotografiran iz bar pet kutova. Tek par godina u smrti. Zauzvrat, poklonio sam Igoru četiri čahure puščanih metaka, pokupljene s balkona na devetom katu Crvenog solitera, nakon što je moj brat ispalio kratak rafal na noć kad je potpisan Dayton. Cioran iz četiri kuta, i četiri “dejtonske” čahure. Vrlo dug pregled raspadanja.
* * *
Nakon obilaska, Putin (70) i Kim (39) razgovarali su nekoliko sati zajedno sa svojim ministrima, a zatim su istakli zajedničke poglede o svjetskim pitanjima i mogućoj bilateralnoj suradnji. Potom su ručali ruske raviole punjene rakom i jesetru s gljivama i krumpirom. Da, da, vrlo dug pregled. Iz raspadajućeg opisa nišanjenja. Oko snajperistovo, neistrljano, zasuznuto. Suho.
* * *
Recimo da bih sebe mogao zvati vrtlarom, jezika, dobre rime – ruže, vrtlar pjesmotvorenja i pjesmokomadanja. Bezvjeran. Kao onaj bez vjere (samo u sebi) i kao onaj bez zvijeri (samo u sebi). Jer je uvijek ista igra, ista voda, isti kamen, samo se dlijeta, vesla i lopte izmjenjuju. Nekada je vrt u kazalištu. Nekad sam ja vrt u tekstu. Dobro štivo, bolje štilo i lopata, pljunuti u dlanove i napadati nebo – eto to je vrtlarenje po zemlji sebe, dok se oko mene toči kipuće mlijeko stvarnosti.
Ne gradi se kuća na pijesku, ne pravi se hram na pijesku…Riječ je kuća na pijesku. A pijesak mekano iskušavajuće mjesto, prebrojivost koja se pričinjava konačnosti. Voda dolazi kasno. Pitanje je tko će uopće biti još ovdje za dvadeset godina. Ostali smo bez nade. Na zvijezdi koja se ubrzano zagrijava. Bez svega možemo, svaku laž možemo progutavati, ali vidljivo beznađe, teško je shvatiti i miriti se. Odlazi se, e da se ne bi vratilo. Ove lastavice, prijatelju i brate – jug zamišljaju nepovratno. Ostat će nam prazna gnijezda, puno blata i beskrajno mnogo nakupljene pljuvačke. No, neće biti ptića, utrošili smo nadanja. Počinje bivati svejedno. Vrtlarenje ili vrćenje u krug, ili vrcanje meda.
Zlo je postalo preočigledno. Opipljivo. Praznina nas počinje gušiti. Kome da se pjeva? Nema spomenika koji nismo stigli zapišati (čak mi se čini da je zapišavanje naš spomenik, da smo zato i opsjednuti fontanama instaliranim po kružnim tokovima).
Ponovimo, ne možeš probuditi nekoga tko se pravi da spava. Sve je uzalud. Da se pojavi Hamlet, svi bi gledali kako da ga gurnemo sa zidina Elsinora, kao da je uopće ovdje važno tko je čijeg kralja i kada. Važna je puna scena mrtvih. Ubojice kraljevi nas uzbuđuju. Samo tvrdimo da volimo komedije. Ostat će samo starci. Nacionalno osviješteni. “Neće meni Europa odlučivati hoću li klati svoje janjce i gdje. Kolje nam se po kući od prapradjedova.”
Sada smo u sjenci Kafkinih tišina i Zamaka u osami. Siromašni seoski učitelj i baštovan.
Emotikoni vibera su jedina emocija koju razumijemo. Tako smo jezik lišili wittgensteinovske nutrine i počeli ga svoditi na podrazumijavanja… Viber je postao naš razgovor. Više ne govorimo. Prošli smo dug put od nevine Himenice (prariječi, Alefa) do Emotikona (koji zapravo prostituira svako značenje). Sad mucamo. Muckamo i mljackamo.
Starački domovi okruženi minskim poljima i spomenicima, to će biti Bosna u dva entiteta i distriktom na Savi.
* * *
U ovakva ljeta, vodio je otac brata i mene na kupanje na Sanu, na ušće Gomjenice u Sanu. Bio sam balavac od nekih desetak godina, brat upola mlađi. Otac je radio drugu smjenu u Centralnoj radionici, odmah pored Crvenog solitera. Išli smo zato rano ujutro, i već oko 8.30 bili na šljunčanoj adi, gotovo baš na ušću. I tako do nekih 13.30 sati. Vraćali smo se, otac je odlazio na posao, a mi čekali majku da dođe iz prve smjene iz Ljubije Rudnika, da nas nakon ručka ponovno vodi na kupanje, ovoga puta nedaleko od Crvenog, na tzv. Kićin brod.
A već su se negdje kovale čahure i meci, niz mokar pazuh prijedorske doline već se nakupljala magla i mrak.
* * *
Na pokopu Anđelovog oca. Prekjučer. Onog Anđela iz romana i predstave Što na podu spavaš. Vrelo je, rujan se još nije oteo ljetu. A našem ocu bio bi rođendan, pomislim da kažem Boti. Sana odlazi neprekidno.
U opisu nišanjenja, koji se uporno ponavlja iz knjige u knjigu, vidio sam kako mi izdahnjuje djetinjstvo, kako će na moj prvi ispaljeni metak odvaliti se komad mesa neba. Jazz dionice mojih tišina. Da ih mucam.
(Maja Izetbegović kao Senka u predstavi “Što na podu spavaš”)
“POLITIKA”, Beograd
U kragujevačkom Knjaževsko-srpskom tetaru, od 10. do 17. oktobra publika će moći da stekne uvid u pozorišnu produkciju naše zemlje i susedstva
Kragujevac – „Najuzbudljivije pozorište svoje ishodište nalazi u univerzalnim kategorijama, mitovima, legendama, pričama, događajima i sudbinama koje su neraskidivo povezane sa današnjicom”, kaže Miroslav Radonjić, najavljujući 18. „Joakimfest”, pozorišni festival regionalnog i međunarodnog karaktera koji će ove godine biti održan od 10. do 17. oktobra. U drugoj nedelji oktobra poklonici pozorišne umetnosti će u Knjaževsko-srpskom teatru moći da pogledaju šest predstava iz Srbije i susedstva, upravo po izboru teatrologa Radonjića, selektora festivala koji je i prošle godine imao istu obavezu u Kragujevcu.
S referencom na donekle obespokojavajuću misao da se ljudska priroda ne menja kroz eone vremena, uprkos naučnim dostignućima i svakojakim tehnološkim pronalascima, te da okamenjeni ljudski karakteri, zapečaćeni u mitovima i legendama, ostaju isti i u sumanutoj ovovremenosti, teatrolog Radonjić festivalske predstave karakteriše kao „pozorišne kreacije koje problematizuju surovost današnjice”, do vrha ispunjene kontroverzama, urušavanjem opšteg sistema vrednosti, odsustvom elementarne ljudskosti i empatije u savremenom svetu.
Iako je reč o neveselim, upozoravajućim temama, način njihovog kreativnog i umetničkog tretmana u selektovanim ostvarenjima nudi mogućnost gledaocima da se i kroz optiku duhovitog, ironičnog, na momente i sarkastičnog otklona, suoče sa mnogobrojnim društvenim, ideološkim, istorijskim, porodičnim i intimnim pojavama u izuzetno turbulentnoj i u mnogo čemu traumatičnoj epohi – navodi Radonjić, sugerišući da scenska umetnost možda može ponuditi i „izlaz” iz nevesele svakidašnjice.
Festival, koji se ove godine održava pod sloganom „Iluzije u ogledalu stvarnosti”, otvara „Hasanaginica” Ljubomira Simovića, u režiji Dušana Tuzlančića, a poznati dramski tekst tumače glumci Gradskog pozorišta „Semberija” iz Bijeljine i Narodnog pozorišta Republike Srpske iz Banjaluke.
Selektor 18. „Joakimfesta” posebno je skrenuo pažnju na predstavu „Alabama”, po tekstu Davora Špišića u režiji Daria Harjačeka, koju će 11. oktobra izvesti Kazalište Virovitica. Sociološko-psihološka studija o klasnom nasilju, u čijem je središtu surovo aktuelan motiv masovnog ubistva koje je u tržnom centru u mestašcu u Alabami počinio maloletnik, govori o sličnom događaju iz Hrvatske, u kome majka, deset godina nakon zločina, čuvajući pepeo sina-ubice, uspostavlja s njim duhovnu vezu, ne prepuštajući ga spokoju onostranog sve do trenutka konačnog oproštaja.
„San o zavičaju”, predstava po tekstu Ivana Velisavljevića, u režiji Milana Neškovića, na programu je 12. oktobra, a izvodi je ansambl Narodnog pozorišta iz Niša. U pitanju je scenski uobličena priča o povratku čoveka marginalca iz dalekog sveta u okrilje provincije, čija melanholična atmosfera biva naglašena setnim tonovima neostvarenih ambicija i promašenih života u kafanskom ambijentu začinjenom alkoholnim isparenjima i hipnotišućom muzikom Šabana Šaulića.
„Naš razred”, predstavu po tekstu Tadeuša Slobođaneka u režiji Jasmina Novljakovića izvodi Gradsko dramsko kazalište „Gavela” iz Zagreba, 13. oktobra. Potresna priča o zločinu koji su Poljaci počinili nad Jevrejima u Drugom svetskom ratu, u jednom malom mestu, upečatljivo odslikava lažnu iluziju o ljudskoj toleranciji u ekstremnim uslovima, u kojima pojedinac pokazuje svoju iskonsku prirodu i karakter.
„Bilo jednom na Brijunima” je scenski prikaz zasnovan na istorijskim činjenicima o susretu bračnog para Broz sa Elizabetom Tejlor i Ričardom Bartonom sedamdesetih godina prošlog veka na Brionima, povodom snimanja ratnog filmskog spektakla „Sutjeska”, a ovu autorsku predstavu Kokana Mladenovića, u produkciji Centra za kulturu „Joca Art” iz Svilajnca i Bitef teatra, publika će moći da vidi 15. oktobra.
Poslednja predstava na ovogodišnjem „Joakimfestu” je „Što na podu spavaš”, koja će biti igrana 16. oktobra. Reč je o istoimenom romanu Darka Cvijetića koji tumači i glavni lik u predstavi koju su na scenu postavili Kokan Mladenović, Mina Petrić i Dubravko Mihanović, a u koprodukciji na kojoj su radili Srpsko narodno pozorište iz Novog Sada, Kazalište „Gavela”, Narodno pozorišta Sarejevo i MESS, takođe iz Sarajeva. Reč je o potresnoj priči o krvavom sukobu na prostoru bivše Jugoslavije koja je predočena kroz intimnu ispovest junaka ove antiratne drame.
‒ Predstave komuniciraju s publikom, ali joj ne podilaze – poručuje selektor Radonjić, predočavajući da će ljubitelji scenske umetnosti u Kragujevcu moći da steknu uvid u pozorišnu produkciju „našeg dela sveta”, kroz umetnička ostvarenja koja su tematski povezana ali žanrovski raznolika, uobličena zanimljivim rediteljskim poetikama i glumačkim bravurama.
Kragujevački festival je takmičarskog karaktera, a u čast nagrađenih ansambl Knjaževsko-srpskog teatra će 17. oktobra izvesti Molijerovog „Uobraženog bolesnika”, u režiji Đorđa Nešovića. U pratećem delu programa biće predstavljena knjiga „ Joakim Vujić – sabrane drame” istoričarke književnosti Isidore Popović, te monografija o Milanu Gutoviću, novinarke Tatjane Nježić.
Kad je bila “Oluja”, pa nekih možda mjesec kasnije, nama je u rov u toku noći došao potpuno nepoznat muškarac. Nije imao nikakve oznake vojske. Mirno je došao do rova i rekao da je Srbin, da se prijavljuje u jedinicu, jer njegove više nema. Prošla je bila ponoć kada je iz komande čete napokon odgovoreno na pitanje šta s pridošlim civilom-vojnikom. Neka ga do jutra kod vas, rekli su nam, u prvoj jutarnjoj smjeni neka ga komandir voda dovede na razgovor kod komandanta.
Šutio je dugo pridošli. Bio je zamišljen. Rekao je odjednom, ali vrlo tiho, nipošto svi to nisu čuli – da je “sve otišlo u pizdu materinu”, potom legao u rov na R-ovo mjesto, i – nakon par trzaja – umro.
Komandir voda je dojurio – neka ga mrtvog kod nas do jutra, neće sad valjda opet buditi komandu. I tako umro “onaj što je noćas došao” u rov br. 14. Bio bolestan čini se, srčani udar ili štoveć. Ništa nije kazano, ili pisano. Rekli smo – naš vojnik, složili smo se svi, sve u redu, ali kako se zove. Pod nekim imenom u grob bi trebao, valjda.
“Nepoznati heroj”, rekao je Zoka. Nikome nije nedostajao.
* * *
Piše profesor Boris Buden u uvodu jedne svoje knjige, o onom čuvenom “slučaju Štrpci”, kad su iz voza 671 Beograd – Bar izveli ljude “druge nacionalnosti” i pobili ih brutalno uz Drinu. Njih 19. (Osuđeni na doživotne robije, ali zbog drugih zločina!) S njima je, po svim svjedočenjima, a navodi profesor, bio jedan čovjek “crne boje kože, nešto kao Egipćanin”, koji se zatekao u putu za Bar, “dvadeseti čovjek”, savršeno ga zove Buden. I “dvadesetog čovjeka” su također, nakon prebijanja, odveli do vode, ali nisu ga strijeljali. Bar ne tu, ili bar ne s ostalima. Zapravo je nestao. Ako je i bio. “Crne boje kože, nešto kao Egipćanin”…
Odveli su ga, i nikada nitko više nije pitao za njega. Nikada. “Crne boje kože” čovjek je naprosto nestao. Dvadeseti čovjek. Agambenov “Homo Sacer.
“Nepoznati heroj”, rekao je Zoka. Nikome nije nedostajao.
* * *
MAŠA I MEDO
Jednom sam, Mašo, kao dječak, (o da, i ja sam to jednom bio) davno, prije možda 50 godina, gledao kod Crvenog solitera – Romi su se došli u čergi, dovezli umornog i ostarjelog medvjeda, koji je vezan plesao na ritam udarce bubnja. I biča. Dolazilo pola čaršije, tzv. “Južni Bronx”, i Lukavica, Kokin Grad… Medo je tužno mumlajući plesao.
“Ali zašto medu baš niko, baš niko od vas nije zagrlio ili plesao s njim? Bio je tako sam, i samo jedan”, pitala je gotovo plačno Maša.
Jer je teško biti nepoznati heroj, Mašo, jer je teško biti sam. Nikome dostajati. “A kako si to sam kad grliš medu?”, pita Maša.
* * *
Izraz koji se prevodi sa ”Ja Jesam Koji Jesam” na hebrejskom jest ”ehyeh asher ehyeh”. Izraz je odgovor Mojsiju na pitanje Tvorcu kako mu je ime. Riječ ”ehyeh” je prvo lice jednine glagola biti/jestati. On je Onaj koji svakome dostaje.
Jednom po jednom, poznat heroj. Šutljivac, koji je došao noću da umre, u rov broj 14.
Terras 24 “Babel” | Don Mee Choi, Gillian Osborne, Tonnus Oosterhoff (€15.00)
Verwacht op 08-09-2023
Alles is Babel. Terwijl de echte stad alleen nog bestaat als ruïne, omringd door tentenkampen waarin op de herrijzenis wordt gewacht, heeft de metafoor de eeuwen krachtig doorstaan. Babel is een metafoor voor meervoudigheid en zedeloosheid, voor spraakverwarring en de bijbehorende behoefte aan vertaling, meertaligheid en multiculturaliteit, een voorafschaduwing van het actuele streven om de fluïditeit van alle identiteit te erkennen. Daarmee situeert Babel zich met gemak als het ideale speelveld van literatuur, kunst en filosofie. Terras #24 “Babel” bevat bijdragen van Sawako Nakayasu, Aniceti Kitereza, Andris Kuprišs, Don Mee Choi, Doireann Ní Ghríofa, Hans Thill, Christos Ikonomou, Rebecca Kuang, Annelie David, Barber van de Pol, Kurd Laßwitz, Róža Domašcyna, Gillian Osborne, Anna Sedlmajerová, Tijl Nuyts, Tonnus Oosterhoff, Josep Maria Llompart, Ria van Hengel, Jan Wagner, Pyun Hye-young, Darko Cvijetić, Jane Jin Kaisen, Nanne Timmer, Hans Magnus Enzensberger, Kim Yideum, Glenn Bech en Mati Sjmoeëlof. Ze zijn uit het Engels, Swahili, Lets, Duits, Grieks, Tsjechisch, Catalaans, Koreaans, Kroatisch, Deens en Hebreeuws vertaald door Jeske van der Velden, Emma Crebolder, Brenda Lelie, Han van der Vegt, Caroline Meijer, Ton Naaijkens, Eveline Mineur, Cees Koster, Piet Meeuse, Benjamin Bossaert, Adri Boon, Mattho Mandersloot, Pavle Trkulja, René Smeets, Michal van Zelm en Sylvie Hoyinck.
Имајући у виду досадашње песничко и прозно дело Дарка Цвијетића, предложак за извођење Великог школског часа не одудара од његових поетичких и моралних стајалишта. За њега се, без претеривањa, може рећи да својим списатељским ангажманом представља Паула Целана нашег времена, јер на уметнички самосвојан начин постулира болне ране нашег времена, настале током и након претходног рата. Истина, Цвијетић није, како се се за Целана тврдило, „загонетан, таман, херметичан и неразумљив“. Напротив, он је директан, проницљив и потресан, а његова уметност ни једног тренутка не остаје без свести о времену у којем настаје и о којем сведочи. Данас се нико, нарочито не тако доследно као Данило Киш, не држи наука да је етичка заснованост уметничког дела неодвојива од поетичке. И обрнуто. Цвијетић не пише, већ дубоко проживљава сваку своју реч, као и онај злослутни мук између речи и реченица, између монолога. Он је од оних писаца којима се верује на реч – а такви су најређи. Текст Дарка Цвијетића је у целини саткан од монолога. Избор такве форме пред читаоца поставља један од фундаменталних парадокса нашег времена. И не само нашег. Он се огледа у запитаности да ли се зло може промишљати другачије осим кроз монологе, личне увиде, али и оставља могућност да и само зло своје извориште има у монолошкој устројености људске цивилизације. Другим речима, из њега произилази запитаност – не настаје ли зло управо услед свеприсутности монолога, односно – услед одсуства дијалога? Ова апорија на дневни ред поставља и смисао језика, коме је дијалог иманентан. Цвијетић усместо нас пита – чујемо ли другога? Бунцају убијени и убице, у омаглици руку под руку бауљају мртви и преживели, мимоилазе се отишли са осталима, ригају своје солилоквије они који се сећају, шапућу их они који би да све забораве. Језик смрти не долази од хора, већ увек од појединаца. Разумеју га само убијени у Шумарицама или у Дахау, Јасеновцу и Треблинки, Берген Белзену и Сајмишту, Аушвицу и у Градишки… Овде је све испремештано: мртви интензивно живе, живи мртвују. Живи су закопани а мртви откопани. Не пада се смртно од метка, већ и од самог ужаса који се догађа. Заправо, ужас је смртоносан! Нису меци! Цвијетићеви ликови су у трајној запитаности да ли мртвују или живују. Границе између живота и смрти одавно су нестале. Писцу и није до откривања тих граница или, далеко било, до њиховог подебљавања или до поновног повлачења. Све нас се на овом и оном свету тиче и све нас се дотиче. Између ових монолога без почетка и краја тече напета представа у којој проговарају мртви и њихове кости, живи и њихове сени. Сусрећу се именовани и идентификовани са неименованим и непобројаним, или како Цвијетић пише – „недозваним из ништине“. Вапај ових потоњих као да све надгласава. Неки од ликова једу лубеницу и пију млеко док сведоче. Мртви су незасити и вечно жедни. Тешко је издржати поглед престрављених и мртвих очију. Кога је запахнула зла студ умирања, нема те ватре која га може угрејати. На овом свету владају жреци математике и рачунања. Нарочито они који су се прегли да своде ручуне и „поправљају математику“. Све се свело на збрајање и одузимање… људи, речи, костију… Проговориле су распарене кости, пребројани су небројиви, у лудило се скрили разумни. Чепрка се по овој „костопримљивој земљи“ и пребира се по мртвима – не би ли се наишло на неког живог. Топло међу млаким телима. Мртвима једино преостаје да теше живе како смрт не боли и да се земљом покрива исто као јорганом. И упозоравају нас да се онај који из себе излива смрт – и сам се у њој утапа. Ови „јунаци“ нас не уче великим наукама. Њихов творац нам сасвим дискретно сугерише да је једина сврха уметности – ако она уопште постоји – тражење страха у срцу бестрашних и стид у очима бестидних. Безумље се не да објаснити ни заумним увидима, као се то покушава у многим од Цвијетићевих монолога. Али, из њих се наслућује дубина човековог пада и логика монструозности његове убилачке природе. Уколико нас не теши невесела истина једног од монолога да је „смрт вратити се у своју главу“ – нема спаса, ни утехе. То нам, уосталом, наговештава и мото из Исајије, на самом почетку овог дела. Додатна вредност овог текста лежи и у чињеници што је Цвијетић, поред свог песничког и прозног дара, уз то још и глумац. Отуда његови ликови не само што говоре њиме и из њега, већ одражавају и језовиту драмску напетост, користећи се налозима и законитостима глумачког заната. У дугој историји Великог школског часа, текст Дарка Цвијетића спада међу најуспелије, а тиме и најпотресније, додатно потврђујући смисао ове манифестације којом се продубљује сећање на стравичан злочин из октобра 1941. године. Уметност и није ништа друго до „бесконачно говорење о „све самој смртности и узалудности“, како би рекао већ поменути Паул Целан.
Taj moment, kaže Coleridge, kad u sebi iznenada prepoznamo “tužnijeg i mudrijeg čovjeka”… Kad nam se naglo ukaže rođeni lik, star vječnost i jedan dan, kako je govorio “onaj koji je otišao”.
* * *
Kad sebe čitam, uvijek bi me obuzimala nevjerojatno duboka tuga, obilje mraka koji se brzo spušta na međurečenične nasipe, međustihovne mostove, na alegorične ulaze, kažem Lj. I jasan, metaforiziran i razoran bol kao zarezi na ranama, iznutrice riječi okačene na gredice u vrtu, koji nestaje pred očima ostarjela vrtlara, kao zapete u ravnini koja će im obilježiti svaki pogled, zauvijek. Kako je ta rečenica neuspjela, kako je neprecizna, pomislim.
Dobro je to, bljedilo lica gospe koja upravo ujahuje na konju, u priču o lovcima. Kao kad sanjaš predstavu koja nikada više neće biti odigrana, objašnjavam Lj. Napušten vinograd. Kob sjemena i kob pepela. Nevinorodan.
* * *
“Pišeš i nesrpskim i nehrvatskim i nebosanskim jezikom. Nekim ništa-jezikom, zakržljalim izdankom bivše gramatike; valjda neki južnoslavenski jidiš, sav u “odbačenicama”, sav u riječima koje se odbacuju, otkazuju, brišu ili više i ne razumiju. Bezimeni himenični poj i mišljenje, na jeziku na kojem se ne može misliti, jer riječi imaju zid između. Raskošna je komičnost kojom se oko nas barata – u potrebi da se unormi, uniformira riječ po riječ”, kaže u dahu Lj. Pa da, kažem joj, ja taj jezik imenujem jednim – hrvatskosrpskim. Vidim, naravno, da gospoda ne odustaju od branjenja hrvatskog jezika od srpskog i vice versa. (Koji i sami ne znaju govoriti). Od mene?
Pa hrvatski jezik na Festivalu poezije “Europejski Poeta Wolnosci”u Gdańsku 2024. u Poljskoj (uz izvrsnu Moniku Herceg), predstavljat će i pisac iz Republike Srpske, s pasošem/putovnicom Bosne i Hercegovine! I vjerojatno je taj pisac jedini koji uopće piše i govori taj jezik u Republici Srpskoj, ili u ovom gradu. Napušten vrt jezika, betonirana bašta iza Crvenog…
* * *
Vidljivo je svakome da postoji – “europski svijet”, što god on značio ili podrazumijevao. To je jasno stavljeno do znanja npr. kada je Gertruda Ursula von der Leyen, njemačka političarka izabrana za predsjednicu Europske komisije 2019. Među njenim prvim potezima bila je promjena naziva potpredsjedničkog domena odgovornosti za migracionu politiku u – „povjerenika za promociju našeg europskog načina života“, čime je jasno pokazala da migranti predstavljaju egzistencijalnu prijetnju europskoj kulturi i identitetu. Neeuropski Drugi. Drugorasni Drugi. Čuvanje neprijatelja za imanje. Bez Drugog nas nema.
Nema više židovskog Drugog, ali tu su muslimanski, crni, “nebijeli”, Arapi, Vijetnamci, Sirijci, Turci, Bugari, Albanci, Afganistanci, Bosanci… “Naš europski način života”, a što je to, i na koji su to način ljudi tamnije puti egzistencijalna prijetnja? Na drugoj strani, u svojoj inferiornosti u odnosu na tu europsku nadmenost, južnosloveni bi sebi brloge obložili plišom, pa bi napravili neki svoj svijet, u Europi, ali neeuropski. Nego brate – naš način života: sitost i brloženje, kao i mahanje zastavom pod tuđom bankom, na glavnom trgu.
Ili, jedna Brechtova pouka koju sigurno valja pribilježiti : “Ako dobrota u društvu nije uspostavljena kao potreba, nitko neće moći ostati dobar zadugo”.
* * *
Čika Taibova bašta s kućicom nije postojala već više od dvadeset godina, zapravo. Bukvalno iza Crvenog solitera, na par metara, postala je leglo pacova i zaraze, okupljalište beskućnika, godinama već. Zaraslo leglo, crno, u kojem se noću vidjelo svijećno svjetlo, kažem mirno Lj. Ali, već tada, bila je to još samo meni neka dobra sjenka Crvenog. Kućica iza nebodera, udaljena sedam metara, okružena bašticom. Dovoljno za priču.
Sad bageri ravnaju sav taj prostor, majstori čekićaju i asfalt se puši pod valjkom. Iz bašte Taibove niču zidovi nove zgrade. Dizalica do petog kata Crvenog. Bašte pod nama čekaju. Naš europski način života.
* * *
U EU, u Hrvatskoj, na snazi je već skoro dvadeset godina zakon o zabrani pušenja na javnim mjestima. No, sve ima svoju iznimku. Došlo je dotle da u Kanadi na SVAKOJ cigareti piše da je smrtonosna, a i dotle da, recimo, zakon NE VRIJEDI u psihijatrijskim ustanovama, jer medicinska struka drži da duševno oboljelima cigareta može pomoći u smirivanju i ublažavanju stresa (!?)
Država se, u slučaju cigareta, povlači pred ludnicom. Naš način života vrijedi bar u ludničkim čekaonicama.
Gdje u osami, taj “tužniji i mudriji čovjek”, naglo prepoznaje da jeste, ili da jesta. Nevinorodan.
darko cvijetic 