Piše: Darko Cvijetić, Žurnal, Sarajevo
a)
Kralj se pomjera za dva polja prema topu.
To je „rokada“, manevar koji je smislio španjolski biskup Ruj Lopez de Segura i objavio u svojoj glasovitoj knjizi o šahu iz 1561. godine. U srednjevjekovnom latinskom jeziku, top je imao naziv ROKUS.
Tako preskočen kralj (ili zaobiđen) postade ROKIRAN kralj ili kralj suprematiziran topom.
b)
“Nama je pijan zalutao tip, s druge strane”, pričao M. “Čim smo ga zarobili otrijeznio se, prestravljen. Onda ga D. iz zajebancije, polupijan, natjerao da igraju ‘ruski rulet.’ Ispalili su po klik, oznojeni, brzodišući. Gledali smo sa strane Cobu, Sretin i ja, pušeći u tišini, glumeći flegmanstvo, kurcobolju bi rekao moj mladi nećak.
Ljudi, nemojte, jebote, jeste li normalni, ne dajte mu, govorio nam je otriježnjeni neprijatelj, taj tip, na koljenima. Pa su po još jednom kliknuli koncem u iglicu.
Pa je bio red na D-a. Za vući obarač.
Dok je cijev uz slijepo oko.
Prislanjao je polako… Kao da je već htio reći klik, ali ga je pucanj preduhitrio, samo je zinuo, razrogačenih očiju, u nevjerici. Srušio se na leđa u rov, zalomivši koljena od trzaja glave unatrag, iz koje je šištala gotovo crna krv i siva tečnost mozga, podjednako vrući.
Cobu je prvi došao sebi, okrenuo pušku i izrešetao onoga koji je preživio „ruski rulet“, izbezumljenog zarobljenika, tog tipa, poluludog, koji je vrištao, isprskanog lica vrelim pepeljastim iscjedkom iz lubanje.
Sretin i ja, ježene kože ostali nepomični”, završio je M. Pa baš ono – šutimo.
“A svi isto pričamo, istim jezikom, isti skroz, mucao je, kao da zatvara škripeći poklopac. Čovječe, roknuo se kao da je on grob izmislio.
Sad je na vojničkom, sve sama pješadija”.
c)
Tako dakle: a, pješak?
Polje po polje, korak po korak, može se probiti kroz sve neprijateljske linije, kroz svaku topovsku salvu i postati – kraljica, ili na glavu okrenuti top, s ponašanjem kraljice, davni rokadni top.
d)
A Cobu?
Godinama nismo ništa znali. Sretin pričao u kafiću da je čuo kako Cobu u N. drži kafić ROKADA i kladionicu, u obližnjem graničnom gradiću, i da mu dolaze u kafić gotovo svi iz nekadašnje jedinice, pa i njihovi sinovi, čitave poredane formacije u dva reda, veterani iz komande Korpusa.
Klade se klade na poklade, u jedan jezik, u svoje lijesove i jedan grab i samo jedan grab.
* * *
Ali, riječi kada me napuste, ni one neće trebati više zraka.
Tako se kralj ne treba topom, nego pješakom rokirati. Roknuti.
* * *
e)
A grob, grobljance?
Grob je mjesto urastanja u cjelinu. Blago zapupčenje na stomaku neba.
(Pojeden top bačen među igračke, koji u oči gleda gumenu bebu s cuclom).
Prema Kur'anu (5:27), pričao učitelj Leon, da bi došao do izuma groba, čovjeka je podučila krilata životinja gurab ili gavran.
Kain/Kabil je ubio brata Abela/Habila, i gledao kako njegova krv otječe u zemlju. Zatim ga na noge podiže pitanje – što ću s lijesom brata svojega? Tad sleti gurab ptica, i poduči Kaina/Kabila kako se ima zakopati u zemlju, kako zagrnuti prah.
Otada, od osvita svijeta, postoje grobovi.
Grob je znak dostojanstva, jer onaj tko nam grob podaruje, još nas poštuje, makar bio i naš ubojica.
Ukratko, braća.
* * *
Smrculence, posmrtice, dođi meni amo, Jedan li je, sljepoočno,
prislonjen ti na cijev stalno.
https://zurnal.info/clanak/rokada/26809?fbclid=IwZXh0bgNhZW0CMTAAAR3lXhPZWCmGKaWrTBl91u88Tpb2-_HPL4NA6Hb-UbIbAgaQZvMYgWE9xAA_aem_ARg5wo-cMc99Bn14KI716ZZJrcplxQpl0jaa8edQNDE1Swvr0xhV43c_AAF_1XCBlMbgVEMwsLGpW5C0dA8m2Py1
darko cvijetic 