IZ CRVENOG SOLITERA: Bog na usnama, utočica za pojasom

S križnog drva na križanju Tratinske i Dolenjske ulice u Lukavcu kod Velike Gorice, (HR) nepoznati vandali su oštetili i ukrali Isusa. (Jutarnji list, 19.5.2023.)

Piše: Darko Cvijetić

Eritrociti opstaju dvadesetjedan dan.
Onda, krv ne valja, piše Varlam Šalamov, u  Pričama sa Kolime.
Slušam tri starice, kao Tri sestre, kako  grohotom se smiju na klupi u gradskom parku, pod krošnjom kestena.
U tek ptičene kaveze još bez usute vode, zalutava pjevanje. Iščezava ničijost. Kaplje. 

* * *

Počneš da pišeš o strijeljanim đacima u Šumaricama, a u isti dan dječak od 14 ljeta napravi masakr svojih školskih drugara, đaka, ubije školskog čuvara, izranjava još sedmoro djece te puca u glavu nastavnice historije, u osnovnoj školi u Beogradu!?

Kako se do ove točke stiže u svega 30-tak godina?
Čega smo to eksperiment, u kojem najstrašnijem opitu smo pacovarili svoje živote? I čime se, zaboga, smanjuje ovolika distribucija mržnje i kulta agresije? Nezaustavljivo kulja iz nas zvučna, vizualna, jezička, verbalna, otvorena mržnja, i kako se ona zaustavlja?
Više policije, više sile, više agresije, kaže Predsjednik. Dakle, još policije (?!)
U borbi za ćirilicu nama se televizija zove Happy, a sve su boje Pink.
Sada je sve – podivljala rulja navijača, psujućih vozača, svuda pruski “ćelavi dječaci”, Renaulti, Audiji, Mercedesi, teretane i kockarnice kao pokušaji da se kontrolira moralno raspadnuto društvo, s bogom na usnama i “utočicom” za pojasom.

Kreneš da pišeš o strijeljanim đacima u Kragujevcu, a uvečer osmoro ubije novi 21-godišnji masovni ubojica, i cijelu noć ga specijalna policija tražila po selima oko – Kragujevca. (!?)
Kiša kaplje kružeći.

* * *

Kako smo od EKV-a došli do DJ Krmka? Šta se dogodilo, da samo od Vlade Divljana došli do Baje Malog? I dalje u Dorasu – u bolnicu kad moraš – nosiš sebi plahtu od kuće! I lijekove da ti ima tko donijeti, jer nemamo mi sve, mi smo bolnica nismo mi…
Šta?
Da, naravno, i pidžamu.

Za sve ove godine nije mogla biti kupljena garnitura novih posteljina u bolnici?! Nije bilo love, sve ove godine, za čiste pidžame i posteljinu. Kako je u Jugoslaviji ta posteljina postojala i za tri promjene u 7 dana?
Razumijem da Doras (Prijedor) ne može sebi priuštiti “gama noževe” za operacije tumora mozga, ali plahte, sestre i braćo…

Propucana nastavnica “učiteljice života”.

* * *

Naravno da krv ne valja, 21 dan je malo, tri tjedna. Nije ista moja krv, a kamoli ja prije 50 godina, dok mi baka tajnovito pričopričava na sećiji. Sad ja u njezinim godinama, u onima u kojima mi je pričala.

Momak iz predgrađa, ratna legenda.
Još raznosi biciklom mlijeko.
Nakon rata našao vojnika za koga je razmijenjen, nakon ranjavanja i zarobljavanja na K.
Vrlo bolesnom, darovao mu bubreg.
Pokopan, čitam osmrtnicu, prije dva mjeseca.
Sve njega opet razmijenjeno. Bubreg živ ostao tako s one strane, a on mrtva legenda s ove.

* * *

Kako je moguće da sadašnji ljudi budu toliko nebrižni za sutrašnjost svojega potomstva? Zar je moguće da čovjeku nije dat uvid u ovisnost o brigama za rasu?

Recimo, u 12 mrtvačnica u Bosni i Hercegovini nalaze se posmrtni ostaci preko 3000 žrtava “proteklog rata”. (Šejkovača, Podrinje, Ist. Sarajevo…)
Nema podudaranja!
Do 2001. korišćen je metod “prepoznavanja srodnika po viđenju, tjelesnoj oznaci i sl.”
Od 21.stoljeća koristi se jel’  – DNA metod i tzv. reasocijacija – pridodavanje novonađenih ostataka ranije ukopanima.

Ostaje ovdje ničijost.
Kost koja nema podudaranje s nekim živim.
Ničega ostatak. Sve davno iskapljano.

Šejkin zamak Šejkovača. 

* * *

Dječak (14) ubojica iz OŠ “Vladislav Ribnikar” smješten je na odjel Kliničke psihijatrije “Laza Lazarević” u Beogradu. Ne pokazuje nikakvo kajanje. Ne traži ikakvo viđenje s roditeljima.
Pita kad će ga pustiti kući.
Pita šta javnost misli o njemu.

Iz Zamka nema više ni Šejki izlaska, sada je svuda Đubrište.
Nema podudaranja. 

https://zurnal.info/clanak/bog-na-usnama-utocica-za-pojasom/25969

TESZT – Euroregional Theatre Festival Timișoara

Rendező / Regie / Directed by: Kokan Mladenović

Szerző / Autor / Author: Darko Cvijetić

Dramaturg / Dramaturgie / Dramaturgy: Kokan Mladenović, Mina Petrić, Darko Cvijetić, Dubravko Mihanović, a szereposztás / interpreții / ensemble of the performance

Díszlettervező / Scenografie / Scenography: Marijela Hašimbegović

Jelmeztervező / Costume / Costimography: Marita Ćopo

Zeneszerző / Compozitor / Composer: Irena Popović Dragović

Színpadi mozgás / Mișcare scenică / Stage movement: Amila Terzimehić

Játsszák / Cu / With: Darko Cvijetić, Saša Krmpotić, Merima Lepić Redžepović, Aldin Omerović, Maja Izetbegović, Stevan Uzelac, Aleksandra Pleskonjić, Darko Radojević, Igor Pavlović, Sven Šestak, Tena Nemet Brankov, Ivan Grčić, Nikola Baće

https://timisoara2023.eu/en/events/why-are-you-sleeping-on-the-floor/

Festival KROKODIL | Prostori slobode | 15-18 jun 2023 od 20 časova, Amfiteatar ispred Muzeja Jugoslavije, Beograd

O događaju

U četvrtak 15. juna svečano ćemo otvoriti ovogodišnji festival scenskim čitanjem dramskog teksta “Urotnici” nastalu po motivima KROKODILove edicije “Zajednička čitaonica”. Ulaz na ovo prvo veče je slobodan a besplatne ulaznice se mogu preuzeti u KROKODILovom Centru, Karađorđeva 43, svakog radnog dana od 12 do 20 časova.
 
U petak 16. juna na glavnom KROKODILovom stejdžu predstaviće se legendarni slovenački muzičar i pisac Zoran Predin čiji je roman “Mongolske mrlje” nedavno objavljen na našem jeziku. Direktno iz Berlina stiže nam Boris Buden, jedan od najvećih evropskih filozofa s kojim ćemo razgovarati o nasilju u društvu i životu između evropskog zapada i (jugo)istoka. Predstavićemo post-dramsku spisateljicu i scenaristkinju Tanju Šljivar a umesto tragično preminule Dubravke Ugrešić deo programa prvobitno namenjen njoj posvetićemo In memoriam podsećanju na njen lik i delo kao i za najavu dodele regionalne književne nagrade “Štefica Cvek” imenovane po jednoj od najpopularnijih književnih junakinja našeg jezika. Bora Ćosić spada u autore koje neizmerno volimo i čiji fenomenalni nastup na drugom KROKODILu 2010. još uvek rado pamtimo. Ovog doajena svih najsavremenijih tokova o domaćoj književnosti ugostićemo u živom razgovoru s KROKODILovim voditeljima. U okviru mini-koncerta ponovo će nam se predstaviti Zoran Predin specijalnim kantautorskim nastupom. 
Program vode: Galeb Nikačević, Mima Simić i Daško Milinović.
 
U subotu 17. juna glavna zvezda ovogodišnjeg festivala, nemački pisac i advokat, autor čuvenog “Čitača”, Bernhard Šlink, predstaviće se pred beogradskom publikom kombinacijom čitanja i razgovora s našim voditeljima. Razgovor s profesorom Šlinkom vodiće se na engleskom jeziku. Andrij Ljubka, jedan od najistaknutijih ukrajinskih pisaca a ujedno i prevodilac s našeg jezika, dolazi nam iz ove ratom zahvaćene zemlje da predstavi kako svoj književno-prevodilački rad tako i savremenu ukrajinsku književnost čiji je istaknuti protagonista. Mirjana Drljević je autorka koja se poput komete prošle godine pojavila na domaćoj književnoj sceni i bila u najužem izboru za NIN-ovu nagradu a kontinuitet ovog plamtećeg fenomena obezbeđuje nastup na našem festivalu. Iz Splita nam stiže dugoočekivani superstar regionalne književnosti i novinarstva – nekadašnji Feralovac i autor kultne “Bilježnice Robija K.” – Viktor Ivančić dok će provokativna vizuelna umetnica Darija S. Radaković biti predstavljena slajdovima koje ćemo projektovati između pojedinačnih nastupa i kratkom programskom izjavom. Dva KROKODILova humanitarna putovanja u Ukrajinu biće predstavljena kratkim video filmom a sa specijalnim mini-koncertom, jedinstvenom kombinacijom klasične elegancije, slobode džeza i snage rokenrola, predstaviće nam se neo-futuristički klavirski dvojac – LP Duo.
Program vode: Galeb Nikačević, Mima Simić i Daško Milinović.
 
U nedelju 18. juna iz Zagreba nam stiže čuveni Robert Perišić, autor legendarne knjige “Područje bez signala” po kojoj je snimljena vanredno uspešna TV serija. Jedan od najistaknutijih savremenih bosansko-hercegovačkih pisaca Darko Cvijetić predstaviće svoj književno-pozorišni rad. S uglednom istoričarkom Radinom Vučetić razgovaraćemo o različitim paralelama između istorije SFRJ i sadašnjeg vremena kroz analizu epidemije Variole vere dok će nam književni stvaralac u polju gejminga, Igor Simić, predstaviti delo “Highwater”, prvo video igru domaće proizvodnje na Netflixu. Omiljena Slavenka Drakulić konačno će se, nakon nekoliko neuspelih pokušaja, predstaviti pred KROKODILovom publikom. I na kraju ali nikako na poslednjem mestu, legendarni britanski pisac Hanif Kurejši koji je prošle godine doživeo nesreću zbog koje je ostao nepokretan govoriće nam o svojim “Dispatches from My Hospital Bed” a podsetićemo se i njegovog nastupa na KROKODILu od pre dve godine. Na mini-koncertu predstaviće se sjajna Sara Renar sa svojom jedinstvenom muzičkom mešavinom eksprimentalnih, indie i pop melodija s elektronskim i pozorišnim elementima.
Program vode: Galeb Nikačević, Mima Simić i Daško Milinović.
 
Večeri počinju u 20 časova. 

https://new.gigstix.com/event/xv-festival-krokodil-prostori-slobode-beograd-jun-2023/?fbclid=IwAR1YjYwQOdCobQgH3jmXSPGvPckl-mWAje6K0Crvq6L-w1py3-qzqgmrdkw

Why Are You Sleeping On The Floor

Serbian National Theatre Novi Sad,
Gavella Drama Theatre Zagreb (Croatia),
National Theater Sarajevo,
and Scene MESS Sarajevo (Bosnia and Herzegovina)

(foto – Marija Erdelji, SNP Novi Sad)

Based on the eponymous novel by Darko Cvijetić

Direction: KOKAN MLADENOVIĆ
Dramatization: KOKAN MLADENOVIĆ,
MINA PETRIĆ, DARKO CVIJETIĆ, DUBRAVKO
MIHANOVIĆ, the actors
Set designer: MARIJELA HAŠIMBEGOVIĆ
Costume designer: MARITA ĆOPO
Composer: IRENA POPOVIĆ DRAGOVIĆ
Stage movement: AMILA TERZIMEHIĆ
Dramaturges: MINA PETRIĆ,
DUBRAVKO MIHANOVIĆ
Stage speech: DEJAN SREDOJEVIĆ, Ph.D.
Assistant director: IGOR PAVLOVIĆ

Cast

DARKO CVIJETIĆ
ALEKSANDRA PLESKONJIĆ
MERIMA LEPIĆ REDŽEPOVIĆ
TENA NEMET BRANKOV
SAŠA KRMPOTIĆ
SVEN ŠESTAK
IGOR PAVLOVIĆ
MAJA IZETBEGOVIĆ
ALDIN OMEROVIĆ
IVAN GRČIĆ
DARKO RADOJEVIĆ
NIKOLA BAĆE
STEVAN UZELAC

The play is 2 hours long/ Saturday, 27th May
6 PM and 10.30 PM
SNT, “Pera Dobrinović” stage

https://pozorje.org.rs/en/why-are-you-sleeping-on-the-floor/?fbclid=IwAR25iTK-5bDkUXzAiS2CVv9te-00MAgWmaOjlD-M7na5vvfGHOBkWBCgqTA

Darko Cvijetić, Śnieg robił wszystko żeby nie spaść, Bośnia i Hercegowina, język: chorwacki

Snijeg je dobro pazio da ne padne [Śnieg robił wszystko żeby nie spaść] to zbiór bośniacko-hercegowińskiego poety Darka Cvijeticia, jaki ukazał się w 2019 roku nakładem zagrzebskiego wydawnictwa VBZ. Po Gęsiej skórze (EPW 2020) to kolejna nominacja do Nagrody EPW dla Cvijeticia zarekomendowanego również w tej edycji przez tłumacza Miłosza Waligórskiego.

Wiersze tego tomu cucą z letargu skłonną do uogólnień pamięć. Ich podmiot wchodzi w skórę (czyli duszę i ciało) ofiar, katów, a nawet przedmiotów zbrodni, dzięki czemu naświetla temat z wielu punktów. Pokazuje, że dzięki prostodusznej i empatycznej perspektywie, a także dzięki odpowiednim środkom wyrazu – surowym i pozbawionym metaforyki, można zbliżyć się do człowieka, opowiedzieć jego nagle urwaną historię do końca, oczyścić się ze złogów ciemnej przeszłości i – wybić na wolność.

W najnowszym tomie Cvijeticia słyszymy głos domagający się pamięci, ale i dopełnienia – dopełnienia przez dopowiedzenie życia do końca, ale też pozbawienie go naddatków, ogołocenie ze zbędnych atrybutów. Poeta przekonuje, że poezja może zabliźnić niezabliźnione rany, sprawić, że domknie się opowieść o człowieku, a przez to domknięcie przyjdzie zbawienie. To przekonanie wybrzmiewa w tym zbiorze dobitniej niż we wcześniejszej twórczości Cvijeticia, a tony w nim są czystsze i wyrazistsze. Język staje się tu jeszcze bardziej niezwykły – ufundowany na kreatywnym słowotwórstwie, idiolektalny, szukających swoich ścieżek w gąszczu przeżyć.

https://europejskipoetawolnosci.pl/finalist/darko-cvijetic-snieg-robil-wszystko-zeby-nie-spasc/?fbclid=IwAR2DggWIc1XszCYadL_dGyA7PpVDeZvRlFNj765au49yi8ic7AB24XTSYrQ

IZ CRVENOG SOLITERA: Usamljeni, prijedorski Cioran

(foto – Ljubija, ulica Tone Perića, 1961. sfumato)
Piše : Darko Cvijetić

“Vidio je tuču dvije starice u bolnici.
Zatvorio se u sobu i plakao”, kaže njegovateljica.
“Kako su bile agresivne, divlje, ružne, baš kao cijeli ovaj rod prokleti”, govorio je tiho, poražen.
“Čitavih 16 portreta Ane Ahmatove naslikao je Modigliani. A one se tuku. Napolju lepezuju listovi trešnje. Ništa mi ne vidimo. Ljudi budu na zemlji a nikad im ne padne na pamet da poslušaju čovječe, tog Brahmsa ili Beethovena.
Krst prebrzo iskrstava iz šume po nas.
Ne stižemo ništa učiniti, jer se evo divljački trijebimo kao životinje, kao ove starice, s kojima dijelim kat u privatnom staračkom domu”.

Daj jebote smiri se, kažem mu, razuman si bar ti.

Gotovo suznih očiju izrecitirao je stih – “sišli smo s uma u sjajan dan…”
“To je taj tvoj Pandurević”, šapnuo je. Bez riječi sam ostao zureći u njega.
“Da malo bolje pripazim na njega?”, upitala je njegovateljica s vrata.

* * *

Pčele su gluhe i mora ih se uzimljavati. Ali zato njezin njuh ima 170 receptora mirisa. Mozak je pčele veličine susama. Svaka pčela ima poseban miris. Snajperista je nišanio, ali ga je pčela ubola u ruku. Pčela je spasila nanišanjenog. I umrla. U mukama raspadanja pluća, jer je ubola. Tako opstati. Kao onaj koji je bio nanišanjen. I koji vjeruje da na svijetu postoji pčela koja se žrtvuje za nas a da oboje ne znamo.

I to o pčelama, pisao si to već, kaže mi Lj.

* * *

Jednom je, nakon rata, naše POZORIŠTE PRIJEDOR gostovalo, mislim u Vršcu, u Srbiji, i nekako sam se uspio telefonom čuti s velikim pesnikom Petrom Krduom. Uspio sam objasniti tko sam, i dogovorili smo susret sutradan oko 8 ujutro, ispred hotela u kojem smo odsjeli, jer je vođa puta dogovorio polazak u 9 sati, natrag u Prijedor.
No ujutro, Petar Krdu niotkud se nije pojavljivao. Uzalud sam nervozan šetao ispred hotela, ali veliki pjesnik nije se pojavljivao. Primaklo se 9 sati, svi su samo čekali mene… Šteta.
Ušao sam razočarano u bus i krenuli smo.
Tad sam ugledao čovjeka na biciklu, koji se u uličici mimoišao s autobusom. Na njemu – pjesnik Petru Krdu, osnivač čuvene edicije KOV Vršac. Ili mi se samo učinilo?
Ne, ne, bio je to Petru, okrenut leđima, dok je prislanjao bicikl uz ogradu hotelskog dvorišta. Ali, naš je vozač već dao gas i sve moje molbe da se zaustavi samo na još desetak minuta, nisu imale nikakav efekat.
Tako sam spustio se na sjedište busa, gotovo spreman da zaplačem. Radenko me pitao šta mi je, i zašto je taj čovjek na biciklu meni bio tako važan…
Pjesnik. A objavio intervjue sa  najznačajnijim svjetskim piscima: Emilom Cioranom, Joneskom, M. Elijadeom, Rajnerom Kunceom, Cirilom Zlobecom, rumunjskim filozofom Konstantinom Nojkom, Miodragom Pavlovićem, Nikitom Staneskuom, Šalamunom, Josifom Brodskim, Milošem Crnjanskim, Dušanom Matićem, Mešom Selimovićem… Radenko je zašutio.
Iz ruksaka sam izvadio knjigu pjesama.
Da, taj moj Pandurović…

… “sišli smo s uma u sjajan dan” …

* * *

Zašto su im oči prazne?
Vidi to nemanje očiju na Modiglianievim portretima, rekla je.
Vidi nemanje ramena, vidi kako su utonula, kako se povlače, pogledaj odebljale umorne ruke, i kao kod sova zakrivljene glave kod svih portretiranih.
Zategnute kose i mirna lica, odlučna da šute i bezočno nas promotre, rekla je Lj.
Pa i na jedinom portretu Jeanne Hebuterne s malom Jeanne Modigliani, koju pietski nosi u naručju, onu koje će pre-ostati i biti slikarica, rekla je.
Vidi, ni mala Jeanne nema očiju. Ili ima, ali su lutkarski prazne.
Velika Jeanne ima oči, i to plave, ona, koja će se strmoglaviti iz slike kroz ram pa na asfalt, rekla je.
Jer sove zakrive glave.
Gledaju nas iz mraka, rekla je, samo noću, rekla je, samo noću.
I to zato, što su sove jedine ptice koje plavu boju vide.

Iza Modigliania ostalo je 365 slika.
Po slika na dan, rekla bi Ana A.

* * *

U drugoj polovici osamdesetih godina prošloga stoljeća, posjećivao sam ga, išli smo u šetnje, vodili duge razgovore – crtač, pisac i pjesnik Srđo Bogović, prijedorski  Emil Cioran i ja, mladac s ruksakom knjiga.
Srednjoškolski profesor “nečega”, filmofil, nevjerojatno obrazovan, govorio je nekoliko jezika, jedno vrijeme živio u Parizu, bio je tada već posve sam, autoizoliran, jedino još u kontaktima sa doktorom Slobodanom Zecom i slikarom Radetom Soviljem.

Srđa mi je pomenuo Branka Marčetu.
Rekao je – “ti si premlad da bi znao, ali grad je imao jednog pjesnika koji je za života objavio samo stihozbirku Karavan i to u sarajevskoj Svjetlosti, 1964.
Ubio se mlad.”

Čuj stih Marčetin, mladiću, govorio bi Srđa:
“ako ti ptica svije gnijezdo u grlu, lutaćeš pustinjom”.

Prošlo je puno godina ali nikada više nisam ništa čuo o pjesniku Branku Marčeti (ili jesam jednom, na pjesničkim susretima negdje u Srbiji, odmah nakon bosanskog rata, pomenuo ga je pjesnik Dragan Kolundžija kada je čuo da sam iz Prijedora). 

Ali sam se milijun puta tog stiha dosjetio, kao da sam ga sa sobom nosio sve ove godine, kao znojenu košulju. I Srđi sam ga, već ostarjelom i oboljelom, pred smrt, znao recitirati.
Sada pak, kada sam već i sam zagazio u pustinju zalutan, i kada ptica u mome grlu odlazi i odnosi gnijezdivost za pjevanje, znam i zašto.

Nisam stigao Srđu (usamljenog ciničnog prijedorskog Ciorana, u malom stanu nedaleko Crvenog solitera, koji je briljantno njegovao svoj autsajderski kult), pitati išta više o Branku M.
U Karavanu, jedinoj Brankovkovoj objavljenoj knjizi, nema niti riječi o autoru knjižice. Na poleđini je tekst, nepotpisan, ulomak nečije recenzije koja najavljuje “novo ime u savremenoj poeziji Bosne i Hercegovine”. I to je sve.
Možda i bolje da sve i ostane zavijeno tajnom. (“Biblioteka Nada”)
Buketić pjesama i mladi pjesnik iz Prijedora, kojega je višestruka tragedija oduvala sa ovog počivališta sjenki…

“Umro – pa mu smešno. (…)
Smejao se što mora da leži (…)”
/KARAVAN/

Eto zašto. 

https://zurnal.info/clanak/usamljeni-prijedorski-cioran/25951?fbclid=IwAR2BlLTgWtiGxdeW8ZxB9sUtiINIZhopAWvmZvz3w3mYXYdVhuKwVHvJ5Wc

IZ CRVENOG SOLITERA: Slikaj, pa mi pošalji

(dječaci iz predstave “Schindlerov lift” Kamernog teatra 55 iz Sarajeva)
Piše: Darko Cvijetić

Ponovimo – tri K – klaonice, kladionice i kadionice. (Mozzart bet, Soccer bet, Meridian bet, Balkan bet, Super bet, Octagon bet, Max bet…) “Bet” kao “kuća” na hebrejskom, na  aramejskom?

Stanari novog elitnog naselja “Beograd na vodi”, žale se da im voda počinje puniti garaže!? Tako je to, kaže Saška, kad zgrade na mekom tlu pored rijeke – projektiraju “sinovi pustinje” – Arapi.
Tako je i Crveni soliter na bašti, na močvarici, piše i u “Schindlerovom liftu”.

Na obnovljenoj zgradi, koju gledam iz autobusa, negdje kod Brčkog, prepoznajem dom kulture, koji je neke 1993. bio prepun vojske (prva linija bila bolan, eno kod one šume, vidiš je?),
tu sam boravio prljav neko ljetno popodne, naslonjen na – eno onaj zid. Vidim ga kroz prozor autobusa.
Na domu kulture (bet), tada je bila srpska trobojnica i pravila hladovinu za dvojicu starijih vojnika, što su spavali (na podu) na šatorskom krilu, naslonjeni potiljkom na šljemove.

Iz autobusa koji je upravo stao da bi neka baka izašla, vidim – na istom domu kulture visi i sada zastava, ali ruske carske obitelji Romanov…
Čekaj – skinuli smo srpsku zastavu? Da je to ikome palo na pamet sve ove godine, bio bi strijeljan uz zid. Evo ovaj, prvi zid.
Tako 30 godina.

Suton je. U autobusu je tiho. Mislim i kako me je “uhvatilo u kičmi” od osmosatne vožnje,  da bi u Beogradu odigrali “Što na podu spavaš”.
Pa kako mi je gospođa u beogradskoj apoteci ljubazno rekla da možda pokušam ležati na ravnom – “možete i na podu, na leđima”.

* * *

Kao iz formule mimoze: svaka je zemlja nikoga grob.
Rusi su i Putin i Puškin. Doba je “KRONOSTALGIJE”, kako je naziva genijalni bugarski suvremeni pisac Georgij Gospodinov. Manjak budućnosti otvara veliki bazen nostalgije za prošlošću. Ukratko, veli Gospodinov, vrijeme je zamijenilo prostor. (Ne više “nostos”, grčki – mjesto ili zavičaj, sada je tu “kronostalgija” kao čežnja za drugim, prošlim vremenom.)
Sjećanje i kultura su imunološki sistem svakoga društva. Što je zapravo prošlo sve filtere pamćenja i kakvo filtrirano sjećanje je preostalo? Jesmo li zapravo birali sami svoje sjećanje?
“Kronos” i “nostos” u igri za moć interpretacije prošlog.
Istine koje smo poznavali srušene su i zamijenjene restauriranim. Onaj koji bolje interpretira, bolje i brže tumači, ima moć. Tvrdi da zna kako je bilo.
Neki izokrenuti prorok, (jer ovaj nije sam i nije dolaznik iz pustinje), ovaj je u rulji i proizvodi pustinju.

Iz pozicije zida, a može i berlinskog, nema pada, ima samo mrvljenje pečene zemlje u ciglama.
Za vrijeme više od tridesetogodišnjeg postojanja, južne bivše jugoslavenske države, sada “zapadnobalkanske”, nisu stvorile ništa novo, već su preživljavale samo jedući to što je preostalo od ubijene zajednice. Sada se više nema što jesti, ostalo su siromašeni i gladni ljudi. Čiji potomci zgađeno bježe.
Masovno. Kao razglednice.
Ukratko, vrijeme je prožvakalo prostor.

* * *

Autobus iz Beograda. Prazan kao hodnici banje za stare osobe. Starački domovi (bet) niču kao nekad domovi kulture.
Velika, odnedavno pokojna Dubravka Ugrešić, pominje “sophophobiju”, odnosno strah od znanja i učenja, koji je ozbiljan temelj svekolikog antiintelektualizma, svakog osrednjavanja društva ili uranilovke. Strah. Resurs koji je nepotrošiv. Koliko god više ne željeli da se nečega sjećamo, to nesjećano dulje čeka svoju strpljivu sjećanost.
Strah se raznese kao maslačkov polen, a traje dugo, kao zubi u zemlji.

Autobus poklonjen iz Japana, i zastava nepoznate dinastije, koju su boljševici  smaknuli.

Pečena zemlja-cigla u zidu spepelit će se.
Prostor će se vratiti na vrijeme.
Bit će: može i na podu sklupčan.

* * *

Barthes je pominjao tri vrste čitanja –
ono koje se dovršava u užitku što ga pružaju riječi, ono koje žuri kraju i poništava svakovrsnu čekaonicu, i ono koje zaziva želju za pisanjem.
Erotično, lovačko i inicijacijsko, nazvao ih.

No, mi smo stvorili čitave matrice potpuno nove pismenosti – predoziranje medijskim slikama nasilja, kojima se poništava mišljenje i dodaje nesvarljivost količinom neprocesuiranih informacija – nasiljem – koje impostira nekorisnu pismenost u katatoniju, pisao sam o tome, pomislio sam. Ali, ja nisam Bernhard, i takva više nije moja rečenica.
Umjetna inteligencija kaže – ruža je cvijet.

Kad sam od Radenka za vrijeme rata kupio pištolj, kazao sam mu – “čuješ, sramota je za pjesnika nemati pištolj – za sebe”.
Preostati kao svoj neroditelj, siroče zaraslosti svojega komada zemlje.
Raslo se, poraslo, zaraslo se. Lovačko se probiljojedi.

Svakoj gravuri, slijedi gravuravanje među rođenim crtama. Oči u tekstu napuštaju kopove, kao aritmija topljenja pahulje – nama nečujno cvrčanje pred nestanuće.
I više se ne čita. Melankolični diktando se zamorio. Više se i ne piše. Olovke presušuju   tinta im se hladi, kao krv u suhoj jetri.

I tom je pištolju puno samlje, otkad je razjapljen u nepucanost iz sebe.

Prostor će pojesti vrijeme. Ovdje nema vremena, prostor uporno živi sto godina rikverca. I dobro svima.
Kad bi znali oni momci što izginuše pod trobojkom na tom ratištu, mahom iz “Dorasa”, da su sad bitnije nepostojeće dinastijske zastave davnomrtvih carstava od one pod kojom su ginuli, otresli bi zemlju sa sebe.
I skinuli bi.
Ciglu pečenu, oko nogu.

* * *

U osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”, u Beogradu, 14-godišnji dječak očevim pištoljem napravio je isplanirani masakr u školi – ubivši 8 drugara i školskog čuvara, teško ranivši učiteljicu istorije (!!?)
Mirno je pozvao policiju. Regija, “Europa je u šoku”.
Na Instagramu, na stranici toj i toj, učenici su postavili snimak hapšenja dječaka-masovnog ubojice, napravljen s prozora učionice na katu.

Čuje se snimljen glas djevojčice koja kaže – “Slikaj, pa mi pošalji”. U pozadini, drugi klinac ponavlja  –  “Ubijte ga, ubijte ga”…(!?!) 

Kakav je to košmar u glavi posijan današnjoj djeci? Pokemoni ili anđeli iz Evanđelja po Luki, svejedno je. Mrtva djeca u raketiranom soliteru. “Pa šta?”

* * * 

Ono što bi trebalo ozbiljno uplašiti nositelje lažnog nacionalizama, jesu njihova rođena djeca. Prva pobuna protiv očeva bit će ismijavanje očevih vrijednosti. Njih će napasti sopstvena naracija, preobraćena u cinizam nove krvi.

* * * 

Kad je Snjeguljica otišla,
patuljci su sami počeli kuću spremati,
vrt kopati u tišini.

Glas su joj ugljenisan sve rijeđe čuli,
kao napor pčele da uzeti iz duboke ruže.

A ruža je cvijet. 

https://zurnal.info/clanak/slikaj-pa-mi-posalji/25937?fbclid=IwAR2dRoyS30smMQJHclaJ-PSjxsbvspzgr8bFQlWTY52vO_y9Wh4SfoRfrnA

(Ilina Cenov, D.C. i0 Sandi Cenov, ispred Crvenog solitera, 06.5.2023.)