Piše: Darko Cvijetić, Žurnal, Sarajevo foto : Miroslav Džaković (Crveni soliter, pogled s drona, 2023.)
Svako, a meni se čini, svako poetsko stvaranje, prati golem strah, pun isfiltrirane tuge. Tuga je odnjegovana, izvrtlarena, i ludnički vrtlari mogu još samo vodenim prskalicama odgajati male duge.
Kada sam počeo raditi kao “Pumpar pitke vode” (da, tako se zvalo radno mjesto) 1985. u Rudniku, ni slutiti nisam mogao kuda će me odvesti moja nošenja knjižurina u noćnu smjenu, niti večernji odlasci na probe u amaterski teatar. Mislio sam da čitanje Sartrea, u kabini pogona za crpljenje bučnim pumpama sa 12 metara dubine, iz zemlje, potom deferizacija vode (kemijski proces za smanjivanje željeza u pitkoj vodi), samo je idealan oblik sobe, u kojoj bi da se izučava egzistencijalizam.
A put je postao pustinjačka staza. Rudnik je ubrzo poslužio za logor. Voda zbog visokog koncentrata željeza nikada nije postala pitka. Pumpe su pokradene, amaterski teatar postao je profesionalno kazalište.
Ali, tuga je ostala. Iste Sartreove rečenice, koje čitam danas kao gotovo starac, u Crvenom soliteru iz kojega sam i išao u Rudnik, u smjene. (Bili smo nas trojica “pumpara”). Čitati Wittgensteina pored tutnjećih pumpi u 01 sat iza ponoći, ili dočekivati zoru, u šumi pored Lamovite gdje je bio izvor vode, s Braćom Karamazovi na koljenima, uplakan, bila je moja školarina osame.
Put je od pustinjske staze postao Mliječna.
Ali, ni tamo nema vode. Tuge pitke vode, koja na koncu, zbog visokog željeza postaje samo industrijska, za šmrkove kojima su zalijevani kako demperi, tako i logoraši. Staza Mliječnog pravca, pumpa dojke nad srcem. Strah.
* * *
Philp Roth je ovako kazao – “zavaravanje tragova, miješanje pravih i krivih izvora”, tako bih, rekla je Lj., nazvala ova tvoja rovarenja po sebi, romanopisanja.
Koji pisac može smisliti kako za doba korone recimo – svi građani s prozora ili balkona i terasa, aplaudiraju potpuno praznom gradu. Aplauz traje. Uđe i u policijski sat. Susjed Goran, u Crvenom soliteru, svojoj kćerki je objasnio da to svi upravo njoj aplaudiraju, jer je danas bila dobra, i dobro jela, bez suza. Curica zapanjena, ushićeno tapše, sva radosna. Onda sve utihne nad gradom. Kakva tišina. Mršave, izmorene točke: sito za brašno, s dvije zarobljene pčele, pobijeljele od razbijanja o rešetkice. Sve mi je to Lj. rekla. Da trepavice stresu pepeo s pogleda. Ono, kad slike izgore. Ne sjećaš se, ne sjećaš se, i one ogore, ogore, do centra.
Sve je to rekla. I da smo se zapustili. Da više i ne hodamo.
* * *
Retorika u antici imala je istovjetnu ulogu kao i marketing danas. Protagora je još poučavao učenike da mogu i hvaliti i kuditi jednu te istu stvar. „U svakoj temi postoje dva argumenta koji su jedan drugome suprotni”. Pri tom je istinitost posve irelevantna: istina je individualna i privremena, a ne općenita i postojana. Istina za čovjeka jest naprosto ono čime ga se moglo nagovoriti, pa i uvjeriti u to da je crno zapravo bijelo. Korist koja se stjecala takvom poukom, bila je i ostala, prije svega u političkoj sferi.
U uvjetima atenske demokracije, tko je uvjerljivije govorio stjecao je veću političku moć. Otud veza demagogije i retorike.
Jasno se uočava današnjica u istoj ravni. Marketing ima moć krajnjeg izvrtanja utvrđenih istina. Što si više na televizijama, imaš veću (i političku) moć. Tako dobijamo kaos miješane istine, postistine i čiste laži, a sve radi klika ili lajka.
Tako je moguće majku dvogodišnje nestale curice bez posljedica proglasiti monstrumom i ubojicom, bez ijedne činjenice. Pet ili deset ljudi javno tvrdi da je majka kriva. Uzaludno je što će se uspostaviti da majka nema veze s ubojstvom svojeg djeteta. Sanacija zla koje joj je priređeno, i to javno, neće se niti dogoditi, jer ne postoji odgovornost za javno blaćenje. Uvjerljivije je lagalo njih petoro, sada ušutjelih. A oni bi “za samo pet minuta nasamo s majkom, sve otkrili”. Otvorili bi oni majci pumpu srca, mlijeko bi joj nepitkim učinili.
Tako smo došli do demagoške istine na truleži javnosti koja je potunula pod jednim jedinim “lajkom”.
* * *
Ili, zamisli pjesnika koji fizički može osjetiti kada ga i kako netko čita. Ili slikara, koji može otežati oči slikom koju netko upravo gleda. Ili kompozitor, koji može čuti kada netko njegove note svira, pogrešno i prebrzo. Konačno, zemlja, koja može u sebi osjetiti zasijecanje lopate ili bušilice koja joj izvlači vodu…
Kada me riječi ostave, kad mi izdišu sav kisik iz slova, izvrtlarena tuga bit će u meni slobodna, mala duga nakon duge kiše.
foto – naslovnica – Boris Stapić; iz kritike Jagna Pogačnik i Kokan Mladenović Portal Kritika Hrvatskog društva pisaca – Kritika HDP, Zagreb
Donosimo ulomak iz romana Darka Cvijetića „Previše mi to. Osam djevojčica“ koji s romanima „Schindlerov lift“ i „Što na podu spavaš“ čini trilogiju, a uskoro izlazi u nakladi Buybooka
Proces suočavanja s počinjenim zločinima jest proces koji “kod nas” kao da nikada nije iskreno niti započeo, da bi kao društvo mogli biti izliječeni i okrenuti ka budućnosti koja je sama po sebi izrazito složena i neizvjesna
Tri kratka: Darko Cvijetić o novom romanu
Molim vas da nam predstavite ukratko vaš novi rukopis. U kojoj je fazi pripreme i kada očekujete da će biti objavljen kao knjiga?
Rukopis kratkog romana Previše mi to. Osam djevojčica čini mi se da je u neku ruku prirodan nastavak prethodna dva kratka romana (Schindlerov lift i Što na poduspavaš) i da s njima tvori trilogiju. Ponovno, i konačno nadam se, uranjam u taj ratno/poratni svijet pustoši, pokušavajući sebi samome da objasnim fenomen zla koji je divljao po našim životima, osakaćujući nas.
Roman je dovršen, urednički pripremljen i obrađen te mislim da bi se narednog mjeseca, govorim o svibnju, mogao pojaviti na policama knjižara i knjižnica.
Kako se tekst odnosi prema vašim dosad objavljenim knjigama? U čemu se vide kontinuiteti, a u čemu vidite odmak od dosad objavljenoga?
Kao što kazah, tekst se naslanja na prethodne knjige, nadovezuje se, pogotovo na dva prethodna romana, ali i nijansira neka slabije osvijetljena mjesta, oscilira na, recimo to tako – molski način neke disharmonične tonove ranijih pjevanja.
No prvenstveno zaokružuje tematski jedan svijet, izdijeljen na tri kratka pričanja.
Ako mogu uočiti pomak, on se vidi u izmještaju očišta percepcije, na još više točki, ali i u učestalijoj igri propitivanja identiteta i to u svijetu u kojem je identitet podložan ogromnom dijapazonu manipulacija.
Možete li nam pokušati približiti vaš novi tekst oslanjajući se na koordinatni sustav već postojećih i poznatih knjiga i autora, filmova, glazbe, pop-kulture? I još, oslanjajući se na metafore?
Možda mogu govoriti o Borgesu, rukopis se svakako “kreće” u koordinatama koje su zadate citatologijom i njezinim posljedičnim formama (onim što smo zvali postmodernom), a sve u sazviježđu boginje Mnemozine (boginje sjećanja, boginje postmoderne). Ritam je sličan jazzu, slobodnoj polifoničnosti, opet da bi ovako teška tema (povratak ratnog zločinca u svoj grad, nakon odsluženja dugogodišnje kazne) bila “olakšana”, ili dobila čak oblike groteskne komičnosti (koju redatelj Kokan Mladenović briljantno uočava).
Proces suočavanja s počinjenim zločinima jest proces koji “kod nas” kao da nikada nije iskreno niti započeo, da bi kao društvo mogli biti izliječeni i okrenuti k budućnosti koja je sama po sebi izrazito složena i neizvjesna.
Moji romani, svakako izrazito Previše mi to. Osam djevojčica, jest seciranje toga procesa, bez obzira što, i van i unutar metafore, stol ostaje potpuno krvav.
Grotesknost se, zapravo ogleda u uzaludnosti poziva da se seciranje napokon dovrši.
Odlomci iz romana :
Filip Latinović, iz razgovora s Darkom
Naravno da srećem i druge ratne zločince. Bilo ih je osam u jednome danu. Srećemo se po kavanama, zborovima oko crkava, slavama, proslavama godišnjica jedinice. Poštovani, mirni ljudi, s povišenim tlakovima i poremećajima spavanja. Uredno, fino pozdrave, puni poštovanja za svojeg ubojicu, svoga ubičicu. Gledam i silne knjige koje se prodaju na ulici jer više nema knjižara. Sjećanja generala, joge, kako pobijediti anoreksiju, strah kao temelj bića, bogopotraga, junačka mitologija i prošlost, dnevnici junaka i disidenata, estetski savjeti ženama, kuhinje, rječnici…
Čudim se ja tebi, Cvijetiću, doista, da se uopće laćaš tastature da bi nešto rekao. Vidi ove ljude… Ne žele shvatiti da sam ja ubojica. I to u njihovo ime. Oni ne žele znati išta. Da je neko dijete krvarilo za nečiju ideju. Neke mrtve bake… Da, čudim se i nekako te žalim, duboko i očajno. Osam ratnih zločinaca sresti u jednom danu, u jednom gradu. Previše mi to.
Dva oraha, orašar
Duševno oboljela lijepa susjeda, žena od pedesetak godina, živi sama, ima negdje sina i bivšeg muža. Uporno, na devetom katu solitera, minuciozno, polako, zalijeva dvije svježom zemljom ispunjene saksije boje cigle. U svakoj po sad, mlada nekog cvijeta. Jutro je proljetno, scena krajnje osvijetljena, gotovo bliješti. Ponekad, ona ima te dane, kad vrišti, bude agresivna, užasno uznemirena. Tada je odvezu. Bude obvezno policajac ili čak i po dvojica. Nema je onda tjedan, možda mjesec, pa se vrati mirna, još užasnije mirna od užasne uznemirenosti. Šeta se, ide u ribolov, ima kompletnu ribolovačku opremu, bicikl.
Možda sam dvaput vidio, za desetak godina, da ju je posjetio vjerojatno sin, noseći joj brašno.
Uzvodno je brašno raspršeno u snijeg, jedan anđeo brašna. Kronika svakog života – polazi od ubijanja mladenke prema natrag, ka zaljubljivosti. Što će biti sa sadom mladog oraha, u ciglene boje saksijama? Ništa.
Javila mi se A. T., mlada žena iz Engleske, ima odrasla već sina, piše da je pročitala romane, da je se sigurno ne sjećam, sa šestog je kata, uspjela je u nekom izbjegličkom konvoju napustiti D. 1993. kao dvanaestogodišnja djevojčica. Majka je umrla mlada, kad je imala osam, a oca su ubili u nekom logoru.
Užasno se isplakala čitajući neke slike, u romanima, koje i ona pamti, kad je još preskakala lastiš o‑li‑pi‑jada‑iza‑bije‑la‑gra‑da, piše mi. Jedan angeo brašna, koji se osjeća Snješkom Bijelićem, pa se smrzava, usred postanka kruhom.
Pita me sjećam li se zajedničkog komšije, imena nekog, koji joj je oca odveo u logor? Ti su je ljudi čuvali kad joj je majka umrla. Da, sjećam se, kažem, i dodam da je umro ulaskom u stoljeće. E, on. Vodio me na terasu zgrade, da mi pokaže kako se odozgo vidi rijeka. I danas osjetim njegove prste pod majicom i njegovih zadahtanih riječi – baš su kao dva oraščića, smrznuta. Poslije sam saznala da je dovodio još osam djevojčica.
A ti, na kojem si sada katu, pita me. Filipe? Filipe!? Mora da ste me zamijenili, ja nisam napisao nikakve romane, pišem joj.
Darko: kako sam igrao u predstavi Što na podu spavaš
I kako je samo redatelj došao na ideju da mu ratni zločinac igra u predstavi po svom romanu? Kakva samo smjela pomisao, pa koliko suluda i koliko provokativna za sve redom. I kako me je samo našao? Po mojim nesretnim intervjuima tolikim patriotskim medijima, gdje sam lupetao po vlastitu mitu, gdje sam kazao u sapletaju neke svoje rečenice – “kako bih i u predstavi o sebi samom mogao igrati, ako to traže ljudi, domovina, sloboda…”? Uzevši mi riječ za ruku, doveo me pred “svršen čin”, mislim da se tako kaže. Pred rođeni roman. I još mi velikodušno ponudio da uđem u stranice, da sve popravljam, premećem, postavljam na glavu, dovodim druge stvari u vezu, igram se napisanim, prevodim dogodivo u dogođeno, odigrano u prešućeno, izgovoreno u zaboravljeno, krikovito u zanijemicu.
Kakva koketerija s ludilom. Intenzivne probe događale su se usred “toplinskog vala” i temperature su se penjale do iznad 38 stupnjeva Celzijevih. Vani, izvan kazališta, svijet se topio, kao u pustinji. U klimatiziranom SNP‑u u velikom gradu, bilo je još toplije, bar meni koji sam igrao samog Filipa Latinovića. Biti Filip Latinović, vrlo je strašno. Vidio sam to na svojoj koži. Vrhunsko je pitanje – što ćeš ti tu, uopće? Među svojim si likovima, to je istina, ali to nimalo nije ugodno. Manipulirao si likovima, a sad, među njima, sam si izložen manipulaciji i to posve ravnopravan s njima ili oni s tobom. Biti u istoj istini kao i tvoji likovi, ponovno s njima dijeliti dogođeno, biti mrtav s njima barem koliko i oni živi s tobom.
Magla, izrijeđena u Amarcordu. U njoj stojim, kao i u svojem romanu, pod napadom mjesečarstva, zaljuljan, otvorenih očiju.
Napišem tako u romanu za jedan lik, da čim je umro, sreo onoga kojeg je ubio. Čak mu se i ovaj prvi javio. “Čuvam ti ono tvoje zrno, koliko je samo mesa oko njega istrulilo.”
Biti Filip Latinović, vrlo je strašno.
Senkino ostavljeno pismo Filipu. Pred škarice. Neotvarano.
Da ćeš me toliko ostavljati samu. Znam ja da smo se voljeli. I ne trebam tebi niti ti meni o tome išta pričati. Ne mogu ja više. Dosta je. Mora se znati kad je dosta. Dijete sam nam iškolovala, Filipe. Ovdje me nitko nije volio, najmanje “moji”, najmanje “tvoji”, ničiji “naši”, svi su odustajali čim bi… Hoću da dijete nije ovdje! I da bude normalan čovjek. Da mu djeca budu normalni ljudi, razumiješ li?
I ti bi ovo učinio. Da si bio na mome mjestu, koje je gore mjesto od tvoga mjesta. Teže je bilo meni nositi tvoje zločine prema mome narodu, nego i mom narodu i tebi. Biti tvoja žena je strašno. S hrpe uzimana riječ ptica. Koja pijuče. Kao pijuk.
I ti bi ovo. Nebom su preletjele sve moje lastavice. Svakome je u životu i broj viđenih lasta konačan.
Ili da ćeš me ovoliko ostavljati samu. Svakog dana, sretala sam njih nekoliko koje si prebio u T. K. O. … Svakog dana. Tako, gledamo se. Jadni ljudi. I sad su izbezumljeni, kao da od mene nešto traže, a ni oni ni ja ne znamo… Oni bi mene mogli ubiti. Možda bi to još bilo i najpravednije. Mora se znati kada je dosta. Imam škarice, pa ću njima. Izvučeš čitavu venu iz ruke, baš nevjerojatno. Jednostavno je. Trzajem je izvučeš iz mesa. I to je sve.
Još samo nešto. Pripazi na unuka. Bliži mu se 13 godina. Previše je opčinjen oružjem, dijete je on.
Ajde sad. Ako si imalo drukčiji, ja ću ti biti još i najmanja sramota.
Darko Cvijetić, pjesnik, rođen u Ljubiji Rudnik (SFRJ) 1968. godine. Bio u rovu i na sceni. Nagrađivan i prevođen. Živi u Prijedoru. U Crvenom soliteru.
darko cvijetic 